Jedna knjiga kojoj se rado vraćam je - Jedan od onih života od Balaša, a evo i zašto:
"Te noći sam joj oćutao najlepše riječi koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohtje, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnice misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližhih zvijezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspjeo da dospje do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vjetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučićee, i nježno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Riječi ostaju da trepere u liščuu starog drveta zauvijek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvijek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvijek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučećii gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Riječi, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog ljeta, i to ne Mečkari ili Džhambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraći Tužhnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primjetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosjeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bijelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, vidićeše samo drozdovo pero na šeširu kako promiće za šimširom, i zčućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakatčeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te volio..." ....
(mislim da se tako zove)
sad moram zapamtiti nema sta ,da ne bi bilo brukanja 
ali ima u Francuskom kulturnom centru u Beogradu, sad pocinjem da ucim fr, pa se nadam da cu uskoro nauciti i procitati tu knjigu.Takodje bih voleo da procitam ponovo "Djavo i gospodjica Prim" od Koelja, kao i "11 minuta" od njega....I naravno, "Plavi plamen" od Dzubrana...
