Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi

[Šeherzada]

Znam .Onako je bio decko koji je pisao o izgubljenoj ljubavi.iSPRICAO JE PRICU I OTISAO.vRATIO SE SAPAT SRCA SA NOVIM NADAMA I LJUBNAVIMA

[sapati srca]

Znam .Onako je bio decko koji je pisao o izgubljenoj ljubavi.iSPRICAO JE PRICU I OTISAO.vRATIO SE SAPAT SRCA SA NOVIM NADAMA I LJUBNAVIMA

Đaba ja govorim Zar je uopste i bitno u ovom moru od rijeci, gdje smo svi samo kišne kaplje u kiši ljubavi...Za sve lijepe rijeci kojima si me darovala zahvalicu ti pricom koje volis da citas...Eto neka ona bude iskreno moje hvala ...


Proslo je. Vratio sam se...Sve to nekako prode kroz mene. Svi strahovi, nemiri i nemoci...Sve beskrajno duge, lijepe i bolne ceznje...Kao tama kroz mahovine. Nisu se moje nocne trave bojale gnjevno rasute kisa daljine... Nisu se same od sebe otvarale i zatvarale putne kapije... Nisu letjele stranice sjecanja i listovi moji djecjih snovidenja. Nisu se majcine ruke bojale za mene kad sam istrcao pred prve kocije oluje. Nevidljivi konji ljubavi ne gaze djecake... Nevrijeme ceznje ne cuje ljude.

Osjetio sam. Putovao sam u vremenskoj kociji ceznje....Vrijeme je pomijesalo snove i zavezljaje. Duboko pod zemljom rusilo se jos jednom zdanje carske konjusnice. Prolomio se topot plemenitih arapskih letaca cijelom ravnicom srca sto te dozivase.... Oni uvijek izjure u kad nebesa polude. Sklonio sam se u slike tvojih blagih, njeznih dodira.... Mogao sam dotaknuti hrapava vrata tvoje kuce. Osjetiti glatkocu kamenih stubova s kojih sam ljubeci te na put ispracao oblake. Bio sam njihov kapetan bijele plovidbe. Znas, zaljubljeni i drvece imaju cudne nemire. Valjda zato sto imaju slicno korijenje. Oni koji vole i drvece nikad u dubini sebe ne napustaju zavicaje. Odvezu ih nekako i raznesu svijetom kao trupce, tavanske grede, slikarske okvire, klavirske ploce ili podne daske neke Bogomolje. Ali oni uvijek ostaju ondje. Zaljubljeni i drvece ne mogu pobjeci od sudbine, kuda god rijeke odnijele prve boli u spoznaji ceznje i posljednje zive listove nade... A sada je u iste jastucnice poletjelo i mjesto i vrijeme. Bio sam i ovdje i ondje. U bolu i radosti s tobom...

Zrakom zasumjese neumoljive siline. Nesto sto odnosi, lomi i povija duse strazara tisine. Nesto sto moze usisati svo korijenje, svu otopljenu krv zemlje pa ponijeti u visove. To nije bilo moje nevrijeme bolne ceznje...Ono drugacije dode i ne prate ga tmaste modre jastucnice. Moje nevrijeme je unutrasnje i uvijek zapocne kad se u snu prenem, uvijek u rani sabah, misleci da sam izgubio Tebe. Ja nemam vise ni neba ni zemlje i sve je zapravo tvoje. Imam dane i dlanove i sjecanje na scoje prve price. Jesam li se zaista rodio da ih pisem za Tebe? Da budem listonosa vlastite duse? Jesam, jer i moji nemiri i strahovi dobili su u tvojoj ljubavi smisao...

Ponekad sve vidljivo nase stane u uske retrovizore. Vracao sam se i za mnom su ostajale provincije ceznje...Sumjele nabrekle topovnjace nemira pustene u plahe lugove. Krsile njedra ponosnih hrastova i kinjile moje ohole bukve. Vozio sam cestom posutom slomljenim grancicama, kao rastrganim ruzinim laticama zelene samoce, nenamjerno saginjjuci glavu, kao da ce mi viloviti nemir odjednom nanijeti sve to u lice. S obje strane puta krosnje mojih nemira se u bijesnom plesu doticase. Kako je varljivo ljudsko kretanje. Kako je cudno nemicanje kad svijet ide u virove. Dozivao sam te mislima. Jako...Jace...Najjace...Prizvao tvoje cudesne njezne ruke. Tockovi su se vrtjeli juznom cestom i ja sam nestajao u daljini, negdje gdje putokazi poznase jedino tvoje ime.

Proslo je. Tvoj glas utisao je sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Uvijek to ucnis kad ruzno sanjam ili me rastuze prejake slikarske duge. Polegla si me u tiho krilo polumracne sobice i pustila proslost da zavrati svoje konje, husarske odore, casničke sablje i bojne amanete, kao moja carica Vjecnosti... Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje strepnje. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u noc saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire. Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...To mozes samo Ti...To moze samo tvoje voljenje...

Postoje trenuci maznih privijanja kad te ne razlikujem od sna kao da si se neznatno pomakla trazeci trenutak treptaja... Probudila si me opijena blagim kistovima disanja u kusnje ranog sabaha...Natopila si mi misli vilinskim svilama nauljene drhtajima zutih svjetiljki u koljenima, ceznjama dlanova natopljenih vizijama savrsenog prekrivanja, namocene u brzim skicama putujucih mastinih majstora. Posakrivala svemire kljucaonica u vremenska jezerca nemira i obavila tkanjima grljenja prvih ljubavnih tkaninara...

Labudi ljubavi su krotko polijegali u nasa privijena krila jer si me njezno uza se polegla i saputala neka jos malenkost odsanjam,neka jos malo budemo omaglice tijela dok se ne zarumeni amanet zavjesa... Dan se poput knjige rastvorene na vjetru pomaknuo za nekoliko stranica kao nesto u pjesmi nad pjesmama.. S korica je pobjeglo medu prste nase osjetne jablane milovanja zaljuljane u praskozorje... Nasa priljubljena lica i slikarski otisak zagrljaja na platnu toplih jastucnica, blagost pripadanja, plahost i nestvarna, neopisiva ljepota primicanja bliskosti dusa...

Ponovo sam usnuo u tvojoj postelji i predao se umornoj drhtavosti s kojom si oslikala moje grudi kao sto vodena ptica pomice vlati u visokoj majskoj travi...Ne znam jesam li ti uspio reci koliko te snazno volim prije no sto me ponesose tvoji valovi...Ne znam jesam li te prije predivna sna uspio usnama jos jednom dotaci... Sjecam se da sam se samo upitao hoce li sve opet biti tu kad opet otvorim opcinjene oci i prhnem u sabahske bajkovitosti... Poput jeza sto viri kroz lisce malkice sam otvorio oci i provirio i dan se polako podizao u tvojoj rasutoj kosi kao maleni pauk po plahoj prozirnoj zavjesi dok si ustajala pazeci da me ne probudis dok si milovala topla mjesta moje umirenosti pazeci da se treperenjem ne pozlijedi ovojnica mene...usnulog...zaljubljenog djecaka kojom si natopila sve moje misli...

I vidio sam kako je nespretno bio uganuo stopalo mazni polumrak jutarnji na tvojoj bedrenoj bjelini dok se pokusavao za tobom iskrasti. Stavila si pod jastuk granice tisine da me niposto ne probudis, jer sam nekako djetinje vjerovao da cu se probuditi prvi i necim te dragim iznenaditi...I još su samo jagodicni rasljari trazili nešto u mehkoj udubini koju smo tezinama tijela i lahkocama voljenja bili ucinili...

Vratila si se s necim tako njeznim, mehkim i mirisnim... Dlanovima skrivenim, dotakla si moje jedrenjake miline u mojoj nadlanici i sve moje zelje, sv moji snovi se prenuse u tvojoj postelj...Njezno se privih k tvojoj toplini...Proslo je. Tvoj glas je opet utisao sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje boli. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u dan saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire.
Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...
To mozes samo Ti...To moze samo Tvoja Ljubav...
To moze samo Tvoje Voljenje...

[Šeherzada]

Đaba ja govorim Zar je uopste i bitno u ovom moru od rijeci, gdje smo svi samo kišne kaplje u kiši ljubavi...Za sve lijepe rijeci kojima si me darovala zahvalicu ti pricom koje volis da citas...Eto neka ona bude iskreno moje hvala ...

To je najbolje hvala

[sapati srca]

Kazemo da volimo, da smo iskreni u ljubavi, ali na prve naznake olujnih oblaka, na prve prepreke koje pred nas zivot postavlja, odustajemo, i nalazimo hiljadu i jedan razlog da opravdamo svoje necinjenje, da opravdamo svoj kukavicluk, jer sta je drugo ako kazemo da volimo, a sve ne cinimo da to svaki dan svim svojim i ne pokazujemo...Cesto nam sujeta i ego u smislu tumacenja poteze voljene osobe nanesu nenadoknadivu stetu ljubavi. Možes nikada zbog navedenog ne prixi zeljenom ili zeljenoj i ne znati sta bi dobio, a sta izgubio, ali se mozes i ozeniti/udati i provesti zivot bez ljubavi...Jedan moj prijatelj, kada ga sretnem uvijek me podsjeti na to sta moze sujeta, taj nas ego, koliko stete moze nanijeti povlacenje u sebe, odustajanje, bjezanje od iskrenog razgovara, odabir zivota u sumnji, onog u kojem zbog sujete nikada ne ucinis onaj iskorak koji bi toliko mnogo donio i umjesto otvorenog razgovara sa voljenom/voljenim, tumacenje stvari na svoj nacin bilo da je u pitanju voljeni, ili voljena...

...Tu noć su Kerim i Alma u toplini stančića, i muzici odabranoj za zaljubljena srca, razmjenjivali nježnosti. Poljupci, milovanja, uzdasi... U pauzama ljubavnoga plesa i zanosa vatru u njima gasili su vinom, nastavljajući razmjenjivati strasti... Do jutra su uživali jedno u drugome i pred jutro su zadovoljnih duša, sklupćanih i isprepletenih tijela zaspali. Oko deset sahati, Kerim se probudio. Alma je poodavno otišla. osjećao se divno, ali ga je boljela glava od vina. Pogleda po sobi. Kraj telefona je stajala ceduljica. Mahmurne i neispavane glave, uze je, i pročita. Na trenutak je stajao kao skamenjen. Na ceduljici je proćitao " NE ZOVI ME KERIME". Zgužva je i ljutito baci na pod.
Danima je razmišljao zašto ga je ostavila, ali nije htio da pređe preko njene poruke da je ne zove. Ako bi je u gradu vidio, ubrzavao bi korak ili prelazio na drugu stranu ulice, što je Alma primječivala i boljelo je... A kolegice lagale da su ga viđale sa drugima ljubomorne na njenu sreču, kako to obićno i biva, a tješeći je...
Nakon skoro pola godine, ugleda je sa drugim momkom. Bilo mu je sve jasno. I vremenom Kerim nađe sadašnju svoju ženu. Kaže da je oženio da zaboravi Almu. Izrodiše i djecu. Stabilan brak, ali bez ljubavi.. I već kako biva u mahalama, odmah dušebrižnici dojaviše Almi da se Kerim oženio. I Alma iako nije voljela momka sa kojim je bila, uda se za njega. Kontala je, poštuje je me , cijeni, uvažava, godine prolaze, Kerim me onako ostavi.... I oni izrodiše djecu...
Nakon pet-šest godina Kerim roveći po starim stvarima na tavanu u sandućetu gdje je držao sva Almina pisma pa i onu zgužvanu cedulju, sada kada je ve poodavon iza njega, poće čitati nekadašnja ljubavna pisma. Otvori i zgužvanu cedulju koju je tog dana u ljutnji bacio na pod, a potom sklonio u sanduće. Perblijedi, i jecaji tihi i bolni potresaše mu tijelo. Dugo je zurio u cedulju i dugo je bolno otegnuto jecao...Plakao je kao da umire i umirao je...
Pitah ga, ne razumijem, zašto si plakao? Pa bolan priajtelju, na cedulji je pisalo "NAZOVI ME KERIME", a ja mahmuran i nenaspavan tada proćitah "NE ZOVI ME KERIME" i skonta da me ostavila. Bilo mi krivo i nakon toga nisam htio da je nikad nazovem. I evo sada imam ženu i djecu a srce mi Almu voli. Ona je mislila da pošto je ne zovem i ne javljam joj se, da sam ja otišao od nje, pa se naljutila što ne zovem, vremenom našla čovjeka i sada obadvoje imamo brakove u kojima ne volimo partnere, radi sujete i ega, radi gluposti i ponosa, radi predrasude. Kamo srece da sam je nazvao i zajebao muški glupavi ponos.
Ništa mu nisam odgovorio. Čutao sam. Potresla me prića. I mnoge lijepe ljubavi su ostale nedosanjane iz tog razloga....

Po meni, po svemu onom sto me dosada oblikovalo i formiralo, treba biti iskren i voljeti i kada boli i kada je protiv sebe i kada znaš da će te boljeti.....i kada znaš da ti nije uzvraceno na isti nacin... Treba voljeti i cuvati u sebi ono najljepse sto nam je drugo srce dalo, iskoraciti od svojih strahova, sumnji, dilema, ne dozvoliti da nam sujeta krnji ljubav, vezu, brak, da nam zbog neijeg neuzvracanja, nerazumijevanja, grubosti, ili nedoraslosti srce zatvori i misli otruje... Da, treba biti iskren u ljubavi, i ako nailazimo na odbijanja, nerazumijevanje, ipak nas do onog sto zelimo, lijepe, iskrene, predane ljubavi u kojoj cemo i mi i nas saputnik biti sretni na nacin da znamo da volimo i da smo voljeni...samo nas taj put moze dovesti..
Ovu temu sam i postavio zeleci da razgovarmo i dijelimo iskustva losa i dobra, stavove i misljenja, jer grad, pa i sam život je pun sudbina sličnih Kerimu i Almi... pun vještačkih veza i istih takvih brakova, a srca neispunjenih ljubavlju...i sve prividno funkcioniše kao kod moga prijatelja iz priće...a srca i duše pate u kasnim nočnim satima...

Bravo majstore. Voli da čitam tvoje i postove od nicka " onako ". Nadam se da će ti topic dugo trajati.

Hvala I meni je zadovoljstvo znati da se cita

[pici]

nemerem bilivit(furam se na onog rusa) al zar mora biti toliki ,pa ne znam ni ja sta da krivo procita i tako se rastavi a i ona ga ne nazove nikada nemerem bilivit pa koji klinac ama......joj sto me iznervira a vidi dan ko duša

[sapati srca]

nemerem bilivit(furam se na onog rusa) al zar mora biti toliki ,pa ne znam ni ja sta da krivo procita i tako se rastavi a i ona ga ne nazove nikada nemerem bilivit pa koji klinac ama......joj sto me iznervira a vidi dan ko duša

Tuga a na ovako lijepom danu... Dobro jutro ti zelim, idem ja krasti ovu ljepotu dnevnu

[hrabro srce]

Moja ljubav ima djevojku, tako da više nema niti straha, niti priče o ljubavi, jer tu ja za mene stavljena tačka. Moje srce tužno, ali sada znam i moram krenuti dalje. Ko zna zašto je to dobro i šta me čeka iza ugla.

[redondo72]

Nama tu nikakave tačke. Kakva crna tačka. U ljubavi je sve dozvoljeno.

[otherside]

Nama tu nikakave tačke. Kakva crna tačka. U ljubavi je sve dozvoljeno.

I u ratu dakle, kreni u rat za ljubav

[redondo72]

Tako je... nema predaje! ... nema neosvojive tvrđave... samo napred.

[hrabro srce]

Joj slatki ste vi forumaši...a i on je, danas smo se vidjeli, ponovo onaj isti osmjeh i sjaj u očima, zbunjenost moja i njegova...pojest i gotovo!!!
Ljubav je čudna i nepredvidiva, ne znam šta će se desiti, ali i ta djevojka je živo biće, ne mogu graditi svoju sreću, na njenoj nesreći.

[Zelena Carapa]

Znam .Onako je bio decko koji je pisao o izgubljenoj ljubavi.iSPRICAO JE PRICU I OTISAO.vRATIO SE SAPAT SRCA SA NOVIM NADAMA I LJUBNAVIMA

Đaba ja govorim Zar je uopste i bitno u ovom moru od rijeci, gdje smo svi samo kišne kaplje u kiši ljubavi...Za sve lijepe rijeci kojima si me darovala zahvalicu ti pricom koje volis da citas...Eto neka ona bude iskreno moje hvala ...

nije bitno! uopste nije bitno...samo ti nastavi pisati. a mi cemo pazljivo citati, kao i do sada

[kenanz]

HRABRO SRCE

nema ljubavi koja se ne moze prezaliti i nema vjecnih osjecaja, mozes nekoga voljeti godinama, ali sve to jednom prestane, isto tako mozes nekoga mrziti godinama, ali i to prestane to je tako, sve je prolazni, kao i zivot...

svi smo mi bili u i stim ili slicnim situacijama, neki su ostali ranjeni, neki slomljeni, neki ocajni, neki vedri i srecni zato sto je to sto je trajalo - trajalo , pa makar to bilo i samo jedan jednini trenutak.

taj trenutak je obogatio nasa cula, nase osjecaje, ali zivot ide dalje, ne zali trenutke, ne zali za proslim osjecajima, jer ti su te osjecaji mozda upoznali sa dubinom tvoje duse za koji nisi znao_znala da postoji.

samo se sjeti zadnjih nekoliko recenica iz filma SJAJ U TRAVI

nova ljubav ce doci, mozda to nece biti danas, mozda nece biti ni sutra, ni za mjesec, ali siguro ce doci...

vjeruj mi -- SIGURNO CE DOCI...
mozda ti se na prvi pogled nece ciniti da je to prava ljubav i mozda ces je usporedjivati, ali kako vrijeme bude odmicalo shvatiti ces da je ZIVOT IPAK LIJEP...

.... SRETNO

[sapati srca]

HRABRO SRCE

nema ljubavi koja se ne moze prezaliti i nema vjecnih osjecaja, mozes nekoga voljeti godinama, ali sve to jednom prestane, isto tako mozes nekoga mrziti godinama, ali i to prestane to je tako, sve je prolazni, kao i zivot...

svi smo mi bili u i stim ili slicnim situacijama, neki su ostali ranjeni, neki slomljeni, neki ocajni, neki vedri i srecni zato sto je to sto je trajalo - trajalo , pa makar to bilo i samo jedan jednini trenutak.

taj trenutak je obogatio nasa cula, nase osjecaje, ali zivot ide dalje, ne zali trenutke, ne zali za proslim osjecajima, jer ti su te osjecaji mozda upoznali sa dubinom tvoje duse za koji nisi znao_znala da postoji.

samo se sjeti zadnjih nekoliko recenica iz filma SJAJ U TRAVI

nova ljubav ce doci, mozda to nece biti danas, mozda nece biti ni sutra, ni za mjesec, ali siguro ce doci...

vjeruj mi -- SIGURNO CE DOCI...
mozda ti se na prvi pogled nece ciniti da je to prava ljubav i mozda ces je usporedjivati, ali kako vrijeme bude odmicalo shvatiti ces da je ZIVOT IPAK LIJEP...

.... SRETNO

Bravo Kenane, lijepo i istinito, a narocito jer rsu nam svima nama nekada potrebne rijeci koje kao mehlem lijece i zacjeljuju nase ranjeno srce...Nekada nije ni vazno da smo upravu, dali smo ispravno postupili, da li smo mi ili neko drugi krivi, nekada nas jednostavno boli i trebaju nam rijeci podrske, utjehe i razumijevanje...
Svaka cast

[TiDamJa]

a na koncu se opet svodi sve na ljubav...volis dok dises

[sapati srca]

@Zelena Carapo, iskreeno hvala...Pa onda neka bude pisanje


Svanulo je... Vec su se suncani darovi pridigli iz svojih maglenih postelja. Opet sam docekao jutarnji plašt rumenila kojim se odjenuo ovaj dan... Prenuh se jer obecah ti u snove doci i uz postelju bdjeti, a malo me ipak prevario san. Oprosti mi moju nesavršenost...
Znas, jednom u nekim ezotericnim promisljanima pitan sam šta diše i miriše a nije živo...Svitanje... Sabah. Tako je carobno i svaki put drukcije, neponovljivo rađanje novog dana. Nekako pomišljam i pokušavam otkriti jesam li se probudio isti. Prelistavam sve ono što me je u snovima pohodilo. Jer uvijek nam u svijetovima u koje dušom otplovljavamo nešto se može u njih utkati što ponesemo na svoju javu, pa sami sebi ponekad cijeli dan placamo cijenu misli, osjecaja, rijeci, slutnji, zebnji i tek negdje na kraju dana shvatimo da su to samo mirisi onog što sanjasmo što ponesosmo iz svijetova ko zna kako dalekih...Ali uvijek prvo pomislim na tebe, dozovem tvoje ime, lik, miris i dan ma kakav bio, poprimi magiju srece.

Mogao bih ti jutros reci koliko te volim iako nikada necu biti nacisto i nikada necu pojmiti, kako nešto što je bilo jucer i bilo ogromno, može svakog novog dana postati još jace, ljepše, intenzivnije. Divna je Ljubav, divno je voljeti i svakim novim danom buditi se, sada vec znajuci da je to uvijek jace, snažnije, ljepše. Nocas smo spavali kao dvije skupocjene kristalne posudice jedna u drugu stavljene. I to mi je ovoga jutra u mislima najljepše...Prelijepo jutro koje polahko koraca za kocijom snova prepunom prekrasnih zavežljaja i skrivenih darova koje nam nosi srcima. "Tako lijepa, jedna od onih što snove cini neopisivo lijepim..." bila je moja prva pomisao dok sam oci otvarao- Možda i nije doba za preduga pisma, jer mi svakog trenitka stižu maštovite nježne misli koje bih da pretocim u rijeci, da svaku natopim šaptom srca i pošaljem ih tebi karavanom snoviđenja na zlatastim zrakama sunca dok ti danas budu milovali lice...Postoje dani koji se nigdje ne žure, koji znaju tajne naših srca i umiju nas cekati kao pustinja vodu. Postoje i jutra kao ova koja znaju bez cega ne možemo i u u svojoj ljepoti svitanja oslikaju mi tvoje lice. Tvoj osmijeh, prelijepe oci, svilenu dugu crnu kosu. I tada je divno buditi se i na dlanu misli prebirati sve tvoje ljepote, pa ih u srce pohraniti netaknute, carobne, kao predivan trenutak ugode koji mi je Usud u tvojoj ljubavi darovao.

I sada te vidim usnulu i mirisnu i pomisljam kako si samo nježna dok snivas... Kosa ti je rasuta preko jastuka, svojeglava i neukrotiva kao da ceka sastanak sa danasnjim vjetrom, s današnjim maštama i ulicama grada. Kao da uvijek sanja i kada si ti budna. I danas je dan u kojem cu te voljeti na poseban nacin, dan u kojem ništa prošlosti ne prodajem, niti sa buducnoscu trgujem. Dan u kojem se mom blagu priroda može samo diviti. Jer ti si moje blago duše. Ti si svi dragulji izloženi u izlogu radnje stvarnosti kojo se slucajni prolaznici mogu samo diviti. Svi oni prolaznici koji gledaju ocima ljepote i slušaju šapate vjetra kako ti zbore da je svakih stotinu godina neko nekog volio kao ja tebe. Jer te volim i jutro mi se osmjehne darujuci mi prve moje misli o tebi. I onda slijedi rijeka svilenih i radosnih misli, u kojima se smiješ, u kojima koracaš, plešeš... Jer ti si najljepši ukras ovog grada, godina, vijeka. I šta ti u ovom današnjem danu reci osim da ništa s tobom više u mom životu nije isto. Sve je postalo ljepše i ovaj grad i nebo i zvijezde, citav svijet i da se ja s tobom svemu radujem. I otkrivam, maštam, putujem u najdalja mjesta, u najljepša prostranstva u koja me ljubav prema tebi vodi. Ti si Ljubav i tvoje ime je ljubav i tvoj dah je ljubav i tvoja sjena je ljubav.

Poželjeh ti dahom srca šapnuti da istinski vrijedi svaki svoj osjecaj nježno u polutami noci snovima tkati, da vrijedi snivati ludo i dugo i da je preogrmno, nemjerljivo necija Ljubav biti. Poželjeh ti ostaviti svoje riječi u ovoj mirisnoj basci simbola u mirisnoj cvjetnoj cašici, kao miris poljupca na ukrasnom stolu od želje stvorenog, kao miris zebnji na ukrasnom stoliću mašti.
Ja ne znam mila jer je to izvan mojih poimanja kakva je ta nemjerljiva milost poslala mi tebe u moj život i kakvom je divnom magijom u meni nastalo najljepše cvijetanje Ljubavi, potreba plemenitosti i amaneta da ustrajem u tome. Ali znam da mi s tobom sada ništa nije teško, jer su sva moja buđenja, svi moji dani, sva moja svitanja i predvecerja, napokon dobila onaj dugo tragani lijepi i nježni smisao. Sada je sve tako suptilno, jasno, povezano, najljepšim bojama obojeno i mirisima natoljeno, sve je sada smisleno i ma kako ponekad mi bilo teško ili na prepreke i barijere životne nailazio, ja živim sretniji i vedriji i putujem kroz život u kojem vidim i znam da je svo bogatstvo voljenja od tebe mi darovano onoga trrenutaka kada nam se oci prvi put poljubiše. Ja ne znam mila hoce li moja Ljubav ikada biti dostojna nagrade za sve prelijepe svijetove koje si u meni probudila, za neopisivo strpljenje s kojim si me tako dugo, predugo cekala, za ruku ljubavi koju si mi pružila i povela me tamo gdje se samo živeci ljubav... stiže. Ono što samo znam i osjecam da od tada svakog dana koracam noviji, topliji, opušteniji, senzibilnijii skloniji jednostavnim stvarima života, otvoreniji radostima i nekako shvatljiviji za ljude, i njihove porive ma kakvi oni bili, sa rijecima koje miluju srce ili sa žaokama i otrovnim strijelicama koje im zavidnost i ljubomora otrovom natapa. Svejedno, ja cu uvijek nastojati svima biti prijatelj po duši i srcu. I dalje cu i još snažnije svima nastojati dobro ciniti, mislima, rijecima, djelima ne uzvisujuci pri tom sebe, jer moja najveca vrlina i moja najveca visina je to što te volim. Ne trebaju mi više želje, vrijednosti, lažna i iskrena poštovanja, plasticne rijeci koje duvaju pod krila sujete, ne trebaju mi više pitanja, objašnjenja, odgovori...Zato Ti ovoliko pišem i stalno se nešto vracam da doradim, pitkijim, snažnijim i još ljepšim nacinim svaku rijec koju ti napisah. Jer te volim silno, djetinjasto i neizmjerno. i odlucno, postojano i cvrsto, onako kako bi vec muškarac ženu vjekovima voljeti trebao. Volim te i kao nadu, trenutak i ispunjenje i svaku prošlost i tugu i sjetu i cežnju, volim sve ono od cega si sazdana. I volio bih da znaš da kada dođe vrijeme kada ce i moja duša biti pozvana i uznesena i ako tada ne mognem ti napisati svoju posljednju misao, znaj najdraža moja, da ce ce moja posljednja misao, jedina želja, jedini smsiao i svrha svega moga biti Ti. I da sve što ovdje napisah pripada tebi...

I koji god i osvane dan ja poželim ti malo pisamce napisati... A danas samo želim biti proljetno cvijece u tvojoj kosi…Tvoj prvi jutarnji sneni korak i tvoj osmijeh koji poništava vrijeme i prolaznost. Danas želim biti tvoj vjerni stub srca do najvecih svjetala nježnosti i radosti ljubavi. Danas zelim disati tvojim plucima, kucati tvojim srcem, gledati tvojim ocima, koracati tvojim koracima, sanjati tvoje snove, danas poželjeh postati savršena Ljubav, danas poželjeh postati Ti...

[sapati srca]

Moja ljubav ima djevojku, tako da više nema niti straha, niti priče o ljubavi, jer tu ja za mene stavljena tačka. Moje srce tužno, ali sada znam i moram krenuti dalje. Ko zna zašto je to dobro i šta me čeka iza ugla.

"Nije važno u kojem trenutku života smo se umorili...
Ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno
ponovo krenuti. Ponovo krenuti znaći dati sebi
novu šansu,obnoviti nadu u životi ono što je
najvažnije vjeru u sebe.
Mnogo si propatila u ovom periodu?
Bilo je to naukovanje. Puno si patila?
Plakala u čežnji? Bilo je to pročišćavanje duše.
Bila si ogorćena? Bilo je to zato da bi naucila
i mogla oprostiti. Bila si osamljenaa?
Bilo je to zato što si zatvorila vrata srca.
Vjerovala si da je sve izgubljeno?
Bio je to samo početak oporavka.
Osjecala si se osamljeno?
Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš puno ljudi
koji čekaju tvoj osmijeh da bi ti se približili...
Kreni iz početka.Otvori srce novom životu,
novoj ljubavi, jer stvoreni smo da volimo
više puta u životu,jer smo i sami kreacija
i manifestacija ljubavi..."

[Pikova-dama]

Koliko smo iskreni u Ljubavi, u svemu onom sto osjecamo? Koliko smo iskreni ovdje na forumu, koliko zaista iskreno pisemo o onom sto nam se desavalo u ljubavi, o onom sto bi voljeli? Bojimo li se vlastitih osjecaja, bojimo li se iako anonimni pisati o sebi? O svojim godinama, iskustvima, o zeni ili muskarcu kakvog bi zeljeli, o razocaranosti, ili radosti u bracnoj zajednici, vezi, prijateljstvu. Povjerenje i iskrenost su dva stuba Ljubavi...Imamo li ih u sebi? Da li se sramimo reci da zelimo, da smo sami, da smo nezadovoljni, da zelimo ljubav?

Mislim da je tesko pricati na forumu o svojim osjecajima. Nekako se svi trudimo ostati anonimni, a ako budemo pricali o ljubavi, potrebama, iskustvima...dovodimo se u poziciju da neko stvara sliku o nama na osnovu svega toga, a nikad nije onako kako napisemo. Uvijek ima jos nesto sto je tesko opisati i napisati u postu, i onda se stvara pogresna slika, pa se sve na kraju svodi na pravdanje. Tesko je postaviti na forum svoj problem...tesko je nekad prihvatiti istinu koju ti ljudi kazu u svojim odgovorima, jer znas da su vjerovatno u pravu s obzirom da te ne poznaju pa i nemaju drugog motiva ili skrivenih namjera nego da kazu kako misle. Takvi smo, ne volimo da nas analiziraju, a volimo da analiziramo!

[sapati srca]

Koliko smo iskreni u Ljubavi, u svemu onom sto osjecamo? Koliko smo iskreni ovdje na forumu, koliko zaista iskreno pisemo o onom sto nam se desavalo u ljubavi, o onom sto bi voljeli? Bojimo li se vlastitih osjecaja, bojimo li se iako anonimni pisati o sebi? O svojim godinama, iskustvima, o zeni ili muskarcu kakvog bi zeljeli, o razocaranosti, ili radosti u bracnoj zajednici, vezi, prijateljstvu. Povjerenje i iskrenost su dva stuba Ljubavi...Imamo li ih u sebi? Da li se sramimo reci da zelimo, da smo sami, da smo nezadovoljni, da zelimo ljubav?

Mislim da je tesko pricati na forumu o svojim osjecajima. Nekako se svi trudimo ostati anonimni, a ako budemo pricali o ljubavi, potrebama, iskustvima...dovodimo se u poziciju da neko stvara sliku o nama na osnovu svega toga, a nikad nije onako kako napisemo. Uvijek ima jos nesto sto je tesko opisati i napisati u postu, i onda se stvara pogresna slika, pa se sve na kraju svodi na pravdanje. Tesko je postaviti na forum svoj problem...tesko je nekad prihvatiti istinu koju ti ljudi kazu u svojim odgovorima, jer znas da su vjerovatno u pravu s obzirom da te ne poznaju pa i nemaju drugog motiva ili skrivenih namjera nego da kazu kako misle. Takvi smo, ne volimo da nas analiziraju, a volimo da analiziramo!

Slazem se sa napisanim u slucajevima ako zelimo stvarati sliku sebe onakvim kakvim zelimo da budemo, a ne onakvim kakvi u stvarnosti jesmo...Zar je vazno da li ce onaj koji cita to shvatiti ovako ili onako, jer mi kazujemo onako kako se osjecamo, kako stvari vidimo i dozivljavamo...Ako volim i to napisem, ako ceznem i to napisem, ako sam sretan ili nesretan u ljubavi i to zelim napisati, ili ako svoja iskustva i stavove o Ljubavi zelim podijeliti u ovoj rijeci rijeci, ne sprjecava me sta ce neko drugi misliti...Jer nisu nam svima ni motivi pisanja isti, godine, afiniteti, iskustva, zelje i snovi...odrastanja, sazrijevanja, padovi i letovi, staze kojim se krecemo...Opet je sve stvar izbora, u kojem mi odlucujemo sa ove strane ekrana da li cemo ili necemo kazivati ono sto istinski osjecamo o temi Ljubav i svemu onom beskrajnom sto ona nosi, ili cemo sebi odrediti limiti, postaviti etalone i na osnovu njih pisati...
Ja sam ono sto jesam, i da li ce se nekome svidjeti kada kazujem o ljubavi, da li ce se uklopiti u njegova iskustva, stavove i spoznaje, ja na to ne mogu uticati, i bilo cije misljene bilo ono oppravdano ili ne, nece promijeniti ono sto osjecam...Na nama je da izaberemo da li cemo ovaj medij i temu koristiti da kazujemo onako kako zstvarno osjecamo, onako kako u zivotu mimo virtuelnoh svijeta i mislimo i pricamo, ili cemo biti ono sto nismo, ovisni i podlozni misljenima onih koji nas ne poznaju...
Razumio sam sta si zeljela reci, i vjerovatno to jeste tako, ali kako i napisah izbor je nas i samo nas...Kada u rijeci utkamo osjecaju one mirisu onim cime ih natapamo, ljubavlju, smijehom, kozerijom, strahom ili naprosto nose plasticni miris...Na nama je kao i svemu drugom sta cemo odabrati...
Pozdrav

[Pikova-dama]

Koliko smo iskreni u Ljubavi, u svemu onom sto osjecamo? Koliko smo iskreni ovdje na forumu, koliko zaista iskreno pisemo o onom sto nam se desavalo u ljubavi, o onom sto bi voljeli? Bojimo li se vlastitih osjecaja, bojimo li se iako anonimni pisati o sebi? O svojim godinama, iskustvima, o zeni ili muskarcu kakvog bi zeljeli, o razocaranosti, ili radosti u bracnoj zajednici, vezi, prijateljstvu. Povjerenje i iskrenost su dva stuba Ljubavi...Imamo li ih u sebi? Da li se sramimo reci da zelimo, da smo sami, da smo nezadovoljni, da zelimo ljubav?

Mislim da je tesko pricati na forumu o svojim osjecajima. Nekako se svi trudimo ostati anonimni, a ako budemo pricali o ljubavi, potrebama, iskustvima...dovodimo se u poziciju da neko stvara sliku o nama na osnovu svega toga, a nikad nije onako kako napisemo. Uvijek ima jos nesto sto je tesko opisati i napisati u postu, i onda se stvara pogresna slika, pa se sve na kraju svodi na pravdanje. Tesko je postaviti na forum svoj problem...tesko je nekad prihvatiti istinu koju ti ljudi kazu u svojim odgovorima, jer znas da su vjerovatno u pravu s obzirom da te ne poznaju pa i nemaju drugog motiva ili skrivenih namjera nego da kazu kako misle. Takvi smo, ne volimo da nas analiziraju, a volimo da analiziramo!

Slazem se sa napisanim u slucajevima ako zelimo stvarati sliku sebe onakvim kakvim zelimo da budemo, a ne onakvim kakvi u stvarnosti jesmo...Zar je vazno da li ce onaj koji cita to shvatiti ovako ili onako, jer mi kazujemo onako kako se osjecamo, kako stvari vidimo i dozivljavamo...Ako volim i to napisem, ako ceznem i to napisem, ako sam sretan ili nesretan u ljubavi i to zelim napisati, ili ako svoja iskustva i stavove o Ljubavi zelim podijeliti u ovoj rijeci rijeci, ne sprjecava me sta ce neko drugi misliti...Jer nisu nam svima ni motivi pisanja isti, godine, afiniteti, iskustva, zelje i snovi...odrastanja, sazrijevanja, padovi i letovi, staze kojim se krecemo...Opet je sve stvar izbora, u kojem mi odlucujemo sa ove strane ekrana da li cemo ili necemo kazivati ono sto istinski osjecamo o temi Ljubav i svemu onom beskrajnom sto ona nosi, ili cemo sebi odrediti limiti, postaviti etalone i na osnovu njih pisati...
Ja sam ono sto jesam, i da li ce se nekome svidjeti kada kazujem o ljubavi, da li ce se uklopiti u njegova iskustva, stavove i spoznaje, ja na to ne mogu uticati, i bilo cije misljene bilo ono oppravdano ili ne, nece promijeniti ono sto osjecam...Na nama je da izaberemo da li cemo ovaj medij i temu koristiti da kazujemo onako kako zstvarno osjecamo, onako kako u zivotu mimo virtuelnoh svijeta i mislimo i pricamo, ili cemo biti ono sto nismo, ovisni i podlozni misljenima onih koji nas ne poznaju...
Razumio sam sta si zeljela reci, i vjerovatno to jeste tako, ali kako i napisah izbor je nas i samo nas...Kada u rijeci utkamo osjecaju one mirisu onim cime ih natapamo, ljubavlju, smijehom, kozerijom, strahom ili naprosto nose plasticni miris...Na nama je kao i svemu drugom sta cemo odabrati...
Pozdrav

Slazem se sa svim sto si napisao. Potrebno je nekad "prepisati" osjecaje kako bi ti drugi pomogli ili ti eventualno rekli nesto iz iskustva. Mozda je sada problem u slijedecoj stvari : dati savjet nekome i nije toliko bezopasno. Ponekad imamo osjecaj da ako se nama nesto desilo da ce se desiti i drugome pa mu to unaprijed kazemo. Savjet moze da kosta osobu kojoj je upucen i zato treba biti oprezan i po tom pitanju. Bojim se da se savjeti na forumima daju olako... i zato me strah napisati nesto "intimo i ozbiljno". Naravno, do nas je da li cemo taj savjet prihvatiti i primjeniti, ali obicno kada imamo "emotivnu krizu" tesko da logicno razmisaljmo. U svakom slucaju, ponekad nije lose opustiti se i pricati o lijepim stvarima s nepoznatim ljudima, ljubav je svakako jedna od njih. One ruzne treba pustiti da prenoce i pazljivo ih opisati ovdje, a oni koji daju savjete u takvim situacijama - oprez! Nadam se da me razumijes...

[zena21]

ne isplati se otvoreno pricati o ljubavi... ostanes slomljenog srca

[sapati srca]

Slazem se sa svim sto si napisao. Potrebno je nekad "prepisati" osjecaje kako bi ti drugi pomogli ili ti eventualno rekli nesto iz iskustva. Mozda je sada problem u slijedecoj stvari : dati savjet nekome i nije toliko bezopasno. Ponekad imamo osjecaj da ako se nama nesto desilo da ce se desiti i drugome pa mu to unaprijed kazemo. Savjet moze da kosta osobu kojoj je upucen i zato treba biti oprezan i po tom pitanju. Bojim se da se savjeti na forumima daju olako... i zato me strah napisati nesto "intimo i ozbiljno". Naravno, do nas je da li cemo taj savjet prihvatiti i primjeniti, ali obicno kada imamo "emotivnu krizu" tesko da logicno razmisaljmo. U svakom slucaju, ponekad nije lose opustiti se i pricati o lijepim stvarima s nepoznatim ljudima, ljubav je svakako jedna od njih. One ruzne treba pustiti da prenoce i pazljivo ih opisati ovdje, a oni koji daju savjete u takvim situacijama - oprez! Nadam se da me razumijes...

Upravo na temi "Moze li se zivot zvati njenim imenom" napisah da recenica koju najcesce pisah jeste da nema savjeta u ljubavi... Ja kada pisem, pricam o onome sto osjecam na nacin da niposto ne generaizujem ma o kojoj temi o LJubavi se radi...Jer ona je svakom drukcija, svakom i najljepsa i najbolnija, i znajuci da je nemoguce opisati sve one svijetove koje nam Ljubav kad nas dotakne ostavi, pokusavam pisati na nacin da ako ne mogu pomoci, mogu rijecima bar na trenutak neciji bol razgaliti, ako nista spoznajom da nije sam, i da ma koliko znalci bili, uvijek ima ono svako nase sutra u kome ne znamo sta nam darova moze Gospoda Ljubav donijeti...I da nema siurnosti i da je Ljubav borba neprekidna u kojoj nema stajanja, koja trazi sve nase bez da mozemo je posjedovati, ili projicirati nadani i zamisljeni ishod...nekada ni sami u vari osjecaja u kojoj lubav przi sve nase ni sami ne znamo sta je dobro za nas, pa tek kroz neku vremensku distancu shvatimo da kraj nije kraj, ili da sreca za koju vezemo krila srca i nije sreca...
Razumijem...a najlakse je osuditi bilo koga sa ove strane ekrana, zasticen anonimnoscu, ai suditi srcu po meni je uvijek bilo suludo, jer nismo vlasnici ni svog, a kamoli tudeg srca...jer ne odabiremo mi ljubav, ona odabire nas, i ne moze se nijednom srcu reci da voli ili ne voli, da bude trajno i jedino... Ljubav se zivi iz dana u dan i sve nase misli, snovi, izgovoreno i neizgovoreno utice na nju...

[sapati srca]

ne isplati se otvoreno pricati o ljubavi... ostanes slomljenog srca

Postujem tvoj stav i tvoje videnje...
Isplati li se suprotno
Pozdrav

[Pikova-dama]

Slazem se sa svim sto si napisao. Potrebno je nekad "prepisati" osjecaje kako bi ti drugi pomogli ili ti eventualno rekli nesto iz iskustva. Mozda je sada problem u slijedecoj stvari : dati savjet nekome i nije toliko bezopasno. Ponekad imamo osjecaj da ako se nama nesto desilo da ce se desiti i drugome pa mu to unaprijed kazemo. Savjet moze da kosta osobu kojoj je upucen i zato treba biti oprezan i po tom pitanju. Bojim se da se savjeti na forumima daju olako... i zato me strah napisati nesto "intimo i ozbiljno". Naravno, do nas je da li cemo taj savjet prihvatiti i primjeniti, ali obicno kada imamo "emotivnu krizu" tesko da logicno razmisaljmo. U svakom slucaju, ponekad nije lose opustiti se i pricati o lijepim stvarima s nepoznatim ljudima, ljubav je svakako jedna od njih. One ruzne treba pustiti da prenoce i pazljivo ih opisati ovdje, a oni koji daju savjete u takvim situacijama - oprez! Nadam se da me razumijes...

Upravo na temi "Moze li se zivot zvati njenim imenom" napisah da recenica koju najcesce pisah jeste da nema savjeta u ljubavi... Ja kada pisem, pricam o onome sto osjecam na nacin da niposto ne generaizujem ma o kojoj temi o LJubavi se radi...Jer ona je svakom drukcija, svakom i najljepsa i najbolnija, i znajuci da je nemoguce opisati sve one svijetove koje nam Ljubav kad nas dotakne ostavi, pokusavam pisati na nacin da ako ne mogu pomoci, mogu rijecima bar na trenutak neciji bol razgaliti, ako nista spoznajom da nije sam, i da ma koliko znalci bili, uvijek ima ono svako nase sutra u kome ne znamo sta nam darova moze Gospoda Ljubav donijeti...I da nema siurnosti i da je Ljubav borba neprekidna u kojoj nema stajanja, koja trazi sve nase bez da mozemo je posjedovati, ili projicirati nadani i zamisljeni ishod...nekada ni sami u vari osjecaja u kojoj lubav przi sve nase ni sami ne znamo sta je dobro za nas, pa tek kroz neku vremensku distancu shvatimo da kraj nije kraj, ili da sreca za koju vezemo krila srca i nije sreca...
Razumijem...a najlakse je osuditi bilo koga sa ove strane ekrana, zasticen anonimnoscu, ai suditi srcu po meni je uvijek bilo suludo, jer nismo vlasnici ni svog, a kamoli tudeg srca...jer ne odabiremo mi ljubav, ona odabire nas, i ne moze se nijednom srcu reci da voli ili ne voli, da bude trajno i jedino... Ljubav se zivi iz dana u dan i sve nase misli, snovi, izgovoreno i neizgovoreno utice na nju...

Potpisujem...

[zena21]

ne isplati se otvoreno pricati o ljubavi... ostanes slomljenog srca

Postujem tvoj stav i tvoje videnje...
Isplati li se suprotno
Pozdrav

ne znam da li se isplati.. ja sam od ovih prvih