Forum Klix.ba

komi wrote:klasičan mobing je kad ti govore da

ništa ne radiš
ništa što uradiš nije bez greške

"Ajd mi to završi ali nemoj smrljati kao prošli put"


pa što onda držiš radnika i plaćaš platu?

zato što mu odgovara radnik sa uljuljanim samopouzdanjem i bez ponosa jer ga je uvjerio da ništa ne valja i da nigdje neće moći naći posao mimo ovoga sada

to je uzajamni odnos i simbioza dva organizma od kojih oba imaju korist manje ili više

dadS wrote:nisam mislila da govorim na Sudu o MOBINGU, znam da je to kod nas jako teško dokazivo, već znam da sam žrtva ucjene , pa neznam da li će to biti predmet tužbe, nisam nikad bježala od vračanja duga al nisam nikad ni imala valjan dokumenat za to i pitam se da li će se moći prepoznati na sudu prevara od strane istog

Autori:

Ozren Podnar, prof.

Robert Torre, dr. med., spec. psihijatar

Snimanjem mozga istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima

Do prije deset godina Gordana je bila dinamična, ambiciozna intelektualka, zaposlena na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon osobito naporna razdoblja, počela je rapidno gubiti kondiciju. "Budila bih se iscrpljena i bezvoljna, uz bolove u mišićima. U početku sam mislila da imam gripu."
Stvar je, međutim, bila malo složenija. Nakon što ju je iscrpljenost držala kod kuće nekoliko tjedana, nikad nije u potpunosti popustila. Gordani su tek mnogo godina poslije dijagnosticirani kronični umor i depresija, no ne prije nego što je njezino akademsko napredovanje bilo zaustavljeno. Napustivši dobar posao, danas radi kao honorarna prevoditeljica, jer za kontinuiran angažman nema snage. "Morala sam se pomiriti s time da mogu raditi najviše polovicu od onoga što sam nekad mogla. Dva sata uzastopna rada maksimum je koji mogu izdržati prije nego što moram leći.
Uz nužno prihvaćanje vlastitih tjelesnih ograničenja, Gordani je problem nositi se s ljudima koji ne vjeruju da je stvarno bolesna. "Ni obitelj mi nikad nije pružala podršku. Čula sam mnogo posprdnih komentara na svoj račun."
»ak i danas, kad se o kroničnom umoru znade mnogo više, Gordana i dalje susreće skeptike. "Vi ne izgledate bolesno", komentirala je nedavno njezina susjeda. "Kako sam bijesna bila! Nakon desetljeća muke, ljudi misle da iz tko zna kojeg razloga muljam - na svoju štetu".
Gordana ni danas ne zna zašto se točno razboljela, a misli da je glavnu ulogu odigrao stres. "S obzirom na to da dolazim iz vrlo skromne obitelji, morala sam raditi uza studij, a potom obavljati dva posla da bih se stambeno osamostalila. Nisam znala što je godišnji odmor. Nisam se odmarala."

Bolno nepovjerenje okoline

Budući da je pregledima teško utvrditi gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, mnogi su liječnici i istraživači svojedobno tu bolest opisivali kao "umišljeno stanje". Nisu mogli biti dalje od istine.
"Neki liječnici i laici ne vjeruju u postojanje bolesti ako golim okom ili na rengenskoj snimci ne vide poremećaj na nekom organu - ožiljak, izraslinu, prijelom, bilo što, ili ako im ne kažu da je pronađen uzročnik - virus, bakterija, gljivica", objašnjava neuropsihijatar dr. Earl Monroe iz kanadskog Centra za proučavanje kroničnog umora i fibromijalgije, bolesti bolnih mišića, koja često prati kronični umor.
Preokret u shvaćanju kroničnog umora dogodio se kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti razine stresnih hormona.

"Novom strategijom istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja razine stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazali su jasne razlike između kronično umornih ljudi i zdravih", dodaje dr. Monroe.
Iako i dalje ima onih koji sumnjaju u biološku utemeljenost kroničnog umora, uspostavljen je konsenzus da je ta bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad je uzrokovana psihičkim stresom.
"Svatko tko pati od kronične bolesti ima poremećaj u biološkom mehanizmu", kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. "Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija je biologija. Sve što se događa u mozgu je kemijske ili električne prirode."

Na početku umora je stres

Oni koji trpe od kroničnog umora ili fibromijalgije u većini slučajeva prije pojave bolesti pretrpjeli su snažan stres, poput fizičkog nasilja, nekoga ozbiljnoga gubitka, ili su iskusili depresiju ili anksioznost. Istraživanje provedeno u Leedsu pokazalo je da su osobe koje trpe od kroničnog umora imale devet puta veću incidenciju stresnih događaja tri mjeseca prije nastupa bolesti, u usporedbi sa zdravom populacijom. Zatim, kad su već bili pod nekim oblikom stresa ili su trpjeli od depresije ili anksioznosti, ljudima se dogodilo još nešto - prometna nesreća, ozljeda, virusna infekcija, trovanje hranom.

Prepoznajte sindrom kroničnog umora

Sindrom kroničnog umora nije nova bolest. U 19. stoljeću izraz neurastenija ili živčana iscrpljenost koristio se za opisivanje simptoma sličnih onima koji obilježavaju sindrom kroničnog umora.
Umor koji traje više od šest mjeseci, ometa normalne aktivnosti, a za koji nije utvrđen medicinski uzrok naziva se neobjašnjenim kroničnim umorom. Takav se umor može dalje razvrstati u sindrom kroničnog umora i idiopatski kronični umor.
Ako u pacijenta nisu prisutni svi simptomi potrebni za donošenje dijagnoze sindroma kroničnog umora, postavlja se dijagnoza idiopatskoga kroničnog umora (pojednostavljeno, idiopatski znači da uzrok umora nije poznat).
"Ako je tijelo već nečim načeto, dovoljan je mali dodatni stresni podražaj da gurne organizam preko ruba i izazove trajni "kvar". Stresni događaj aktivira stresne žlijezde na potezu hipotalamus-epifiza-nadbubrežne žlijezde, što dovodi do rasta razine hormona kortizola, koji oslabljuje imunitet i druge životne sustave te narušava raspoloženje", navodi dr. Monroe.

Abnormalno jaka stresna reakcija organizma možda je ključna za nastanak kroničnog umora, ali i depresije. Kad je organizam pod stresom, krhkiji je i slabiji, pa ga svaki sljedeći udarac može uvesti u kronično bolesno stanje, kao što su kronični umor, depresija ili oboje. Ipak, ne može se reći da je kronični umor samo tjelesna manifestacija kliničke depresije. Iako su oboljeli od kroničnog umora u velikoj mjeri depresivni, a oboljeli od depresije većinom iscrpljeni, ta su dva stanja ipak različita i nisu nužno istodobna. Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku. No, dvije trećine pogođenih tim sindromom pati i od umora i od depresije, a antidepresivi pomažu i kronično umornima koji nemaju depresivne simptome.

Kriteriji za dijagnozu sindroma kroničnog umora

Četiri ili više navedenih simptoma moraju biti prisutni dulje od šest mjeseci.

kratkoročan gubitak pamćenja ili ozbiljna nesposobnost koncentriranja, nauštrb poslu, školi ili drugim normalnim aktivnostima
upaljeno grlo
otekli limfni čvorovi na vratu ili u pazuhu
bolovi u mišićima
bolovi bez crvenila u zglobovima
jake glavobolje
neokrepljujući san
umor dulji od 24 sata nakon svakog napora.
Spomenuti umor ne smije biti posljedica pretjerana rada ili vježbanja. Umor je vrlo jak, remeti normalno životno funkcioniranje, a ne popušta ni nakon spavanja i odmaranja. Čak i mali napor pogoršava simptome.
Tako jak umor javlja se kao upala gornjih dišnih puteva uz povišenu temperaturu, glavobolju, mišićne bolove, upaljeno grlo, bolove u ušima, curenje iz nosa, kašalj, proljev i iscrpljenost. U početku, bolest kojom počinje kronični umor može biti obična hunjavica ili gripa.
Simptomi su dugotrajni. Dok kod običnih upala simptomi prolaze nakon tri do sedam dana, kod sindroma kroničnog umora vraćaju se ili traju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti doživljavaju simptome kao nove napade gripe, pri čemu svaki traje od nekoliko sati do nekoliko tjedana.
Dodatni simptomi, koji nisu nužni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, uključuju nepodnošenje alkohola, osjetljiva crijeva, suhe oči i usta, oslabljen krvotok u rukama i stopalima, smetnje u vidu i bolne mjesečnice.

Što ako umor ne prestaje?

Zamislite da godinama ne možete raditi više od tri-četiri sata dnevno i da odmah nakon posla morate leći. Ili da osjećate prodornu bol poput zubobolje u raznim dijelovima tijela istodobno, da nemate snage obavljati uobičajene kućanske poslove i da vam povrh svega popuštaju koncentracija i pamćenje. Tako izgleda život osoba koje pate od sindroma kroničnog umora, kaže dr. Marco Guigliotta, jedan od svjetskih stručnjaka za tu bolest.
Ako je kronični umor praćen nizom određenih simptoma, govori se o sindromu kroničnog umora. Tipični su prateći simptomi tjelesna slabost, bolovi, nizak tlak, nesanica i potištenost. Neki pacijenti imaju i kronično povećanu temperaturu te trnce u udovima.
"To je ozbiljna bolest, koja može razoriti ljudske živote", kaže Guigliotta, koji je i sam godinama trpio od sindroma.
Sindrom kroničnog umora ne liječi se snagom volje. Premda psihološki čimbenici nesumnjivo igraju ulogu u nastanku bolesti, to ne znači da je pacijenti mogu otjerati voljom ili čarobnim riječima.
Terapija protiv sindroma kroničnog umora uključuje lijekove protiv bolova, antidepresive, psihoterapiju i tjelovježbu. Antidepresivi su sredstva za postizanje ravnoteže moždane kemije koja aktiviraju živčani sustav, posredno jačajući imunitet i otpornost na stres. Psihoterapija je važna zbog emocionalne podrške, ali i zbog učenja pozitivnom razmišljanju. Postupno vježbanje može pomoći pacijentu da se malo-pomalo vrati aktivnostima, poput fizikalne terapije nakon operacije kuka. Pacijente se ohrabruje da svaki dan pokušaju hodati nekoliko stotina metara duže, umjesto da se naglo iscrpe na dan kad im bude bolje.

dadS wrote:hvala Vam na odgovoru, upravu ste i jesam pod velikim stresom sve ukazuje na to pa čak i moji nalazi, nadam se da ću se izboriti za sve , jer život je jako grub prema hrabrima, i naravno poštenim nekad i poželim da sva ova situacija i slične mojoj završe na sudu ne bili se što prije nešto promjenilo u zakonodavstvu

komi wrote: uzajamni odnos i simbioza dva organizma od kojih oba imaju korist manje ili više

halaša wrote:Negdje na prvoj stranici sam pročitala da zlostavljana osoba ne prepoznaje mobing i to je nažalost živa istina.Kada je meni moj radni kolega,dok smo razgovarali o dešavanjima na radnom mjestu, rekao:ovo je mobing,moja prva reakcija je bio smijeh.Nažalost istina je da moberi koriste razna sredstva i metode te da nema stopostotne definicije koju bi smo naučili i prepoznali u praksi.Ono što sam iz ličnog iskustva naučila i što sam primjenjivala jeste da se MOBERU MORATE ODUPRIJETI SVIM ZAKONOM DOZVOLJENIM SREDSTVIMA.To bi u praksi značilo da slobodno ispričate svoju verziju događaja,ako uvrijedi on vas-uzvratite,ako spletkari-nazovite ga spletkarošem.ako povisi ton-vi budite glasniji i po mogućnosti,ako vam obraz dopušta lijepo ga pošaljite na ono mjesto odakle je došao.Nakon ovoga niko vam ne garantuje da će vaše radno mjesto i dalje biti vaše, posao biti bolje plaćen,ali-bićete zdraviji 100%

antimobbing wrote:Sto se tice samog MOBBING-a, prije razgovora i obracuna sa ''neposrednim'' MOBBER-om treba utvrditi od koje osobe dolazi ''stvarni'' MOBBING.

Najcesce kada se na visokoj funkciji nalazi osoba sa psihickim poremecajem ista je tzv. demagog koji pojma nema o poslu ili strucnosti ali svima na lijep i ugodan nacin drzi predavanja o poslu. Nazvacemo istu tu osobu MOBBER br. 1.

Ovakve nestrucne i neobrazovane visoko pozicionirane osobe koje nemaju pojma o poslu MOBBER-i br. 1, svakodnevno dolaze u susret sa nekim ko je sposoban i obrazovan (ZRTVA).

Veoma cesto neki strucnjak (ZRTVA) iz dobre namjere nesto predlozi za unapredjenje posla sto je korisno i dobro za sve ali MOBBER br. 1 ovim postupkom se osjeti veoma uvrijedjen i ugrozen jer je neobrazovana i podla neznalica.

Naravno visoko pozicionirani MOBBER br. 1 nece uopce reagovati na ovo cak ce i prihvatiti prijedlog uz osmjeh.

MOBBER br 1. za ovakve slucajeve je vec postavio ispod sebe po hijerarhiji za rukovodioca obicno neku agresivnu i psihicki nestabilnu osobu MOBBER-a br 2. sa kojom se lahko moze manipulisati a koja ce uciniti sve da ostane na rukovodecem mjestu.

Nakon izvjesnog vremena MOBBER br. 1 na jedan veoma podmukao nacin ''nagovora'' MOBBERA br. 2 koji je u ovome slucaju neposredni rukovodilac ZRTVE tj. strucnjaka, da nad njim izvrsi UMORSTVO na radnom mjestu MOBBING-om.

MOBBER br. 2 vrsi pritisak na ZRTVU i nagovara druge uposlenike da ga maltretiraju na radnom mjestu MOBBING-om.

ZRTVA to jeste, osoba koja je strucna i visoko kvalifikovana za posao se tada nalazi pod MOBBING-om ali ne zna odakle ''puse vjetar''.

Ovaj strucnjak ZRTVA ne shvata o cemu se radi i odlazi do visoko pozicioniranog MOBBERA br 1. da se zali na svoga neposrednog rukovodioca MOBBERA br. 2 i svoje radne kolege.

Nakon toga podmukli ''covjek/zena vuk'' MOBBER br. 1. ga ljubazno i susretljivo prima na razgovor i obecava ZRTVI da ce to rijesiti. Poslije razgovora sa ZRTVOM, ''covjek/zena vuk'' MOBBER br. 1 ponovo naredjuje MOBBER-u br. 2 da pojaca maltretiranje i zlostavljanje strucne i visoko kvalifikovane osobe ZRTVE.

Na taj nacin stvarni MOBBER br. 1 ostaje u dobrim odnosima sa svima, dok MOBBER br. 2 sa ostalim umjesanim uposlenicima koji su nesvjesno uvuceni u MOBBING zavrsavaju na Sudu sa optuznicom za zlostavljanje i maltretiranje.

Lice i naličje poslodavaca u BiH: Broj žrtava MOBBING-a u porastu

Iza svake prepotencije stoji neka impotencija

Neki poslodavci postavljaju svojim podređenim često zadatke za koje oni nisu kvalifikovani ili prelaze njihove mogućnosti, stvarajući tako konkurenciju i ucjenjujući ih da rade za što manje plate. Nažalost, danas su kod nas kod pretpostavljenih prisutne različite vrste ucjena, pritisaka i prijetnji otpuštanja s posla. S druge strane, mnogi radnici znajući da je ovdje svaki posao „zlata vrijedan“, moraju da trpe zlostavljanje da bi sačuvali svoje radno mjesto

Da vam se život u sekundi može promijeniti samo zato što ste svjedočili o kriminalnim radnjama svog šefa, dokazuje primjer Denisa Sijamije, pomoćnika načelnika za pravna pitanja Finansijske policije u Travniku.
Teror nad njim i njegovom porodicom, priča za “NR” Sijamije, počeo je prije četiri godine kada je Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova BiH dao pismene dokaze da je Husein Ajkunić, bivši načelnik Finansijske policije Bugojno oštetio federalni budžet za oko 25.000 maraka, da je Idriz Katkić, bivši opštinski tužilac sakrio Dževada Mlaću za pranje novca u iznosu od milion i 600.000 KM...
Sijamija je FMUP-u svojevremeno dao i dokaze da je njegov šef Zufer Dervišević, glavni inspektor Finansijske policije u predmetu “Zmajevac” odgovoran za nestanak robe u iznosu od milion i 350.000 maraka.
“U odjeljenju u kojem radim zahvaljujući samovoljnom i nezakonitom ponašanju glavnog inspektora Federalne finansijske policije izložen sam psihičkom i fizičkom maltretiranju, kao i uskraćivanju prava na rad. Dokaz tome naredbe su glavnog inspektora kojima mi je bilo naređeno da svakih sat vremena pravim izvještaj o urađenom poslu iako je moj tadašnji rukovodilac Husein Ajkunić sjedio na udaljenosti od pola metra od mene i davao mi radne zadatke. Od početka januara 2004. godine pa do danas samo dolazim na posao, i niko mi ne daje zadatke”, stoji u pismu koje je Sijamija uputio Agenciji za državnu službu Federacije BiH.

Priča prva: Sijamija tvrdi da je sve kulminiralo u novembru prošle godine kada je njegov sadašnji šef Husin Eminović izvršio podjelu rješenja o platama po novim koeficijentima. Svi uposlenici federalne Finansijske policije, osim Sijamije, dobili su nova rješenje, isplaćene su im četiri zaostale plate, topli obroci i jednokratna pomoć od 500 KM. Tek poslije obraćanja Helsinškog komiteta BiH Dervišević je naložio da se Sijamiji isplate sve plate i naknade. Dervišević to obrazlaže činjenicom da je federalna Vlada donijela prije godinu dana odluku o unutrašnjoj organizaciji federalne policije pa tako i da se broj čelnika u odjeljenju u Travniku smanji na pet osoba. Dervišević ističe da je ukinuto mjesto pomoćnika načelnika za pravne poslove te da zbog toga Sijamija nije imao pravo na plate i naknade!
“Ja sam se pobrinuo za njega i njemu su isplaćene sve te naknade”, dušebrižno veli glavni inspektor federalne Finansijske policije.
Dervišević negira i da se protiv njega vodi bilo kakav krivični postupak te Sijamiju optužuje da je bolesnik. Od čega to Sijamija boluje, Dervišević ne zna. Niti za to ima dokaze. No, zna Dervišević da je Sijamija bolestan. Kako objasniti, kaže glavni inspektor, činjenicu da Sijamija voli pisati, “pa se svakome žali”. Zaključujemo: Vjerovatno mu ništa ne fali, pa je onako iz dosade odlučio istjerati pravdu na čistac.
Da je radno mjesto jedino mjesto gdje se verbalno mogu kršiti ljudska prava, a da za to niko ne bude kažnjen pokazuje i primjer Snježane M. službenice u jednoj banjalučkoj firmi.

Priča druga: "Trebale su mi dvije godine da uvidim šta mi se događa... Prvo sam preispitivala sebe, pitala se radim li dobro, mislila sam da ja možda radim neku grešku, ne trudim se dovoljno, ne mogu se prilagoditi... Kasnije sam se počela osjećati manje vrijednom na poslu, gubiti ugled i pravo glasa. A zatim je postajalo sve gore i gore. Bila sam dežurni krivac za sve propuste i neuspjehe kolektiva. Počeli su me pretrpavati poslom, a zatim govoriti da sam nesposobna. A tek kad su me počeli izolovati i prestali pozivati na kafu i na pauzu, shvatila sam da neko ima namjeru da me otjera sa radnog mjesta. Međutim, iako sam mnogo puta do sada padala u depresiju, odlučila sam da dam sve od sebe i da se borim za svoja prava i opstanak na poslu", priča Snježana.
Ona je još na svom radnom mjestu i kako kaže opstaje, ali nema se kome obratiti da bi joj pomogao da odbrani svoja prava.
Nažalost, Denis i Snježana, zasada, su rijetke osobe koje žele javno progovoriti o mobingu, odnosno emocionalnom zlostavljanju na radnom mjestu.
Božana Kordić, pravnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH u razgovoru za “NR” kaže da zlostavljanje na poslu najčešće dolazi od poslodavaca koji su nesposobni, isfrustrirani i nezadovoljni. Kordićeva tvrdi da je u Sijamijinom slučaju riječ o klasičnom mobingu.

Nepostojanje zakona: U Federaciji BiH, za razliku od Republike Srpske koja je izmijenila Zakon o radu, ne postoje pravni mehanizmi za sprečavanje mobinga. Mobing nije definisan ni federalnim Zakonom o radu ni u krivičnom zakonodavstvu.
Poslodavci nerijetko službenicima daju preteške zadatke za koje oni nisu kvalifikovani ili se odlučuju na sistem praznog stola. Kada se žrtvi uskrati pravo na rad. To se, ističe Kordićeva, naročito odnosi na novije biznismene koji su kapital stekli na nekorektan način i kojima nedostaje poslovna kultura i etika koju poslodavac mora da ima. Oni nemaju poštovanje i ne razumiju koliko je u poslu bitan ljudski potencijal.
"Neki poslodavci postavljaju svojim podređenim često zadatke za koje oni nisu kvalifikovani ili prelaze njihove mogućnosti, stvarajući tako konkurenciju i ucjenjujući ih da rade za što manje plate. Nažalost, danas su kod nas kod pretpostavljenih prisutne različite vrste ucjena, pritisaka i prijetnji otpuštanja s posla. S druge strane, mnogi radnici znajući da je ovdje svaki posao 'zlata vrijedan', moraju da trpe zlostavljanje da bi sačuvali svoje radno mjesto", navodi Kordićeva.
Zbog takve situacije radnici osjećaju frustracije, tegobe, strah, nezadovoljstvo, trpe poniženja i atak na ljudsko, radno i stvaralačko dostojanstvo. A s vremenom, navode stručnjaci, žrtve mobinga postaju bezvoljne, anksiozne, gube koncentraciju, povlače se u sebe, imaju samoubilačke misli. Zbog prevelike količine stresa često obolijevaju i od hroničnih bolesti, dijabetesa, čira, srčanih oboljenja, depresije...
Umjesto da trpe šikaniranje zbog straha od gubitka posla, žrtve bi, smatraju stručnjaci, trebalo da potraže pravnu i psihološku pomoć.
A o mobingu kod nas se do sada veoma malo pričalo.
"Zlostavljanje na radnom mjestu i te kako je prisutno u BiH, ima ozbiljne posljedice i to je problem o kojem kod nas tek treba početi pričati", naglašava Anđa Jelić, novinar i publicista iz Banjaluke i član Foruma „Bosna“.

Neophodna edukacija: Jelićeva naglašava da je edukacija o mobingu neophodna da bi ga poslodavci i zaposleni znali prepoznati, te biti svjesni da znači kršenje ljudskih prava i da je kažnjiv.
"Mobing može biti u vidu verbalne agresivnosti, seksualnog zlostavljanja, terorisanja putem telefona, sprečavanja dotoka važnih informacija, postavljanja na radna mjesta koja nisu u skladu sa obrazovanjem. Utiče na ugled, integritet, dostojanstvo žrtve sve do eliminacije s radnog mjesta. Žrtva obično nije u mogućnosti da se brani", kaže Jelićeva i dodaje da se upravo zbog mobinga radnici odlučuju na bolovanja.
Tada trpe i poslodavci – zlostavljači.
Interesantno je, a u tome se slažu i Kordićeva i Jelićeva, da su žrtve mobinga obično zrele osobe, sa vlastitim stavom, a njihovi zlostavljači osobe s poremećajem ličnosti kojima treba stručna pomoć.
"Znamo da je mobing kad te maltretiraju na poslu, ali obično ne znamo prepoznati taj isti mobing kad se događa nama ili nekome u našoj najbližoj okolini. Ako ga i prepoznamo, ne znamo kako bismo reagovali, zaštitili se. Ne vjerujemo da nam se to događa, obično godinama, dok se ne razbolimo ili završimo na psihijatriji, a i onda se ustručavamo ikome obratiti za pomoć, zbog straha da ćemo izgubiti posao", kaže Jelićeva. S obzirom na to da je mobing nerijetko teško dokazati ona preporučuje da žrtve vode dnevnik o tome šta im se i kada dogodilo. I da po mogućnosti imaju adekvatnu dokumentaciju ili barem svjedočenje drugih kolega o tome šta im se događa.
Nažalost, u BiH još nije formirano nijedno udruženje koje bi pružilo pomoć žrtvama.


Šta učiniti kada nam se dogodi mobing

Stručnjaci kažu: pismeno zabilježite svaki mobinški nasrtaj i arhivirajte sve pismene dokumente. O onome što vam se događa obavijestite osobu iz vaše radne sredine u koju još uvijek imate povjerenja, a ako takva osoba ne postoji, obratite se aktivisti nekog od udruženja za zaštitu ljudskih prava, za jednakost polova ili sl. Pokušajte razgovarati s osobom koja vas zlostavlja o njenom ponašanju i postupcima. Ne dajte se uvući u mobing!
Ako uočite žrtvu mobinga, budite ljubazni, razgovarajte s njom, pomozite joj. U slučaju pojave psihičkih ili tjelesnih poremećaja, potražite savjet psihologa, psihijatra, ljekara porodične medicine ili medicine rada. Potražite savjet pravnika koji se bavi radnim pravom. Edukujte se o komunikaciji, koristite ugodne tjelesne aktivnosti i tehnike relaksacije.


Mobing u drugim državama

Mobing, kao oblik emocionalnog zlostavljanja na radnom mjestu, prisutan je u skoro svim zemljama. Pa i u susjednim.
U Hrvatskoj se o tom problemu počelo javno govoriti od 2003. godine i već su vidljivi određeni pomaci. Hrvatska je mobing uvrstila u Zakon o zaštiti na radu, uvela ga kao dijagnozu i osnovala udruženje.
Udruženju za pomoć i edukaciju žrtava mobinga sa sjedištem u Zagrebu u prosjeku se javljaju dnevno četiri žrtve mobinga. Istraživanja u Hrvatskoj pokazala su da svaki trideseti zaposleni zlostavlja saradnike, a u 75 odsto slučajeva, zlostavljač je nadređeni.
U Njemačkoj hiljadu samoubistava godišnje povezuju s mobingom. Prema statistikama, u Švedskoj 10 do 20 odsto samoubistava uzrokuju problemi na poslu, a čak 25 do 30 odsto žrtava mobinga oboli od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Zakon o prevenciji mobinga primjenjuje se u Francuskoj, Švedskoj, Norveškoj i Švajcarskoj.
U SAD djeluje Workplace Bullyng and Trauma Institute, a u Italiji mnogobrojna udruženja za sprečavanje mobinga, i ulažu se sredstva u istraživanja. Tako je i u Francuskoj. Belgija već priprema zakon o sprečavanju mobinga, dok u Irskoj djeluje Anti-bullying Research Centre, Trinity College, Dublin, a posebnu pažnju posvećuju mobingu u odbrambenim snagama. U Velikoj Britaniji postoji Tim Field fondacija za The UK National Workplace Bullying Advice Line. U Španiji se problemom mobinga, uglavnom, bave sindikati. Aktivnosti u Kanadi usmjeravaju se na osiguranje zdravih organizacija i psihološki zdravih radnih mjesta (sveučilište Queen, Kingston). U južnoj Australiji i Novom Zelandu otvoreno se bore protiv skupe poslovne tajne – mobinga, naročito u zdravstvenim profesijama. I u Južnoj Africi postoji fondacija za studij traume na radnom mjestu dok je u Japanu proučavano pojavljivanje mobinga na univerzitetima.


Ko su moberi?

Moberi su manje sposobne, ali moćne osobe bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje. A njima se lako pridružuju slabi drugi u strahu da ne postanu žrtve, identifikuju se s agresorom, odnosno staju na njegovu stranu. Mobingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svog života, formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Često se zlostavljači zapravo osjećaju inferiorno. Na taj način osiguravaju sebi dominantniju poziciju ili miču onoga koji im stoji na putu uspjeha. Nerijetko to čine iz ličnog straha da neće biti cijenjeni ili da će sami postati nečija žrtva. Neki zlostavljači to rade svjesno, s namjerom da naškode drugome ili da ga prisile da napusti radnu sredinu. To čine kada se osjećaju ugroženo (npr. zbog karijere). Ili u situacijama kada postoji višak radne snage, pa uprava poduzme načine da bi se riješila radnika.
No, često mobing-ponašanje započinje nesvjesno (npr. grube ili vulgarne šale koje vrijeđaju žrtvu), jer ne znaju drukčije ponašanje. U teškim vremenima nekih organizacija " žrtveno jagnje" bira se zbog unutrašnjih problema i napetosti, pa na njemu svi sami sebi dokazuju da su snažniji i sposobniji.

Baba_Droga wrote:Samo da konstatujem....
Radeci dugo vremena na neki projektima...između ostalog i zenskim projektima...mogu reci samo jedno.

Najvece nasilje ...mobbing je u zenskim projektima i to onim koji zagovaraju borbu protiv istog !!!

Ne zelim da javno prozivam...ali svi koji su ikad radili u NVO-ma , posebno zeMskim znaju o cemu pricam !

Zalosno ali istinito....
I jos da kazem CAST IZUZETCIMA ) ( ovo pisem/kazem jer ce se uvijek naci neko ko ce reci "eh tako nije kod mene"...)

P.S. Sada odoh da me "sefica" ne vidi da koristim internet )))))))

halaša wrote: Nisam baš sigurna da su ovi naši toliko pametni i obrazovani pa da i to znaju izračunati,ali činjenica jeste da je strateški mobing danas prisutan u svim sferama društva,a naročito u državnoj upravi.U jednoj sarajevskoj Općini pod raznim pritiscima 2004/2005 dakle dolaskom tadašnjeg a i sadašnjeg načelnika radna mjesta napustilo četvero zaposlenika,a jedan se da kažem "napravio lud" i pravio se uspješno pet mjeseci iako je znao da ga načelnik ne trpi.Da skratim:tada je na scenu stupio MOBER 2 i zaposlenika bukvalno istjerao na ulicu izdajući mu rješenje o prestanku radnog odnosa radi stjecanja uslova za penzionisanje po osnovu godina staža.Sve bi bilo u redu da je čovjek imao dovoljno staža.Ali nije.Isključili su mu telefon,a sutradan i promijenili bravu na kancelariji.Čovjek tužio i evo nakon pet godina dobio spor uz nadoknadu iizgubljenih bruto plaća.samo da spor nije tako dugo trajao ovo bi bio pozitivan primjer.

antimobbing wrote:

halaša wrote: @halaša,

Čestitam ti na hrabrosti. Vezano za ovo pitanje oni to ne moraju računati jer u većini slučajeva postavljaju svoje bliske prijateljice (pored toga što su svi oženjeni i većinom srednja generacija) mada to ne mora bi pravilo, koje beskrupulozno iskorištavaju za MOBBING na drugima.

halaša wrote:

antimobbing wrote:

halaša wrote: @halaša,

Čestitam ti na hrabrosti. Vezano za ovo pitanje oni to ne moraju računati jer u većini slučajeva postavljaju svoje bliske prijateljice (pored toga što su svi oženjeni i većinom srednja generacija) mada to ne mora bi pravilo, koje beskrupulozno iskorištavaju za MOBBING na drugima.

Nisam sigurna da sam shvatila šta autor pokušava reći:da li sam hrabra što sam napisala ovo o sarajevskoj općini?takođe nisam sigurna da sam shvatila ovaj dio oko pominjanja "prijateljica".I jedno i drugo je istina,mada prijateljice nisu nužno potrebne (mada su poželjne) barem u slučajevima koje ja poznajem.A,vjerujte poznajem ih mnogo.Ja sam ranije o ovoj temi postala i ono što sam napisala o suprotstavljanju moberima je moje lično iskustvo."Zahvaljujući" tom načinu borbe za opstanak na ovom radnom mjestu,oduzet mi je dio poslova u kojima nisam htjela da igram kako mober svira i upravo sada mogu da postam,a da mi niko nenajavljen ne upadne u ofis i ne petlja mi se u posao. Dakle,ostali su mi samo poslovi koje ON NE ZNA DA RADI!!!

http://www.bhdani.com/print.asp?kat=fok ... tekst_rb=3

Biber na ljutu ranu

Predsjedniku Saveza sindikata BiH Edhemu Biberu ne može se prigovoriti da za dvije i po godine nije ništa uradio. Uspio je iz svojih redova izgurati četiri sindikalna ogranka: MUP, zdravstvo, pravosuđe i upravljanje, a na kraju i najveći od njih - PPDIVUT (Sindikat radnika poljoprivredne, prehrambene i duhanske industrije, vodoprivrede, ugostiteljstva, turizma i trgovine BiH). A razlog Biberovog sukoba sa kolegama može stati u samo jednu riječ - novac.

U općoj besparici, umjesto da bude solidaran s kolegama koji jedva sastavljaju kraj s krajem, Biber je opsjednut vlastitom plaćom, a čiji iznos zavisi od uplaćenih članarina. Zato je na pitanje - zašto je iz Saveza isključio Sindikat zdravstva, odgovorio: "Novac od članarina koji su trebali davati Savezu, trošili su za druge namjene." Mupovce je isključio iz udruge jer je njihov "zvanični predstavnik bio predsjednik sam sebi", a prošle godine ih je i deložirao iz zgrade sindikata u Sarajevu jer "nisu uplaćivali članarinu Savezu". Sindikat organa i uprave već je napravio ispisnicu (mada Biber za to još uvijek ne zna), a razlog za to je stalno povećanje iznosa članarine, po principu "kad ustreba para". Samostalni sindikat PPDIVUT je "kriv", kaže Biber, zato što je Savez uskratio za desetine hiljada maraka. "Mi plaćamo članarinu samo za jednog člana koji je u Upravnom odboru Saveza. Ostali sindikati imaju više članova, tako da više učestvuju u radu Saveza. Nama to nije dozvoljeno", kaže Mehmed Avdagić, predsjednik Sindikata PPDIVUT. Njemu Biber spočitava i to što, kao stari radnik, ima dionice u Fabrici duhana Sarajevo. Avdagić u razgovoru za Dane šaljivim tonom kaže: "Cilj mi je da sljedeće godine imam veću plaću od Bibera." No, nije htio kazati o kojoj cifri je riječ. Sindikat PPDIVUT zamjera predsjedniku Biberu i to što u svojim zahtjevima za reviziju privatiziranih firmi insistira i na reviziji onih koje pozitivno posluju, a uglavnom su članice ovog ogranka, poput Fabrike duhana.

Kada je Biber došao na čelo bh. sindikalaca, Savez je imao 270.000 članova. Danas ih je nekoliko desetina hiljada manje. (S.M.)

http://www.sarajevo-x.com/svijet/regija ... /091123016

Makedonija: Svaki treći zaposleni žrtva mobinga

U Makedoniji je svaki treći zaposleni žrtva političkog MOBBING-a i to, najčešće, u državnim institucijama.

Prema istraživanju Saveza sindikata Makedonije, oko 40 odsto radnika bili su žrtve MOBBING-a, što je procentualno dvostruko više od evropskog prosjeka.

"MOBBING je pojava koja se veoma teško dokazuje i zato smatram da se u novom zakonu posebna pažnja treba posvetiti sudskoj zaštiti", rekla je pravni zastupnik Saveza sindikata Gorica Boškovska na skupu o Prijedlogu zakona o psihičkom maltretiranju na radnom mjestu, odnosno MOBBING-u, aktu koji bi trebalo da bude gotov do kraja godine.

Novi zakon trebalo bi da obezbijedi veću zaštitu radnika i njihovih prava tako što će biti uređene zakonske obaveze između radnika i poslodavca.

http://www.stop-mobbing.info/vijesti.php?id=8

Priredile: Elvira Koić i Daša Poredoš Lavor

Poremećaj poslijetraumatske ogorčenosti

Poremećaj poslije-traumatske ogorčenosti (PTED), kao poseban entitet je na granici između PTSP i poremećaja prilagodbe.

Poremećaj poslije-traumatske ogorčenosti prisutan je i u poslijeratnoj situaciji Hrvatske. Gorčina i ogorčenost su zajednički nazivnici svih iznenadnih gubitaka. To je emocionalni kompleks koji uz specifične misaone sadržaje izaziva određeno ponašanje, a sadrži očaj, nelagodu, ljutnju, bijes, antipatiju, averziju, indignaciju, mržnju, neprijateljstvo, agresivnost, zlonamjernost, želju za osvetom, aroganciju, ponekad ljubomoru i prijezir, rigidne stavove i bez mogućnosti za korekciju razuvjeravanjem. Također mogu biti prisutne melankolija, tuga, depresija, osjećaj mizerije, bijede, pesimizam, beznađe, težinu, osjećaj nezadovoljstva, razočarenja i indiferencije, socijalnog nezadovoljstva i nepravde.

Za razliku od životno opasnih događaja koji prijete životu i vode ka PTSP-u, iznimni životni događaji, koji ne prijete fizičkom integritetu, već uzrokuju kršenje osnovnih uvjerenja, tj. vitalnih i kognitivnih vrijednosti pojedinca, mogu se također doživjeti traumatskim. Uočene reakcije se gotovo univerzalno opisuju kod osoba koje su preživjele nepravdu, poniženja, frustraciju i nemoć. Takvi su događaji različita životna razočaranja, nepravde i mobbing (psihičko zlostavljanje) na radnom mjestu, iznenadni gubitak posla, nezaposlenost, diskriminacija na poslu (mala plaća, loši uvjeti rada) ili u javnim funkcijama, razvod braka, gubitak bliske osobe zbog bolesti ili odvajanja npr. poradi potrebe za vanjskom ili unutrašnjom ekonomskom emigracijom i gubitak obiteljskih resursa, nakon čega često slijedi propadanje sna o povratku kući i potreba za usvajanjem individualističkog stila života koncentriranog oko radnog mjesta.

Brojne studije pokazuju visoku prevalenciju psihijatrijskih poremećaja, posebno poremećaja prilagodbe, raspoloženja, anksioznih poremećaja, PTSP i somatoformnih poremećaja u populaciji emigranata. Tako su i autori ove knjige uočili učestale karakteristične patološke reakcije na životne događaje, kod pacijenata nakon ujedinjenja Njemačke, mahom useljenika, koji su diskriminirani kao "istočni useljenici" i nisu se uspijevali prilagoditi. Poremećaji su se razvili nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida.

Osnovna emocija koju su ti pacijenti opisivali bila je ogorčenost. Ona se rijetko spominje u priručnicima psihopatologije i zanemaruje u bihevioralnim znanostima, iako može patološki dovesti do osobnih, socijalnih i profesionalnih oštećenja, suicidalnih ili homicidalnih fantazija, te gotovo invalidnosti u svim životnim područjima.

Ogorčenost je prepoznata kao jedinstveno emocionalno iskustvo, produljeno stanje mržnje i gnjeva, tjeskobe, disforije, razdražljivosti i sniženog raspoloženja, uzrokovano neizbježnim postojanjem jednog, točno određenog precipitirajućeg životnog stresora i čvrstim uvjerenjem o prethodnom nepravednom tretiranju. Fobični simptomi su vezani uz izbjegavanje mjesta ili osoba koje se odnose na traumatski događaj. Također su česte tendencije k nasilnom ponašanju i neprijateljstvu prema ljudima. Oboljeli se osjećaju nemoćni, tužni i umorni od života, bez nade, viktimizirani u društvu, mada su očuvane emocionalne modulacije uz mogućnost osmjehivanja i dok se u mislima bave osvetom. Česte su žalbe na gubitak apetita, poremećaje spavanja, neodređenu bol, bezvoljnost i slabu dnevnu efikasnost. Za razliku od poremećaja prilagodbe, intenzitet PTED-i se ne smanjuje nakon šest mjeseci, već se pogoršava i ima tendenciju kronificiranju. Pacijent točno određuje i pamti točan datum i vrijeme događaja koji je uzrokovao ogorčenje, slično kao kod PTSP-a.

U cijeloj priči veliku važnost ima i interpretacija nekog događaja kao traumatskog i njegovih posljedica kao medicinskog problema, ali i osjećaj opće i ekonomske sigurnosti. Na primjer, trećina ljudi koja je pretrpjela prirodne katastrofe, teroristički napad, tešku prometnu nesreću ili silovanje, oboli od PTSP-a i traži liječenje kako bi se izbjegle ozbiljne posljedice. Međutim, kada netko nakon provale u stan ili stradavanja u poplavi, lavini ili požarima, loše spava, plaši se biti sam, doživljava povratna nametljiva sjećanja, rijetko traži pomoć jer je uobičajeno mišljenje da je takva reakcija "normalni" akutni odgovor na traumu, pa se i ne tretira. Slično je i nakon bolesti člana obitelji, sukoba u obitelji, školi ili na poslu. Ako se pojedinac i žali, nerijetko se doživljava kao da preuveličava problem ili simulira, pa je nepovjerenje dodatni razlog za izbjegavanje traženja profesionalne pomoći.

Osjećaj ogorčenosti je univerzalno iskustvo, koje se susreće u svakodenvnoj komunikaciji, politici, ekonomiji, znanosti, kod osoba koje su preživjele nepravdu, poniženja, frustraciju i nemoć, kršenje osnovnih uvjerenja, tj. vitalnih i kognitivnih vrijednosti pojedinca, što se doživljava traumatskim, iako se ne radi o iznimnim životnim događajima koji prijete životu i integritetu tijela i u konačnici dovedu do PTSP-a. Međutim, u kliničkim zapažanjima ogorčenost se rijetko susreće, uglavnom zbog toga što se takav afekt ne doživljava bolesnim, već češće subjektivnom nelagodom koju je izazvao realni vanjski uzrok. Tako i pacijenti doživljavaju svoj osjećaj, kao "normalnu reakciju na nenormalne uvjete okoline", pa i ne traže pomoć. No, bez obzira što termine "gorčina i ogorčenost" ne nalazimo u službenim rječnicima psihopatologije, oni postoje, različiti od depresije, beznađa, ljutnje, a dolaze zajedno s njima.

U kontrastu od ljutnje, gorčina sadrži samookrivljavanje i osjećaj nepravde, koji daje snagu i izaziva potrebu za uzvraćanjem udarca. I kada se dostigne cilj, ogorčenost ne prestaje, već se vraća kao nametljive misli u posttraumatskom stresnom poremećaju, dok osoba ne postane ovisna o mislima o događaju koji je uzrokovao. Ogorčene osobe osjećaju potrebu progoniti druge koje smatraju uzročnicima svoje nevolje kako bi se osvetili. Postepeno ogorčenost dovodi do patoloških posljedica, od gubitka sna do somatskih i psiholoških smetnji, zato je znanstvenik Linden sa suradnicima predložio novu medicinsku kategoriju: Poremećaj poslije-traumatske ogorčenosti PTED (PTED- posttraumatic embitterment disorder).

Prema našim iskustvima, tijekom psihoterapijskog i savjetodavnog rada, PTED uočile smo u polulaciji hrvatskih branitelja oboljelih od raznih psihičkih poremećaja, osoba s izbjegličkim, prognaničkim i povratničkim iskustvom, osoba koje su doživjele zlostavljanje na radnom mjestu, nezaposlenima i onima s manjim financijskim primanjima, nakon raznih životnih gubitaka, kod onih koji su naglo izgubili voljenu osobu ili saznali da boluju od neke kronične ili neizlječive bolesti.

holger wrote:mislim da je mobbing opste prihvacena stvar u BiH. treba samo zaci po skolama pa da vidite sta sve jadna djeca trpe.

kaostvorena wrote:antimobbing,POSTOVI KOJE PISES SU ZAISTA DOBRI,I VIDIM DA PZNAJES DOBRO TU PROBLEMATIKU.
Dobro je i na ovaj nacin upoznati ljude da u svom problemu nisu sami.O ovom problemu ljudi se ne izjasnjavaju,iz straha da ce neko pomisliti da su slabici,i nestabilne osobe.Taj nacin razmislanja se mora promjeniti,a najbolje bi bilo pricati o svojim iskustvima,a pricati o tome je tesko,iako imamo druga imena na forumu bojimo se da cemo biti prepoznati.