Forum Klix.ba

Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima… u stvari,

Ne treba mi niko.

Međutim,
treba mi neko ko sriče azbuku…
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno biće
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari…

Niko mi ne treba.

Treba mi neko ko voli decu
(ali nije pedofil),
neko ko pravi umetnost,
ali za nju – nema uvek vremena…
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko ko je pročitao
aleksandrijsku biblioteku,
spasio je od požara
i instalirao u svoj kompjuterski program,
neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,
Tunisu, u Aino plemenu
u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku
u Rimu u Kazablanki,
neko od svetle misli i sjajna oka,
neko ko počinje pokret u istoriji
ili ga završava, u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,

Niko mi ne treba.

Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice…
Neko ko plače usred autobusa…
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila…
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari

Ne treba mi niko
kome mnogo trebam.

Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno… u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari… u stvari,

Niko mi ne treba,

niko baš toliko, toliko
toliko
kao
Ti.

Pjesma samoj sebi



Ako ustraješ u borbi divit ću ti se

Ako uspiješ osvojiti bitku, željet ću da budem kao ti

Ako vratiš sve što ti pripada, postat ću ti

Divim ti se jer ne odustaješ

Želim da budem ti jer vjeruješ

Postat ću ti jer se boriš

Mi smo dva lica istog čovjeka

Ti, koja se na bilo koji način pokušavaš probiti naprijed

Ja, koja svakim korakom idem sve više natrag

Ako svladaš sve prepreke na putu

Pokorit ću ti se

I opet ćemo postati jedno.

I have to live with myself and so
I want to be fit for myself to know,
I want to be able as days go by,
To look at myself straight in the eye.
I don't want to stand with the setting sun
And hate myself for the things I've done.

I don't want to hide on a closet shelf
A lot of secrets about myself,
And fool myself as I come and go
Into thinking that nobody else will know
What kind of man I really am;
I don't want to dress myself in sham.

I want to go with my head erect,
I want to deserve all men's respect
And in this struggle for fame and pelf
I want to be able to like myself.
I don't want to look at myself and know
That I am a bluster and empty show.

I cannot hide myself from me;
I can see what others can never see;
I know what others can never know,
I cannot fool myself, and so

Whatever happens, I want to be
Self-respecting and conscience free.

U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše srece i tuge
uvek drugačije istovetne.

“All that is gold does not glitter,
Not all those who wander are lost;
The old that is strong does not wither,
Deep roots are not reached by the frost.

From the ashes a fire shall be woken,
A light from the shadows shall spring;
Renewed shall be blade that was broken,
The crownless again shall be king.”

Oprastamo se,
oprastamo se i strasno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristanista
i mosta,
niz raskrsca koja se razilaze kao posvadjani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gdje trava ima okus vode,
peska
i sunca.

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

taylors wrote:Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije herojsko doba.
Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan,
ni pravi.
Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čoveka.

Moraš da smogneš snage i sebi otvoreno obećaš da ćeš ostati
tragač za večnošću u sebi, a ne za sobom u večnosti.
To je jedini sat koji sam uspeo da ti kupim od ušteđevine ove
nežnosti, sine moj.

Pisem umesto tebe Snezani i Alisi. Saljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reci odgovora. Znaci da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se postuju recima, a vole cutanjem.

Na jednom mjesecu imat ćemo
obiteljsku kuću.
I vrt prepun cvijeća,
i vinovu lozu.

Stijene i prašinu sakrit ćemo
duboko u sebi.
I antibaby pilule,
i prezervative.

Povremeno će nas posjećivati
samo mali žuti.
Donositi glazbu i knjige.

Budemo li imali djece,
bit će luda.
Zapalit će dom, oblake
i sunca.

Stijene i prašinu sakrit će
duboko u sebi.

Imao sam nekoliko zelja
opasnih kao oksigenske boce.
Zavisilo je samo od nerava
da li cu ih na vreme odvrnuti
ili cu namerno kasniti.

I pretio sam javno
kako nameravam
da odrzim jedan veliki proces
na kojem cu sve objasniti.

Proveo sam dve nedelje kao u blistavom bunilu, trudeći se da
izdvojim bar nekoliko reči za koje doista verujem da su
neukaljane.
Prvo sam rekao: majka. I ponavljao: majka.

Kad mi se sasvim učinilo da je ta reč od svetlosti, odlučih da
je progutam kao malenu semenku i sačuvam za sebe.

Da je nikad više ne upotrebim uzalud.

Posle mene slobodno dišite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolača.

Patiti, patiti, patiti,
sebe u sebi skratiti.

Patiti, patiti, patiti,
to će me možda pozlatiti.

Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
dosta ljutih preboljesmo rana
kroz nekol´ko godinica dana.

Već je hora, koja doći mora,
da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Joste Bošnjak živi;
jošte živi, mrijet mu se neće,
dok se Zemlja oko Sunca kreće.

Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo srba ni hrvata…
A danas se kroza svoje hire,
Oba stranca k’o u svome šire,

I jos nešto, čemu oko vješto
Hrabri ponos i srce junačko
nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Nase ime ponosno i drago;
Eto hoće, šećer razgovore!!!!

Kucnuo je časak odlučnosti,
da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni Bošnjače!
Pozdravlja te sa krša viteže,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva svijeta!

Poželim da se u pticu pretvorim,
i da poletim preko bijeloga svijeta.
Letio bih nebom plavim i prostranim,
posjećivao bih udaljena, tajnovita mjesta.

Sunce bi mi energiju davalo,
a vjetar bi me nosio nježno, polako.
Za mene bi se širom svijeta znalo,
o meni bi pjevao i pričao svako.

I letio bih, letio, dugo i daleko,
slušao bih zvukove prirode bujne.
Otišao bih tamo negdje preko,
gdje sviću lijepe zore rujne.

jaaooj

Gledao sam kako promiču žene,
sadašnje i buduće,
pejzaži
i telegrafski stubovi,
vidio sam kako se bezglasno
smjenjuju noć i dan.
Iskočiću na nekoj stanici
lud od tih promjena boja i linija
i javiću ti
da sam te na petstotom kilometru ljubavi
volio jednako kao na prvom.

Sve što želim reći
Premalo je...
Svjetlo tvog čekanja
Mojim lutanjima
Poklanja mir...

Umirem ti na rukama.

Umirem ti na rukama bijelim,
nestajem polako, kao dnevna sjena.
Neću ništa, da te sada nešto molim,
da narušavam simboliku smrtnoga trena.

Iz mene duša odavno već teče,
ide polako sa ovoga svijeta.
Možda neću dočekati niti veće,
ah sudbino, moja kleta.

Sa tobom se oprostiti hoću,
ti budi zadnja koja me vidi.
Poslije mene ne ulazi u samoću,
pronađi drugoga i sa njime idi.