piupiu wrote: Dakle, radi se o obicnom ideoloskom sukobu ljudi koji je apsolutno antropocentrican, i, samim tim, protivan onome sto je u srzi ideje o Bogu.
Ali ovo, @piupiu, mnogi ne mogu da shvate i ohlade glavu.
Prof. Ivan Focht (ljevičar, sarajevski ilegalac, filozof) je, recimo, smatrao nesretnom pojavu sofista u Heladi, toj kolijevci Zapadnog svijet. Sve do sofista ljudi su (filozofi i znanstvenici, jer Talesa već ubrajaju u prve fizičare), u onom razdoblju starogrčke filozofije koje se prosto naziva "kosmologijsko", pokušavali da dođu do odgovora šta je to
Arhe to on onton, Prvo Počelo, Prapočelo, Načelo svih stvari koje jesu, šta je bitak? Pa se redalo: hidor, homeomerije, atomi...
A onda se pojavljuju oni likovi-diskuntanti (protiv kojih ustade Sokrat), koji rekoše:"
Mi ne možemo znati šta je to Načelo svih stvari jer mi, naprosto, namamo božansko očište e da bi spoznali i dali odgovor o TEORIJI SVEGA. Mi možemo samo govoriti o onome što je ljudsko. Dakle, čovjek je mjera svih stvari, one koje jesu kako jesu i onih koje nisu kako nisu (Protagora)."
Focht veli kako je ovo strašno jer su sofisti, umjesto da čovjeka vide kao samo djelić prirodnog svijeta, odlučili da čovjeka postave kao mjeru cijelog pojavnog svijeta, sve prirode.
Ovaj sofistički princip je ostao da traje do dan-danas (postoje teorije i da su sofisti preteča demokratije kakvu danas poznajemo). Međutim, sofisti su jednim dijelom u pravu: mi zaista nemamo božansko očište. I zato trebamo Objavu.
Pa ipak, spremni smo se proglasiti bogovima samom činjenicom da ćemo ČOVJEKA uzeti kao najveću vrijednost, kao mjerilo sve zbilje, kao mjeru istine.
I to je to! Ne postoji sukob znanost-vjera, jer se radi o potpuno različitim konceptima (u vjeri se V J E R U J E, ne traži se mogućnost verifikacije i predikacije, inače ne bi bila vjera), već sukob antropocentrizma (luciferijanskog

) i vjerovanja da Bog Istina.
Ljudi su daleko od savršenstva. Sva ljudska ograničenost (umna, psihološka, fizička) se ogleda i u teorijskom utemeljenju znanosti, u metodama znanosti, u njenom dosegu-sva nesavršenost i ograničenost se ogleda u njima. Ili će neko utvrditi da mi nismo savršeni ali sve metode i sva otkrića znanosti jesu?Znanstvene paradigme stalno padaju i mijenjaju se nekom boljom (ovo zaista stoji nasuprot dogmi vjere, petrificiranosti vjerskih načela-ali, pitam onda: kako da vjerujem nečemu tako nesavršenom, stalnopromjenljivom, nestalnom?) i tako i treba da bude u znanosti. Einstein je pokušavao da "uhvati Boga na djelu" i bio je vjernik. Danas, kada to spomeneš, vele da je Einstein prevladan.
Dakle, vjernik u znanosti ne vidi ništa sporno-ona je jedan oblik djelovanja duha i tamam. Ateist i antropocentrik u njoj vidi jedino utočište da brani svoje stavove.
Znanost, jednako kao i umjetnost, nije teistička ili ateistička. To je budalasto tvrditi, naravno.
Problem nastaje samo onda kada čovjek, svojom gordošću, sebe proglasi mjerom stvari a svoj razum krajnjim arbitrom, i sve što njegov razum ne može da pojmi, čula osjete, sve što nije u prostorno/vremenskom obzorju, njemu nadohvat, sve što ne može svojom sposobnošću emprijski da verificira-proglasi nepostojećim, lažnim, ublehom, fantazmagorijom, iracionalnim i time neprihvatljivim. A ateista upravo zato svojata znanost i, đoja, prkosi vjeri i vjernicima.
Vele jedni stihovi:
"Zašto da ga žalim
Kažu da je slijep
Možda pored mene stoji neki duh
Koji žali mene"