Muslimani dižu glas protiv Pape Benedikta XVI

[pascal]

Zvjeti zivot s religijom je dobro. Zivjeti religiju kao zivot "? (nije dobro)"
Svaka religija i vjerovanja imaju svoje mracne strane, navodzenje na stvari kojem samo fanatizam moze parirat i se rijetko cuje dobro od vjerskih vodza. Nisam ateista naprotiv, samo mislim da je svaka religiska istitucija veliki biznis, a u negdje vladajuca partija od koji samo mali svjet nastrada zaprepasten izjavama " Direktora" vjerskih kompanija.

[Grom iz vedra neba]

DA LI je ovo istina:

Bukhari, Volumen 4, Knjiga 52, Broj 260:

Kako prenosi Ikrima:

„... jer je Poslanik rekao, 'Ako neko (Musliman) napusti svoju religiju, ubijte ga. ' ”

Muhamed je lično ubio nekoliko ljudi koji su napustili Islam. Znači, Islam nije moguće napustiti i prestati vjerovati onako kako je od rođenja servirano, niti je moguće preći u drugu vjeru.

Da li je istina?

Ovo naravno nije istina, nego podmetacina sa Serbian Caffea, odgovorno tvrdim.

[hasanaginica]

DA LI je ovo istina:

Bukhari, Volumen 4, Knjiga 52, Broj 260:

Kako prenosi Ikrima:

„... jer je Poslanik rekao, 'Ako neko (Musliman) napusti svoju religiju, ubijte ga. ' ”

Muhamed je lično ubio nekoliko ljudi koji su napustili Islam. Znači, Islam nije moguće napustiti i prestati vjerovati onako kako je od rođenja servirano, niti je moguće preći u drugu vjeru.

Da li je istina?

Ovo naravno nije istina, nego podmetacina sa Serbian Caffea, odgovorno tvrdim.

http://www2.serbiancafe.com/lat/diskusi ... 856.html?1

[sanjo18]

hihihihihihihihihihihihi hehehheheheheheheheh. nije fotomontaza.

[/img]

[tempora]

upravo tako Gost123 - mozemo se kladiti da ni 1% ucesnika na ovoj temi nije ni pomislio da procita a kamoli zaista shvati njegov govor
pricao je o odnosu bog-razum-covjek, o razlicitim filozofijama tj. pristupima u hriscanstvu i islamu tom odnosu/temi itd itd.
potpuno pogresno shvacena poenta citavog izlaganja. i btw citirao je on i grcke filozofe a ne samo bizantijca iz 14.og stoljeca.
ljudska glupost nema granica kao sto dobro primjeti Ajnstajn...

Steta sto se tako zustro nije osvrnuo na abortus protiv kojeg se tako zestoko zalaze, te za NE upotrebu kondoma koje njegovi svestenici propagiraju po Africi ( uz dobro poznate posljedice), te slicne "filozofije" tj "pristupe" kako ti vec velis...
Ajnstajn jos primjeti, da je masta bitnija od znanja....

[Grom iz vedra neba]

Cak i u slucajevima kada sekte kojih neosporno ima u islamu, i od kojih se Islamska konferencija ogradila pokusavaju da rade na svoju ruku i nesto sto je protivno Islamu, cak i u slucaju mentalno poremecenog Rahmana koji btw nije pogubljen, nego je zloupotrebljen u medijske svrhe jer je dobro dosao Bushovoj kampanji, cak i u tim slucajevima, krscanstvo ce nositi hipoteku najvecih zala koje je civilizacija ikad vidjela: inkvizicija, krstaski ratovi, spaljivanje na lomaci zivih ljudi jer su smatrali da je zemlja okrugla, nasilnih pokrstavljanja u africi, latinskoj americi, genocida i holokausta, spaljivanja knjiga, kolonijalizacije i izrabljivanja, aparthejda, ropstva i diskriminacije crnaca, Kju Klux Klanova, prvog modernog terorizma IRA-e, ETA-e, skandala sa pedofilijom u crkvi, prvih atomskih bombi ispaljenih na hirosimu i nagasaki itd. itd.

Dakle, bez obzira sto se zlodjela crkve koja traju u kontinuitetu 2000 godina pokusavaju relativizirati sa terorizmom pojedinih muslimana u zadnjih 10 tak godina, taj pokusaj ne umanjuje sramotu koja je zapisana za vijeke vijekova.

Ti ne shvatas jer neces, ili zaista na uspjevas: Hirosima, KKK, ETA nisu u Bibliji, nisu u hriscanskoj doktrini, vec su samo djelo ljudi koji su uglavnom hriscani.

Upravo tako produkt su hriscanske civilizacije. Npr. i IRA i ETA se pozivaju na Bibliju i citiraju je. Ne znam otkud oni zapaljeni krstovi kod KKK kada malteretiraju crnce po noci. Ili inkvizicija, odobrena od Pape ili krstaski ratovi, odobreni od pape, ili masakriranje Maja u Latinskoj americi s biblijom u ruci itd. itd.

Hadisi su srz islama i ovdje je rijec o tim hadisima. Prijevod na engleski, ako ga nije odobrila Ulema, ne znaci da nije savrseno ispravan prijevod sa arapskog jezika. Jezik ne podlijeze vjerskim zakonima.

Srz islama je Kur'an.

S druge strane, kao sto sam rekao, ti ne znas sta su hadisi. Postoje mnogi falsifikati hadisa, a postoje i hadisi koji su provjereni. Samo hadisi u ciji lanac prenosilaca nema sumnje, su prihvaceni.

[danas]

Nazalost, vi srbi ste ekspreti u podmetanju i ekspreti u relativizaciji ili ismijavanju istine. Ali na stranu to, nije bitno sta ja mislim, bitno je da ti nemas pojma sta je hadis, niti imas pojma o islamskim pojmovima, sto je svakom muslimanu dovoljno da shvati kada se neko pokusava igrati krizara koji muslimane pokusavaju nauciti nesto o "vjeri".

Koja lukava strategija
Proglasiti oponenta Srbinom, reci da nista ne zna, zasoliti Srebrenicom i zakljuciti da je to dovoljno da se samoproglasis pobjednikom u diskusiji
Pravo lukavo

Diskvalifikovao si se kao ozbiljan diskutant.

i naravno -- sad dolazi zakljucak
posto papa sucks, ja sam automatski dobar
i ne pise to sto pise u hadisu, nego pise da su urme najzdravije voce...

[Grom iz vedra neba]

Nazalost, vi srbi ste ekspreti u podmetanju i ekspreti u relativizaciji ili ismijavanju istine. Ali na stranu to, nije bitno sta ja mislim, bitno je da ti nemas pojma sta je hadis, niti imas pojma o islamskim pojmovima, sto je svakom muslimanu dovoljno da shvati kada se neko pokusava igrati krizara koji muslimane pokusavaju nauciti nesto o "vjeri".

Koja lukava strategija
Proglasiti oponenta Srbinom, reci da nista ne zna, zasoliti Srebrenicom i zakljuciti da je to dovoljno da se samoproglasis pobjednikom u diskusiji
Pravo lukavo

Diskvalifikovao si se kao ozbiljan diskutant.

Sram te bilo! Cuj tvoje logike: "Oponenta proglastiti Srbinom". Kao da je zlo biti Srbin.

Mislio sam zaista da je @danas srpkinja ili srbin s obzirom na jezik kojim pise, avganistan, urma, hriscanstvo itd. i izvore koje plasira. ali to je ne bitno za diskusiju, htio sam pokazati licemjerstvo koje plasira i nadasve neznanje, a ne njene nacionalne afinitete, jer me za njih boli neka stvar.

A ona mene vidim tjera u vehabije

[Reina]

e moj @grome kaaaad sam ja odustala ne vrijedi vjeruj
a za @danas

p.s. odoh, svima pusa

[Vladimir Ilic]

Tema je: Muslimani dizu glas protiv Pape Benedikta...

Velicanstveno. ako je ovo portal religije i filozofije smijem li upitati: imaju li isti ista drugo da rade. Hvala

[Vladimir Ilic]

Srz islama je Kur'an.

S druge strane, kao sto sam rekao, ti ne znas sta su hadisi. Postoje mnogi falsifikati hadisa,
a postoje i hadisi koji su provjereni.
Samo hadisi u ciji lanac prenosilaca nema sumnje, su prihvaceni.

Koliko Bosanaca poznaje Kur'an?

Drugi stav nije tacan. Postoji bar desetak izdanja gdje su navedeni i slabi i neprovjereni te kao sigurni hadisi.

[Edin H.]

Papa Bendikt XVI je rekao da srednjovjekovni tekst, koji je citirao ne izrazava na bilo koji nacin njegovo licno misljenje, nego da je govor trebao posluziti za iniciranje dijaloga uz obostrano uvazavavanje.

[Vladimir Ilic]

Autor: Gost123 Poslano: 17/09/2006 20:15
njonjica (citat):
Citat:
DA LI je ovo istina:

Bukhari, Volumen 4, Knjiga 52, Broj 260:
Kako prenosi Ikrima:
„... jer je Poslanik rekao, 'Ako neko (Musliman) napusti svoju religiju, ubijte ga. ' ”

Da li je istina?

Hvala. Sad pogledaj post o ratnim dogadjajima, kada - da ne zaboravimo da prije 14xx godina sto znaci strogo srednji vek na svetu - to i nije nesto zucudjujuce. Cudo je prenosenje da kao sto post navede da se tekst uzeo iz konteksta i mogima vazi kao neoboriva stavka.

Ako ima petlju Spahic neibu- bu.. bi morao da se oglasi sa fetvom i proglasi znacnje hadisa. Ako mu nije tesko.

Inace se pitam kako to "grom" navede da ima pedofilije po crkvama a u zajednicma pod kontrolom neibu-bu... nema.

Da li ima neoborivog prikrivanja i utajivanja cinjenica.

samo treba naci...

Dakako.

Autor: Edin H. Poslano: 17/09/2006 20:19
Papa Bendikt XVI je rekao da srednjovjekovni tekst, koji je citirao ne izrazava na bilo koji nacin njegovo licno misljenje, nego da je govor trebao posluziti za iniciranje dijaloga uz obostrano uvazavavanje.

Potpuno uredu. Zbog toga i jeste pitanje, a ko dize toliku buku zbog navoda jednog historijskog citata. iniciranje dijaloga uz obostrano uvazavavanje bi trebao biti razumljiv poziv i onima koji ne razumiju.

Nekao izgleda i pomenuti Halilovic i neibu Spahic bi trebali dati odgovore na pitanje: valjanosti te potpunosti hadisa kao i
na pitanja trgovine zenama ljudima te pitanja
prikrivanja pedofilije.

Portal je oficijelni demokratski javni portal, te bi te javne funkcije morale da se izjasne javno . ako papa moze da odgovori na pobune javnosti neka to ucini i neibu- Spahic u roku od tri dana.

[leonard]

Sta ocekivati od Hitlerovog ucenika...Boze dragi pomozi nam...pa ko je vodio krstaske ratove i ko su kolonizatori svuda po svijetu...Cija je Spanska inkvizicija...itd. itd.

Da li imas argumente kojim ces pobiti Papine citate/tvrdnje?

Argumenti su ti na dohvat ruke. Kako tebi, tako i Papi.
1. Prvo malo konsultiraš Ku'ran a.š. Traži dio koji govori o tome kako neme prisile u vjeri i šta Allah dž.š. nalaže Poslaniku savs. u tom pogledu.

2. Kao dopunsko štivo, pogledaj malo hadise (Muslim, Buharija ili Ahmed) i pogledaj kako se Poslanik a.s. odnosnio prema kršćanima i židovima, a kako su mu oni podmetali klipove i lagali protiv njega.

3. Onda fino odeš u knjižaru, bukvalno bilo koju u svijetu, i fino zatražiš knjige malo jačih autora koji su pisali o Islamu i malo se obrazuješ o socijalnim, kulturološkim, naučnim i svakojakim ostalim utjecajima koje je Islam imao na svijet, sa naglaskom na utjecaj na europsku srednjovjekovnu renesansu.

Uživaj u otkrivanju novog pogleda na svijet.

Dijalog je tesko-ostvariv: Histericna reakcija narodnih masa iz doticnih sredina ne ide u prilog ostvarivanja pozitivnog "novog pogleda na svijet." Problemi medju razumnim ljudima se ne bi trebali rjesavati kroz divljanja, prijetnje, ili ubistva. Tada bi i argumenti bili izbaceni iz ruku protivnika Islama.

[ja71]

a podmetanja mozes okaciti macku o rep, ukljucujuci i smrtne kazne.

sto se tice prijevoda na engleski, postoje tacno utvrdjeni termini koji se koriste i koje je ulema definisala, pa upravo zbog toga mogu prepoznati kada neko podmece.

naravno -- samo mi sad reci ko podmetnu smrtnu kaznu onom rahmanu, ili kako li se vec zove lik iz avganistana nije valjda da je to bila tvoja ulema, koja je tacno definisala ko se moze a ko se ne moze ubiti
sreca pa cu citali izvorni tekst, inace ko zna sta bi bilo

Cak i u slucajevima kada sekte kojih neosporno ima u islamu, i od kojih se Islamska konferencija ogradila pokusavaju da rade na svoju ruku i nesto sto je protivno Islamu, cak i u slucaju mentalno poremecenog Rahmana koji btw nije pogubljen, nego je zloupotrebljen u medijske svrhe jer je dobro dosao Bushovoj kampanji, cak i u tim slucajevima, krscanstvo ce nositi hipoteku najvecih zala koje je civilizacija ikad vidjela: inkvizicija, krstaski ratovi, spaljivanje na lomaci zivih ljudi jer su smatrali da je zemlja okrugla, nasilnih pokrstavljanja u africi, latinskoj americi, genocida i holokausta, spaljivanja knjiga, kolonijalizacije i izrabljivanja, aparthejda, ropstva i diskriminacije crnaca, Kju Klux Klanova, prvog modernog terorizma IRA-e, ETA-e, skandala sa pedofilijom u crkvi, prvih atomskih bombi ispaljenih na hirosimu i nagasaki itd. itd.

Dakle, bez obzira sto se zlodjela crkve koja traju u kontinuitetu 2000 godina pokusavaju relativizirati sa terorizmom pojedinih muslimana u zadnjih 10 tak godina, taj pokusaj ne umanjuje sramotu koja je zapisana za vijeke vijekova.

Zaboravio si povezanost Treceg Rajha i Svete Stolice

[Murisno1]

ode sve u mp3

[occulto]

Mene samo zanima kako bi fratri/papa reagirali da su imami (ne)svjesno uvrijedili papu ili katolicanstvo.

Svijet definitivno ima dvostruke kriterije ovisno o tome koje si vjere.

To je jadno.

[ja71]

Papa Bendikt XVI je rekao da srednjovjekovni tekst, koji je citirao ne izrazava na bilo koji nacin njegovo licno misljenje, nego da je govor trebao posluziti za iniciranje dijaloga uz obostrano uvazavavanje.

Znaci ja kad vidim sl. put Papu odma cu nabiti na nos o nesto o Inkviziciji ili nasilnom pokrstavanju u Juznoj Americi.

Ako se on slucajno pobuni ja cu mu reci da sam ja htio samo da pokrenem dialog civilizacija.

[dripac]

Religije smrde!

[nosara]

Dripac je sve rekao, treba samo dodat da je ovaj papa mamlaz nevidjeni.
Neki ludak ce mu skinut glavu i eto belaja. Cuj ss-ovac, a papa. Svasta.

[ja71]

Zasto je Papa upste citirao nekog iz 14. stoljeca ako "to ne odrazava njegovo licno misljenje" ?

[ja71]

Mene samo zanima kako bi fratri/papa reagirali da su imami (ne)svjesno uvrijedili papu ili katolicanstvo.

Ne bi nikako reagovali.
Presutili bi sto vise mogu da ne dizu popularnost provokatoru.
Ako bi ih neko lsucajno i upitao rekli bi da je to smijesno i da ne vrijedi o tome raspravljati.

One nase budale upravo onako reaguju kako to Papa od njih ocekuje.

[black]

Tolerancija i kultura dijaloga u perspektivama islama

"Istinski musliman je samo onaj koji ne uznemirava druge ljude jezikom svojim i postupkom svojim."(hadis).

Kur'ansko-biblijsko kazivanje o sukobu dvojice sinova Ademovih, koje između ostalog ima i značenje jedne tipične uricijacijske priče, neistrošiva je paradigma o kulturi tolerancije koju božanski naum želi utkati u ljudsku povijest i civilizaciju u smislu neumitnog egzistencijalnog naloga i onoga što jest rauion d'etre ljudskoga postojanja, i nekultun tolerancije koju ljudski duh u svojoj kulturnoj, religijskoj i civilizacijskoj razudenosti ili rasprsnutosti tvrdoglavo i dosljedno odbija, prihvaćajući tu nekulturu tolerancije kao krunski zalog svoje bespremačnosti i neusporedivosti sa drugima i drugačijima. Gornje kazivanje počiva u svetome štivu svetih tekstova judeo-kršćanstva i islama kao zasvodnica cjelovite ljudske povijesti, zasvodnica čija metafizička nužnost čini mogućom i smislenom otkonomiju spasenja i mesijanskog nadama svjetske historije. Takovrsna zasvodnica jednodobno Čini mogućom i hijerohistoriju pojedinačne ljudske duše svejedno kojoj svetogeografskoj, svetopovijesnoj, svetojezičkoj i svetokozmickoj topografiji težila pojedinačna ljudska duša. Tolerancija, naime, kao metafizička zasvodnica ljudskog povijesnog i hijeropovijesnog bitka i u kontekstu hijeropov-ijesne drame pojedinačne ljudske duše omogućuje autentičan rast i razvitak te duše, tog čovjeka Božijeg u nama1, tog nuškarca i žene u nama, da u osebujnosti vlastite kulturne, religijske i tradicionalne odore hodi pustopoljinom raznoliko oglašenog, ocirujućeg i ozbiljujućeg Detua revdatiua, slijedeći svoj vlastiti duhovni put naporedo sa tragovima drugih i drugačijih duša, koje ondje jednodobno ostavljaju otiske svog vlastitog lica, svojih vlastitih simbola, vlastitih metafizičkih znakova i vlastitih vizija o Licu Božijem.

Metafizički konjem tolerancije u islamu na taj način obesnažuju toleranciju kao praksu trpljenja ili snošljivosti uzrokovanu biblijskim mitom o božanskom planu da pomnu jezike Ijudske u znak pobune ili "osvete" ljudskoj gordosti simboliziranoj u babilonskom tornju ih kuli koja ustaje protiv Neba i proglašava apsolutiza-ciju zemaljskog autoriteta ljudsko-božanskog ćesara kao jedinog autoriteta na nebesima i Zemlji, koji jedino tolerira jednoreligioznost, jednokulturalnost, jedan civilizacijski kod i jednoumnost svake vrste. Naprotiv, iz perspektiva islama, koje se jasno nadaju iz primarnih vrela islamske vjere, mnoštvo svetih jezika, mnoštvo ljudskih rasa, mnoštvo vjerozakona i religijskih formi znak su dobrohotnog božanskog htijenja da skrivenu riznicu božanskog duha i božanske naravi posvjedoči beskrajno raskošnom u mnoštvu koje ne dokida formalnu niti fundamentalnu slavu Božiju, bezličnost i bezobočnost božanske jedinstvene i jedincate Biti, nego je posvjedočuje snagom svekozmičke lilurgeia-e. {mydte-ruun liturgtcuni) čije duhovne jeke dopiru sa svih oltara/ touhraba svekozmičke obodnice i uviru i smiruju se u središtu ili natkozmičkom rnihrabu tajanstva nad tajan-stvima Lica Božijeg. Da Duh Božiji u svome raznovrsnom jezičnom oglašenju, raznovremenom kul-turno-civilizacijskom i religijskom ozbiljenju nije "tolerirao" mnoštvo teofamjai hijerofamjakojeje svetojez-ična odora arapskog, hebrejskog, aramejskog, starosir-skog i drugih sveto/jezičkih svakodnevlja smirivala u svome simboličkom, znakovnom posredovanju bezličnog i bezobličnog Lica Božijeg, bio bi "prisiljen" izvrgnuti se nekoj vrsti vlastite sapijencijalno-egzistencijalne samoredukcije, a što bi za posljedicu imalo potiranje i brisanje cijelih "stranica prirode" i stranica povijesti, pa tako i hijeropovijesti ili povijesti pojedinačne i komu-nitarne ljudske duše. Samim tim bi liher inundi i liber revebitud Lica Božijeg i lica ljudske duše bile odavna zatvorene i mrtve. Ali nije tako, barem u lslamkoj religijskoj formi i islamskom profiliranju Lica Božijeg unutar svjetova i kraljevstava s ovu stranu zvijezda, budući daje Bog u primarnim vrelima islamske vjere i autentičnim izričajima i svetotekstovnim štivima, unatoč raznovrsnim egzotenjsko-ezotenjskim muslimanskim

teorijama o božanskoj objavi, Bog metafizički samoimenovan i ontološki i svetopovijesno samoozbiljivan na način neiscrpivo punog i nepretrgnutom blagošću {mutim) i bivstvo davnom tolerantnošću (taballum) zračećeg Duha.2 Ta nadnaravno-naravna samosnošljivost Duha Božijeg prema sebi samome na svakoj razini njegova samorasknljujučeg Bitka je jasno posvjedočena znakovima, perikopama i stilskim figurama njegove metajezične i svetojezične oglašenosti, u vremenitim dimenzijama njegove metakozmičnosti, hijerokozmičnosti, makro i mikrokozmičnosti, i to jednodobno u vremenskim inačicama svekozmičke ili makrokozmičke duše (zaman katbif) i mikrokozmičke ili hnerokozmičke duše (zaman latlf), unutar svekolikih svetogeografskih i svetopovijesmh čvorišta spacijalizira-jućeg vremena (makan inalakuti) i temporalizirajućeg prostora Riječi Božije (makan mulklaw(fiuijawi)? Apso-lutizirajuče i totalizirajuće savršenstvo njegova povrh-bitka {{viujud inutlacf) i teokozmički savršeno obnažene (ta't'd) Biti (dbatnudLuj) snagom bezuvjetne tolerancije, nesmiljeno kompromisne blagosti i samilosnosti prema svome božanskom virtualnom mnoštvu u jedinosti i jedinosti u mnoštvu, Duh Božiji u sebi smiruje, njeguje i tolerira Prvog i Posljednjeg, Vidljivog i Nevidljivog, Milostivog! Srditog, održavajući u nadnaravnom tajanstvu prividnu suprotnost i suprotstavljenost vlastitih Imena i Atributa i, na taj način, održavajući vlastitu apsolutizirajuću cjelinu kojoj pristupa nema ni egzistencijalna niti sapijencijalna provincijalizacija ma s koje strane beskraja svekozmičke obodmce božanskih Imena i Atributa ona mogla nastupati. Prema tome, bezuvjetna blagost i samilosnost koju Duh Božiji očituje iz središta vlastite nadnaravi prema svakom obziru vlastite imenične i atribucijske, načelne a potom i očitujuće enuncijacije, predstavlja pasliku, izvorište i paradigmu za ono što zovemo tolerancijom snagom koje jedino može svaki egzistent, svako božansko stvorenje, a osobito ono sa razumnom naravi, krunsko božansko stvorenje na koje je božanska mudrost i volja upravila i usredotočila svoje krunske bivstvodavne uplive i učinke, živjeti cjelovitu egzistenciju koja u sebi sukusira univerzalnost božanskih Imena i Atributa, univerzalnost koju u njemu obdržava i uzdržava snagom načela coin-cidmt'ui oppojttorain iskra Duha Božijeg ušatorena ondje. Tolerancija (taballum) kao metafizička i ontološka blagost božanskog Povrh bitka predstavlja metakozmičko-kozmopovijesni nalog za uspostavom cjeline/ Cjeline čiju substancijalnu raskošnost simbolizira univerzalno lice Ademova potomka na Zemlji, lice koje je jedina egzistencijalna Primateljka svakog oblika i odnosa (Qabilniutlaq), svakog Imena i Atributa, svake perspektive i obzira bezobličnog i sveobličnog.

Tako je otkriven Bog u islamu kroz primarna vrela islamskog vjerovanja i primordijalnog islamskog pređama, a tako je on i pojmljen snagom razudenog muslimanskog genija kroz interpretativno pregnuće unutar svakog kulturalnog plana, unutar muslimanske metafizike, ontologije, kozmologije, angelologije, antropologije i eshatologije, unutar kojih temeljnih disciplina počiva atribut muslimanskog individualnog i komunitarnog spoznavanja i bivanja. U toj činjenici leži i temeljna svijest o muslimanskom geniju, o muslimanskom obziru ljudskoga duha, ademovske prirode u nama ili Adema zemljanina, svijest o muslimanski profiliranoj razumnoj ilovači koja metafizičkom nuždom i kozmički naglašenom težnjom božanske tolerancije spram viševrsnosti i različitosti uvjetovanoga bitka čini da muslimanski genij biva metafizički uvjetovan i "osuđen" na univerzalnu ekumeničnost i bezrezervnu tolerantnost spram drugog i drugačijeg, gotovo do mjere samoponištenja.

Ukoliko bismo samo za tren svratili pozornost na najraskošnije stranice povijesti nuulunatukog duha i njegovo interpretativno utjelovljenje unutar globalne muslimanske učenosti, tad bismo bez teškoće pronašli pregršt najbjelodanijih pokazatelja^o tome do koje mjere urođena tolerantnost (tahaUum) i ekumeničnost {lijsari) niLullmanjkoga genija može sezati, prelijevati se kroz različita i raznovrsna kozmička kraljevstva Riječi Božije, iz jednog svetopovijesnog razdoblja u drugo, iz jednog svetopovijesnog toposa unutar jedne religijske tradicije ili obziraibrahimovskog trostrukogpredanjau jedan sasvim drugi svetogeografski topos unutar druge religijske tradicije ili drugog od tri obzira primordijalnog ibrahimovskog predanja; iz jedne svetojezične odore Riječi Božije u sasvim drugu odoru koja odjekuje i ra-zliježe svoje duhovne jeke unutar drugačije kulturne i civilizacijske tradicije. Samo veliki duhovni hijeratici i inicijatici poput Ibn Arabija5, Rumija6, Suhraverdija7, Ruzbehan Baqli Shirazija8, Iqbala9 i drugih muslimanskih duhovnjaka mogli su snagom svoje duhovno do savršenstva odnjegovane muslimanske intime svoju urođenu tolerantnost pretaknuti u takvu vrstu duhovnog i egzistencijalnog kvaliteta koji im je pomogao da prosegnu kroz višestruke duhovne postelje drugih i drugačijih kulturnih tradicija i religijskih kultura, da iskažu kao muslimanski vjernici i njegovani muslimanski duhovnjaci ne samo dostatnu mjeru tolerantnosti spram drugih oblika duhovnosti i religijskog predanja o Vječnoj Riječi Božijoj, već i dostatnog divljenja i re-spekta su pokazali, u svom micijacijskom hodu, spram inusaovskog, uaovskog, thrabimovskog, davudovskog... svetopovijesnog uosobljenja'\dostojanstva (hadra,dostojanstvo ili svetopovijesno Ušatorenje) Riječi Božije, otvarajući svakom od njih svoju beskrajno duboku i široku muslimansku intimu i interiorizirajući ondje do egzistencijalne punine svetotekstovnu aromu Musaa, Isaa,Ibrahima,Davuda iMuhammeda svoga bića.10 Jedan drugi dragocjeni pokazatelj i svjedočanstvo, uzeto iz šiijskog obzira muslimanske interpretativne tradicije, također na jedan bjelodan i nesvakidašnji način posvjedočuje krajnje tolerantnu i ekumeničnim duhom nadahnutu sklonost muslimanske duhovnosti spram drugih oblika duhovnosti koje neposredno izviru iz religijskog genija drugih tradicija i kultura. Tojeonopredanjekojemiruje u korpusu hagiografskih predanja šiijske svijesti o Dvanaestom Imamu i o duhovnom viteštvu (futuunm, java-ninardl), u kojemu se kazuje o neobičnom snu bizantske princeze i jednodobno majke Dvanaestog Imama, princeze Narkes koja "sanja" ili okom svoje duŠe i srca motri svjetlosni munber čijom jednom stranom hodi Poslanik islama sa svojim Imamima., a drugom stranom, naporedo s ovima, poslanik Isa sa svojim Apostolima, i jedni i drugi u zanosu i uzajamnom osjećanju blagosti i samilosti zure u tajanstvenu Svjetlost nad svjetlima. Predanje ne posvjedočuje samo susljednost i uzastopnu navezanost i svetopovijesno nepretrgnuće isaovskog i muhammedanskog razdoblja Riječi Božije i nepretrgnuće jedne iste svetopovijesne matice Duha Božijeg, nego posvjedočuje i neporecivost zajedničkog metafizičkog vrutka iz kojeg dolaze i istječu duhovna rodoslovlja jedne i druge svjetlosne povorke autentičnih baštinika Riječi Božije.11

Čitaocu će ovdje, zacijelo, zadjenuti za oko naše potcrtavanje pridjeva muslimanski, što ne bi trebalo ni na koji način izazivati u njemu osjećanje bilo kakve predrasudne svijesti i podozrenja spram drugih i drugačijih duhovnosti i religijskih tradicija. Svrhovitost našeg gornjeg potertavanja nipošto ne smjera k tome, nego je naša nakana ovdje da takovrsnom gestom posuvratimo pozornost čitateljevu na metafizičku i egzistencijalnu osebujnost onoga Što zovemo muslimanskim genijem ili muslimanskim duhom unutar pojedinačnog ili komunitarnog Ademova potomka na Zemlji. Muslimanski genij, muslimanski duh ili musliman u najopćenitijem smislu riječi jest onaj čiji duhovni i fizički bitak raste i razvija se po mjerilima Duha Božijeg raskrivajućeg unutar primarnih vrela muslimanske vjere ili unutar one neistrošive duhovne baštine i duhovnog pologa tajanstava što ga je Bog položio u neporočnu i netaknutu intimu Mekanskog Dječaka ili Poslanika islama kao Poslanika-Dovršitelja sveg božanskog objavljenja, koje zasvoduje qur'ansko razdoblje Riječi Božije (Al-Baqara, 132. Alu lmran, 52.). Muslimanski genij jest onaj genij kojeg Duh Božiji zasaduje i njeguje unutar jedne duše žive koja u svojoj potonjoj egzistencijalnoj i sapi-jencijalnoj otnježnjenosti nastoji živjeti i biti posvema profilirana skladno ritmovima božanske Volje, one iste Volje koja trijezno i dobrohotno provida i utemeljuje svijet mnoštva, svijet različitosti i svijet poliformnosti ljudskih vrsta, ostalih živih vrsta nerazumne prirode stvorenja, potom poliformnosti religijskih tradicija, kultura i civilizacija. Tako kako božanska Volja utemeljuje svijet različitosti uvjetovanoga bitka, po istoj toj dinamici i snagom istog takvog ritma ta Volja i ta Mudrost traže da izrasta, razvija se i ozbiljuje pojedinačna i komum-tarna muslimanska intima svakog Ademova potomka na Zemlji. Takovrsan nalog božanske Mudrosti i Volje ne samo da predstavlja neizbježan i neodoljiv metafizički nalog Duha Božijeg, već izražava vrhunski oblik tolerantnosti, čije korijenje počiva u kraljevstvu Duha Božijeg, a njeno sjemenje i potpuni egzistencijelni rast i razrastanje se usredotočuje u čvorišni prostor Čovjekove muslimanske intime. Stoga je tolerancija nešto što nije tek duhovna tečevina naše moderne jezične, idejne ili ideološke kulture, nego je ona sama zakonitost kozmičkih carstava po Čijem ritmu pulsira poliformnost Očitovanja koje je povjereno čovjeku na čuvanje i njegovanje, čovjeku kao živoj muslimanskoj duši, čovjeku kao čovjeku Božijem, kao halifi, kao savršenom čovjeku {Anthropos teleios), čovjeku kao Pečatu (Hatem) kojim Bog opečaćuje puninu i netaknutost svakog svog stvorenja, povjerava ga tolerantnom savršenstvu muslimanske intime svakog ljudskog primjerka na Zemlji i iščekuje da mu čovjek kaoInsan Kamil, kao nesmiljeno tolerantni Duhovni Vitez uščuva svaki primjerak Njegova stvoriteljnog pregnuća i vrati ga njegovu vječnom Načelu.12

Ali čovjek je stvoren slabim, očajnim i plahovitim. (Nisa'28, Hud'39. Isra 11). Usljed pretjerane sebičnosti, samoživosti i gordosti on gubi odveć ljudsko osjećanje spram bližnjega, a spram drugoga i drugačijega često biva nesnošljiv, nepravedan i neprijateljski. Gubljenjem svijesti o svom iskonskom svetom Predanju on postaje tvrdokoran, sa sviješću posve pomjerenom iz vlastite vertikale i, na taj način, sa potpunim odsustvom osjećanja autoriteta založenog dostatnom mjerom tran-scendentnosti i neumitnosti, autoriteta koji se ne razmeće tiranijom nad prirodnim, fizičkim i duhovnim

sklonostima ljudske osobe, već dotične sklonosti usmjerava ka punini i njihovu sapijencijalnom i egzistencijalnom ozbiljenju unutar eshatološke svrsishodnosti. Pod izgovorom beskompromisne težnje za autonomnošću i neovisnošću čovjek Često prekoračuje granice dopuštenog, ne samo u suodnosnosti ja i Ja već i u suodnosnosti ja i drugo-ja, tuđe ja s kojim gradi povijest suživota ili neprijateljstva. Stoga je bilo neizostavno potrebno čovjeku ponuditi pasliku, paradeigmu ili neistrošivi model koji će individualnu i komunitarnu ljudsku dušu vraćati u ravnotežu svake vrste, jer samo iz takovrsnog egzistencijalnog i sapijencijalnog stanja ona može imati potpuni uvid o tome šta kvalitet tolerancije znači u očima Božijim, a napose u očima Božijeg stvorenja. Uvidjet će da kultura tolerancije predstavlja raison d'etre snagom kojeg se jedino održava tlo pod nogama i tlo pod vlastitim srcem, dušom i umom. Kultura tolerancije, nadasve, jest podržavanje drugog kao Božijeg stvorenja, drugog kao najbolje zamisli Božije o kraljevstvima vidljivih oblika koji oglašavaju najviša, krunska znamenja božanske formalne i fundamenalne slave; ona jednodobno označava to da čovjek tolerancijom drugoga podržava i svoju vlastitu narav, jer moja narav u meni je čovjek Božiji kao glasonoša Duha Božijega za moj svijet i za svijet moga bližnjega bez kojega,kako veli sunijska literatura, čovjek ne bi imao gdje ogledati vlastito lice i u njemu pronaći tragove prisutnosti i ušatorenja Lica Božijeg.13 Iznutarnji svijet mog bližnjega, nadasve u sebi može sadržavati znakopute tako važne za moju stazu spasenja koja upravo može voditi kroz svijet moga bližnjega. Moj bližnji je onaj u kome zrcali izvorni religijski genij posvema založen vrhunskim darovima Duha Božijega, koji darovima svojim domiite može pronaći u bilo kojem Čovjeku Božijem koji je u svom vlastitom religijskom miljeu i u čvorišnom prostoru svoje osobne vjere bezrezervno otvoren za Boga. Predani Bogu je ogledalo onom drugom koje je također predan Boga, često bi isticao Poslanik islama. Čovjek Božiji je prepoznatljiv i poznat drugom čovjeku Božijem na bilo kojem svetopovijesnom čvorištu, unutar bilo kojeg hidnrovskog razmeđa univerzalne hijerohistorije, na bilo kojem svetogeografskom toposu i na bilo kojem hijerokozmičkom stupnju, i civilizacijska odora i osebujnosti njegove religijske kulture tu ne moraju biti bilo kakva smetnja. No, da bi čovjek povijesnog svakodnevlja bio kadar u sebi odnjegovati najbolje parametre kulture tolerancije i snagom njih živjeti život dosljedan ritmu božanskoga Nauma koji kulturu tolerancije unutar svake perenijalne religijske mudrosti postavlja zaglavnicom i zasvodnicom svake autentične religijske metafizike i eshatologije, on, to jest božanski Naum, nepretrgnuto promiče kroz sudbonosna svetop-ovijesna razdoblja paradeignui (udwa badana), model za nasljedovanje i pasliku kojoj seu/primjerava (tarnatbui) svaka duša živa u svome sveto/povijesnom vremenu i sveto/geografskom prostoru, uspostavljajući na taj način stvarnu povijesnu komunikaciju sa nadnaravi božanskog Nauma, s jedne strane, i komunikacijsko ne-pretrgnuće između svoga vremena i vremena one ćve-topoi'ijediie paradeignie koju nasljeduju individualni i komumtarm identiteti i rodoslovlja ademovske civilizacije na Zemlji, s druge strane. Svetopovijesna para-deigma, koju u islamskoj religijskoj tradiciji na potpun i savršen način simbolizira Poslanik islama, mora biti odnjegovan po nalozima strogebožatukepedagogije, mora rasti "pod okom Božijim", a njegova vertikala i horizontala moraju biti profilirane i izvijane najplemenitijim ritmovima božanske Mudrosti i božanske Volje. Svaki glasonoša Riječi Božije, kao svetopovijesna pa-radeigma, postavljen na sudbinskim obratnicama sve-topovijesne oikonomije božanskog oglaŠenja i ljudskog spasenja kao jedan od glasonoša sudbinske odluke (uh.-L-azni), mora biti punina \ savršenstvo, odsjaj i odraz najraskošnije naravi božanskih Imena i Atributa eda bi bio vječni model i primjer za nepretrgnuto sapijencijalno i egzistencijalno nasljedovanje sa strane odveć ljudskog stvorenja. Vi u Poslaniku imate najljepši primjer (al-Ahzab, 21.), jer u njemu počiva najljepša ćud {al-Kalem, 4.) svekolikog božanskog stvorenja, ćud satkana od samih svjetlosti i krunskih darova Deusa revelatus-a, on je, naprosto, poslan kao nenadmašna punina sve božanske milosti. Stoga među krunskim glasonošama Riječi Božije, ma u kojem svetopovijesnom vremenu da su se javili, nema nikakve razlike, i stoga je Isa, glasonoša indžilkog razdoblja Riječi Božije, mogao bez ikakva zazora i suspregnuća najavljivati Poslanika islama, Mekanskog Dječaka koji će zasvoditi duhovnu jeku qur'ankog razdoblja Riječi Božije, a Poslanik islama je također sa svoje strane mogao bez ikakve predrasude ukazivati na svog predšasnika Isaa, koji mu je ravnao stazu svetopovijesnoga mesijanskog nadanja, i isticati naročitu bliskost medu njima dvojicom. Nesporazumi uostalom i ne postoje medu glasonošama Riječi Božije niti među bilo kojim oblikom autentičnog svetog i vječnog božanskog Predanja, već nesporazumi i nerijetko teži oblici nesnošljivosti se dešavaju u trenucima nakon institucionalne provedbe i kulturno-civilizacijskog kodiranja, ozbiljenja i primjene tog Predanja. Različiti mentaliteti različito reagiraju kod recipiranja poruka svetoga Predanja, vrlo često interpofirajući u to Predanje i ono što duh glasonoše Riječi Božije, uz kojeg oni vezuju svoju duhovnu sudbinu, nije u sebi smirivao i udomljivao, i sasvim slobodno interpretirajući, modulirajući i teološko-filozofski posredujući to Predanje skladno znakovima svog prolaznog vremena, nikako skladno ritmovima i znakoputima vječne hijerognoze {marifa aharawiya) svetoga Predanja. Pridodamo li tome činjenicu da bolećivi ljudski duh u svom interpretativnom i inicijacijskom hodu vrlo često ne uspijeva vinuti se do sjajnih visoravni mističnog Sinaja, te vječne domovine Riječi Božije, nego ustrajava u bludnji svekolikim "dolinskim obzorjima", tad lepeza uzroka njegove netolerantnosti i ekumenske zapuštenosti postaje tim jasnija i bjelodamja. Gubeći jasnu svijest o primordijalnim autoritetima vlastitog svetog Predanja kojeg često znaju sakriti svetopovijesne izmaglice i nemirni olujni ciklusi svekozmičkog mesijanskog nadanja, ljudski duh, nesiguran u svoj višeslojni i mnogovrsni interpretativni hod kroz nesmiljene dubine jezika i štiva svetoga Predanja, najčešće poseže za autoritetima, za odveć ljudskim autoritetima čija intima ne raste na duhovnoj baštini primordijalne religije, tako da on svoju amneziju i nesvjesnost o stvarnom autoritetu potire, potiskuje i "iscjeljuje" jednom drugom vrstom amnezije ili samozaborava kod vlastitog osjećanja one traditia aeterna, sacra et divina. Kada izgubi svijest o stvarnim rodoslovmcima svetoga Predanja i o onoj svjetlosnoj hijerarhiji čijim živim sapijencijalno-egzistencijalnim "koritom" teče rijeka presvete božanske mudrosti, ljudski duh sebi namiče hijerarhije satkane od svakidašnjih ljudskih genija čije duhovne okomice i duševne obodnice, umski tornjevi i duševne kupole su preniske i premalehne eda bi u svakom novona-dolazećem vremenu i pokoljenju ademovske civilizacije na Zemlji mogle priskrbiti izvornu sliku onog preegz-lstentnog hrama, sazidanog od svjetlosnih intima više od 124 tisuće glasonoša Riječi Božije, u kome se razliježu oktave svekozmičke liturgije Duha Božijeg, koji ne mrsi ljudske jezike kako bi nerazumijevanje, nesporazume i pometnju unosio među ademovske profile svog krunskog stvorenja, već dariva "mnoštvo jezika, putova i rasa" (al-Rum, 22.) kako bi do kraja Dana pokazivao kruni svekolikog božanskog stvorenja neiscrpivu raskoš vlastite naravi, svakom vremenu nudio novu sliku o Sebi, svakom prostoru novi odraz svog nebeskog i kozmičkog čadora, svakom pokoljenju novi profil vlastita lica, svakom mentalitetu novu ideju o bezličju i be-zobličju svoga Duha, o neiscrpivosti semantičnog dna svog metafizičkog i metapovijesnog tajanstvenog Vrutka. Usljed uspostave lažnih hijerarhija, umjesto onih

stvarnih u svom svetopovijesnom hodu i eshatološkom uviranju s pogledom na metafizičke dubine svetoga Predanja, ljudski duh na taj način snagom nove duhovne hermeneutike, koja najčešće nije hermeneutika spiritualis uspostavlja i novu ljestvicu vrijednosti, mijenja tradicionalnu scala perfectionis vlastitog sapijencijalnog i egzistencijalnog usavršenja, te stoga i bespremačnu tolerantnost Duha Božijeg, koji stvara mnoštvo oblika, naroda i rada kako bi de uzajamno upoznavali, susretali (ai-Hudžarat 13.) i tolerirali u smislu najuzvišenije i najplemenitije kulture življenja i suživota, ljudski duh radije čita u smislu metafizičke predrasudnosti i predumišljajnosti Duha Božijeg da pomrsi jezike ljudske i sruši balulonski toranj, kako bi čovjek izgubio sliku, pojam, ideju i predodžbu o vertikali \ zaboravio svoju neugasivu žed za praiskonom i Vrelom Života koje kvrca s onu stranu planine Qaf, u Na-koja-abadu, u kraljevstvu Duha Božijeg, gdje Anthropos teleios, kristos angelos i Preegzistentni Ahmad, poput snagom Duha Božijega savršeno izbrušena dijamanta — simbola božanske mudrosti, primaju jednu istu svjetlost i na različitim svetopovijesnim obratnicama oslobađaju ili rasipaju različit, ali uzajamno nepretrgnuto povezan i ispreplitan, svetojezični dugin spektar.

Otuda nepresušna potreba za izvornim duhovnim i svetopovijesnim autoritetomkojegaje sami Duh Božiji ukotvio na odgovarajućoj vododjelmci plahovita sveo-povijesnog toka Riječi Božije, autoriteta koji je, s jedne strane, založen do punine i po mjeri samog Duha Božijeg transcendencijom božanske naravi, a , s druge strane, imanencijom povijesne, ljudske naravi, jer nam samo takav autoritet može vratiti izgubljeno pamćenje ili pomućeno sjećanje, o tome da smo nekoć hih jedno brabtvo, jedan narod Božiji (al-Baqara, 213.) sa jednom Knjigom u kojoj su radosne vijesti za svako pokoljenje i pravična presuda za svaki spor i svako neslaganje, presuda snagom koje Duh Božiji želi otkloniti svaki oblik netrpeljivosti medu ljudskim dušama, pokoljenjima, civilizacijama, religijskim kulturama i kulturnim tradicijama u tlu ma kojeg svetogeografskog zemljovida se razrastala njena duhovna žilišta.

Baš u ovim i ovakvim svetotekstovnim pokazateljima leži cjelovita svijest i osjećanje muslimanske snošljivosti i muslimanski smisao za toleranciju. Ondje su pohranjeni neistrošivi temelji muslimanske kulture tolerancije i dijaloga s drugim i drugačijim, i rijetki su primjeri u potonjoj povijesti muslimanskog duha i muslimanske prakse koji objavljuju iznevjeravanje rečenih duhovnih temelja i pologa njihove cjelodnevne kulture dijaloga iuzajamne snošljivosti.14 Živi primjer i neistrosivi duhovni i moralni uzor Poslanika islama, sada odsutnog iz vidljivoga svijeta, ah prisutnog u duhu vječno mladoga kur'anskoga štiva i u njegovu vlastitom pravorijeku sabranom u korpusu njegovih hadida, taj i takav primjer pojedinačnoj i komunitarnoj muslimanskoj duši u njenom povijesnom svakodnevlju pomaže da čuva svijest o svojim iskonskim vrelima, svojim duhovnim korijenima i jednodobno je uči kulturi življenja sa sobom i sa drugima u duhu kulture tolerancije i dijaloga, u kojem duhu je i sam Poslanik islama proveo cijeli svoj život. U tom smislu će biti dovoljno navesti samo nekoliko nezaboravnih pokazatelja uzetih iz konteksta univerzalne muslimanske učenosti, iz globalne konstitutivne i mterpretativne tradicije svetog muslimanskog Predanja.

Ovdje se najprije treba prisjetiti Medinske povelje ili prvog ustava kojega je mladoj muslimanskoj zajednici darovao Poslanik islama nadahnut na vječnom slovu božanske Objave.15 Ta. Povelja ne samo da se danas mirne duše može smatrati pretečom suvremenih povelja o ljudskim pravima, slobodama i ljudskom dostojanstvu već ona jednodobno predstavlja neusporediv primjer pravnoga akta koji bjelodano zrcali samu duhovnu jezgru onoga što suvremeni jezik i moderna civilizacija zove kulturom dijaloga, kulturom tolerancije i kulturom ekumenizma. Za razliku od brojnih suvremenih pravnih akata koja, između ostalog, oslovljavaju i razvijaju mehanizme za zaštitu ljudskih prava, čija se sprovedba danas najčešće ozbiljuje po načelu:dviduIjudijednaki, ali slijedni ipak jednakyt od drugih, Medmdka povelja je u svojoj preambuli za temeljni motiv odbrane svih ljudskih prava, pojedinačnih i općih, uzimala moral, pravdu i istinu. Potom, među krunskim pravima pojedinca naročito je potcrtavala pravo na jednakost svih ljudi, pravo na poštivanje ljudskog života, očuvanje ljudskog dostojanstva, poštivanje religijskih, kulturnih i civilizacijskih prava i sloboda svakog pojedinca i svake etničke skupine unutar muslimanskog imperija, pravo na odgoj i obrazovanje skladno standardima vlastitog religijsikog svjetogleda itd.

Kakav je odista odnos muslimana prema drugim etničkim skupinama i drugačijim religijskim, kulturnim i civilizacijskim tradicijama, gdjegod da oni živjeli, kao pojedinci ili kao zajednica, vrlo zorno o tome svjedoči jedno pismo Poslanika islama upućeno kršćanskim monasima u samostanu "Sveta Katarina", pismo koje nije bilo tek puki edikt iz kojeg su oni trebali čitati svoja pojedina prava u državi u kojoj su bili manjina, nego je riječ o pismu koje se u prvome redu stavlja na znanje svakom muslimanu u toj zemlji u smislu nepretrgnute zapovijedi njegova životnog svakodnevlja, poglavito kada je njec o njegovu suodnosu sa ljudima drugog religijskog opredjeljenja i druge etmje. To pismo, dakle, nije prvenstveno bilo neka vrsta garanta nemuslia-manima u muslimanskome društvu, mada jest i to, nego je ono ponajprije bilo trajni i neistroŠivi zalog povjerenja koje je musliman ne samo verbalno imao svjedočiti pred pripadnicima druge religijske forme, nego ga je imao svakodnevno i praktično svjedočiti u svome Životu i učiniti da ovo, zacijelo, bude ra'uon d'etre njegova življenja sve do posljednjeg daha. Evo teksta tog pisma, koje je svjesno ili nesvjesno postalo nekom vrstom ortopraktičnog manifesta svakog muslimana na globusu, Čija praksa odiše nalozima svake ondje zapisane rečenice, a da većina muslimana nisu niti svjesni daje Poslanik islama nekada napisao takvo pismo i uputio ga, na paradigmatican način, kršćanskim monasima u samostanu "Sveta Katarina":

. . -Kršćanima na istoku i na zapadu, u blizini islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim kršćanima se daje jamčevina. Ukoliko je jedan monah ili anahoret zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi ill pak u dvorištu-hramu, tada mi stojimo iza njih i oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti dvojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer ju oni moji podanici i kao takvi uživaju moja zaštitu. Niko im ne snuje lukratitt putovanje bilo gdje, porušiti un bogomolju Ulje oštetiti, kao mpruvojih bilo šta iz njihovih kuća za korist muslimana. Neće se oporezivati njihovi suci, kaluderi niti drugi koji se budu bavili vjerskun poslovuna. Neće un se nametati ni druge novčane dažbine, novčane kazne ili odštete niti će un se konfuikovati unovuia,jersamja njihov čuvar na kopnu i moru, na u toku i zapadu, na sjeveru i jugu, gdje god se budu nalazili, imat će moju zaštitu i garanciju od svega onoga Što im je neprijatno i neugodno... Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestvovanjem u borbi ili transportu oružja, jer se miudunaiu bore za njih i ne polemiziraju s njima osim na najkulturniji način, slijedeći u tonu kur 'ansku uputu: I sa sljedbenima Knjige raspravljajte na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni, i recite: "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste — jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Al-Ankebut, 46.) . ■. Niko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje}6

Ovo pismo-poveljaje pisana rukom hazreti Alije, a po diktatu Poslanika islama, 3. muharrema druge godine po Hidžri. Ovo pismo kao i ona koja je Poslamk islama odaslao Heraklu, Negusu i Mukavkisu na početku svoje poslaničke misije, kao i brojna druga pisma odaslana Zidovima i drugim religijskim skupinama ostala su biti trajnom paradigmom pismima-poveljama koje su pisali kasniji muslimanski vladari u raznim dijelovima islamskog imperija koji se protegnuo na tri kontinenta. Sva ta pisma-povelje, uz ostalo, su ostala biti trajnim svjedočanstvima i vrelima tolerancije i kulture dijaloga koju su muslimanski vladari i muslimanski podanici svjedočili svojim životnim svakodnev-ljem u suodnosu sa baštmicima drugih religijskih, kulturnih i civilizacijskih opredjeljenja lsvjetogleda. U nas u Bosni je plauzibilan primjer takovrsnog dokumenta čuvena Ahdnama koju je izdao sultan Mehmed Fatih franjevcima u Bosni, dokument se i danas Čuva kao osebujan dragulj franjevačkog blaga u samostanu u Fojnici. Ni osam stoljeća vremenskoga raspona od Medinske Povelje do bosanske Ahdname nije niti u jednom segmentu promijenilo bilo Šta u strategiji muslimanskog razvijanja i njegovanja kulture tolerancije i kulture dijaloga spram drugih i drugačijih ideja, kultura, religijskih tradicija i civilizacijskih tokova s kojima su muslimani dolazili u posredan ili neposredan doticaj. No, ono što posebno mora zadiviti nepristrasna istražitelja ovog fenomena diljem muslimanskog svijeta, a osobito ovdje u Bosni, jest to da muslimanski puk u svom višestoljetnom opstojanju na prostorima Balkana svjesno ili nesvjesno iskazivao je visok stupanj tolerantnosti i suživota s drugima do fatalnosti, do samouništenja. Treba li posebno isticati tragičnu činjenicu o deset genocida učinjenih nad bosanskim muslimanima, genocida sa posljedicama fizičke i duhovne naravi sa gotovo kozmičkim razmjerima? U jednom profinjenijem analitičkom pregnuću jasno bi se pokazalo da je svaki od tih deset genocida, načinjenih u vremenskom rasponu od jedva nekih stotinu i pedeset godina, rezultat njihovog tolerantnog ih takozvanog komšijskog odnosa kojeg su muslimani u Bosni do perfekcije iskazivali i očitovali prema svojim nemuslimanskim susjedima. Tragična agresija na Bosnu i bosanske muslimane — Bošnjake je posvjedočila i onu tužnu činjenicu da su materijalni tragovi religijske kulture i civilizacije nemus-limana u Bosni ostali jedino sačuvani na onim komadićima raskomadanog bosankog tla na kojima je stajao joŠ nepokoreni bošnjački populus, dočim materijalni tragovi bošnjačke religijske kulture su do temelja uništeni ili, u slučaju daje neki od njih uopće preživio, na najne-tolerantmji način stavljeni pod religijsko znakovlje kršćanstva u njegovoj istočnoj ili zapadnoj inačici.

Odgajani na vječnim načelima i vrijednosnim poučci-ma islamske vjere, prema kojoj je pregnuće da se spasi i do punine odnjeguje jedan ljudski primjerak ravno svekozmičkom spasenju i jednako spasenju i očuvanju cijele ljudske civilizacije, a uljudan i solidaran odnos sa bližnjim, svejedno kojem kulturnom, civilizacijskom ih religijskom krugu taj bližnji pripadao, odnos sa bližnjim koji u sebi nosi istu onu primordijalnu ademovsku narav koju je Duh Božiji zasadio u svako ljudsko biče, jednak je najvišem stupnju ispovijedanja vjere kao vlastitog duhovnog, egzistencijalnog i moralnog čina, i također je jednak onom što zovemo krajnjim samos-pasemem i samousavršenjem — tako, dakle, odgajani muslimani nikada nisu bili kadri u svojoj dugoj povijesti, ovdje u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, izvršiti to što se zove genocidom, fašizmom, rasizmom, inkvizicijom i tome slično. A da su ustali protiv naloga vlastite vjere, sigurno bi svojim susjedima učinili isto ono Što su ovi njima učinili, ne jednom već deset puta, a svaki put uz novu ubilačku strategiju, genocidnu tehnologiju i filozofiju. Na svaku muslimansku povelju o ljudskim pravima i osobito pravima onih s kojima muslimani žive u većini ili u manjim, na svaku povelju koja je za muslimane i njihove vladare bila cjelodnevna životna zapovijed, a za nemuslimanske podanike u muslimanskoj državi neporecivi i neosporni garant njihove samosvojnosti i zaštita njihova svekoliko razudenog "nemushmanskog" bitka, muslimanski susjedi osobito u Bosni odgovarali su "poveljama" druge vrste, onim poveljama, proglasima i ediktima koji su samo garantirali pravo nemuslimanskom življu, a muslimanima su bili namijenjeni kao najava temeljitog klanja, ubijanja i razaranja. Ključna čvorišta rodoslovnog lanca takve jedne ubilačke i netolerantne ideologije koju su lansirali bošnjački susjedi u posljednjih stotinu i pedeset godina predstavljaNačertanije I. Garašanina, Homogena Srbija S. Moljevića, pakt Cvetković-Maček i, najzad, u najnovije vrijeme karađorđevski pregovori Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i dokrajčenju Bošnjaka. To su "povelje" koje jedino toleriraju jednonacionalnost, jednoreligioznost, jednokulturalnost i jednoumnost svake vrste. Intenzitet vlastite tolerancije i kulture dijaloga, prema tim dokumentima, mjeri se količinom pokazane i dokazane mržnje, ubijanja, razaranja i zatiranja svega što ne nosi "moj" nacionalni predznak, aromu i pseu-dometafizicki znak. Sto više muslimanske tolerantnosti Bošnjaka prema svojim nemuslimanskirn susjedima, to više netrpeljivosti nemuslimanskih susjeda prema bosanskim muslimanima. Bosanski muslimani su bezuvjetno vjerovali svojim susjedima, poglavito onima koje bi svaki izvorni sveti tekst oslovio "svojim bližnjim", ali njihovi susjedi su koristili njihovo bezuvjetno povjerenje kao dobru priliku da zbrisu sa lica zemlje svoje muslimanske komŠije. Skorašnja krvava zbilja bošnjačke i bosanske povijesti krcata je takvih pokazatelja i svjedočanstava koja su muslimanski susjedi u Bosni i bližem okruženju pljusnuh u lice međunarodnoj zajednici i civiliziranoj Europi, koja se hvasta tekovinama ljudskih prava, sloboda, tolerancije i kulture dijaloga. Da li bi nemuslimanski susjedi u Bosni i njenom bližem okruženju jednako postupili u slučaju da su njihovi nekrščanski susjedi bili neki drugi ljudi, pripadnici neke druge religijske tradicije koja nije ni muslimanska niti kršćanska? Treba li odgovor na to pitanje tražiti u onoj nevjerojatnoj rečenici Samuela Huntingtona koji tvrdi da su muslimani naprosto "neprobavivi" unatoč njihovoj raskošnoj povijesti tolerancije i kulture dijaloga sa drugima i drugačijima? Bi li na isti način prošli i istom genocidu bili izvrgnuti, primjerice, Kinezi da su se našli na mjestu Bošnjaka svaki put kada je nad njima ozbiljivan nesmiljeni genocid, budući da Huntington tvrdi da su jedino muslimani i Kinezi dvije nepoznanice modernome svijetu i da će u budućem sukobu civilizacija muslimansko-taoističko-budističko-konfučijanska tradicija biti na istoj fronti protiv evropsko-kršćansko-židovske civilizacije? Ukoliko cijeli kršćanski svijet misli isto ono što Huntington glasno izgovara u svojoj knjizi Sukob civilizacija, koliko je ondauopće muslimanima dobro da budu tolerantni spram drugih i drugačijih? Smiju li muslimani, ih smije li ijedan narod na kugli zemaljskoj biti tolerantan do mjere vlastitog samouništenja i biti zalogom za sva bjelosvjetska klanja? Da li su, uostalom, muslimane u Bosni zbog njihove neizlječive tolerantnosti, ubijali istinski kršćani, pravi Kristovi nasljednici na Zemlji? Koliko su to uopće bili oni baštinio kršćanske civilizacije koje je opahnula sjenka Isusova svekozniički otkupljujućeg kalvarijskog križa? Sjenka kojega križa se uzdizala već deset puta nad Bosnom i Bošnjacima kroz njihovu krvavu i genocidima penodiziraiui povijest: onog križa sa Golgote iz koga istječe krv ljubavi, oprostai spasenja, ih je to sjenka onog goropadnog, vražijeg, heretičnog križa sa brda Genzim u kojemu se usatono Sotona i doketutickom vradžbuiom se nametnuo suvremenoj kršćanskoj civilizaciji, pa umjesto otkupiteljske krvi koja spašava svijet, on hje krv nedužnu, naročito krv onih koji Isusa, doduše, ne časte kao apsolutnog Sotera, ah snagom vlastite muslimanske vjere poštuju ga i blagoslov Božiji na njega zazivaju kao na onoga koga je čedna mati rodila za radost, nadu i utjehu kvarnome svijetu. Ako su ubo-jice Bošnjaka bili oni koji su krvoproliće počinili u ime onog križa sa brda Gerizim, tad valja konstatirati da je njihov broj tako velik da se Istočna i Zapadna crkva u Bosni imaju zabrinuti kakvu i koliku pastvu posjeduju i u kojoj mjeri i kome one, zapravo, svjedoče Isusovu proročku, kraljevsku i svećeničku duhovnu vlast skladno onom nauku kojemje Isus poučavao svoje apostole. Tim prije se nameće pitanje, snagom onih žrtava što su je umorile ruke "Kristovih ubica", je li Krist uzalud izdahnuo na kalvarijskom knžu i je li Crkva uopće prenijela validan Isusov nauk snagom kojega je do kraja dana svijet naš zemaljski trebao postati kraljevstvom Duha Božijega u kojemu će se zajedno igrati i pod hladovinom zajedničke sinapk^Maćutu plandovati vuk i janje, lav i gazela? Ne moramo posebno ni postavljati pitanje: ko koga danas, zacijelo, treba učiti toleranciji, religijskom, kulturnom i civilizacijskom dijalogu, i istini one vječne religije o tome daje RogoBvijek&htia svijet različitosti i da je na čovjeku da taj svijet različitosti usčuva i odnjeguje do punine? Dlanovi naših ruku, okrenuti spram Lica Božijeg o Danu ustajanja na život vječni, jasno će pokazati koje ruke su takav svijet njegovale, a koje su ga razarale i iz njega brisale različito otisnute tragove Duha Božijeg, čiji nijedan korak, dok je pirio svijetom, ondje predumišljaj no nije ostavio nijedan posve isti trag niti ijedan isti oblik razumne i nerazumne naravi svih stvorenja.
(R.Hafizović)

[Lika]

Mene samo zanima kako bi fratri/papa reagirali da su imami (ne)svjesno uvrijedili papu ili katolicanstvo.

Ne bi nikako reagovali.
Presutili bi sto vise mogu da ne dizu popularnost provokatoru.
Ako bi ih neko lsucajno i upitao rekli bi da je to smijesno i da ne vrijedi o tome raspravljati.

One nase budale upravo onako reaguju kako to Papa od njih ocekuje.[/quote]


"Got a point"
Upravo je to cijela poenta govora i cijele frke, smisljeno i suptilno pokazi cijelom "civilizovanom" svijetu kakvi su muslimani i kako je tesko uspostaviti bilo kakav dijalog sa njima. Znao je papa(n) sve reakcije unaprijed vrlo dobro al prelezana je boljka i on, bar za one malo pametnije

[BECHO]

Papa NACI se jucer izvinuo muslimanima i kako obrazlaze u svom izvinjenju, 'zao mu je sto su ga muslimani krivo shvatili'. Dalje, Papa NACI tvrdi da taj 'iskrivljeni' citat nema nikakve veze sa njegovim licnim stavom i da je citava stvar izvucena iz konteksta. Meni je stvarno zao NACIJA ali tu suplju moze prosipat' tamo svojim vjernicima na nedjeljnjim misama a ne citavom muslimanskom svijetu. Mozda se i nadju bezkicmenjaci, koji povjeruju u ispravnost njegovih namjera ali ocigledno je da je ovo jedan obican blef i mjerenje snage, u vremenu kada padaju glave zbog objavljivanja karikatura Muhammeda a.s. i u vremenu kada je citava globalna politika i ideologija, iz ekonomskih interesa, usmjerena prema islamskom svijetu (Palestina, Libanon, Afganistan, Irak, Iran itd.)