To divno ratno vrijeme...

[Abu FEED el-Castro]

Evo Pearl i Sarayewo najbolji su primjer sta je bio rat, a u sta se zivot sad pretvorio (ili reci vratio u "normalu") - do jučer su se zajedno ganjali po ulici, druzili, ratovali, a sad se prepoznaju preko neta...

Lijepi rat

Kad ce opet, mislim da bi bilo puno bolje jer sad znamo sve finte i znali bi sta i kako

[liberal]

94...stojim sa prijateljima pred njhovom zgradom i neki klinci se igraju...pocinje pucnjava ..onako nista strasno pjesadijska i mi rastjeramo djecu sa ceste...mali ibrica (nazalost poginuo posllije rata) jebe nam mater sto ih prekidamo (tad je imao 7-8 godina) i normalno mi kao stariji napucamo ih nogama i otjeramo kucama..nakon 10 minuta ponovo dolazi ibrica staje jedno 10 metera od nas i dere se ....sad ce vam bosko buha (!) jebat mater ...vadi bombu (one sa pocetka rata sto si mrao da ih udaris od zemlju ili kamen...kao iz partizanskih filmova) lupi je od asvalt i zafrljaci prema nama....ja bjezanije ....kad je draufnula sve prozore sto su bili citavi je poizbijala...srecom niko nije nastradao ..dok smo se mi snasli ibrica je nestao ....nemozes ga naci kao da je u zelju propao .. poslije ga nadjemo ali prosla te huja nismo mu ni cvoku opalili ...jebiga bilo nam smjesno a mogli smo izginut

[sakeee]

sve je udure bilo dok smo cjevkama ratovali... (sperploce sjekli u obliku kalasnikova i lijepili cjevke na vrh).. i dan danas znam napravit tako tanak fisek haha.. a jaran imo dvocjevku i to dvije one plasticne.. auuu ne fula.. pa kad smo upali u onu radnju do konzuma i sve one stalaze rastavili jer su napravljene bile od metalnih cjevi.. ko fol naoruzali se , ono zahrdjalo.. haha joj provala..
al' prava frka je nastala kad smo se poceli ratovat kamenjem i flasama.. joj tad trtfutme .. mene pogodio kamen u glavu, i trebe koje su fol previjale ranjenike (Pearl ) meni stave nekakve listove na glavu, haha a ja sav krvav.. manta mi se ( u onom nedostatku zeljeza) .. cirkus zivi..

za taj incident s tigrovom masti.. ja mislim da je bilo kad smo se ratovali kamenjem.. nemogu se tacno sjetiti .. ali zvuci mi pravo poznato

hehe ludnica

[sakeee]

sjecam se tog jednog dana za sankanje molila mamu da me pusti vani, ona nije dala... odjednom se cuo prasak i lomljava... dolaze raja i javljaju da je u blizini, gdje smo se sankali, pala granata i da su dvojica djecaka koje smo znali ranjeni... :(

sjecam se tog dana.. znam cak i ko je lakse ranjen.. jel to bilo kod onog daleko-voda iznad toplana?.. (ne znam imena ulice)

[Pearl]

ihh sve je bilo dobro dok curice nisu pocele smekati one iz protivnicke ekipe

i ja znam za tu tigrovu mast (jer je samo jedan od hahara imao to:)), pa su prijetili tom mascu kao da su je na tome imali.... a mi veze nismo imali sta je to ... ali se ne mogu sjetiti ko je to bio

sjecam se prvog puta kad sam se prepala... granata pala u vase miskina, kuda je moja mama trebala da prodje a brat i ja placemo i na tv-u gledamo (jos je bilo struje) necemo li medju mrtvima i ranjenima nju vidjeti... poslije toga sam "oguglala" i pocela razmisljati: ako gruhne, gruhne, ne mozes "joj" pobjeci...

[Pearl]

sjecam se tog jednog dana za sankanje molila mamu da me pusti vani, ona nije dala... odjednom se cuo prasak i lomljava... dolaze raja i javljaju da je u blizini, gdje smo se sankali, pala granata i da su dvojica djecaka koje smo znali ranjeni... :(

sjecam se tog dana.. znam cak i ko je lakse ranjen.. jel to bilo kod onog daleko-voda iznad toplana?.. (ne znam imena ulice)

ne, iznad crvene zgrade, na padinici kod nezavrsene kuce... iznad te padine je bila nekadasnja autopraonica, a u ratu se dijelila humanitarna...blizu Pejanoviceve kuce, ako znas gdje je ona (ona koju su pizde stalno gadjali a on nikad nije bio u njoj) .. tamo je i jedna djevojka kasnije poginula

[sakeee]

sjecam se tog jednog dana za sankanje molila mamu da me pusti vani, ona nije dala... odjednom se cuo prasak i lomljava... dolaze raja i javljaju da je u blizini, gdje smo se sankali, pala granata i da su dvojica djecaka koje smo znali ranjeni... :(

sjecam se tog dana.. znam cak i ko je lakse ranjen.. jel to bilo kod onog daleko-voda iznad toplana?.. (ne znam imena ulice)

ne, iznad crvene zgrade, na padinici kod nezavrsene kuce... iznad te padine je bila nekadasnja autopraonica, a u ratu se dijelila humanitarna...blizu Pejanoviceve kuce, ako znas gdje je ona (ona koju su pizde stalno gadjali a on nikad nije bio u njoj) .. tamo je i jedna djevojka kasnije poginula

zvuci mi jako poznato, al' sve mi je nekako ko kroz maglu.. jel to crvena zgrada gore gdje se 17-ka okretala (okretaljka) ili ona H5 (ja mislim da se tako zvala zgrada - sjecam se slova sa hidranta).. jedna od tih dvije, ja sam u trecoj bio.. gdje je kafic amerika

ja mislim da znam tu dvojicu koji su lakse ranjeni prilikom sankanja..

joj tek sada mi sve vise i vise stvari nadolazi heh

[sarayewo]

Znam tacno na koju granatu Pearl misli... tad je ranjen moj drug Ado... momku je geler prosao kroz mozak, a ostao je ziv. Prvo mu bila oduzeta jedna strana tijela, a onda se i to povratilo... i danas ga vidjam, normalan i zdrav.

Anyway, necemo o losim dijelovima rata, pokvarismo temu...

@sakeee - crvena zgrada o kojoj pricamo je H4, skroz na vrhu breke kod dalekovoda (dakle, ne ona kod 17-ke). Nego, kad ti rece zgrada kod Amerike, otisao si u Australiju... da nisi ti Sali(h)?

@Pearl - tigrove masti smo imali citavu onu jednu kutijicu (manja od kutije sibica), al nam je bila ko bojni otrov...

[adisio]

Bio je tek pocetak rata, i medju prvim granatama koje su pale, jedna je pogodila moju kucu. Naravno sljedece jutro raja navalila da vidi gdje su padale granate, a ja onako sav vazan kao da sam na lutriji dobio (bil0o mi 9-10 godina) pozdravljao "goste" i kao turisticki vodic im objasnjavao pojedinostki, gdje je granata udarila, kojeg je kalibra, gdje su geleri prosli, i kako sam imao srece sto granata nije udarila samo 30ak cm vise

Da ne govorim sto sam u raji poslije tog momenta imao najbolju kolekciju gelera... ma sta vam je bio sam faca i po.

[sakeee]

Znam tacno na koju granatu Pearl misli... tad je ranjen moj drug Ado... momku je geler prosao kroz mozak, a ostao je ziv. Prvo mu bila oduzeta jedna strana tijela, a onda se i to povratilo... i danas ga vidjam, normalan i zdrav.

Anyway, necemo o losim dijelovima rata, pokvarismo temu...

@sakeee - crvena zgrada o kojoj pricamo je H4, skroz na vrhu breke kod dalekovoda (dakle, ne ona kod 17-ke). Nego, kad ti rece zgrada kod Amerike, otisao si u Australiju... da nisi ti Sali(h)?

@Pearl - tigrove masti smo imali citavu onu jednu kutijicu (manja od kutije sibica), al nam je bila ko bojni otrov...

ja sam otisao onda na skroz drugi incident.. kao sto rece necemo se tih stvari sjecati..

da da, ja sam taj.. haha..

[sakeee]

Bio je tek pocetak rata, i medju prvim granatama koje su pale, jedna je pogodila moju kucu. Naravno sljedece jutro raja navalila da vidi gdje su padale granate, a ja onako sav vazan kao da sam na lutriji dobio (bil0o mi 9-10 godina) pozdravljao "goste" i kao turisticki vodic im objasnjavao pojedinostki, gdje je granata udarila, kojeg je kalibra, gdje su geleri prosli, i kako sam imao srece sto granata nije udarila samo 30ak cm vise

Da ne govorim sto sam u raji poslije tog momenta imao najbolju kolekciju gelera... ma sta vam je bio sam faca i po.

haha neces vjerovati pred-prosle godine kad smo bili ja i ovaj jaran u sa.. hadzo odlucio da ponese kolekciju cahura iz sa u australiju.. sad ja vama kad bi uzivo mogao opisati kako je izgledala scena kad je ona stuha u sidnejskom aerodromu za monitorom vidila scenu na ekranu sa cahurom PAM-a hahah, vjerovatno ni tad nebi mogao opisati..

onda je pocela pilana, pa sto ce tebi ovo.. "pa mi smo djeca iz rata, to nas podsjeca na djetinjstvo" - pa hoces ti praviti metke ovdje, daj pasos haha

al' eto sad haver ima kolekciju cahura na stalazi u sidneju..

idemo ove godine po rep od granate ako Bog da..

[Nosferatu]

Negdje s proljeca 1993 godine, dodijalo vise lezati po podrumima i kriti se od skoro svakodnevnog viseputnog a nekad i neprestanog cijelodnevnog granatiranja i kao jedini eskejpizam organizira Civilna Zastita posumljavanje nekog zaseoka u pizdicima Krajine. Dodjes ujutro rano na centralni trg, pokupi te autobus, vise ovako kombi prenatrpan sa ljudima u najgoroj mogucoj odjeci jer treba se ici kaljati i valjati po blatu, medju nam najvise je bilo izbjeglica koje su na ovaj nacin - uspjeli prezivjeti jos 1 dan, jer bi imali obrok zagarantiran i ides cijeli dan hodati po relativno sigurnom zaledju gdje se od pocetka rata nije granatiralo jer je divljina i kuce su daleko jedna od druge pa cetnicima nije bilo interesantno gadjati tu mjestane, bolje baciti 20 granata u centar grada nego 2000 tu.

I cijeli dan sam kao dijete s asfalta hodao u gumenim ribarskim cizmama koje su mi bile vece 4 broja i kopao male rupe a onda u njih stavljali smo borice. Tu je bila nekoc suma, ali je prije rata a narucito u ratu posjecena i pokradena za ogrijev. I nakon napornog rada, odlucimo malo zabusavati i odemo do zaseoka da vidimo ima li se sta kupiti i pazariti od tih seljana. Uglavnom za rucak smo imali kazan graha skuhanog i nesto kruha, tako da se nije bilo gladno, ali nas kad ugleda seljanka iznese kao serpicu jednu sa soljom a u njoj kiselo mljeko. Meni to tad nije nikako bilo jasno - da neko u ratu tako dobro zivi, i jos da ima kiselog mljeka da nam dzabe dadne. Mislim dati kiselo mljeko nekome? Ja do tad nisam skoro godinu dana vidjeo kiselo mljeko. Jeo se je kruh bez germe od kvasca, koji je bio ljut i nabijen kao pogaca, pa dobijes jednu krisku i to ti je za obrok. Do tad mi je familija "nosila mljeko" jer je dajdza imao malo dijete od jednog svercera koji je ispostavice se kasnije mjesao 20% mljeka sa vodom i mljekom u prahu a onda dodavao i malo balege da "zacini" pa tako hodao sa kanisterom od 20 litara i sipao po kucama kojima je ovo bio jedan od rijetkih luksuza koje su mogle priustiti, dok neko nije skontao da je u stvari frajko izbjeglica koji zivi u zgradama nedaleko a ne seljanin koji svako jutro autobusom dodje u grad, pa raznosi mljeko. To ga je moglo i glave kostati, helem...posto ja volim kiselinu (kupus, krastavce i mljeko kiselo) tu sam se preporodio i umalo ne htjedoh ostati tu sa seljanima da kopam zemlju, hranim krave, budem po cijeli dan na cistom vazduhu i imam sta pojesti i popiti kao covjek, ali nazalost nije bilo nacina te se pokupismo u kombi i odrndasmo putem nazad odakle smo dosli.

Onda su nas vodili i ispred O.S. na poljoprivredno dobro, da kopamo krompire. Uglavnom posto sam ja tad bio 8 razred, mi smo vazili kao neki huligani jerbo smo bili najstariji a i skola je postala samo formalnost, svima je bilo jasno da svjedocanstvo napisano rukom na komadu papira s jednim pecatom nakon 5 sedmica skolovanja godisnje ne znaci nista, ja sam npr za 4 godine rata imao 4-5 razlicitih knjizica, papira, svjedocanstava. Ispred nas su na tom poljoprivrednom dobru prosle masine koje su otkrile krompir i mi smo samo trebali pokupiti to u tacke, pa vrece trpati, i na motokultivator. Za uzvrat bi imali prevoz obezbjeden i nekakve sendvice i sok na mucenje te cijeli dan bez skole (koje nije ni ovako bilo) ali kljucno je bilo - priroda i sloboda. Tu je kasnije izbio rat krompirom - kojim smo se gadjali, dok ja nisam iz nehata pogodio svoju razrednicu krompirom u glavu. Uglavnom bila je to krompircina sa oko po kile blata, kad joj je u glavu udario zena je samo zalegla a prasina se izvijala kao da je neko mini dimnu bombu bacio. Ne znam ni sam kako ali na kraju skolovanja mi rece razredna da je doznala da sam je ja krompirom pogodio u glavu. A, mene bas bila sramota jer ispade ono namjerno a nije bilo, nisam imao razloga da imam ista protiv zene. Uglavnom i ono malo skole sto smo pohadjali u 8 razredu se je oformio odbor - koji je navodno trebao skupti sredstva za maturalnu kao proslavu. Posto je sa mnom u razred isla kcerka lokalnog komandanta bataljona koji je kao mafijas-biznismen postao vlasnik jedinog kluba/diskoteke u gradu tako smo imali lokalitet obezbjeden ali trebalo je sredstava da to bude na nesto nalik. I tako je nas 10-tak izabrano da idemo bukvalno naprositi te pare od koga mozemo. I tako smo krenuli u skoro 1 mjesecno svakodnevno hodanje po gradu - svugdje smo bili od Katona, do Opstina, preko poste, SDK-a, humanitarnih organizacija i ugostiteljskih objekata, pekara, Zitoprerade, Veterinarske stanice (dobili pastete i sudzuka) i moram ovo reci najvecu donaciju smo dobili od pivare - Preminger koja pravi, skupili smo mi svasta nesto uglavnom, najmanje je tu para bilo, najvise usluga i proizvoda. Npr. sredi nam djevojka jedna preko stare da nam dadne krema jedno tri kutije - koje su dosle kao neka humanitarna pomoc preko nekog udruzenja zena. Mi kucemo s tim kremama i pravo na pijacu. I sad oni sverceri kad su nas vidjeli nahorozili se pravo jer im prodajemo one kreme - das koliko das samo da se proda, i u po frke dodje policija. Kao imate li potvrdu, da smijete prodavati, te porez, te gluposti - mi djeca objasnjavamo o cemu se radi, helem policija je cvrste ruke kad se ne radi o svercerima koji placaju reket kojem lokalnom mafijasu - te su htjeli da nas kao vode u stanicu, a mi natovareni s kremama koje usput - sta cemo ostavimo u sred grada - sakrivene u tenk iz 2 svijetskog rata u koji je moglo samo dijete se uvuci jer je imao jedan mali otvor odpozada. Uglavnom tu sam po prvi put u zivotu uhapsen, odveden u stanicu, odrzana mi je bukvica, i hajde sad da vas nisam vidjeo a ja sav sretan sto nam nisu pare oduzeli iako je to bilo do 20km max. znacilo je puno...

Jos jednom sam imao takav osjecaj, neke slobode, kad me je jedan covjek odveo na svoju vikendicu gdje je drzao pcele. Inace tuda su znali cetnici zasuti granatama ali je sve bilo poprilicni rijetko naseljeno i dejstva ratna su bila poprilicno rijetka medjutim njegova vikendica je bila gradjena od friziderskih panoa - onih bijelih, lim izvana a unutra pijena kroz koje su geleri prolazili kao kroz putar. Posto je bilo tu lokalni pogon Gorenja koji je pravio frizidere, to je bio materijal kojeg je bilo i on je sebi napravio bukvalno jednu sobu i kao malu kuhinju/vernadicu. Tako smo prvo isposlovali 1 litru benizina za Yugu da dodjemo do vikendice i da se imamo s cim vratiti. A onda smo cijeli dan vrcali med, i to napravom rucnom od peci - one limene humanitarne, bubnjare, uglavnom lik je napravio kao ulozak na koji si mogao izvuci iz kosnice i staviti one rafe sa sacom pa bi ih onda jednom rucicom okretao - u krug, i na taj nacin se je med izljevao iz saca na dno te peci a onda curio u cupove koje je on preljevao u male teglice za prodaju, a kasnije kad smo zavrsili s poslom, napravio nam medovinu tako sto je poprao te cupove i jos mi dade par tegli, onako sa sacem - tad je 1kg secera bila mozda 50-100DM ako ne i vise, a med je isao haman po slicnoj ako ne i visoj cijeni. Sjecam se da mi je obasnjavao kako pravi i propolis koji je tad u nedostatku antibiotika bio next best thing. Mene je prosao dan u zvakanju saca, dok je par okolnih penzica reumaticnih doslo da sebi mece pcele - po koljenima - da ih ujedaju jer od toga im je "bilo bolje".

[horiznot]

Naziv teme ja malo...ali, mislim da će ljudi ipak shvatiti šta si hteo da kažeš. U pitanju je otuđenost ljudi. Ljudi se zbliže u kritičnim situacijama. Gledala sam na B92 emisiju o Sarajevu iz tih ratnih dana, pričali su Sead Kreševljaković, autor dokumentarnog filma,Pjer Žalica, Jasmin Šaran i još neki... i svi su konstatovali da su tokom rata ljudi bili bliskiji, komšija je pomagao komšiji. Situacija ne može da se poredi, mi smo ovde doživljavali samo 3 meseca ono što je kod vas trajalo godinama, ali mogu da kažem, da sam tada upoznala sve moje komšije koje godinama nisam poznavala. Tada smo prvi put satima sedeli zajedno i pričali. Generalno, o koja ironija, društveni život je tokom tog perioda bio mnogo življi, bogatiji.
Svake noći smo igrali karte, jamb, prvi put smo jedni drugima ušli u stanove.Ispijala se kafa skuvana na plamenu sveće...
Bila sam u autobusu kada je pogođen Jugopetrol. Bili smo na sred mosta,nadvožnjaka kada je odjeknula prva eksplozija. (taj nadvožnjak je udaljen nekih 100 m od Jugopetrola) Vozač je mislio da će gađati most pa je zaustavio autobus i probao da ide u rikverc da se spusti sa mosta, ali, iza je bila kolona. Situacija je bila grozna, par sekundi je u autobusu vladala potpuna tišina,mislili smo,gotovi smo. Momak koji je stajao pored mene je rekao,e sad smo najebali, bićemo večeras u Dnevniku! I čudno, u tom haosu, humor je prevladao, ljudi su počeli da viču vozaču autobusa: Vozi Miško(iz filma Ko to tamo peva), furaj Miško, gađaju Jugopetrol, ne gađaju most! Šta si stao Miško,pokvario se bus, ajmo da ga poguramo! Autobus se spustio sa nadvožnjaka kada je odjeknula druga eksplozija,bilo je 15h, sunčan dan, a odjednom je nastao mrkli mrak, autobus se nagnuo na jednu stranu, ja sam herojski čučnula i jaknom prekrila glavu a sa kraja autobusa se neko prodrao, Daj bre Miško, upali svetlo, džeparoši rade u mraku! Oduševio me je smisao za humor tog tipa, par sekundi te možda deli od smrti a ti se zezaš,kao fol, brineš se da te neko ne odžepari u mraku...
Kada smo se udaljili od mesta eksplozije, izašli smo iz autobusa, svi smo počeli da se ljubimo, to je bilo nešto neverovatno, potpuni stranci su se grlili,ljubili, nas dvadesetak je otišlo na kafu u obližnji restoran. Samo par dana po završetku bombardovanja, sve se vratilo na staro...tri reči u prolazu,dobar dan komšija.

Odkle je kafa stigla ? Iz Velike Kraduse od babe ? A tek svece ? A tek smisao za humor .............

[Neelix]

pade mi na pamet kad je lokalma MZ organizovala turnir u malom fudbalu...to igraliste se nije direktno vidjelo sa cetnickih polozaja, iako su ga mogli granatama gadjat ako sta naslute...

..i uglavnom bila ekipa ovih "zescih" momaka i sa sobom su imali kao golmana jednog klinca, kojeg su poslali da prijavi ekipu...fazon je sto su oni zaboravili da ekipa treba smislit ime i onda je malcu prvo palo na pamet DEPORTIVO LA KORUNJA onda su ga ovi maltretirali zbog toga

sjecam se da su u finalu igrali DZENAZA vs. PALMA

[a.basko]

august 1992. ,
baza un-a, bitumenka na ali pasinom,
dobio se paket "odnekle",
...podjem sa rodicom da preuzmemo isti na kapiji baze...
zaustavljaju nas dvojica strazara (francuzi, jedan ko mrak, crnac),
objasnjavam im zbog cega smo dosli, vidim, crnjo mjeri rodicu... , a ona plavusa , dotjero rat liniju ,a meni sinu...
na tecnom engleskom naucenom iz amer. filmova pitam ja njega
bil on nju odero za 150 dem , ona ne razumije engl. to sam znao ,
onaj drugi donese paket, nesto se njih dvojica dosaptavaju...eto ti crnca ,
ja "bio i proso"...usro se ko grlica, kontam gotovoooo
odjednom....vadi crnac, nikad necu zaboraviti, kutiju mase crvenog tvrdo pakovanje , jebote...htjedoh se malo nasalit a ispade ko da sam pravi svodnik!!! eeee jesmo ocejfili onu kutiju

[Jonx]

Imali smo jednu prostoriju u ratu. To su ustvari bile kancelarije. Nekim cudom, niko ih dugo vremena nije dirao. Osim nas, naravno.

Tu smo se svakodnevno skupljali i budalesali. Igrali smo sve dostupne drustvene igre u to vrijeme.

Kancelarije su bile napucane prave. Pred sami rat sredjene...okrecene, nove prostirke na podovima, namjestaj...

Furka nam je bila, dok su telefoni jos radili, zvati raju iz imenika (komsiluka) i predstavljati se kao unproforci. Nazvali bi jadnu zrtvu i na engleskom objasnjavali kako imamo paket za nju. Mi smo kao vojnici koji ostaju tu jako malo vremena i zrtva kao treba da dodje na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme. Naravno, mi smo sjedili u kancelariji i s prozora gledali jadnike kako vucaraju kolica za sobom.
Jednog predvecerja nazovemo lika i kazemo mu kako imamo paket za njega, kako on mora sto prije da dodje da ga uzme i to. I naravno, dosao lik na dogovoreno mjesto ali nema ni paketa ni unproforaca.
Cekao jadnicak sigurno pola sata do sat i kad je vido da nista nema otisao kuci. Nije nam djavo dao mira, te ga mi nazovemo opet. I on opet dodje. Zvjera lijevo, desno, tamo, vamo i opet nista. Vrati se kuci. I mi opet... Ponovili smo to sigurno tri-cetriri puta.
I onaj posljednji put, nama kao zao bi sto ga izvozasmo i skontasmo da izadjemo i da mu kazemo kako je sve zajebancija da covjek vise ne ceka.

Bolje da nismo Ubio nas ko zeceve

[Neelix]

i mi smo imali obicaj tako zajebavat ljude za pakete, al u neka doba mi je palo na pamet, zamisli covjek pogine dok ide po to onda smo prestali

[Dirty Harry]

Negdje pred sami početak rata, vidimo sta se sprema, čuvaju se straže sa lovačkim puškama, pištoljima i jednim kalašem, al malo oružja ... Onda je komšija napravio pušku jedna cijev, drveni dio i nekakav mehanizam za okidanje Al kad ispališ metak moraš šipkom izbit čahuru iz cijevi a cijev bez žlijebova, vjerovatno ne i najboljeg promjera ... možeš mislit preciznosti Srecom niko nije stradao od nje ....

[vedderedi]

Imali smo jednu prostoriju u ratu. To su ustvari bile kancelarije. Nekim cudom, niko ih dugo vremena nije dirao. Osim nas, naravno.

Tu smo se svakodnevno skupljali i budalesali. Igrali smo sve dostupne drustvene igre u to vrijeme.

Kancelarije su bile napucane prave. Pred sami rat sredjene...okrecene, nove prostirke na podovima, namjestaj...

Furka nam je bila, dok su telefoni jos radili, zvati raju iz imenika (komsiluka) i predstavljati se kao unproforci. Nazvali bi jadnu zrtvu i na engleskom objasnjavali kako imamo paket za nju. Mi smo kao vojnici koji ostaju tu jako malo vremena i zrtva kao treba da dodje na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme. Naravno, mi smo sjedili u kancelariji i s prozora gledali jadnike kako vucaraju kolica za sobom.
Jednog predvecerja nazovemo lika i kazemo mu kako imamo paket za njega, kako on mora sto prije da dodje da ga uzme i to. I naravno, dosao lik na dogovoreno mjesto ali nema ni paketa ni unproforaca.
Cekao jadnicak sigurno pola sata do sat i kad je vido da nista nema otisao kuci. Nije nam djavo dao mira, te ga mi nazovemo opet. I on opet dodje. Zvjera lijevo, desno, tamo, vamo i opet nista. Vrati se kuci. I mi opet... Ponovili smo to sigurno tri-cetriri puta.
I onaj posljednji put, nama kao zao bi sto ga izvozasmo i skontasmo da izadjemo i da mu kazemo kako je sve zajebancija da covjek vise ne ceka.

Bolje da nismo Ubio nas ko zeceve

[Lace]

i mi smo imali obicaj tako zajebavat ljude za pakete, al u neka doba mi je palo na pamet, zamisli covjek pogine dok ide po to onda smo prestali

i kod nas ista stvar...isto skontasmo

[homobalkanikus]

ja se sjecam one reklame kad onaj vojnik da cokoladu onom djecaku...sjecam se jedne noci mama mi je citala slikovnice nake...crvenkapica :D:D a ja sam se tolko bojao jer mi je stari bio na liniji a tu noc se bas ono pucalo....a ja mal ne znam kako sam mogo nako razmisljat "kakoli mi je babo.." a najjjjdraze mi je bilo kad stari dode s linije pa bude mal vremena s mnom pa mi pusku da da je vucem po sobi hahaha

[Nosferatu]

U onom ratu - ma koliko tesko je bilo starijim, toliko su nam i nerve trosili jer su oni "odrijesili da poginu". Tj. njima je svejedno - i njih se nista ne tice sto puca i granatira. To je bio onaj zadnji akt ocajni otpora - od kojeg se nisu stariji mogli odgovoriti. Obicno bi jedan penzic imao ovu ideju i tako je to krenulo prenositi se s jednog na drugog kao neka kuga. I tako dok su drugi isli po podrumima - nane su bile zaduzene za domacinstvo, to je nabavka ako sta treba s pijace, pjesacenje, hodanje, kuhanje, ciscenje i sve drugo samo da se ne misli na "djecicu" a pod "djecicom" podrazumjevam ljude od 20 pa nagore. Nije to da se oni nisu bojali vec su glumili hrabrost a to je jos gore nego da se "ponasas narodno" tj radis sto i svi drugi, ako bjeze, bjezi i ti ako sjede sjedi i ti.

Tako jednom prilikom ode mi nana kojoj je sad 83 godine daklem tada 70 banki kod svoje strine koja je umrla a ta je imala 80+ banki tada i izadju u avliju da po basti gacaju. Strina je imala gredice s grahom na "pritkama" tj trkaljama te se one izgubise da naberu mohunja. U tom negdje roknu granata bas tu negdje blizu cuju se geleri kako udaraju po krovima i zidovima i sad ja uletim u kucu, nije daleko a njih dvije, nema pa nema a ono granata za granatom za granatom sve blize i blize. Kontam reko da ih nije sta pogodilo - ma reko moram da idem da vidim vec mi scena pred ocima ono - i izadjem ja trkom, letim letim gledam okolo, letim, gledam - kad one cuce medju trkljama a meni vice strina nanina: "Ne boj se, ne vide nas u grahu." Kontam kako ce te vidjeti zenska glavo 5km odavde linija, al' to je ta mlada partizanka rezon.

A tek kuhinja - posebna je to prica. Krene se nesto praviti - i rokne negdje granata, a nana zaboravi sta je stavila sve a sta nije. Pita se prepece. Varivo zagori. I sve tako redom. Jednom prilikom za bajram, mislim da sam pisao ovo na forumu, pravio se neki kolac za koji treba prezla - to su one mrve, sto ostanu, i sad u tu je prezlu ubacila secer nana pa kad je nije svu iskoristila ostavila. Doso sljedeci bajram a neko donio malo fasiranog mesa - kao za rucak bajramski i nana sta ce nego praviti cevape. Uzela tu prezlu sa secerom za koji je zaboravila i napravila - slatki cevap. Nema nista gore u zivotu od toga kad iscekujes cevap, cevapi, radujes se, nikud ne ides, to ti je dogadaj za taj dan, kontas kako ces se najest i bice ti dobra i onda ti posluzi neko slatke cevape, onda to jedes ovako, dok se svak pravi da ne smeta mu sto je slatko, a ocima ti isarete da ne sekiras staricu sto je pogrijesila, nego kao pojedi ti to sve, i svi meni guraju svoje kao - ma neka njemu, on mlad, treba mesine dok mi nije do noktiju dogorilo i kad ode nana prati sude reko "Ma i ona stara poludila..."

Nabavim ja sebi tako jednom prilikom nove novcate farmerke - one s buvaljaka ali eto - koliko toliko nisu trenerka. Ne trebam pricati da se nije imalo odjece jer sam sve prerastao te mi tako te farmerke bijase ko da sam odjelo sebi svecano kupio. Znaci golem dogadaj u zivotu pubertetlije. Donesem ih kuci i nakvasim u neki lavor odkud znam gdje su to sverceri drzali sve. U tom, nana dodje - i sa nekakvim svojim ljekom za zvalje na ustima, permanganatom koji je koristila jer joj je proteza hodala kako je smrsala pa je to patilo, zuljalo i eto imala je problema, slucajno prospe u lavor tog permanganata i ode svojim putem. Ja izvadim hlace a ono - taman tamo kod rajfeslusa - tri cetiri velike bjele mrlje gdje je teksas progorio. Bijele. Sta je ovo covjece da izvinite ko da je neko izdrko na hlacama a one nove novcate. I nista, nebi to priznalo covjece - nije i nije ona, i nije i nije ona, kasnije sam to pokusao ofarbati ma nije bilo sanse, plave farmerke u crne, pa opet bijeli se taj dio koji je progorio. A tek koliko su me ljudi iz-zajebavali tako kad me vide u tim farmerkama.

Imao sam cak tu cast - da su mi napravili smrtovnicu. Laznu naravno al' na pravoj smrtovnici napisano fino rukom. I naljepe to na obliznju pekaru, kao ozalosceni: Lujo, Gara, i tako sve nadimci komsija i komsicina, pasa, koza, zeceva i nema sta tu nije bilo, sta je god zivjelo u krugu od 200m bilo je izlistano tu. I dolazim ja sad - onako skoro je noc, mrak, vidim nova smrtovnica kad na njoj moje ime, mogu vam reci da mi nije bilo nimalo zgodno kontam vidi budala sto mi suhu navlace (a iskren da budem ganjala me je neka paranoja u kojoj sam mislio da ziv necu izaci iz rata, ako je izlaza i postojal), a oni kazu - ma nije produzice ti se vijek. Njima do zajebancije a u meni se stislo ono najradije bi zaplakao. Najgore je sto je fakat par ljudi mislilo da sam glavu zijanio koji su to vidjeli prije nego sto sam skinuo i sacuvao sam tu smrtovnicu pa sam il' docekvan s krikom il' su mi familij saucesce izjavljivali.

A i kradja struje je bila legendarna sama po sebi. Da ti skinu zvjezdu sa neba ili dadnu struju - imati struju je bilo status nad statusim, cast, privlegija, san ostvaren, luksuz nevidjen. Ja sam vise puta elektrificiran ali sam bio ipak mila majka kakvih je budala bilo. Jedan pjano sto je radio u elektrodistribuciji i taj je za cifricu svima "kacio", a provjeravao je ima li struje tako sto bi kabl stavljao medju zube. I kacio je on tako bez vjerskih, nacionalnih, staleskih ili drugih diskriminacija, narucito ako poguras s kojom ljutom al' na neku tanku zicicu i cim se hanume osile - onako nakon tri dana - ma daj da ja ukljucim masinu za ves ne mogu naprati pelena i ta zicica pregori i nema struje. I sad svakakvih je tu bilo likova, i kablova. Najbolji je bio jedan trofazni koji je isao u lokalnu kafanu. Nadjemo mi nekog samoukog elektricara - a taj - strasljiv covjek u p.m. Zove preko telefona - a sifra za struju je tops. Kaze:"Ima li topsa?"(top=agrokomercov). A lozinke se koriste razne - da neko ko prisluskuje telefone nebi skontao o "cemu se radi". A kad "topsa" nestane sto znaci da nas je neko skuzio i otrgnuo kabl - ja i on idemo u pohode - cim noc dodje. On, pistolj beretu - na sebi nosi, a nema ga metar i zilet, brcine kao u crnogorskog guslara, preko ledja prebacio one ko srpove bakandzije, papagajke, s kojima se penjes na banderu, ima poseban termin za njih ali se ne sjecam a jel se cuje neki sum - zaledi se u mjestu. Popne se tako na banderu kad eto nekog ide, a on - da moze vise buke nebi napravio. Ljulja se ovako na vjetru - jer nema kajsa onog sto ide oko struka - da upotpuni svoju opremu za penjanje. Te ispadaju mu sarafcigeri, kljesta iz ruku, ispitivac i slicno, nije se jednom desilo da smo isli da nesto nismo izgubili. Jednom prilikom - ko u crtanom filmu - pope se Fikro na banderu kad u po frke - iskliznu mu ona jedna sunjalica, penjalica - i s vrha bander Fikro sleti na zemlju uz srkipanje one preostale sunjalice. Ustade, oprasi se, pa onako gleda ljevo desno, kao on je to i namjerno htjeo, jer je cuo da neko ide. Pravi onaj postenjacina kojeg je rat i muka najterao eto i tim da se bavi, a to ga mori i muci - i on to pravda samo jer dajdza ima malo dijete pa kao on to za njega radi, nebi on drukcije, nikako, pa on to ni sebi ne radi, itd. I sad idemo ja, nosim kabl i on, ispred mene gaca, gaca. Zadali se mi tako - rezi, kaci, izlori traku, kad u po frke doletise nekakva trojica- cetvorca - drzi ne daj, ganjati nas - da nas "zarobe". I kao idemo na suocenje s vlasnikom kafane, kojeg izmedju ostalog ja znam ali Fikret ne zna. Fikret je bljed ko krpa, drzi ruku u dzepu kao na pistolju, a ne zna da li da prizna pa ponudi cifricu neku kao mjesecnu pretplatu il' da laze i petlja nesto pa sve meni namiguje kao nemoj ti da si zucno ja cu da pricam. Nista odvedose nas - kao daj kabl, daj alat, puce Fikri ovaj jedan samarcinu bez da ga je ista pitao, mrs u tri p.m. sljedeci put pucamo - dovidjenja i hvala ljepo. Nismo odmakli malo a Fikro se sav zacrvenio - kao horoz, razmahao rukama, vice mogo sam ih sviju pobit samo da sam htjeo, vadi pistolj onaj i puca u vazduh, vice dolazim ja sutra sa "mojima" a meni smijesno covjece, bilo i proslo, stas sad? Al' Fikri je tad odvec bilo dosta, proradio cir, nije bio od ovog posla.

[danas]

jebo branka copica kako ga nosferatu oplete...

[Jara]

jebo branka copica kako ga nosferatu oplete...

[danas]

jebo branka copica kako ga nosferatu oplete...

ovo je bona bio kompliment...