SaIstoka wrote:Naslov teme kaže sve. Odgajaju nas na bajkama gdje princeza živi lošim životom dok ne sretne princa. Onda se uda i "sretno žive do kraja života", tj. postaje biti kompletna osoba udajom. I mi onda čekamo taj dan kada ćemo u bijelom zaploviti valovima sreće. To postaje način razmišljanja, cilj...
I onda se desi razvod. Odjednom sve izgubi smisao, više nema nade da će doći dan i to "nešto" nakon koje će biti "sreća do kraja života". E šta nakon toga? Kako promijeniti način razmišljanja? Kako ne gledati muža kao luku sreće?
Moja priča: udaja... brak... dvoje djece... razvod. I sada, sa dvoje djece i relativno mlada (32 godine), negdje sam na početku. U pjesmi kažu "Rano je za tugu, za sreću kasno je...."! Ja se nekako tako osjećam!
Tražim iskustva, pozitivna

! Nemojte mi samo savjetovati izlaske, provod (razočarana sam ponašanjem nekih razvedenih žena koje kao "puštene s lanca" nemaju granice ni u oblačenju, ponašanju...).
Možda ova tema nije trebala biti ovdje pod "ljubav", ali ne znam gdje bih je drugo

.
Unaprijed hvala

!!!
Registrovao sam se ponovo samo radi tebe, do sada sam sve ovo samo čitao. Prije nke dvije godine sam imao nekakav nick ovdje (bog me ubio ako se mogu sjetiti) dosadilo mi je pisati, pa sam i prestao.
Želim ti reći ovo:
1. Nismo sveci, nismo na nebu, nismo nezamjenjivi.
2. Ne osjećaj se "manje vrijednom" jer te je, pretpostavljam, tvoj "princ na bijelom konju" ostavio radi druge žene. Razloge nagađam, manje više su nebitni za cijelu priču, naveo sam samo jedan od najčešćih zbog čega "pucaju" brakovi. Zapitaj se da li čovjek koji je u stanju ostaviti ne tebe nego dvoje djece, bilo čime zavrijedio nečiju pažnju? Tvoju? Moju? Nečiju? Bilo čiju?
3. Razvedene žene kao i razvedeni muškarci uživaju nešto veću slobodu nego kada su u braku. Nekada razgovaram sa svojom suprugom o tome "šta bi bilo kada bi bilo" ne zbog toga jer planiramo nešto slično, nego čisto iz dosade, kada "prežvaćemo" sve teme po stotinu puta pa nemamo više o čemu razgovarati. Oboje smo istog stava - nikada se više ne bi vjenčavali. Ne zbog toga što je u braku monotono, naporno, ubitačno dosadno... Nego jednostavno zbog te slobode. Ako želim izaći negdje vani i ostati do 03.00 ujutro, ako sam samac nemam potrebu nikome objašnjavati da idem na bilijar sa prijateljem, a ne "na izlet"... Ili recimo... ako ona dođe kući, i poželi "svojih pola sata vremena u kojem će biti sama", ne mora mi objašnjavati zašto baš u tom trenutku nije raspoložena za nešto što ja želim, pa barem to bio i običan razgovor ili zajednička kafa. Moj zaključak je da je lijepo u braku, a lijepo je brate (odnosno sestro) i van njega, odnosno bez njega. Današnji život je jednostavno pretežak, na poslu se redovno srećemo sa gomilom krembila, ispijamo s njima kafe, kahve, i kavice, pokušavamo sačuvati posao i/ili napredovati u njemu, razmišljamo o novom (boljem) automobilu, kući, stanu, djeci.. Svemu... Na to se troši more energije, i onda nas još neko ko bi nas trebao razumjeti "zajaše" na svoj način, i dodatno nam oteža sve ovo što nas muči. Ovdje sam naveo samo materijalističke stavke, i vjerovatno ćeš se zapitati "a gdje je ljubav u svemu tome". Ljubav je situacija kad dođeš kući neraspoložena, a to neraspoloženje nestane čim vidiš osobu sa kojom živiš. Ako si neraspoložena, pa te uz to još i zaboli glava, e onda to već nije ljubav... Za mene je ljubav isto tako i kada me neko pusti na miru kada sam neraspoložen bez dodatnog žvondranja "kakav ti je to novi miris". Ne kažem ti da brak ne valja, ali ne kažem ni da valja. Pokušavam ti reći da si u svemu tome imaš "neutralan" status i da ništa nisi niti izgubila niti dobila tim razvodom. A možda i jesi? Pokušavaj otkriti sebe u sebi, pokušaj se osjetiti. Razveli ste se, pa šta sada? Gledaj to sa malo vedrije strane... Nemaš više truta kojem ćeš tražiti gaće po sobi.
Malo se šalim, nadajući se da ću te oraspoložiti...
Znam da te boli ta prazna postelja, najteža je ujutro kada se budiš i pokušavaš zagrliti "nešto" što je već odavno kraj tebe, i umjesto toga "nečega" zagrliš samo jastuk. Ne gubi nadu, možda umjesto tog jastuka pronađeš "drugo nešto" na istoj lokaciji, a to "nešto" će te razumjeti bolje od ovog prvog... To "nešto" što se grlila možda i nije ljubav, možda je samo navika? Nedostaje ti "stvar na koju si navikla", i onda slijede suze?
4. Godine u svemu ovome nisu bitne, i surova sredina koja te gleda "kao potrošenu robu" je isto tako plod surove mašte. Živi život za sebe, drugi su manje više nebitni. Neka se i dalje dive svojoj skrivenoj griješnosti u od njih manje griješnom svijetu.
P.S. Neko je postavio "komparacijsko" pitanje koje doslovce glasi "koju bi ženu prije oženili, neudatu, dakle onu koja nikada nije imala muža, ili raspuštenicu". Mislio sam ne odgovoriti na njega, ali evo ipak hoću. Ovu drugu, čisto iz kaprica...