Forum Klix.ba

GALOP


Neke godine kad niko nije ni sanjao o ratu (kako neprimjeren izraz, sanjao, za rat) - naravno ne računam na "miloševiće i karadžiće" - jedan čovjek jest: moj prijatelj Gane.

Naravno, ne mislim na ovaj rat, koji nas je sviju izjeo kao mo­ljac džemper, tako da smo samo naizgled čitavi, a dovoljno je da nas samo malo protreseš pa da se pojave rupe ili da se raspadnemo, nego na rat općenito, od punskih, pa do vijetnamskog.

Prelazio je on Rubikon sa Cezarom, marširao na Moskvu s Napoleonom, jahao s Robertom E. Leeom u američkom građan­skom ratu, Theodor Roosvelt mu je bio najbolji prijatelj, s Hemingwayom je prvo bio na Piavi, a poslije i u Španiji, s Von Paulusom bezuspješno opsjedao Staljingrad, na Tihom Donu je, s Grigorijem Melehovim, "sjekao" crvenoarmejce, prejahao na ka­mili pustinju s Lawrencom od Arabije, u Vijetnamu pilotirao helikopterom - i sve to proživio!

Da ste imali priliku da čujete samo "ton", naprosto biste se sasrali od straha: zamišljali biste neku kombinaciju Arnolda Švarcenegera, Džingis-kana i Atile-Biča božijeg.

Ali, kada biste dobili "sliku", prasnuli biste u smijeh: Gane je bio debeljuškast, imao "ikserice", patkast hod, toliko spretan da, ono što se kaže, ne bi mu čovjek dao da čuva ni nacrtanu ovcu.

Bio je najvječnije i najosjećajnije stvorenje koje sam upoznao u životu, pa smo ga u raji zvali Panda, a sjećam se kad je jednom pri­likom majka pomilovala, tog "surovog ratnika", po obrazu i rekla:

"Pazi se, Kokane!"

Zamalo nije umro od stida.



* * *

Upoznali smo se kad sam ja išao u prvi razred gimnazije, a on je već dobrano bio na fakultetu.

Porodica mu je bila imućna, a i on je zarađivao neku kintu vodeći zapisnike na košarkaškim utakmicama, pa me je svako veče, sa svojom djevojkom, Nadom, izvodio u hotel Nacional (koji je u to doba bio i ugostiteljska škola), palio Kent (jedinu licencnu ciga­retu tog doba) svojim Ronsonom u maniru Jamesa Bonda.

Naručivao bi pivo, a ja sam ga slijedio (mada sam čežnjivo gledao u tufahije koje su konobari pronosili), jer nisam htio da narušim "imidž" (to se tada nije tako zvalo) "macho" (ni to se nije tako zvalo) djeteta.

Ako ga kad i proklinjem što me je uveo u svijet alkohola, beskrajno sam mu zahvalan što mi je otkrio magiju knjiga, filma, slikarstva, klasične muzike...

On me je uputio na Hessea, Dostojevskog i Gogolja, Puškina (do tada mi se povraćalo na samu pomisao na neku rusku knjigu, jer jedine dvije, koje sam do tada pročitao - morao pročitati - bile su Pedagoška poema Makarenka i Kako se kalio čelik onog kretena, čije sam ime zaboravio), Ničea (naravno, najdraže iz Zaratustre mu je bilo ono: "Muškarac je stvoren za rat, a žena za odmor ratniku"), Thomasa Wolfa; ja, najveći "fan" Beatlesa, nisam mogao ni zamis­liti da ću s istim zanosom slušati Mozarta i Bethovena, da će mi Kurosawa ("tamo neki Japanac") postati najdraži režiser.



* * *

Proveli smo hiljade večeri (računam večer do ponoći) u mom stanu, ali on, ma koliko bio pijan, nikad nije prespavao - osim jed­nom, a tada sam i otkrio zašto.

Naime, Gane je bolovao od psorijaze. Bijele ljuspice odumrle kože su mu se skupljale na rubovima kose i zulufa, na nadlaktica­ma i laktovima i mislio sam da je to sve, jer druge dijelove njego­vog tijela nisam nikad vidio.

Te ljetne noći se toliko obalijestio da je zaspao na stolici.

Ujutro, kad se digao, leđa košulje su mu bila sva krvava, preko noći, bez nekih specijalnih krema koje je koristio, koža se rasušila i popucala, a Gane nije mogao napraviti ni najmanji pokret rukom, a da se ne namršti od bola.

Inače, bio je "poguzija". Volio je kuhati (i to mu je polazilo za rukom), a specijalitet mu je bio "smuđ u kajmaku".

Tako sam jednom u samoposluzi na Skenderiji našao konzervu škampa, norveške proizvodnje. (Da je bila engleska ili američka, Gane se ne bi dao zajebati, jer je, na kraju krajeva, diplomirao englesku književnost). Na etiketi nisu bili škampi, nego zaštitni znak firme - bijeli medvjed.

"Šta ti je to?"

"Meso bijelog medvjeda."

Otvorili smo konzervu i on je probao, namrštio se i rekao:

"Nema mi ukus bijelog medvjeda", baš kao da se cijelog života hranio njima.



* * *

Posljednji put sam ga vidio u Beogradu (gdje je živio sa svojom predivnom djevojkom, Biljanom).

Bio sam na Sajmu knjiga i odsjeo kod Kreše u hotel Jugoslaviji. Nazvao sam ga i on mi je dao uputstva kako da dođem do njega.

"Uzmi autobus taj i taj, presjedni kod "Moskve" na tramvaj, a onda opet na autobus taj i taj."

"A, onda?"

"Vozi se Bulevarom revolucije."

"Dokle?"

"Sve dok ti ne postane sumnjivo."

Tako je i bilo: svi putnici su već bili izašli iz autobusa, a ja sam i dalje klaparao; vozač se stalno osvrtao, pitajući se: "Gde si ti, bre, pošao u lepu pizdu materinu."

Rekao sam mu da stane na slijedećoj stanici, a tamo me je čekao Gane.



* * *

Sad sam se vraćao s njegove sahrane i zarekao se da nikad više neću otići ni na jednu.

Taj zavjet sam i održao.

(Ne računam sahranu Dubravka Brigića, jer to je slučaj kad je "ona što uzima bez ruku" bila milostiva. Ni Mladena Paunovića, jer to je bila prilika da se uvjerim da je u ovom gradu ostalo još ljudi; ne računam ni one ratne, jer to i nisu bile sahrane, nego čisti prkos, pljuvanje zlikovcima u lice: ne možete nas sviju pobiti!)

Zaboravio sam jednu koja me čeka: ako sam u prvom dijelu života išao korakom, u drugom prešao u kas, sada galopiram prema Barama ili Lavu, svejedno.

E jebem ti državu, pa suzu ne pusti...

Bio sam i ja, kad smo ga ukopali.

Zivio ti nama Orhanowski!

Jimmy_The_Saint wrote:E jebem ti državu, pa suzu ne pusti...

Bio sam i ja, kad smo ga ukopali.

Umro Dzamonja i u Avazu pisalo da ce se sahrana odrzati u cetvrtak, 18.10.2001, u 14h. Odem ja tamo u cetvrtak u 14h, kad tamo nigdje nikog Udjem u cvjecarnicu i pitam, zena kaze da je sahrana bila juce, da sam zakasnio.

Kupim cvijet, nadjem grob i sam se isplacem.

Kona__ wrote:Zivio ti nama Orhanowski!

Hvala, hocu. Imam ja jos fore, ne brini za mene

Orhanowski wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:E jebem ti državu, pa suzu ne pusti...

Bio sam i ja, kad smo ga ukopali.

Umro Dzamonja i u Avazu pisalo da ce se sahrana odrzati u cetvrtak, 18.10.2001, u 14h. Odem ja tamo u cetvrtak u 14h, kad tamo nigdje nikog Udjem u cvjecarnicu i pitam, zena kaze da je sahrana bila juce, da sam zakasnio.

Kupim cvijet, nadjem grob i sam se isplacem.

O jebem ti, Avaz i informaciju

BRADATO ČUDOVIŠTE


Banuo je jedne noći s flašom vinjaka, dvije polovnjače i todorom dutinom. (Primjedba lektoru: ostaviti mala slova, jer su me u školi učili da se imena ljudi pišu velikim slovom.)

Kotarisali smo se šupka, a poslije i flaše vinjaka.

Moja izabranica je bila spremna na sve, ali nije dala da joj skinem grudnjak?! Do dana današnjeg to mi je ostala misterija, nije se valjda bojala da ću joj ga ukrasti?!

Ujutro me je pitao (pošto je imao novčanih problema, ili, prosti­je rečeno - bio kokuz) može li ostati kod mene do proljeća, a kako sam i ja bio u sličnoj situaciji (Spektar, gdje sam tada radio, prestao je izlaziti i imao sam neku crkavicu od honorara u Oslobođenju, gdje sam pisao za "studentsku stranu"), pristao sam.

"Intervjuisao" sam brucoše i diplomce po raznim fakultetima, pitao ih o njihovim planovima za budućnost i, mahom, većina mi je odgovarala da planiraju zažditi u inostranstvo.

Kad sam napisao prvi tekst, moja tadašnja urednica Zrinka Ilić me je ukorila: "Ma, jok. Svi oni žele ostati u Jugi i pomoći njenom prosperitetu".

Tako sam naučio svoju prvu lekciju iz novinarstva - ne vjeruj svemu što pročitaš u novinama.

To mi je olakšalo posao, jer se više nisam trebao jebavati s papcima, nego sam sjedio u bifeu Oslobođenja, kod Lutve, i izmišljao izjave. Obavezno bih izmislio tri imena - srpsko, musli­mansko i hrvatsko.

Tako smo se Čučak i ja dogovorili da on plaća samo režije i tele­fon. On, bezbeli, ni to nije ispoštovao, pa smo uskoro ostali bez struje i telefona, a ja sam mu jednog dana, iritiran, rekao:

"Čule, vidio sam lastu kako prelijeće", na šta mi je on hladno­krvno odgovorio: "Jedna lasta ne čini proljeće."

Kao što rekoh, obojica smo bili kokuzi, ali bio je drugi vakat, pa se i moglo preživjeti - uvijek bi se našao neko da plati "grah-solo" u Expresu, da plati piće, kupi cigare.

Ali, nedjelja, prokleta nedjelja, bila je najzajebaniji dan - na ulici ni žive duše, a ti (najgora moguća kombinacija) em mamuran, em kokuz, em gladan...

Često smo na nedjeljni ručak išli kod Gavrila Grahovca, Stevana Tontića ili Radovana Karadžića, a Čučak je imao tu osobinu (ili talenat) da jede "unaprijed", to jest da pojede ogromne količine hrane. Tako smo ga jedan dan, kod Gavre, testirali, a on je smazao cijelu kokoš, punu tepsiju krompira i ne primjećujući da ni Gavro, ni njegova žena, Biljana, ni ja nismo ni okusili.

Na kraju ga je Gavro sarkastično, kako samo on zna, upitao: "Čule, jesi li gladan?"

"Imaš li kakvog džema?"

U granapu bih znao kupiti deset deka kafe i kilo šećera i sve sam mislio da sam poludio, jer kafe je uvijek bilo a šećera nikad, a onda sam, u neko doba noći, uhvatio Čučka kako iz kese guta šećer i zaliva ga vodom iz bokala.

"Šta, bolan, to radiš?"

"Snaga, snaga!"

Jedne godine se s broda vratio moj prijatelj Milan i donio pun karton Jack Danielsa, brdo Camela i kilo hašiša. Usred Parkuše me je pitao ima li ga kome urušiti, a bilo je to baš vrijeme kada je Ipe Ivandić, tadašnji bubnjar Bijelog dugmeta, uhapšen zbog jednog džointa, pa sam mu rekao da šuti...

Otišli smo mojoj kući, u kadu stavili gajbu pive, otvorili Jack, pušili Camel i tiho se oblokavali, a na stolu je tinjala "cigla" hašiša, koje smo se htjeli kotarisati. Upao je Čučak, pijan kao zvijer, i pitao ima li šta za pušiti, a ja sam mu rekao:

"Samo hašiš."

"Daj, smotaj mi jednu."

Napravio sam mu najveći džoint od toalet papira. On ga je sisao i sisao, a onda pitao:

"Ima li pive?"

Kada se ujutro probudio, pitao sam ga:

"Čule, znaš li šta si sinoć radio?"

"Pojma nemam. Puk'o mi je film."

"Pušio si drogu."

"Šta sad to znači?"

"Znači da si postao ovisan."

Čule je problijedio i drhtavim glasom pravog "džankija" izmucao: "A, gdje to sad mogu kupiti?"

Nije šećer bio jedina stvar, koja je na volšeban način nestajala iz kuće. I žileti. Paket (Čučak se nije brijao, a ja jednom u sedam dana) mi nije mogao trajati ni heftu, a onda sam, opet, zatekao Čučka kako reže nokte žiletom.

"Pa, životinjo, što ne uzmeš makazice ili grickalicu?!"

"Ne mogu –jeza me hvata od makaza."

Da ne griješim duše, naučio me najbolji fol na svijetu: kad bi dobro tucao neku žensku, kad više ne bi mogla ni hodati, zapalio bi cigaru, izašao na prozor i glumio depresiju... "Maco, šta ti je?", pitala bi ženska, a on bi "sav jadan" odgovarao: "Izvini, ovo mi se nikad prije nije desilo - nikad nisam bio ovako loš."

Odmah sam "kupio" fol, a priča se širila po gradu, jer pret­postavljam da i žene, kad se nađu na svojim sjedeljkama, pričaju iste priče kao i muškarci.

Onda je Čučak otišao u vojsku i puno mi je nedostajao, jer sam opet, ne računajući pojedine "padobrance", ostao sam.

By the way, što rekli Amerikanci, ili usput budi rečeno, oko sve priče da je Čule bio snajperista na Jevrejskom groblju, ja mogu samo da kažem: dabogda da su svi snajperisti bili kao on - ovaj grad bi imao više stanovnika.

DA SAM JA NEKO


Ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih učinio da očevi ih vole, jer majke su zaslužile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a očevi sigurno imaju svoje razloge što ih više ne vole.

Ja bih Miri vratio njegovu ruku.

Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bombaš i bio poznat po tome što je bombu mogao ubaciti kroz dim­njak, ali jednom prilikom je naletio na jednu od onih bombi kućne radinosti s prekratkim upaljačem, pa mu je eksplodirala u ruci.

Hajde, reći ćete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrabusili, ali očito je da niste nikad upoznali Miru - njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a ponajviše njegov ponos.

Nikad nije završio nikakvu školu niti zanat, ali nije bilo tog alata kojim se nije znao koristiti, bio je i ostao okorjeli neženja, a osjećao se daleko najsuperiornijim kada je igrao "ćize" u FIS-ovom dvorištu ili ispred nebodera u Jezero ulici.

Uostalom, ćiza mu je i donijela nadimak Hopa Mohikanac, jer mu je Posljednji Mohikanac bila najdraža, ako ne i jedina, knjiga koju je ikad pročitao u životu - nekoliko stotina puta i uvijek je plakao kada bi Uncas poginuo.

Bio je u stanju presjeći ćizu napola kad god bi mu se prohtjelo, a jazije je sipao kao iz rukava. Kad bismo igrali na betonu, s lakoćom je pravio "džamije" (kad se kovanica uspravi uza zid), a jednom prilikom mi je priznao da od svega toga ne bi bilo ništa da se nije zaljubio u Biljanu koja je stanovala u neboderu.

Raja je primijetila da prečesto diže pogled prema Biljaninom prozoru i počela ga zajebaviti, a on, da bi opravdao te poglede, po cijeli dan je igrao ćize ispod njenog prozora i tako, kad bi "vrcao", nalazio opravdanje da gleda uvis ne bi li, barem za trenutak, ugledao Biljanu.

Ona se uskoro odselila, ali on nije prestajao igrati ćize i nadati se da će je opet ugledati, a zarada mu je bila manje važna, jer se u to doba već bio pročuo kao pravi majstor, pa je za njega uvijek bilo posla. A, i po kafanama je nabildanim frajerima uzimao pare na "tuta-muti".

Kad sam se prvi put oženio i dobio pare za adaptaciju stana, na bračno putovanje sam otišao u Amsterdam, a Miro me je zamolio da mu ostavim ključeve stana.

Za petnaestak dana, kad sam se vratio, stan je bio okrečen, par­ket lakiran, provedene nove električne instalacije, postavljene garniše, sve slavine čvrsto zavrnute, kauči i fotelje presvučeni...

Nisam mogao prepoznati svoj stan. Pitao sam ga koliko sam mu dužan, a on mi je odgovorio: "To je moj bračni poklon."



* * *

Po mom povratku iz Amerike prvi put sam ga sreo u Mornara. Obilazio sam tada redom sve kafane u kojima sam barem jednom popio piće i u njima nalazio neke nepoznate ljude. A i ja sam njima bio nepoznat - ili su se oni promijenili ili sam to bio ja?

Tako sam stajao za šankom preko puta čovjeka čiji je desni rukav bio uvučen u džep sakoa i on me gledao kao da želi da mi nešto kaže, ali se ustručavao.

Ali, to nije bio onaj pseći pogled poslije koga možeš očekivati: "Prika, može li jedna na tvoj račun. Nešto danas nisam pri parama." U njemu je zrcalila tuga.

Kad sam se vratio iz klozeta, njega više nije bilo za šankom, a preda mnom je stajalo novo piće.

Pitao sam konobara: "Koja je budala ovo zvala?"

Konobar me pogledao s čuđenjem: "Pa, Hopa. Mislio sam da ste vi raja?"

Bilo me je stid: "Hopa!? Dođe li ovdje često?"

"Pa, nako..."

Iako mi nije bilo naruku, još desetak puta sam svraćao, ali ga više nikad nisam sreo.

Prošlo je od toga i dvije godine, a onda naletjeh na njega u Jagodi na Marindvoru. Ovaj put sam mu prišao i zagrlili smo se i izljubili, a kad smo ga već dobro bili šuknuli, pozvao sam ga u svoj stan da se dokrajčimo.

Kad je ušao, lice mu je zasijalo: "Bože, koliko ovdje ima lije­pog posla", ali se odmah natmurio dodavši: "Za nekoga ko ga može uraditi."

Nije više progovorio ni riječi: samo je pri odlasku promrmljao neko izvinjenje i nestao u haustorskom mraku.

Doviknuo sam za njim: "Hopa, sad znaš da sam opet ovdje, pa naleti."

Nisam čuo odgovor.



* * *

Pozvonio je jedan dan na vrata i bio u mnogo boljem raspoloženju nego prošli put.

Stanje sada bio u mnogo boljem stanju nego što sam ga zatekao - ako ništa drugo, nismo morali sjediti na podu.

Pitao me je: "Pišeš li šta?"

"Ne znam ni sam: i pišem i ne pišem."

Imao sam osjećaj da ga u nepostojećoj ruci naprosto hvataju srsi od želje da se prihvati alata. ,

Pitao sam ga: "A, ti? Čitaš li svog Mohikanca?"

"Zijanio sam ga u ratu. Sve vrijeme je bio sa mnom, a onda sam ranjen..."

"Pa, šta radiš?"

"Trenirani lijevu ruku."

"Za šta?"

Nasmijao se: "Pa, nije valjda za drkanje - za ćizu."

"I kako ti ide?"

"Možemo provjeriti."

Sišli smo u dvorište i Miro me je oderao. A, nisam mu ni sekunde puštao.

KRATKI PODSTANAR


Zaboravio sam kako život može biti lijep. Grčevi u stomaku su utihnuli, a kao da mi je i natečeni stomak malčice splasnuo i bjeonjače mi donedavno boje konjaka, dobile boju tankog špricera. Jeste da me je bolio svaki mišić u tijelu, ali to je bio onaj zdravi bol, a ne ono mučno jutarnje izvlačenje iz kreveta kada sam smožden noćašnjim snovima koji sve više liče na stvarnost; cijeli dan sam spremao stan, prao pločice u kupatilu i kuhinji, trpao zimsku garderobu u torbe, brisao prašinu, vraćao razbacane gramofonske ploče u njihove omote...

Razlog je bio taj što me je jučer zvao moj prijatelj Idriz iz Tuzle i pitao može li njegov jaran prespavati neko vrijeme kod mene.

Rekao sam mu da nema problema, ali: "Idrize, znaš kako ja živim..."

"Ne brini ništa. Nije on nikakva picajzla, a, osim toga, bio bi samo nakratko: dobio je posao u Sarajevu, a skoro će i stan."

"Kako ti kažeš, Idrize."

Skuhao sam čontru kafe i sjedio kraj prozora. Podupro sam leđa jastukom, a noge stavio na drugu stolicu i, ne razmišljajući o svemu onom o čemu bih morao, punio pepeljaru opušcima i gledao kako se oblaci navlače nad nebo iznad Jevrejskog groblja. Uskoro su i prve krupne kapi kiše zasule krovove, a kratki naleti vjetra su ih prskali i po mom licu, ali nisam zatvarao prozor. Samo sam pre­mjestio pepeljaru.

Bio je to kratak nalet, nebo je opet sinulo. Kontao sam skuhati još kafe, ali je zazvonilo zvono na vratima. (Na Idrizovog jarana sam bio potpuno zaboravio.) Bio je niskog rasta (čak tu nisu poma­gale ni kaubojske čizme s visokom petom, koje sam kasnije primi­jetio) i širokog osmijeha: "Dario?"

Potvrdio sam. Pružio mi je ručicu, meku i njegovanu, s dija-mantskim prstenom koji je bio premalen da bi se radilo o "dupljaku". Predstavio se, a ja sam, kao i obično, prečuo njegovo ime. Zbunjeno je stajao na vratima, jer sam potpuno smetnuo s uma kojim je poslom došao. Uveo sam ga u kuću i pokazao mu njegovu sobu. Nije se baš imalo šta pokazati: željezni krevet (ružan kao sam đavo), koji sam dobio od neke humanitarne organizacije, stolica i sto, koji sam ja koristio za peglanje, ali koji je, s obzirom na nje­govu visinu, njemu sasvim lijepo mogao poslužiti kao radni, elek­trična grijalica...

Iz zidova su virile žute plinske cijevi, ali bez priključaka i ven­tila. Učinilo mi se da sam osjetio razočarenje u njegovom glasu: "Plin vam nije priključen?"

"Nije mi došao na red", odgovorio sam, a pomislio: "Koji će ti kurac plin usred ljeta?"

Pokazao sam mu kuhinju koja je sva blistala od čistoće i osjetio se pomalo povrijeđenim što je on sam preletio pogledom preko mog truda. "Telefon je ovdje, ali, nažalost, nisam plaćao račune, pa mogu samo primati pozive..."

Nasmiješio se i izvadio mobitel iz džepa: "I ja volim one starinske, pogotovo one crne, bakelitne, ali šta se može: živimo u takvo vrijeme. Bez ovog se ne može - pogotovo u poslu."

"Izvinite, ali ja ne upitah čime se bavite."

"Informatika", kratko je odgovorio.

Uveo sam ga u kupatilo, a on je, kao dijete, pljesnuo rukama: "Kakva divna kada! Mrzim tuš-kabine."

Ne bez zlobe sam pomislio: "Ti u njoj možeš i plivati."

"Imate li cigaretu", upitao me. Pružio sam mu kutiju i upaljač. "Hvala. Ostaviću za kasnije..."

Prešao sam na poslovni dio:

"Je li vam puno tristo maraka mjesečno? Stanarinu i struju dije­limo..."

"A, ne, ne. Ja ću plaćati struju. Znate, zimogrižljiv sam, a imam i metar elektronske opreme..."

Tek tad primijetih da je došao praznih ruku. "A, gdje su vam stvari?"

"Ima toga puno. Naročito knjiga, pa će mi jaran to sutra dovesti kolima."

"Dobro, ja ću vas sad ostaviti..."

Zaustavio me je na vratima: "Umalo da zaboravim." Iz novčanika je izvadio tristo maraka.

"U haustoru nema svjetla, pa budite pažljivi", upozorio sam ga.

On mi je mahnuo rukom: "Ne vjerujem da ću večeras izlaziti."

Hodao sam sa tristo i nešto maraka u džepu, veče je bilo prekras­no, a ja sam se opet osjećao kao i obično - bijedno. Na pamet su mi padale samo stvari koje mi je Ijekar strogo zabranio: ćevapčići - ništa s roštilja, burek - premasno, mućkalica - ljuto ni za živu glavu, cola - niks gazirano, sladoled za stomak... od konobarica u mini suknjama me nije dijelilo samo neprobojno staklo, nego i cijela vječnost.

Često se osjećam sam, ali nikad u životu se nisam osjećao samijim. Na povratku kući sam svratio kod Solde na čaj, prelistao novine i vidio da su šupci štampali prošlonedjeljni TV-program.

(NASTAVLJA SE)

KRATKI PODSTANAR (II)


Popio sam još jedan čaj. Pa, još jedan. Obzirni ljudi su se ponašali obzirno i pristojno prema meni, a kreteni (kako bi drukčije?!) kretenski. Nije mi godila ni pristojnost ni kretenluk, ali sam odlagao odlazak, jer mi se baš nešto nije pričalo s nekim koji se bavi informatikom.

Zgrada je blistala kao novogodišnja jelka: sva svjetla u stanovi­ma su bila upaljena, a svjetlost iz otvorenih vrata se prosipala po stepeništu. Dok sam se penjao, pratio me je muk. Tek kad bih se popeo na sprat više, začulo bi se prigušeno kokodakanje.

U stanu su me čekala dva policajca. Osjetio sam smrad gareži.

Prvo što sam pomislio bilo je: "Mora da je onaj napravio neko sranje."

Ni slutio nisam kakvo.

Mladi policajac, s kojim sam često pio kafu kod Tičara, preko puta Policijske stanice, pokušao je svom zdravom, rumenom, seljačkom licu dati izgled prekaljenog veterana, a kad sam ga oslovio imenom, lice mu je još više buknulo, pa je, sasvim nepotrebno, popravio remen s pištoljem, lisicama i baterijskom lampom. Drugi me nije ni pogledao. Sjedio je u hodniku i prelis­tavao Playboy. Na jeziku mi se formiralo pitanje: "Šta se ovdje dešava?"

Nisam ga uspio izgovoriti, jer me je onaj na vratima, nakašljavši se, preduhitrio:

"Vi ste Dario Džamonja?"

"Ja sam."

Zapisao je to u blok. "Ovdje stanujete?" Potvrdio sam. "Adresa?"

Onaj drugi je spustio Playboy i zaustio da nešto kaže, ali je samo odmahnuo rukom i zijevnuo iz dubine svojih pluća, digao se sa sto­lice i ušao u sobu očito tražeći nešto čime bi ubio vrijeme, a kad nije ništa našao, opet se vratio Playboyu. U međuvremenu sam nas­tavio odgovarati na stupidna pitanja: "Kranjčevića 9/IV, Sarajevo."

Kao da se malo zbunio, pa me je ljudskim glasom pitao: "Piše li se Kranjčevića ili Kranjčevićeva?"

Za trenutak sam se osjetio kako sam žrtva Skrivene kamere, ali mi je onaj vonj gareži draškao nosnice i, onako, s vrata, pokušao sam otkriti tragove požara.

Tek kad sam pokazao ličnu kartu, bilo mi je dozvoljeno da uđem u svoju kuću. Uhvatio sam policajca u raskoraku, pa sam uspio upitati:

"U čemu je stvar?"

"Polako, polako... Doći ćemo i do toga. Kad ste izašli iz kuće?"

"Oko šest!"

"Kad ste se vratili?"

"Sad!", skoro sam se proderao i prvi put nakon mjesec dana osjetio da bi mi dobro došlo piće. Duplo.

"Šta ste radili u međuvremenu?"

"Šalabajzao sam po gradu."

"Jeste li negdje svraćali?"

"Kod Solde. Sjedio sam od sedam do sada. Ima stotinu svjedo­ka koji će to potvrditi. Popio sam nanu, kamilicu i šipurak..."

Onaj drugi policajac je izgubio živce: "Daj, ne zajebaji više čovjeka. Završi to, pa da idemo."

Onaj prvi se povukao, zauzeo stav uvrijeđene seoske mlade, a drugi je (hvala Bogu!) uzeo stvar u svoje ruke:

"Gospodine, u vašem stanu se dogodila nesreća. Jeste li dugo poznavali Murisa Hasanovića?"

"Koga?!"

"Čovjeka koji je pronađen u vašoj kadi. Očito je da se kupao i da je grijalica s veš-mašine upala u vodu i..."

"I? Šta je bilo?"

"Nimalo prijatan prizor. Je li vam bio prijatelj?"

Odmahnuo sam glavom: "Tek danas, popodne sam ga upoznao. Preporučio mi ga je zajednički prijatelj iz Tuzle, Idriz. Planirao je ostati nakratko. Dok ne dobije stan u Sarajevu. Nemam Idrizov broj telefona. Ustvari, imam, ali ga ne znam na pamet. Tu negdje imam njegovu vizit-kartu..."

"Prepisaću je. Možda bi bilo bolje da mu vi prvi javite. Možete slobodno ući u kupatilo, tijelo je već odneseno."

Kada je bila crna kao da je neko u njoj ložio vatru. Na veš-mašini je bila pažljivo složena odjeća. Povrh nje - mobitel. Pored kade su stajale kaubojske čizme s visokom petom.

"Ovo su njegove stvari? Morate potpisati zapisnik. Ne trebate ništa brinuti. Kad se nesreća dogodila, iskočio je glavni osigurač u zgradi. Prolazeći pored vaših vrata komšije su osjetile smrad pa­ljevine, a kako niko nije odgovarao na lupanje, a vrata su bila zaključana, provalili su unutra... Onda smo mi došli. Vjerovatno ćemo vas još trebati, ali ništa ne brinite. Imate li nekoga da noćas prespavate. Znate, nije baš prijatno..."

"Nemam nikoga. Biću u redu, hvala vam."

On je dodirnuo šapku na pozdrav i krenuo niz stepenice. U glavi drugog policajca se motalo još bezbroj pitanja. Barem smo u nečem bili isti. Dok su silazili niz stepenice, vrata su se zatvarala i stubište je tonulo u mrak i razočarenje što i mene ne vode s lisicama na rukama. Kakva bi to tek priča bila!

Televizoru je riknula katodna cijev, a i bojler je ciknuo.

Pomislio sam kako sam zaboravio predati onih tristo maraka, a onda sam pored pisaće mašine u pepeljari primijetio samo jedan dopola ispušen opušak. U mašinu je bio uvučen papir na kojem je tuđim "rukopisom" pisalo: NEMAM HRABROSTI DA PRIZ­NAM DA ME JE STRAH.

Opipao sam džepove i vidio da sam ostao bez cigareta. Pažljivo sam ispravio onaj opušak i zapalio ga.

Šta biste vi uradili na mom mjestu?

(KRAJ)

PIVO, BOMBE I CIPOLI


Oduvijek sam maštao da budem dopisnik iz inostranstva: Pariz, London, New York, Roma... Love i koka k'o salate!

Evo, taj san mi se najzad ostvario, ali ne onako kako sam se nadao: javljam se iz Kruča (vukojebine između Bara i Ulcinja) iz Crne Gore. Na pasošu mi je ukucana viza Šćepan-Polje.

Ali, da pođem od početka, koji je sam po sebi bio neobičan.

S. Erić i ja skontamo da smo prekardašili s pićem i da bi najbo­lje bilo da ohanemo, da se isparimo na more, gdje on ima kuću. Na Dobrinji kupimo karte za Titograd (pošto smo promašili direktni autobus za Ulcinj) i pređemo u kafanu preko puta da ubijemo satak vremena i da popijemo kafu. Naručimo dvije duple kafe i kisele kad meni pogled zaluta na policu s pićima nad šankom.

"Rubin vinjak!", baš kao da sam ugledao dragog prijatelja kojeg dugo nisam vidio. (Što je, u jednu ruku, i tačno.) Zagledamo se S. Erić i ja i naručimo "samo po jedan". Ide k'o mlijeko. (Ne znam zašto koristim ovo poređenje, jer nikad mi mlijeko nije išlo k'o vinjak.)

Prilazi nam frajer i kaže: "Izvinite, nisam prisluškivao, ali sam shvatio iz vaše priče da putujete za Podgoricu. Autobus vam je ovaj čas otišao."

Došlo mi je da skiknem: sve što imam na svijetu mi je u torbi na autobusu.

"Ne brinite, možete ga stići na stanici u Lukavici. Ja sam tak­sista..."

Stignemo autobus, ali, bezbeli, to nije naš.

Taksista, koji nam je naplatio petnaest maraka za vožnju, "velikodušno" nam nudi besplatnu vožnju natrag.

Vraćamo se u birtiju, ma'nemo još po jedan vinjačić, a jedna gromada od čovjeka nam kaže da ništa ne brinemo, da samo gledamo u njega, da autobus bez njega neće otići, jer je on šofer dotičnog.

Na graničnom prelazu u Šćepan-Polju policajac uzima lične karte, izbjegličke kartone, pasoše...

Provjeru čekamo u kafani gdje naručujemo po jednu lozu 26. juli (što će reći duplu).

Ulazi onaj policajac s mojim pasošem u ruci: vidim da je opet neki belaj.

"Gospodine, ovaj pasoš ne važi."

"Ne razumijem", pokušavam izgledati hladnokrvno, a već se vidim u nekom zarobljeničkom logoru u Crnoj Gori.

"Istekao mu je rok važenja."

Odahnem i pokazujem drotu produžetak na slijedećoj stranici i on mi daje turističku vizu na mjesec dana.

U Podgorici nam treba čekati voz za Ulcinj narednih pet sati, pa zaključujemo da nam je jeftinije platiti taksi do Kruča nego sjediti u kafani sve to vrijeme.

Najzad u Kručama!



* * *

Negdje sam pročitao kako je u toku rata, kad je bila granatirana zgrada Televizije, neki neupućeni strani novinar pitao raju:

"Jeste li vi svi Muslimani ovdje?"

"Jebi ga, sad jesmo", odgovorio mu je mrko neko.

Tako se sad nekako i ja osjećam dok slušam prijetnje o NATO intervenciji, o ultimatumima, o vanrednom stanju i mada znam da je to još jedan pičkin dim Zapada, ne mogu a da ne mislim kako bi to bilo ironično da sad poginem - kao Crnogorac.

Raja me pitaju, znajući da sam se tek vratio iz Amerike, "hoće li Amerikanci napasti", baš kao da ga ja pušim Clintonu i znam sve njegove planove. Razuvjeravam ih da neće i kažem im ono što znam da im je milo čuti: da su Amerikanci pičke, da oni vrlo dobro znaju da nemaju nikakve šanse, da znaju kako su Crnogorci i Srbi zajebani, da samo blefiraju...

Sjedimo ispred granapa u Kručama i tamanimo pive (pola marke "klipača"), a na zidu plakat, reklama za nikšićko pivo: moj jaran Emir Kusturica s čašom u ruci nazdravlja "pobjedi".

"Čijoj?", pitam se u sebi. (Ko zna, možda će jednog dana negi­rati da se ikad slikao za taj plakat?)

Inače, Kruče mi vraćaju ratne uspomene iz Sarajeva - gruva li gruva! Ali, ne granate, nego dinamit: tako se ovdje "peca" riba.

Erić i ja spremamo se za partiju preferansa kad po njega, koji roni kao vidra, k'o bez duše trči Zeko:

"Ima sigurno dvjesto kila!"

U Baru je to hiljadu dvjesto maraka na pijaci, što je nekih devet hiljada dinara - vjerovatno više od plate Momira Bulatovića.

Inače, u Kručama ima jedan dobar fol: ko god spomene politiku, dužan je kupiti gajbu pive. U to se ne računa Slobo Milošević, kojem svi redom jebu majku, kojeg niko i ne računa političarem, nego ga i javno, na crnogorskoj televiziji, proglašavaju luđakom.

Šutim, ali mislim: "A, da ste kojim slučajem pobijedili u ratu - bio bi vam veći nego Njegoš."

U kafani Točak, kod Rifata, slušam nekog beogradskog šupka kako nekom lokalnom zevzeku "objašnjava" kako su Muslimani u Sarajevu postavili sami sebi bombu na pijaci, a potom optužili Srbe...

Ovaj ga zabezeknuto i skoro s obožavanjem gleda, dok šupak nastavlja prditi:

"Treba da znaš te stvari", dok ja po hiljaditi put zahvaljujem Bogu što još nije izmišljen neki aparat za čitanje misli, jer bih već davno bio mrtav.

Jedne noći sam bio malo više pihnuo, potpuno zaboravio gdje sam, pa nešto pričam S. Eriću:

"...što mrzim te četnike...", a on me krvnički udara nogama ispod stola, pa ja nastavljam:

"...te početnike-pisce, nikad doći do pisaće mašine u redakciji od njih...

Naveče sjedimo na terasi Vesine kuće i pržimo S. Erićev tal cipola, pijemo hladno bijelo vino, igramo remija, a ja mislim:

"Kako bi sve ovo divno bilo da nisam u inostranstvu!"

(Nastavlja se...)

GORČINA PROTEKLIH GODINA


Jutros sam se potrudio sa čudnim simptomom mamurluka. Ne samo da mi glava otpada, da sam bacio uobičajeni ključ poslije prve zapaljene cigarete, da se tresem k'o Agadir, nego me i leđa bole?!

Uskoro otkrivam uzrok: drška od metle. Naime, naša seja Goca je S. Eriću i meni zaprijetila da će nam, ako se još jednom olešimo, ona suditi po leđima kad bandakujemo.

Izvlačim se k'o kurva na stražnji izlaz, kroz dvorište, jer znam da će me ona daviti sa doručkom, a meni je samo hladno pivo na pameti.

Drhtavih i klecavih koljena kozjom stazom se spuštam do Rifatove kafane i pokušavam da rekonstruišem prethodnu noć. Sve je krenulo lijepo: pekli smo i gulili paprike za ajvar. Onda je u posjetu došla komšinica sa kljunom neke egzotične ptice. Počela su uobičajena pitanja: "Kako je u Sarajevu?", "Kako izdržite s Muslimanima?", "Ima li posla za Srbe?", a onda: "A, jeste li vi bili na ratištu?"

Odjednom se u meni skupila sva gorčina proteklih godina, pred oči su mi izašle krvave ulice Sarajeva, brda iznad, načičkana "rat­nicima", ljudi koje više nikad neću vidjeti, pa sam, ne krijući bijes, odgovorio:

"Nisam, draga gospođo! Bio sam na strelištu, a ja sam bio meta!" Pogledala me je kao vanzemaljca i nastavila da guli paprike. Ali, mene je od tog trenutka krenula loza i obuzela pamet.

Ptici sam izašao s jednim konkretnim prijedlogom, a ona mi je konkretno odgovorila da s pijanim ljudima nema šta da priča, a kamoli radi.

"Draga gospođo, da sam trijezan, ja na Vas ni bicikl ne bih naslonio, a kamoli šta drugo."

Prihvatio sam se posla da dokrajčim drugu flašu loze, što sam, očigledno, po tome kako se jutros osjećam, uspješno priveo kraju.

Sad idem do Rifata i nadam se da će raditi Snježa, konobarica iz Sombora, inače jedino pristojno izgledajuće biće suprotnog pola u Kručama.

Znam da sam izgorio kod nje, jer sam joj nudio sve: od braka do posla i stana u Sarajevu, vječne ljubavi i vjernosti, osim onog glavnog - maraka. (Ne mislim na poštanske.)

Ali, svejedno, prevariću mamurluk pričajući o tem Somboru, o Mostongi, hotel Slobodi, kafani Slon, abnormalnim pljeskavicama u Ugostiteljskoj školi, ribljem paprikašu...

Ali, hoćeš!

Snježa više ne radi, a meni se ne sjedi s Rifatom, pa već raz­mišljam o povratku.

Vraćam se kući, gdje me dočekuje "đeneral mrtve vojske", Zoran, Gocin muž, koji se vratio s višednevne dežure na albanskoj granici i sada se zevzeči sa njihovom kćerkom Jelenom, što tjera na suze, jer srednje ime moje kćerke, koju vjerovatno više nikad neću vidjeti je Helen, pa bih iz svoje kože iskočio, jer ne samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu čuti ni glas - zbog vremenske raz­like mi valja čekati ponoć da telefoniram.

Ležim u svojoj sobi i jebem si mater što sam ikad napuštao Ameriku i pokušavam da skontam šta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da zaspim, našle, pored svih kokošjih, svinj­skih i ostalih govana u dvorištu, interesantno na meni.

Nameće se samo jedan zaključak - lete na najveće govno.



* * *

Usput budi rečeno - ajvar je ispao super.

ZAPALJENE ZASTAVE
NA JARBOLU ŽIVLJENJA


Vi mislite ovo bunca malarija, ali svojim očima, ako nas ne varaju, vidjeli smo izvjesnog tipa, koji se godinama predstavljao kao Vladimir Srebrov, a majka i otac mu znaju da se, zapravo, on zove Milan Nikolić, kako pred malobrojnim kamerama i malobrojnom publikom spaljuje nešto za što je u ovoj našoj zemlji zijanilo glave 200.000 ljudi.

Prije par dana smo sjedili (i sijedili) kod Šehe, u društvu sas­tavljenom od nas Sarajlija i jednog Fočaka iz Srbinja.

On, bezbeli, tvrdi da su muslimani počeli "ovu aferu" i da je vidio svojim očima hiljade poklane srpske nejači u okolici Foče, a sve to u prisustvu čovjeka koji je u ratu izgubio dva brata. (Vjerovatno od granate koju su muslimani postavili sami sebi.)

Čovjek okreće leđa, oči su mu pune suza i kaže, onako - više sam sebi nego drugima: "Ja ovo ne mogu vjerovati."

Fočak iz Srbinja se ne zaustavlja, nego nastavlja dokazivati da je Sarajevo jedna multinacionalna i demokratska sredina, jer u nje­govom Srbinju (iliti Foči) čak nema ni muslimana koji bi mogli srati k'o on.

Izlazi iz kafane (kahvane, kavane) pjan k'o zemlja, a niko ga ne dira, a zadnje upućene riječi kafani: "Ma, svi ste vi muslimani!"

Ako ovo nije primjer bh. tolerancije, onda nas jebi ako znamo šta je!

Zato, kad Srebrov ili Nikolić - Nikolić ili Srebrov - treniraju našu toleranciju prema nečem što nam je, ako ne sveto a onda makar poštovano i to samo iz samopropagande, ne možemo da okrenemo leđa i da plačemo.

Čin Vladimira ili Milana ne smije doći, kao što se on nadao, na naslovne strane, čak ni Dnevnog avaza a kamoli nekih svjetskih novina. Jer, to je čin jedne bolesno ambiciozne individue koja bi uradila sve, ali baš sve, da na sebe skrene pažnju.

Po mišljenju autora ovih redova, koji je jedan od rijetkih koji su prisustvovali ovoj lakrdiji "Jan Palaha", za ovaj akt dotični gospo­din ne bi trebao biti krivično gonjen, nego jednostavno kažnjen za uznemiravanje javnog reda i mira, zagađivanje okoline, upotrebu pirotehničkih sredstava u prisustvu djece i osuđen na duboku i tešku kaznu anonimnosti.

POVRATAK BLUDNOG SINA


Umalo ne rekoh "prije nekoliko godina", a ono će biti da je to bilo prije dvadeset godina, kad sam bio mnogo mlađi nego što sam stariji sad.

Elem, prije dvadeset godina odem s nekom curom iz Danske u Pikolo. Šuka ona piva baš onako muški (skoro kao ja) i, bezbeli, pritužilo joj u neko doba.

Izleti iz klozeta brže nego što je ušla, vrati se za šank sva usplahirena, crvena u licu i prošapta mi na uho:

"Neko je ukrao WC šolju."

Isto čujem od svoje Amerikanke, koja mi je jučer došla u posje­tu i jutros se, prvi put u životu, "suočila" sa čučavcem.

Za moju kćerku, Vesnu, nema problema - ona može piškiti u dvorištu i u tome neobično uživa, pa me svakih pet minuta diže od stola da je vodim "pi".

Vesna pliva kao riba i može cijeli dan ostati u vodi, a Amerikanka se ne može načuditi ljepoti dok se vozimo Vesninim čamcem.

Pomalo sam umoran, jer svaku konverzaciju moram prevoditi na engleski - u suprotnom, Amerikanka misli da govorim nešto protiv nje. (Što je u pedeset posto slučajeva tačno.)

Veso pravi čuda na roštilju, S. Erić sprema salatu od hobotnice, a ja lagano kuckam tekst; Vesna je zabezeknuta da limuni rastu na drveću, a ne u samoposluzi; idemo kod Džone, Šiptara, čiji sin živi u Čikagu, koji je, također, proveo nekih dvadesetak godina u Americi; Amerikanka kupuje kanister maslinovog ulja, koje miriše kao život; ja kušam lozu i odlučujem se za skuplju varijantu; Vesna je sva umrljana kupinama i jaše njegovog dobermana...

Bjesni oluja nad Kručama i Vesnu je strah grmljavine, pa prelazi u moj krevet.

Pjevam joj uspavanku Beatlesa:

"Now it's time to say good night,

Sleep tight, dream sweet dreams of me,

I will dream sweet dreams of you...", a ona mi kaže:

"Pjevaj mi, tata, tu pjesmu na našem."

Improvizujem neki tekst:

"Tata tebe voli najviše na svijetu,

Ti si moja sreća i ljubav najveća...", i ona uskoro pada u san na mojim grudima i u snu mi se igra s brkovima; od silne ljepote živ­ljenja nisam spavao svu noć, ali, svejedno, ustajem odmoran i spre­mam se za povratak, jer snovi su da se odsanjaju, a kadli-tadli treba se vratiti u ono što se zove život...



* * *

U Ulcinj me vozi Eči, Turčin iz Bačke Palanke (?!), gdje mlati­mo oproštajnu lozu i svađamo se ima li udaraljki u Yesterday; ja tvrdim da nema i da je prva koju ću provjeriti kad dođem kući biti - baš kao da imam kuću, gramofon i svoje ploče.

Pet minuta je do polaska autobusa i ja pitam šofera imam li vre­mena da zapalim još jednu, a on mi kaže da ima čak vremena da šuknemo po jednu duplu u staničnom bifeu.

Autobus je pun Kosovara: žena s djecom, najviše.

Pitaju me: "Jeste li vi ZAISTA iz Sarajeva?", a Sarajevo izgo­varaju kao Kanadu i meni je nešto milo pri duši što to mogu potvrditi.

Opet sam u Šćepan-Polju, ali ovaj put nemam nikakvih proble­ma sa policajcima i carinicima: nemam ništa prijaviti, osim šarana petokilaša, kojeg sam kupio na Skadarskom jezeru, a svoje tekstove držim u glavi i u srcu.

Kosovari nisu te sreće: u "entitetu" ih izvode iz autobusa, nešto ispituju, zapisuju, a dvije švercerke cigaretama, koje idu na Pale punih torbi, komentarišu:

"I treba. Jeste li primijetili kako smrde?"

Još jedna "provjera", tamo negdje kod Srbinja...

Policajac sa STOP tablicom ulazi u autobus, a šofer mu kaže da su u prednjem dijelu autobusa "naši", a da su "oni" pozadi.

(Mene je stid što sam "naš", ali mudro šutim.) On bahato šeta autobusom:

"Gdje ti je muž? Ubija Srbe na Kosovu! Što nisi ponijela pušku? Koliko si se ti naklala hristijanskih duša?"

Iz nekog razloga, samo njima znanog, izvode Kosovare iz auto­busa; u očima im strah, a ja im samo pogledom mogu dati ohrabrenje.

Vraćaju se u autobus s izvjesnim olakšanjem i išaretom mi pokazuju zahvalnost.

Hoću da popijem pivo u birtiji na Dobrinji, ali me S. Erić odvraća od toga:

"Bježi, jebo te ovo. 'Ajmo u grad."

"Tako i jeste", mislim i sjedam na taksi i evo me na putu za svoj grad, koji me čeka i, dok se vozimo, svaka poznata ulica me grli sa istom ljubavlju kao moja kćerka Vesna kad spava na mojim grudi­ma.

(KRAJ)

NOVINAR IZ ROŽAJA


Kad sam prošli put išao u bolnicu, ušao sam sa rukama u džepovima pantalona i kutijom cigareta i upaljačem u džepu od košulje: mislio sam kako ću se natezati da mokraćom napunim epruvetu, kako će me kucnuti po koljenu gumenim čekićem, poleći me na ležaj u ambulanti i tražiti da pogledom pratim kažiprst koji mi se miče pred očima, malo se namučiti dok mi nađu venu i uzmu uzorak krvi... Onda će mi dati neke svemoguće pilule, nabiti me nogom u guzicu i poslati kući, reći mi da se za sedam dana javim na kontrolu...

Sad sam znao (ili se barem nadao da znam) šta me čeka: stajao sam ispred spakovane torbe i pokušavao se sjetiti jesam li šta za­boravio. Papuče su tu, pidžama koju nikad nisam obukao, tri potkošulje, sedmero gaća, četiri peškira, pribor za brijanje, sapun, šampon, dvije olovke, blok papira, tri knjige na engleskom (duže će mi trajati da ih pročitam), nož, kašika, viljuška, šolja, četiri rolne toalet-papira.

Sve je tu!

Češalj! Jebo me češalj - to sam zaboravio.

Da - i karticu za telefon i adresar.

Sad sam ležao na leđima, s cjevčicama infuzije zabodenim u obje ruke i buljio u strop. Sat sam skinuo s ruke, jer ovdje vrijeme ništa ne znači: mjeri se bljutavim doručkom, ručkom kod kojeg je jedina dobra stvar što ga ima malo, večerom koja je samo varijan­ta doručka. I intervalima kad trebam uzeti lijekove. To je obično u doba kad me ljuljne spasonosni san.

U pauzama, kad su mi mijenjali boce s infuzijom, izvalio bih se na bok i pokušavao čitati, ali su se stranice pretvarale u uzavreli mravinjak slova i nisam mogao uhvatiti smisao jednoj-jedinoj riječi.

Tako me jednog dana moj sobni komšija zamoli da mu posudim knjigu. (Kad sam tek, prvog dana, došao u bolnicu, u sobu, nisam ni primijetio da neko leži na krevetu. Izgledao je prazan, sa neraspremljenom posteljinom, a onda je ispod čaršafa provirila strašno izborana glavica, sa uredno zalizanom kosom i razdjeljkom na lijevoj strani. Ispod pokrivača su se pojavile i ručice, više nalik majmunskim šapama nego ljudskim rukama. Stresao sam se od jeze i gađenja, jer mi je pred oči izašla slika Lagerkvistovog Kepeca.)

Dobacio sam mu knjigu Michaela Reynoldsa Hemingwax - The American Homecoming. Već istog dana je došao dopola, a onda je odustao:

"Ja ti ovo, majoviću, ništa ne razumijem."

"Pa, znaš li engleski?"

"Jok ja."

"To ti je na engleskom..."

Lupio se šapicom po čelu: "Ma, zato je to... Bilo je meni od početka sumnjivo, ali se sve premišljam da ne uvrijedim čo'jeka..."

Jednog jutra je u vizitu došao doktor H.B. i pitao: "Kako nam je novinar danas?"

Od ogromnog, natečenog stomaka mogao sam vidjeti samo nožne prste kako vire ispod pokrivača i baš sam razmišljao kako bi zgodno bilo da u pupak zabijem bosanskohercegovačku zastavu. Htio sam mu reći kako se osjećam isto, ali da primjećujem stanovi­ti napredak, jer sam jutros, kad sam pišao, prvi put vidio vlastitu kitu, ali sam se suzdržao, jer doktor je bio fin čovjek i, kada me je primio, sa istinskom zabrinutošću i čuđenjem me je pitao: "Pa, gospodine, šta ste čekali do sada?"

Bila bi to duga priča da sam pokušao objasniti, pa sam samo rekao:

"Bilo me je stid."

"Čega vas je bilo stid?"

"Što sam toliko dugo čekao."

Nisam mu ni rekao da me boli svaka košcica, svaki mišić, svaka vlas, jer bi mi objasnio da se radi o apstinencijskom sindromu, mada već dva mjeseca nisam ni kapi okusio. Elem, moj ti komšija nije prečuo ono "novinar", pa mi se odmah pohvalio:

"I ja sam ti radio ko novinar."

"Gdje?", nezainteresovano sam upitao.

"U Rožaju."

"Za koga si radio?"

"Za sviju! To je bilo prije rata. Politika, Borba, Oslobođenje... Najviše su išle Politika ekspres i Sport i Sportske novosti... Znaš, svi su kupovali novine, ali je malo ko znao čitati, držali su ih na stolu samo da se prave važni. Ja sam opet kupio novine sa stolova i opet ih prodavao. Jednom mi se desilo - znaš, ovo je malo humoristično - prodam ti ja čo'jeku novine, a on će ti meni: Ovo su stare! Ma, kako stare, eto ih ko ispod čekića. Pogledaj datum. A, što je ukrštenica riješena? Zirka on lukavo na mene. Daj da vidim jeste, bogami! A, ja ću ti njemu: postoje ukrštenica već riješena, e sad ti više nisu dinar, nego dva - ne moraš se ti mučiti. E, jesam ga, da prostiš, zajebo."

Kako je vrijeme prolazilo, sve mi se činilo da se onaj "novinar iz Rožaja" smanjuje.

Da ne bih ispao lud, nisam ništa rekao doktoru, nego sam ga samo pitao od čega boluje. On mi je odgovorio pitanjem: "Šta misliš koliko godina ima? Znam da izgleda kao da mu je sedamde­set, ali po nalazima kičme ne može mu biti više od četrdeset. To je neki poremećaj u žlijezdama koji uzrokuje naglo starenje. Primili smo ga kao hitan slučaj, bez ikakve dokumentacije. Pri tom pati od amnezije ili je u ovom slučaju primjerenije reći - od senilnosti."



* * *

Jedne noći sam kroz san čuo sestru kako nekoliko puta kuca na vrata klozeta. Onda je ušla unutra, vratila se, podigla jastuk, skinu­la pokrivač i čaršaf sa kreveta, protresla ih i nešto je (ili mi se to samo učinilo) palo na pod ne prouzrokujući jači šum nego kad se opušak cigarete ugasi u fildžanu kafe.

Ujutru je njegov krevet bio uredno složen. Pitao sam doktora šta se desilo s njim, a on mi je odgovorio da je premješten na drugo odjeljenje.

"Saznaste li, makar, kako se zove?"

Doktor je slegnuo ramenima, a ja sam ostao u krevetu grleći, privijajući na prsa svoju tek izašlu knjigu.

Ponavljao sam: "Ja nisam novinar iz Rožaja, ja nisam novinar iz Rožaja, ja nisam novinar iz Rožaja..."

Objavljeno: 11. juni / lipanj 1999. DANI, # 106; Razgovor vodio Ahmed Buric


DANI: Zivotna prica Darija, "po nacionalnosti Dzamonje", kako stoji u biografskoj biljesci Vase knjige Donji ves, zadnjih se 10 godina odvijala izmedju Sarajeva i Sjedinjenih Drzava. Je li to vesela ili tuzna storija?

DZAMONJA: Ne znam, ali znam da je jako jednostavna. Prezivio sam, kao i vecina Sarajlija i gradjana ove drzave, sve uzase rata, samo je za mene to krace trajalo. Uvijek posteno kazem "pobjegao sam iz Sarajeva", u julu 1993, tako da sam ipak bio postedjen nekih stvari.

DANI: Jeste li sad postedjeni trauma postratnog perioda?

DZAMONJA: A, to za stan. Ja sam u Americi sve vrijeme imao garancije za posao i stan. To je osnovno svugdje u svijetu. Kad sam napustao Ameriku, moja zena Amerikanka uopce nije mogla shvatiti da je moja odluka da idem u Sarajevo definitivna. Pokusao sam joj objasniti - a koliko je ona shvatila, nisam siguran - da vise volim umrijeti u Sarajevu, kao pisac nego u Americi kao konobar ili kuhar. Druga je stvar da sam tamo ostavio dvoje djece a da nisam pojma imao koliko ce mi nedostajati. Sada se svaku noc budim u znoju i premisljam jesu li te moje odluke bile pogresne... molim vas da ovdje s tim stanemo jer jako mi je tesko o tome govoriti.

DANI: Ipak ne mozemo pobjeci od nostalgije: oni sto su u Sarajevu isli bi vani, oni sto su vani pate za Sarajevom?

DZAMONJA: Mislim da su ljudi olako isli preko bare, u velikom neznanju, privuceni famoznim americkim standardom. Ne znam kako je u Evropi jer imam americko iskustvo. Uvijek kazem da bi Amerika bila savrsena zemlja za mene da sam otisao kad mi je bilo 18 ili 20 godina i da se nisam dvaput zenio. Ovi koji hoce da se vrate a tamo imaju porodicu ili posao i stekli su neku rutinu, pravo da kazem, iako ne bih htio da ovo antipatriotski zvuci, ne bih im preporucio da se vracaju. Pogotovo mislim na parove koji imaju djecu, jer je Amerika najbolja zemlja za edukaciju. Americka politika zaista stvara strucne kadrove. Nasa politika je istjerivanje strucnih kadrova.

DANI: Znaci li to da je, ipak, bolje biti americki kuhar nego bosanski pisac?

DZAMONJA: Ne, to nije istina. Kad govorim o Americi, imam na umu da je to surova zemlja u svakom pogledu. Ovdje, ako nista, imam sansu da redovno objavim pricu u novinama. Tamo si egzoticna lutka kad si uspjesan pisac. Jedan moj prijatelj, Chris Merrill, posudio mi je agenta da moje price i tekstovi idu preko njega i ja sam cekao da li ce neka izdavacka kuca prihvatiti moj rukopis. To bi bilo savrseno, jer prosjecna americka primanja jedne porodice su oko 36 hiljada dolara godisnje, a ja bih, da mi je prihvacen rukopis, mogao dobiti 40 hiljada dolara predujma da ga zavrsim, a poslije sve zavisi od ugovora i procenta. Ovdje pisci kukaju da se ne moze zivjeti od pisanja. I u Americi su rijetki pisci koji zive od pisanja. Oni rade kao konji u fabrici, negdje, a u slobodno vrijeme pisu i nadaju se lutriji da ce im knjiga biti prihvacena. Tek onda ide prica o ugovoru. Jedino dobro sto sam ponio iz Amerike je da sam naucio da radim zaista tesko, i da sam spreman da ovdje radim iste te poslove, ali ovdje niti ih ima niti su placeni.

DANI: Koji su to poslovi?

DZAMONJA: Bio sam cuvar u ludnici. Brinuo sam o sest ljudi u jednoj privatnoj kuci, davao im lijekove, prao ih, kuhao, cistio. Radio sam 24 sata dnevno, a znalo se desiti da u 9 sati podijelim lijekove, smjestim ih u krevete, i kad taman dahnem dusom, neko kuca na vrata moje sobe da pita kad ce dorucak. Radio sam u tvornici, ja to zovem Kljuc, to je bila dobra firma. Radio sam konobarske, kuharske poslove, cak sam skidao trnje s ruza za St. Valentine's day... Radio sam na branju grozdja. To je seoski posao. Dobro je bilo sto si imao vina koliko hoces, ali je vino ocajno, pa nisam koristio tu privilegiju.

DANI: Kako Sarajevo izgleda njegovom pjesniku godinu dana nakon sto se odlucio vratiti u njega?

DZAMONJA: Pa, fala. Sarajevo je isto, samo se struktura stanovnistva promijenila. Izgubio sam puno prijatelja u ratu, zauvijek, a puno je ljudi otislo, tako da je tesko samom sebi objasniti da, recimo, udjes u "Park" kafanu ili "Cyrano" i ne vidis nijednu poznatu facu. To su stvari koje tesko padaju, ali izgleda da se Sarajevo oporavlja.

DANI: Je li moguce ocijeniti nasu knjizevnost u posljednjih nekoliko godina?

DZAMONJA: Razocaralo me. Ljudi su, izgleda, potrcali, pogotovo ovi mladji pisci, da iz rata, kao i svi, nazalost, izvuku neku korist. Narodilo se novokomponovanih pisaca, knjizevnika, pjesnika, koji su proveli mozda tri dana kod Cace na kopanju i koji daju sebi za pravo da to neko svoje zivotno iskustvo stampaju, i sto mi je potpuno apsurdno, da imaju neciju podrsku. Oni uvijek mogu, kao sto je to bilo prije rata, da sve svoje neuspjele netalentovane pokusaje sami plate.

DANI: Ekskluzivnost i pravo na spregu "lose politike i jos gore knjizevnosti" uglavnom drze stariji a ne mladji pisci...

DZAMONJA: Dobro. Mislim da su svi oni sami sebe pokopali kao pisce, jer ja nisam vidio da je ista dobro iz toga izaslo. Opet kazem da sam odsustvovao pet godina, tako da sam potpuno bio van svih tokova. Ali ono malo sto sam procitao, ne vidim da su se usrecili. Ne znam koliko je njihova politika i koliko su njihove stranke sretne s njima. Ja mislim da je to jedan potpuni debakl i politike i knjizevnosti.

DANI: Novinarstvo?

DZAMONJA: To je takav neprofesionalizam da je to, zaista, sramota. Vjerujem da postoje kadrovi koji se mogu, ako nista obuciti, a ne onako ad hoc primati. Evo primjera: javlja se neka novinarka, ne znam joj ime, naravno, kad su bila iskopavanja leseva iz masovnih grobnica u Srebrenici i kaze: "rezultati su mnogo bolji od ocekivanih". Sto znaci: vise je zrtava nego sto se ocekivalo. To je morbidno i stupidno. Ne znam je li morbidnije ili stupidnije. A nije ni ona kriva. Postoje instance u novinarstvu, od urednika do lektora. Pustiti takvu stvar nije samo njena krivica, nego cijelog novinarskog sistema. S druge strane, sramotno je da ima toliko antagonizama medju novinarima i medju listovima. Ja mislim da prvenstveni cilj treba biti da se borimo za neko bolje, pravednije, naprednije drustvo.

DANI: Je li Dario Dzamonja prvi autenticni urbani pisac iz Sarajeva?

DZAMONJA: Mislim da kroz sve moje price provejava, sto je Marko Vesovic dobro napisao u svojim recenzijama, taj osjecaj samoce pisca suocenog sa svijetom, koji prenosi svoja iskustva nekome ko hoce da ih prihvati. S druge strane, meni je najveci kompliment kad mi neko procita pricu, tekst, clanak u novinama i kaze "jeb'o ono, ono bih i ja znao napisati". Pa, niko ti ne brani, probaj. Postoje sjajni, da kazem seljacki pisci, samo da navedem Branka Copica. Bog ne moze reci da je los pisac. E, to sto je on zivio u sad nezeljenom vremenu i sto je bio drzavni pisac, to uopce ne umanjuje vrijednost njegovih pripovijetki, romana. Ali, ima tu nesto: ja sam jos pred rat za svoju knjigu koja se zvala Drugo izdanje dobio godisnju nagradu kuce "Veselin Maslesa" i to je objavljeno, da bi poslije povukli odluku. Ne mogu da se otmem utisku da tome nije kumovao jedan clan zirija, dokazani zlocinac Vojislav Maksimovic.

DANI: Nedostaje li nasoj knjizevnosti sistema?

DZAMONJA: Ne znam zasto bi bilo sistema. Francuski novi roman nije imao nikakvog sistema. Nije jednostavno uvoditi sistem u knjizevnost, to je pokusao socrealizam, a nista dobro nije ispalo iz toga. Ili ja nisam nista dobro odatle procitao a smatram se dobrim poznavaocem ruske literature izmedju dva rata. Jedini pisci koji su tada pisali dobre knjige bili su oni koji nisu podlegli pod rudu socrealizma, od Hlebnjikova, Bulgakova, da ne nabrajam dalje. Knjizevnost ne smije da sluzi sistemu, a sistem ne smije da potiskuje knjizevnost. To je valjda jedina vrsta sistema koju treba uvesti.

DANI: "Nelijeganje na rudu" sadasnje vlasti je jedan od sigurnijih nacina da se dobro pise. Jednom ste izjavili da je Nedzad Ibrisimovic Vas prvi literarni idol, a prije par sedmica objavili ste pricu pod naslovom Ugursuz, koja lici na obracun s njim...

DZAMONJA: Ne, ne bih slozio da je to obracun s njim. U toj sam prici napisao da je Nedzad od mojih najranijih radova uvijek govorio - ako hocu da budem pisac, treba samo da pisem istinu. To je nekima licilo, obzirom na sadasnji i danasnji Nedzadov politicki stav, na obracun s njim. To nema nikakve veze. To je prica iz nekog drugog zivota. Ja nisam pisao o Nedzadu Ibrisimovicu, ja sam pisao o Ugursuzu. Treba da se stavi u kontekst godina kad je on pisao Ugursuza. Nigdje se, pritom, ne kaze da je to o Nedzadu Ibrisimovicu. Normalno da sam ja to tendenciozno napisao, ali mislim da to nije nikakav obracun. Ne znam zasto su se ljudi bas toga okacili.

DANI: Valjda zbog toga sto ste dugo bili nerazdvojni prijatelji pa ste nakon svega zavrsili na razlicitim stranama: Dzamonja dosljedno vjeran svom backgroundu sarajevskog buntovnika i marginalca, a Nedzad, uglavnom, kao politkomesar i apologet nove vlasti.

DZAMONJA: Ja se apsolutno ne slazem sa njegovim stavovima, od pokusaja da se oformi bosnjacki PEN klub, do njegovih zaista bijednih knjizevnih pokusaja kroz sve ove godine rata, mada to traje i od prije rata. Ne vjerujem da je to moj obracun s njim, vjerujem da smo mi ostali prijatelji. Ja sada sjedim u kafani, a on ima svoje stavove prema vjeri. To se ostavlja za kucu, jer anatemisati nekoga je malo licemjerno, pogotovo od covjeka koji je prosao kroz pakao alkohola i kroz mnoge lose stvari u prethodnom sistemu. Necu da kazem ni to da sam protiv SDA, zato sto ja nisam u njoj. Nisam ni u jednoj stranci nikada bio, niti cu ikada biti. To sto je on u SDA, to je potpuno licno opredjeljenje, ali ako on nekome cini zlo, onda nije, po meni, ni dobar predsjednik udruzenja, ni dobar musliman ni dobar covjek. A, eto, ne znam sto nam je trebalo pominjati njega.

DANI: Mozda zato sto je u ovom gradu prepoznat kao Faust koji prodaje dusu umjetnika za socijalni i ekonomski status.

DZAMONJA: On je za medije i za dosta ljudi upravo sinonim toga. Kao sto sam ja napisao, u tom, kako vi rekoste, obracunu s njim, on je za mene jedan drugi Nedzad. Uvijek mogu napraviti distancu prema ovome Nedzadu i onome Nedzadu kojeg znam i volim, kojeg sam cijenio i obozavao, i s kojim sam imao toliko lijepih trenutaka u zivotu i nadam se da ce ih biti jos.

DANI: Ako vas ne zavadi zli duh carsije. Kako objasnjavate pojavu da se u ovom casu za nekim od stolova u sarajevskim bastama vodi borba literarnih "argumenata" tipa: "Avdo Sidran i Daco Dzamonja su pijanci, Damir Uzunovic i Goran Samardzic su ukrali pare da sebi otvore knjizaru, Miljenko Jergovic je ovakav"... Hocu da pitam: zasto smo surovi prema svojim talentima?

DZAMONJA: Ne znam. Ali znam da je to potpuno besmisleno. Cijeli svijet zna da je Proust bio peder, ali ne mozes sad reci da mu zbog toga knjige ne valjaju. To je toliko primitivno, toliko glupo, da ja nemam rijeci. Evo, ja puno cijenim Miljenka Jergovica kao proznog pisca i kao kolumnistu, i ne mogu sad pricati o Miljenku zato sto zdere k'o svinja. Ja ga pitam sta ces Miljenko popit', on kaze "sendvic". Da ja sad pricam protiv njega zbog toga, to je potpuni primitivizam i idiotizam.

DANI: Jergovic Vas je prvi i nazvao "bosanskim americkim piscem". Je li to stoga sto Vase proze cesto naginju scenaristickoj gradji? Biste li se voljeli iskusati u scenariju o Sarajevu?

DZAMONJA: Godine 1990. moj scenario je otkupljen od "Bosna filma". Moram ispricati da je Kusta tada htio Mladena Materica da mu radi na scenariju za Strategiju svrake i rekao mi: "Meni se, Daco, svidja tvoj scenario, ali nemoj ga gurati ove godine, ostavi ga za sljedecu, a ja ti se kunem da cu ga ja uzeti i raditi." Ja sam, onako kakav sam kurcevit, rekao: "Ma, kakvi, hocu ove godine." Kaze: "Ja sam te upozorio." I prodje Strategija svrake, koja je imala dva i po gledaoca, i tako je to propalo. Neki dan sam zvao Bakira Tanovica i pitao ga je li taj scenario negdje sacuvan. Znam da je on sacuvan u mojoj kuci, ali posto ja kuce nemam, nema nista od toga.

DANI: A, naprimjer, film o ratnom Sarajevu?

DZAMONJA: Trebao bi da bude sastavljen od kratkih ljudskih prica, a ne k'o ono sranje od Welcome to Sarajevo, ili ono nesto po sablonu, ona Muslimanka, on Srbin i obratno. To je potpuno odvratno. Imam neke scene. Ja sam vidio - a necu, iz postovanja prema porodici mog prijatelja koja je izginula, reci njegovo ime - grozne, zaista jezive stvari: gledao sam na televiziji da je on u istoj sekundi posijedio od svog tog uzasa. Film treba praviti od takvih scena. Ako je Spielberg mogao napraviti svog Vojnika Ryana, mozemo i mi, valjda, uraditi nesto svoje. Vidio sam svega: banalnu scenu kad dvojica tipova ulaze u haustor i vuku za rukav neku zensku, a ona vice: "Necu, obecali ste mi da cete mi dati da jedem, guzite me cijeli dan, a jos nisam nista jela." Imam i vrijedno iskustvo kako se ljudi u bolnici ponasaju. Nas je sedam-osam bilo na Traumi i niko nikoga nije pitao koje je nacije, nego kako je danas, boli li te to sto si ranjen. A sve to treba da se slegne. Rat u Sarajevu je bio jedna ogromna slika Hieronymusa Boscha. Ja, eto, pokusavam svemu dati neki smisao koji ne bi bio politicki. Scenario o Sarajevu je tesko napraviti nekome ko zivi u "Holiday Innu" i ima klopu i zasticen je samim statusom "Holiday Inna", gdje su strani novinari, prijemi i to. To se drukcije pise.

KOLEGICA


"Ja sinoć dva bez vađenja i još jedan kasnije", u deset sati ujutro, poslije treće loze hvališe se šezdesetogodišnjak, kojem niko ne bi dao te godine, nego bi mu dodao još dvadeset.

Njegov vršnjak je nešto skromniji: "Ja opalim svoja standardna dva i to je sve."

Priključuje se i treći, valjda jedino biće koje me pri samom pogledu na njega može izvući iz duboke depresije, jer samo pomis­lim: "Kad ovo Bog drži na zemlji...", ali ne dovršava svoje sinoćnje "seksualno" iskustvo, jer mu se misao izgubila između dva guca vlahova. Iz ćenife se, nakon pola sata, vraća četvrti da bi započeo: "Nećete mi vjerovati raja, a ja sam..."

Ali ga prekidaju:

"Šta si, dina ti, radio po sata u hali?"

"Ma, znaš, nosim one duge gaće na učkur - pa, dok nađem učkur, dok ga izvadim - skoro da se upišam."

"Šta si ti sinoć", pitaju ga vodnjikave oči, ali i on je zaboravio temu o kojoj se pričalo, pa nastavlja:

"Takav sam prebranac napravio - da se smrzneš."

Irfan (koji rijetko navrati) i ja sjedimo u ćošku i on me pita:

"Je li ti, bogati, slušaš ovo svakog dana?"

"Slušao sam, Irfane, ali više ne slušam."

"Pa, što onda dolaziš ovde?"

"Prvo, kao prvo - sam u kući ne mogu..."

"Što ne privedeš nešto?"

"Sam ne mogu, a ne mogu ni s kim. A, drugo - ovde naučim nešto, naučio sam nešto."

"E, vala, ako se ovde ima išta naučiti, ti me, da prostiš, jebi!"

"Naučio sam, Irfane, da ne slušam šta ljudi pričaju."

"Daj, bolan trzni se malo - sve ti ovo sisa mozak na slamku, radi nešto..."

"Šta?"

"Ajmo na buvljaka. Popićemo piće dole, procunjati, ubiti koji sahat..."

Premišljam se, ali onaj prvi iz ove priče, koji je već na šestoj lozi, dobacuje Irfanu: "Hej, papak. Odakle si ti? Vidio sam te na televiziji - misliš da si neka fora. Samo šutiš i gladiš brkove. Kad sam ja..."

Irfan ga prekida: "Kad sam ja bio u tvojim godinama - meni je bilo osamnaest", kaže Irfan, plaća piće i ostavlja komad nesuvislog mesa da razmišlja šta li je time htio reći, a ja odoh s Irfanom na buvljaka.

"Tražiš li nešto određeno?", pitam ga.

"Ma, jok, zajebavam se. Ali, kad me već podsjeti, trebao bih kupiti neku kapu, onu nikolsonku."

On je, očito, ovdje domaći, jer u svoj toj gunguli pronalazi štand gdje se prodaju kape i kaže:

"Majdo, daj mi jednu nikolsonku."

"Šta?", pita Majda.

"Ma, znaš onu kapu svejedno."

"Š'a?", Majda je već sasvim sjebana.

Irfan sa štanda uzima crnu, pletenu kapu, stavlja je na glavu, vrti je od uha do uha: "Vidiš: kako god je okreneš - svejedno."

Majda se smije: "Aha! Alčak si ti, Irfane, veliki alčak."

Tek tad pogledah Majdu.

Uvijek mi je bilo teško (a, iskreno, nikad nisam ni pokušavao) opisati lijepu ženu - dovoljno mi je bilo samo pomenuti njeno ime, pa da mislim kako svako mora znati koliko je lijepa i koliko je volim, ali Majda je bila... evo, opet mi muca mašina - prava!

"Daco, Majda ti je kolegica", reče Irfan i ja se zabezeknuh:

"Zar, zar... i vi pišete?"-

"Šta?", pogleda me Majda kao idiota.

Irfan pogladi brkove i objasni: "Majda je po profesiji kuharica. Zar mi ti nisi pričao da si u Americi završio kuharski fakultet?"

Majda se sva rastopi od miline, pruži mi ruku, a meni se namah diže.

Irfan pogladi brkove i reče: "Odoh ja još malo prošmekati okolo, a vas dvoje se malo bolje upoznajte, izmijenite recepte..."

Stajao sam pored Majde satima, prodavao kačkete, bejzbol kape, šubare i, naravno, kape "svejedno"... Već se smračilo, Irfan se nije vratio, a ja sam kolegici pomogao da popakuje robu u dvije torbe i... otišli smo kod mene kući.



* * *

Ujutru me umjesto uobičajenog Rasimovog, Slavkinog ili Čečurovog hrkanja, kašljanja probudio nježan dodir po ramenu:

"'Oš li da napravim doručak?"

"Ima nekih jaja u frižideru, šunke, gljiva.."

"Kako ćeš jaja?"

"Svejedno", rekoh.

Nakon toliko dugo vremena sam zaronio glavu u jastuk i osje­tio miris - miris ne jaja i šunke, nego žene, a kad sam se malo uhavizao, zapalio cigar, zalio pivom tabletu protiv alkohola, Majda je ušla u sobu:

"Eno, gotovo je. Ohladiće se."

"Svejedno", rekao sam i zagrlio je...

Kad je izlazila iz stana prteći one dvije torbe, okrenula se i najtužnijim pogledom i glasom mi rekla:

"Nisi ni okusio ono što sam spremila."

Jos kad bi Black (ili neko drugi) nasao te radiodrame i postavio...

REKET


Četrdeset je stepeni u hladu ali u mojoj kući hlada ni za lijeka: kako sunce izroni, pa sve do potonuća, kroz prozore bez roletni i zavjesa nemilosrdno me progoni - jedino mjesto gdje mogu bar malo odahnuti je hala a, priznaćete, u klozetu, osim par stvari, nema baš puno toga da se radi.

Uprkos tome, natjeran imbecilnim TV-programom i jednom dozlaboga dosadnom knjigom Vladimira Nabokova (Čarobnjak, koja će poslužiti kao ideja za njegov izvrsni roman Lolita), sa mazohističkim zadovoljstvom se hvatam spremanja stana: suđe, kada, WC-šolja, frižider (izvana i iznutra), šporet (na čijim skorenim platama ima više hrane nego u frižideru); perem gaće, čarape, košulje, farmerke (sve na ruke) i, ni sam sebi ne mogu vjerovati, otirač za cipele...

U goloj sam vodi, a kako mi je zaliha pive pri kraju, silazim u nešto što se prije zvalo "granap", a sada "market" i, najednom, promijenivši mišljenje, umjesto pive uzimam čašu votke.

Uski prolaz između polica je zauzela neka grdosija od čovjeka u teniskoj majici i šorcu, s reketom ispod ruke; naguzio se i prebire po sokovima.

"Hej šofer - ima izać", kažem, a on se beskrajno dugo odmota­va, gleda u mene odozgo:

"Daco!!!"

"Štanga!!!"

Zadnji put sam ga vidio u ratu, 1993. Sjećam se da je bila zima i da sam na štakama šepesao niz zaleđenu ulicu, a iza leđa mi je brundao "harli" (možeš ga poznati po zvuku), a ja sam se malo sklonio u stranu i rekao:

"Prolazi, pederu."

Bio je to Zlatko Štanga, o čijoj su se hrabrosti već isprele legende.

"Ajde. Sjedaj."

"Bi', kad bi mogao."

Sišao je i pomogao mi da se popnem. Ma, šta pomogao! Podigao me je kao malo dijete i posadio na sic. (Što i nije bilo teško, jer sam imao četrdeset i osam kila sa štakama.)

Otišli smo u kafanu koju je sad držao "u zakup", kako reče, a kome li je plaćao taj zakup, to samo bog zna.

Poslije skoro godinu dana, poslije svih bućkuriša od riže i rozina, prvi put sam pio pravo piće.

Za sto je prišao jedan od njegovih "pulena" i, izvadivši dvije flaše Smirnoff votke iz plastične kese, pitao:

"Treba li ti, Zlatko?" (Štanga je bilo rezervisano samo za raju.)

On je odmahnuo glavom, a ja sam pitao:

"Pošto su?"

On je bacio brz pogled na Štangu, pa je, snebivajući se, rekao:

"Je li puno sto maraka?"

"Daj da vidim kakvo ti je to sranje."

K'o džoja sam pažljivo razgledao etiketu i na kraju rekao:

"Evo ti deset. Za obadvije."

Sav je bio smušen, a ja sam nastavio:

"Jesi li ti pismen, čovječe?

Vidiš li šta ovdje piše: MADE IN USA- napravljeno u Americi! Jesi li ti ikad čuo za ruski viski?"

Opet je bacio brz pogled na Štangu, pa rekao:

"Jebaji ga. Daj šta daš."



* * *

Sad smo sjedili kod mene i pretresali školske uspomene.

"Sjećaš li se kako su samo nas dvojicu u cijeloj školi, na sis­tematskom, oslobodili fiskulture?"

Kako se ne bih sjećao?! Biti oslobođen fiskulture bilo je gore od smrtne kazne - sva raja su nas gledala sa pomiješanim prezirom i sažaljenjem.

"Presuda" je imala objašnjenje "pothranjenost". (Štanga je tako dobio nadimak, jer je bio visok.)

"A, sjećaš li se ti da si ti bio jedini čovjek u istoriji našeg škol­stva koji je oslobođen "muzičkog"?"

(Zvuci koje je Štanga ispuštao pri pjevanju mlade partizanke što je pušku nosila bili su bolni za svačije uši, a pogotovo za našu nas­tavnicu Milu Rakanović, pa ga je "oslobodila" tog predmeta.)

"Što jest - jest. To je bilo za dobrobit čovječanstva, ali onu fiskulturu nikako nisam mogao preboljeti - pogotovo ono "pothranjenost"...

Lice mu se smračilo:

"Nisam ti to nikad pričao: jednom se moj stari vratio kući pijan - ćuj ba mene "jednom" - bio je pjan svaki dan; počeo je marisati majku; ja sam poletio na njega, a on me je samo odgurnuo rukom i rekao: Ti pošo na mene? Šugo mala, nisi ni za fiskulture! Plakao sam: ti si kriv, pička li ti materina, sve pare propiješ - ne ostane ništa za hranu! Tad sam dobio najveći degenek u životu."

Strusili smo po votku, a ja sam ga pitao: "Kako ti je majka?" "Hvala Bogu, dobro je." Kucnuo je o sto.

"A, stari?"

Leden smiješak mu je prešao preko lica:

"Pao je sa krova šupe. Slomio je vrat."

Nisam dalje pitao.

Omara je kao malo ohanula, pa sam ga pitao:

"A, tenis? Kad ti je tenis?"

"Ja to samo zato što je to sada "kul". Zbog koka, znaš?"

Spucali smo flašu votke i preostale pive i on je otišao i zaboravio reket.



* * *

Sutradan me komšija pitao:

"Ti poznaješ Zlatka?"

Slegnuo sam ramenima:

"Išli smo zajedno u školu".

"Znaš li da on ima najveći 'reket' u gradu?"

"Pojma nemam", rekao sam, mada sam znao da je to istina, ali me živo bolio kurac zbog toga.



* * *

Dok kroz Štangin reket cijedim špagete, iz glave mi ne izlazi kako je, gledajući slike moje djece, uzdahnuo:

"Ti sve imaš, a ja ništa".

TRST JE PIŠ


"Znaš li ti da sam ja nekad znao napamet cijeli tekst pjesme American pie?", pita me Neno dok sjedimo u bašti SDP-a.

"Pa?"

"Pa, lijepo: neki dan sam proveo cijelo jutro pokušavajući ga domamiti u sjećanje, ali jedino što je ostalo je By, by mis American pie... i tako unedogled."

Sad je na mene red da se "pohvalim":

"Bog će ga znati iz kojih razloga mi je na um pala neka drevna naslovna stranica NIN-a: cijeli razred pičuladije u klupama, svi su namršteni kao Momčilo Krajišnik, a jedino jedan klinac u maga­rećoj klupi, znaš s onom kapom s ušima, razvalio usta u cer. Evo, već danima ne mogu da se sjetim imena karikaturiste, mada znam da je crtao za Poletarac, da je ilustrovao knjige Mike Antića..."

Hvatamo se čaša i istovremeno tužno konstatujemo: "A, tek nam je četrdeset i pet godina."

Srđan, Nenin brat, ubacuje se u razgovor:

"Petričević."

"Šta Petričević?"

"Ime karikaturiste je Petričević", kaže on.

Zadivljeno ga gledamo:

"Alal ti kanafa."

"Nema tu nikakvog alala. Ja sam ga nedavno sreo u Parizu. Ali, jutros kad sam izlazio iz kuće, pola sata sam - naravno uzalud - pokušavao da otvorim balkonska vrata daljinskim upravljačem."

Tog dana sam se vraćao kući i pritužilo mi je, pa sam svrnuo u jedan prolaz, na zidu od cigala nekim čudom je ostao relikt jednog vremena, koje ja i ne pamtim - masnom bojom, crvenom je pisalo:

TRST JE NAŠ!

Napisao je to neko mnogo stariji od mene, neko iz generacije koja nije uspjela sačuvati Trst, ali zato ga je moja generacija osvojila.

I prije su do mene dolazile vijesti i roba iz tog Eldorada i, zaista, Super Rifle farmerke, Converse tene, šareni omoti gramofonskih ploča, košulje na cvjetiće kao da su dolazile iz neke mitske zemlje, pa noćima nisam mogao spavati kad me je Bobo pitao da li bih "skoknuo" s njim do Trsta.

Naime, Vrapcu je trebao vozač, a Bobo je bio najbolji. S nama je putovao još jedan frajer - predstavljao se kao ginekolog, a nosio je kravatu s nacrtanom golom kokom.

Vozili smo se u posuđenom crvenom "ševroletu". Hilmo ga je dovukao iz Kanade, gdje je proveo izvjesno vrijeme i bio oženjen Kanađankom. Hilmu je Bog obdario neponovljivim fizičkim izgle­dom, ali nauštrb pameti, pa je nešto zasrao u Kanadi i dobio je "šup-kartu". Ili je jednostavno dozlogrdio Kanađanki, jer godinama nije ništa radio i noći provodio u "drive-in" bioskopima: nije se sjećao nijednog filma koji je gledao, ali je zato sa zanosom i nos­talgijom pričao o "hot-dogovima" i "coca-coli":

"Zamisli, bolan, ti lijepo sjediš u svom autu, gledaš film, a prifurava ti konobarica na rolšuama; jedeš "hot-dog", piješ hladnu "coca-colu" i - pušiš."

Najviše zabremedet mu je bilo što se "u kinu" može pušiti.

Išli smo preko Rijeke, jer, kako to reče Vrabac, morali smo se malo "potkovati".

Vrabac je "spustio šibicu", a "ginekolog" mu je bio foler. Ja i Bobo smo čuvali stražu. Nije bilo problema s ulaskom u Italiju, jer je tada naš pasoš bio "abuzenze", a i Italijani su bili blagonakloni prema našim "turistima", jer su znali da dolazimo s gutom love da pokupujemo njihovu bofl robu.

Opet smo se malo "potkovali" u Trstu, a onda je Vrabac otišao negdje s "ginekologom". Meni i Bobi su ostavili bunt prekrasnih lira...

Na Ponte Rosu smo napunili desetke plastičnih kesa cigarama, farmerkama, majicama, a onda krenuli po kafanama: fruti di mare, pizze (koje sam tad prvi put okusio i sjetio se njihovog božanskog ukusa kad sam bio u Americi i žvakao nešto što Amerikanci bez imalo stida nazivaju pizzom), gelato, pa gelato, pa opet gelato, a na kraju birre. (Platiću taj bućkuriš proljevom koji će trajati danima.)

Na dogovorenom mjestu smo se našli sa Vrapcem.

Bobo je preuzeo volan i pošao da otvori prozor (bilo je ljeto), ali ga je Vrabac spriječio: "Nemoj, molim te. Boli me zub, da me ne propuše..."

Sve je bilo u redu do naše granice.

Bobo je otvorio vrata i dao cariniku naše pasoše. On se vratio i pružio nam pasoše, a onda posegao za dugmetom za automatsko otvaranje prozora: "Znam ova kola. Moj prijatelj ima isti. Ovde se otvaraju prozori, je li?"

Staklo se spustilo par centimetara, a onda počelo da cvili i da se trese. Vrabac je rekao: "Jebla ih njihova automatika. Uvijek me handre ti prozori."

Carinik je bio ljubazan da ljubazniji ne može biti:

"Nema problema. Imamo mi svog mehaničara. On će vam sre­diti to za sekundu."

"Ma, nemojte se truditi...", ležerno je rekao Vrabac, "zaista nam se žuri."

Ali se carinik nije dao smesti. "Jebi ga", rekao je Vrabac filozofski.

Izdvojili su nas iz kolone, a kad je mehaničar skinuo vrata, iz njih su pokuljale "doxe", "danvili" (sve "dupljaci", naravno), prste­nje "čisto od zlata"...

Kao maloljetnik sam dobio "stroži nadzor roditelja i organa socijalnog staranja", Bobo, pošto mu je to bilo prvo djelo, dobio je uslov, a Vrabac nije dobio ništa, jer je, po običaju, potplatio neko­ga. "Ginekologa" više nikad u životu nisam vidio.



* * *

Dok sam otresao zadnje kapi, razmišljao sam koliko vremena može stati u samo jedan piš.

Da ne povjeruješ!

PERZIJSKI ĆILIM


Cijeli dan je sav nekako mlitav. I ljigav. Košulja mi je mokra od znoja, a tek je deset sati ujutro - ne sluti na dobro. (Doduše, popio sam već šest piva, a tek je deset sati ujutro, pa i to pojačava moje slutnje.)

Sjedim sam u kafani i dočekujem pridošlice sa otrcanim: "Ima li vrućine?"

Svi se odreda žale na vrućinu, pa na neprispjele penzije i invalidnine, na telefonske račune, sranje od politike i na tuđe, bolje živote...

Kontam nešto kako ovaj narod ne bi preživio da je sve u redu i potaman - iz jednostavnog razloga što bi se prekinula svaka komu­nikacija među ljudima, ne bi imali o čemu pričati i uvukli se u sebe i strunuli kao previše zaljevane biljke.

Nad Trebevićem se valjaju oblaci i kratkrotrajna kiša će donijeti malo osvježenja, pa zato izlazim na ulicu da uhvatim koju kap, da pokušani razbistriti ovu smjesu što mi se nalazi u glavi...

Hodam gradom prošaranim tek pokojim prolaznikom. Jedino dobro je što su se čak i automobili sklonili u svoje jazbine, pa nema šanse da završim pod točkovima BMW-a nečijeg drogiranog tatinog sina.

Okružena jarom što izbija iz asfalta, kao u oreolu, pojavljuje se Gordana - njoj ni godine, ni rat, ni ova ozonska rupa ne mogu zbrisati osmijeh s lica...

Zaustila je: "Jesi li se..."

Prekidam je: "Nisam."

U normalna vremena nastavak rečenice bi glasio: "... oženio?"

Sada glasi (ne samo za mene): "... vratio u stan?"

To je rečenica kojom me, umjesto pozdrava, presreću prijatelji.

Pozvao bih je na kafu, ali to bi se činilo toliko licemjernim posli­je sveg bola i nepravde koju sam joj u životu nanio, pa joj samo spuštam ruku na rame i pravim se da žurim negdje.

Malo dalje, kod Vječne vatre, naletim na Branu. "Pozdravlja" me istim pitanjem, a ja mu dajem isti odgovor. Lakonski mi odgo­vara: "Jebiga, bori se."

To sam već čuo milion puta, pa gubim živce i baš kao da mi je on kriv, sikćem: "Moje ime je Dario - nije Boris."

U prvi momenat ne shvata, a onda se nasmije i zagrli me svojim šapama i kaže: "Idemo na piće."

Nema upitnika na kraju ove rečenice, jer kad Brano nešto kaže - onda je to rečeno.

Sjedimo u Imperijalu i glođemo uspomene, olajavamo sadašnjost i režimo na budućnost: "Deset najtežih godina - jeste, aha!"

Brano nije nikad bio od nekog velikog pića (dva-tri špricera i to je sve), pa me čudi što je navalio na duple loze (ruku na srce - u Imperijalu sipaju "kapi za oči", a ne piće) i efekat se uskoro osjeti:

"Jesi li ikad razmišljao o samoubistvu?"

Odgovaram mu:

"Jesam li nekad ne razmišljao o samoubistvu?"

"Jebiga, izvini Daco. Znam šta ti je bilo sa stricem, i sa starim..."

"Nema to veze, moj Brano..."

Pijemo i šutimo, jer nema ni dobrih koka u prolazu da bismo se bavili "macho" komentarima, a onda Brano počinje: "Znaš, ja sam uvijek o sebi mislio kao o perzijskom ćilimu - što me više gaziš, sve sam bolji."

Ima istine u tome, jer se Brane sjećam kao žgoljavog klinca kojem su svi u raji palili čvoke i klempe, a onda je u pubertetskim godinama, tajno, počeo da bilda tegovima napravljenim od betona i konzervi za mast; dok smo mi vrijeme trošili na žurevima (na koje njega nismo pozivali), on je svoje dane provodio znojeći se u šupi u našem dvorištu.

Jednog dana se iz te šupe izlegao, kao leptir iz larve. Leptir od stotinjak kilograma; upisao je pravo i kurs karatea. Završio je i jedno i drugo, zaposlio se u DB-u, bio čudo u svom poslu.

Sjetio sam se jedne noći (jutra?) u Pikolu kad su me dvojica krkana sve vrijeme gađali pivskim čepovima, a konobar se pravio da pere čaše i da ništa ne vidi; Brane je ušao i samo mi klimnuo glavom, a onda sam se ja počeo kurčiti... Elem, izveo ih je napolje i oni se više nikad nisu pojavili u toj kafani, a, znajući Branu, možda ni u gradu.

Brane, taj čovjek čija su leđa i prsa bila spremna da prime metak u zaštitu i "onih" i "ovih" političara, sad je sjedio kao hrpa nikom potrebnih sto dvadeset kilograma mišića i cmizdrio: "Moj Bože. Čak i kad sam hodao na štakama - hodao sam uspravno. Sada me izgrizla samoća..."

Kćerka i žena su mu ostali u Holandiji, a on se vratio upecavši se na obećanje da "treba ovoj zemlji", a onda su ga zajebali i za posao i za stan.

"Danas mi je kćerki rođendan. Zvao sam je jutros, a ona nije htjela razgovarati sa mnom, jer sam joj bio obećao da ću je posjeti­ti za njen rođendan, ali mi pederi iz holandske ambasade nisu dali vizu. Ma, i ja sam budala - mogao sam izvaditi "putovnicu" kad mi je kurcu bio ćeif, ali jok: ja sam Bosanac! Može li se biti išta više i veće od toga?! Kako ja njoj, djetetu od pet godina, mogu objasniti da tata nije mogao doći, a ne da nije htio?"

Nisam ga više slušao, jer mi se u glavi stalno vrtjela ona njego­va usporedba sa perzijskim ćilimom.

I sebe sam vidio tim očima.

Gazali su me i gazali, sve dok me nisu izgazili, a na pamet im nije padalo da me je možda samo povremeno trebalo prebaciti preko štange u dvorištu i nježno "isklofati" onim pletenim, starin­skim kloferom, malo me provjetriti, pa da opet zablistam u punom sjaju.

Počela je padati kiša, a ja govorim, ne Brani, nego njoj: "Imam i ja kćerku. Dvije."

HOMO POLITICUS


Kad pijem, ne slušam šta pričaju ljudi za mojim stolom. Znam da su to gluposti koje sam već hiljadu puta čuo, da ću se samo bez potrebe iznervirati iznoseći neke argumente do kojih oni drže isto toliko kao i do mene. A, i ja do njih.

S vremena na vrijeme ubacim nešto što stvara iluziju da sam se sav pretvorio u uho. Kao: "Jebaji ga." (To uvijek pali.) "Šta ćeš" sam izbacio iz upotrebe, jer se uvijek nađe neka mudrica koja odgo­vara: "Pivo" i upisa se vlastitoj duhovitosti. I to bi se nekako moglo predurati da me pri tome ne muva laktom u rebra: "Ha, dobar fol?"

"Ma, nek' se živo i zdravo", "Tako ti je to", "Ničija nije do zore..." samo su dio fraza koje ne znače apsolutno ništa, ali se uklapaju u svaku situaciju kad siromašni duhom preuzmu bank za stolom...

Pa, šta onda, koji kurac, radim u kafani?

Muljam providnu krišku limuna po čaši votke, pokušavam se sjetiti prezimena one Dubrovčanke Jagode... kako li joj ono bješe prezime?... ma, one što je pravila tapiserije; ljutim se na sebe što mi stalno izmiče, baš kao da je njeno prezime ključ koji će riješiti sve moje probleme; gledam vještačko cvijeće pobodeno u žardinjere s pravom zemljom i ne mogu dokučiti svrhu što li ga gazdarica svako jutro zalijeva; upoređujem vrijeme na zidnom satu sa svojini ručnim kao da ne znam da je na oba moje vrijeme isteklo; pokušavam uhvatiti ulomke razgovora sa susjednog stola ali, pošto sam nagluh, samo po gestikulacijama mogu skontati da se i tamo pričaju iste gluposti kao i za mojim...

Kad ne pijem, niko mi ne prilazi za sto. Šolja čaja kao da odbi­ja ljude. Čitam novine (u stvari, više tragam za tipografskim greškama nego što pratim besmisao napisanog, ali njih je previše, pa mi to brzo dosadi) i lagano se drogiram glupostima: jedna od perjanica našeg novinarstva, književnosti, esejistike, svakovrsne kritike je napisala tekst o Grahamu Greenu (skinut s interneta) povodom neke godišnjice njegove smrti (rođenja ne može biti, jer je rođen 1904. godine - toliko znam i bez interneta): Nabrajaju se tu svi njegovi romani: od Trećeg čovjeka do Mirnog Amerikanca, a biber po pilavu je fotografija Granama Greena, ali onog Indijanca što se proslavio u Kostnerovom filmu Ples s vukovima.

Haug. Šta drugo da kažem?

Sam sjedim za stolom za četvoro, a u kafanu ulaze četvorica novopridošlica, pa me gazdarica moli da se premjestim za sto u ćošku, kod Ibre. (Tako sam mu i saznao ime, mada se već godina­ma srećemo na istom mjestu i kimnemo jedan drugom glavom na pozdrav. I to je sve.)

Ibro svako jutro čita novine i popije po četiri konjaka u preciz­nim, petnaestominutnim razmacima - niko ga ne benda, a ne bi se baš dalo reći da je i njemu baš stalo do nečijeg društva.

Baš kad je ispio svoju "gidu", pažljivo presavio novine, odbrojao šest maraka na sto, vrijeme se nahorozi i poče liti kiša i iz neba i iz zemlje. Ibro postaja koji minut na izlazu, a onda opet sjede za sto i samo podiže praznu čašu u pravcu šanka, a mene išaretom upita hoću li ja još jedan čaj.

Pristao sam i, kao zadnji papak, baš kao da me taj čaj na nešto obavezuje, upitah: "Vidjeste li Vi ovog sranja u Trebinju i Banjoj Luci?"

On odmahnu glavom: "Politika me ne interesuje."

Kiša se zarekla da će cijeli dan padati, a to se moglo i očekivati, jer sam objesio veš na prozor.

Na mene je bio red da zovnem piće. Baš kao i ja maloprije, Ibro je sad osjećao neku vrstu obaveze, da mi objasni: "Stariji sam od tebe, pa imam pravo da ti kažem. Nagutao sam se ja u životu poli­tike. Nagutao i sve povratio. Kakva je razlika između Demokratije i Diktature? Nikakva. U demokratiji ti dozvole da glasaš da bi se ponašao po njihovom, a u Diktaturi se ne zajebaju s tim glasanjem: šuti i radi ono što ti se kaže. Imaj svoje mišljenje, ali se ne slaži s njim. Ako ti je do mišljenja, trči u CEKA, Predsjedništvo, Parlament, ili kako se to već ne zvalo... Moj otac je, što bi Sidran rekao, proveo godine na službenom putu. Ne sjećam se koliko dugo. Sjećam se samo da sam se svaki bogovjemi dan u školi tukao s drugom djecom, jer sam, kao mačka praznu konzervu okačenu o rep, vukao "grijeh" svog oca, jer je moj stari "planirao atentat na druga Tita"... Sjećam se dopisnice što smo je majka i ja primili s otoka neobilježenog ni na jednoj nautičkoj mapi: OVDJE MI JE DOBRO - PO CIJELI DAN SE SUNČAM. RADIM NA GRAĐEVINSKIM RADOVIMA. IMAM MNOGO PRIJATELJA. MNOGO SE TOGA MOŽE NAUČITI. ŠEFOVI SU VIŠE NEGO ZADOVOLJNI MOJIM NAPRETKOM. PUNO VAS VOLI... Jednog dana se vratio s drvenim, vojničkim sandukom. Nisam ga prepoznao. Samo po očima. Kao da je to bilo sve što je ostalo od njega. Palio je Dravu jednu na drugu, hodao po kuhinji, a onda bi me posadio u krilo i milovao po kosi, ponavljajući: Šta sam vam uradio, šta sam vam uradio, šta sam vam uradio? Plakao je kad je mislio da ga niko ne vidi: Nema gore stvari od očevih suza. Bližio se kraj školske godine, osmoljetke. Htio sam se upisati u gimnazi­ju, ali šanse su bile tanke. Onda me je otac, baš kao nekad, posadio u krilo, pogledao me je očima koje nikad prije nisam vidio, rekao mi glasom koji nikad prije nisam čuo: Slušaj me dobro sad: sutra ćeš otići u školu i prijaviti se direktoru. Reći ćeš mu da si, tražeći kliker, ispod ormara našao Staljinovu sliku. Ali... Ništa "ali". Uradi k'o što ti se kaže. Dok sam još bio u školi, oca su odveli na "infor­mativni razgovor". Nije se vratio, nije pisao, nije bilo glasa od njega... Nisu me primili u gimnaziju...", završio je Ibro.

Tupo sam gledao pred sebe. Kao da sam popio litar votke, a ne čaja.

"Izvini. Popio sam malo. Hoće li ovo ikad prestati?", pokazao je na sivu zavjesu kiše.

"Neće", rekao sam.

"Hoće", rekao sam.

KORPICA S RUŽAMA


Moj djed ih je dobio kao svadbeni dar. Ili ih je, čak, naslijedio od mog pradjeda. Bilo kako bilo, godinama se na njima hvatala plemeni­ta patina i davala im izgled dostojanstva i stvari vrijednih poštovanja. Kod mene se ta opsesija njima pretvorila skoro u obožavanje.

Onako sićušan sam stajao pred njihovom masivnošću i visinom i molio ih da se taj dan učiteljica razboli, pa da ne moram ići u školu ili da snijeg zapada ili, čak, da se i ja razbolim, ali samo onako, bez veze, da dobijem neku temperaturicu i ostanem u kreve­tu cijeli dan čitajući Vinetua.

Bili su napravljeni od pune orahovine, a "glave" su im bile ukrašene korpicama s ružama izrezbarenim u nizinom drvetu. Jedan je bio s policama za posteljinu, veš, košulje, džempere, a drugi samo s jednom prečkom za vješanje kaputa.

Ako već neko nije shvatio - pričam o ormarima.

Drugi su u njima vidjeli samo komade starudije koji samo bespotrebno zauzimaju prostor u jednoj od sobica u kojoj smo živjeli i da služe samo za kotilište stjenica, ali za mene su oni pred­stavljali kuću u kući. Kuću koja nije imala zidova, granica: beskraj­nim okeanima i bijelom samoćom Aljaske sam lutao s Jackom Londonom, ustalasanim prerijama, po kojima su se lijeno kretala milionska krda bizona, jahao sam s Old Shatterhandom, brzinom svjetlosti istraživao svemir s Flashom Gordonom...

Djed se vraćao s posla i pitao baku:

"Gdje je mali?"

"Ma, znaš gdje može biti."

"Ružo, moramo razgovarati s njegovim ocem... Ovo više nije normalno. Treba ga odvesti doktoru."

Na tome bi se sve završilo.

Prepoznao bih ljutite korake svog oca po basamacima, a onda uskakao u ormar, u čija sam vrata s unutrašnje strane uvrnuo vadičep za vino i čvrsto ga držao.

Otac je malo bjesnio po kući:

"Gdje je onaj gelibter? Moram da umirem od stida zbog njega..."

Baka je mucala: "Ne znam... Mora biti da je još u školi..."

"Ma, kakvoj školi", obrecnuo bi se otac. "Sad sam bio na roditeljskom sastanku - nije dolazio već više od mjesec dana."

Okretao je mesingani ključ u bravi ormara, ali ja sam vukao s druge strane. Odustao bi i po stoti put rekao baki: "Kad ćete se više kotarisati ove suruntije?"

Pri odlasku bi rekao: "Dopašće on meni šaka", ali ja sam znao da su to samo prazne prijetnje, da će, čim izađe, zaboraviti i zašto je uopšte i dolazio, jer mu je, kao i svakom tridesetogodišnjaku, samo pička bila u glavi. A i došla mu je glave.



* * *

Kad je 1977. godine umro moj djed iza njega je ostalo malo stvari: rešo na kojem je kuhao kafu, štokrla na kojoj je pio kafu, nizak stolić za novine, cigarete i pepeljara i - ormari.

Otišao sam pred Markale i doveo nosače. Kad je vidio one gro-made, jedan od njih me pitao: "Može lji se ovo rastaviti? Ovo se više ispljati ispiljati nego nositi."

Pokupio sam raju. Brdo, Zlaja, Rođak, Čuka... su zaustavili sao­braćaj u Moskovskoj dok su ih nosili u moj stan. Pri "transportu" je otpala jedna od ukrasnih korpica s ružama. Nismo je našli na ste­peništu. Zlaja je hukao: "Imaš li pive? Daco, nadam se da ćeš me nadživjeti ili da ćeš umrijeti u ovom stanu, da ove monstrume više ne moram tegliti."

Nedavno sam dočekao bivšu ženu na aerodromu. Taksijem sam je odvezao do stana njene majke. Pitala me je može li kasnije svratiti kod mene. "Zašto ne? Na vratima i dalje piše DŽAMONJA. Nisi promijenila prezime?"

Očekivao sam (nadao se) da će reći neku sentimentalnu glupost kao "da joj je to jedino što je od mene ostalo", "da se osjeća kao da se s tim prezimenom rodila", "da uvijek pomisli na mene kad ispunjava neke formulare u Americi"...

Ona je odmahnula rukom: "Ma, i sam znaš kakva je adminis­tracija u Americi. Oduzelo bi mi cijeli dan da ispišem samo papirologiju, da obiđem sto mjesta. A, sam bog zna koliko bi me to koštalo. Ne smeta ti?"

"Što bi mi smetalo? Nemam više vremena da bi mi išta smeta­lo", promrmljao sam.

"Šta?"

"Ništa. Navikao sam pričati sam sa sobom."

Uskoro je došla. Razgledala je stan: "Ništa nije ostalo od starih stvari?!"

Pokušao sam biti duhovit i pokazao na plastični stolić progoren opušcima, kauč iz kojeg su vrebali federi, klimavi "radni sto", plakar bez vrata... "Sve je ovo staro."

Prethodni stanar je s ormara skinuo onu rezbarenu kotaricu i za­lijepio je na dovratak. (Šta je s ormarima uradio - to ne znam. Možda ih je "ispiljao".)

Pokazo sam joj: "Ostalo je ovo."

Samo ju je okrznula pogledom i rekla: "Sad moram ići. Javiću ti se."

Sjeo sam na stepenice i zapalio. Digao se i pomilovao kotaricu s ružama: bila je hladna i tvrda, bez mirisa.

O kome ja ovo pričam? O kotarici, ili...?

MOLERAJ ŽIVOTA


Te godine sam prvi put i zadnji put išao s majkom i očuhom na more. Ne sjećam se koliko sam imao godina, ali znam da su u modi još uvijek bile one kupaće gaćice što su se vezale samo sa jedne strane, tako da su se mogle skinuti i obući kroz kratke pantalone. Imao sam dvoje: jedne tamnoplave sa žutom prugom preko "piše", a druge žute s plavom.

Kažem, bilo je to tako davno vrijeme kada se "domoroci" nisu trudili da iscijede zadnju paru iz džepova turista, nego smo se osjećali više kao gosti nego kao turisti, a furešti su bili rijetki: slikanje s golubovima ispred Duždeve palače je bilo obavezno, kao i citron sladoled (kako je to zvučalo nobl u poređenju sa vanilijom i čokoladom u Dvije ruže kod Komše) u Gradskoj kafani, a riječi kao što su "lancun", "ponistra", "mudantine", "maestral" zvučale su egzotično, pa su čak i svađe (u kojima je najžešća psovka bila "porka Madona") ličile na pjesmu u poređenju s onim našim, mahalskim, kada bi ulicom odjekivalo: "Fatima! Faaatima!!! Jebo me tvoj čojek - evo, tudena me jebo", hvatale su se žene za međunožje, a muškarci, ispijajući toplo pivo ispred Granapa uživali i smijali se, sve dok im alkohol ne bi došao iz guzice u glavu, a tada bi proradili štosovi, letve, čakije...

"Njihovi" muškarci su po cijeli dan pili bevandu u hladu, do beskonačnosti igrali "briškule", a naveče bi se skupili na Stradunu i nadmetali u pjevanju - nije čudo što smo ih smatrali "pederima".

Odsjeli smo na Lapadu, u kući okruženoj gustim, bodljikavim grmovima kupina i stablima smokava. Na stolu su uvijek bile zdjele kupina i smokava, ali ja sam ranjavao ruke i rizikovao da slomim vrat penjući se na stabla, jer one sa stola nisu bile ni upola onako slatke kao ove svojom rukom ubrane, "ukradene"...

Ubola me osa, pa mi je glava u sekundi narasla kao "Cocin bubanj", ali oblog od maslinovog ulja je učinio svoje, a taman sam mislio da neću morati ići na plažu, jer mi je tamo bilo dosadno pošto nisam znao plivati. Osim toga sam gadno spržio guzicu spuštajući se niz užareni, limeni tobogan ne znajući da ga prvo treba nakvasiti vodom...

Tad još nisu postojale kabine za presvlačenje na plaži, pa sam većinu vremena provodio skriven u žbunju oleandera gledajući žene kako se presvlače. Sam pogled na sise je činio da mi ćuna ukoči (ali, bez ikakvih haira, jer u to doba ga nisam mogao ni izdrkati), a kad bi sjevnuo "muf", došlo bi mi da padnem u nesvijest.

Sve dok me u mojoj zasjedi jednog dana nije ukebao neki "Bosančeros" i odvalio mi šamarčinu od koje mi se zatamnjelo ispred očiju: "Drkadžijo mali, šta bi ti da neko tako gleda tvoju majku?"

Iz tog sam izvukao pouku da golo žensko tijelo mora biti nešto dobro, jer ne bi se bez veze zbog toga dijelile takve šljage, pa sam u budućem životu ljubav uvijek vodio pod svjetlom (osim u rijetkim slučajevima kada bih svojoj izabranici, nakon što bih uga­sio svjetlo, čak i glavu prekrivao čaršafom).

Pokušavao sam vrijeme prekratiti u "ribarenju" s mola. Ali, to nije bilo ništa drugo do hranjenja riba.

Dane sam provodio tumarajući okolo, a onda sam naletio na neki objekat u gradnji. Hvatala me je nostalgija kad bih čuo "maj­store" kako se deru:

"Tražio sam peticu - jebem te smotana."

"Baci taj čekić da ti ga ne bih nabio u šupak."

Bio sam daleko od Sarajeva...

Tu sam i upoznao Acu Trokutana. S pravom je nosio taj nadimak, jer si mu struk mogao obuhvatiti rukom, a ramena ni pogledom.

Prišao mi je i pitao me odakle sam. Rekao je da je iz Sarajeva, a onda mi pružio crvenu stoju:

"Trknider do trafike i kupi mi dvije Primorke. Nemoj zbrisati -jebaću ti znanje."

Vratio sam se s cigaretama i on me pitao pušim li. Kimnuo sam glavom. Zažmarili smo po jednu, a ja sam se prvi put osjećao kao pravi pravcati muškarac. U to je bilo i vrijeme ručka, pa me pozvao u njihovu kantinu na "hagra". Mlatnuo sam i jedno pivo i kući se vratio k'o zemlja. Majka je mislila da me je spucala sunčanica i stavila mi mokru krpu na čelo i polegla u zamračenu sobu. Od tada sam svaki dan na ručak išao s Acom Trokutanom.

Vratio sam se u Sarajevo i prošlo je ihahaj godina kad sam ga opet sreo. U birtiji San. Na stolu pred njim je ležala kutija "plave Morave", a ja sam prišao i pitao: "Nema više Primorke?"

U prvi mah me zbunjeno pogledao, a onda su mu bljesnuli zubi: "Ma, to si ti, žgepče malo."

Od tada smo se viđali skoro svaki dan: bio je nepresušan izvor viceva, ali što je najvažnije, znao ih je pričati tako da sam se od srca smijao i onima koje sam stotinu puta čuo.

Jedan dan sam mu napomenuo kako bih (najzad) trebao omalovati stan.

"Ma, znaš Aco, nisam ti baš pri parama..."

"De, ne budali - gajba piva i riješen problem."

Stan je sinuo, pa sam ga i iduće godine zvao (mada i nije bilo velike potrebe za molerajem, ali kako sam se uskoro ženio, znajući da je moja "mlada" prava picajzla, htio sam da bude sve cakum-pakum).

"Tststs - koja ti je ovo budala radila?", upitao je nakon što je pogledom prošarao po zidovima.

"Ti, Aco."

"Uh, zaboravio sam to. Ali, znaš, to je naša molerska fora da izbi-jemo veću lovu. Tebi je isto - gajba piva. Hoćeš li da izvučem ćizu?"

"Treba li?"

"Nije neophodno, ali da je iluziju visine."

Vratio sam se predveče i sve je bilo u redu, samo mi se ćiza činila malo herava. Očito je bilo da je Aco mlatnuo onu gajbu prije nego što je počeo raditi: Rekao sam mu:

"Jeste da je ćiza, ali kao da je s kardiograma."

Potapšao me je po ramenu:

"Ništa ti ne brini - to će se ispraviti kada se osuši."



* * *

Sreo sam ga poslije rata i mog povratka iz Amerike.

Još uvijek su ga s pravom zvali Aco Trokutan, ali sad je bio širi u pasu, nego u ramenima. Zubi mu nisu bljesnuli iz više razloga: prvo - nije mu ostao nijedan zub u glavi...

Nakon dvije godine ponižavajuće borbe (iz koje sam izašao kao pobjednik, ali i kao invalid) vratio sam se u svoj stan.

Opet sam angažovao Acu Trokutana.

"Jedino je dobro što ti nije ostalo ništa stvari, pa ih ne moram micati i prekrivati. Inače, valja sve ovo ostrugati, glatovati, preći s dva sloja boje; drvenariju ostrugati i spaliti let-lampom, išmirglati, opet opaliti dva sloja boje i laka... Treba sve iz početka."

Pomislio sam: "Pričaš li ti to, Aco, o mom stanu ili mom životu?" Rekao sam: "Jebaji ga: Nek' stoji kako jest."