--- NO LINKS --- › Kolumna › Što ponijeti na putovanje bez viza
Piše: Berislav JURIČ
Napaćeni ljudi u Bosni i Hercegovini kojih je pola potopila voda nabujalih rijeka, trebali bi slaviti bezvizni režim, taj, kako rekoše, poklon Europe godinama zatočenim građanima.
Snaći će se naši ljudi. Tih 90 dana dovoljno je za malo posla na crno.
A upravo se novinarka popodnevnog programa posvećenog danu jačem od Daytona trudila izvrijeđati Europu što nas je toliko držala pod vizama kao da bh vlasti nisu mogle ranije ispuniti uvjete i ubrzati poklon.
Mediji su brujali o povijesnom danu za BiH, koja ima toliko povijesnih dana da bi mogla napraviti kalendar praznika pa da se radi samo nekoliko dana u godini. A taj povijesni dan, osim odabranih putnika bio je zatrpan još ponekim povijesnim trenutkom. Ljudi, koji su odlučili krenuti na put u Europu vlakom, iz bezvizne euforije probudili su se stvarnošću u zemlji. Vlakovi ne voze, pa su svoj europki put morali početi autobosom do entiteta u kojem vlakovi ne miruju.
Televizijsaki prilog o razdraganim građanima kako uživaju u blagodatima ukinute čelične zavjese, pokazuje nekoliko staraca na mostarskom kolodvoru, koji su vjerojatno uhvaćeni na putu do obližnjih kontejnera. Žena kaže kako će to biti dobro za mlade, ali ne i za njezinog sina jer, eto, on ne radi pa mu onda ona daje novac, a ona nema baš za karte.
Kamere su zabilježile i mlako slavlje na sarajevskom minusu za koje se prikupilo nešto novca bez problema, dok oni potopljeni u poplavama čekaju sjednice da se odobri koja marka za pomoć. Zabilježeno je i razdragano lice ministra sigurnosti u ulozi razrednika koji vodi dječicu na ekskurziju i njegova pomoćnika koji se čudi što su Albanci na proslavu doveli Shakiru.
No, nisu zabilježeni svi oni kojima ukidanje viza ne znači ništa. ''Ne zaboravite ponijeti novac, jer zemlje u koje idete traže određeni iznos'', ponavljalo se u svakom prilogu o odluci zločeste Europe, koja nas je godinama držala zatočene u vlastitoj kući.
Što će ponijeti toliki broj nezaposlenih mladih ljudi, od kojih veliki broj nije napustio rodni grad, kamo li da je prešao preko granice? Kakvom putovanju da se raduju ljudi od kojih veliki broj nikada nije putovao na posao?
Čemu da se raduje žena s mostarskog kolodvora kad ju lomi tuga što sinu ne može skupiti za kartu i poslati ga u bezvizni svijet da se nikada ne vrati u zemlju koja samo čeka da joj netko nešto ukine, dok sama ukida normalne živote?
Ali snaći će se naši ljudi. Tih 90 dana dovoljno je za malo posla na crno. Ako ih uhvate, uhvate. Sve je rizik, ništa manji od života na bijelo u BiH i čekanja da netko opet nešto ukine.
http://www.--- NO LINKS ---
e pametni
