Forum Klix.ba

arzuhal wrote:

oldplague wrote:

arzuhal wrote:Mislio sam da si muškarac . Mea culpa.

Žena sam, ali i čovjek.

, ok. Mea culpa x 2

PalaSa Marsa wrote:E Ateisto, sta je pisac htio rec', ako ti nije zahmet, de malo pojasni, a inace se moze vidjet' 'nako od oka, da ovi koji vjeruju ispadaju glupi, neobrazovani itd, ako se ne varam, po nekom Tvom vidjenju

Zato sto neka generalna licnost jedne osobe, njegov stav u zivotu utice na to da li je vjernik ili ne, koju muziku slusa, koji posao voli.

oldplague wrote:

Zato sto neka generalna licnost jedne osobe, njegov stav u zivotu utice na to da li je vjernik ili ne, koju muziku slusa, koji posao voli.

Nemam neki komentar, tek da skrenem pažnju. Šta si htio reći i šta je to ličnost osobe?

Ateista wrote:

oldplague wrote:

Zato sto neka generalna licnost jedne osobe, njegov stav u zivotu utice na to da li je vjernik ili ne, koju muziku slusa, koji posao voli.

Nemam neki komentar, tek da skrenem pažnju. Šta si htio reći i šta je to ličnost osobe?

To je njegov nacin razmisljanja, njegovi stavovi, onako uopsteno, ne kao podjela "dobar i los" vec nesto puno slozenije. Sve je to povezano, nije slucajnost sto odredjene osobine jako cesto idu jedne sa drugima.

aminakup wrote:Meni je itekako vazno koje je vjere moj(a) prijatelj(ica). Jer sa tom osobom cu se druziti i na drugom (vjecnom) svijetu. Zar nije bolje da budem u drustvu istomisljenika koji ce mi pomoci da budem na putu kojim sam krenula. Zasto da budem s onim ko ide u Bec, ako ja putujem u Minhen?

U obicnoj svakodnevnoj komunikaciji ne smeta mi ni ateista ni pripadnik neke druge vjere, sve dok se ne mijesa u stvari moje vjere i opredjeljenja.

oldplague wrote: Koje to osobine idu jedna sa drugom i imaš li neke dokaze za to?
Usput, ličnost i osoba su sinonimi.

arzuhal wrote:Ima vremena kako želim da vas, bez obzira na vjeru/nevjeru, nešta priupitam. Razlog za to nalazim u svakojakim vrijeđanjima i ponižavanjima na ovom podforumu. Našao sam vremena da iščitam neke starije teme koje se odnose i na moja pitanja ili ih se bar dotiču. Naišao sam na neke, meni tako bliske, komentare, stavove i mišljenja više cijenjenih forumašica i forumaša.
Da bih bio što vjerodostojniji u svom pravu da postavim ta pitanja, najprije bih objasnio samog sebe i svoje poimanje stvari. I još nešto, vrlo važno za ovu temu koju otvaram: iznosim svoje lično iskustvo i mišljenje, i zato želim čuti v a š e iskustvo i mišljenje, a ne nečije tuđe koje bismo, nekritički i nonšalantno, podveli pod svoje i pozivali se na njega.

Otkako, haman, znam za sebe, znam i za Boga. Moja me nena naučila da ima Bog koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Na taj način, sa stidom kojeg imam oduvjek, u mjeri koja je meni poznata, nisam mogao tek tako da slažem, ukradem ili nešto slično, jer sam uvijek znao da ima Onaj Koji me gleda i sluša. Naravno, djeca prave razne dječije pasjaluke, tako sam i ja. Ali, nakon svakog bezopasnog djela/nedjela, mučio sam osjećaj krivice - učinio sam nešto što nije u redu a nisam kadar to sakriti od Njega (makar to i ne saznali roditelji). A On ne odobrava nedjela. Nisam se bojao nekakve kazne i nije mi time prijećeno - samo me bilo stid.
U tim dječijim godinama me još jedna stvar mučila zbog koje sam stalno mislio da nisam baš najnormalniji: imao sam razvijenu empatiju prema svakoj stvari. Nisam išao na pecanje jer je trebalo nafatat nakih glista a potom te gliste nabijat na udicu. Zajedno sa prijateljem sam ganjao leptire, ali sam se užasnuo kada sam vidio da ih on skuplja na takav način da ih iglom probode kroz tijelo i zabije iglu u stiropor, praveći svoju kolekciju. Govorim o insektima i bajama. O psima, mačkama i pticama da ne spominjem. Rekao sam: prema svakoj stvari. To se čak odnosilo i na neživi svijet. Vjerovao sam da ni kamen ne treba otkidat sa mjesta na kojem se nalazi, jer sam bio ubijeđen da njemu odgovara baš tako.
Ponavljam: osjećao sam se nenormalnim zbog takvih osjećaja, zbog takve empatije. Nisam pričao o tome baš iz straha od izrugivanja.
Mnogo godina poslije, ta empatija se okrenula ponajviše prema ljudima. A podršku da nisam bio lud, našao sam u vjeri koja mi je objasnila poštovanje i svetost svakog oblika Života.
U mojoj rodbini, i užoj i široj, ima nas svakakvih . Kada pogledam, ispadne da sam se, od svih, najviše uputio u vjerske propise Islama i da ih najredovnije ispunjavam (ovo može biti itekako samo moja iluzija). Ne tvrdim time da sam najpametniji ili najmoralniji - daleko od toga. Govorim samo da to, nekako, najozbiljnije shvatam i prihvatam. Ima u mojoj rodbini onih koji vjeruju u Boga i nastoje da što više izvrše propisa, zatim onih koji vjeruju ali ne prate to praksom (namaz, post), onih koji i ne razmišljaju ima i Boga ili ne, te onih koji imaju jasne stavove i uvjerenje da nema Boga, deklariraju se kao ateisti, sekularisti/humanisti.
Ono što je meni važno: mi smo i dalje ista rodbina, krvlju svezana i uvezana, posjećujemo se i volimo, podržavamo i ne izrugujemo se ni sekunde drukčijem stavu, mišljenju i praksi. Bez obzira na vjeru/nevjeru, sve je to radišan i marljiv narod koji gleda svoja posla, pomaže ako može i ne odmaže, ako ništa.
Da li ja, kao vjernik, ima neke zadnje, skrivene primisli prema svojoj rodbini koja ne vjeruje, kao kako ste glupi, al neka...gorićete u džehennemu, svakako?
Nemam.
Islamska eshatologija je eshatologija futura. To znači da nijedan vjernik nije postigao spas time što se rodio kao pripadnik neke nacije, rase, isl(perfekt). To znači da samim mojim verbalnim izjašnjavanjem (izgovaranjem šehadeta/svjedočenja) i mojim izvršavanjem vjerskih obaveza (namaza, posta, hadždža) ništa nije gotovo jer otkud znam da ja to iskreno i valjano izvršavam (prezent). To znači da samo Tamo i Onda, kada budem doveden oči u oči sa svojim djelima, koje će Mizan-vaga mjeriti precizno, i ako budem, milošću Njegovom, prešao Silaj-ćupriju, tada ću bit spašen i znat ću na čemu sam. Sve do tada: ja nemam pojma jesam li ispravan i gdje je moje mjesto.
Kako, onda, da imam zadnje primisli prema bilo kome? Šta mi je argument da sam bolji od nekog? Jel ja to znam, kao vjernik ovo govorim, da ću ja dušu ispustit čistu i mu'minsku a neko koga bih smatrao lošim čovjekom neće? Ko mi garantuje da ću ostati vjernik do smrti i ko mi garantuje da tamo neki ateista neće postati bolji vjernik od mene? Kao vjernik, moram biti ponizan pred Istinom. A ona još mi nije poznata.
S obzirom da imam priliku pročitati svakakve komentare, etikete, podrugljive komparacije:
Moja pitanja
Poznajete li ljude (u svojoj porodici, u komšiluku, na fakultetu, radnom mjestu) koji ne dijele vaše vjersko/ateističko gledanje na život? Smatrate li se boljim, pametnijim, inteligentnijim, moralnijim od njih? Da li jedno mislite (o njima) a drugo govorite, kada ste sa njima? Da li prvo vidite čovjeka pa onda otkrivate sve strane njegovog identiteta (vjerski, nacionalni, kulturološki...) ili prvo nastojite da saznate jel ona/on vjernik, ateista, Bošnjak/inja...itd, pa onda prema tome, a priori, zauzimate stav? Jel za vas neki kolega ili rođak, član krda ili stada, ako je vjernik? I da li je ćafir, bez ikakvog morala?
Da li znate nekog vjernika/ateistu, sa kojim bi radije obavljali neki posao, radili na projektu, igrali košarke,isl. nego sa nekim ko dijeli vaše mišljenje/stav?

Možda je ovo što pišem/pitam sizifov posao. Možda gajim iluzije. Ali ja zaista nisam ništa imao drugo da pitam do ovo. Zamolio bih vas, ako budete ovo čitali i osjetili potrebu da odgovorite, da ne vrijeđate nikoga. Ja samo pitam za vaše osobno iskustvo, razmišljanje, osjećaje.

maybelline wrote:Negdje duboko u sebi vjerujem da postoji Visa sila. Isto tako vjerujem da toj sili nije bitno kako Ga/Je oslovljavamo ili Joj/Mu se klanjamo. Ono sto je istinski bitno meni, a mislim i Visoj sili je istinska dobrota covjeka i njegove duse. Mislim da su bitniji postupci ljudi negoli njihove rijeci. Mislim da je bitnije zelim li pomoci nemocnome ako sam u prilici nego li ga pitati je li on vjernik i klanja li svih pet vakata dnevno pa se prema tome ophoditi prema njemu. Mislim da bi mi svi kao drustvo, bili mnogo zdraviji kada bi mogli vidjeti sve slicnosti koje nas vezu umjesto da trazimo razlike koje su tako minorne. Mislim da se u potrazi za tim razlikama budi mrznja i netolerancija prema drugom i drugacijem. Buduci da zivim u ovom nakaradnom drustvu neminovno je da sam pod utjecajem nekih struja i razmisljanja i ponekad cu sebe naci kako na tren pomislim da rijeci "srbin", "hrvat", "ciganin" imaju negativnu konotaciju, ali ne dozvoljavam sebi da dugo o tome mislim. Ljude treba suditi po njihovim djelima i po njihovoj dobroti i volji da pomognu, a ne po bilo kojoj vrsti etiketiranja. Dakle, ne prija mi vise drustvo nekog ko je musliman, samo zato sto sam ja, eto, izmedju ostalog, muslimanka, i ima mnogo ljudi raznih vjeroispovjesti i uvjerenja koji su mi jako dragi. Ljude dijelim na ljude i neljude jer smatram da je to tako ispravno. To je moj stav i ne pokusavam to nikom nametnuti jer me, s druge strane, jako nerviraju svi oni koji tvrde da je samo njihovo ispravno i koji pokusavaju da nametnu svoje nekome drugom, drugacijem. Mislim da je sustina svake vjere vrlo cista i neiskvarena, poput malog djeteta, koju, onda nazalost iskrivi drustvo svojim raznim i razlicitim tumacenjima i prekrojavanjima.

maybelline wrote:Mislim da je sustina svake vjere vrlo cista i neiskvarena, poput malog djeteta, koju, onda nazalost iskrivi drustvo svojim raznim i razlicitim tumacenjima i prekrojavanjima.

nowhere man wrote:

maybelline wrote:Mislim da je sustina svake vjere vrlo cista i neiskvarena, poput malog djeteta, koju, onda nazalost iskrivi drustvo svojim raznim i razlicitim tumacenjima i prekrojavanjima.

Zar nisu upravo fundamentalisti (i muslimanski, krscanski i drugi) oni koji traze "sustinu" vjere, i koji onda uzrokuju sukobe i patnje?

Zar nisu najtolerantniji vjernici oni koji svoju vjeru bas i ne shvataju ozbiljno? Vecina muslimana nije nikad ni procitala Kur'an (tj. znacenje Kur'ana), vecina krscana nikad nije procitala Bibliju.

maybelline wrote:Negdje duboko u sebi vjerujem da postoji Visa sila. Isto tako vjerujem da toj sili nije bitno kako Ga/Je oslovljavamo ili Joj/Mu se klanjamo. Ono sto je istinski bitno meni, a mislim i Visoj sili je istinska dobrota covjeka i njegove duse. Mislim da su bitniji postupci ljudi negoli njihove rijeci. Mislim da je bitnije zelim li pomoci nemocnome ako sam u prilici nego li ga pitati je li on vjernik i klanja li svih pet vakata dnevno pa se prema tome ophoditi prema njemu. Mislim da bi mi svi kao drustvo, bili mnogo zdraviji kada bi mogli vidjeti sve slicnosti koje nas vezu umjesto da trazimo razlike koje su tako minorne. Mislim da se u potrazi za tim razlikama budi mrznja i netolerancija prema drugom i drugacijem. Buduci da zivim u ovom nakaradnom drustvu neminovno je da sam pod utjecajem nekih struja i razmisljanja i ponekad cu sebe naci kako na tren pomislim da rijeci "srbin", "hrvat", "ciganin" imaju negativnu konotaciju, ali ne dozvoljavam sebi da dugo o tome mislim. Ljude treba suditi po njihovim djelima i po njihovoj dobroti i volji da pomognu, a ne po bilo kojoj vrsti etiketiranja. Dakle, ne prija mi vise drustvo nekog ko je musliman, samo zato sto sam ja, eto, izmedju ostalog, muslimanka, i ima mnogo ljudi raznih vjeroispovjesti i uvjerenja koji su mi jako dragi. Ljude dijelim na ljude i neljude jer smatram da je to tako ispravno. To je moj stav i ne pokusavam to nikom nametnuti jer me, s druge strane, jako nerviraju svi oni koji tvrde da je samo njihovo ispravno i koji pokusavaju da nametnu svoje nekome drugom, drugacijem. Mislim da je sustina svake vjere vrlo cista i neiskvarena, poput malog djeteta, koju, onda nazalost iskrivi drustvo svojim raznim i razlicitim tumacenjima i prekrojavanjima.

nowhere man wrote:

maybelline wrote:Mislim da je sustina svake vjere vrlo cista i neiskvarena, poput malog djeteta, koju, onda nazalost iskrivi drustvo svojim raznim i razlicitim tumacenjima i prekrojavanjima.

Zar nisu upravo fundamentalisti (i muslimanski, krscanski i drugi) oni koji traze "sustinu" vjere, i koji onda uzrokuju sukobe i patnje?

Zar nisu najtolerantniji vjernici oni koji svoju vjeru bas i ne shvataju ozbiljno? Vecina muslimana nije nikad ni procitala Kur'an (tj. znacenje Kur'ana), vecina krscana nikad nije procitala Bibliju.

arzuhal wrote:
Apsolutno netačno. Obrnuto stoje stvari. Oni koji bi da proizvode sukobe uopće nisu skontali vjeru ili barem tu suštinu koju spominješ. Nije suština u formi, u morfe, u obliku. A upravo zbog tih formi dolazi do neslaganja i sukoba. Zar mnogi ljudi neće ustvrditi da vjeruju u Boga i da je Bog svih ljudi Jedan te Isti Boga? Jel vjeruju da je On Davalac života i smrti? I još mnogo toga zajedničkog, pa ipak se sukobljavaju oko onog vanjskog. Dakle, da li su našli suštinu pa se sukobili? Tvrdim da nisu.

Emily the Strange wrote:

maybelline wrote:Negdje duboko u sebi vjerujem da postoji Visa sila. Isto tako vjerujem da toj sili nije bitno kako Ga/Je oslovljavamo ili Joj/Mu se klanjamo. Ono sto je istinski bitno meni, a mislim i Visoj sili je istinska dobrota covjeka i njegove duse. Mislim da su bitniji postupci ljudi negoli njihove rijeci. Mislim da je bitnije zelim li pomoci nemocnome ako sam u prilici nego li ga pitati je li on vjernik i klanja li svih pet vakata dnevno pa se prema tome ophoditi prema njemu. Mislim da bi mi svi kao drustvo, bili mnogo zdraviji kada bi mogli vidjeti sve slicnosti koje nas vezu umjesto da trazimo razlike koje su tako minorne. Mislim da se u potrazi za tim razlikama budi mrznja i netolerancija prema drugom i drugacijem. Buduci da zivim u ovom nakaradnom drustvu neminovno je da sam pod utjecajem nekih struja i razmisljanja i ponekad cu sebe naci kako na tren pomislim da rijeci "srbin", "hrvat", "ciganin" imaju negativnu konotaciju, ali ne dozvoljavam sebi da dugo o tome mislim. Ljude treba suditi po njihovim djelima i po njihovoj dobroti i volji da pomognu, a ne po bilo kojoj vrsti etiketiranja. Dakle, ne prija mi vise drustvo nekog ko je musliman, samo zato sto sam ja, eto, izmedju ostalog, muslimanka, i ima mnogo ljudi raznih vjeroispovjesti i uvjerenja koji su mi jako dragi. Ljude dijelim na ljude i neljude jer smatram da je to tako ispravno. To je moj stav i ne pokusavam to nikom nametnuti jer me, s druge strane, jako nerviraju svi oni koji tvrde da je samo njihovo ispravno i koji pokusavaju da nametnu svoje nekome drugom, drugacijem. Mislim da je sustina svake vjere vrlo cista i neiskvarena, poput malog djeteta, koju, onda nazalost iskrivi drustvo svojim raznim i razlicitim tumacenjima i prekrojavanjima.

Svaka cast za post. Apsolutno sam se pronasla!

shalaedin wrote:

arzuhal wrote:Ima vremena kako želim da vas, bez obzira na vjeru/nevjeru, nešta priupitam. Razlog za to nalazim u svakojakim vrijeđanjima i ponižavanjima na ovom podforumu. Našao sam vremena da iščitam neke starije teme koje se odnose i na moja pitanja ili ih se bar dotiču. Naišao sam na neke, meni tako bliske, komentare, stavove i mišljenja više cijenjenih forumašica i forumaša.
Da bih bio što vjerodostojniji u svom pravu da postavim ta pitanja, najprije bih objasnio samog sebe i svoje poimanje stvari. I još nešto, vrlo važno za ovu temu koju otvaram: iznosim svoje lično iskustvo i mišljenje, i zato želim čuti v a š e iskustvo i mišljenje, a ne nečije tuđe koje bismo, nekritički i nonšalantno, podveli pod svoje i pozivali se na njega.

Otkako, haman, znam za sebe, znam i za Boga. Moja me nena naučila da ima Bog koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Na taj način, sa stidom kojeg imam oduvjek, u mjeri koja je meni poznata, nisam mogao tek tako da slažem, ukradem ili nešto slično, jer sam uvijek znao da ima Onaj Koji me gleda i sluša. Naravno, djeca prave razne dječije pasjaluke, tako sam i ja. Ali, nakon svakog bezopasnog djela/nedjela, mučio sam osjećaj krivice - učinio sam nešto što nije u redu a nisam kadar to sakriti od Njega (makar to i ne saznali roditelji). A On ne odobrava nedjela. Nisam se bojao nekakve kazne i nije mi time prijećeno - samo me bilo stid.
U tim dječijim godinama me još jedna stvar mučila zbog koje sam stalno mislio da nisam baš najnormalniji: imao sam razvijenu empatiju prema svakoj stvari. Nisam išao na pecanje jer je trebalo nafatat nakih glista a potom te gliste nabijat na udicu. Zajedno sa prijateljem sam ganjao leptire, ali sam se užasnuo kada sam vidio da ih on skuplja na takav način da ih iglom probode kroz tijelo i zabije iglu u stiropor, praveći svoju kolekciju. Govorim o insektima i bajama. O psima, mačkama i pticama da ne spominjem. Rekao sam: prema svakoj stvari. To se čak odnosilo i na neživi svijet. Vjerovao sam da ni kamen ne treba otkidat sa mjesta na kojem se nalazi, jer sam bio ubijeđen da njemu odgovara baš tako.
Ponavljam: osjećao sam se nenormalnim zbog takvih osjećaja, zbog takve empatije. Nisam pričao o tome baš iz straha od izrugivanja.
Mnogo godina poslije, ta empatija se okrenula ponajviše prema ljudima. A podršku da nisam bio lud, našao sam u vjeri koja mi je objasnila poštovanje i svetost svakog oblika Života.
U mojoj rodbini, i užoj i široj, ima nas svakakvih . Kada pogledam, ispadne da sam se, od svih, najviše uputio u vjerske propise Islama i da ih najredovnije ispunjavam (ovo može biti itekako samo moja iluzija). Ne tvrdim time da sam najpametniji ili najmoralniji - daleko od toga. Govorim samo da to, nekako, najozbiljnije shvatam i prihvatam. Ima u mojoj rodbini onih koji vjeruju u Boga i nastoje da što više izvrše propisa, zatim onih koji vjeruju ali ne prate to praksom (namaz, post), onih koji i ne razmišljaju ima i Boga ili ne, te onih koji imaju jasne stavove i uvjerenje da nema Boga, deklariraju se kao ateisti, sekularisti/humanisti.
Ono što je meni važno: mi smo i dalje ista rodbina, krvlju svezana i uvezana, posjećujemo se i volimo, podržavamo i ne izrugujemo se ni sekunde drukčijem stavu, mišljenju i praksi. Bez obzira na vjeru/nevjeru, sve je to radišan i marljiv narod koji gleda svoja posla, pomaže ako može i ne odmaže, ako ništa.
Da li ja, kao vjernik, ima neke zadnje, skrivene primisli prema svojoj rodbini koja ne vjeruje, kao kako ste glupi, al neka...gorićete u džehennemu, svakako?
Nemam.
Islamska eshatologija je eshatologija futura. To znači da nijedan vjernik nije postigao spas time što se rodio kao pripadnik neke nacije, rase, isl(perfekt). To znači da samim mojim verbalnim izjašnjavanjem (izgovaranjem šehadeta/svjedočenja) i mojim izvršavanjem vjerskih obaveza (namaza, posta, hadždža) ništa nije gotovo jer otkud znam da ja to iskreno i valjano izvršavam (prezent). To znači da samo Tamo i Onda, kada budem doveden oči u oči sa svojim djelima, koje će Mizan-vaga mjeriti precizno, i ako budem, milošću Njegovom, prešao Silaj-ćupriju, tada ću bit spašen i znat ću na čemu sam. Sve do tada: ja nemam pojma jesam li ispravan i gdje je moje mjesto.
Kako, onda, da imam zadnje primisli prema bilo kome? Šta mi je argument da sam bolji od nekog? Jel ja to znam, kao vjernik ovo govorim, da ću ja dušu ispustit čistu i mu'minsku a neko koga bih smatrao lošim čovjekom neće? Ko mi garantuje da ću ostati vjernik do smrti i ko mi garantuje da tamo neki ateista neće postati bolji vjernik od mene? Kao vjernik, moram biti ponizan pred Istinom. A ona još mi nije poznata.
S obzirom da imam priliku pročitati svakakve komentare, etikete, podrugljive komparacije:
Moja pitanja
Poznajete li ljude (u svojoj porodici, u komšiluku, na fakultetu, radnom mjestu) koji ne dijele vaše vjersko/ateističko gledanje na život? Smatrate li se boljim, pametnijim, inteligentnijim, moralnijim od njih? Da li jedno mislite (o njima) a drugo govorite, kada ste sa njima? Da li prvo vidite čovjeka pa onda otkrivate sve strane njegovog identiteta (vjerski, nacionalni, kulturološki...) ili prvo nastojite da saznate jel ona/on vjernik, ateista, Bošnjak/inja...itd, pa onda prema tome, a priori, zauzimate stav? Jel za vas neki kolega ili rođak, član krda ili stada, ako je vjernik? I da li je ćafir, bez ikakvog morala?
Da li znate nekog vjernika/ateistu, sa kojim bi radije obavljali neki posao, radili na projektu, igrali košarke,isl. nego sa nekim ko dijeli vaše mišljenje/stav?

Možda je ovo što pišem/pitam sizifov posao. Možda gajim iluzije. Ali ja zaista nisam ništa imao drugo da pitam do ovo. Zamolio bih vas, ako budete ovo čitali i osjetili potrebu da odgovorite, da ne vrijeđate nikoga. Ja samo pitam za vaše osobno iskustvo, razmišljanje, osjećaje.

Islam ima jasne norme o tome ko je vjernik, a ko nevjernik. Musliman počiva na znanju o njemu i njegovim normama. Muslimani vjeruju da se svi ljudi rode kao muslimani pa da posredstvom svoje okoline promjene svoju vjeru i postanu krscani, jevreji ili ateisti. Norma Islama polazi od toga da su svi ljudi ravnopravni po onome što im Bog daje njihovim rođenjem, zato nedjeli ljude osim na dobre i lose ljude i vjernike i nevjernike. Ima jedna izreka, najbolji medju nevjernicima bice i najbolji po primanju Islama. Musliman je samo po svome nijetu i praksi bolji od drugih, jer sve sto radi radi u ime Allaha onako kako mu je naređeno i shodno svome znanju. A to je golema razlika u odnosu na nevjernika koji svoj poso radi iskljucivo radi nekih drugih motiva. Upravo los nijet je i uzrok ljudske propasti i grijeha.

U ostalom su muslimani i nemuslimani ravnopravni na dunjaluku. Sve ostalo je na njihovom znanju, zelji i trudu. Recimo da sam ja bio sve sto obican covjek nebi zelio da bude, uvijek sam imao svijest o Bogu ali volio sam sve da probam i o svemu sam da ucim. Nisam slusao naređenja ni savjete, to sam vidio kao pametovanje. Volio sam da sam sve skontam i spoznam sam. Poslje hiljadu mojih nemarnosti, problema i razmišljanja o svemu tome došla je uputa, prema trudu koji sam ulagao u spoznaju. Čovjek taj trud nevidi, tek kad uđeš u vjeru spoznas nesto o svemu tome.
Nije đabe ono: "Kome Allah hoce da na pravom putu bude On njegova prsa prostranim ucini i srce njegovo uputi." Allah dž.š. vidi svaćiji trud prije vračanja Islamu.
Musliman ima razloga da se ponosi Islamom, ali Islam nikada nebi trebao biti razlogom njegovoga oholjenja. Oholjenje je jedan od najvećih grijeha u Islamu. Oholjenje moze biti uzrokom da vjernik svoju vjeru izgubi. Mozda sutra svi oni nad kojim smo se oholili postanu muslimani i preteknu nas u dobru, Allah najbolje zna kakve su tudje misli, zelje, znanje i trud. On upucuju i oduzima uputu kome hoce.

U mojoj familiji, moja kuca odudara od drugih o pristupu Islamu. Mnogi kazu da vjeruju, a njhova djela nisu shodna njihovom uvjerenju. Tri brata imam a svaki, ima zene tri razlicite vjere. Iako nerijetko imamo razlike u stavovima mi smo i dalje jedna porodica. To je radi toga sto nema nametanja svoga stava drugome. Svako zivi kako on zeli. Normalno da bih volio da oni spoznaju vjeru kao i ja i da je njihov zivot potpuniji, ali to ne ovisi o meni i mojim zeljama vec o Bozijoj volji i njihovom trudu i zeljama u zivotu.

O tome kakvi su drugi Allah najbolje zna. Najvise se zanimam sobom. Drugom cu pomoci bez obzira ko je on, prije nego mu odmoci. Za uputu koja mi je data zahvaljujem Bogu i svakome je zelim u zivotu. Ali opet neodlucujemo mi, nego onaj koji nas je i stvorio. Mi mozemo imati siroko srce za sve, na nama nije da budemo ljudima kadije, vec pozivaci. Vjera je savjet. Nije sila. Prema tome budimo dosljedni sebi i najvise drzimo do sebe, a manimo se posla o tome ko je kakav. U zivotu vam nemoze biti prijatelj svako vec samo onaj koji vam je slican, ma bio on vjernik ili nevjernik, dobar ili los. Vi cete se sa njim slagati radi slicnosti i onoga sto vas spaja.

Johny wrote:NIsam do sad svracao na ovaj podforum, ali posto sam na ostalim temama shvatio da su ljudi uglavnom tolerantni iznecu moje misljenje o ovome...

Shalaedinov post me je naterao da razmisljam malo dublje na ovu temu.

"Muslimani vjeruju da se svi ljudi rode kao muslimani pa da posredstvom svoje okoline promjene svoju vjeru i postanu krscani, jevreji ili ateisti"

NIje mi ovo jasno nikako, mogu prihvatiti eventualno da je ovo metafora, ali receno u ovakvom obliku ima prilicno jasnu logiku. Ko je bio Musliman pre pojave proroka Muhameda?! Jel to znaci da su se svi radjali kao muslimani hiljadama godina i pre toga kad Kuran nije ni postojao?!

Ja sam rodjen kao hriscanin i pravoslavac, ali to je nesto sto nisam mogao da biram, u mojoj porodici se postuju neki obicaji ali to je bilo fleksibilno, svakome od nas klinaca je dozvoljeno i da postavlja "nezgodna" pitanja u vezi toga...
Sto sam stariji sve vise imam kriticki rezon, postajem svestan sire slike i postavljam mnogo vise pitanja...

Svaka religija propoveda da je ona jedino prava i da jedino ona donosi spasenje, a da su sve druge lazne... ne treba mnogo biti pametan pa se zapitati "a sta je kriv neki klinac rodjen u nekom plemenu u sred Amazonije koji nikad nece ni cuti za Allaha, Muhameda i Kuran?! Jel on nece dobiti sansu posle smrti?!"

Izbor religije je veoma geografski povezan, cesto nametan silom i zlocinima, ni jedna dominantna monoteisticka religija nije sirila svoj uticaj mirnim putem, vec ratovima, a nekad je sama vlast prihvatala to iz svojih licnih interesa...

Judaizam, Hriscanstvo i Islam imaju iste korene, sve potice od Starog Zaveta, ironija je u tome da najveci protivnici jevreja, i hriscani i muslimani zaobilaze cinjenicu da je Stari Zavet nastao od Jevreja, i da je glavni lik u hriscanstvu i jedan od proroka u islamu Isus(Isa) bio Jevrejin

Nisam ateista, verujem da je ceo svemir, zemlja, planete, sunce, ljudi, zivotinje, biljke...plod necijeg stvaralastva koje nije deo slucajnosti Velikog Praska, ne verujem da su ljudi kao vrsta nesto posebno u svemu tome, i sam covek se tokom vremena brzo menja, pitanje je dal ce u ovom obliku uopste postojati za 1000 godina...

Vera je potrebna coveku, verovati u Bozije poruke i zapovesti moze biti samo dobro je pravi vernik ne cini lose stvari sebi i drugim ljudima, ali podela na religije mi je jako bezvezna i anahrona, ako je Bog jedan a oko toga se vecina slaze onda je nebitno dal se zove Bog ili Allah, dal se krstimo ili klanjamo... to su periferne stvari... ima mnogo totalnih ateista koji su mnogo dobri ljudi, ima mnogo nacelnih vernika koji su pocinili uzasne stvari, cak i u ime te religije za koju se bore...

Nadam se da ce vremenom covek evoluirati do tog stepena gde ce vera u Boga biti univerzalna a nacin na koji to neki pojediniac dozivljava totalno irelevantna stvar...