Razlika između protestantske i katoličke crkve

[Kupalo]

Ne kontam cilj ovog nadmetanja? Mišljenje da je jedna obvjava bolja od druge je besmislena. Zar osnova nije vjerovanje u jednog Boga i stvoritelja svega?

Principi vjerovanja se ne razlikuju niti u jednoj monoteističkoj religiji. I ja sam "protestant" protestvujem protiv isključivosti i jednoumlja.

Navedite mi vas dvojica razlike između vjerovanja muslimana i krišćana, osim očigledne da je Isa, Isus u islamu prorok, a u krščanstvu očovječen Bog?

[shalaedin]

Ne kontam cilj ovog nadmetanja? Mišljenje da je jedna obvjava bolja od druge je besmislena. Zar osnova nije vjerovanje u jednog Boga i stvoritelja svega?

Principi vjerovanja se ne razlikuju niti u jednoj monoteističkoj religiji. I ja sam "protestant" protestvujem protiv isključivosti i jednoumlja.

Navedite mi vas dvojica razlike između vjerovanja muslimana i krišćana, osim očigledne da je Isa, Isus u islamu prorok, a u krščanstvu očovječen Bog?

E to ti je golema razlika, ima tu jos razlika, a sve se ticu opisa monoteizma u doticnim vjerama. Recimo po logici krščana muslimani su nevjernici i obratno tj. krščani su nevjernici u očima muslimana. I jedni i drugi zive u ubjedjenju da je njihova vjera prava vjera. Niko ne poriče dodirne tačke između njih, ali takođe niko nepoziva u međureligijski dijalog koji bi približio ljude te dvije konfesije jedno drugima.

[Kupalo]

Ne kontam cilj ovog nadmetanja? Mišljenje da je jedna obvjava bolja od druge je besmislena. Zar osnova nije vjerovanje u jednog Boga i stvoritelja svega?

Principi vjerovanja se ne razlikuju niti u jednoj monoteističkoj religiji. I ja sam "protestant" protestvujem protiv isključivosti i jednoumlja.

Navedite mi vas dvojica razlike između vjerovanja muslimana i krišćana, osim očigledne da je Isa, Isus u islamu prorok, a u krščanstvu očovječen Bog?

E to ti je golema razlika, ima tu jos razlika, a sve se ticu opisa monoteizma u doticnim vjerama. Recimo po logici krščana muslimani su nevjernici i obratno tj. krščani su nevjernici u očima muslimana. I jedni i drugi zive u ubjedjenju da je njihova vjera prava vjera. Niko ne poriče dodirne tačke između njih, ali takođe niko nepoziva u međureligijski dijalog koji bi približio ljude te dvije konfesije jedno drugima.

Ne muslimani ne smatraju kriščane i jevreje nevjernicima, nego inovjernicima, za muslimane su nevjernici pagani i oni koji ne vjeruju u Boga, muslimani priznaju sve predhodne objave. Ekumenski dijalog postoji.

[shalaedin]

Ne kontam cilj ovog nadmetanja? Mišljenje da je jedna obvjava bolja od druge je besmislena. Zar osnova nije vjerovanje u jednog Boga i stvoritelja svega?

Principi vjerovanja se ne razlikuju niti u jednoj monoteističkoj religiji. I ja sam "protestant" protestvujem protiv isključivosti i jednoumlja.

Navedite mi vas dvojica razlike između vjerovanja muslimana i krišćana, osim očigledne da je Isa, Isus u islamu prorok, a u krščanstvu očovječen Bog?

E to ti je golema razlika, ima tu jos razlika, a sve se ticu opisa monoteizma u doticnim vjerama. Recimo po logici krščana muslimani su nevjernici i obratno tj. krščani su nevjernici u očima muslimana. I jedni i drugi zive u ubjedjenju da je njihova vjera prava vjera. Niko ne poriče dodirne tačke između njih, ali takođe niko nepoziva u međureligijski dijalog koji bi približio ljude te dvije konfesije jedno drugima.

Ne muslimani ne smatraju kriščane i jevreje nevjernicima, nego inovjernicima, za muslimane su nevjernici pagani i oni koji ne vjeruju u Boga, muslimani priznaju sve predhodne objave. Ekumenski dijalog postoji.

Pa dobro ino ili ne ino, otprilike nisu im pogledi bas dobri...

[Borg-Resistence is FUTILE]

Koliko vas misli da RKC obožava svetce, te da ljude nakon odrđene istrage "čini" svetcima?

Da li je to tačno ili nije?

[shalaedin]

Ti nam reci...

Mi svakodnevno vidimo kako obični ljudi od nekih svetaca trazi pomoc umjesto od Boga...
Nama muslimanima to nije jasno otkud svetci u Krščanstvu i kako to da ih ljudi poimaju i obračaju im se kao Božanstvima?

[Borg-Resistence is FUTILE]

Poenta pitanja je da započnemo razgovor a ne da samo ja pišem o nekim razlikama.

Interesujeme i iz tog razloga da mogu da vidim koliko su rasprostranjene odrđene miskoncepcije o RKC.

[Kupalo]

Ako budemo ulazili u ljudsko vjerovanje da preko svetaca imaju lakši pristup Bogu uvalit ćemo se u klasični apsurd gatanja, skidanja uroka i sihira, pisanja zapisa, vidovitih Beba i Milana Tarota, dijapazon nebuloza u koje ljudi vjeruju je širok.
Kod katolika je rasprostranjeno vjerovanje u Mariju, ipak riječ obožavanje je koliko je meni poznato rezervisano samo za Boga.
Mislim da je bitno odvojiti sujevjerje od doktrine i dogmi.

[oldplague]

Ti nam reci...

Mi svakodnevno vidimo kako obični ljudi od nekih svetaca trazi pomoc umjesto od Boga...
Nama muslimanima to nije jasno otkud svetci u Krščanstvu i kako to da ih ljudi poimaju i obračaju im se kao Božanstvima?

Kršćani svece ne smatraju božanstvima, već dušama koje će bog saslušati, dakle posrednicima za njihove molitve. Mislim da su religije netolerantne jedna prema drugoj radi pohlepe za apsolutnom moći i radi nepoznavanja drugih sistema vjerovanja, kao što možemo vidjeti iz ovog tvog posta.

[Borg-Resistence is FUTILE]

Ti nam reci...

Mi svakodnevno vidimo kako obični ljudi od nekih svetaca trazi pomoc umjesto od Boga...
Nama muslimanima to nije jasno otkud svetci u Krščanstvu i kako to da ih ljudi poimaju i obračaju im se kao Božanstvima?

Kršćani svece ne smatraju božanstvima, već dušama koje će bog saslušati, dakle posrednicima za njihove molitve. Mislim da su religije netolerantne jedna prema drugoj radi pohlepe za apsolutnom moći i radi nepoznavanja drugih sistema vjerovanja, kao što možemo vidjeti iz ovog tvog posta.

Ovoga ima ponajviše, samo bih dodao da je jednak broj predrasuda.

[Bosanac sa dna kace]

eh, bilo je par emisija na HRT do sad gdje su govorili poznatş kaotlicki teolozi o marijanskim svetistima, i fino su rekli da je u Evropi Marija svetica, a u Juznoj Americi je katolici vide gotovo pa ko bozicu...
ima i to da je Luter krenuo protiv KC i zbog toga sto su svece sveli mal te ne na puka bozanstva...

[Borg-Resistence is FUTILE]

A što vi raspravljate nadaleko i naširoko..protestanti, katolici, pravoslavci..
ovo vam dođe svo troje isto..
nisu muslimani, na njihovu žalost..

Ili možda na tvoju?

[Borg-Resistence is FUTILE]

Otkada su Protestanti prisutni u BiH?

ono nisu dio naše tradicije, koliko ja znam, upoznala sam neke od njih stekla dojam kakav sam stekla, ali nije svak isti...

Protestanti, konkretno Baptisti su prisutni na ovim prostorima još od prije Austro-Ugarske vladavine.

Slijedeči članak je dio uvoda jedne Disertacija koja je objavljena 2005.

A DISSERTATION SUBMITTED TO THE UNIVERSITY
OF WALES IN PARTIAL FULFILLMENT OF THE
REQUIREMENTS FOR THE DEGREE OF
MASTER OF THEOLOGY
IN
BAPTIST AND ANABAPTIST STUDIES
OKSANA RAYCHYNETS
IBTS, Prague
September 2005

"Introduction
There have been numerous attempts to write a history of the Baptist church of Yugoslavia. Among these are: D.J. Hopper, History of Baptists in Yugoslavia: 1862-1962,1 W. A. Wardin, Baptist Around the World: A Comprehensive Handbook, 2 Leon McBeth, The Baptist Heritage: Four Centuries of Baptist Witness3 and T.F. Adams, Baptists Around the World.4 The Baptist mission work in Bosnia-Herzegovina is mentioned in these studies as a part of the whole Baptist movement in Yugoslavia and thus did not pay adequate attention to the history of Baptist mission work in Bosnia-Herzegovina. This research is the first historical document on the history of Baptists in Bosnia-Herzegovina. It presents a chronological development of Baptist missionary efforts in Bosnia-Herzegovina, from its beginning to the present."

"Uvod
Postijali su mnogi pokušaji da se napiše Istorija Baptističke Crkve u Jugoslaviji. Među ovima su : D.J. Hopper, History of Baptists in Yugoslavia(Istorija Baptista u Jugoslaviji): 1862-1962,1 W. A. Wardin, Baptist Around the World(Baptisti oko Svijeta) : A Comprehensive Handbook, 2 Leon McBeth, The Baptist Heritage(Baptističko naslijeđe): Four Centuries of Baptist Witness(Četiri stolječa Svjedočenja Baptista) and T.F. Adams, Baptists Around the World(Baptisti oko Svijeta).4 Baptistički misiski rad u Bosni i Hercegovini je spomenut u ovim stidijama kao dio cjelokupnok Baptističkog pokreta u cjeloj Jugoslaviji i tako nije obračena velika pažnja na istoriju Baptističkog misiskog rada u Bosni i Hercegovini. Ovo istraživanje je prvi istoriski dokument o istoriji Baptisa u Bosni i Hercegovini. On predstavlja hronološki razvoj Baptiostičkog misiskog nastojanja u Bosni i Hercegovini, od svojih početaka do danas."

Nastavak sa interesantnim dijelovima slijedi.

[Bosanac sa dna kace]

haj da vidimo i to
a rece prisutni prije dolazka AUM na ovim prostorima, bilo bi zanimljivo da nam napises i reakciju Katolicke Crkve

[Borg-Resistence is FUTILE]

Evo nekih citata koji govore o ranom postojanju Baptista na prostorima bivše Jugoslavije.

"Beograd
Na početke baptističke crkve u Beogradu uticalo je nekoliko okolnosti: delovanje baptista, predstavnika nemačke nacionalne manjine iz Novog Sada u Beogradu, Britanskog i inostranog biblijskog društva i škotskog dobrotvora Francisa Harforda Makenzija.
Na samom početku Baptističke crkve u Novom Sadu krštene su i dve žene iz Beograda, Sofija Sinković i Marija Štajner, a Makenzi (koji je pokušavao da utiče na pravoslavno sveštenstvo da narodu propoveda čisto evanđelje) je jednom mladiću iz Beograda, po imenu Svetozar Barbulović, pomogao finasijski da ode u Beč radi operacije očiju. Dok je boravio u Beču Barbulović je došao u kontakt sa Baptističkom crkvom i vernicima u Beču, gde se obratio Bogu i krstio. Makenzi ga je doveo nazad kako bi propovedao i krštavao. To je bio početak baptističke crkve u Beogradu. Bilo je to tokom 80-ih godina 19. veka.
Od 1895. godine do Prvog svetskog rata tu grupu vernika predvodio je Petar Lehotski, koji je radio u fabrici kože. Još jedna nemačka porodica, Šmit, živela je tada u Beogradu, a bogosluženja su se održavala naizmenično kod tih dveju porodica." -- http://www.baptistbgd.com/onama.html

Uvod

(Počeci Baptističke crkve u Zagrebu 1870.1921. «The beginnings of the Baptist church in Zagreb, 18701921»
by Davorin Peterlin Source: Journal of Contemporary History (Časopis za suvremenu povijest), issue: 2 / 2006, pages: 523548, on http://www.ceeol.com.

Baptisti su jedna od najstarijih crkava reformacijske baštine, a počeci joj sežu u šesnaesto stoljeće. Osnovne su mu značajke krštenje na temelju osobne
vjere, zahtjev rasta u osobnoj praktičnoj pobožnosti, spasenje isključivo vjerom po Božjoj milosti, vrhovni autoritet Biblije za sva pitanja vjere i života,
osobna odgovornost pojedinca pred Bogom, neovisnost lokalne zajednice i druge. U hrvatskim zemljama baptisti su prisutni od druge polovice devetnaestoga
stoljeća. Postojeća povijesna građa nije brojna kao ni stručni prikazi, ali je zanimanje za opću povijest baptista u Hrvatskoj poraslo u posljednjih
petnaestak godina, kako u baptističkih autora tako i nebaptističkih.1
____________________________________________________________
1 J. D. HOPPER, A History of Baptists in Yugoslavia: 1862-1962 /dalje: History/ (PhD dissertation), Forth Worth1 1977.; Josip HORAK, Baptisti: povijest i načela vjerovanja, Zagreb 1989.; Theo ANGELOV, “The Baptist Movement On the Balkan Peninsula”, IBTS Hughey Memorial Lecture 2000; Davorin PETERLIN, “Theological Education among Croatian Baptists to 2000: A Socio-Historical Survey”, Baptist Quarterly, January 2000, br. 5, 239.-259.; Opći religijski

[Borg-Resistence is FUTILE]

Evo jednog podugog članka koji se u nekim dijelovoma može primjeniti i na BiH.
Iako nemam običaj da postavljam članke oe dužine molim vas da mi oprostite i da sa malo strpljenja ovo pročitate
Izvinjavam se i radi Copy/Pasta ali mislim da je dobro da se pročita u sjelosti.

Tekst se može pronači na -- http://www.bbasta.com/forum/index.php?topic=903.0

DRUŠTVO I EVANĐEOSKO HRIŠĆANSTVO U SRBIJI

U poslednjih desetak godina evanđeoske crkve u Srbiji mogli ste prepoznati po najmanje dva simbola — tabli na kojoj obično piše naziv crkve i vreme bogosluženja, i nekom od grafita sledećeg sadržaja: „Sekta”, „Obraz”, „Bežite dok možete, ovo je Srbija!”, i sl. Ovi ružni grafiti ponekad su znak malicioznosti i loših namera, ali su češće rezultat neznanja i predrasuda.

Naziv evanđeoski hrišćani ne odnosi se na jednu versku zajednicu, već je zbirni naziv za ceo niz protestantskih verskih zajednica koje danas predstavljaju najvitalnije krilo hrišćanstva. Radi se o više protestantskih crkava koje po svojoj istoriji i tradiciji vuku koren iz anabaptističkog krila evropske reformacije i nonkonformističkog pokreta britanske reformacije. Tu spadaju Baptistička crkva, Crkva Božija, Crkva Golgota, Crkva Hrista Spasitelja, Evanđeoska crkva, Evanđeoska crkva vere, Hristova pentekostna crkva, Hristova crkva, Hristova crkva braće, Hrišćanska zajednica, Hrišćanska nazarenska zajednica, Metodistička crkva, Protestantska evanđeoska crkva (u svetu poznatija kao Pentekostalna crkva) , Skupštine Božije, Slobodna pentekostna crkva. Ove su prisutne na našem terenu, a u svetu ih ima mnogo više i među njih spadaju i evanđeoski pokreti unutar tzv. tradicionalnih protestantskih konfesija, kao što su luterani (evangelici), kalvinisti (reformovani) i anglikanci.

Evanđeosko učenje i verovanje

Jedan od vodećih evanđeoskih teologa, anglikanac, Džon Stot istakao je da „evanđeoska vera nije neki novi izum, tj. neka nova vrsta hrišćanstva koju težimo da stvorimo. Naprotiv... to je originalno, apostolsko, novozavetno hrišćanstvo... Džona Veslija (osnivača metodizma) su... često optuživali da u Englesku crkvu uvodi nove doktrine. On je to žestoko poricao: ‘Ja samo poučavam staro, dobro hrišćanstvo.' Bili Grejam (baptista) je bio optužen, ne za inovacije, već za... staromodnost i vraćanje religije sto godina unazad. Njegov odgovor je bio: ‘... zaista i želim da se religija vrati unazad — samo ne 100 godina, već 1900 godina, na period Dela apostolskih, kada su tadašnji Hristovi sledbenici bili optuženi da su prevrnuli Rimsko carstvo naglavačke'.”1 Objašnjavajući šta evanđeosko hrišćanstvo nije, Stot je dodao još dve stvari: ono nije odstupanje od hrišćanskog pravoverja i nije sinonim za verski fundamentalizam, za šta se ponekad optužuje.

Evanđeosko hrišćanstvo je duboko trinitarno (svetotrojično) hrišćansko verovanje. Svoja polazišta ono zasniva na Bogu Ocu i njegovoj milostivoj inicijativi da nam se sam otkrije, na ličnosti Isusa Hrista kao našeg iskupitelja i Svetog Duha, koji nas u trenutku pokajanja duhovno preporađa i od tada nastavlja da živi u nama. Evanđeoska vera je, dakle, vera u Svetu Trojicu. 2 Zato evanđeoski hrišćani snažno naglašavaju značaj Božije reči (Biblije), kao Božije lične objave čoveku, Hristovog krsta i Svetoga Duha. Iz ova tri osnovna teološka polazišta potiču sve ostale verske odlike, a u prvom redu, duboka privrženost Svetom pismu (Bibliji), koje svakodnevno čitaju i proučavaju, doživljaj Hrista kao ličnog Spasitelja, i insistiranje na stvarnom iskustvu Svetog Duha u događaju duhovnog preporoda i svetom životu posle toga. „Ipak, biti evanđeoski hrišćanin ne znači samo pridržavati se neke formule, bez obzira na to koliko je ona ispravna. Evanđeoska vera seže dalje od samog verovanja — sve do ponašanja i života; ona sa sobom donosi mnogostruki izazov da živimo u skladu s njom,” 3 zaključuje Džon Stot.
Statistički posmatrano 4, u svetu danas ima oko 210 miliona pravoslavnih, 940 miliona katolika i 900 miliona protestanata. Prema tome, ukupni broj hrišćana danas iznosi oko dve milijarde. U procentima to izgleda ovako: katolika 46%, protestanata 44% i pravoslavnih 10%. Od ukupnog broja protestanata, na evanđeoske hrišćane otpada oko 765 miliona vernika, ili 37% od ukupnog hrišćanstva. Ove statistike, takođe, govore da evanđeoska grupa beleži rast od 4,5% (ili 34 miliona) godišnje, dok je rast ostalih grupa gotovo zanemariv. Prema tome, za oko pet godina, ovo će biti najbrojnija grupa u okviru hrišćanstva.

Danas je teško naći državu u kojoj ne deluje neka od evanđeoskih crkava. U nekim zemljama evanđeoski vernici predstavljaju većinsko stanovništvo, u drugima nezaobilaznu versku manjinu, a u nekima ugroženu versku manjinu koju, pod uticajem dominantne verske zajednice, država pokušava medijskim, zakonskim i drugim sredstvima da sankcioniše. Sukobi su najžešći tamo gde dominantne verske zajednice svoj verski identitet poistovećuju s nacionalnim, zbog čega se na njih gleda kao na predvodnike i čuvare nacionalnih i kulturnih vrednosti i dobara, dok se na sve ostale gleda kao na potencijalni izvor opasnosti i razaranja tih vrednosti. Na taj način međuverski odnosi brzo izlaze iz verskih i teoloških okvira i zadobijaju političke i druge dimenzije, što dovodi do veštačkog uvećavanja razlika i stvaranja pogrešnog utiska o njima; razlike postaju prepreke i granice, a nosioci tih razlika neprijatelji. U ovakvoj atmosferi teško se dolazi do dijaloga i korisne primene razlika koji bi obavezno doveli do obogaćenja i ulepšavanja zajedničkog života.

Pošto je evanđeoski pokret najvitalnija i najbrojnija grupa unutar protestantizma, njegovo nepoznavanje predstavlja, ne samo pomanjkanje lične kulture, već i nepoznavanje sveta u kome živimo. Ako treba zaključivati prema medijskoj i zakonodavnoj sferi, pravoslavno okruženje u Srbiji veoma slabo poznaje protestantizam i njegov razvojni put, a naročito njegovu unutrašnju raznolikost; a sve ono što se dobro ne poznaje, kod nas izaziva ksenofobiju, govor mržnje i konfrontaciju.

Pojava i delovanje u Srbiji

Od evanđeoskih hrišćana u Srbiju su prvi došli nazareni, oko 1865. godine, desetak godina kasnije baptisti, dok su ostali došli znatno kasnije, u 20. veku. Mnogi nazarenski i baptistički vernici bili su aktivni, zajedno sa luteranima, u radu Biblijskog društva. Propovednik i osnivač Baptističke crkve u Beču i bečke agenture Biblijskog društva, Edvard Milard, bio je veoma aktivan u borbi za objavljivanje Vukovog prevoda Novog zaveta i Daničićevog prevoda Starog zaveta, i na taj način, posredno, značajno uticao na usvajanje Vukove jezičke reforme u Srbiji. Kad je reforma kasnije usvojena, ona se u dobroj meri širila među narodom zahvaljujući opsežnoj distribuciji tih prevoda Biblije, koju su najviše vršili upravo baptistički i nazarenski vernici i propovednici. Zbog toga, s pravom možemo tvrditi da su evanđeoski hrišćani značajno doprineli usvajanju i širenju savremenog srpskog jezika i pisma.

Svoj procvat evanđeosko hrišćanstvo je doživelo u 20. veku, naročito nakon formiranja Kraljevine SHS, i kasnije Jugoslavije. U toku ratnih devedesetih godina, većina evanđeoskih hrišćana bila je nesebično angažovana u svim vidovima humanitarnog rada u okviru svojih humanitarnih organizacija, „Hleb živoga”, „Tabita” i „Ljubi svog bližnjeg” (kojima svakako treba pribrojiti i adventističku humanitarnu organizaciju „Adra” koja je često uspevala da prodere sa pomoći tamo gde nijedna druga organizacija nije mogla). Blagodeti te pomoći osetili su svi, od prvih izbeglica iz Hrvatske i Bosne, do izbeglica sa Kosova kasnije; zatim siromašnog lokalnog stanovništva, bolnica, vrtića, staračkih domova, profesora Beogradskog univerziteta... sve do pravoslavnih manastira na Kosovu.

Klevetanje i progonstvo evanđeoskih hrišćana u Srbiji

Ipak, srpsko društvo nikad nije odustalo od klevetničkog odnosa prema evanđeoskim hrišćanima. To klevetanje postalo je popularno još od kad su se oni ovde pojavili. Najžešće klevete napisane su i izgovorene na račun nazarena u 19. veku. Taj problem tematizovao je i srpski pisac Simo Matavulj u pripoveci Novoverci (1888.). Ti iskreni vernici, poznati po visokim moralnim standardima i kao veoma vredni radnici, nisu trpeli samo verbalnu torturu, već su godine i godine provodili po zatvorima. Ova progonstva „su se dešavala uz prećutnu saglasnost srpskih vlasti...” 5

Za vreme Kraljevine Jugoslavije — iako je bilo mnogo incidenata i pogrdnih napisa u novinama — prava jednog dela evanđeoskih hrišćana bila su zagarantovana Ustavom, a posleratna FNRJ/SFRJ izjednačila je sve verske zajednice pred zakonom, pa se klevetanje (koje je tada bilo uglavnom delo režimske, komunističke propagande), kad god se pojavljivalo, odnosilo na sve njih podjednako. Ipak, baš u tom periodu, zabeleženi su slučajevi oduzimanja zgrada evanđeoskim crkvama.

Po intenzitetu kleveta i broju klevetnika, ipak će ostati zapamćena druga polovina 20. veka, naročito osamdesete i devedesete godine. Taj period pamtićemo po orkestriranoj kampanji protiv evanđeoskih hrišćana i crkava, koja je obuhvatala sve sektore društva, crkvu, policiju, vojsku, medije, itd.

Hajka je dobila krila knjigom pravoslavnog apologetičara Lazara Milina, Crkva i sekte (1986. god.), a ubrzo se profilisala na tri struje: crkvenu, vojnu i policijsku. Podstaknuti efektom pomenute knjige, kao i potrebom da se reaguje na pojavu sve većeg broja okultnih i satanističkih grupa, više pravoslavnih pisaca i izdavačkih kuća preduzelo je pisanje i objavljivanje vrlo paušalnih i malicioznih tekstova o evanđeoskim crkvama, ne praveći jasnu razliku čak ni između njih i satanističkih grupa. Tadašnja vojska i policija, koje i inače raspolažu debelim dosijeima evanđeoskih crkava i vernika, ubrzo posle toga pokreću svoje izdavaštvo protiv „sekti”, u koje su svrstali i evanđeoske crkve. Da se ne bi negativno eksponirale kao državne institucije, vojska taj zadatak poverava jednoj novinarki, koja 1994. piše niz klevetničkih članaka protiv evanđeoskih hrišćana u časopisu Vojska , a kasnije, na osnovu njih objavljuje i knjigu, a policija isti zadatak poverava jednom svom kapetanu, koji objavljuje više visokotiražnih knjiga s vrlo proizvoljnim i tendencioznim podacima o evanđeoskim crkvama.

Ova tema tek zahteva opsežnu i temeljitu studiju i ovde se u to nećemo upuštati. Recimo samo još to da je i veliki broj, kako pisanih, tako i elektronskih medija u to vreme neobjektivno i tendenciozno obaveštavao o stanju i aktivnostima evanđeoskih crkava i njihovih humanitarnih organizacija. Iako su te organizacije, tokom rata, a i kasnije, po Srbiji delile doslovno na hiljade tona pomoći (hrane, higijene, lekova...), mediji su to, ili redovno ignorisali, ili, ako su i doneli koju informaciju o tome, to je najčešće više bila kvalifikacija, nego informacija, u smislu da ta i ta sektaška organizacija zloupotrebljava nesreću ovog naroda i vrbuje ga za svoje članove, i sl. Naravno, bilo je i časnih izuzetaka od ovog pravila, koji su informisali objektivno.

Ova tendencija netrpeljivosti, nastavlja se i u 21. veku. Iracionalni rat protiv evanđeoskih hrišćana (pod vidom borbe protiv sektaštva) sada već polako eskalira sa medijskog na zakonodavno bojno polje. Od medijskog oružja, sve više se prelazi na zakonodavna borbena sredstva. Od prvog predloga zakona o verskim zajednicama, u proleće 2001. godine, do četvrte verzije zakona, danas, prošlo je četiri godine, vreme dovoljno da se oceni u kom pravcu se kreće srpsko zakonodavstvo u odnosu prema evanđeoskom hrišćanstvu. Prvi predlog zakona poznat je po uvođenju podele na „tradicionalne” i „istorijske” verske zajednice i „pravna lica s verskim ciljevima” (nije data definicija za ove pojmove), vraćanju zakonodavstva na period Kraljevine Jugoslavije i po ideji da osnova za uređenje odnosa između crkve i države bude „teorija sinfonije”, poznata iz vremena vizantijskog cara Justinijana I, iz 6. veka. Sve ove novine sadrže diskriminativne elemente prema evanđeoskim crkvama. Iako su naredne verzije predloga zakona bile pročišćavane, osnovna podela na „tradicionalne” i „istorijske”, s jedne strane, i sve ostale, s druge strane, zadržana je u svim predlozima. Svi komentatori te podele, uključujući i evropskog pravnog eksperta, koga je za tu svrhu angažovalo samo Ministarstvo vera, ocenili su da je takva podela akt diskriminacije. U prvoj tački svog komentara, ovaj pravnik piše: „Ovaj predlog zakona je očigledno pokušaj učvršćivanja privilegovanog položaja Srpske pravoslavne crkve... i davanja prednosti tradicionalnim crkvama i verskim zajednicama... On stvara predrasude prema svim drugim verskim zajednicama u Srbiji...”6

Međutim, iako ovaj predlog zakona još nije usvojen, diskriminacija začeta u njemu već je našla put do drugih zakona, koji jesu usvojeni, i već ubire danak među evanđeoskim crkvama i vernicima. Navodimo samo dva primera. Podela na „tradicionalne” i „istorijske”, i ostale ušla je npr. u Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju, tako da deca roditelja evanđeoskih vernika nemaju prava da uče veronauku svoje crkve, jer nije ponuđena kao opcija. Drugi primer je Zakon o porezu na imovinu. Član 12., pod naslovom Poreska oslobo đ enja, stav 3) glasi: „ Porez na imovinu ne plaća se na prava na nepokretnosti... u svojini tradicionalnih crkava i verskih zajednica (Srpska pravoslavna crkva, Islamska zajednica, Katolička crkva, Slovačka Evangelistička crkva a.v., Jevrejska zajednica, Reformatska hrišćanska crkva i Evangelistička hrišćanska crkva a.v.), koje su namenjene i koriste se za obavljanje verskih obreda. ” 7 Za razliku od ovoga, raniji Zakon o porezu na imovinu tretirao je sve verske zajednice jednako.

Korak u boljem pravcu

Kad se sve prethodno uzme u obzir, postaje jasno da se i pred našim društvom i pred evanđeoskim hrišćanstvom u Srbiji nalaze makar dva krupna zadatka: upoznavanje i saradnja. Zadatak evanđeoskih hrišćana je da se više i jasnije ovom društvu predstave, a zadatak društva trebalo bi da bude da za to predstavljanje stvori više prostora, kako u medijima, tako i u zakonima i institucijama. Evropska reformacija bi morala da dobije više prostora u našim udžbenicima.
Što se tiče saradnje, evanđeosko hrišćanstvo može da bude dobar most kulturne razmene i raznih oblika društvene saradnje između ovog društva i društava najvećeg broja zemalja u svetu. Ako bi se za takvu saradnju stvorile institucionalne osnove, ovo društvo bi time sebi otvorilo još jedna važna vrata prema svetu, a imalo bi i značajnu korist.

Dane Vidović ,
propovednik


Nadam ste da ste dobili malo drugačiju viziju o tome ko su protestanti.

[Gorštak]

Koliko vas misli da RKC obožava svetce, te da ljude nakon odrđene istrage "čini" svetcima?

Da li je to tačno ili nije?

Koliko mi je poznato, kršćani razlikuju latriju (obožavanje) i duliju (poštovanje). Latrija se iskazuje samo Bogu, a dulija obuhvata poštovanje svetaca, relikvija... Oni služe kao neka "prečica" do Boga koja ga treba odobrovoljiti i zamišljeni su kao olakšica na putu do Njega.
Muslimanski teolozi to shvataju kao udar na same temelje monoteizma i idolatriju.
Mislim da ni protestanti nisu daleko od takvog shvatanja i da su zato "pomeli" kipove i slike iz svojih crkava. To je imalo i dobrih strana, jer se onda počela razvijati muzika kao izraz duhovnosti - i eto na Bacha naprimjer.

@Borg, ako si trazio laičko mišljenje od nekršćanina, evo to je to - zadržavam pravo na greške.

Btw, tema je pravo dobra, i žao mi je pravo što se odmiče od temelja.
Koliko je meni poznato, jedna od temeljnih odlika protestantizma je insistiranje na nečemu što bi se moglo nazvati "lični doživljaj Boga", i da je to, pored ostalog prouzrokovalo tako veliki broj sljedbi unutar protestantizma.
Zato je teško govoriti o protestantizmu općenito, ali @borg možeš li nam pokušati kratko sublimirati osnovne opće karakteristike protestantizma nekako pregledno, kao 1), 2), 3) ...

[zonbirile]

Koliko vas misli da RKC obožava svetce, te da ljude nakon odrđene istrage "čini" svetcima?

Da li je to tačno ili nije?

Koliko mi je poznato, kršćani razlikuju latriju (obožavanje) i duliju (poštovanje). Latrija se iskazuje samo Bogu, a dulija obuhvata poštovanje svetaca, relikvija... Oni služe kao neka "prečica" do Boga koja ga treba odobrovoljiti i zamišljeni su kao olakšica na putu do Njega.
Muslimanski teolozi to shvataju kao udar na same temelje monoteizma i idolatriju.
Mislim da ni protestanti nisu daleko od takvog shvatanja i da su zato "pomeli" kipove i slike iz svojih crkava. To je imalo i dobrih strana, jer se onda počela razvijati muzika kao izraz duhovnosti - i eto na Bacha naprimjer.

@Borg, ako si trazio laičko mišljenje od nekršćanina, evo to je to - zadržavam pravo na greške.

Btw, tema je pravo dobra, i žao mi je pravo što se odmiče od temelja.
Koliko je meni poznato, jedna od temeljnih odlika protestantizma je insistiranje na nečemu što bi se moglo nazvati "lični doživljaj Boga", i da je to, pored ostalog prouzrokovalo tako veliki broj sljedbi unutar protestantizma.
Zato je teško govoriti o protestantizmu općenito, ali @borg možeš li nam pokušati kratko sublimirati osnovne opće karakteristike protestantizma nekako pregledno, kao 1), 2), 3) ...

----------------------------------------------------------------------------------------------
mislim da se generalno za muslimane ne može reči,jer šiiti su idolopoklonici i to je osnov spora sa sunitima.Nije prvi put da se o muslimanima govori iz vizure bosanskog islama,postoje i šiiti,zar ne?

[Bosanac sa dna kace]

----------------------------------------------------------------------------------------------
mislim da se generalno za muslimane ne može reči,jer šiiti su idolopoklonici i to je osnov spora sa sunitima.Nije prvi put da se o muslimanima govori iz vizure bosanskog islama,postoje i šiiti,zar ne?

osnov spora sunija i sija jeste historijski a ne teoloski, sije nisu idolopoklonici

[zonbirile]

----------------------------------------------------------------------------------------------
mislim da se generalno za muslimane ne može reči,jer šiiti su idolopoklonici i to je osnov spora sa sunitima.Nije prvi put da se o muslimanima govori iz vizure bosanskog islama,postoje i šiiti,zar ne?

osnov spora sunija i sija jeste historijski a ne teoloski, sije nisu idolopoklonici

-----------------------------------
pa piše se o štovanj lika,slike Alija i klanja se ovozemaljskom čovjeku i njegovoj slici.To je po tom tumačenju idolopoklonstvo,ako ništa u odnosu na dreuge,koji to zabranjuju.

[Bosanac sa dna kace]

----------------------------------------------------------------------------------------------
mislim da se generalno za muslimane ne može reči,jer šiiti su idolopoklonici i to je osnov spora sa sunitima.Nije prvi put da se o muslimanima govori iz vizure bosanskog islama,postoje i šiiti,zar ne?

osnov spora sunija i sija jeste historijski a ne teoloski, sije nisu idolopoklonici

-----------------------------------
pa piše se o štovanj lika,slike Alija i klanja se ovozemaljskom čovjeku i njegovoj slici.To je po tom tumačenju idolopoklonstvo,ako ništa u odnosu na dreuge,koji to zabranjuju.

na ovoj temi se pise o razlikama izmedju protestantske i katolicke crkve, ne izmedju sunija i sija

[zonbirile]

[quote="Bosanac sa dna kace"][quote="zonbirile"][quote="Bosanac sa dna kace"][quote="zonbirile"]

čim fuliš,odmah formalizam,u pravu si pišimo o crkvama.

[zonbirile]

pa pisao sam o crkvama,generalno ako religiju shvatimo kao istrumentalizaciju vjere,to je bila borba novih nadolazećih slojeva sa starim,na svakom polju,a na polju religije Reformacija,odnosno Inkvizicija kao odgovor retrogradnih snaga.Još odgovor za pitanje o našim prostorima iako sam i to pisao,za vrijeme Austrougarske,napravljena je protestanska crkva na Obali,danas Likovna Akademija,AU kao čista katolička zemlja je to tolerisala,zbog mnogih protestanata u kraljevstvu.

[Gorštak]

@bosanac je upravu. Tema su katolici i protestanti. Iskreno bih volio dobiti odgovor na pitanje koje sam postavio, ali evo to se polahko razvodnjava.
Istine radi, @zonbrile šiije (što je prikladniji i tačniji izraz nego šiiti) su nastali kao politički pokret koji je vremenom (kako to inače biva) i neke teološke razlike, ali ne tako dramatične, i sasvim nespojive sa idolopoklonstvom.
Tačno je da je šiijska verzija islama (uglavnom izrasla na tradiciji perzijske zoroastrijanske duhovnosti) znatno tolerantnija prema slikama, ali to nije ni blizu uloge koju igraju ikone/slike/kipovi u kršćanstvu. One u šiizmu nemaju nikakvu čudotvnornu/posredničku ulogu.
Čak, ako pogledaš neke njihove slike, vidjet ćeš da su najčešće lica Poslanika islama, hazreti Alije i ashaba skrivena (često vatrom; opet utjecaj zoroastrijanizma).
Da se hoće pojaviti borg da mi odgovori, on forumanju pristupa baš ozbiljno.

[Borg-Resistence is FUTILE]

@bosanac je upravu. Tema su katolici i protestanti. Iskreno bih volio dobiti odgovor na pitanje koje sam postavio, ali evo to se polahko razvodnjava.
Istine radi, @zonbrile šiije (što je prikladniji i tačniji izraz nego šiiti) su nastali kao politički pokret koji je vremenom (kako to inače biva) i neke teološke razlike, ali ne tako dramatične, i sasvim nespojive sa idolopoklonstvom.
Tačno je da je šiijska verzija islama (uglavnom izrasla na tradiciji perzijske zoroastrijanske duhovnosti) znatno tolerantnija prema slikama, ali to nije ni blizu uloge koju igraju ikone/slike/kipovi u kršćanstvu. One u šiizmu nemaju nikakvu čudotvnornu/posredničku ulogu.
Čak, ako pogledaš neke njihove slike, vidjet ćeš da su najčešće lica Poslanika islama, hazreti Alije i ashaba skrivena (često vatrom; opet utjecaj zoroastrijanizma).
Da se hoće pojaviti borg da mi odgovori, on forumanju pristupa baš ozbiljno.

Vrlo rado samo da ovaj posao koji pokušavam da pokrenem postavim na neke noge,
Izvinni što u posljednje vrijeme nisam uobičajeno ažuran sa odgovorima koji se od mene traže.
A imam i nekoliko drugih postova da postavim za drugu braju sa foruma.
Sorry udarila recesija pa se čovjek mora snalazit