Price, pjesme, intervjui...

rikardoreis · Post by **rikardoreis** » 09/03/2007 20:49

Hvala vam za Hemona...ne daju mi se uzimat DANI samo radi njega

ima li onog Kebe? pise li gdje?
fakat, sve ovo casopisa se pokvarilo...nis ne kupujem...

pitt · Post by **pitt** » 09/03/2007 20:53

rikardoreis wrote:Hvala vam za Hemona...ne daju mi se uzimat DANI samo radi njega
ima li onog Kebe? pise li gdje?
fakat, sve ovo casopisa se pokvarilo...nis ne kupujem...

.

trampili senzacionalizam za kvalitet

Orhanowski · Post by **Orhanowski** » 09/03/2007 21:03

rikardoreis wrote:ima li onog Kebe? pise li gdje?

Start.

rikardoreis · Post by **rikardoreis** » 09/03/2007 21:14

tnx...znaci vratio se.

Nancy Drew · Post by **Nancy Drew** » 10/03/2007 21:15

black · Post by **black** » 10/03/2007 21:24

Nancy Drew wrote:
black wrote:
Nancy Drew wrote:Taman pošla da postavim

Nancy Drew · Post by **Nancy Drew** » 10/03/2007 21:27

black · Post by **black** » 10/03/2007 21:41

to nos cackas nensi

POLITICKE
VJESTINE RMPALIJE
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Aleksandar HEMON

DOK IZNAD NJEGOVE GLAVE SIJEVAJU
munje, on istupa iz mraka, stupa odlucnim koracima kroz maglu, u svojoj prepoznatljivoj superherojskoj odori. Vilica stegnuta, misici nabrekli, ogromno tijelo spremno za borbu. Svjetla se pale i sve oci su uperene u njega, kamera ga vjerno prati i usput snima ushicena lica podebelih pubertetlija, podebelih zgubidana, zena sa natapiranom kosom i porno-ambicijama. Svi ushiceno urlaju. On stupa na ring, odbaci svoju odoru, stavi pesnice na kukove, nabrekne kao penis u erekciji, isturi donju vilicu i prede musolinijevskim pogledom preko gomile i sudije, a onda se zagleda u svog protivnika, koji mu je manje-vise identican, osim sto ima drugacije - ali jednako zajebano - ime. Omanji sudija, procelav i nikakav, poturi mu mikrofon pod nos i nas junak pocinje da urla i prijeti svom protivniku, obecavajuci gomili nemilosrdnu borbu. Protivnik onda pocinje da nasrce na njega, dok ga necije kratke i slabe ruke zadrzavaju. Junacine dahcu i pjene jedan drugom u lice, a onda nasrnu jedan na drugoga i pocnu da se rvaju i povaljuju. Sve je dozvoljeno, pucaju se laktovima, odskacu kao kenguri i onda udaraju jedan drugoga nogama u lice, drze jedan drugoga u celicnim zahvatima iz kojih se samo cudom junak moze iscupati, penju se na konopce, odbijaju se od konopaca, ispadaju iz ringa, lupaju glavom od pod, ali onda se samo stresu i nastave s nadljudskom borbom. Komentatori i publika urlaju, zaneseni mocima rvaca. Ponekad u marisanu ulete i drugi rvaci ili lazni posmatraci, koji su iz nekog razloga uznemireni situacijom u ringu ili nefer ponasanjem jednog od rvaca. Tada nastupi opsta rvacka tuca - znojavo tijelo na tijelu, misici bubre.
Otprilike tako izgleda mec profesionalnog rvanja, sto je vrlo popularna razbibriga u slobodarskim Sjedinjenim Drzavama i jedna od tesko objasnjivih stvari u americkoj "kulturi". Ono sto cini profesionalno rvanje cudnim, u ocima ispodprosjecnog Evropejca, nije grotesknost mededih rmpalija u erekciji koji se bacaju po ringu, nije vulgarnost i ruznoca kojim sve to zraci, niti je to sto su svi ti mecevi precizno koreografisani: tupave rmpalije su likovi, dobri ili zli junaci; prijetnje su dio scenarija i oni ih recituju, a bijes koji oni izrazavaju glumljen; nijedan udarac nije stvaran, nijedan zahvat bolan, jer su rvaci, koji su cesto partneri i cesto se bore jedan protiv drugoga, uvjezbani da glume reakcije na udarce i zahvate. Ono sto je cudno u svemu tome je to sto se svi prave da je to stvarno, a svi znaju da nije: publika uredno navija, kao da su te borbe na zivot i smrt, komentatori komentarisu borbe na zivot i smrt, a rvaci se, ko fol, bore na zivot i smrt - sukob nije stvarno sukob, jer je sve koreografisano, ali svi se prave da je nasilje stvarno. Svi, ukratko, dobrovoljno batale sposobnost da razlikuju stvarno od nestvarnog i trijumfalno se ujedine u ritualu borbe, u kojem poraz nije moguc, jer borba nije stvarna.

Ja vec neko vrijeme pokusavam da ubijedim svoje americke prijatelje (i neprijatelje) da je najprigodnija metafora za americku politiku upravo profesionalno rvanje - predizborne debate jako podsjecaju na rvacku koreografiju i laznu retoriku, a izbori su upravo takva vrsta sukoba u kojem su razlike i pozicije nestvarne, ili stvarne iskljucivo u odnosu jednih na druge. Moji americki prijatelji (i neprijatelji) su listom mislili da ja pretjerujem i preozbiljno shvacam profesionalno rvanje (kao i sve ostalo) i da ne kontam sustinu americkog demokratskog procesa. E nije Bosko lud: nakon novembarskih izbora, novi guverner Minessote je Jesse Ventura s nadimkom The Body (Tijelo ili Tjelesina), bivsi profesionalni rvac, koji je bio znan po tome sto bi po stupanju u ring, uskliknuo "I ain't got time to bleed!" ("Nemam ja vremena da krvarim!"). Jesse The Body Ventura je cesto bio partner Hulka Hollywood Hogana, koji je najpopularniji rvac, i koji je ovih dana svom imenu pridodao nadimak The President jer, satro, kad moze The Body da bude guverner, onda Hulk moze biti predsjednik.

The Body je vijetnamski veteran, bivsi komandos u elitnoj mornarickoj jedinici "Navy Seals", bivsi izbacivac, bivsi rvac, bivsi gradonacelnik predgrada Minneapolisa, bivsi voditelj vlastitog talk-showa, povremeni glumac (Predator sa Schwarzeneggerom, Robin i Batman), sadasnji trener srednjoskolskog football tima koji svoje pulene ohrabruje usklikom "Sta je bol? Bol je dobar!" ("What is pain? Pain is good!"). The Body je spektakularan rmpalija: prosna celava glava, bikovski vrat, rupica u bradi, nabrekli torzo i duboki, rezeci glas, sa srednjozapadnim akcentom i dikcijom dizaca tegova. The Body je izbore za guvernera Minnesote dobio kao predstavnik fantomske Reformske partije, ceda suludog Rossa Perota. The Body je uzeo 37 odsto glasova u Minnesoti, presisavsi tako i Demokratu (Hubert H. Humphrey III, sin bivseg potpredsjednika) i Republikanca, gradonacelnika St. Paula. Minnesota je drzava koja je imala rekordan odziv glasaca od 59,5 odsto, na izborima na koje nije izaslo 119.450.000 Amerikanaca s pravom glasa (sto je skoro polovina stanovnistva), tako da je ocigledno da The Body nije dobio izbore cudnom igrom slucaja. The Body je u predizbornoj kampanji dobrano koristio svoj imidz rvaca-rmpalije: jedna od predizbornih reklama prikazivala je dijete koje se igralo sa igrackom u liku Jesse The Body Venture koja se bori sa igrackom zlog politicara (The Special Interest Man). Nakon pobjede The Body je imao stotine intervjua sa raznim analitickim mudroserima u kojim je cesto ponavljao da mu je iskustvo rvanja dobro pomoglo i da ce mu biti od koristi u njegovom novom politickom zivotu, iako, kaze, ne zeli vise da bude The Body nego The Mind - Um. Ja jos uvijek nisam americki gradanin, niti sam uopste podnio zahtjev za drzavljanstvo, mada vec vise od godinu dana ispunjavam uslove. Ucinicu to uskoro, jer ako se Hulk The Hollywood Hogan kandiduje za predsjednika, moj glas ce mu biti neophodan.

Nancy Drew · Post by **Nancy Drew** » 10/03/2007 21:47

black · Post by **black** » 10/03/2007 21:52

Nancy Drew wrote:aha

dama

Nancy Drew · Post by **Nancy Drew** » 11/03/2007 11:20

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:47

Svakako za podijeliti

a ja se pitam gdje je Arsen:)

Poetični razgovor s Arsenom
Svaki je uvod prekratak da se makar ovlaš dotakne sve ono što je Arsen Dedić napravio, jer ima toga za tri života, pa ćemo se zaustaviti tek na tome da su njegove pjesme okidači sjećanja na mladosti, ljubavi, ljetovanja…

Nagrada Josip Sever, koju dodjeljuje Jutro poezije, posljednja je u nizu nagrada koje je Arsen Dedić dobio. Za sada, jer će ih sigurno još biti. Među brojnim drugim priznanjima, to je treća nagrada koju je dobio za pjesništvo; prvu još davne 1956. godine, a drugu, najvažniju hrvatsku pjesničku nagradu Goranov vijenac, desetljećima kasnije.

Iako je Dedić nekako uvijek unižavao svoju poziciju pjesnika, nazivajući se "pjesnikom opće prakse" ili "višim pjesnikom iz nižih pobuda", još je od njegovog prvog albuma Čovjek kao ja iz 1968. godine bilo sasvim razvidno da se ne radi o poeziji kojoj glazba daje pravi razlog postojanja, što je i potvrđeno dvije godine kasnije prvom pjesničkom zbirkom Brod u boci.

Gdje god da se pojavite, prate Vas ovacijama. Iako ste govorili da niste čovjek masovnog prihvaćanja, čini se da ste postali. Kakav je osjećaj kada Vas svi tapšu po leđima, izgubi li se lako samokritičnost?
Gdje god 'ugazim', nastojim da bude dobro, zanimljivo, da se nešto dogodi, da ljudi odu zadovoljni s tog događanja. Ali se trudim i demistificirati cijelu priču da si ne bih nabio teret posebnosti. Evo vam jedan primjer: Branko Bulić, klavirist s kojim stalno nastupam, prošao je sve – imao je svoj sekstet koji je drmao scenom u tadašnjem Radnjaku, bio je dugo s Terezom Kesovijom u Parizu, moj je pratitelj od 1964. godine, bio je aranžer i pijanist najboljeg domaćeg kvarteta 4M, šef ansambla Afrički korpus, koji je obrađivao hitove Karla Metikoša - a sada je par dana pred Novu godinu u Konzumu na Iblerovom trgu svirao božićni program. Rekao sam mu: 'Molim te, Bula, ako si tamo sljedeće godine, evo i mene.' Lijep je to put - od Olympie do Konzuma!

Otkako ste se zdravstveno oporavili, dosta Vas i ima na pozornici.
Ne nastupam tako mnogo kao nekada. Ma kakvi, to je neusporedivo. Nisam nikada ni pretjerivao s pozornicom, ali sve što napravim ostavi dosta pismenog traga pa se čini da me više ima. Uz to, uvijek se zaboravlja da u ovom vremenu ima pet puta više novina nego onda kada sam pet puta više radio. Onda sam doduše više autorski radio velike stvari. To su u prvom redu bile velike serije – U registraturi, Glembajevi, Zagrljaj, Donator – pa brojne kazališne predstave. Iako sam bio vrlo ukopan u autorski rad, i koncentrirao sam, i to jako puno vani jer je to bilo isplatljivije. Gabi i ja smo, što odvojeno, što zajedno, bili na 17 višemjesečnih ruskih turneja. Jedne sam godine bio na turneji u Poljskoj, Rusiji i Francuskoj, pola godine sam gotovo svaki dan koncertirao. Ali, zanimljivo, nikada nisam imao promotivnu turneju svog novog albuma. Kada bi mi izašla nova ploča, već sam imao nekog drugog posla. Posljednje vrijeme zapravo scenski radim dosta rijetko u odnosu na to koliko sam nekada radio. A ono što prihvatim je pola iz pristojnosti, a pola iz prijateljstva. Postao sam žrtva minulog rada. Ako si radio pošteno i sa stanovitim talentom, nakon toliko godina morao si ostaviti tragove koji te sada slijede.

Kako su izgledale te duge turneje po ondašnjoj Rusiji?
U Rusiji sam imao umjeren uspjeh, ali to mi je bilo dovoljno. U svemu me zanima da imam dovoljno uspjeha da mi osigurava daljnji rad. Da koncert bude takav da me pozovu ponovno, da objavim knjigu koja će mi omogućiti tiskanje nove ako to budem htio... U Rusiju sam prvi put otišao pjevati 1963. godine, u Kijev, gdje se održavala izložba jugoslavenske robe široke potrošnje. Dobro sam prošao, sprijateljio sam se s publikom, a ruski orkestar me kolegijalno, muzičarski zavolio. Muzičari te vani brzo skuže: ako 'ugaziš' krivo, odmah te dešifriraju. Zbog toga vani nije nitko slučajno na svome mjestu. Rusija je bila strahovito isplativa. Dok se ovdje zarađivao pileći sitniš, od svakog odlaska u Rusiju sam mogao kupiti BMW, recimo. Zbog toga sam i proveo toliko vremena na ruskim turnejama, ali samo do 1970. godine. Tada smo Gabi i ja bili posljednji put u Rusiji. Sada me ponovno pozivaju. Supruga pokojnog Okudžave organizira koncerte Okudžavini svjetski prijatelji. Okudžavu sam dosta pjevao i prevodio, a zajedno smo i koncertirali, objavili LP i svakako ću se odazvati.

Uvriježeno je mišljenje da je kod šansone najvažniji tekst iako ste Vi imali uspjeha vani bez obzira na jezik, kao što Brela vole mnogi koji ne znaju ni riječ francuskog. Što biste Vi rekli?
Razgovarajući s Igorom Mandićem, rekao sam nešto što zvuči paradoksalno, ali je istinito: u šansoni su najmanje važne riječi. Među jezicima kojima raspolažem francuski znam najmanje, pa sam svejedno strastveno ljubio i obožavao Brela jer je u šansoni najvažnija osobnost. Snaga Brelovog izraza, koji izgara na pozornici, ili Cohenovog, koji na sceni ništa ne poduzima, 'šiša' preko glazbe i preko teksta. Važne su naravno i riječi, ima značajnih kantautora koji su i veliki pisci, kao Cohen, Brel ili Jiri Suhi... Mi smo, što bi se šibenski reklo, poluvalentni, u raznim pravcima postavljeni. Zanimljivo je da su među kantautorima najrjeđi akademski glazbenici. Ima ih pravog talenta, osobito melodijskog, kao što je recimo Kemal Monteno, koji znaju note iz viđenja. Od toga nisu daleko ni Gino Paoli i Sergio Endrige. Jedanput mi je naš veliki dirigent Vjekoslav Šutej usplahireno rekao: 'Arsene, znaš li da Charles Aznavour ne zna note?!' Naravno, znao sam to. Kažem da su sve to 'autodiktatori', a Kemal Monteno odgovara: 'Tko pjeva notalno, propao je totalno.' Ja spadam u takozvane notorne muzičare.

Kako objašnjavate da nije više domaćih autora ostvarilo, kako je to Igor Mandić rekao, jedinstvo pjesnika, pjevača i skladatelja? Bilo ih je, ali su nekako bili manje pjesnici, a više pjevači.
Ne znam kako bih to objasnio. Jednom sam rekao Dragi Mlinarcu, kojega obožavam i kao prijatelja i kao kantautora: 'Nemoj se ljutiti, ali da bi dobro pisao, moraš najprije dobro i mnogo čitati.' Već sam kao klinac u Šibeniku čitao sva ondašnja izdanja Društva književnika: Mihalićev Put u nepostojanje, prve knjige Sarajlića, Crnu maslinu Vesne Parun, uz naravno naše klasike Vidrića, Domjanića, Krležu… Strastveno sam volio poeziju već onda.

I prva nagrada koju ste dobili bila je za poeziju.
Imao sam 18 godina kada je splitski časopis Vidik objavio natječaj za poeziju na kojemu sam nagrađen. Kada sam kasnije došao u Zagreb, prvi veliki pjesnik kojeg sam upoznao bio je Zlatko Tomičić. Vidio je što pišem i moje su ga pjesme pozitivno iznenadile, pa je jedan ciklus objavio u Prisutnostima. Zbog tih sam pjesama imao problema jer su među njima bile Gospodinu Isukrstu i Sveti Nikola. To me obeshrabrilo pa sam prestao pisati i držao se samo glazbe. Onda je jednog dana k meni došao Dubravko Horvatić. Poslao ga je Antun Šoljan, koji je tada bio urednik Književnika, pa mi je objavljen ciklus pjesama u tom časopisu. Ni nakon toga nisam imao previše volje za pjesništvo jer sam uvijek držao da je glazba moje prvo opredjeljenje. Ipak sam povremeno pisao. Onda je došlo prijateljstvo sa Zvonimirom Golobom, koji je znao da pišem i nagovorio me da objavim knjigu. Golob je u Croatia Concertu pokrenuo biblioteku Griot i u njoj mi je izašla prva knjiga, Brod u boci. Kasnije je tu zbirku preuzeo Zlatko Crnkoviću i u Znanju objavio još osam izdanja. Prodala se u nevjerojatnih 60 tisuća primjeraka.

Kako je kritika prihvatila Brod u boci? Je li se takozvana ozbiljna kritika u to vrijeme njom uopće bavila?
Uvijek su mi se, Bogu hvala, obraćali najbolji. Vlatko Pavletić je pisao o knjizi pa me onda i antologizirao u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva, prema meni su se okrenuli Tonko Maroević, Mrkonjić, Zidić, Mandić pa i Kapor, koji je tada pisao za novine. Zapravo, lošu, negatorsku kritiku nisam nikada vidio.

Jeste li kada za išta što ste radili dobili lošu kritiku?
Lošu nisam, ali jesam koju onako, malo sumnjičavu. Za dvije je moje ploče, Provincija i Kino Sloboda, iza kojih stojim svim srcem, netko napisao da sam ih napravio rutinski, tek da bih održao tijek posla. To nije istina, ništa nisam radio rutinski.

Kada se preslušavaju Vaši stariji albumi, baš Provincija ili Čovjek kao ja, reklo bi se da ste nekoć bili blaži, nježniji, dok su kasnije pjesme dobile jači zafrkantski, ironijski prizvuk.
Svaki Dalmatinac ima ta dva lica, jedno je okrenuto Suncu, a drugo Mjesecu. Iako, nikada nisam bio cinik, jer cinizam je zla gesta, a ironija zabavna. Jedna dobra misao koja nije moja kaže da su ironičari uvrijeđeni patetičari. Ima toga i kod mene iako mislim da je moja glavna linija sentimentalna. U posljednje vrijeme čak i muškarci znaju plakati na mojim koncertima. Ne znam je li to dobar ili loš pokazatelj.

Ironijski u pjesmama znate komentirati i dnevnu politiku, ali se nikada niste direktno izjašnjavali o nekim političkim i društvenim događajima. Zbog čega?
Znam reći Gabi da smo prisustvovali svečanom dočeku i ispraćaju mnogih. Bio sam na strani svoje domovine i svog ambijenta, ali nisam se bavio nekim tko je privremen, dvodnevan. Imam pjesme kao što su Stari vuci, Vrijeme ironije, Vuk u janjećoj koži, Ratni profiteri, koju sam napisao još 1991… Dakle, znao sam se kritički odnositi prema dnevnoj politici, ali nisam iznosio analize i prozivao poimenično.

Niste komentator opće prakse?
Ma ne, što bih se ja time bavio kada imamo toliko politologa i novinara. Treba napisati Kuću pored mora, Tvoje nježne godine, Vraćam se…

Posljednjih ste godina dosta pisali za razne izvođače. Neke od tih suradnja su Vam i zamjerene. Kao, 'što Vam je to trebalo'.
Da, ali neka mi netko pokaže notu koju sam krivo napisao. Zbog čega ne bih napisao pjesmu Lani Klingor, recimo? Zna pjevati, ljubazna je, ponaša se dobro i zašto ne bih sjeo jedno popodne i napisao joj pjesmu? Što se ima tko zgromiti nad tim što sam snimio duet s Vajtom? Volim ga, darovit je, dobro pjeva i napravili smo zgodnu stvar Ti si se nekako smanjio. Kao, spuštam kriterije. Čemu čuvati neku svoju lažnu, nedodirljivu, sankrosantnu poziciju? Valjda znam sam slušati i procijeniti je li netko dobar pa što onda ne bih snimao. Bio bih ja i s gorima!

Pretpostavljam da mnogi traže od Vas pjesme? Vaša ime na albumu je kao znak provjerene kvalitete.
Ponuda imam koliko god hoćete i mnoge odbijam. A ima ih i na čekanju. Sada sam napravio odličan prijevod Ornelle Vannoni za Vannu, koja je to fenomenalno snimila. Cura koje znaju pjevati ima, ali ih je teško identificirati zbog gužve na sceni. Kada im dođu neke godine, onda bi napravile koji žanrovski iskorak jer ne mogu više toliko ni skakati ni drečati se. Prelazi se na malo sporije i na malo niže, s mrvicu više značenja. Pišem dosta lako pa zašto ne bih pristao na suradnju ako me osobnosti zanimaju.

Net.hr|Barbara Matejčić
09.03.2007.

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:50

Ta mračna strana Amerike
Toni Morrison, Nobelom ovjenčana američka književnica, govori o Bushu, ljubavi, Louvreu, o post-black kulturi i osjećaju da se ponekad osjeća strankinjom u vlastitoj zemlji.

Le Nouvel Observateur: Louvre Vas je ugostio, zbog čega ste odlučili organizirati Vaš program oko teme Stranac kod sebe?
Toni Morrison: To je problematika koju proučavam u američkoj književnosti: prvi su američki književnici razmišljali o implikacijama njihovog statusa imigranata, sa svim dvojbama koje se rađaju u tim situacijama. Kada mi je Louvre ponudio da predsjedam organizacijom tog događaja, ugledala sam mogućnost da to pitanje proširim i na druge umjetnosti. Jer umjetnici imaju dar sabotiranja službenih priča i iznalaženja pukotina. Posegla sam dakle za izvorištima koje nudi Louvre kako bih produbila to pitanje, istovremeno i historijsko i suvremeno, a kojeg poznajemo pod različitim nazivljima : imigracija, nacionalizam, egzil, odnos prema strancu… čitavo jedno opasno kipljenje. Smatrala sam da ćemo prilazeći tom multiformnom fenomenu iz različitih uglova možda iznaći smisao koji bi izmicao uslužnoj retorici, odnosno političkim i ekonomskim lažima koje opravdavaju i stimuliraju dominaciju nasilja.

Ovaj izazov kustosice motivirao me da osvježenim pogledom prionem sagledavanju kanonskih djela koja bi se mogla doživjeti kao ukrućeni predmeti, zahvaljujući razmjeni s koreografima, sineastima, drugim piscima koji sami pišu izvan svojih domova i promišljaju pojmove povlačenja ili udaljavanja. Bitno je bilo proučiti to pitanje onako kakvim je sagledano u muzeju. Louvre je, naposljetku, nekoć bilo obitavalište, dom koji se podvrgavao preobražajima i čija je povijest prožeta proturječnostima, prije negoli će postati univerzalnim modelom muzeja. Sama je institucija sučeljena s tim pitanjem: da li je dostatno prema svima biti otvoren (što se čini idealnim rješenjem) ili se treba iščupati iz središta muzeja i sučeliti s drugim mjestima, kao što će to biti slučaj u Lilleu? I koji zapravo odnos održava s takozvanim "etničkim" ili etnološkim muzejima? Evo ozbiljnih kulturoloških nedoumica koje postavljaju pitanje dominacije, moći, imperijalizma i načina kojim carstvo prisvaja ili plijeni umjetnost drugih naroda kako bi ponudio predstavu sebe-samog. Ta pitanja pobuđuju burna pitanja u čitavom muzeološkom svijetu. Mislim na incident do kojeg je došlo u Sjedinjenim Američkim Državama 1968.: njujorški metropolitain Museum odlučio je, s najboljim mogućim namjerama, organizirati izložbu naslovljenu Harlem on My Mind. I dobroj volji usprkos, kustosi su nakupili omaške u svojim izborima odnosno ne-izborima, uzrokujući burne reakcije kod umjetnika i čitave crnačke zajednice, koje su se osjećale poput čudovišta pod pogledom bijelog paternaliste. No ta je polemika prouzrokovala dubinske izmjene, zahvaljujući drugim tipovima muzeja. I ta se rasprava nastavlja, kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i u Europi.

Osjećate li se kod sebe u svojoj zemlji?
Ovisi o trenucima. Najčešće se, koliko god se osjećala ukorijenjenom u svojoj obitelji i povijesti jedne zajednice, toliko se osjećam odriješena autentičnog građanstva, iako sam tamo rođena. Oduvijek sam se osjećala marginaliziranom, što je bilo i bolno i destabilizirajuće, ali me je isto tako postavljalo i u (možda mojoj izvornoj kulturi zahvaljujući) položaj nadmoćnosti: zanimljiva, pa čak i plemenita pozicija. Jer umjetnici oduvijek dolaze s margina i na margini se odlučuju i ostati. Promatraju, analiziraju, kritiziraju središte, a katkad ga uspijevaju i izbaciti iz ravnoteže. To je ulog: prisiliti središte da odmakne pogled od sebe-samog. Ta je marginalizirana pozicija dakle za mene u odrasloj dobi postala adutom; no u mladosti to je bio hendikep. Osim toga, nemam drugog mjesta za sebe. Ako ne preuzmemo u potpunosti svoju odgovornost građanina, tada nismo u potpunosti odrasli. Upravo se zbog toga odlučujem ostati tamo. Naša je trenutna vlada istinski toksična prijetnja! Najgora je to, vjerujem, koju smo ikada upoznali. I ja to mogu ustvrditi, meni kojoj je 75. Djelovanja su ove vlade upravo razarajuća. Svoju vlastitu zemlju smatra neprijateljem!

Prevodi li francuska riječ 'étranger' istovremeno i engleske 'foreigner' i 'stranger'?
U francuskom se gubi polisemija engleskog izraza "the foreigner’s home" odnosno "obitavalište stranca". Željela sam zadržati tu dvoznačnost, jer možemo postati strancima kod sebe kao što je vidljivo u Africi gdje nerijetko kad građanski status nije niti priznat. Kada je o Afroamerikancima riječ, nisu u potpunosti građani zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Povijesno su uvijek bili u potrazi za asimilacijom koja se djelomično konkretizirala nakon secesionističkog rata kada su zadobili mogućnost da ih se izabire u sfere vlasti. No njihova ih je vidljivost spriječila da se asimiliraju poput ostalih imigranata. Tako su izgradili specifičnu i prepoznatljivu kulturu koja nije ni afrička niti američka. Jazz je najbolji primjer: uvijek mu prepoznajemo podrijetlo, svira ga se u čitavom svijetu. To je idealno za jednu kulturu: posjedovati vlastiti identitet, ali tako da je istovremeno prihvaćena i svugdje reproducirana. Mislim da je jako lijepo kada stranac, umjesto da se zatvori u samog sebe, izvlači poduke iz svoje situacije i koristi svoju vlastitu kreativnu energiju kako za sebe tako i u šire svrhe.

A u svojim knjigama, imate li osjećaj da ste kod sebe?
Osjećam se kod sebe u činu pisanja gdje imamo mogućnosti biti strancem, susretati stvari, mjesta, ljude koje ne poznajemo. Uspijemo li prodrijeti u tekst, možemo se sakriti a možda čak i izvući osjećaj izmijenjenosti. U svakom slučaju obogaćujuće je to iskustvo. Jednom kontakt uspostavljen, kada im znamo imena, oni vam pričaju. No treba ostati otvoren. Ne mogu nametati njihove živote. Kao čitateljica uvijek razotkrijem autore koji pretjerano oblikuju život svojih likova. Treba ih ostaviti da pričaju. I ono što je fascinantno, to je da pričaju čitavo vrijeme! Ne znaju ušutjeti. Treba ih podsjećati da se piše knjiga... Neki autori na scenu uvijek postavljaju iste likove jer potonji imaju još nešto za reći. No za mene je iskustvo toliko snažno da ih ne mogu nanovo prizivati u drugim romanima. Prelazim na druge stvari.

Ponad likova tu su riječi. A riječ koju najčešće koristite u Vašim romanima je 'ljubav'.
Istina. Ljudi kažu da je ljubav moja jedina tema. Iskreno vjerujem da jedino ljubav razlikuje ljudsko biće od ostalih živih bića. Ne govorim o reprodukciji, niti o štićenju svojih potomaka: riječ je o sažaljenju bez računice koju osjećamo prema nama bliskima kao i za Drugoga. To je specifičnost čovjeka. Jedino ako i slonovi... Ali oni to ne osjećaju doli za vlastiti vrstu. Ljubav je doista moj središnji interes, no ono što motivira moje pisanje, manje je ljubav nego li njegov manjak odnosno njegova izdaja do koje može doći vrlo rano. I to se odnosi koliko na roditelje toliko i na ljubavnike, kako na građanski osjećaj tako i na religiju. Ljubav je u svim svojim oblicima toliko teško doseći, sačuvati, osjećati u potpunosti! Druga karakteristika, iako manje dubinska negoli ljubav, to je jezik. Govoriti, govoriti sebi, odgovarati si... Nižem riječi, jedne za drugima, u nadi da ću uspostaviti tu posljednju vezu sa čitateljem, u svijetu u kojem živi i 0ita. To je izazov. To je ta bitka.

Busheva vlada kani podići zid između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država. Nije li to savršen primjer onoga protiv čega se borite?
Tomu ne vidim smisla. Nama ga više negoli u Kineskom ili Berlinskom zidu. Nego li u onome između Izraela i Palestine. Ne naučimo li išta od povijesti, osuđeni smo ponavljati iste greške. Naša se vlada požuruje u bombardiranju stanovništva diljem svijeta. Postoji kao neka želja sveprisutne smrti. No ti su pokušaji osuđeni na neuspjeh. Poraz je to samih principa koji su temelj toj zemlji. No prava je pljesniva granica kanadska granica: ulaz za imigrante koji imaju novaca. Ulaze masovno i to ne pješice već avionom. I nitko ih ne zaustavlja jer su bijelci i imaju novaca. Nema govora o zidu za tu granicu. Taj projekt zvuči potpuno srednjevjekovno, arhaično, no zadovoljava onu tamnu stranu duše ove zemlje i to me rastužuje.

Kako biste definirali gostoprimstvo?
To je kada drugoga možemo poistovjetiti sa sobom, postaviti se na njegovo mjesto, kada smo u stanju priupitati se kako bismo sami voljeli da nas se ugosti. Snaga koju ima kapitalističko društvo da nas izolira, da nas prisiljava da se okružujemo predmetima, robom, stvara narcizam savršenog konzumatora kada je ono što nas usrećuje kolekcioniranje dobara više negoli uspostavljanje kontakata sa drugima. A kada se stvari koje posjedujemo jednom izližu uvijek postoje druge koje se mogu kupiti ! No to ne funkcionira jer nam to ne omogućuje uspostavu identiteta. Vrsta je to terora: ne moći postojati, iznalaziti zadovoljstvo i sigurnost jedino u akumulaciji kupljenih stvari. Svi kao da iznalaze sreću, uzimo turizam na primjer, no površina prikriva dubinski strah. Nakon rušenja Twin Towersa, nitko iz vlade nije bio u stanju formulirati inteligentnu ideju: ni Bush ni Cheney niti Giuliani. Njujorčani su ti koji su spasili New York. Nije im bilo potrebno govoriti da daruju krv ili hranu, reagirali su spontano, uzeli stvari u svoje ruke. Radnici, zavarivači, došli su iz dijelova zemlje kako bi ponudili svoju pomoć. No kada se novi gradonačelnik Michael Bloomberg napokon izrazio, nije ljudima rekao da odu svojim domovima kako bi se brinuli o svojoj obitelji, susjedima, osigurali njihove živote kao što se to radilo tijekom Drugog svjetskog rata. Bilo mu je draže izgovoriti: "Pokažite teroristima tko smo. Idite u dućane, na predstave, vozite se avionima". Nije im se obratio kao građanima već kao konzumatorima. Od tog sam trenutka osjetila da nas taj jezik zatvara u perverznu reakciju. Oni na vlasti nisu se obratili ni našem osjećaju požrtvovanosti niti osjećaju solidarnosti prema drugome. Zadovoljili su se dijaboliziranjem svih muslimana diljem svijeta prizivajući zakon zuba za zub. Njihovo je ponašanje istovremeno dokazalo njihovu nesposobnost da vladaju nama. Bit će teže riješiti se tog konzumerističkog duha i te antiterorističke paranoje negoli riješiti se ove vlade.

Čemu vas je uragan Katrina naučio o Vašoj zemlji?
Ukazano mi je na iskonsku prirodu ove vlade. Znalo se da je rasistička, egzibirala je doduše nekolicinu uglednih crnaca; znalo se da je nesposobna, no neke su stvari dobro funkcionirale. I jednim je potezom pala maska: njeno se ponašanje pokazalo toliko perverznim, podčinjavajućim da je prouzrokovao dubinski očaj. Stvorio se veliki jaz, duboko nerazumijevanje. Tijekom poplava, mladi su se crnci penjali na krovove kako bi privukli pažnju helikoptera. No kako je grad bio uronjen u tamu nisu bili vidljivi, stoga su pucali u zrak kako bi ukazali na mjesta na kojima se nalaze. Piloti su mislili da pucaju na njih! I autoriteti se zapovjedili da se uzvrati paljbom kako bi ih ubili! Jedna je mlada crnkinja ušla u već orobljeni dućan kako bi uzela cipele jer su ulice bile preplavljene. Zamijetio ju je jedan policajac i bacivši ju na pod naredio da ispusti cipele. Poslušala ga je i voda je odnijela cipele. Bi li je bio ubio? Besmisleno je. Da je bjelkinja iz dućana ponijela pelene čestitalo bi joj se zbog brige prema njenom djetetu. No u slučaju crne osobe prvo što pada na um je krađa. Histerična reakcija policajca dokazuje da se veća pažnja posvećuje robi negoli osobama, materijalnim dobrima više negoli ljudskim životima. No osjetila sam olakšanje dokumentarnim radom kojeg je prouzrokovao taj događaj: velika građa svjedočanstava, arhive itd., koji se ne ograničuju na dokumentarac kojeg je snimio Spike Lee. Ti radovi ukazuju na nesposobnost i prezir autoriteta prema siromašnima, prema svim onim ljudima uhvaćenih u zamku.

Stanovnici Novog Orleansa i sami su postali 'strancima kod sebe'?
Da, iako mislim da im to mjesto pripada. Pogotovo crncima jer je naposljetku kultura grada bila njihova kultura. I nikada više nećemo iznaći taj grad i njegov duh. Rekonstrukcija će izlučiti nešto nalik Las Vegasu.

Koja je trenutna situacija afroameričke zajednice?
Zasebna je to grupacija, u to nema sumnje. Nemaju iste financijske izvore, isti pristup obrazovanju. Kada se u Sjedinjenim Američkim Državama kaže "crnci", treba čuti "siromašni". Iako siromašni bijelci poznaju potpuno iste probleme... No racijalni se jaz zamjenjuje antagonizmom klasa što siromašnim bijelcima omogućuje osjećaj superiornosti. No ja koja posjedujem (privilegija godina!) historijsku evoluciju vidim istovremeno: neprekidnost i evoluciju. Rasizam je i dalje realnost iako nije uvijek toliko očit kao u slučaju Katrina. No mladi su slikari i neki afroamerički glazbenici definirali svoju estetiku kao "post-crnačku", post-black, što označava različiti odnos prema njihovu identitetu, izvan jasno definirane crnačke kulture. Ulažem mnogo nade u taj koncept koji trenutno oživljava samo u umjetničkoj avangardi, no koji može omogućiti razvoj kulture u pozitivnom smjeru.

Postoje isto tako i političari tamne puti među kojima su neki katkad sporni i priželjkuju visoke institucionalne pozicije. Već je krajnje vrijeme da Sjedinjene Američke Države izaberu crnačkog predsjednika. Da ga se izabere i da se o tome opširnije počne pričati! No bojim se da će 2008. biti prerano, čak i za senatora Baracka Obamu koji kaže: "Moj je otac podrijetlom iz Kenije, a moja majka iz Kanzasa". Dobar način da se prevlada rasističko pitanje! Zanimljivo je vidjeti političara na taj način navodi podrijetlo svojih roditelja. Izuzetno cijenim Obamine ljudske kvaliteta i nadam se da će se pokazati utjecajnim i karizmatičnim vođom, pod uvjetom da je dobro okružen. No prije toga treba se riješiti Busha!

Mislite li da će nam novo stoljeće podariti svijet u kojem ćemo moći živjeti zajedno?
Tome se možemo samo nadati. Svijet možda nije pod milošću Sjedinjenih Američkih Država koje su propustile najbolju priliku u povijesti da postignu nešto veliko. Imali su sve što je potrebno za to : izbore, stanovništvo, mitologiju…upravo zahvaljujući njihovoj gostoljubivoj prirodi. Imigracija je upisana u prirodu te zemlje. I to ju čini toliko fascinantnom. Problem je njena stalna napetost što se definira isključivanjem drugih, bili to Ameriindijanci, Afroamerikanci ili Hispanci. Danas se čitav svijet nanovo osjeća strancem.

Koje su tri knjige koje biste ponijeli na pusti otok?
Povijest dekadencije i pad Rimskog Carstva Edwarda Gibbona koje uvijek iznova čitam zbog ljepote jezika. A zatim bih ponijela mnogo bilježnica kako bih napisala još dvije knjige.

____
Razgovor su za francuski časopis Le Nouvel Observateur vodili Gilles Anquetil i François Armanet.

Preveo Yves-Alexandre Tripković
19.02.2007.

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:52

Boris Akunjin : Ahilova smrt

S namjerom da napiše kriminalističke romane «koje se ugledne dame neće stidjeti čitati u metrou» Akunin je stvorio lik autentičnog ruskog globetrottera XIX stoljeća: činovnika četrnaestog razreda Erasta Petroviča Fandorina, detektiva čudnog ranga, i feminiziranog izgleda. Istražitelj Fandorin ima duge trepavice, nosi steznik tipa «lord Byron», sklon je crvenjenju, a Akunin ga je stručno opisao kao mladog romantika u dobi seksualnog sazrijevanja. Razbijajući razne bjelosvjetske urote s kraja XIX stoljeća taj seksualno nesazreli istražitelj proputovati će, kroz seriju uspješnih romana, čitav svijet.

Nakon pada željezne zavjese i sloma komunizma Rusi su krenuli u svijet. Ruska mafija krenula je u New York, Miami i Los Angeles. Ruski novac već je prije otišao u Švicarsku. Novi Rusi pojavili su se na zimovanju u Gstadu i St. Moritzu, i još se u velikim šubarama i s velikim krznenim bucama voze u krug na alpskim sjedečnicama...

Tom sveopćem postsovjetskom kretanju Rusa prema Toscani, Zurichu, Cannesu, Stamford Bridgeu, Dubrovniku, Parizu, i čitavom svijetu, pridružili su se i ruski pisci. Odmah nakon pada željezne zavjese Wladimir Kaminer je pobjegao u Berlin, i bez da se makao dalje od Alexanderplatza sada piše putopise o Evropi. Zgrožen potrošačkim globalizmom Ilja Stogoff je krenuo u suprotnom smjeru, tražeći smisao u netaknutoj divljini Srednje Azije i Kamčatke, do kuda Sneakers čokoladice možda još nisu stigle. Boris Akunin se nije micao iz Rusije, ali u svijet su krenuli njegovi krimići.

S namjerom da napiše kriminalističke romane «koje se ugledne dame neće stidjeti čitati u metrou» Akunin je stvorio lik autentičnog ruskog globetrottera XIX stoljeća: činovnika četrnaestog razreda Erasta Petroviča Fandorina, detektiva čudnog ranga, i feminiziranog izgleda. Istražitelj Fandorin ima duge trepavice, nosi steznik tipa «lord Byron», sklon je crvenjenju, a Akunin ga je stručno opisao kao mladog romantika u dobi seksualnog sazrijevanja. Razbijajući razne bjelosvjetske urote s kraja XIX stoljeća taj seksualno nesazreli istražitelj proputovati će, kroz seriju uspješnih romana, čitav svijet.

Boris Akunin pseudonim je japanologa rođenog u Gruziji 1956. Nije poznato kakva su bila očekivanja Grigorija Čhartišvilija, te s kakvim je literarnim ambicijama i namjerama počeo pisati svoju krimi seriju s inspektorom Fandorinom. Možda je Čhartišvili svoje pravo prezime čuvao za neku ozbiljniju literaturu pa je odlučio krimić potpisati pseudonimom. No Fandorin se pretvorio u veliki hit i autorovu sudbinu. Nakon toga Čhartišvili je nestao, a piscu krimića Akuninu se otvorilo.

Kroz nekoliko godina komercijalno-kreativne groznice Akunin je napisao jedanaest knjiga, romana i priča «Pustolovina Erasta Fandorina», i još nekoliko romana iz serije «Pustolovine sestre Pelagije». Mali i smiješni krimić iz XIX stoljeća pretvorio se u čitavu franšizu o «činovniku četrnaestog razreda», ubrzo unapređenom u «titularnog savjetnika», pa zatim «koleškog asesora», itd.. Sukladno svojoj globetrotterskoj, bjelosvjetskoj prirodi, romani iz ciklusa «Pustolovina Erasta Fandorina» prevode se na engleski, japanski, njemački, talijanski i druge jezike, a stigli su i do obala Hollywooda, gdje je, još prije nekog vremena, Paul Verhoeven kupio prava za ekranizaciju.

Akunin ne odlazi u XIX stoljeće da bi nam nešto veliko rekao o XXI stoljeću. Doba velikih ruskih pisaca za Akunina je prostor literarne stilizacije i zafrkancije. Da bi sa svojim žanrovskim vremeplovom stigao do tog prostora za lakomislenu zafrkanciju Akunin je trebao otputovati više od jednog stoljeća u rusku prošlost. Preskočena su dva svjetska rata, nekoliko regionalnih ratova, zatim februarska i oktobarska revolucija, pa diktatura proletarijata, Staljinove čistke, petoljetke, nacionalizacije, gulazi... i ostatak XX stoljeća u kojem su Rusi mogli putovati samo kao emigranti, sportaši i agenti KGB-a. Na kraju se stiglo do kasnog XIX stoljeća, najbližeg ruskog belle epoquea. Vrijeme uspostave građanskog društva u Rusiji, vrijeme Tolstoja i Dostojevskog... vrijeme je i za putovanja i opasne avanture plahog istražitelja Fandorina.

U svom četvrtom romanu, «Ahilovoj smrti», nakon šest godina provedenih u Japanu Fandorin će se nakratko vratiti majčici Rusiji. Kroz slijedeća četiri dana provedena u Moskvi uspješno će riješiti ubojstvo generala Soboleva, «pobjednika nad nevjernicima i nade Rusije» koji je, čini se, «pao hrabrom smrću u postelji drolje».

Formulu Akuninova uspjeha engleski Guardian opisao je usporedbom kao da «Tolstoj piše o Jamesu Bondu». To zvuči perfektno, i teško da bi se - u marketinškom smislu - moglo smisliti nešto atraktivnije i zvučnije. Istina, niti Akunin ima tolstojevskih ambicija, niti je «seksualno nesazreli» Fandorin posve prispodobiv bonvivanskom liku ženskaroša i cinika Jamesa Bonda. No «Ahilova smrt» upravo je tako sjajan roman. Fandorin je u svom elementu. Vrativši se iz Japana svojim analitičkim vještinama dodao je i rješavanje slučaja meditacijom, te vještinu borbe šurikenima i nunčakama...

Ali prava zvijezda romana nije Fandorin, već njegov antipod Achimas. On Fandorinu u cjelosti otima «Ahilovu smrt». Roman u romanu, priča o Achimasu, bitno je bolja i od onako vrlo dobrog standarda krimi-serije. Čitajući poglavlja o dijaboličnom plaćenom ubojici na pamet pada pomisao kako je možda stiglo vrijeme i za Čhartišvilija. Roman poput ovog zaslužio je da bude potpisan pravim imenom.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

Dragan Jurak, 08.03.07

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:53

Mile Stojić : U divovskoj patnji se ne smije ostati neutralan

Kako da pjevam o šekspirskim gajevima kad mi se noge sapliću o kosti mojih najdražih? Tako je nekako pjevao Milosz na ruševinama katedrale sv. Ivana u Varšavi i taj je stih bio neka vrsta lajtmotiva da se u divovskoj patnji ne smije ostati neutralan. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Czeslaw, nalazeći opravdanja za ulazak sirove zbilje u stih. Stvarnost je ušla u moje tekstove u času kad je postala "maštovitija" od fantazije - bilo je dovoljno tek bilježiti slike.

*

U knjizi 'Rječnik za petak i subotu' (VBZ, 2004.), pojmovniku koji sabire i razlaže riječi karakteristične za posljednjih petnaestak godina, Mile Stojić pod pojmom 'Goran' piše o Ivanu Goranu Kovačiću. Godinama ranije, 1991., isti autor objavljuje u Sarajevu antologiju hrvatskog pjesništva 'Iza spuštenijeh trepavica' koja je počinjala s 'Jamom' Ivana Gorana Kovačića. I kao treća, time vjerojatno ne i zadnja spona, nedavno je Mile Stojić dobio Goranov vijenac, najugledniju pjesničku nagradu u Hrvatskoj.

U obrazloženju svog izbora stručno je povjerenstvo navelo da je 'Mile Stojić svoj pjesnički svijet izgradio na razmeđi pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu se obraća.' I tom lirskom subjekt i njegovom kolektivu sudbina je namijenila tešku historiju. Hercegovac rođenjem, Mile Stojić proveo je većinu života u Sarajevu, odakle ga je rat protjerao u Beč. Objavio je desetak zbirki poezije među kojima mu je 'Večera bez politike' (VBZ, 2005.) posljednja u nizu. Piše eseje, radi kao novinar i danas ponovno živi u svom gradu.

Barbara Matejčić: Antologiju hrvatske poezije 'Iza spuštenijeh trepavica' koju ste objavili u sarajevskoj "Svjetlosti" prije rata započeli ste upravo stihovima Goranove "Jame". Imate li kakav poseban odnos prema njegovu djelu?

Mile Stojić: Da, ta antologija je koncem početkom 1991. objavljena i njena cijela tiraža izgorjela je u jari ratnog plamena. U času kad je rukopis išao u tisak događala se vukovarska golgota i ja sam na početak knjige ubacio onaj čuveni četverostih iz desetog pjevanja 'Jame', u kojoj brat stavlja ljiljan na grudi mrtvoj sestri, uz posvetu "Svim umorenima u Hrvatskoj 1991". Moj prijatelj Vlaho Bogišić tad je blago ironizirao tu invokaciju, rekavši da je knjiga izgorjela u plamenu vlastite posvete, tj. da je spaljena na istoj vatri na kojoj su izgorjele i moje iluzije. Mislim da je Goranovo djelo, pored toga što je estetski ostvareno, svojevrstan humanistički i antifašistički simbol jednog malog naroda, ti profetski stihovi plaćeni vlastitom krvlju, trebali su postati opomena da se logori i jame nikad ne ponove, ali nisu postali. Znakovito je i to da je to prva (a vjerojatno i posljednja) integralna hrvatska antologija tiskana u Sarajevu i da kao takva nije odoljela iskušenju plamena.

U Vašu je poeziju u zadnjim zbirkama 'ušla' dokumentarnost i u odnosu na ranije radove njena je narativnost izraženija. Postavlja li se rat slučajem kao razdjelnica između te dvije, nazovimo ih, faze ili ih je uvjetovao?

Kako da pjevam o šekspirskim gajevima kad mi se noge sapliću o kosti mojih najdražih? Tako je nekako pjevao Milosz na ruševinama katedrale sv. Ivana u Varšavi i taj je stih bio neka vrsta lajtmotiva da se u divovskoj patnji ne smije ostati neutralan. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Czeslaw, nalazeći opravdanja za ulazak sirove zbilje u stih. Stvarnost je ušla u moje tekstove u času kad je postala "maštovitija" od fantazije - bilo je dovoljno tek bilježiti slike. Ali, nije se smjelo upasti u propagandu i mržnju, u toj provali zbiljskog moralo je ostati prostora i za ljepotu, igru, jer poezija je prije svega eksperiment s jezikom, stvar vradžbina i magija, stvar nečistih sila, ona i pobjednike pokadšto pokazuje kao poražene.

Vaši prozni zapisi svjedoče da tuđinu niste prihvatili kao mjesto novog života, već ste tražili obrise onog što se ostavili – u susretima sa zemljacima, na knjižarskim policama s oznakom Balkana… Jeste li napuštajući Sarajevo znali da će to biti privremeno?

Iskustvo egzila uči nas da je sve privremeno na ovom svijetu, a da je sigurnost tek puka izmišljotina osiguravajućih društava. Čovjek koji odlazi ne zna kamo će stići, a čovjek koji se vraća ne zna gdje će se vratiti. "Tuđina nam nije postala zavičaj, a zavičaj nam je postao tuđina", pisao je Bečanin Polgar, koji se nakon pogroma nije mogao ponovo skrasiti u rodnomu Beču, nego je otišao u Zuerich. Zweig i Vida su se ubili. Meni iskustvo egzila nije toliko teško palo, jer sam dobio posao na sveučilištu i jer sam vjerovao u tu privremenost. Imao sam dosta vremena za pisanje, radio sam u biblioteci, a novine sam čitao u bečkim kavanama, gdje platiš jednu kavu i satima možeš čitati sav tisak na njemačkom jeziku.

Nakon niza godina vratili ste se u Sarajevo. Kako osjećate grad, kakav je život u njemu?

Sarajevo je grad prilično izmijenjenog stanovništva i ratom opustošenih ljudi. Pored općeg tranzicijskog pravila da su se bogatstava dokopali najgramziviji i najbeskrupulozniji, ovdje je srednja klasa i fizički upropaštena. Nekadašnje gospođe hodaju u pohabanim kaputima, a sveučilišni profesori rasprodaju svoje knjige na buvljacima. U luksuznim restoranima non-stop sjede, jedu i piju razuzdani stranci koji opraniziraju nekakve seminare o demokraciji. No, i pored svega toga, ovaj grad je mjesto izuzetnih kreativnih energija, tako da je idealan za život nekomu tko se bavi umjetnošću. Sarajevo je grad na koji su pucali njegovi akademici, na koji su njegovi pjesnici, ne samo srpski, pljunuli i otišli tražiti sreću u drugim gradovima, ali Sarajevo je, kao što kaže Andrić, "grad s koje god ga strane gledaš".

U 'Svjetlosti u pomrčini sunca' navodite da skupljate građu za knjigu o ratnom izbjeglištvu. Radite li na toj knjizi?

U svojoj glavi i računalu imam mnoštvo skica, bilješki, asocijacija, fragmenata i nedovršenih pjesama. Imam započeti roman, ali ja pišem dosta teško i treba mi vremena, jer rad na književnosti traži apsolutnu koncentraciju. Pa ipak, neki moji prijatelji mi zamjeraju da previše pišem i objavljujem. U svakom slučaju teme rata i izbjeglištva su toliko jake senzacije da će živjeti u meni sve dok dišem. Izbjeglištvo, egzil cijelo su jedno poglavlje moga života i ja ću se njime baviti u svim budućim knjigama.

Jedan ste od rijetkih pisaca, ako ne i jedini, koji je javno rekao da su pisci za vrijeme rata u inozemstvu 'svoju šansu gradili na tragičnom usudu naroda'. Gdje se može povući granica između literature koja je bila 'profiterska' i one koja se bavila ratom ne skupljajući planski bodove među publikom?

Za vrijeme ili malo nakon srebreničke tragedije jedna je francuska kozmetička kuća lansirala kolonjsku vodu s nazivom "Miris rata". Za ljude ogrezle u blagostanju rat je nešto surovo i uzbudljivo, nešto "macho"i "cool", vjerojatno čovjek osjeti neku nadmoć kad, zavaljen u udobni naslonjač , gleda sirotinju na drugom kraju svijeta kako pati. Isto je tako i s književnošću. Desetine, stotine je knjiga samo na njemačkome objavljeno o Bosni - ali vrlo malo kvalitetnih. To su najčešće knjige vrlo ograničene pismenosti, najčešće su ih pisali ljudi koji su imali sreću da znaju jezik ili oni koji su se prvi dokopali zapadne Europe. Knjige o stradanju Sarajeva pisali su i takvi koji jedva da su ikad i bili u Sarajevu. Žalosno je što na osnovu tih knjiga ljudi u svijetu ocjenjuju našu književnost. Zanimljivo je da o takvim knjigama, koje su postigle "svjetski uspjeh" ljudi u Sarajevu ne žele ni govoriti.

U zapisima iz Beča navodite riječi sarajevskog poznanika koji nostalgično pisanje bosanskih autora, a i Vas među njima, s raznih dijelova svijeta naziva 'porezom na nečistu savjest'. Ima li u tome istine?

Teme nostalgije ja obrađujem godinama u "Feralu", nostalgija je prvenstveno književna, a u nas pomalo i politička tema. No, htio bih ovom prigodom reći nešto drugo. Ja sam nekoliko mjeseci živio u Zagrebu i to baš u vremenu kad je Tuđman počinjao rat protiv Bosne. Nisam se osjećao lagodno, mada sam s mojim prijateljima pokušao učiniti sve da do tog rata ne dođe. Napisali smo ono pismo Tuđmanu u kome smo upozorili hrvatskog predsjednika što će se dogoditi s Hrvatima ako on udari na Bosnu. On nas, naravno, nije poslušao, vjerovao je više Miloševiću nego nama, ali se velik dio hrvatske javnosti tad bio okrenuo protiv nas. Kad sam, kao izbjeglica sa suprugom i dvoje malodobne djece, došao u Zagreb nisam bio spreman pljuvati po Bošnjacima i Bosni, kako je nalagala oficijelna politika, morao sam bježati u Beč i sve bih to zaboravio da se nisu, nažalost, ostvarile one naše prognoze o kojima smo pisali Tuđmanu. Agresija na Hrvatsku bit će u budućnosti izučavana kao primjer bestidnosti - u isto vrijeme dok su jedni domovini davali svoje sinove , drugi su, kroz "pretvorbu" jamili njezine tvornice i hotele. Zbog toga se uvijek sjetim Rozewica, koji kaže: 'krivi smo svi, bez izuzetka i nema onih kojima je savjest čista.'

Nakon pada Vukovara u Oslobođenju ste napisali da je moralna obaveza svakog pisca objaviti barem jedan tekst godišnje o ubijanju Vukovara. Smatrate li da bi moral svakome piscu morao nalagati da javno govori o događajima takvim razmjera, da se 'izjasni' o Vukovaru ili Srebrenici?

Danilo Kiš je napisao da svaki pisac na pitanjima koncentracijskih logora ili prolazi ili pada definitivno, da tu popravnog ispita nema. Ja sam tekst o Vukovaru pisao u Sarajevu, dok sam još uvijek vjerovao da će se moji kolege u Srbiji ograditi od tog gnusnog zločina, ali, osim nekoliko časnik izuzetaka, to se nije dogodilo. Nakon što sam čuo za Helidrom i Dretelj, ja sam uglavnom prestao pisati o Vukovaru i zločinima koje su počinili Srbi.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

Barbara Matejčić, 26.02.07

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:56

Olja Savičević Ivančević : Velike su istine često veliki fejk

Za kratku priču detalj je jedna od važnijih stvari, znati upotrijebiti pravu riječ, ne drviti previše, to mi je, ako je tako kako veliš, dao taj pjesnički odgoj: neka razbarušena disciplina jezika... A što se tiče pisanja kratke priče i romana, to su, po meni, dvije različite vještine, u prvom je slučaju važnije ispričati, u drugom pričati. Možda bih i ja napisala roman, ali kad odbacim sve stvari koje su nepotrebne da bih nešto o nečemu rekla, ostane mi maksimalno deset kartica teksta, možda mi fali strpljenja, zrelosti, vrag će znati…

*

"Nasmijati psa" prozni je prvijenac Olje Savičević Ivančević, dvadeset i dvije kratke priče koje svojim šarmom, zrelošću pripovijedanja, jednostavnim ali vrlo izbrušenim stilom naprosto plijene – pričajući priče. Poklopilo se da je autorica dovoljno stara (rođena 1974. u Splitu) da posjeduje distancu spram godina djetinjstva i odrastanja, a da istovremeno svakodnevicu sagledava i kroz nešto "zreliju" dioptriju, pri čemu je svjesna da sama priča "ne pije vodu" ako nije i dobro napisana, ako su npr. rečenice banalne ili ako u pričama nema i neki element začudnosti koji bi ih razlikovao od predvidljivog preslikavanja stvarnosti.

Iako je još nezahvalno prognozirati kakva će biti ovogodišnja domaća knjiška berba, izvjesno je da je Olja Savičević Ivančević uspjela napisati knjigu koja će ostati u samom kvalitativnom vrhu. Jer, dok su neki autori upali u zamku smatrajući da je literarni napredak, ono "nešto više", pitanje same književne forme (pa je tako roman u nas postao vrijednosno nadređen kratkoj priči), lijepo je vidjeti da i dalje postoje autori-ce koji nisu "izdali" priču.

Nenad Bartolčić : Nakon što je tvoja prva prozna knjiga osvanula na policama knjižara (a pojavile su se i prve pozitivne reakcije), jesi li promolila nos iz mišje rupe (tvoje riječi) ili se još uvijek skrivaš čekajući reakcije "pametnih i knjiških ljudi"?

Olja Savičević Ivančević : Nisam to ni rekla zbog „pametnih knjiških ljudi“, knjiga i ja nismo jedno biće, ona bi trebala biti sama svoj medij, ali to, naravno, tako ne ide. Ona me treba, a očigledno i ja nju. Skrivati se ne moram, pa znaš da živim u Splitu. Tko zna postojim li uopće?!

Nadam se da si Lokotaru (urednik u AGM-u) skupo prodala svoju "knjišku kožu"?

Da, ali komisiono.

Nije laskanje, ali zbilja mislim da će na kraju godine tvoja knjiga biti u samom kvalitativnom vrhu ovogodišnje prozne produkcije (isto bi se dogodilo i da si je objavila koju godinu ranije). Misliš li da je mogući hendikep tvoje knjige činjenica da se u njoj ne otkrivaju neke tzv. velike istine, a i čini mi se da je sama forma kratke priče posljednjih godina pomalo prezrena, svi su odjednom postali romanopisci...

Hvala ti, ali nisam imala nikakve ambicije izvan teksta dok sam je pisala, tako da bi meni osobno jedini hendikep bio da kojim slučajem nije izašla, a ni u to nisam sigurna, vrijeme će pokazati. Istina koja je bitna u pisanju je da nema fejka, velike su istine često veliki fejk, obmana i samobmana. Valjda treba biti velik za stati iza velike istine.

A što se tiče pisanja kratke priče i romana, to su, po meni, dvije različite vještine, u prvom je slučaju važnije ispričati, u drugom pričati. Možda bih i ja napisala roman, ali kad odbacim sve stvari koje su nepotrebne da bih nešto o nečemu rekla, ostane mi maksimalno deset kartica teksta, možda mi fali strpljenja, zrelosti, vrag će znati…

Neki dan sam pročitao kritiku tvoje knjige koju je Dario Grgić napisao u novom Zarezu, pod odlično pogođenim naslovom "Strahovita zaljubljenost u život". Uglavnom niže superlative, samo me malo zasmetalo što olako pristaje na podjelu na "natjecateljsku i nenatjecateljsku" književnost, a u ovu potonju kategoriju ubraja i tvoju knjigu. Jer upravo mediji (i novinari i kritičari) su ti koji favorizirajući određene autore i njihove knjige, određene teme, prema svojoj "skici" kreiraju i scenu... baš me zanima li bi te zvali da čitaš na FAK-u da kojim slučajem još uvijek traje i danas?

Na Faropis su me zvali, tamo sam čitala i s nekim fakovcima, he, zaboravljaš da mi je urednik Kruno Lokotar. Ma znaš, kad sam počela pisati te priče nisam ih pisala tako da budu po ičijem guštu nego onako kako sam u tom trenutku najbolje mogla i znala, pa pomalo i zbog toga što me kao čitateljicu iritirao dobar dio suvremene hrvatske proze prepune ne samo životnih, nego i književnih klišeja. To se prenosi kao zaraza, jer su uzori i književna moda opasna stvar. Pogotovo ako je ta moda zapravo demode..

Da li te uopće privlači duža forma od kratke priče?

Prije pet, pa i prije dvije godine nisam bila sposobna napisati priču, a ovu sam knjigu napisala u nekoliko mjeseci, doduše vrlo intenzivnog rada, da ne kažem hibernacije, tako da je sve moguće.

Tko je na kraju odlučio kako će se zvati knjiga, mislim da sam negdje pročitao da je u igri bilo nekoliko naslova... zašto na kraju baš „Nasmijati psa“? Uzgred, meni se istoimena priča jako dopala, ne samo zato što sam se posljednjih godina iz osvjedočenog mačkoljupca premetnuo u ponosnog (su)vlasnka čak dvije zlatne retriverice... ima nešto između čovjeka i psa, definitivno.

Ima: uzica, spaja ih i razdvaja. Šalim se, volim pseta, iako su svi psi u mojoj knjizi tužni. Naravno da sam ja odabrala naslov! Bila su dva-tri u igri, a na kraju smo se našli Kruno, Dunja Janković, koja je ilustrirala knjigu ( i izvrsno to napravila!) i ja i zivkali znance da presude. Ipak, pobijedila je Dunjina i moja opcija: „Nasmijati psa“: napraviti nešto dobro i nemoguće, na tren promijeniti svijet, iščašiti ga, okrenuti. Zvuči li to tebi kao neka fraza iz nekog nepoznatog jezika?! U svakom slučaju, nije neki kulerski naslov, nije na prvu loptu, al zato mi se i sviđa.

Vezano uz prethodno pitanje, u koju te se grupu može svrstati, onu pasoljubaca ili među mačkoljupce, ili preferiraš neku treću vrstu, na primjer ljude?

Ljude, zar se u knjizi ne vidi?! Životinje su mi puno drage, ali padam na priču.

Malo sam čačkao po tvojoj biografiji, i uglavnom našao podatke o nekoliko pjesničkih zbirki, čak sam i pronašao ponešto tvojih pjesama na Internetu. Kako je išla tvoja pjesnička karijera, a posebno me zanima onaj dio koji se tiče pisanja tekstova za neke pjevače?

Ma bezveze, pokupila sam kao djevojčica nagrade svih tih dječjih časopisa i literarnih manifestacija, pa je prva zbirka došla u četrnaestoj kao posljedica toga, druga opet kao rezultat nekakve županijske nagrade koja se mladim pjesnicima dodjeljivala u sklopu Marulovih dana, a treću je objavila prije nekih sedam-osam godina zadarska Thema koja je objavljivala i časopis Glasje, ali, nažalost, brzo se ugasila…

Bilo je to književno djetinjstvo, adolescencija, kako hoćeš. Distribucija naravno nije išla dalje od Dalmacije, a u isto vrijeme sam nastupala s poznatim pjesničkim imenima kao maskota, pa, nećeš vjerovati, i na Dnevniku bila, ma cirkus…kakva karijera!?! Prije dvije godine, kad sam počela ponovo pisati, kad sam shvatila da to stvarno trebam, kao poziv, a ne samo igru, počela sam slati i objavljivati pjesme u časopisima za književnost ( u Zarezu, Quorumu, Poeziji itd.), pa i onim virtualnim ( prvo sam ih poslala na Knjigomat). U međuvremenu su pojedine pjesme prevedene na češki, engleski, slovenski, makedonski, francuski i slovački, jer sam se promuvala po nekoliko pjesničkih susreta, a to ti tako ide…

Pisanje tekstova za pjevače nema nikakve veze s tim, to je stihoklepstvo, zanat, lako zarađena lova, iako se ponekad, rijetko, i tu zna dogodit poezija. U svakom slučaju, bolje dobar tekst za glazbu, nego loše napisana pjesma ili priča! Voljela bih pisat za neki dobar punk-rock ili alter-pop band, al nisam baš bila u prilici, oni najbolji ionako sami sebi pišu.

Prožimanje muzike i teksta... imaš li kakvu naklonost prema tzv. singer-songwriterima? Koji su tvoji glazbeni afiniteti?

Naravno, volim i Dylana i Cohena, Waitsa, Cavea, Dedića, Brela, Rundeka, tu ekipu, pa i TBF tu spada na svoj način. Nemam ništa protiv punka, ni protiv jazza, ni protiv dobrog nekomercijalnog popa, plešući balet zavoljela sam klasiku, a neću začepiti uši ni kad čujem klapu (e, za klape sam isto pisala). Da sam pjevačica najradije bih bila Debbie Harry (Blondie), to bi bilo bajno!

A filmski?

Luđaci: Almodovar, Jarmush, braća Coen, Lynch, Kevin Smith, Tarantino, Kubrick, Fassbinder, možda prije svih von Trier i ranije od ostalih Fellini, Bergman; a kad se nađem u kompliciranoj životnoj situaciji, uvijek sebi kažem: pogledaj na to kao Woody Allen!

Vratimo se tvojim pričama. Ugodno me iznenadila punoća tvojih rečenica, ima tu puno detalja, da li je to onaj pjesnički nerv za jezik, riječ... što se iskazuje i u pisanju proze tj. kratkih priča?

Za kratku priču detalj je jedna od važnijih stvari, znati upotrijebiti pravu riječ, ne drviti previše, to mi je, ako je tako kako veliš, dao taj pjesnički odgoj: neka razbarušena disciplina jezika.

Najjednostavnije bi bilo reći da se priče događaju u Splitu, a vjerojatno bi mogla biti riječ i o bilo kojem drugom gradu na obali, pa čak i na kontinentu?

Da, ali to je Split, pa i Zadar, koji put Kaštela, samo provučeni kroz jedan novi filter, napola izmišljeni, nadopisani, povećani, smanjeni, tako da se čini da ti gradovi mogu biti bilo gdje, ali zapravo ne mogu.

Kakva je tvoja percepcija tzv. metropole, Zagreba?

Zagreb i ja se volimo na daljinu. Imam svoje omiljene ljude i mjesta, dolazim prilično često i moja je predodžba namjerno romantična, uzmem ono najbolje i odem doma.

Neizbježno pitanje, imaš li direktnih knjiških uzora, ili barem autora koje s guštom čitaš? Ima li među njima i domaćih, živućih?

Toliko sam toga pročitala da skoro i nema pisca koji mi bar malo nije bio uzor, al baš zbog toga nema direktnih. Ima fascinacija, divljenja. Mogu ti reći što sam čitala ovog ljeta i svidjelo mi se: Baricco, Bodor, Barnes… vidi svi na B! O' Connor, Yourcenar, Šalamun, Žagar, Maleš, Gulin, Mitana, Nastić (taj je lud), „Ponoćni boogie“ Ede Popovića, te sam još nebrojeno puta pročitala slikovnicu „Dječje oči“ Dedića i Junakovića kao i Ćopićevu „Ježevu kućicu“ svojoj kćeri..

Objavila si knjigu poezije pod naslovom „Žensko pismo“. Zanemarimo sada prisutnost u medijima, tko bolje u nas piše – žene ili muškarci?

Muškarci, naravno, oni su veći i pametniji. He-he.

Kod nas se od pisanja ne živi... čime se, dakle, baviš, gdje se vrte pare? Čačkajući po prikupljenima podacima čitam da si se osim u pisanju i uredničkim poslovima okušala i kao nastavnik i novinar, a da sada držiš dućan šalova... gotovo da te mogu zamisliti i kao pletilju čipki... pod stare dane... u pauzama pisanja.

Teško, nisam ti ja tip Emily Dickinson, iako sumnjam da je i ona kačkala. Moja karijera male poduzetnice je došla do svog predviđenog zenita te sam se s njom oprostila. Nekoliko godina sam pisala za novine, nekoliko godina predavala hrvatski u srednjoj školi, uredila neke zbornike, studentske časopise, privela kraju postdiplomski, prije skoro pet godina rodila dijete…

Čovječe, ja sam zapravo stara. Pa sad bih napokon trebala položiti taj zadnji ispit (ako netko slučajno prati moje izjave sigurno se krasno zabavlja, jer to već dvije godine najavljujem), pa se malo konkretnije uhvatiti magistarske radnje. Kao pravi pesimist idealist nadam se živjeti od pisanja. Pisat ću bilo što, bilo čim, na bilo kojoj podlozi.

Kakvi su ti daljnji planovi? Najavljena je tvoja nova knjiga pjesama... što se još kuha?

Da, najavljena je, AGM bi trebao biti izdavač, ali imam intimni problem s tom knjigom, od šezdeset i nešto pjesama koliko ih je u njoj, nisam zadovoljna sa barem trideset, mislim da ih treba zapaliti. I zašto objaviti nešto tek da bi bilo objavljeno? Mislim da ću raditi na toj knjizi, jer ima tu i dobrih stvari ili napisati potpuno novu. Nadam se da me izdavač neće ubiti kad ovo pročita, he-he, ipak je poezija u pitanju.

Internet, blogovi... navodno si često online? Omiljene destinacije? Da li je i koliko Internet promijenio naše živote?

Nevjerojatan si, sve znaš, čime se ti baviš u slobodno vrijeme?! Nisam baš neki frik, imam nekoliko sajtova koje rado posjetim, obično se odnose na vijesti iz književnosti i kulture, zatim virtualne časopise, elektroničke knjige; novine ne kupujem, televiziju slabo gledam, pa mi Internet služi kao sredstvo informiranja. Koji put, kao što je poznato, svratim i prokomentiram ili pozdravim. Inače, ne vidim ni jedan razlog zašto netko tko piše, a ima dovoljno vremena i interesa ne bi imao blog, dapače.

Meni Internet stvarno jest promijenio život, jer ovako izmještena sa nekakve književne scene svakodnevno komuniciram i surađujem s ljudima putem mejla, šaljem tekstove, pregovaram, dogovaram etc. etc. Osim toga, kad pišem nekakav esej za studij nema boljeg suradnika od googlea, deseterostruko mi smanjuje boravak po pljesnivim arhivima, znam što trebam tražiti.

Aktivno komuniciraš i surađuješ s autorima i na projektima nastalim na području ex-Jugoslavije, ako usporediš ovdašnju knjišku scenu s srpskom, crnogorskom, bosanskom, slovenskom... kakvi su tvoji dojmovi, koje su poveznice a koje "razilaznice"?

Do većine tih suradnji je također došlo putem virtualnih časopisa i mejla, a do nekih i nakon književnih susreta. Tako je nedavno objavljena i antologija „Na trećem trgu“, šteta što su hrvatski mediji potpuno nezainteresirani za tu knjigu, jer u njoj ima jako dobrih autora i priča. Izgleda da još nismo zreli za takvo što ili su mladi ljudi kod nas zreliji od starijih.

Crnogorska scena ima izvrsne mlade pisce, srpska je vrlo raznolika, šarena tako da još nisam uspjela pohvatati sve konce, dragi su mi neki mladi pjesnici, a najzanimljivijim mi se čini beogradski underground; za razliku od nas u Hrvatskoj, koji smo u svojoj literaturi iskoračili iz prethodne generacije ratnog pisma, najmlađi bosanski pisci još se bave tom tematikom, što je sasvim za očekivati.

Inače, kad smo kod ex-yu zemalja, najugodnije iznenađenje sam doživjela prošlog kolovoza u Sloveniji na međunarodnom festivalu "Dani poezije i vina" u Medani, prekrasan festival, svaka im čast.

Što te nisam pitao?

Nemoj više, molim te

!

Nenad Bartolčić, 20.09.06

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:57

Predrag Matvejević : Kritički govor se oslobodio straha

Da nisam toliko vremena uložio u ta pisma mogao sam možda napisati još nekoliko knjiga kao što su "Mediteranski brevijar" i "Druga Venecija", do kojih među mojim knjigama najviše držim. Za svako od spomenutih pisama ponekad je trebalo vidjeti odvjetnika koji brani pisca u zatvoru, proučiti zatvorenikov dosje, konzultirati pravnike, svjedočiti na sudu… U to je uloženo jako puno vremena, više nego i u jednu moju knjigu. Nisam siguran da sam to vrijeme potrošio na najbolji način, možda sam mogao i bolje.

*

Kada se nedavno predstavljalo ponovljeno izdanje "Otvorenih pisama – moralnih vježbi" (izdavač V.B.Z.) Predraga Matvejevića u Veliku dvoranu Novinarskog doma nije se moglo ući. Jasno da toliko ljudi nije došlo samo zbog knjige koja je kao samizdat objavljena prije dvadeset godina, već zbog autora kojem se i na taj način htjela dati podrška zbog presude zagrebačkog Općinskog suda prema kojoj je osuđen na pet mjeseci zatvora zbog klevete. U vrijeme kada su pisana – osamdesetih godina – ta su pisma bila izraz gotovo nezamislive građanske hrabrosti, a danas se ona mogu čitati kao dokument o jednom vremenu i čovjeku koji je smatrao da se kritički progovoriti mora javno i da vrijedi založiti se za druge, makar bili politički neistomišljenici. A dizati glas u obranu drugih, u obranu prava na različitost i slobode govora u Hrvatskoj nije bila česta pojava ni u liberalnijim vremenima od onih jugoslavenskih.

Matvejević je tim pismima tražio pravdu za mnoge koji su bili progonjeni i zatvarani u Jugoslaviji (Gotovac, Tuđman, Veselica, Pavletić samo su neka imena), ali i u inozemstvu (Kundera, Havel), kritizirao je političke funkcionere (posebno oštro Šuvara) zbog čega su ga stizale optužbe u rasponu od onih da je "hrvatski nacionalist" do toga da je "politički ljubavnik Dobrice Ćosića". Ta su pisma, u bitno proširenoj verziji, objavljena i u Francuskoj i Italiji, gdje su čitana kao epistolarni roman. S Predragom Matvejevićem, koji se sudeći prema pismima u bitnome nije mijenjao svih ovih godina, razgovarali smo na njegovu proputovanju između Rima, gdje predaje na Sveučilištu La Sapienza, i Zagreba, u koji dolazi gotovo svakoga mjeseca.

Barbara Matejčić : Osjećate li razliku, među ostalim i u odnosu prema Vama, kada danas dolazite u Hrvatsku naspram prije koju godinu?

Predrag Matvejević : Unatoč svemu, osjećam razliku. Dovoljno je reći da je premijer stao u moju obranu kada je donesena presuda Zagrebačkog suda, a predsjednik Republike već prije me je odlikovao i nedavno prisustvovao predstavljanju mojih "Otvorenih pisama". Podrška nakon presude bila je veća nego što sam mogao očekivati. Osjetio sam se dovoljno podržanim tako da sam zaustavio pokušaj nekih članova Europskog parlamenta u Strasbourgu koji su htjeli da se moj slučaj iznese pred tu instituciju. Tu sam inicijativu odbio jer ne želim da se osuđuje Hrvatsku i da ona bude talac odluke jednog suda ili suca. Hrvatskoj je najmanje potrebni to da bude taocem jedne nedostojne presude. Nažalost vidjeli smo kako se u ovom prethodnom razdoblju pljeskalo generalu, isticalo na javnim mjestima njegove slike, ne uvažavajući pritom činjenicu da je njegov bijeg toliko štetio Hrvatskoj u pregovorima za ulazak u Europsku uniju. Ali to je druga priča, naša domaća.

Osim toga, obični su ljudi uvidjeli kako takozvani «domoljubi» u ime svoga «domoljublja» opljačkaše vlastitu domovinu, u mutnom razdoblju «privatizacija, «tranzicija», «transakcija» i Bog zna sve čega. To je otrijeznilo širok sloj ne samo inteligencije, koja više ne želi nikome potpisivati bianco mjenicu. Ostavimo primitivce postrani, premda su još uvijek brojni i moćni. Rasteretilo se, unatoč svemu, javno mnijenje. Kritički govor se oslobodio u osjetnoj mjeri straha od onih koji te stalno pozivaju na red i mjere koliko si ispravan, što si, odakle si. Ističem ponovo u tom kontekstu dvije pojave međusobno povezane: zamor nacionalizma i oslobođenje od straha. Jedna stara ideologija iscrpljuje se pred našim očima pokazujući se još jednom nesposobnom da vrijednosti nacije uzdigne, ako već ne do univerzalne razine, barem do evropske - da ih suoči s evropskim vrijednostima i napokon nas same približi suvremenoj Europi. Možda je upravo započeo ispit svijesti i savjesti, koji bi mogao imati - to ćemo vidjeti - povoljnih posljedica.

I ova knjiga i mnogi drugi Vaši tekstovi temelje se na ideji da se svjedočiti mora javno. Nije li praksa pokazala da je često moć javno izgovorene riječi slaba ili barem kratkotrajna? Nije li naše društvo sklono amneziji tako temeljitoj da se javno može reći gotovo sve i da to ne promijeni gotovo ništa?

Svi narodi, osobito mali i ugroženi, moraju čuvati pamćenje i dati mu mjesto kakvo zaslužuje. Nasuprot tome, kod nas je sklonost amneziji, posebno u zadnjem razdoblju, dosta velika. Zaboravljaju se stavovi ljudi koji su nekoć bili sasvim drugačiji nego što su danas, kao da je moralna prevrtljivost postala općom društvenom osobinom. Neki su pomislili da je objavljivanje knjige "Otvorena pisma" moj odgovor na nedavnu presudu, ali ono nema s tim bitne veze. Objavljivanje tih pisama dio je napora da se reagira na neke oblike amnezije: želio sam podsjetiti, pogotovo mlađe generacije, na ono što sam radio ranije. Učinilo mi se da ta knjiga može dati mali prilog vjerodostojnosti i kontinuitetu koji je nužan u kulturi. Naravno da se čovjek mora mijenjati u svijetu koji se mijenja, da se s promjenama svijeta i neki stavovi mijenjaju, ali te se promjene moraju odvijati u stanovitoj postojanosti. Teško je povjerovati onomu koji je postao vjernik, a prethodno proganjao vjernike. Takvi su obrati rijetko kada iskreni.

Možda mi je povezanost s francuskom kulturom dala stanovite kriterije, koji u nas nisu osobito rasprostranjeni. Tamo nitko ne zaboravlja što ste jučer rekli. Chirac je u mladosti sudjelovao na nekoliko ljevičarskih manifestacija i Le Monde će mu redovito to spomenuti iako je to bio davni i marginalni dio njegova života. Razumijem da je naša kultura imala teškoće sa svojim ustanovljavanjem i osamostaljivanjem i da je u tim procesima trebalo objedinjavati razjedinjene strane, ali do koje mjere se u to ime može zaboravljati i brisati tko je što radio?

Mislite li, s vremenske distance, da je vrijedilo pisati ta pisma? Ne samo zbog, kako Vi kažete, izražavanja slobode, već i zbog toga što ste nešto uspjeli promijeniti takvim angažmanom?

Objektivno, čini mi se da se malo što uspjelo promijeniti tim pismima. Što se tiče mene samog, osjećam se na neki način na gubitku. Da nisam toliko vremena uložio u ta pisma mogao sam možda napisati još nekoliko knjiga kao što su "Mediteranski brevijar" i "Druga Venecija", do kojih među mojim knjigama najviše držim. Za svako od spomenutih pisama ponekad je trebalo vidjeti odvjetnika koji brani pisca u zatvoru, proučiti zatvorenikov dosje, konzultirati pravnike, svjedočiti na sudu… U to je uloženo jako puno vremena, više nego i u jednu moju knjigu. Nisam siguran da sam to vrijeme potrošio na najbolji način, možda sam mogao i bolje. Što se tiče slobode izražavanja, nju je lako proklamirati, mnogo je teže osigurati izražavanje slobode. Dug je put od mješavine demokracije i diktature, koju sam prije petnaestak godina nazvao demokraturom, do stvarne demokracije.

Kako to da u to vrijeme niste bili zatvoreni zbog tih pisama, a upravo ona svjedoče da se i zbog manjih grijeha završavalo u zatvoru? Je li Vas poznanstvo s Krležom štitilo?

Mislim da me jest štitilo, a znam i da su se "Razgovori s Krležom" svidjeli Titu. Zaštitilo me i to što sam bio potpredsjednik međunarodnog PEN-a, što sam surađivao u Le Mondeu i što me francuski predsjednik odlikovao Legijom časti. Znali su da me ne mogu zatvoriti - to bi izazvalo međunarodne reakcije. Iako je bilo vrlo nezgodnih pisama kao što je ono Titu, koje nije objavljeno u ovoj knjizi, u kojem ga pozivam da se povuče sa svih funkcija. Tek sam naknadno došao do informacije da Tito nije reagirao na to pismo kao što su to učinili neki sitniji činovnici oko njega. Dušan Dragosavac je bio prisutan na sastanku Tita, Krleže, Kardelja i Bakarića kada se raspravljalo o mom pismu. Rekao mi je da je Tito bio sklon ideji da se povuče i radi na svojim memoarima, ali su ga prisutni odgovarali, ističući kako nam je potreban za rješavanje vanjskih i unutarnjih problema. Policija me nije progonila, ali me jest pratila. Moj položaj je olakšavala činjenica što nisam bio nacionalist.

Kažete da Vas je policija pratila, a vidjeli ste i svoj dosje. Jeste li u njemu našli što zanimljivo?

Vidio sam dio u kojem stoji da sam infantilan, neuračunljiv, slabih živaca, da se viđam s opasnim licima i branim ih. Mislili su da sam nenormalan zato što pišem takva pisma.

O socijalizmu s ljudskim licem govorili ste kao o društvenom uređenju kojemu težite. Je li socijalizam jugoslavenskog tipa bio s ljudskim licem?

Samo djelomice. Nije se u tome uspjelo zbog brojnih kontradikcija, zaostalosti, jednopartijskog sistema. Socijalizam s ljudskim licem se nije mogao izgraditi na takvim pretpostavkama. Ipak, raskid sa Sovjetskim savezom je bila velika stvar, to nas je spasilo od režima albanskog ili bugarskog tipa. Valja priznati jugoslavenskom režimu, ako hoćete nazovimo ga socijalizmom, da je umjetnost bila oslobođena stega. Sjetimo se da je Titova kritika apstraktnog slikarstva trajala dva dana, nitko se nje nije držao i Murtićeve slike su visjele u diplomatskim predstavništvima širom svijeta. To je "odleđenje" u umjetnosti išlo dosta daleko. Isto tako znamo i da je Titov režim progonio dvije kategorije ljudi: informbiroovce i separatiste - nacionaliste. Prema njima nije bilo milosti. Možda Hrvatska nije znala dovoljno štititi vlastite nacionaliste kao što je to činila Slovenija, jer ne mislim da je u Hrvatskoj bilo više nacionalizma nego u Sloveniji. Mogli bismo reći da je slovenski nacionalizam bio obazriviji, a hrvatski neoprezniji.

Često Vas se svodilo na Vašu knjigu "Jugoslavenstvo danas" i optuživalo za jugonostalgiju. Možda Vas nisu pomno čitali jer kada se iščitaju Vaši tekstovi iz devedesetih godina zapravo je teško naći povoda onom bijesu kojega ste znali izazivati.

Moja knjiga «Jugoslavenstvo danas», objavljena 1982. u Zagrebu i preštampana u Beogradu 1986., bila je zapravo knjiga upozorenja: što se sve može dogoditi ako se nastavi ovako ili onako… Dogodilo se gore. Nimalo se ne stidim tih svojih upozorenja, koje su neki tumačili na način koji im posve iskrivljuje smisao. To me više ne uznemiruje. Nisam nikad bio unitarist. Jugoslavenska ideja je niknula u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku. Branili su je najbolji Hrvati. To mogu poricati samo oni koji su svjesno ili nesvjesno pogođeni amnezijom. Mislio sam - i danas tako mislim – da je postojala mogućnost da cijela tadašnja Jugoslavija bude integrirana u Europsku uniju. Bili smo osjetno ispred istočnoeuropskih zemalja koje su danas u Europskoj uniji. Jacques Delors, tadašnji predsjednik Europske komisije, socijalist i lijevi kršćanin kojega sam imao prilike upoznati, susreo se s našim predstavnicima. Nudio je ček na pet milijardi dolara za početak, da se lakše sredi gospodarstvo i omogući zajednički ulazak u Europu.

U Europskoj uniji - držao sam i danas držim - svatko je mogao potvrditi svoj identitet prema evropskim uzorima, makar se razlikovali jedni od drugih koliko Francuzi i Nijemci, što s nama ipak nije slučaj. Takva mi je perspektiva izgledala privlačnijom od rata koji je odnio više od stotinu tisuća života, otjerao sa svojih ognjišta možda dva milijuna ili još više stanovnika, uništio tolika dobra, upropastio sudbine. Je li doista bio velik grijeh tako misliti? Danas Europska unija traži veće povezivanje i jačanje gospodarskih i drugih odnosa u ovom prostoru. To je, htjeli ili ne htjeli priznati prijemni ispit za ulazak u Europsku uniju. A taj ulazak, posebno nekih susjednih zemalja, neće biti sutra. Počekat će možda desetak ili više godina. Zamislite koliko se vremena izgubilo, nekoliko desetljeća! A bili smo ispred cijele istočne Europe, dok smo sada na začelju. Ne odričem se stoga svojih upozorenja.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

Barbara Matejčić, 06.04.06

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:58

Čedomir Višnjić : Politiku velikosrba ne branim, ali branim njihove pjesme

Krajem prošle godine Glas Koncila u nastavcima je pisao o izdanjima Prosvjete. Hrvatsko slovo se permanentno bavi mojom pozicijom, Hrvatsko kulturno vijeće također, a priču prati i Večernji list. Ne mislim da me Hrvatsko slovo treba voljeti, bilo bi mi još čudnije da me hvali. Ne zabrinjava mene što Hitrec o meni loše misli. U krajnjoj liniji, osjećaji su obostrani. Postojanje novina kao što je Hrvatsko slovo oduvijek sam branio i uvijek ću braniti. U tome ne vidim nikakav problem, ali je problem to što se u tim napadima zastupaju pogromaški stil, duh i ciljevi.

*

Objavljivanje panorame novijeg srpskog pjesništva “Nebolomstvo”, koju je izdalo Hrvatsko društvo pisaca, a priredila ugledna novosadska profesorica Bojana Stojanović Pantović, u proteklom je tjednu bio najnoviji kulturni skandal zato što je autorica u panoramu, koju je financijski podržalo Ministarstvo kulture, među 65 autora uvrstila i pjesme Matije Bećkovića, Gojka Đoge i Rajka Petrova Noge, poznatih po podržavanju velikosrpske ideologije.

Večernji list je prozvao Ministarstvo kulture objavivši tekst pod naslovom “Hrvatska platila zbirku velikosrba”. U priču se umiješao i ministar kulture Božo Biškupić, koji je na dan objavljivanja teksta promptno sazvao hitnu sjednicu Vijeća za knjigu i nakladništvo pri Ministarstvu kulture na kojoj je tražio da ga njegovi članovi izvijeste zašto su poduprli objavljivanje te antologije, te je potom objavio priopćenje u kojem navodi da je riječ o velikom propustu Vijeća, od kojeg je tražio “da prihvati odgovornost”.

O antologiji, Biškupićevoj reakciji i najnovijem sukobu dvaju književnih društava razgovarali smo s Čedomirom Višnjićem, Biškupićevim pomoćnikom za knjigu, koji je jedna od najprozivanijih osoba u priči.

Adriana Piteša : Jeste li iznenađeni silinom reakcije kojom je popraćeno izdanje panorame srpskog pjesništva?

Čedomir Višnjić : Pomalo sam iznenađen iako imam senzibilitet i za temu i za problem. U trenutku kad smo odlučivali, ni ja niti itko od okupljenih nije mislio da bi moglo doći do reakcije ovog tipa. Kad sam vidio knjigu, bilo mi je drago što je uvršten Bećković jer mi se učinilo da smo konačno ostavili po strani političke i politikantske kriterije. Upoznat sam s Bećkovićevim političkim idejama i znam da ne dijelim te ideje. Ali, zagovaram njegovo mjesto u panorami poezije.

Iako sam iznenađen reakcijom, nisam iznenađen rasporedom snaga koji se poslije toga dogodio. Govoreći iz osobnog kuta, nerijetko se iznenadim, pa i uplašim dubinom raskola koji postoji na hrvatskoj intelektualnoj, političkoj i kulturnoj sceni. Vjerujem u važnost i potrebu dijaloga srpske i hrvatske kulture, to je moja temeljna pozicija koja je daleko od politike i daleko od svakog jugoslavenstva.

Što mislite o činjenici da se od članova Vijeća, predsjednika Hrvatskog društva pisaca Velimira Viskovića i od vas traži da se izjasnite jeste li pobornici velikosrpske idelogije?

To je najblesavije u cijeloj poziciji i temeljito podcrtava slabosti političke kulture koja za svaku sitnicu traži izjašnjavanja o tzv. temeljnim pitanjima, koja su u pravilu politička. To je, u najmanju ruku, čudno i govori o slabosti onih koji traže takva izjašnjavanja.

Je li bilo potrebe da se zbog zbirke pjesama sazove hitna sjednica Vijeća za knjigu?

Bilo je razloga da pretresemo rad Vijeća djelomice i kako ne bi došlo do različitih tumačenja i osobnih izjašnjavanja. Ljudi koji sjede u Vijeću pripadnici su različitih opcija i nisu dužni o svemu isto misliti. Ugodno sam iznenađen činjenicom da su stali u obranu svog rada. Kao i činjenicom da su stali u obranu jedne knjige i obranu onoga što smatramo kulturnom stečevinom, a to je da antologičar sastavlja antologiju.

Ministar Biškupić je izjavio kako ne bi pristao potpisati ugovor o sufinanciranju da je znao da će biti uvrštena trojica apostrofiranih pjesnika. Kako vi gledate na to?

Pripadnik sam intelektualnog i političkog kruga koji je nasljednik i baštinik ljevičarske tradicije ove zemlje, kako kulturne tako i političke. Kao pripadnik manjine, zainteresiran sam za pitanje očuvanja i stvaranja hrvatsko-srpskih kulturnih veza. Ne mora postojati suglasnost svih aktera u svim pitanjima. Ali, ja i dalje ne mogu ni na koji drugi način, ni kao pomoćnik ministra, ni kao predsjednik Prosvjete, reagirati drukčije osim podrškom takvim projektima. Ne moramo se slagati, ali još jednom ističem da je Vijeće stalo u obranu tog projekta.

Komentator Jurica Pavičić smatra da je srž problema u tome što književna desnica teško prihvaća pomisao da srpski kadar nadzire hrvatsku knjigu u hrvatskoj državi te da to za desnicu ima dimenzije svetogrđa. Kako gledate na takve primjedbe, pogotovo ako uzmemo u obzir da su ksenofobični napadi na vas sve učestaliji?

Ti napadi potječu iz značenja knjige, književnosti i pitanja jezika u našim integracijskim procesima. Ne čudi tako da pitanje odvojenog ili zajedničkog pisanja jedne riječi u ovoj kulturi prerasta u vrhunsko političko pitanje. Još živimo našu prošlost. Ne bih upotrijebio riječ svetogrđe, ali činjenica jest da je pripadnik nacionalne manjine prvi čovjek u svijetu knjiga nešto što dio ljudi teško može prihvatiti.

Krajem prošle godine Glas Koncila u nastavcima je pisao o izdanjima Prosvjete. Hrvatsko slovo se permanentno bavi mojom pozicijom, Hrvatsko kulturno vijeće također, a priču prati i Večernji list. Ne mislim da me Hrvatsko slovo treba voljeti, bilo bi mi još čudnije da me hvali. Ne zabrinjava mene što Hitrec o meni loše misli. U krajnjoj liniji, osjećaji su obostrani. Postojanje novina kao što je Hrvatsko slovo oduvijek sam branio i uvijek ću braniti. U tome ne vidim nikakav problem, ali je problem to što se u tim napadima zastupaju pogromaški stil, duh i ciljevi.

Nema velike razlike između takvih tekstova i kamena bačenog u prozor. Loše je što će se raskol zaoštravati kako se bude približavalo vrijeme izbora. Mislim da bi odgovorni ljudi u ovoj državi o tome trebali voditi računa. Živimo u društvu koje nije saniralo posljedice rata, u kojem je taj kompleks jedan od važnijih problema. Oni koji napadaju mene, Prosvjetu i Srbe ciljaju na najniže osjećaje u javnom mnijenju i ovoj zemlji čine lošu uslugu.

Na poziciju Biškupićeva doministra došli ste zbog dogovora na relaciji Sanader - Pupovac. Biškupić se ponaša kao pragmatičan političar i ne poseže za smjenom, čime bi se udovoljilo određenim strukturama. No, jednako tako, zbog tendencioznog teksta saziva hitnu sjednicu, ali ne čini ništa kako bi vas zaštitio, makar deklarativno, od sve učestalijih napada. Premda u vašem odnosu nitko ne očekuje ljubav, elementarna pristojnost ipak je nužna. Vrijeđa li vas Biškupićevo ponašanje?

Imam ljudski, izrazito korektan odnos s ministrom Biškupićem, pa mi se ovo pitanje čini nepotrebnim.

Mnogi dovode u pitanje uvrštavanje Ive Vojnovića među srpske pripovjedače u antologiji koju urednički potpisujete. Kako gledate na tu odluku?

Izgleda da će antologije postati zaštitni znak mog mandata. Svjestan sam višeznačnosti identitetskog karaktera obitelji Vojnović. Riječ je o složenom i ozbiljnom pitanju dviju kultura, koje je bilo predmetom brojnih zloupotreba.

Naravno da je Vojnović i hrvatski pisac, ali branim mogućnost da ljudi poput njega mogu antologijski pripadati i jednom i drugom književnom krugu. Tu knjigu sam objavio u Zagrebu, gdje mislim i ostati. Knjiga je ponuđena na interpretaciju javnosti, ali očito je da se ne može udovoljiti onima koji podržavaju filozofiju trajnog raskola dviju kultura, a ja to niti ne želim.

Porukom predsjednika Društva hrvatskih književnika Stjepana Čuića da ide u Beograd onaj tko ne može spavati bez Bećkovića, ponovno je zaoštren sukob dvaju društava pisaca - DHK i HDP-a. Koji je vaš komentar?

Pripadnici obaju društava rade u Vijeću za knjigu i dobro surađuju. Istina je, što je pokazao i ovaj slučaj, da se ponovo zaoštrava, uvjetno rečeno, sukob lijeve i desne opcije kad je u pitanju suradnja i nesuradnja sa Srbima. Rekao sam već što ja mislim o tim pitanjima. Žao mi je što postoje ljudi koji ne misle tako, ali zbog toga neću promijeniti ništa u svom razmišljanju.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

Adriana Piteša, 13.03.06

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:59

Slavenka Drakulić : Moja je glavna ambicija samo preživljavljavanje

Što se tiče odnosa prema mom radu u Hrvatskoj, ja sam, kao prava ženica, skromna i zadovoljna što me nitko ne tuče. Jer, općenito, svi pisci koji su otišli iz Hrvatske, ili se mislilo da su otišli, od Irene Vrkljan, preko Dubravke Ugrešić, do Predraga Matvejevića, na neki su način marginalizirani. Ne vrednuje ih se u odnosu na njihovo stvaralaštvo, nego u odnosu na njihovu fizičku prisutnost u Hrvatskoj. Nije li to apsurdno, gotovo smiješno?!

*

Više od 20 godina je prošlo otkad je Slavenka Drakulić, novinarka Starta i Danasa, 1984. godine izdala svoju prvu knjigu "Smrtni grijesi feminizma" koja se danas može naći samo u rijetkim zagrebačkim knjižnicama. Devedesetih za Hrvatsku nepoćudna i nepoželjna intelektualka u međuvremenu je, napustivši Hrvatsku, kao svoje jedino boraviše (drugo je u Švedskoj), izdala četiri knjige eseja koje su je u svijetu proslavile: "Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali", "Balkan express", "Cafe Europa" i "Oni ne bi ni mrava zgazili". Ti će naslovi uz prvijenac iz 1984. godine 8. studenog izaći u Profilovoj ediciji Sabranih djela Slavenke Drakulić, gdje je prošle godine objavljena i sabrana proza iste spisateljice. Slavenka Drakulić do danas je doživjela oko 110 izdanja svojih knjiga s prijevodima na sve najvažnije svjetske jezike, čime je postala najprevođenija hrvatska spisateljica. Uz to, objavljuje svoje članke u vodećim svjetskim novinama kao što su Suddeutsche Zeitung ili La Stampa, Dagens Nyheter, Politiken... Dvije edicije njezinih sabranih djela, izašle u razmaku od godinu dana, kao i posljednja knjiga, "Oni ne bi ni mrava zgazili", koja se bavi haaškim optuženicima, obilježile su njezin veliki povratak u hrvatski javno-književni i medijski prostor.

Ivana Mikuličin : Kroz «Sabrane eseje», prvi put se u Hrvatskoj u cijelosti objavljuju knjige "Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali", "Balkan espress" i "Cafe Europa" (u sažetom obliku 1997. objavio ih je Feral Tribune). Je li hrvatska publika tek sada sazrela da bez političkih predrasuda upozna vaš esejistički rad?

Slavenka Drakulić : To su tri različite knjige. "Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali" odnosi se na život u doba komunizma iz ženske perspektive. "Balkan express" govori o ratu iz jednog posebnog rakursa. Nema priča s fronta, nema reportaže, to je moj privatni doživljaj, lišen ideologije, o tome kako su se ljudi oko mene mijenjali u ratu. "Cafe Europa" govori, naravno, o postkomunizmu, o nekim fenomenima zemalja u tranziciji, a glavna je teza da se politički sustav može promijeniti preko noći, a da pritom mentalitet ljudi ostane isti. Govorimo li o zrelosti jednog društva, u tom je smislu danas aktualnija moja posljednja knjiga, "Oni ne bi ni mrava zgazili", koja se bavi haaškim suđenjima ratnim zločincima, a također će biti objavljena u sklopu Sabranih eseja. Ona govori o suočavanju s prošlošću, otkrivanju istine, preuzimanju odgovornosti kao sporom i bolnom procesu. Međutim, teško mi je reći kako je prihvaćena, prikaza je bilo malo, ali su bili pozitivni, barem u tiražnim novinama. Prodala se prilično dobro za naše okolnosti. Ali, sudeći po medijima, Hrvatska još nije spremna suočiti se s istinom o nedavnom ratu i s činjenicom da su njezini vojnici počinili ratne zločine, kao i da ratni heroji mogu biti optuženi za ratne zločine.

Hrvatska književna kritika podcjenuje vaš prozni rad, a veliča esejistički, dok su u svijetu zapravo jednako popularna vaša prozna djela: "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Kao da me nema" i "Božanska glad". Evo, S. P. Novak u svojoj Povijesti hrvatske književnosti tvrdi da su vaši romani ništa vise od angažiranih priloga feminističkoj prozi. Zašto je tako?

Proza koju sam ja pisala nije feministička, nego pripada u tzv. žensko pismo, kao što Andrea Zlatar u svojoj posljednjoj knjizi "Tekst, tijelo, trauma" naziva vrstu proze koja se razvila pod utjecajem feminističkog pokreta. Razlog toga što hrvatska književna kritika i danas reagira na ovaj način vuče svoje korijene iz prošlosti kad su ženske spisateljice bile marginalizirane, u smislu književne kritike, ali i svakodnevnog odnosa prema njima. Meni se dogodilo da je moj prvi naslov, knjiga novinskih tekstova "Smrtni grijesi feminizma", bila prva feministička knjiga kod nas, a vjerojatno i u cijeloj istočnoj Europi, što me je na neki način obilježilo i kao autoricu literature. Moji kasniji romani gledali su se kroz tu feminističku prizmu. Pritom nitko nije pokušao napraviti distinkciju između moje novinarske angažiranosti i literarnog stvaralaštva iako se može tražiti neka poveznica između tih dvaju segmenata mog rada, recimo u tematskom smislu. Generalno gledajući, u inozemstvu danas ne postoji marginalizacija nečega što se zove žensko pismo, danas se piše samo o tome je li riječ o dobrom ili lošem djelu pisanom u tom stilu, tj. o dobroj ili lošoj literaturi.

Kako gledate na današnji fenomen ženskih spisateljica koji se naziva chicklit?

To su knjige koje pišu mlade žene o mladim ženama za mlade žene, a ta proza je vrlo raznorodna. Ono što mi se čini zanimljivim kod tog fenomena je činjenica da se te žene ne obaziru na muškarce kao uzore u literaturi, niti na muškarce kao kritičare. Chicklit je, po meni, više socijalni nego literarni fenomen, jer u njemu ima malo kvalitetne literature. No, sigurno je da će iz tog mora imena iskočiti neka spisateljica. Kao što se prije nekoliko godina u Hrvatskoj, nakon poslijeratnog vakuuma u kojem se proizvodila uglavnom loša ratna memoaristika, dogodila eksplozija mladih muških i ženskih imena od kojih nisu sva dobra, ali će zasigurno neka izrasti u odlične pisce.

Neka od novijih imena hrvatske književne scene objavila su svoje nove romane ljetos u biblioteci Jutarnjeg lista. Mislite li da je za pisca dobro da novu knjigu objavi na taj način, da se tiska u 50.000 primjeraka i prodaje na kioscima ili je ipak bolje da je tiska u 1000 primjeraka i prodaje po knjižarama?

To je direktniji pristup publici kroz veću tiražu, koji donosi i veću popularnost. Ne znam koliko to ima smisla, meni se čini da novu knjigu treba objavljivati kod klasičnog izdavača u tvrdom uvezu iako je to možda malo staromodan stav. Ja tu, prije svega, vidim jedan drugi fenomen, a to je uništavanje klasičnog izdavaštva. Taj fenomen za literaturu i literarno izdavaštvo nije dobar, ali za samog pisca jest u financijskom smislu. U Hrvatskoj ovaj fenomen ima teške posljedice za izdavaštvo. Naravno, u velikim zemljama, gdje postoje veliki klasični izdavači, recimo u Njemačkoj, nije moguće da novu knjigu nekog relevantnog pisca objavi novinski izdavač.

Održali ste prošle godine, nakon dugo vremena, promociju u središtu Zagreba, koja je bila izuzetno posjećena. Bila je to promocija knjige vaše sabrane proze. Moglo bi se reći da ste se vratili na hrvatsku književnu scenu. No, kakav je to povratak kad organizatori ovogodišnjeg Frankfurtskog sajma tvrde da je Miro Gavran najprevodeniji pisac ne znajući, valjda, koliko su vaše knjige prevođene?

Bitno mi je napomenuti da se ja ni s kim ne natječem u prijevodima i da je to stvar slučaja i sreće, a ne samo napora. Moram reći da ništa ne znam o Miri Gavranu i njegovim prijevodima. Možda mene još ne računaju kao hrvatsku spisateljicu. To je stvar hrvatske kulturne politike, za koju sam ja potpuni autsajder još od prijašnjih vremena. Recimo, u Hrvatskoj je bilo samo pet prikaza romana "Kao da me nema", koji govori o silovanjima u ratu u Bosni, a u svakoj zemlji u kojoj je izašao bilo ih je barem dvadeset pet. Slično je i s knjigom "Oni ne bi ni mrava zgazili", o kojoj je u Njemačkoj napisana jedna cijela mala biblioteka tekstova, i to prije nego što sam dobila Nagradu za razumijevanje Sajma knjiga u Leipzigu u ožujku ove godine. Ali, na to sam navikla. Što se tiče odnosa prema mom radu u Hrvatskoj, ja sam, kao prava ženica, skromna i zadovoljna što me nitko ne tuče. Jer, općenito, svi pisci koji su otišli iz Hrvatske, ili se mislilo da su otišli, od Irene Vrkljan, preko Dubravke Ugrešić, do Predraga Matvejevića, na neki su način marginalizirani. Ne vrednuje ih se u odnosu na njihovo stvaralaštvo, nego u odnosu na njihovu fizičku prisutnost u Hrvatskoj. Nije li to apsurdno, gotovo smiješno?!

U knjizi "Oni ne bi ni mrava zgazili" portretirali ste haaške optuženike. Na žalost hrvatskih čitatelja, u knjizi nema poglavlja o Anti Gotovini. Zašto?

Kad sam pisala tu knjigu, 2001. godine, još nije bilo slučaja Gotovina. Bitna pitanja o kojima u toj knjizi govorim, a to su krivnja i suočavanje s njom, ništa se ne bi promijenila da sam u drugo izdanje ubacila Antu Gotovinu.

Zašto je dobar dio hrvatskih građana teško prihvatio haašku optužnicu upućenu Gotovini?

To je pitanje istine o ratu s kojom se još nismo u stanju sami suočiti. Da jesmo, ne bi nam trebao Tribunal. Nije stvar u tome da su Hrvati nesposobni za to; svakom narodu koji je prošao kroz rat treba jako dugo da se suoči s istinom o ratu. I zato nam je potreban Tribunal. Prema mojem mišljenju, funkcija Tribunala, čak i da je on politički manipuliran, dugoročno gledajući, povijesna je. Osim simboličnog - ali samo simboličnog zadovoljavanja pravde - ono što je bitno je postupno otkrivanje istine o ratu. Do istine se dolazi kroz svaku novu optužnicu, pa ta istina zasad izgleda kao nedovršena slagalica. No, ako prepustite otkrivanje istine samo nama, ili u Srbiji, građanima Srbije, ili u Bosni, samo građanima. Bosne, onda se može dogoditi ono što se dogodilo na skupu studenata Pravnog fakulteta u Beogradu, gdje je zaključeno da se zločin u Srebrenici nije dogodio. Zahvaljujući Haaškom tribunalu, genocid u Srebrenici izašao je na vidjelo kao činjenica kroz proces Radislavu Krstiću.

Je li Gotovina heroj ili ratni zločinac?

Ljudi mogu istovremeno biti ratni zločinci, jer ih se tereti po zapovjednoj odgovornosti kao što je njegov slučaj, ali i heroji, jer su odigrali herojsku ulogu u obrani zemlje. Kad bi se dublje povijesno ušlo u tu problematiku, vjerojatno bismo došli do otkrića da su neki heroji NOB-a mogli biti optuženi za ratne zločine.

Nedostaju li Hrvatskoj ratni heroji?

To je pitanje jako važno. U sagledavanju fenomena Gotovina trebalo bi od polititičke dimenzije razlučiti sociološku, filozofsku i antropološku. Trebalo bi razgovarati o tome zašto nam uopće trebaju heroji. Imamo li mi kompleks infantilnosti zato što smo odrasli u komunizmu, pa su nam uvijek potrebni vode, očevi, neka vrsta Tita, poslije Tita Tito, što nam se s Tuđmanom i ostvarilo. Ili samo proživljavamo normalan proces tranzicije u kojem građanin nije odmah u stanju za sebe preuzeti individualnu odgovornost, pa stalno traži neko toplo jato, neki kolektiv.

Hrvatska je, dakle, unatoč tome što je Gotovina i dalje u bijegu, pristupila pregovorima za ulazak u EU. Kako gledate na paradoks da je Hrvatsku do pregovora s EU dovela ista ona stranka koja se za Račanove vlade opirala suradnji s Haaškim sudom? Odnosno, poigramo li se s naslovima vaših knjiga, mogli bismo reći da je Hrvatsku u Cafe Europu uveo Balkan express.

Svaka čast Ivi Sanaderu ako nas je Balkan expressom uveo u Cafe Europu. Sanader je nedvojbeno pokazao proeuropsko lice. Pitanje je samo koliko kontrolira desno krilo svoje stranke i koliko je HDZ u cijelosti proeuropski orijentiran. S obzirom na to tko su njegovi birači, HDZ nije proeuropska stranka. Sanader ima problem jer nudi projekt koji nije projekt ni njegove stranke ni njegovih birača. Ali je to projekt građana Hrvatske. I to mu treba priznati jer je pokazao da nije samo premijer partije nego premijer svih hrvatskih građana. No, istovremeno, sad je trenutak da se njegova vlada okrene prema problematičnim unutarnjim pitanjima. Važno je pitanje, koje se 15 godina ne razrješava, reforma sudstva i korupcija. Osim nagomilanih gospodarskih problema, bitna su i suđenja za ratne zločine na hrvatskim sudovima.

Harold Pinter dobio je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost, a kao što je poznato, riječ je o piscu koji je otvoreno branio Slobodana Mloševića. Je li Nobelova nagrada u krizi i što švedska javnost misli o njoj?

Nobelova nagrada je u krizi jer su njeni kriteriji potpuno netransparentni i nerazumljivi. To misle i sami Šveđani, te o tome poprilično i raspravljaju.

Znam da nerado o tome govorite, ali vjerojatno malo čitatelja zna da vas je Bili Clinton bio pozvao na jednu kulturnu konferenciju u Bijeloj kući. Koje ste državnike upoznali osim njega?

Upoznala sam više njih, od njemačkog premijera i talijanskog predsjednika do švedske kraljice. Sada me austrijski kancelar Schussel pozvao na skup u Salzburgu. Ali to se povremeno događa, pisci se nadu u takvom okruženju. Pa iako je to neka vrsta priznanja, ne bih to posebno isticala.

Tko je od njih ostavio poseban dojam na vas?

Bili Clinton. Vrlo je obrazovan, uz to oštrouman čovjek.

Trenutačno živite na relaciji Istra -Zagreb - Beč - Stockholm. Mislite li se vratiti u Hrvatsku?

Kada sam uopće otišla? Tu sam. Moj problem nije što ne živim na ovom mjestu, nego što ne živim ni na jednom mjestu. Sada ću otići u Berlin, jer sam dobila stipendiju, prije toga sam mjesecima bila u Americi zbog operacije presađivanja bubrega. To je život gdje si zbog stipendija i konferencija stalno u pokretu, a i moj suprug ima svoj posao koji se odvija na relaciji Beč - Stock-holm. Ukupno, puno više vremena provedem u Hrvatskoj nego bilo gdje drugdje. No, kad sam u Hrvatskoj, ne dajem to na velika zvona, ne tražim da se napiše vijest u novinama da sam stigla.

Imali ste vrlo težak životni put, dvije operacije presađivanja bubrega, u Hrvatskoj ste javno prozvani vješticom... Živjeli ste u više europskih gradova, neko vrijeme bili ste u Americi, probijali ste se na svjetsko književno tržište. Kako je preživjela i pritom se smijala Slavenka Drakulić?

Moja glavna ambicija dugo je bila i još jest samo preživljavanje. Kada je to osnovna ambicija, sve ostalo čini se kao šlag, sve je prekrasno što god se dogodi. Preživljavala sam radeći uvijek isključivo stvari koje su me zanimale. Pisala ono što me zanimalo, družila se s ljudima koji su me zanimali. Bolest me naučila hijerarhiji vrijednosti. Jer s njom startaš s najniže pozicije. Imam vrijednosti kojih se držim i u tom sam smislu beskompromisna i u odnosu na ljude i u odnosu na pisanje, politiku... Moglo bi se čak reći da sam tvrda osoba. Tvrdoglava, što bi rekla moja mama, a potvrdio moj suprug. Dosadno mi je bilo sjediti i tugovati nad svojom sudbinom, i to zanimanje za ljude i fenomene izvuklo me iz svega. Danas sam za dovoljna, imam 56 godina, preživjela sam bolest s kojom se borim od tridesete, nešto sam napisala, a bogme sam se i smijala.

U pripremi je i nova knjiga?

U novoj se knjizi bavim svojim, apsolutno fantastičnim iskustvom dobivanja bubrega od anonimne, žive osobe. Za razliku od knjige "Oni ne bi ni mrava zgazili", koja se bavi ratnim zločinima i "banalnošću zla", u ovoj ću predstaviti ljude koji su učinili dobro i koji za to nisu ni na jedan način nagrađeni, dakle ne rade to za novac. To je novi fenomen u SAD-u, star samo nekoliko godina. Operacije ove vrste, omogućene novim lijekovima protiv odbacivanja, rade se od 1999. Dobrovoljnih anonimnih davatelja samo je tristotinjak u Americi. Zanimalo me ponajprije što je te ljude ponukalo na operaciju da bi spasili život nekoj potpuno nepoznatoj osobi.

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

Ivana Mikuličin, 03.11.05

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 16:59

Miljenko Jergović : Nemam potrebu biti nacionalni bard

U Hrvatskoj, pa i u širem eksjugoslavenskom prostoru jako dugo je postojao mit o piscu koji se treba čuvati i štedjeti. Taj pisac napiše tri ili četiri knjige koje su sve genijalne i on je po tome nacionalni bard. Nemam potrebu biti nacionalni bard niti imam potrebu ponašati se u skladu sa zadanim književnim bontonom koji nalaže da objavite jednu knjigu u deset, petnaest ili dvadeset godina. Pisanjem se bavim na neki drugi način, koji podrazumijeva da pišem, a ne da čekam jer nemam što dočekati.

*

Roman “Gloria in excelsis” Miljenka Jergovića bio je prvi roman koji je s početkom ljeta objavljen u biblioteci „Premijera” Jutarnjeg lista, ujedno i naslov koji se daleko najbolje prodao. Da li zbog zazora prema nakladniku (novinskom nakladništvu), ili čega drugoga, brojnija kritička recepcija ovog djela za sada je izostala, no vjerujemo da će medijska uskogrudnost uskoro ustuknuti pred činjenicom da je pred nama novo (za neke kvalitetom iznimno) književno djelo, i ništa više ni manje od toga. (op.ur.)

Adriana Piteša : Radnja romana “Gloria in excelsis” sastavljena je od tri paralelne priče. Koja je od njih bila startna pozicija za roman i koju je bilo najteže napisati?

Miljenko Jergović : Osnovna priča je franjevačka priča iz osamnaestog stoljeća i cijeli roman je u biti tako počeo. “Gloria in excelsis” na razne je načine nastajala još od vremena kad sam prvi put pročitao neke važne franjevačke ljetopise, kad mi se počela vrtjeti ideja o nekom takvom romanu. Ne mogu reći koji mi je dio bilo najteže napisati, iz jednostavnog razloga što su tri glasa koja se pojavljuju u knjizi morala biti ispisana na tri različita načina, a da svejedno čine jednu priču. No, predugo sam razmišljao o toj knjizi da bi mi se pri pisanju mogle dogoditi nepredviđene poteškoće. Naime, sama razrada knjige, mislim pri tome na razradu na mentalnom i emotivnom planu, bez pisanja bilješki, trajala je desetak godina.

Franjevačka linija je inspirirana stvarnim ljetopisom?

Lik fra Marijana iz "Glorije" je zapravo lik velikog bosanskog franjevca i ljetopisca fra Marijana Bogdanovića, i ta franjevačka priča napisana je kao slobodna interpretacija njegova ljetopisa. Na tri mjesta sam podvalio kratke ulomke koji su bukvalno prepisani od njega, čisto zato što sam ćelio vidjeti hoće li ih moji prvi čitatelji rukopisa pronaći i hoće li se jezik mojih priča razlikovati od tog jezika, jer ne bi bilo dobro da se razlikuje.

Zašto su vam ljetopisi toliko zanimljivi?

Ljetopisi su velika književnost o kojoj se u Hrvatskoj malo zna i govori. Radi se naprosto o velikoj i silno uzbudljivoj literaturi u koje se osjeća duh jednog vremena, ali ne samo na razini nekih povijesnih fakata, nego na razini historiografije svakodnevnog života. Mislim kako je to ono što ih čini nevjerojatno inspirativnim u književnom smislu. Naravno, puno prije mene i puno vještije i uspješnije se njima služio Ivo Andrić, kao i niz drugih pisca.

Dio radnje romana smješten je u Zagreb. Slika Zagreba je najmanje pozitivna od mjesta opisanih u knjizi. Jeste li to učinili namjerno ili vam se omaklo?

To su mi već dvije čitateljice rekle, što me malo kao primjedba plaši. Ne mislim da je tako, jer ni slika Sarajeva u Gloriji nije naročita lijepa. Jednostavno se radi o slici Zagreba u proljeće i ljeto 1945. To je slika Zagreba, kao jednog višestruko uplašenog, na neki način ponićenog, ali u isto vrijeme podlog mjesta. Ali, kako ja ne pišem socrealističku literaturu, to nije ultimativna, jedina, niti osobna slika Zagreba, nego naprosto jedan od mogućih Zagreba.

Među nefikcionalnim likovima koji se pojavljuju u romanu jest i Maks Luburić?

Maks Luburić je samo jedan od nefikcionalnih likova. Iako se pojavljuje kao epizodist, Luburić je naprosto jak lik. U proljeće 1945. godine Luburić se stvarno pojavio u Sarajevu i u vrlo kratkom vremenu počinio neke od najstrašnijih zločina koji su se u Sarajevu uopće dogodili. Kuća u kojoj je on zasjedao upamćena je u nekoj sarajevskoj gradskoj povijesti kao kuća užasa. Ja čak imam i nekakvu osobnu vezu s činjenicom Maksa Luburića. Naime, u mom najbližem susjedstvu nalazi se vila u kojoj je Luburić tad, u proljeće ‘45. ćivio. Kao sasvim mali klinac od šest, sedam godina, igrajući se u svom vrtu u Sarajevu, gledao sam tu vilu i znao sam da je Luburićeva vila. I neki strašan osjećaj je izranjao iz te činjenice.

Mislite li kako je strah nakladničke scene prema projektima kao što je biblioteka Premijera, u kojoj medijske kuće izdaju neobjavljene knjige domaćih autora, opravdan?

Meni je taj njihov strah razumljiv iz jednostavnog razloga što se izdavaštvo na kioscima pokazalo moćnim, i u financijskom i nakladnom smislu riječi. No, možda bi sad bilo vrijeme da nakladnicima padne na pamet kako pisanje knjige, dakle proizvodnja novog književnog djela, košta. Pri tome ne mislim da bi se knjige trebalo platiti prema tzv. tržišnoj vrijednosti pojedinog naslova, nego platiti koliko pretpostavljena proizvodnja književnog djela košta. Filmske redatelje nitko ne plaća prema broju prodanih ulaznica. Umjesto toga ti se projekti smatraju nacionalnim kulturnim interesom i subvencioniraju se na razne načine. Dosad pisci, ako su živi, nipošto nisu bili smatrani nacionalnim kulturnim interesom, niti je većinu naših nakladnika ta činjenica zabrinjavala. Honorari su kod većine izdavača bili na razini uvredljive milostinje ili ih uopće nije bilo, a bilo je i slučajeva da neki važni pjesnici plaćaju nakladnicima da im se objavi knjiga. To bi se trebalo mijenjati, a možda je ova edicija neka vrsta upozorenja da bi se trebalo promijeniti.

Je li vas iritiralo to da nakon izlaska „Dvora od oraha” nije bilo nijednog teksta koji je propustio navesti precizan broj stranica romana?

Nije me iritiralo, nego mi je bilo smiješno. Da nije bilo tih tekstova, vjerojatno ne bih ni zapamtio da knjiga ima 687 stranica.

Puno objavljujete. Je li vas strah da se ne potrošite?

Pisci se ne troše pisanjem, nego se troše nepisanjem. U Hrvatskoj, pa i u širem eksjugoslavenskom prostoru jako dugo je postojao mit o piscu koji se treba čuvati i štedjeti. Taj pisac napiše tri ili četiri knjige koje su sve genijalne i on je po tome nacionalni bard. Nemam potrebu biti nacionalni bard niti imam potrebu ponašati se u skladu sa zadanim književnim bontonom koji nalaže da objavite jednu knjigu u deset, petnaest ili dvadeset godina. Pisanjem se bavim na neki drugi način, koji podrazumijeva da pišem, a ne da čekam jer nemam što dočekati. Ne znam kakav je uopće smisao te strategije objavljivanja tri knjige u životu. Kao što ne znam kako nitko nije primijetio kako je to samo pravilo kod velikih i genijalnih eksjugoslavenskih književnika, dok su veliki i genijalni književnici nekih drugih jezika, naroda i sredina poput Garcije Marqueza, Rushdieja objavili svaki pojedinačno više knjiga nego svi naši živi klasici zajedno. Neke od tih knjiga su možda bolje, neke su lošije, ali ih svejedno objavljuju. Pisac se, dakle, troši nepisanjem, i što je još bitnije, prejakim uživljavanjem u ulogu pisca u svakodnevnom životu.

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu

Adriana Piteša, 01.10.05

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 17:01

Borivoj Radaković : Za mene je seksualni čin svečanost

Dok pišem ne razmišljam o tuđim očekivanjima, a niti o šoku. Ispisujem ono što mislim da je važno prvenstveno za sam tekst koji pišem, a onda i za jedno viđenje svijeta. A poganin kakav jesam, rado prinosim žrtvu Erosu. U našoj se književnosti erotski prizori ponajčešće opisuju ružno, mačistički ili – otkako su neke spisateljice otkrile da i one mogu opsovati – žensko-naturalistički. Za mene je seksualni čin svečanost i nastojim ga tako prikazati, ne pravim, dakle, karikaturu, ne želim ogaditi tu najsvetiju ljudsku stvar, tako punu drame da joj se uvijek treba klanjati.

*

Književnik i prevoditelj Borivoj Radaković rođen je 1951.godine. Dosad je objavio: roman «Sjaj epohe» (1990.), zbirke priča “Ne, to nisam ja” (1994.) i “Porno” (2002.), dramu “Plavi grad” (2002.) i knjigu eseja i putopisa “Sredina naprijed” (2003.). U kazalištu Kerempuh izvedene su mu drame: « Dobro došli u plavi pakao» (1994.), «Miss nebodera za Miss svijeta» (1998.) i «Kaj sad?» (2002.). Priredio je antologiju lezbijske poezije «Dvije» (1992.) te u suradnji s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom zbornik “Croatian Nights” (2005.) Jedan je od pokretača FAK-a. U biblioteci «Premijera» Jutarnjeg lista objavljen je Radakovićev drugi roman “Virusi”.

Adriana Piteša : Od vašeg prvog romana prošlo je petnaest godina. Zašto ste napravili toliku pauzu, barem kad je pisanje romana u pitanju?

Borivoj Radaković : Naprosto su životne okolnosti bile takve – od besparice do mog ipak gotovo religioznog pogleda na književnost koji me priječio da se upustim u stvari za koje nisam bio spreman. Svejedno, u međuvremenu sam napisao nekoliko drama i dvije knjige priča, preveo svu silu knjiga, a s Hrvojem Osvadićem i Nenadom Rizvanovićem pokrenuo sam FAK koji je podrazumijevao popriličan angažman. U književnosti sam, dakle, bio sve vrijeme. Malo sam se i svađao po novinama, gubio vrijeme s beznačajnim skorojevićima i književnim mešetarima, ali i drugovao s piscima i ljudima od knjige i obraza, putovao… Nisam brojao godine.

Tema romana «Virusi» je intima pedesetogodišnjaka. Roman koji započinje finom studijom odnosa supružnika koji se više ne podnose, uskoro dobiva prepoznatljive obrise vaše poetike; eksplicitne opise seksualnih odnosa te scene koje mogu biti označene kao šokantne. Niste željeli iznevjeriti očekivanja?

Dok pišem ne razmišljam o tuđim očekivanjima, a niti o šoku. Ispisujem ono što mislim da je važno prvenstveno za sam tekst koji pišem, a onda i za jedno viđenje svijeta. A poganin kakav jesam, rado prinosim žrtvu Erosu. U našoj se književnosti erotski prizori ponajčešće opisuju ružno, mačistički ili – otkako su neke spisateljice otkrile da i one mogu opsovati – žensko-naturalistički. Za mene je seksualni čin svečanost i nastojim ga tako prikazati, ne pravim, dakle, karikaturu, ne želim ogaditi tu najsvetiju ljudsku stvar, tako punu drame da joj se uvijek treba klanjati.

Kako to da ovaj put ne koristite lokalizme; dijalekt po čemu ste bili prepoznatljivi?

Vjerujem da ne zvuči sebehvalno ako kažem da sam zapravo prvi počeo pisati cjelovite tekstove na žargonu ili nekom autentičnom lokalnom govoru još potkraj osamdesetih. Devedesete su u europskim književnostima donijele upravo tu pojavu, a vrhunac je bio «Trainspotting» Irvinea Welsha 1993. U nas je postojala i specifična situacija: kako je nova vlast s početka devedesetih razorila jedan standard, a drugi nije i zadugo neće moći uspostaviti, bilo je logično da se razmašu dijalekti i lokalni idiomi, a s njima i žargon. Što se mene tiče, tu sam stvar za sebe obavio. Danas se time bave epigoni, ali ne vidim da je itko donio išta novo.

Zašto ste se odlučili za tako neodređeni kraj romana?

U zadnje me vrijeme zanima upravo to da ispišem stvari koje ne znam ni sam. Nisam zamislio što je daljnja sudbina likova od trenutka kad sam ih ostavio, a ostavljam ih u trenutku kad su u nastavku mogući i život i smrt. Nije potrebno sve reći, a nije potrebno baš sve ni znati. Sam se kao autor odričem toga da znam sve o svojim junacima, baš kao što ni u životu izvan knjige baš nisam upućen u sve što bih htio znati. Zato mi bar ostaje čežnja da jednoga dana, nekako, saznam...

Dubravka Ugresić je izjavila kako je iznenađuje to što nikoga ne čudi činjenica da u biblioteci «Premijera» nema nijedne autorice. Kako vi gledate na nedostatak spisateljica u ovoj ediciji?

Nisam primijetio. Ali kad bolje pogledam, istina je. Nema ni homoseksualaca pa taj izbor daje lažnu sliku o pomanjkanju demokracije u nas. Nema, bogme, ni kućnih ljubimaca. Kineza ima podosta u Hrvatskoj i trebalo je uvrstiti nekog/u njihovog/u predstavnika/cu. Osobno mi nije neugodno što sam tu pozvan. Još mi je manje neugodno što sam muškarac. Ipak, znam da su neke autorice pozvane, ali nisu imale spremne radove i to je, koliko znam jedini razlog što biblioteku čini nas osam ne baš tako agresivnih muškaraca.

Govorili ste kako kultura koja nema roman, nije zrela kultura. Evo, u Hrvatskoj ove godine imamo trend objavljivanja romana. Znači li to kako sad imamo i zrelu kulturu?

Ne bih rekao da se radi o trendu, ali činjenica jest da se povećao broj objavljenih romana. Dobro, mnoge od tih knjiga samo se zovu romanima, često su to zbrkane gomile slova poslagane u redove po papiru. Ponekad takve zbrkane stvari dobivaju pohvale i brojne nagrade. To, dakako, još ne znači da imamo zrele romane. Ipak, stvari se razvijaju i uskoro ćemo, nadam se imati nekoliko snažnih romanopisaca koji će biti u stanju ispisati naše vrijeme i na razini pojedinca i kulturnog i društvenog okružja. Veliki su to zahtjevi, a mi još nemamo dovoljno dobrih pisaca.

Vaša zbirka «Porno» svojedobno je podigla dosta prašine; kako zbog izdavanja, tako i zbog same tematike. Koliko smo se kao društvo senzibilizirali u međuvremenu?

Prije bih rekao da kao društvo otupljujemo. Sugrađani su listom glasali za kapitalizam, za vlastitu bijedu i tuđe blagostanje. U takvu sustavu senzibiliziraju se samo kriminalci pa što drsko, što maštovito pljačkaju sportske kladionice, banke, državu, fondove za knjige, sve nas. A mi smo sve ravnodušniji.

Nedavno ste se prihvatili uredivanje biblioteke «Antimeinstream» u okrilju VBZ –a. Kakva je točno koncepcija te biblioteke?

Predstavit ću neke knjige i autore koji su u nas malo ili nikako poznati – od škotskih pisaca kao što su Alexander Trocchi, Stewart Home ili Bill Drummond, do Engleza Marka Manninga, Amerikanaca Kathy Acker, Dennisa Coopera, te Istranina Francija Blaškovića. Sve su to autori koji djeluju nonkonformistički, donose inovacije, sukobljavaju se s dramom života duhovito i ozbiljno i ne daju mira dosadi.

»Rado sam prihvatio poziv (VBZ-a) jer se i sam opirem općoj slici koju su u nas stvorili mediji, odnosno knjigama koje se prodaju uz novine, književnim nagradama, inertnosti, trendolovačkoj kritici i uredničkoj pomami za nametanjem ukusa...«, Uzevši u obzir da vaša knjiga izlazi uz novine, možete li prokomentirati vašu nedavnu izjavu?

Govorio sam protiv mainstreama, a gotovo sve knjige objavljene uz novine u ove dvije godine bile su mainstream. Iznimka je Nabokovljeva «Lolita», na primjer. Lautreaumont, Burroughs... naprosto su nezamislivi. Moje sudjelovanje u biblioteci koja se prodaje u kioscima nije valjda čudno – nisam napisao mainstream knjigu, kao što je nije napisao recimo ni Zoran Ferić. Ovo mi je daleko najdraže kolo od svih koja su do sada išla uz novine. Dodao bih – neke u književnosti zanima ono što već znaju, vole vidjeti što im je poznato. Mnogi vole omamljenost dosadom. Meni je do onoga što još ne znam ni kao čitatelj niti kao pisac.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

Adriana Piteša, 13.09.05

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 17:01

Boris Dežulović : Od zore do sumraka u dva-tri daha

Cijeli život bavim se smrtno ozbiljnim stvarima, a samo zato što smo Tuđmana prikazivali ga kao morskog psa ili u krevetu s Miloševićem ljudi me doživljavaju kao kafanskog šeretu što priča viceve. Jedan prijatelj u Beogradu gotovo je cijeli "Christkind" čitao kao očekivano humorističko-satiričko štivo, i kad je konačno pred kraj romana shvatio da "Christkind" to nije, morao ga je početi čitati ispočetka. Naprosto ga je krivo čitao. Zar to nije sjajno?

*

Boris Dežulović rođen je 1964. godine, novinarsku karijeru započeo je u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio je kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od osnivača Feral Tribunea, a danas radi kao kolumnist Globusa. Godine 2004. proglašen je novinarom godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Zajedno s Predragom Lucićem priredio je „Greatest shits : antologiju suvremene hrvatske gluposti” (Split, 1999). Prvi roman "Christkind" objavio je 2003. godine, i za njega je ove godine dobio Nagradu Jutarnjeg lista.

Radnja romana "Jebo sad hiljadu dinara" događa se od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini, a prema autorovim riječima, "još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale."

Adriana Piteša : Zašto ste se dirali u to osinje gnijezdo, te odlučili temi pristupiti na humorističan način?

Boris Dežulović : Pa ne mislim ja baš da je pisanje o hrvatsko-bošnjačkom sukobu, kako se to lijepo kaže na standardnom hrvatskom, nekakvo osinje gnijezdo. Danas diraš u osinje gnijezdo kad kažeš, recimo, da je to bila agresija na BiH, kao ja upravo sad, ali mene je više zanimalo klasično prozno istraživanje o besmislu rata. Humorističnim rukopisom sam ga pisao i zato da, kako bi rekao oficir na postrojavanju, naglasim ozbiljnost situacije.

Likovi u romani su vam jako uvjerljivi. Koliko vam je problema stvarala jezična razina?

Jezična razina nije mi predstavljala problem, ili barem ne bi bilo dobro da jest, zbog toga što je jezik junaka osovina oko koje se priča vrti. Oni su, naime, na suprotstavljenim stranama, ali govore istim jezikom, i jedino po čemu se razlikuju su oznake na uniformama. Kad im zamiješate te karte, jedine za koju se mogu uhvatiti, dobijate premisu za klasičnu komediju zabune, a onda i komediju uzbune u kojoj na kraju na kraju ništa neće biti smiješno.

Pisanje humoristicnih romana u načelu je sklizak teren, jer lako mogu ispasti, nježno rečeno, "isforsirani". Koliko ste dugo radili na romanu, odnosno koliko dugo ste ga sređivali?

Napisan je u dva-tri daha, a onda ostavljen da fermentira nekoliko mjeseci. To se pokazalo dobrim potezom, jer imao je dosta viška, pa se nadam da će kraćenja veseliti čitatelje barem onoliko koliko i matični holding. I kako to biva po Murphyjevom zakonu, nakon mjeseci i mjeseci fermentacije Jutarnji list se s ponudom za objavljivanje u biblioteci Premijera javio gotovo točno na dan kad mi je dijagnosticiran rak, pa sam tako rukopis dovršavao u upravo idealnom okružju za pisanje humorističnih romana: na kemoterapiji u bolničkoj sobi Onkološkog odjela bolnice Rebro, priključen na infuziju i citostatike. Nezaboravno iskustvo. Dopustite stoga da iskoristim ovu priliku da javno zahvalim liječnicima i sestrama s Rebra na susretljivosti i pomoći. I svakako spomenite da je završna glazura romana obavljena u Žaboriću kraj Šibenika, u ljetnikovcu velikog bosanskog novinara i jezikoslovca efendije Emira Imamovića, koji mi je pomogao kod bosanske lekture romana.

Uzevši u obzir vaš dosadašnji novinarski rad od vas se nekako očekivalo da startate sa romanom kao što je "Jebo sad hiljadu dinara". Izjavili ste da je "Christkind" bio svjestan izbor za prvijenac. Zasto?

Pa da, negdje sam rekao da sam svjesno krenuo s takozvanim ozbiljnim romanom, jer je lakše nakon "ozbiljnog" pisati "neozbiljno", nego obrnuto. Bila je to, naravno, zajebancija, ali kao u svakoj, ima i tu malo istine. Cijeli život bavim se smrtno ozbiljnim stvarima, a samo zato što smo Tuđmana prikazivali ga kao morskog psa ili u krevetu s Miloševićem ljudi me doživljavaju kao kafanskog šeretu što priča viceve. Jedan prijatelj u Beogradu gotovo je cijeli "Christkind" čitao kao očekivano humorističko-satiričko štivo, i kad je konačno pred kraj romana shvatio da "Christkind" to nije, morao ga je početi čitati ispočetka. Naprosto ga je krivo čitao. Zar to nije sjajno? Zato ja molim čitatelje da "Hiljadu dinara" čitaju sad kao mrtvo ozbiljno štivo, kao što to taj roman i jest.

Što vas je zasmetalo u kritikama "Christkinda"?

Ma zapravo ništa, iako se sad prisjećam da sam ponekad i zagrintao na kritičare. Sad znam da je to glupo. Ja mogu misliti da je neka kritičareva opaska budalaština, kao što i on može misliti da je moje pisanje budalasto. Razlika među nama je u tome što je on plaćen da razmišlja o tome. Takav je hranidbeni lanac u ovoj našoj surovoj džungli, i ja vjerujem da bi, kad bi istrijebili književne kritičare, ozbiljno poremetili prirodnu ravnotežu. Stoga danas kad razmišljam o tome, jedino što mi je zasmetalo bilo je otkrivanje raspleta "Christkinda", što nisam nalazio nužnim za pisanje o njemu. To je kao kad je onaj genijalac u filmskoj kritici "Šestog čula" gotovo već u naslovu odao rasplet filma. Ili kao da ja sad, prije nego što moj novi roman izađe, javno odam da će se na kraju romana "Jebo sad hiljadu dinara" ispostaviti da su hrvatski specijalci zapravo bili engleski tajni agenti sa zadatkom da kompromitiraju hrvatske nacionalne interese u BiH.

Već nekoliko godina pišete kolumnu u Globusu. Nedostaju li vam druge novinarske forme?

Nedostaju, prije svega reportaža, potpuno zapostavljena kraljica novinarstva, samo što se meni ne radi na način na koji se to danas radi: da ideš u Šestanovac, gdje neka žena tvrdi da je rodila dijete vanzemaljca, da šofer firme vozi tebe i fotografa i vrati vas do pet popodne, jer kompaniji treba auto, i da sve nekako napišeš do sedam i po, da stigne za sutrašnji broj. U vrijeme Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne, za novine nije bio problem ni kad bi se na terenu zaglavilo deset dana, ni kad bi automobil rent-a-cara ostavili u opkoljenom Sarajevu i na koncu ga platili deset tisuća maraka. Imali smo otvoreni račun u Primi 3, napunili bismo automobil cigaretama, pivom i hranom, i išli raditi reportaže kao ozbiljan posao. Danas je reportaža nešto što novinar radi kad toga jutra nema nijedne konferencije za novinare.

Kad ćete objaviti "Pjesme iz Lore"?

To je, koliko znam, prelomljeno i u Durieuxa čeka na objavljivanje svaki čas. Taj me eksperiment užasno veseli.

Najavili ste ukoričavanje kolumni, razmišljate li o objavljivanju ratnih reportaža?

Nisam siguran ni koliko smisla ima ukoričavanje kolumni, a kamoli ratnih reportaža. Za kolumne će me, kako stvari stoje, uspjeti i nagovoriti, ali za ratnoreporterske priče... koga to danas zanima?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

Adriana Piteša, 04.09.05

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 17:02

Uzeir Husković : Priča s nakladničke strane

'Nemamo posebno naglašen profil zato što mislimo da treba izdavati dobru i zanimljivu knjigu uz to i autorski potvrđenu. Točno je da naslovi beletristike prevladavaju u našem ukupnom izdavačkom programu i da smo na tom dijelu programa objavili važne domaće suvremene pisce, čije su knjige jako prihvaćene i čitane.'

* Uzeir Husković direktor je nakladničke kuće Hena com, specijalizirane za kvalitetna beletristička i publicistička izdanja.

Kada je osnovana vaša nakladnička kuća, kako su izgledali ti počeci i koji je bio vaš prvi objavljeni naslov?

Hena com se nakladništvom počela baviti 1996. godine. Počeci su bili puno drugačiji i jednostavniji nego danas, a prvi objavljeni naslov bio je “Mrtvacima ulaz zabranjen” Nenada Brixyja.

Koji bi bio vaš osnovni nakladnički profil? Da li se po nečemu razlikujete od nekih drugih nakladnika?

Nemamo posebno naglašen profil zato što mislimo da treba izdavati dobru i zanimljivu knjigu uz to i autorski potvrđenu. Točno je da naslovi beletristike prevladavaju u našem ukupnom izdavačkom programu i da smo na tom dijelu programa objavili važne domaće suvremene pisce, čije su knjige jako prihvaćene i čitane. Objavili smo i veći broj naslova koji pripadaju u sam vrh svjetske proze.

Na koji način odabirete naslove, koji su vam «izvori» ili «doušnici»?

Izvori su raznoliki i danas kada je komunikacija tehnološki usavršena može se imati pregled svjetskog izdavaštva vrlo jednostavno. Od svega ponuđenog biramo ono što mislimo da je primjereno već utvrđenom izdavačkom programu Hena com-a, pri čemu je kvaliteta teksta jedan je od osnovnih preduvjeta za odabir naslova.

Nenad Bartolčić: Koja je knjiga do sada bila vaš najveći uspjeh, a koja, ako želite i o tome govoriti, najveće razočaranje/neuspjeh?

Uzeir Husković: Ako mislite na prodavanost i publicitet same knjige onda je zasigurno najveći uspjeh imala knjiga „Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića. Neuspješnih knjiga bilo je prilično ali bih izdvojio knjigu „U potrazi za savršenim jezikom“ Umberta Eca. Ona predstavlja izniman doprinos rekonstrukciji jedne od najvažnijih tema europske kulturne povijesti, posebno je važna i korisna za akademsku elitu i jedinstvena je u Hrvatskoj, no unatoč svega toga ona jako teško pronalazi svoj put do čitatelja.

Ne mislite li da su neke Vaše knjige skupe? Kako formirate prodajnu cijenu?

Naše knjige kao i knjige ostalih nakladnika su svakako skupe, ali su realne u odnosu na kalkulativne parametre. Kada nakladnik formira maloprodajnu cijenu knjige, najgore je to što u nju mora ugraditi 50% za potrebe distribucije bez obzira bila ona vlastita ili ne.

Koji su još faktori bili presudni za npr. visoku cijenu knjige “Povijest ljepote” Umberta Eca, čija je maloprodajna cijena 590 kuna?

Na toj knjizi bilo je puno posla oko grafičke pripreme kao i redakcijskih poslova koji su se obavljali u Hena comu. Na knjizi smo radili četiri mjeseca, osim poslova prijevoda i lekture koji su rađeni izvan tvrtke. Svi poslovi na drugim naslovima bili su stavljeni u drugi plan kako bi na vrijeme završili pripremu “Povijesti ljepote” i poslali je u tisak. Naravno da su to dodatni troškovi jer morate uračunati mjesečne plaće zaposlenih koji su za to vrijeme radili na knjizi. Ugovor je bio vrlo precizan i svako bi eventualno kašnjenje bilo drastično u pogledu dodatnih troškova. Ova knjiga je rađena istodobno na jos 13 svjetskih jezika što je dodatno otežavalo posao voditelju projekta RCS Libri iz Milana.

Koji su glavni problemi s kojima se susreće vaša nakladnička kuća, odnosno koji su po vašem mišljenju temeljni problemi struke, i koja su moguća rješenja problema?

Problemi naše nakladničke kuće su vjerojatno jednaki problemima ostalih nakladnika. Najveći problem predstavlja, kako povećati tiskanu nakladu knjige da bi se smanjila visoka maloprodajna cijena knjige. To je ujedno i jedini način za riješavanje tog temeljnog problema hrvatskog nakladništva. Temeljni problem struke je svakako i loša distribucija i uvjeti pod kojima ona funkcionira. Pogledajte kako novinski izdavači imaju samostalnu i potpuno funkcionalnu distribucijsku mrežu. Ako imam točnu informaciju, oni raspolažu oko 9000 prodajnih mjesta, znate što to znači. Druga važna stvar je da rabat koji odobravaju na prodani primjerak je 3-4 puta manji od rabata koji mi moramo izdvojiti jednom prodajnom mjestu npr. knjižari. Sve to daje idealne uvjete da riješite probleme male naklade i visoke cijene knjige.

Koliko vas je pogodilo ovogodišnji ulazak na tržište tzv. novinskih izdavača koji su jeftinom knjigom distribuiranom preko novinskih kioska preplavili tržište? Kako ocjenjujete tu novonastalu situaciju?

Ulaskom novinskih izdavača na tržište knjige i prodaja putem kioska vezana uz novine znatno je umanjila prodaju naših izdanja, pogotovu beletristike u knjižarskoj mreži širom Hrvatske. Nadam se da će novonastala situacija potaknuti sve odgovarajuće institucije koje skrbe i brinu za knjigu da se konačno donese Zakon o knjizi te napravi red na tržištu.

Kako ocjenjujete organiziranost nakladnika i knjižara u Hrvatskoj?

Nakladnici su puno bolje organizirani od knjižara. Knjižare moraju stvoriti osnovne preduvjete, koje čini mi se nemaju, kako bi se uspješno bavili ovim poslom. One bi morale osigurati vlastiti obrtni kapital za redovitu nabavu knjiga, one ne mogu očekivati da ih izdavači financiraju, obzirom da su predhodno potrošili novčana sredstva za izdavanje knjige. Ali bih napomenuo da se i neki nakladnici nekorektno ponašaju na tržištu u cilju preuzimanja dijela tržišta koji prirodno pripada knjižari, što je u mnogome doprinijelo slabom poslovanju pa čak i zatvaranju istih.

Koji su, dakle, po vama glavni uzroci nepravovremenog plaćanja knjižara nakladnicima za prodane knjige?

Kriva je predpostavka mnogih knjižara da im pripada cijeli iznos od prodane knjige. Nabavna vrijednost robe nikada se ne smije trošiti za vlastite potrebe, ona se mora rezervirati za pravovremeno plaćanje dobavljaču. Dakle, nepravovremenog plaćanja je ključni problem.

Što mislite o Interliberu i koji je razlog vašeg nesudjelovanja na njemu prošle godine?

Interliber po mom mišljenju, već niz godina, ne zadovoljava očekivanja i ne stvara rezultate koje bi trebao stvoriti ukupnoj nakladničkoj djelatnosti u Hrvatskoj. Udruga nakladnika i knjižara je ponajviše zakazala u stvaranju osnovnih kriterija po kojima bi Interliber trebao funkcionirati. Nedopustivo je da istodobno imate nakladnike izlagače i distributere izlagače. Distributer bi trebao biti izlagač samo uz suglasnost i dopuštenje onih nakladnika čije knjige izlaže. Interliber bi, po uzoru na druge važne sajmove u svijetu, morao biti sajam nakladnika i njihovih najnovijih izdanja. Postoji još niz nepravilnosti koje ćemo nadam se u skoroj budućnosti morati pažljivo i sistematski razmotriti, naravno ako većina nakladnika bude za to. Osim toga, nastup na Interliberu je financijski neisplativ a mislim da je u ovakvim okvirima i marketinški neučinkovit. To su i najvažniji razlozi našeg nenastupanja na ovogodišnjem Interliberu.

Nenad Bartolčić, 31.03.05

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 17:03

Roman Simić: Takvi smo kako volimo

Način na koji volimo jako dobro govori o tome tko smo, a to nas srećom »izmiče« identitetima koje nude dobre stare dnevnopolitičke aktualije. Pa ipak, iako je takvim pričama najčešće svejedno gdje ih smještate, njihovim autorima ponekad nije. Meni je u ovoj knjizi bilo potrebno, iz posve privatnih razloga, sve te iščašene ljubavne priče uzemljiti, udomiti u ove naše nesretne devedesete, ne ostaviti ni sebi ni čitatelju nijedan alibi, nijednu priliku da kažemo: ovo se događa nekom drugom.

*

Kada je prije pet godina Roman Simić objavio svoju prvu zbirku priča »Mjesto na kojem ćemo provesti noć«, uglas se govorilo da se radi o knjizi koja je odmaknuta od dominantnih proznih modela, najviše zbog toga što se u njoj ne zrcali naša, domaća stvarnost. Priče iz Simićeve druge, nedavno objavljene zbirke priča, također lijepa naslova »U što se zaljubljujemo« smještene su u prepoznatljiv zadarsko-zagrebački okvir. Gdje god da se na karti svijeta odvijaju, tim se pričama ispisuju zemljovidi ljudskih unutarnjosti. Unutarnjosti koje su napućene osjećajima, ali o njima se radije šuti jer je izgubljeno povjerenje u riječi. »U što se zaljubljujemo« zapravo najviše govori o onome o čemu šutimo.

Barbara Matejčić: Neprestano se ponavlja da ste u prvoj zbirci priča nastanjivali daleke, izmaštane prostore, dok ste se novom zbirkom vratili poznatim koordinatama. Zapravo ste u obje knjige u jednoj vrsti stvarnosti, ali ne onoj koja se nužno omeđuje poznatim toponimima i domaćom društveno-političkom zbiljom?

Zoran Simić:Istina je da me u obje knjige – bez obzira što se u prvoj gradovi zovu Puertomarin i Yopa, a u drugoj Zagreb i Zadar – zanima ista stvar i da za tu stvar imena nisu presudna. Prije svega želim pisati o ljudima i mislim da se o njima može govoriti i u priči o posljednjem paru u letjelici izgubljenoj u svemiru, i u nekom izmaštanom tolkienovskom Međuzemlju. Isto vrijedi i za pisanje o ljubavi. Način na koji volimo jako dobro govori o tome tko smo, a to nas srećom »izmiče« identitetima koje nude dobre stare dnevnopolitičke aktualije. Pa ipak, iako je takvim pričama najčešće svejedno gdje ih smještate, njihovim autorima ponekad nije. Meni je u ovoj knjizi bilo potrebno, iz posve privatnih razloga, sve te iščašene ljubavne priče uzemljiti, udomiti u ove naše nesretne devedesete, ne ostaviti ni sebi ni čitatelju nijedan alibi, nijednu priliku da kažemo: ovo se događa nekom drugom.

Vaše su priče usmjerene na unutarnju, a ne na vanjsku događajnost. Zanima li Vas uopće fabularni tok pripovijedanja?

Pa mislim da sam ovom knjigom pokazao i tu mračnu stranu svojih književnih interesa, da sam sa svojom mrežicom za leptire ipak potrčao za zloglasnom aveti fabuliranja, iako priznajem da je najčešće nisam pronalazio tamo gdje i većina kolega. Priče po kojima će se snimati akcijski filmovi jednostavno me ne zanimaju.

Zbog čega često mijenjate stil i ritam pripovijedanja? Igrate se, iskušavate, tražite…?

Različiti ritmovi, od priče do priče, ali i unutar pojedinačne priče, naprosto pokušavaju odgovoriti raznovrsnim ritmovima koje živimo, tu književnost pokušava »oponašati život«. Sve što jesmo neprestano se mijenja, i to strahovito, unutar dana, sata, minuta, a opet nikome ne pada na pamet tražiti uravnilovku na tom dijelu igrališta. Ako osluhnete dovoljno pažljivo (a pisac bi to trebao), te promjene su bogatstvo i čuju se. Za mene su one ponekad ispitivanje mogućnosti neke pripovjedne tehnike, ponekad igra, ali nikad puko poigravanje. Svaka priča koju želim ispričati ima svoj ton. A tonovi se razlikuju naprosto zato što ne želim pričati iste priče.

Iako tekst zbirke jest intiman, Vas se samog – možda zbog česte izmjene pripovjedne perspektive – u njemu ne razaznaje. Je li Vam važno to »neprepoznavanje« pisca u tekstu?

Ne, važno mi je baš prepoznavanje, s tim da je najvažnije da se u tekstu pronađem sam, pa makar ti tragovi bili čitljivi samo meni. Kad to kažem, ne pokušavam biti elitist, nego reći sljedeće: čitatelju nije potrebno prepoznati pisca među likovima, njemu je dovoljno osjetiti da pisac iza njih stoji. Čitatelj mora znati da sam ja, čovjek koji piše, sa svojim iskustvom, glavom, srcem, želucem, sa svim mogućim privatnim i javnim ulozima – tamo: da ne muljam i ne lažem.

U što se Vi zaljubljujete?

Uh. I to su ta pitanja o kojima bi se moglo pisati i pisati. Ali da ne idemo puno dalje, recimo: zaljubljujem se u svoju curu, svaki dan, i, čini se, sve uspješnije. A suprotno svim turobnim književnim krajevima, napose onima iz vlastite knjige, nadam se da će ovo zaljubljivanje potrajati.

( Tekst je prvotno objavljen u «Vjesniku» - zahvaljujemo na ustupanju za objavljivanje na našem portalu )

Barbara Matejčić, 10.07.05

StLouis · Post by **StLouis** » 11/03/2007 17:04

Stari mačak - Drago Mlinarec

Dedića sam poznavao kao kantautora, ponajvise zbog stihova. Dylana sam zapazio zbog neuobičajenog glasa koji je tadašnju publiku i ljubitelje lijepog pjevanja dovodio do ludila, odmah mi je postao simpatičan, a budući sam nešto natucao engleski, pardon, htjedoh reći američki, neke dijelove njegovih pjesama sam razumio tako da nije bilo većih problema, posebice nakon Newport festivala kad je nastupio s električnim bendom - što su ga čeće puritanci akustičari napadali, meni je postajao sve draži. Danas, četrdesetak godišta nakon električne diverzije, mogu reći da stvar još uvijek stoji.

* Porina 2005 (ako i kada ga bude, op. ur.) za životno djelo primit će, to se već zna, i Drago Mlinarec (rođen 14.12.1942. u Zagrebu), doajen hrvatskog kantautorstva i začetnik autorskog rocka na ovim prostorima koji je za Jugoton 1968. godine s Grupom 220 snimio LP «Naši dani», prvi rock album u tadašnjoj Jugoslaviji. Godine 1962. osnovao je sastav Jutarnje zvijezde, 1965. snimio prve snimke za Radio Zagreb, a 1967. prvi EP singl s četiri pjesme, među kojima se nalazila i legendarna pjesma «Osmijeh». Tijekom 70-ih Mlinarec je snimio nisku zapaženih solo albuma začetu s debijem «A ti se ne daj», u 70-ima je radio i muziku za kazališne predstave i filmove, nastupao s kazališnim grupama diljem svijeta, te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Svojevrsnu reviziju najznačajnijih pjesama iz 70-ih načinio je na albumu «Sabrano», snimljenom u Švedskoj pod producentskom palicom prijatelja mu Tinija Varge, a objavljenom 1980. godine. Producirao je prvi album Azre, kompilacijski CD «Krhotine» sa 16 pjesama koje pokrivaju cijelu solo karijeru objavljen mu je 1996., a 1998. godine je primio nagradu Stari mačak za poseban doprinos hrvatskom rocku. Od 1987. godine živi u zagorskom selu Bijela Gorica, još uvijek sklada, piše, producira i bavi se kompjuterskom tehnologijom, ponajviše multimedijom.

Aleksandar Dragaš : Možeš li mi opisati atmosferu na koncertima krajem 60-ih kad je Grupa 220 postala naša prva nacionalno popularna rock grupa s vlastitim autorskim pjesmama? Primjerice, Darko Glavan još i danas često spominje tvoj koncert na njegovoj maturalnoj večeri u Rijeci.

Drago Mlinarec : Krajem šezdesetih, u vrijeme kad je grupa 220 djelovala, koncerti nisu bili tako česti kao što su danas, djelovanje bendova se osjećalo ponajviše na plesovima, u plesnim dvoranama jer tada su ta mjesta bila dobro posjećivana - djevojčice i dječaci su smatrali plesne dvorane pravim mjestima za provod - plesalo se - tek su poneki parovi samo promatrali što se događa na pozornici i već su se polako osjećale sedamdesete koje su izbacile ples iz mode. Ples se održao u disko klubovima koji su polako ulazili u modu kao nova okupljališta, a nastupi bendova su polako poprimali izgled kasnijih koncerata.

Kako je krajem 60-ih bilo biti rock zvijezdom za tadašnje tinejdžere i adolescente? Kako je bilo probijati led i koliko je bilo otpora u javnosti tome što ste svirali i kako ste izgledali? Je li rock tada bio "opasan"?

Rock su smatrali destruktivnom djelatnosti koja uništava nježne i neiskvarene mlade duše koje, umjesto da se predaju vagnerijanskim osjećajima poimanja svijeta, radije slušaju pjesmuljke koji traju dvije do tri minute. A osim toga, kaj te fine lepe i mlade curice pa čak i one iz finih familija vidiju u tim divljacima, pa kam sve to ide, pa to je kataklizma, jahači apokalipse su pred vratima i kaj to naše društvo ne vidi ... bla und bla und bla, rekli smo mi onda čoporativno. Bolje čoporativno, no korporativno, dodavali su neki stariji koji su kužili o čemu se zapravo radi.

Četiri godine si mlađi od Arsena, a godinu dana od Boba Dylana. Je li osovina Dylan - Dedić izvršila presudan utjecaj na početku tvoje karijere ili je taj presudan utjecaj da postaneš rock kantautor izvršio netko treći? Koliko si se, kasnije, osjećao blizak američkoj kantautorskoj sceni 70-ih na čelu s Neilom Youngom?

Dedića sam poznavao kao kantautora, ponajvise zbog stihova. Dylana sam zapazio zbog neuobičajenog glasa koji je tadašnju publiku i ljubitelje lijepog pjevanja dovodio do ludila, odmah mi je postao simpatičan, a budući sam nešto natucao engleski, pardon, htjedoh reći američki, neke dijelove njegovih pjesama sam razumio tako da nije bilo većih problema, posebice nakon Newport festivala kad je nastupio s električnim bendom - što su ga čeće puritanci akustičari napadali, meni je postajao sve draži. Danas, četrdesetak godišta nakon električne diverzije, mogu reći da stvar još uvijek stoji. Neka mi bude oprošteno, ali, da postanem kantautor... mislim da se radilo o slučaju koji mi ni danas nije posve jasan. No, to me ne opterećuje, niti je predmetom mojih razmisljanja - još nisam stigao do faze u kojoj bih trebao učiniti psihoanalitički samozahvat, tumačeći što je davna prošlost, a čak ni onda kad je to, što je danas na granici zaborava, bilo nešto novo i kad se tek događalo. I tada sam se držao one izreke koju King Louis govori Mogliju - uzmi bananu, to je zdravo za živce ... Neil Young, he's ain't heavy, he's my brother.

Koliko su za tvoju karijeru bili bitni Pero Gotovac i Tini Varga?

Pero Gotovac je, mogao bih slobodno reći, bio i ostao velik učitelj - od njega sam mnogo toga naučio, a nadam se i on ponešto od mene - bio je glazbeni urednik prilikom snimanja prve ploče koju smo kao Grupa 220 snimili u studijima Jadran filma za Jugoton - snimatelj Nikola Jovanović i Pero su nam tom prilikom pomogli da se ne izgubimo. Onda je gospon Pero sedamdeset i druge rekel - mali ti buš meni peval f teatru - u Macbethu, Columbu .... Svi smo mi bili njegovi pavijani a nastupali smo u sastavu: Ibrica Jusić (pjev und die gitare akustische), Neven Frangeš (harmonjik, a kasnije kad je došla struja kljav eljektrik), Davor Rocco (gitara und basso elletrico), Ivica Kiš (guitar mit najlon zicen und floete aus holz gemacht), Dragan Brčić (on drums, stricktly in time) i Drago Mlinarec (gitara cvelfziciges instrument und glas).

Tini Varga - RIP - i ja smo živjeli u istoj zgradi, u istom stubištu na Vrbiku, to je u Trnju - upoznali smo se kad je on bio dripac od pet, a ja klipan od petnaest. 1969. javio se pismom iz SSSR-a, tada sam bio u vojsci u Rijeci. Kad sam se vratio, nešto smo se češće viđali, a onda je Tini lahko nestajao, pa je bio u bolnici - a kad ti je susjed u bolnici, red je da ga posjetiš. Onda smo 1973. svirali u «Hvarkinji» (redatelj Marin Carić) i trebalo je natjerati Tinija da ode malo i na naš plavi Jadran. Krajem sedamdesetih pojavio se u Zagrebu u društvu mlade dame koju je upoznao kad smo glumatali u Splitu - to je bila njegova dama. 1979. su me nagovorili da ih posjetim u Švedskoj. Kad sam tamo došao, Tini je upravo gradio studio - kad su stigle sprave dohvatio sam se lemljenja - studio je uletio u pokusnu fazu u kojoj je ploča «Tako lako» bila probna zečica na kojoj je mladac prvi put potpisao svoje kasnije cijenjeno ime. 1982. godine, kad je dobio 16 kanalni magnetofon, još sam se jednom prihvatio lemljenja, kalibriranja i ostalog što je neophodno da sprava proradi jer stara izeka kaze - SPRAVE KOJE SU ZAPAKIRANE U ORIGINALNU AMBALAŽU U PRINCIPU NISU UPOTREBLJIVE.

Još u 70-ima si pisao skeptične, pa čak i pomalo cinične pjesme o sudbini pop pjevača i o tome kako "lova do krova" nije najbitnija stvar u životu. Imaš li osjećaj da si na neki način anticipirao sve ono što će nam se početi događati početkom 90-ih kad nas je zadesio kapitalizam na naš način?

No comments!

Zašto si 1987. godine vrevu, asfalt i svjetla velegrada zamijenio tišinom, mirom i idilom seoskog života i koliko je ta "zelena trava", odnosno idila života na selu bila u skladu s tvojim očekivanjima? Je li taj bijeg iz grada bio isključivo tvoj izbor ili donekle i splet okolnosti?

Idila postoji samo u utopijama ili kak su vrli naši Dubrovčani kroz Gundulića lijepo sročili - o lijepa o draga o slatka o slobodo.

U nekim si pjesmama i prije odlaska iz grada pjevao o prirodi. Osjećaš li se zbog toga našim prvim ekološki osviještenim kantautorom, bliskim Michaelu Martinu Muprheyu ili našim prvim i posljednjim pravim hipijem koji je u prirodi, odnosno životu na selu potražio spas od negativnih aspekata urbanog života? Kako se osjećaš kad danas vlakom dođeš u Zagreb, što ti se najviše sviđa, a što te najviše nervira?

Dakle redom: ekološki sam na tragu osvještenja, nisam hippy, kad dodjem u grad osjećam se gradski, cool is the rule - zakaj bi se nerviral - bi si žifce spretumbal.

Danas se najviše baviš kompjuterima što se od čovjeka koji je iz Zagreba pobjegao u Zagorje možda i ne bi očekivalo. Što te kao kantautora koji je često nastupao samo uz akustičnu gitaru toliko fasciniralo u kompjuterskoj tehnologiji i internetu?

Fascinirala me matematička logika gdje je 1=1, dakle i 0=0, dok me internet me nije nikada zaludio.

Osjećaš li se još uvijek "najstarijim hrvatskim teenagerom", kako te je davno nazvao Arsen Dedić zbog pjesme "Mora da sam bio mlad" koju nisi napisao u poznim godinama, ili misliš da ti pridjev "stari mačak" hrvatskog rocka, u skladu s istoimenom nagradom, danas bolje paše?

Zvijezda naša - Arsen - napisao je mnogo pjesama, ali nikad nije shvatio da sam ja ustvari undercover biciklist koji dok vozi uzbrdo razmišlja samo o zraku i vodi, o cesti i automobilistima koji luduju za volanom. Jesu li to, molim vas, razmišljanja koja bi mogla progoniti najstarijeg teenagera? S devetnaest je kraj tinejdžerstva - can t you get it?

Što ti znači dodjela Porina za životno djelo i osjećaš li se zbog nje kao "djed, otac, sin i sveti duh" hrvatskog rocka, kako je na ovitku kompilacijskog CD-a "Krhotine" zapisao Dražen Vrdoljak?

Važno je ne izgubiti ravnotežu, vikali su hodači na žici.

Što bi promijenio u svojoj solističkoj karijeri, kad bi to bilo moguće? Kad ti je postalo svejedno što se događa na našoj sceni i imaš li osjećaj gađenja spram onoga što se na sceni događa posljednjih petanestak godina?

Vremeplov je sprava koja zasada suvislo radi samo u SF literaturi i filmovima. Na drugi dio pitanja koje bismo lahko mogli nazvati provokacijom odgovaram slijedeće - ne radi se o osjećaju gađenja, više se radi o lahkogalopirajućem razočaranju zbog sveprisutnog sindroma neproduktivne utrke za virtualnim uspjehom koji rascvjetale narcise osvježuje prividom rose na umjetnoj mjesečini u strogo povjerljivo doziranoj virtualnoj atmosferi sveopće neumitnosti.

Bio si producent prvog albuma Azre. Što danas misliš o Johnnyju, Azri i novom valu? Koliko se uopće osjećaš dio te priče i kako ti se dopao Mirkovićev film "Sretno dijete", ako si ga imao priliku pogledati?

Mi ovdje na selu nemamo kinematograf, tako da smo uskraćeni - dakle nalazim za shodno da smjelo izjavim - no comments.

Imao si kontakat i s Fiju Briju generacijom rokera 90-ih. Kako si doživio Bareta i kako danas, primjerice, doživljavaš Edu Maajku? Nastavljaju li oni, samo na drugi način, ono što si ti započeo?

Fiju briju generacija je također starija - ide vreme, gredu cajti - vidim da se Bare hrva sa sudbinom, želim mu sve najbolje a Eduarda Moothersa sam vidija svugdi gdi se viditi može, mislim ovdi u ovijem našijem krajevima, jelte dabome.

Nikada nisi postao umirovljenikom kakve si sa simpatijama opisao u pjesmi "Penzioneri", pa me zanima planiraš li objavljivanje novih pjesama ili albuma i češće koncertiranje nakon Porina za životno djelo ili se tvoj odgovor na takve teme već nalazi u pjesmi "Kaj god blues"?

Kad me pozovu, obično se odazovem, iako moram priznati imam neke kriterije, ali to i nije zabrinjavajuće. A što se objavljivanja novijeh uradaka tiče - ladice su pune i još se uvijek pune i tako dan za danom jer kad se jedne napune do vrha, tada treba naći nove, pa puniti i puniti i puniti i puniti. A onda i čistiti.

I za kraj - prava si osoba za to pitanje - je li rock još uvijek samo muzika za adolescente i tinejdžere ili je već postala i muzikom za penzionere, što možda i nije tako loše, kako se inače misli?

I jazz je nekad bio muzika za klince, čak je i gospon Mirek Krleža napisal kak ga to strahovito nervira taj ritam bubnjeva, taj praiskonski zvuk džungle i kaj se bu, bi fino prosili, dogodilo s nasom krasnom europskom klasičnom glazbenom tradicijom - inače poštujem gospona Krležu, čak što više, njegov sam vjerni fan, međutim mislim da je gospon Miro tu pogrešil. Dakle da rezimiramo, slušajte ako čujete, slušajte što vam se svidi, ali pustite i druge da čuju što bi oni hteli čuti, jelte, pa je onda sve u najboljem redu. Slušalice na glavu, pa razvali. A, to smiju li penzioneri slušati ili ne, ovisi naravno o njima i o tome da li ih dotična disciplina veseli ili ipak više vole da se samo njihov glas čuje, što priznali to (mladi yuppie naraštaji koji od rane mladosti naginju reklamama) ili ne, nikako ne treba smetnuti s uma. Dragi mladci i mladice, bez obzira što vi mislili o onoj poznatoj uzrečici iz našeg horvackog sabora, gdje se svojevremeno vodila rasprava o cijeni mozga i pošto je kila - jel jedan il dva za kilo - siva masa ponekad radi sasvim suvislo i u poodmaklim ljetima, čak i kad se ne koriste antisklerin kapsule koje navodno pružaju nezaboravan doživljaj intelektualnog i inog ushita. Adrenalin luduje!

( Razgovor je prvotno objavljen 13. ožujka 2005. u Jutarnjem listu )

Aleksandar Dragaš, 15.04.05

Price, pjesme, intervjui...

#151

#152

#153

#154

#155

#156

#157

#158

#159

#160

#161

#162

#163

#164

#165

#166

#167

#168

#169

#170

#171

#172

#173

#174

#175