Istina o Bosni
U svojoj klasičnoj hermenutičkoj studiji "Istina i metod" Gadamer opominje na nučno prisustvo predrasude u svakoj recepciji svijeta koja pretenduje na istinitost, posebno u nauci, i osobito još u području istorijskih istračivanja (Hans-Georg Gadamer, Warheit und Methode, Freiburg 1961.). Ako predrasuda i jeste sastavni dio svake istine (koja je nučno i personalna, osim što treba da je i faktografski korektna), zabluda je svakako smetnja istini, upravo, suprotnost istini, njen antipod.
Uz sudbinu Bošnjaka vezana je, i čak je velikim dijelom njen determinirajući faktor, jedna zabluda koja je odavno prihvaćena - ne kao predrasuda - nego kao puka, nesporna, svakome i svima (navodno) dobro poznata istina. To je zabluda o smislu i razlozima prisustva Islama u Bosni. Još konkretnije, zabluda o identitetu Bošnjaka i motiva njihovog prihvatanja Islama.
Predrasuda je prerasla u uvjerenje, i zabluda, proglašena za istinu
Najprije, treba podvući upravo ovu formulaciju: prihvatanje Islama. Iako je riječ islamiziranje odavno ušla u opštu upotrebu, pa je nekritički i po inerciji koriste i savremeni pripadnici islama, nesvjesni da je predrasuda prerasla u uvjerenje, i zabluda, proglašena za istinu, nema mjesta samom terminu (još manje pojmu) koji prihvatanje islama određuje kao islamizaciju. Treba smjesta i jasno reći: Nije bilo nikakve islamizacije, ni nasilne ni nenasilne! To je stav koji se mora poštovati i apsolutno zamijeniti sasvim neprihvatljivu tezu o nekakvoj islamizaciji.
Nasilne nije bilo jer je: 1. nespojiva sa temeljnim odredbama Islama. Najmanje tri ajeta iz Kur’ana eksplicite zabranjuju bilo kakvu prinudu u stvarima vjere. Ukoliko bi se to ipak desilo, ne bi se moglo prihvatiti jer bi se direktno kosilo sa najvišim principima čitave ove kulturne, etičke i pravne matrice, pri čemu bi onaj koji je silu primijenio, bio tretiran kao počinitelj grijeha, dok bi onaj nad kojim je sila primijenjena, po istoj konstitutivnoj logici Islama, bio automatski apsolviran, oslobođen grijeha; 2. jer nema ni jednog jedinog dokumentiranog primjera o takvim postupcima! Izazov koji je autor ovih redova uputio istoričarima Balkana na jednoj konferenciji održanoj u Skopju 1996. godine, da navedu makar jedan jedini dokumentiran primjer masovne nasilne islamizacije, ostao je do danas bez odgovora.
Nenasilne, ili bilo kakve islamizacije kao takve, nije bilo jer je ne može ni biti. Akcenat u takvom postupku nužno bi morao biti stavljen izvan pojedinca koji je podložen islamizaciji. Konkretno, njegova volja bi morala biti ili zanemarena ili marginalizovana, da bi se sam proces mogao nazvati islamiziranjem! Naprotiv, sa islamske tačke, prelazak u Islam je legitiman samo ukoliko je isključivo čin lične odluke, ukoliko je dakle akcenat na samom akteru ovog čina! Akt sopstvenog izbora, već po definiciji, isključuje pasivnu gramatičku formu. Sam čin prihavatanja Islama sasvim je jednostavan i ta jednostavnost organizacijski i dramaturški, totalno je posvećena afirmaciji slobodne volje pojedinca. Postupak se svodi na slobodno i jasno izraženo uvjerenje (svjedočenje, šehadet) u prisustvu određenih svjedoka. Nema nikakvih rituala, ne postoji ni jedna forma testiranja ni kvalifikacije, niti neko drugi može da svjedoči u njegovo ime; prosto se posvjedoči, kao lično i slobodno prihvaćena istina o jednosti i jedinstvenosti Boga (Allaha dž.š.), kao i uvjerenost u istinu da je Muhammed a.s. Božji poslanik, i time je čitav postupak okončan.
Uz sve ovo svakako treba spomenuti i jedan psihološki bitan momenat. Ljudi jesu podložni pritisku. Ako su primorani, svašta će učiniti samo da izvuku živu glavu. Kao vazduh silom upumpan u balon, ili kao voda nasuta u bardak, ostaće i oni zatvoreni, sve dok balon ne pukne i dok se bardak ne razbije. Istog trenutka kad se to desi, vazduh će izletiti, voda će poteći. Može li se zamisliti da vazduh iz balona i voda iz bardaka zadrže istu formu i kada balon pukne, a bardak se saspe u stotinu komadića? A upravo to se desilo sa onima koji su prihvatili islam! Oni su ostali u Islamu i kada je socijalni, politički i vjerski model koji ih je oblikovao, prestao postojati u njihovom svijetu. Da su bili silom islamizirani, jedva bi dočekali prvu priliku i pohrlili bi nazad u ono stanje u kom su bili prije Islama. Koji zatvorenik ne potrči u slobodu čim se otvore vrata ili uklone rešetke na njegovoj tamnici!? Ali, izabrana odluka koja je proizišla iz najdubljih motiva ljudske potrage za istinom i Apsolutom, dakle, iz motiva religioziteta u najširem smislu, sasvim logično može objasniti upornost kojom se brani i zadržava izabrani islamski identitet! Upravo zato što je bio slobodno izabran!
Ko god je silom natjeran da prizna neku religiju, direktno je porekao najviši princip svake religije: ljubav!
Da zaključimo: jasno je da nije bilo nikakve islamizacije jer je jasno da bi akt prinude zapravo nužno značio negaciju samog islama. Svaka je religija u psihološkoj ravni, emocija, dakle, ljubav prema Bogu. A ljubiti pod prinudom, rekli smo, nije moguće! Ko god je silom natjeran da prizna neku religiju, direktno je porekao najviši princip svake religije: ljubav!
Osim toga, čin prinude je negacija subjektivnog integriteta, poricanje slobode i svijesti pojedinca. U činu prihvatanja Islama nema djejstva na pasivnom subjektu! Na djelu je lična odluka prihvatanja, za koju je jedina tražena garancija, samo dobrovoljno izgovorena riječ, iza koje treba da stoji čvrsto uvjerenje. To uvjerenje ne podvrgava se ni sumnji, ni provjeri. Njegov jedini jemac jeste Allah dž.š. i savjest onoga koji je posvjedočio! Znači, Islamu se pristupa, u Islam se prelazi, a ne biva se podvrgnut Islamu, niti se može biti islamiziran!
I zato, namjesto da se, kao do sada i u svim prilikama, govori o procesu islamiziranja u Bosni (ili bilo gdje na drugom mjestu), od sada treba znati, a stoga tako i govoriti, da je tu riječ o ličnoj odluci ljudi da prihvate Islam kao svoju religiju, i da kroz taj model vjerovanja ostvare svoju univerzalnu ljudsku potrebu za religioznim iskustvom. Uz napomenu da je religiozitet univerzalna potreba ljudi svih epoha, kultura, rasa i naroda, iako, razumljivo, ne i svih ljudi pojedinačno.
Da bismo neutralizovali sav onaj ogromni nanos predrasuda prema onim ljudima sa ovih prostora koji su prihvatili islam, nužno je smireno i objektivno pristupiti ključnom pitanju: zašto su oni, a u konkretnom slučaju, zašto su neki stanovnici Bosne odlučili da prihvate Islam, a drugi opet izabrali da to ne učine? Ovo pitanje mora biti odgovoreno bez ikakvih ideoloških ili teoloških predrasuda i diskvalifikativa, koji bi se neizbježno javili ako bi se zaboravio kontekst u kom se takva odluka donosila.
Najprije, treba imati u vidu da je to bilo izrazito religiozno vrijeme, karakteristično po strastvenoj potrebi da se u vjeri nađe sigurnost i temelj sopstvenog života. U tom smislu, opravdano je smatrati da je prvi motiv onih koji su prihvatali Islam, bio primarno određen razlozima pobožnosti: prihvatiti Posljednju Riječ Božju, i priznati Njegovog posljednjeg Poslanika, jeste odluka koja je imala utoliko veću važnost ukoliko je čovjek bio pobožniji! Oni među pobožnima, koji su čuvši tu vijest, osjetili unutrašnju izvjesnost, personalnu sigurnost, spiritualno prosvjetljenje, prihvatili su je kao radosnu Istinu. Pred njihovim duhovnim očima otvorilo se beskrajno područje velike privilegije da se posvjedoči ta Posljednja Riječ Božja upućena ljudima i da se život u potpunosti podredi Njegovim zaključnim odredbama!
Uzvisiti se! Dići se još jedan stepen u vjeri, učiniti još jedan korak u neograničenom predavanju Njegovoj volji, značilo je poslušati najdublji glas ljudske savjesti. Uz tu veliku, vjerovatno i najveću privilegiju čovjeka, privilegiju da teži visinama, da strijemi sopstvenom usavršavanju, za one koji su se tom glasu odazvali i tu privilegiju izabrali u njenoj konkretnoj formi, dakle kroz islam, išle su i brojne nove obaveze.
Oni koji tu Objavu nisu prihvatili, dakle koji su tu svoju potrebu realizovali bez bitnih dilema u spiritualnom nivou sopstvene doktrine, nisu imali ni razloge ni unutrašnji poriv da promijene sopstveni religiozni okvir, ali su ujedno time bili oslobođeni i svih konkretnih, praktičnih obaveza koje bi čin prihvatanja nučno nametnuo.
Drugi motiv bio je primarno praktične prirode. Trebalo je dobro promisliti, promišljeno uzeti u obzir sve prednosti i nedostatke takvog postupka, brižljivo ih odvagnuti i tek onda se odlučiti. I ovdje je nužno razbiti jednu duboko ukorijenjenu zabludu: Život pravoslavaca, katolika i Jevreja (zimmija) u okvirima Osmanli Devleta (dakle, u osnovi države bazirane na vrijednosnom konceptu duhovnog zajedništva, kao jasne anticipacije britanskog Commonwealth-a), nije bio ni teži, ni neizvjesniji, kao što se to inače vjeruje, piše, i tvrdi, nego je u mnogim aspektima bio i lakši i sigurniji od života muslimana!
Najprije i najvažnije, ljudi koji su izabrali da posvjedoče istinu Islama, prihvatali su i obavezu da tu istinu brane svojim životom. I oni i njihova muška djeca automatski su postajali vojni obveznici države. Ne treba smetnuti s uma da je u to vrijeme ova država bila u ekspanziji, i zato je vodila praktično neprekidne ratove na svojim sve većim prostorima. Vojni rok je u određenim vremenima trajao i 15 godina, a praktično nikada nije bio kraći od 8 godina! U tim se ratovima ginulo, a i domovi onih koji su se vraćali živi, nisu mogli mnogo napredovati u dugogodišnjem odsustvu najsposobnijih muških glava!
Koji je pravi i najvažniji ključ za razumijevanje Islama u Bosni?
Oni koji su ostajući u vjeri u kojoj ih je nova vlast zatekla, dakle, koji su makar implicitno zanijekali istinu islama, u toj istoj državi bili su oslobođeni obaveze da služe vojsku i nisu išli u rat. I sasvim razumljivo, i jednako tako obostrano dosljedno: jer niti bi imalo smisla da oni ginu u ime ideala koje sami nisu prihvatili, i u ime istine koju nisu smatrali svojom, niti bi za te ideale i za tu Istinu bilo prihvatljivo da ih brane oni koji u njih ne vjeruju!
Dakle, nema nikakve sumnje da je bilo i veoma bitnih, čak vitalno važnih pragmatičnih razloga u vezi prihvatanja i neprihvatanja islama; međutim, nasuprot opšte prihvaćenoj predrasudi i raširenoj zabludi, bilo je mnogo korisnije, probitačnije, pragmatičnije, ne prihvatiti islam, nego prihvatiti ga. To što je bilo ko prihvatio islam u takvim realnim društvenim okolnostima, može se razumjeti samo prisustvom motiva najvišeg ranga, dakle onih koji su imali snagu da potisnu i najjače praktične razloge i da uvedu čovjeka u sferu autonomne moralne odluke.
I bosanski bogumili, i bosanski pravoslavci, i bosanski katolici, i bosanski jevreji, dolaskom islamske države bili su suočeni sa jasnim izborom: učiniti još jedan korak u vjeri i pokornosti Bogu, ali s tim preuzeti na sebe i obavezu da se ta vjera brani svojim životom; ili ne učiniti taj korak, ali time sebi obezbijediti sigurnost života! U osnovi, ovaj izbor nije predstavljao ništa drugo nego socijalno, politički i administrativno konkretizovanu vječnu dilemu svakog ljudskog bića. Uzvisiti se po cijenu jasnog rizika, uzvisiti se po cijenu svega pa i samog života, ili se prikloniti obali i ostati u mirnoj vodi sigurnosti ovog života!
To je pravi i najvažniji ključ za razumijevanje Islama u Bosni! I upravo ovdje se može jasno vidjeti etička, aksiološka, konačno, ljudska, dakle antropološka razlika svijeta Islama u odnosu na neislamske zemlje. Samo za ilustraciju, Afro Amerikanci (još jedan ideološki eufemizam) čine oko 29% ukupnog ljudstva armije SAD, iako predstavljaju manje od 12% ukupnog stanovništva. I pri tom, ovaj procenat se dodatno ogromno uvećava ako se slijede brojke o poginulim i ranjenim američkim vojnicima, što jasno potvrđuje činjenicu da se na najopasnije pozicije najviše šalju upravo oni koji su u najmanjoj mjeri zastupljeni kao protagonisti američkog sna u sloju njegovih najboljih fragmenata! Tako, samo jedan jedini američki kongresmen ima sina koji ratuje u Iraku, i ni jedan od predstavnika američke oligarhije(!?). Ovaj podatak alarmirao je čak i same američke novinare, pa su armiju SAD u Iraku nazvali "Armija jednog vojnika" (Vidi Sheryl G. Stolberg, "Sinovi senatora u ratu; armija jednog vojnika", New York Times, March 22, 2003, p. B10). Naprotiv, iz istorije Bosne poznato je da su upravo sinovi najviših velikodostojnika prvi išli u rat, tamo najduže ostajali, postavljani u prve redove i logično, ginuli u najvećem procentu. I pri tome, to sve smatrali svojom privilegijom i pitanjem časti!
Uz ovaj najdramatičniji kontekst, ishod odluke u prilog istine Islama, ili njeno makar i implicitno odricanje izraženo neprihvatanjem, imao je i druge konkretne posljedice. I još jednom: ne uvijek povoljnije za one koji su izabrali privilegiju da svjedoče u prilog Islama! Tako, i pravoslavni i katolički Bosanci imali su obavezu da daju harač. Pri tome, zemlja je ostajala u njihovom vlasništvu, odnosno, i de facto i de iure je bila njihov posjed! Pri tom, harač je bio fiksni iznos u naturi, odnosno proizvodima koji se na određenom zemljištu gaje. Za dobrih godina ovaj princip je dozvoljavao vlasniku da odvoji mnogo više za sebe, ako mu je i bilo teško da namiri punu količinu kad bi godina bila loša. Muslimani zemljoradnici, međutim, plaćali su 10% od ukupnog prihoda, što znači da su za dobrih godina davali mnogo veći iznos nego obično, ako je on i bivao manji u lošim godinama.
Na čitavom prostoru nekadašnje Imperije, još stoje crkve i iz vremena prije dolaska te vlasti
U odnosu na ono što se danas naziva sferom ljudskih prava i građanskih sloboda, mora se istaći da je zapravo samo na području islamske države bilo dozvoljeno slobodno ispovijedanje druge vjere, gradnja vjerskih objekata, upotreba maternjeg jezika i otvaranje škola na sopstvenom jeziku. O tome postoje mnogi statistički indikativni podaci (kao na primjer onaj da je u Bitoljskom vilajetu i na području Soluna 1900. godine bilo više škola na grčkom, srpskom i bugarskom jeziku nego onih na turskom!) pri čemu je u tom pogledu svojom bezuslovnom liberalnom intonacijom posebno zanimljiva poslanica sultana Mehmeda II Fatiha, Franjevcima u Bosni i Hercegovini, izdata 28. maja 1463. godine, u kojoj se, između ostalog, kaže:
"Neka niko ne smeta i ne uznemirava njihove crkve... Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, ni iko od stanovnika moga Carstva, neka ne vrijeđa i ne uznemirava ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve."
Uostalom, koliko je neosnovana ona zabluda sistematski proturana i kroz književnost, i kroz filmove i kroz školske udžbenike, o progonu sveštenika i rušenju crkava u vrijeme islamske vladavine na Balkanu, najbolje svjedoče i činjenice da je u prijestonici islamskog svijeta, dakle u Istanbulu, Vaseljenska Patrijaršija pravoslavnog svijeta ostala u punoj funkciji, kroz čitav period Osmanlijske vladavine, do danas, sa svim svojim crkvama koje su ostale nedirnute, kao i to, da na čitavom prostoru nekadašnje Imperije, još stoje crkve i iz vremena prije dolaska te vlasti, kao i one koje su podizane kroz čitav taj period, dobijajući automatski ferman sultana o apsolutnoj zaštiti od svakog nasilja!
U svjetlu činjenica, neporecivo jasno postaje sva neopravdanost, potpuna besmislenost, mračna dubina zablude o nekakvom etički superironom i etički inferiornom kontekstu, odnosno implikacijama prihvatanja i neprihvatanja Islama u Bosni, na Balkanu, ili bilo gdje na drugom mjestu! Kao na dlanu ukazuje se sva glupost i praznina priče o odbrani Zapadne civilizacije od najezde nekakvih islamskih varvara! Odjednom postajemo svjesni totalne dezinformisanosti, duhovne zbunjenosti, mjesečarske samoobmane jednog i jadnog Meše (rođenog Mehmed) Selimovića koji govori o nekakvim krivicama!
Dopustio je da ga obmanu, jadni i kukavni Meša, dozvolio je da ga ubijede da je kriv za nešto za šta se pred ljudima ne može biti nikako kriv, da mu podvale priču o junacima koji su odolili pritiscima i progonima te nisu promijenili vjeru, i slabićima koji su od pustog straha "okrenuli ćurak naopako" i "dopustili da ih silom islamiziraju"! Kako li se, pusti Meša, mogao uopšte nadati da će poricanjem svoje najdublje istine, u očima onih koji je nisu nikada prihvatili, postati nešto drugo nego duhovni konvertit!? Ta fabrikovana priča, izmišljena "od A do Š", ta notorna laž koju ni pas s maslom ne bi pojeo, donijela je više stradanja i štete ljudima na Balkanu, a posebno u Bosni i najviše upravo Bošnjacima, od svih političkih doktrina na ovim prostorima!
Bosanci - Bošnjaci, nisu bili vaši preci ni slabi, ni prevrtljivi, kada su prihvatili islam!
Ne, dragi moji Bosanci - Bošnjaci, nisu bili vaši preci ni slabi, ni prevrtljivi, kada su prihvatili islam! Nego su, znajte, imali svoje razloge. Nisu oni bili ni "poturčeni", ni potkupljeni, niti su okrenuli "ćurak naopako". Moramo biti svjesni činjenice da se svaki čovjek prema vjeri odnosi iz središta sopstvenog bića, da upravo tu, gdje definiše svoj odnos prema apsolutu, glavnu riječ daje najplemenitijim motivima za koje je sposobna ljudska duša. Stoga je nužno imati u vidu, shvatiti, da su u takvoj odluci ti ljudi strijemili visinama, da su bili inspirisani najljepšom i najplemenitijom mišlju za koju je ljudsko biće sposobno, i da su realizaciju svoje spiritualnosti našli upravo u islamu! Težili su savršenstvu duše, dali su svu prednost obavezi uzvišenosti, nad svakom sigurnošću ovog života i ovoga svijeta, i to su potvrdili mnogom junačkom smrću za sopstvenu istinu! Nikakve krivice tu nije bilo, niti iko ima pravo da prebaci makar jednu riječ bilo kome u pitanjima vjere, jer je u pitanjima vjere svako odgovoran samo za svoju odluku, i samo pred Bogom!
To zaboraviti i zloupotrebljavati i danas, u ime agresivnog militantnog vjerskog i nacionalnog šovinizma, pervertirajući ovaj duboko lični, apsolutno privatni čin odluke, znači sistematski i promišljeno degradirati cijeli jedan narod, odreći njegov moralni integritet, inficirati njegovu istorijsku svijest, trajno opteretiti savjest svih budućih generacija. Oni koji su fabrikovali tu crno-bijelu matricu, promovisali su sami sebe u status boga koji svojom samovoljom besprizivno propisuje vječnu kaznu za "praroditeljski grijeh", za "istorijske krivice", za "kolektivni grijeh", za "prokletstvo muslimana".
Znajte da ni jedna odluka tog ranga ne uključuje uopšte motiv krivice! I posebno, da oduzima pravo na status sudije bilo kom smrtniku! Pojedincu, narodu ili državi! I zato, nikada više nikome ne polažite račune o tome zašto ste to što jeste, i ne dopustite da vam iko ikada više zatraži da mu o svojoj vjeri račun položite. A ako neko ipak uzme sebi pravo da odmjerava težinu nekakve krivice, neka dobro razmisli kojim će razlozima pokuditi onoga koji je izabrao privilegiju i obaveze uzvišenosti, podredivši im i sam život, i kako će pohvaliti onoga koji se odlučio za život, odrekavši se uzvišenosti!
Samo istinom može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla zabluda o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistemtski nanosi i danas, i samo kroz njeno iskorjenjivanje mogu se stvoriti uslovi za istinski tolerantan međunacionalni i multireligiozni dijalog kultura na Balkanu.
Prof. dr. Ferid Muhic
:oops::D
