Jos jedan dokaz hrvatske agresije i podjele BiH

[mr__bosnjak]

@mr_bosnjak

Nema veze sto sam ja bio dijete, moje "veze" nisu , znam ljude, i to ne iz vidjenja nego oprave, koji su bili po bitnim mjestima u Sarajevu, Visokom, Zenici itd. A ovo sto ja tvrdim ne moras bit genije da skontas.

Sjedi KECINA za kraj godine. Tvrdis nesto iz "reko mi ciko jos kad sam bio dijete".

Ps: Ako se ucutkas i smiris, necu te oborit na godinu jer interesantno lupas da me ponekad stomak zaboli od smijeha.

pozdrav.

Ne! Hajd ponovo procitaj pa opet probaj

@Liska

Ja ne znam ko je ubijao po Bugojnu. Znas li ti? Konkretno, imena? Pa da podnesemo prijavu? Ti zvisi u "hrvatskom Mostaru" bas ce te bosnjacki agenti tamo roknut. Ali hajde prvo da Hrvatska plati odstetu pa onda idemo sa ovim, ne valja preko reda...

[Šandor]

Ja ne znam ko je ubijao po Bugojnu. Znas li ti? Konkretno, imena?

Nema potrebe da raspravljaš o tome. Bošnjaci jesu ubijali u Bugojnu. Nema se tu šta filozofirat. Pokokali smo ih sve.

Samo što Liska neće reći pod kojim okolnostima se to desilo.

Moj ti je savjet da uopšte ne raspravljaš o tome s Liskom. Već ti je neko rekao da ideš čitat nešto pametno.

[Grom iz vedra neba]

Ajd Mr. Bosnjak ne seri, da ti ovako kazem. Po Bugojnu su ubijali Hrvate policajce

To je činjenica. Niko razuman to ne negira. Ne samo policajce nego i vojnike i komandante HVO-a. A nažalost, i jedan broj civila.

Kao onaj masakr HVO-a u Bugojanskoj Vrbanji nad 50 zena i djece.

[Grom iz vedra neba]

Posto ljudi bespotrebno zacatavaju temu, da se vratimo opet na pocetak, a tema je hrvatska agresija:

Bošnjačko-hrvatski sukob

Bošnjačko-hrvatski sukob je bio oružani sukob za vrijeme rata u Bosni i Hercegovine između vladinih snaga u Sarajevu predvođenih Armijom Republike Bosne i Hercegovine i snaga paradržave "Herceg-Bosne", predvođenih HVO-om i potpomognutih regularnom vojskom Republike Hrvatske, koji je kulminirao krajem aprila 1993. godine i trajao do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma sredinom februara 1994. godine. Zbog umješanosti regularne Hrvatske vojske ovaj sukob je u presudama Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu okarakterisan međunarodnim konfliktom, a mnogi građani Bosne i Hercegovine, ali i same Republike Hrvatske ga smatraju agresijom Hrvatske na BiH.

* 1 Situacija prije sukoba
* 2 Eskalacija sukoba
* 3 Sporazum
* 4 Bilješke
* 5 Vanjski linkovi


Situacija prije sukoba

Među bh. Hrvatima su postojale dvije frakcije. Veća frakcija je zastupala ideju Franje Tuđmana o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je manja frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporište u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaža Kraljevića u Ljubuškom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietničniku Bosnu i Hercegovinu, te savezništvo Bošnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalističke Jugoslavije slovila za nacionalističko-desničarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporište u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalistički agresivni i mnogo skloniji životu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traže njenu podjelu na etnički čiste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovačkoj frakciji, a Stjepan Kljujić probosanskoj. Franjo Tuđman je od samog početka, protežirao ovog prvog3.

Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bošnjaka u hrvatskom ratu, optuživši mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i većeg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optužila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovića, da je aktivno učestvovao u razaranju Vukovara, što se kasnije pokazalo neistinitim3.

U svakom slučaju, Tuđman nikada nije prihvatio činjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugoročno održiva kao država. Smatrao je da je Bosna, vještačka tvorevina, bez historije, nastala u socijalističkoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik će još na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogućnostima smirivanja sukoba između Hrvata i Srba:

"To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".5

Tuđman se od početka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" među bosanskim Hrvatima koji su činili 17% stanovništva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna ušla u otvoreni rat, Tuđman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlažući svoju tezu1. Tuđman je u svakom slučaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao međunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojećih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni3.

Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti ključne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajedničkog komandovanja i usklađivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoružanje i druge potrepštine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine. Mate Boban, pod Tuđmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vođa bh. Hrvata, ubrzo bacivši u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujića i Borasa.

Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tuđman, je održao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tačnije sa predstavnicima Hercegovačke i Travničke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, što je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali članovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordić, Ivan Bender, Božo Raić, Jozo Marić i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednička hrvatska država2. Boban je proglasio hrvatsku državu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oružanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".

Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovačke teritorije duž istočne obale rijeke.

Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski školski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanični jezik". Hrvatski dinar je već 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etničku državu hrvatskog naroda, što je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je često šikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno kreću.

Boban nije nikad eksplicitno definisao šta smatra granicama svoje države. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osuđeni ratni zločinac Dario Kordić bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio štab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bošnjaci su bili većina. Kordić je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".

Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao što je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem biće izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.

Zapovjednik tada multietničkog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaž Kraljević koji se stavio pod komandu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon što je 6. augusta HOS zauzeo dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osuđeni ratni zločinac Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaž Kraljević je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća odbrane. Kraljevićeva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietničku RBiH6.

Do novog sukoba između Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnički čiste Bošnjake s područja općine (sela Here, Šćipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon čega HVO ponovo pokušava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateškog značaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.

Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, što je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujući nekoj ofanzivi srpske vojske, već zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su ušetali u Jajce dok je 40.000 bošnjačkih i hrvatskih građana Jajca bježalo u pravcu Travnika.

U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom većinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na čelu sa ratnim zločincem Ivicom Rajićem, lojalni hercegovačkim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko sarađivali sa Srbima, koji su držali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela održavajući vještački visoke cijene robe na crnom tržistu u Sarajevu, na način da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno višim cijenama švercerima u opkoljenom Sarajevu, što je za obične građane grada bilo pogubno.

U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratišta na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Željko Šiljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruža i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajući se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice krenule su u otvoreni napad na Gornji Vakuf. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Uzričje, Hrasnica i Duša1. Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.

Eskalacija sukoba

Krajem aprila 1993, sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuće glasine, koje su se proširile Srednjom Bosnom da će na desetine hiljada bošnjačkih izbjeglica stići za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva džepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Ušle su u bošnjačko selo Ahmići, koje je bilo okruženo selima sa hrvatskim stanovništvom, i žive spalile 117 civila zatvorenih u jednoj kući u selu, uključujući žene, djecu i stare, što je bio i najveći zločin Bošnjačko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bošnjaci su bježali iz Viteza uputivši se ka Travniku ili Zenici, tvrdeći da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nađena tijela dvojice bošnjačkih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava3.

U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.

U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, došlo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isijeće jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija. Gusto naseljen džep Viteza, gde je živjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Nakon stravičnih izvještaja o Karadžićevim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore3.

Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.

Dana 15. septembra 1993, Vijeće sigurnosti UN-a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.

Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš, prije rata podjednako naseljen Bošnjacima i Hrvatima uz popriličnu srpsku manjinu, koja je već početkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je čovjek sa strane i postavljen za načelnika. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršen je upad u kuće Bošnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa4.

U noći 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Orgijanje nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći3.

Sporazum

Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovučene u Vašington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

Bilješke

1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamošnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegović, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaže da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu složiti pošto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su da se tamošnjem hrvatskom življu garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obraćanje Franje Tuđmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)3

2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zaključaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske drzave." (zaključci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)5

3On je rekao: "Čuj Stipe, iznenađen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je živio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacistička vremena, još gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivše komšije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to što su Muslimani. Drugu veliku grupu tamo činili su vojnici HVO-a koji su preko noći razoružani i poslati tamo. Bio je jako iznenađen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tuđmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesić) 3

4"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.)4

Vanjski linkovi

http://www.hsp1861.hr/vijesti/201129erra.htm
Opis Hrvatsko-bošnjačkog sukoba i uloga Blaža Kraljevića

http://www.bhdani.com/arhiva/280/t28004.shtml
Dio stenograma Franje Tuđmana

http://www.iwpr.net/?apc_state=henitri2 ... f&o=163881
Institut za izvještavanje o ratu i miru - Dnevnik Tribunala - Chris Stephen, Podjela BiH

http://www.pbase.com/zidar/rat&page=all
Foto dokumentacija rata u srednjoj Bosni, James Mason

http://www.un.org/icty/kordic/appeal/ju ... /index.htm
Presude Žalbenog vijeća Haškog tribunala Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu

http://www.un.org/icty/blaskic/appeal/j ... /index.htm
Presuda Žalbenog vijeća Haškog tribunala Tihomiru Blaškiću

http://www.sense-agency.com/ba/stream.p ... 8136&kat=6
Svjedočenje britanskog potpukovnika u predmetu Prlić i ostali o početku rata u Gornjem Vakufu

http://www.sense-agency.com/ba/stream.p ... 8210&kat=6
Svjedočenje Josipa Manolića o Tuđmanovoj politici u BiH

http://www.sense-agency.com/ba/stream.p ... 8206&kat=6
Svjedočenje Josipa Manolića o dogovoru o podjeli BiH u Karađorđevu

[Grom iz vedra neba]

Isječci iz Tuđmanovih stenograma:
http://www.bhdani.com/arhiva/280/t28004.shtml

Stenogrami potvrdjuju svjedocenja u Haagu ili obrnuto, a to je da je Hrvatska sa kompletnim vojno-politickim vrhom izvrsila agresiju, izdajuci vrlo precizne direktne naredbe o vojnim operacijama:

Sastanak između Franje Tuđmana, Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.

TUĐMAN: Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)


BOBETKO: Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je točno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (…) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (…)

[mr__bosnjak]

Izvini Grome necu ti vise zacatavat temu. Dakle ona je hrvatska agresija. A ti Sandor matere ti nemoj mi drzat predavanja nigdje nisam sporio da su Bosnjaci ubijali... Ali kao sto Grom rece nazad na temu!

@Liska

Otvori temu "bosnjacki zlocini nad Hrvatima" pa da tamo raspravljamo, a mozes i spomenut ono sto su vam cetnici radili, to izgleda te ne zanima.

[Grom iz vedra neba]

Obratiti paznju na dio o konc logorima, do sada niko nije odgovarao:

KRATKA POVIJEST HRVATSKE AGRESIJE NA BIH

OPERACIJA BOSNA

HERCEG BOJNA

Jedan bivsi visoko pozicionirani funkcionar Ministarstva odbrane, koji je zelio ostati anoniman, kazao je Feralovim novinarima da su 1993. godine Tudjman i tadasnji ministar odbrane Gojko Susak angazovali za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te cetiri brigade koje su bile djelomicno popunjene. "Te su brigade poslane u sukob s Bosnjacima", kaze nas izvor. "U tim postrojbama, o svemu je odlucivao general Janko Bobetko"


Pisu: I.L. i B. R.

Saborski su zastupnici dogmu izglasali prije dva mjeseca, a ona je, ta dogma, jednostavna i nedvosmislena: tokom rata od 1992. do 1995. godine, Hrvatska nije bila agresor u Bosni i Hercegovini. Na prvi hereticki ispad nije trebalo dugo cekati, a koalicijskim i oporbenim kolegama priustila ga je predsjednica HNS-a Vesna Pusic. Ne vodeci racuna o saborskoj deklaraciji s kraja prosle godine, ona je prije nekoliko dana s parlamentarne govornice hladno izrekla posve suprotnu konstataciju:
"Hrvatska vlast vodila je agresorski rat u BiH."

Slijedile su najprije ogorcene reakcije iz klupa Zastupnickog doma - vise od vladajuce sestorke, nego s opozicijskog boka - a potom i psovacki festival na ucestalim mitinzima desnice. Jedna recenica Vesne Pusic izazvala je, dakle, pravednicki gnjev nacionalno prozetih sabornika, koji se jos uvijek ne mogu suociti s cinjenicom da je Bosna drzava koju je Hrvatska prva priznala, a druga napala.

Povijesni fakti - koji obicno imaju gresku da su upereni protiv svega sto je hrvatsko - ne govore, nazalost, u prilog dogmaticnoj saborskoj deklaraciji. Recimo, Karadjordjevo, ozujak/mart 1991. godine: sve bilance o utjecaju hrvatske drzavne vlasti na kasnija zbivanja u Bosni i Hercegovini opravdano pocinju s tamosnjim sastankom Franje Tudjmana i Slobodana Milosevica.

Dva ratna druga tada su nacelno dogovorili podjelu drzave koja im se isprijecila u tjesnjem doticaju, sto je pouzdano bila okosnica sastanka o kojemu je, inace, poznato vrlo malo detalja.Sam vrh HDZ-a BiH u to vrijeme jos uvijek nije bio jedinstven, pa ce se glavni tajnik stranke Ivan Markesic u listopadu/oktobru 1991. nacelno, ali ostro, usprotiviti najavama moguce kantonizacije i fakticnog komadanja Bosne i Hercegovine. No, mjesec dana kasnije odrzan je u Grudama "radni sastanak predsjednika Hercegovacke i Travnicke hrvatske regionalne zajednice", cije je dalekosezne zakljucke Feral objelodanio prije tri i pol godine."HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja/juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave."

TAMPON DRZAVA

Dokument su potpisali clanovi vodstva HDZ-a BiH i lokalni celnici Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric...
Nije tesko zakljuciti o cemu su potpisnici razgovarali s Franjom Tudjmanom 13. i 20. lipnja/juna iste godine, a sam hrvatski predsjednik ce na Silvestrovo 1991. ovako zboriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina."

Na tragu zakljucaka iz Gruda, predsjednika HDZ-a BiH Stjepana Kljujica - nimalo raspolozenog za rasturanje Bosne - smijenio je u sijecnju 1992. zagrebacki favorit i dotadasnji potpredsjednik stranke Mate Boban.
Tako je Tudjman u veljaci mogao mirno otputovati u Austriju, na novi sastanak sa Slobodanom Milosevicem, te ovom prilikom i Radovanom Karadzicem.

Zapovjednik tzv. juznog vojista Hrvatske vojske general Janko Bobetko u Grudama je potom utvrdio izdvojeno zapovjedno mjesto, da bi u travnju 1992. poceo dijeliti zone odgovornosti u zapadnoj Hercegovini i dijelu Bosne: generala Antu Rosu zapalo je zapovjednistvo nad podrucjem Livna, a tadasnjeg brigadira Miljenka Crnjca nad podrucjem Tomislavgrad-Prozor-Konjic.

Odluke je Bobetko potpisao na memorandumima sa zaglavljem "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, Hrvatsko vijece odbrane", s pecatom Glavnog stozera Herceg-Bosne.Funkcije su do ljeta dopunjavane, pa je Rosi u pomoc poslan general Milivoj Petkovic, a u Gornjem Vakufu postavljeno je novo izdvojeno zapovjedno mjesto. Zapovjednistvo u Tomislavgradu predano je pukovniku Ivanu Kapularu, dok je u Bugojno upucena elitna zagrebacka bojna "Frankopan", kojoj je na celu bio bojnik Bruno Zorica Zulu.

I ostali su bili zapovjednici u Hrvatskoj vojsci: Roso je zapovijedao specijalcima iz bojni "Frankopan" i "Zrinski", a Kapular je vodio Petu gardijsku brigadu.Njihova prisutnost u drugoj drzavi ("Sva obiljezja skinuti sa boraca i vodite se kao dobrovoljni branitelji" - Janko Bobetko, Sve moje bitke, str. 203.), opravdavana je odbranom Dalmacije, kojoj su prijetili srpski napadaci s onu stranu granice, te obranom Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Malo kasnije vidjet ce se da je izgradnja vojne strukture bila jos vise motivirana okupacijom dijelova susjedne drzave.

SLUCAJ ANTE LUKETICA

Vojni savez sto su ga Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic sklopili tek 16. lipnja/juna 1992., zatekao je Bobetka u akciji deblokade Mostara od velikosrpskih snaga.
Uspjehe hrvatskih zdruzenih snaga iskoristio je Mate Boban ne bi li nagnao Aliju Izetbegovica da stupi u konfederaciju s Hrvatskom. Izetbegovic je znao da na takvo sto ne smije pristati, pa mu je Boban zaprijetio povlacenjem snaga HVO-a s teritorija na kojima zive podjednako Hrvati i Bosnjaci, a 3. srpnja/jula je i HZ Herceg-Bosnu proglasio autonomnom teritorijalno-politickom jedinicom.Na posljetku, u rujnu/septembru 1992. Mate Boban izdat ce zapovijed HVO-u da se obustavi svaka pomoc Armiji BiH u pokusajima deblokade Sarajeva. Taj odnos prema glavnom gradu, koji ce tri i pol godine provesti pod krvavom opsadom, kulminira potkraj 1993., kada kiseljacki zapovjednik HVO-a Ivica Rajic ispaljuje topovske salve na Sarajevo...

Aktivne sukobe protiv dotadasnjih vojnih partnera otvorio je HVO u napadu na Prozor, u listopada / oktobra 1992. godine. Taj grad je osvojila brigada "Kralj Tomislav" iz Tomislavgrada, uz pomoc bojne "Zrinski" iz Zagreba kojom je zapovijedao general Milenko Filipovic.

Ministar odbrane Jerko Doko uzalud ce pozivati na zajednistvo HVO-a i Armije BiH, a plan Cyrusa Vancea i Davida Owena o kantonizaciji u sijecnju/januaru 1993. godine samo ce produziti velikohrvatska mastanja za sljedecih godinu dana.Jedan od prvih gradova koji ce ubrzo platiti cijenu takvog rata, bio je Gornji Vakuf: opsada HVO-a pocela je u veljaci/februaru 1993. godine, i potrajala je sve do Washingtonskih sporazuma u ozujku/martu sljedece godine...

U mahnitom razaranju dijela grada pod bosnjackom kontrolom bit ce angazirani tenkovi HV-a, pod zapovjednistvom generala Janka Bobetka, Slobodana Praljka, Ivana Kapulara, Miljenka Crnjca.Tocan broj vojnika HV-a koji su u Bosni i Hercegovini poginuli, nikad nije objavljen, a iz hrvatskoga Ministarstva branitelja odgovoreno nam je kako podatke o tome jednostavno nemaju. Nismo pitali kako je sluzbeno uvedena, primjerice, pogibija Ante Luketica, aktivnog pripadnika Prvoga gardijskog zdruga HV-a, cije je tijelo danima stajalo razapeto kod jablanicke brane, sve dok njegovi suborci nisu poduzeli akciju izvlacenja lesa...Jedan bivsi visoko pozicionirani funkcionar Ministarstva odbrane, koji je zelio ostati anoniman, kazao je Feralovim novinarima da su 1993. godine Tudjman i tadasnji ministar odbrane Gojko Susak angazirali za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te cetiri brigade koje su bile djelomicno popunjene.

AKCIJE TAJNIH SLUZBI

"Te su brigade poslane u sukob s Bosnjacima", kaze nas izvor. "U tim postrojbama o svemu je odlucivao general Janko Bobetko. U njima se na nizim zapovjednim razinama izmijenilo dosta generala i pukovnika Hrvatske vojske.
Vesna Pusic rekla je jednu veliku istinu, to je stanje potrajalo sve do Splitskog dogovora.
Dok je bjesnio rat izmedju Hrvatskog vijeca odbrane i Armije BiH, srpska vojska u Hrvatskoj se odmarala.
Hrvatska drzava formalno nije izvrsila agresiju na BiH, jer o tome nije nikad raspravljalo Hrvatski sabor", dodao je nas sugovornik, "no rijec je bila o ilegalnoj okupaciji dijela teritorije Bosne i Hercegovine, a krajnji cilj bilo je pripojenje tih podrucja Hrvatskoj. To je plan koji je stvoren jos 1991. godine, i on je politicki jos na snazi. Rijec je o notornim cinjenicama, o kojima nitko nije predocio sve kljucne dokaze, no ovdje gotovo svatko poznaje nekoga tko je bio poslan u rat protiv Armije BiH.

"Specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki podnio je u proljece '93. izvjestaj u kojem navodi kako Vance-Owenov plan iz dana u dan zapravo pridonosi etnickim ciscenjima. Mazowiecki je osobno obisao neke konc-logore HVO-a po Hercegovini, te posvjedocio o patnjama zarobljenih bosnjackih civila i vojnika Armije BiH.
A upravo toga proljeca, tocnije 16. travnja/aprila 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica HVO-a izmasakrirali su 116 bosnjackih civila u selu Ahmicima kod Viteza.

Poslije ce se pokazati da je u srednjoj Bosni funkcionirao paralelni zapovjedni lanac nad jedinicama HVO-a, i da je veliki dio akcija provodjen pod izravnim nadzorom kadrova postavljenih od strane hrvatskoga politickog vrha. Tome je cilju sluzila i gusta mreza tajnih sluzbi, koja je dosad tek djelomicno raspletena, i ciji brojni krakovi vode izravno do Zagreba.Neke jedinice HVO-a, medjutim, u to su vrijeme jos raspolagale ljudstvom razlicitih nacionalnosti, vec prema podrucnoj strukturi stanovnistva. Prilikom konacnog razoruzavanja Bosnjaka u redovima HVO-a, nije se rasplet svugdje odvijao na jednak nacin: u Tomislavgradu je oruzje mirno polozeno, a tom je prilikom, prema nekim svjedocenjima, ispred robne kuce Duvanjka zapovjednik lokalne brigade Zeljko Glasnovic bio na rubu suza...U susjednom Livnu razoruzavanje Bosnjaka nije proteklo tako jednostavno, nego je doslo do kraceg vatrenog okrsaja izmedju Hrvata i Bosnjaka. No, dogadjaji se u Bosni i Hercegovini 1993. godine odvijaju s krajnje visokim intenzitetom: HVO 9. svibnja napada Mostar (zapravo, istocni dio grada, u koji se povukla vecina Bosnjaka), a tocno pola godine kasnije topovi pod zapovjednistvom generala HV-a i HVO-a Slobodana Praljka ruse Stari most na Neretvi.

HRVATSKI KOLHOZI

Politika HDZ-a iste je godine potaknula iseljavanje Hrvata s podrucja izvan zacrtanih hrvatskih kantona, uglavnom u srednjoj Bosni. Kako svjedoci katolicki svecenik Branko Karlic iz sela Vukanovica pokraj Kraljeve Sutjeske, jedna delegacija mostarskog HVO-a njemu je vec u proljece 1992. godine predlozila preseljenje svih Hrvata s tog podrucja u Hercegovinu i Hrvatsku, puno prije sukoba s Bosnjacima. Karlic je bio iskreno zgranut otvorenoscu te inicijative i svojim je posjetiteljima otvoreno rekao da su - djubrad."Blasfemicna HDZ-ova propaganda dozivjela je vrhunac u obecanju da ce, onako, za utjehu narodu, kompletan franjevacki samostan iz Kraljeve Sutjeske, i to kamen po kamen, prenijeti negdje u okolicu Bjelovara. Nasla se grupa bezumnika koji su i mene osobno pokusali u to uvjeriti", prisjeca se Branko Karlic. S tog je podrucja doista iseljena vecina Hrvata, u sela po Hercegovini (medju ostalim, na goloj ledini podignuta su sela Suskovo i Bobanovo, koje je Karlic proglasio hrvatskim kolhozima), i jos vise u Liku, Kordun i Baniju.

Nekako u isto vrijeme duznosnici HDZ-a u bosanskoj Posavini prodavali su cak i videotrake na kojima su bila snimljena podrucja Hrvatske naseljena Srbima. Agitacija za kolektivno preseljenje iz Posavine pocela je prije ratnih sukoba, sto nedvojbeno pokazuje kako je bila posrijedi planirana seoba naroda kojoj je rat samo trebao dati nuzni poticaj.
Politicari iz Hrvatske nisu samo odlucivali o tokovima rata u Bosni i Hercegovinu, nego su se u njega katkad i aktivno ukljucivali: u konclogoru Vojnom kod Mostara, jedna od silovanih Bosnjakinja prepoznala je medju muciteljima Vicu Vukojevica, tadasnjega hrvatskog saborskog zastupnika HDZ-a i brigadira HVO-a, a posljednjih godina suca Ustavnog suda RH. Nesretna zena prisjeca se susreta s Vukojevicem u rujnu 1993. godine, kada joj je on slagao da je zapravo "stricevic onog Vukojevica", i da radi kao "ministar-savjetnik u Zagrebu". Uz mucna obecanja o njezinoj zastiti i zastiti njezinih roditelja, razodjenuo je mladu zenu, usopcen legao na nju, i poslije nekoliko minuta jalovog dahtanja ustao uz psovke i rijeci: "Smrdis muslimanko na islam, pa me tvoja smrad blokirala." Otisao je i nije se vracao, namjesto njega dosli su drugi

ZNAKOVITI TRANSKRIPT

Ovo svjedocenje iz knjige "Molila sam ih da me ubiju - zlocin nad zenom Bosne i Hercegovine" (Centar za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa Bosne i Hercegovine), poslano je istraziteljima Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Den Haagu, no to nije sve u vezi s Vicom Vukojevicem. Brojna su svjedocenja o njegovim krvavim djelima; neka je priznao sam, i to u Saboru, druga je svojedobno prozreo Stipe Mesic.No, kamo srece da je njegov zlocin bio tek rijetki eksces, a ne dio razradjenog sustava. Stotine pripadnika HV-a koji su ljeta '93. boravili u istocnoj Hercegovini, braneci dubrovacko zaledje nasuprot snagama Vojske Republike Srpske u povlacenju, prisjecaju se Bosnjaka dovodjenih na prvu liniju fronte.

Nesretni ljudi iz Dretelja i drugih konclogora primoravani su na mukotrpno i opasno kopanje rovova i ciscenje napustenih sela oko Popovog polja.Upravo tako je izgledala Hrvatska Republika "Herceg-Bosna", konacno osnovana 28. kolovoza/avgusta 1993. godine, a politicki i civilizacijski sasvim analogna Republici Srpskoj. Za racun njezinih tvoraca bili su koncem te godine u Zagrebu mobilizirani mnogi izbjegli Hrvati iz bosanske Posavine, uz gotovo potpuni muk medija, koji su izbjegavali neugodnu temu... Stovise, pojedini hrvatski novinari sirili su pricu o tome kako se Posavljaci ne zele suprotstaviti cetnicima u obrani svojih vjekovnih ognjista. U kasarni bivse JNA "Marsal Tito" govor im je odrzao general Janko Bobetko, a potom je nekoliko stotina njih bilo prebaceno u Zadar, i napokon na ratiste u - srednju Bosnu. A tamo se jos nisu bila ohladila tijela nekoliko desetaka bosnjackih civila sto ih je u selu Stupnome Dolu poubijala jedinica HVO-a pod zapovjednistvom Ivice Rajica.Feral je proslog ljeta objavio jedan transkript iz Ureda Predsjednika RH koji svjedoci o sastanku Franje Tudjmana, Gojka Suska i Mate Bobana, 28. studenog 1993. godine.

Do tog trenutka vec je bio narastao pritisak medjunarodne zajednice na Hrvatsku, zbog politike HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Na tom su sastanku dvojica najmocnijih ljudi u Hrvatskoj natjerali vjernog suradnika iz Gruda da se povuce, pa ce polozaj predsjednika HDZ-a BiH potom preuzeti Dario Kordic, a mjesto predsjednika HR Herceg-Bosne Kresimir Zubak. Taj transkript pokazuje koliko je presudan bio utjecaj Pantovcaka na politiku Hrvata iz susjedne drzave, i s kojom su lakocom njihovi predstavnici zrtvovani, vec prema potrebi.
Trojica s onog sastanka u medjuvremenu su umrla, Kordic upravo ceka presudu Haaskog suda, a Zubak je okrenuo curak i napustio HDZ.

SAN KOJI TECE

No, u tom dokumentu zabiljezena je jedna izuzetno znacajna Tudjmanova recenica:
"(...) ako dobijemo za to ociscenu Baranju (...) mozemo odustati od veceg dijela Posavine."

To je jedan od eksplicitnijih dokaza o trgovini teritorijem Bosne i Hercegovine koju je hrvatski drzavni vrh vodio s Beogradom ili s Palama.

Gotovo da ne postoji veci pokazatelj da je Hrvatska bila agresor u susjednoj zemlji, bez obzira na najnovije deklaracije Sabora koje nastoje promijeniti povijest, zbog vjerojatne lose savjesti i kalkulantskih planova danasnje hrvatske vlasti. Detalji ih odaju, a deklarativne odluke potvrdjuju sustavnost; jedan od indikativnih detalja svakako je pustanje da po slucaju Fikreta Abdica i dalje pada prasina.Naime, nakon neuspjelih pokusaja odcjepljenja dijela Bosne i ubijanja vlastitih sunarodnjaka u konclogorima (u suradnji s Karadzicem i Bobanom), kladuski Babo pobjegao je 1993. godine pred sudskim progonom u Hrvatsku, gdje je po nalogu Franje Tudjmana promptno dobio hrvatsko drzavljanstvo. U Bosni i Hercegovini ga i dandanas traze, dok u Hrvatskoj Abdic zivi bezbrizno i neometan od potpisnika deklaracije po kojoj "Hrvatska nije bila agresor u BiH".

S Washingtonskim sporazumima i osnivanjem bosnjacko-hrvatske Federacije BiH, prestali su ratni sukobi izmedju HVO-a i HV-a, s jedne, i Armije BiH, s druge strane. Toboznji vjekovni san hrvatskog naroda - ono Tudjmanovo podebljavanje "hrvatskog pereca" naustrb susjedne zemlje - ipak i u ovom desetljecu jos traje, u novim politickim akcijama celnika HDZ-a BiH. Istina je da njima aktualna hrvatska vlast odrice mogucnost izravne podrske u prezivjelim separatistickim teznjama, ali jednako tako stoji da im deklaracije i napadi poput onog na Vesnu Pusic definitivno izlaze u susret.

KONCENTRACIJSKI LOGORI

MREZA MUCILISTA

Prema podacima Saveza logorasa BiH, na prostoru Hercegovine bilo je za vrijeme hrvatsko-bosnjackog rata osnovano 27 hrvatskih logora, dok ih je u srednjoj Bosni bilo sedamnaest. U Bosni i Hercegovini registrirano je ukupno 618 logora, od kojih su 44 drzale postrojbe HVO-a zajedno s HV-om; cetiri logora drzala je Armija BiH, a 580 srpske postrojbe.

Hrvatski logori bili su rasporedjeni na cijelom teritoriju Hercegovine i na pojedinim dijelovima srednje Bosne. U njima je, prema jos uvijek nepotpunim podacima, bilo zatoceno izmedju 25 i 26 tisuca logorasa. Nekoliko je logora bilo izrazito veliko i zapamceni su po uzasavajucem tretmanu zatocenika. U bivsem skladistu JNA u Gabeli (Capljina) bilo je, prema svjedocenju prezivjelih logorasa, zatoceno 1400 ljudi, i to samo u cetiri velika hangara, dok je u cijelom logoru bilo najmanje 3500 Bosnjaka. Svjedoci tvrde da su u tim logorima bile vidjane scene vadjenja ociju vilicom, lozenja vatre na ledjima zivih ljudi, prisiljavanja zatvorenika da gutaju zapaljenu plasticnu masu...U Gabeli su zatocenici drzani bez kapi vode na temperaturi od 40 stupnjeva. Zajedno s druga dva poznata logora, Dreteljem i Helidromom, kroz ta je mjesta proslo najmanje deset tisuca ljudi. Zatvorenici su u Dretelju, nakon sezdesetodnevnog tamnovanja, gubili izmedju deset i trideset kilograma tjelesne tezine. Oko tisucu Bosnjaka deportirano je iz Dretelja na jadranske otoke, odakle su raseljeni po svijetu, dok su ostali bili prebaceni u logore u Gabeli, Rodocu, Prozoru i Stocu.Tvornicke prostorije u Capljini takodjer su sluzile kao logor. U njima je, prema podacima Rijaseta Islamske zajednice BiH, bilo zatoceno 1218 bosnjacke djece u dobi izmedju 13 i 16 godina. Kao logor sluzila je i kasarna JNA u Grabovini, te farma krava u Celjevu. Na mostarskome podrucju najpoznatiji logor je vec spomenuti Helidrom, te Rodoc. U helikopterskim hangarima bilo je zatoceno oko 2300 Bosnjaka iz cijele Bosne - neki izvori tvrde da je broj zatocenika bio cak 10 do 12 tisuca.Drugi najveci logori u Hercegovini bili su smjesteni u Trebizatu, Grabovini, Ljubuskome, u staklenicima na Buni kod Mostara - gdje je zaklan blagajski imam Muharem efendija Becirevic - pa na Masinskom fakultetu u Mostaru, u Zrakoplovnoj gimnaziji, te u nekoliko skola i sportskih dvorana na desnoj obali Neretve u Mostaru. Velezov stadion takodjer je neko vrijeme sluzio kao logor, odnosno sabirni centar iz kojega su Bosnjaci bili deportirani u ostale logore. Apoteka na desnoj obali Neretve sluzila je neko vrijeme kao tamnica za 530 Bosnjaka, iz koje su zene sustavno odvodjene na silovanje.Veci logori registrirani su i na Celovini - zatvori sa samicama, gdje su bili zatoceni zarobljeni humanitarci i njihovi aktivisti - te u bivsem Vojnom zatvoru sjeverno od Mostara, gdje su bile drzane zene i djeca. Ostali logori bili su improvizirani po skolskim sportskim dvoranama, te u drugim javnim ustanovama, u koje je bilo moguce smjestiti veci broj zatocenika. Logore su drzale postrojbe HVO-a, kojima su logisticku i drugu pomoc cesto davale postrojbe Hrvatske vojske. Politicki se cijelom mrezom logora, preko Herceg Bosne, upravljalo iz Zagreba.


IRFAN AJANOVIC: ZASTUPNIK U SKUPSTINI BiH I PREDSJEDNIK SAVEZA UDRUZENJA LOGORASA BiH

SRAMNA DEKLARACIJA

Koliko god Haaski sud tezio individualizirati ratni zlocin i genocid, on ce ipak dispozitivom presude dokazati agresiju Tudjmanove Hrvatske na BiH.
I sto ce se onda dogoditi?

Saborska ce deklaracija biti jedna mala sramota za one koji su je izglasali, a Vesna Pusic dobit ce satisfakciju kao posten covjek i sabornik

- Je li Hrvatska izvrsila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?

Ovih se dana u Hrvatskoj ponovo rasplamsala debata oko tog pitanja.

- Sa zaljenjem moram reci da je Hrvatska izvrsila agresiju na BiH.

Zasto sa zaljenjem?

Zbog toga sto sam u politici uvijek tezio uspostavi dobrosusjedskih odnosa izmedju dvije drzave. To sam iskazao i u najtezim trenucima rata u Hrvatskoj, kada sam, kao predsjednik Skupstine SFRJ, u vise navrata govorio o agresiji JNA, Srbije i Crne Gore na Hrvatsku. Istinu sam govorio i kao clan drzavne komisije za kontrolu prekida vatre na linijama fronte, u ljeto 1991. godine: u Dalju, Sarvasu, Laslovu, Borovu Selu, Okucanima, Osijeku. Dosljedan sam istini kao jedinom kriteriju, pa moram ponoviti da je rezim Franje Tudjmana bio drugi agresor na BiH. Prvi i istinski agresor na BiH bio je, dakako, velikosrpski rezim Slobodana Milosevica.

- Kako je doslo do agresije?

- Razvojem prilika na ratistu poceo se, postupno, provoditi u djelo dogovor postignut u Karadjordjevu 1991. godine. Na juznom hrvatskom ratistu general Bobetko osigurao je zastitu vecinskih hrvatskih prostora u BiH, i kada se uspostavio odnos prostornog djelovanja u Bosni i Hercegovini, onda smo dobili drugog agresora, rezim Franje Tudjmana. Govorim o Tudjmanovu rezimu zato sto sam se mnogo puta uvjerio da pretezniji dio hrvatskoga gradjanstva nije bio za agresiju, bili su za suradnju. Na juznom ratistu, u Dubrovniku i u Posavini, Bosnjaci i Hrvati dobro su suradjivali. Ja sam bio jedan od sudionika delegacije BiH kada je nasa drzava primljena u UN. Dogodilo se to 22. svibnja/maja 1992. godine. Istog dana u UN su primljene Hrvatska i Slovenija. Nakon prijema sudjelovali smo u svecanom podizanju zastava tih drzava. Tome su prisustvovale i delegacije Slovenije i Hrvatske. Nakon svecane ceremonije prisao mi je Franjo Tudjman, s kojim sam se cesce susretao minulih godina. Tudjman mi je tada sugerirao kako bi bilo dobro da predsjedniku Izetbegovicu kazem da uputi pismo hrvatskom drzavnom vrhu, za ulaz hrvatskih postrojbi na prostor BiH. Ja sam tada rekao Tudjmanu da su te postrojbe vec 1991. godine bile na prostoru BiH, a posebno 1992. godine, na samom pocetku agresije JNA s prostora Srbije i Crne Gore. On mi je tada lakonski odgovorio: u pravu ste, ali znate, gospodine Ajanovicu, vi ste se iskazali kao prijatelj hrvatske odbrane, i razumjet cete da je nama potrebno jedno takvo pismo. Ja sam onda dodao: da, potrebno je da legitimira pozicije Hrvatske vojske na prostoru BiH.

- Postrojbe HV-a vec su bile u Bosni?

- U veljaci/februaru 1992. godine s hrvatske je strane blokiran ulaz bilo kakve pomoci Bosni, kako u materijalu, tako i u sredstvima i u vojnoj logistici. Tada je vec pocela otvorena suradnja HVO-a sa cetnicima Radovana Karadzica, posebno na vareskom ratistu, pa na zepackom ratistu i u dijelovima Hercegovine. Na taj se nacin i bjelodano iskazala, moram na zalost to reci, agresija Tudjmanova rezima na BiH. To je bilo fatalno i to ce se osjetiti i u desetljecima koja su pred nama, s obzirom na to da smo na svaki nacin usmjereni jedni prema drugima. I medjunarodni su faktori jasno definirali agresorsku poziciju Hrvatske u BiH.

- Nije li i Haaski sud potvrdio tu ocjenu?

- U prvostupanjskoj ocjeni Tihomiru Blaskicu definiran je medjunarodni karakter sukoba u BiH, u koji je bila involvirana i Hrvatska. Sud je, sagledavajuci aktivnosti na podrucju Lasvanske doline, dosao do nedvojbenog zakljucka o nazocnosti Hrvatske vojske na tom prostoru. Ta presuda jos nije pravosnazna, pa se ta ocjena jos moze i obarati. No fakti izlozeni u dispozitivu i obrazlozenju presude jasno upucuju na medjunarodni karakter tog sukoba. Hrvatska vojska aktivno je djelovala, i u toku 1993. godine, na hercegovackom ratistu, u Mostaru, Prozoru i Gornjem Vakufu. I genocid se dogodio ne samo sudjelovanjem HVO-a vec i uz suradnju Hrvatske vojske. Mi u Savezu logorasa imamo Centar za istrazivanje i dokumentaciju. U okviru tog centra prikupili smo brojna svjedocenje logorasa, iz kojih je jasno vidljivo sudjelovanje Hrvatske vojske, posebno na hercegovackom ratistu, gdje je bilo nekoliko desetaka logora.

- Vesna Pusic je zbog recenice o agresiji na BiH i sluzbeno demantirana u deklaraciji Sabora RH. Kako to komentirate?

- Jako sam iznenadjen tekstom saborske deklaracije. Da sam clan Sabora, nikad ne bih za to glasao. Ta deklaracija, povrh svega, ne znaci nista u odnosu na istinu i pravdu koje ce biti eksponirane presudom Haaskog tribunala. Sve deklaracije, sve istine, moraju na kraju ustuknuti pred pravosudnom istinom. Koliko god Haaski sud tezio individualizirati ratni zlocin i genocid, s obzirom na to da ratni zlocin nema ime naroda ili drzave, nego covjeka, pojedinca, on ce ipak dispozitivom presude dokazati agresiju Tudjmanove Hrvatske na BiH.
I sto ce se onda dogoditi?

Ta ce deklaracija biti jedna mala sramota za one koji su je izglasali, a Vesna Pusic dobit ce satisfakciju kao posten covjek i sabornik. U cilju dobrih odnosa Hrvatske i BiH, mora se reci istina, na bazi istine mora se utvrditi pravda, i to je nuzan slijed, a nakon toga dolaze pomirenje i oprost onima kojima se moze oprostiti. U tome vidim sansu za buduce dobre odnose Hrvatske i BiH.

[Liska]

Mr. Bosnjak, ja sam najmanje u Mostaru. Drugo, sjecas li se jednog pripadnika Armije BiH iz Bugojna koji je prvi progovorio o zlocinima Armije BiH u Bugojnu nad Hrvatima. Uskoro mu je odletjelo auto i jos svasta nesto i na kraju je morao pobjeci iz Bugojna. Sada nitko ne zna gdje je, a moguce je i da ga je netko ubio. Prezivao se, cini mi se, Sijamija.
Mr. Bosnjak, ne pada mi na pamet otvoriti temu koju si naveo. Otvarao sam tih tema na drugim forumima a s obzirom da je ovo bh forum pun patriota koji vole svekoliki narod u BiH, cudi me da oni nisu otvorili slicnu temu. Jer ako volis BiH, valjda volis i sve narode u njemu, jel tako? Ili su ipak neki jednakiji?
Vec sam nekoliko puta naveo da je HVO pocinio uzasne zlocine i tu nema rasprave. Medjutim, kod vas je HVO izveo zlocine iz zlocinacke nakane a Armija je zlocine izvrsila onako spontano. Evo sada cujem o okolnostima u Bugojnu koji su doveli do onoga sto se desilo Hrvatima. Sto iste okolnosti ne uzmete u obzir za Mostar? Jer dok je Armija progonila i ubijala Hrvate po Konjicu, Jablanici i okolnim selima u Mostaru je bilo mirno. Ne pada vam na pamet doci na ideju da je mozda i u Mostaru doslo do osvete radi tih zlocina. Npr. selo Turija je pretrpjelo i gore gubitke nego Ahmici, ali se o tome uporno suti. I sve se to desilo i mjesec dana prije pocetka sukoba u Mostaru. Mozda ja i grijesim, mozda bi se sve dogodilo na isti nacin i bez ovoga, ali po cemu vi zakljucujete da se u Bugojnu nista ne bi dogodilo, da HVO nije napravio pokolj. Evo oni u Konjicu i Jablanici nisu nista uradili pa su najebali. U Travniku isto.

[Liska]

Evo da odmah demantiram Irfana Ajanovica, rijecima generala Sefera na zenickoj TV, datim u jesen 1993. godine. Sefer je rekao da se citavu 1992. godinu i dio 1993. godine moglo proturiti oruzje preko HVO-a. Iz pocetka je moglo bez potvrda a poslije sa potvrdama. Medjutim, dodao je da Predsjednistvo BiH nije nista uradilo u tom smjeru i da nije odvojilo nijedne marke. Snimak gledao prije 15 dana na TV Vogosci.

[mr__bosnjak]

Mr. Bosnjak, ja sam najmanje u Mostaru. Drugo, sjecas li se jednog pripadnika Armije BiH iz Bugojna koji je prvi progovorio o zlocinima Armije BiH u Bugojnu nad Hrvatima. Uskoro mu je odletjelo auto i jos svasta nesto i na kraju je morao pobjeci iz Bugojna. Sada nitko ne zna gdje je, a moguce je i da ga je netko ubio. Prezivao se, cini mi se, Sijamija.
Mr. Bosnjak, ne pada mi na pamet otvoriti temu koju si naveo. Otvarao sam tih tema na drugim forumima a s obzirom da je ovo bh forum pun patriota koji vole svekoliki narod u BiH, cudi me da oni nisu otvorili slicnu temu. Jer ako volis BiH, valjda volis i sve narode u njemu, jel tako? Ili su ipak neki jednakiji?
Vec sam nekoliko puta naveo da je HVO pocinio uzasne zlocine i tu nema rasprave. Medjutim, kod vas je HVO izveo zlocine iz zlocinacke nakane a Armija je zlocine izvrsila onako spontano. Evo sada cujem o okolnostima u Bugojnu koji su doveli do onoga sto se desilo Hrvatima. Sto iste okolnosti ne uzmete u obzir za Mostar? Jer dok je Armija progonila i ubijala Hrvate po Konjicu, Jablanici i okolnim selima u Mostaru je bilo mirno. Ne pada vam na pamet doci na ideju da je mozda i u Mostaru doslo do osvete radi tih zlocina. Npr. selo Turija je pretrpjelo i gore gubitke nego Ahmici, ali se o tome uporno suti. I sve se to desilo i mjesec dana prije pocetka sukoba u Mostaru. Mozda ja i grijesim, mozda bi se sve dogodilo na isti nacin i bez ovoga, ali po cemu vi zakljucujete da se u Bugojnu nista ne bi dogodilo, da HVO nije napravio pokolj. Evo oni u Konjicu i Jablanici nisu nista uradili pa su najebali. U Travniku isto.

Da, upravu si. Ako volis BiH volis i sve njene gradjane, to je tacno. Ne znam sto mi stalno ubacujes to kao "ili su tebi Bosnjaci opet vazniji" cijelo vrijeme kada ja to ne govorim. Na drugoj si temi rekao "ja volim BiH, a ne onakvu BiH kakvom je zeli mr__bosnjak". Sta si mislio sa time? Kakvu BiH ja zelim?

Nego da se vratimo. Da, zlocini u Bugojnu su se dogadjali ja to nisam negirao. Rasim Delic je po komandnoj odgovornosti optuzen za to. Pa cemo vidjeti je li kriv. Ali opet cu morat reci da nisu bili organizovani. Jer cilj velike Hrvatske je bio etnicki cist prostor, cilj R BiH nije. Eno procitaj onaj tekst sto je @Grom postavio. Dokazi su i tekako jasni. Nego, ova tema se radi o hrvatskoj agresiji, dakle otvori posebnu temu o zlocinima nad Hrvatima nece ti niko nista. Bila je prosle godine cini mi se tema o Grabovici i Uzdoli. Neki su je htjeli izpolitizirat pa je dosta "propala" ali niko nece nista ako se postavi bez nekih indikacija o izmisljenom zlocinackom karakteru Armije. Nego da ne kvarimo temu Gromu otvori takvu, ovdje govorimo o hrvatskoj agresiji.

[Liska]

Pa meni se cini, iz svega sto pises, da zelis BiH u kojoj ce sluzbeni jezik biti samo bosanski (hrvatski i srpski ce biti zabranjeni), u kojoj ce djeca uciti da su Bosanci ili u najbolju ruku Bosanci katolicke ili pravoslavne vjeroispovijesti. Ako im i to bude dozvoljeno! Meni dovoljno, ne trebas mi vise nista reci. Ispravi me ako grijesim.

[mr__bosnjak]

Pa meni se cini, iz svega sto pises, da zelis BiH u kojoj ce sluzbeni jezik biti samo bosanski (hrvatski i srpski ce biti zabranjeni)

Ne, zelim Bosnu sa tri sluzbena jezika bosanski, srpski i hrvatski te jezici nacionalnih manjina.

u kojoj ce djeca uciti da su Bosanci ili u najbolju ruku Bosanci katolicke ili pravoslavne vjeroispovijesti.

Ne zelim da se djeca uopce uce ko su i sta su u skoli. Nema potrebe. Samo da su gradjani BiH. A za historiju, pa ne mozes izostavit da su Bosnjaci autohtoni, mozda nekoga vrijedja, ali cinjenica je cinjenica...

[Liska]

Eto, super, onda nemamo nikakvih problema. Meni ne smeta sto smatras da su Bosnjaci autohtoni. Smetalo bi mi ako smatras da Hrvati i Srbi u BiH nisu autohtoni narod. Meni nije nikad bila sporna cinjenica da sam gradjanin BiH.

[mr__bosnjak]

Bosnjacka nacija je autohtona, ne srpska i hrvatska. a

[mr__bosnjak]

ali srpski i hrvatski pojedinci mogu bit autohtoni kroz svoje familije. ali ne i njihova narodnost.

[Liska]

Eto u tome se ne slazemo. No je li bitno tko je autohton negdje? Zar to nije malo de mode u danasnjim modernim drzavama? Za pedeset godina ce Arapi u Francuskoj postati autohtoni i zahtjevati pravo na ucesce u vlasti? Situacija se mijenja i nista nije vjecno. Hrvati i Srbi su ti cinjenica i ostace kao takvi. A istorija imas koliko hoces. Po tvojoj Hrvati i Srbi nisu autohtoni po mojoj (Cirkovicevoj, Sisicevoj) jesu. Ne mozes tek tako odbaciti sto je pisao Cirkovic ili Sisic.

[Grom iz vedra neba]

http://www.sense-agency.com/ba/stream.p ... 8519&kat=6

HAG/DEN HAAG, 20.09.2006.

Prozorski Kinder vod

Na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne svedok Nijaz Islamović opisao kako su naoružani i uniformisani dečaci i mladići – stari od 15 do 20 godina – terorisali prozorske Bošnjake 1993. godine

Do jula 1993. godine, kada je kao i svi Muslimani iz Prozora otpušten sa posla, doktor Nijaz Islamović je po nalogu HVO povremeno pregledao zatvorenike u više zatočeničkih objekata u gradu i okolnim selima. O tome je dao izjavu istražiteljima tužilaštva, koja je zajedno sa fotografijama zgrada i skicama prostorija u kojima su 1992. i 1993. godine držani zatočenici prihvaćena u dokaze u postupku protiv Jadranka Prlića i ostale petorice bivših čelnika Herceg Bosne, a Islamović je došao u Hag da bi odgovarao na pitanja odbrane i sudija.

Vesna Alaburić, braniteljica bivšeg zapovednika HVO Milivoja Petkovića, nastojala je da od svedoka dobije potvrdu da su za zatvorenike bile odgovorne civilne vlasti, ali je Islamović – uz ogradu da se "slabo razume u vlast" – izrazio sumnju da je u Prozoru u to vreme "uopšte bilo civilnih vlasti." Po njemu, postojala je "samo jednonacionalna vlast HVO koja je slabo vodila računa o bošnjačkim civilima", izloženim teroru naoružanih grupa koje su harale Prozorom.

Među tim naoružanim grupama se, po Islamoviću, posebno isticao "Kinder vod" kojeg su činili dečaci i mladići stari između 15 i 20 godina, a predvodio ih je izvesni "Papak." Sudije je interesovalo da li je "Kinder vod" bio u sastavu HVO, ali Islamović to nije mogao sa sigurnošću da potvrdi, sem što je rekao da su ti mladići bili naoružani i uniformisani i da u Prozoru u to vreme "nije bilo druge vojne postrojbe osim HVO."

Na sugestiju optuženog Slobodana Praljka da je "svako u to vreme mogao da kupi uniformu i oznake HVO", Islamović je odgovorio da nije bilo potrebe da se kupuje budući da je tih uniformi bilo u izobilju za sve prozorske Hrvate.

[Grom iz vedra neba]

http://www.sense-agency.com/ba/stream.p ... 8529&kat=6

HAG/DEN HAAG, 21.09.2006.

PROGON IZ PROZORA

Svedočenjima o takozvanoj "bazi zločina", tužilaštvo u nastavku suđenja šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata dokazuje navode optužnice o progonu Bošnjaka u opštini Prozor 1992. i 1993. godine


U nastavku suđenja šestorici čelnika nekadašnje Herceg Bosne Ragib Mulahusić je svedočio pod svojim imenom ali sa zaštićenim likom, budući da je tokom 1992. i 1993. godine, kao zatočenik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) bio i seksualno zlostavljan.

Mulahusić je uhapšen je 1. avgusta 1993. godine i zatočen u srednjoj školi u Prozoru. Izvođen je na "prisilni rad", jedno vreme je prinudno radio i kao mesar, dok zajedno sa još dvadesetak zatočenih Bošnjaka nije prebačen u selo Jurići.

Vojnici HVO su zatočenike, opisao je Mulahusić, izvodili "da kopaju rovove" u blizini linija fronta između snaga HVO i Armije BiH. Jednom prilikom vojnici su grupi zatočenika, među kojima je bio i on, naredili su da se svuku a zatim ih primorali na međusobni "seksualni čin". Isti vojnici su zatočenike i "tukli, najčešće noću". Predvodili su ih izvesni Goran, Jozo i Peša koji je svedoka, kako je ispričao, jednom prilikom gurnuo uz zid i pucao mu oko glave.

Svedok je uskoro prebačen na Heliodrom, gde nije bio zlostavljan i odakle je oslobođen 18. aprila 1994. godine.

Odgovarajući na pitanja predsedavajućeg sudije Antonetija/Antonetti Mulahusić je objasnio da "zbog porodice" nije pokušao da pobegne, te da nikada nikom nije prijavio šta mu se dogodilo "jer ga je bilo stid".

Nakon Mulahusića, tužilaštvo je prezentiralo izjavu svedoka BN ali na raspravi zatvorenoj za javnost, kako ne bi bio otkriven njegov identitet. Svedočio je sa zaštićenim likom i izmenjenim glasom.

Iz onoga što je rečeno na javnim delovima rasprave moglo se zaključiti da se izjava svedoka BN odnosi na napad HVO na Prozor 23. oktobra 1992. godine i događaje u toj opštini krajem 1992. i 1993. Prema optužnici snage HVO su na području Prozora "maltretirale i progonile bosanske Muslimane" kako bi "etnički očistile" teritoriju koja je u novembru 1991. godine proglašena delom takozvane Herceg Bosne.

[zzzzz]

Evo sada cujem o okolnostima u Bugojnu koji su doveli do onoga sto se desilo Hrvatima. Sto iste okolnosti ne uzmete u obzir za Mostar? Jer dok je Armija progonila i ubijala Hrvate po Konjicu, Jablanici i okolnim selima u Mostaru je bilo mirno. Ne pada vam na pamet doci na ideju da je mozda i u Mostaru doslo do osvete radi tih zlocina. Npr. selo Turija je pretrpjelo i gore gubitke nego Ahmici, ali se o tome uporno suti. I sve se to desilo i mjesec dana prije pocetka sukoba u Mostaru. Mozda ja i grijesim, mozda bi se sve dogodilo na isti nacin i bez ovoga, ali po cemu vi zakljucujete da se u Bugojnu nista ne bi dogodilo, da HVO nije napravio pokolj. Evo oni u Konjicu i Jablanici nisu nista uradili pa su najebali. U Travniku isto.

Ono sto je najvaznije u ovoj prici je da je HVO bio taj ko je izabrao sukob i krenuo sa politikom "humanog preseljenja naroda". Bugojno je jedini grad koji je dozivio prave ulicne borbe u ovom ratu, trajale su cetiri dana.

Iz danasnje perspektive moze se reci da je politika bosnjackog rukovodstva bila losa i puna promasaja..........u isto vrijeme politika rukovodstva bh hrvata je bila katastrofalna, kako za njihov narod tako i za Bosnu i Hercegovinu.

_________________________________________________
Svedočenjima o takozvanoj "bazi zločina", tužilaštvo u nastavku suđenja šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata dokazuje navode optužnice o progonu Bošnjaka u opštini Prozor 1992. i 1993. godine

[Grom iz vedra neba]

Kada se budali da rijec, onda pokaze samo svoju nemoc, jer se ne moze suprotstaviti argumentima, pa prica o "ugrozenosti od pojmova":

HAG/DEN HAAG, 28.09.2006.


Nastavak suđenja šestorici bivših čelnika nekadašnje Herceg Bosne ove sedmice protekao je uglavnom u znaku zatvorenih sjednica i zemljopisnih pouka generala Slobodana Praljka

Suđenja šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata je ove sedmice proteklo u znaku zatvorenih sjednica na kojima su zaštićeni svjedoci, kako se dalo naslutiti iz javnih dijelova rasprave, svjedočili o događajima u Prozoru tokom 1992. i 1993. godine. Na današnjem javnom dijelu rasprave general Slobodan Praljak je uputio neke zemljopisne pouke tužiteljima i sucima.

Uz, kako je sâm kazao, "rizik da bude dosadan", Praljak je intervenisao zbog toga što se u sudnici, umjesto punog imena njegove države, upotrebljava skraćenica Bosna nazvavši takvu praksu tužilaštva "nepodnošljivom lakoćom uporabe pojmova".

"Zemlja o kojoj mi govorimo je Bosna i Hercegovina, ona se ne zove Bosna", poučio je Praljak prisutne u sudnici objasnivši da se "ovdje radi o dva pojma od kojih je jedan Bosna a drugi Hercegovina".

Na pitanje suca da li on time "ulazi u meritorno ili proceduralno pitanje" Praljak je odgovorio da "ulazi u uvredu", rekavši da se osjeća povrijeđenim što tužilac upotrebljava termin Bosna, te da on ne može biti bosanski Hrvat kao što ni neko ko je iz Bretanje nije "normandijski Bretanjac".

Tužitelj je objasnio da se tim izrazom do sada služio kao skraćenicom za puno ime zemlje za koju, kako je kazao, svi znaju da se zove Bosna i Hercegovina jer se nadao da je general Praljak malo manje osjetljiv te obećao da će se ubuduće truditi da koristi puni naziv – Bosna i Hercegovina.

"Naravno da sam osjetljiv. Imam pravo da budem osjetljiv i ostaću osjetljiv", izjavio je Praljak pojasnivši sucu da se i sučeva zemlja valjda zove Švicarska Konfederacija a ne "švic mic".

Nakon što se Praljkovoj intervenciji pridružio još jedan sa optuženičke klupe, Valentin Ćorić, sjednica je zatvorena za javnost, a nedugo nakon toga nastavak suđenja zakazan je za naredni ponedjeljak.

[vatra i voda]

Po meni je manje bitno kako je Caco ubijen. Bitnije je kako je po drugi put pokopan. A to je bilo sa drzavnim pocastima, sa preko 20 000 ljudi na dzenazi. Dzenazu su pustali i po nekoliko puta na FTV. Zakljucak, dakle ljudi u Sarajevu podrzavaju Cacu a time i njegova djela. Jer da su u pitanju nedjela, nitko mu sem rodbine, ne bi na dzenazu dosao. Dakle, time i podrzavaju ono sto se desilo ljudima koje je Caco ubio ili dao ubiti.

mozda bi ovo trebalo malo i prosiriti!...pokopan je uz prisustvo oko 100.000 sarajlija i sedam hodza...i to nakon tri godine sakrivanja njegovog tijela...ukopan je na Kovacima, gdje mu je i mjesto, jer bi sarajevske hadzije i te kako reagovale da se drugacije uradilo...za vrijeme akcije predavanje Cace, Hebib i Alija su mu garantovali sigurnost, medjutim oni su poslali mlade momke, razlicitih nacija da ga "uhvate" u stanu, a 5000 policajaca i specijalaca su cuvali Bistrik i okolinu...umjesto da ga ONI hvataju, a ne mladi momci, koji poginuse...uhvacenog Cacu je Hebib dokrajcio...Alija je odahnuo, jer je znao da se NIKADA nece saznati kakve naredbe je davao Caci...Caco je mrtav, a sitna buranija je po zatvorima, i daje izjave po direktivi, a ne ono sto ZNAJU, jer bi, u tom slucaju Alija, Sefer i Delic dooobro odlezali u Hagu, zbog potpisanih izdaja i snimljenih kaseta, koje je Caco sakrio...

Caco ima podrsku sarajlija jer je imao "muda" da se JAVNO odupre Aliji i Seferu, kad je vidio kakve se izdaje i lopovluci prave...imao je "muda" da uleti u Merhamet i pokupi sve cijevi za gas iz humanitarne pomoci za narod...uzeo je i odnio narodu...nijedan njegov vojnik nije bio gladan, zedan ili bez oruzja...za sve je on brinuo i uvijek bio prvi na borbenoj liniji...koji crni kriminalac?...nista iza njega nije ostalo!...on nije nikada ni pusio, ni pio, a pogotovo nikada se nije drogirao...jedina greska mu je bila nepoznavanje perfidnih vojnih igara...on se borio srcem i nije nigdje pobjegao, niti se predao kao pi*da...ginuo je, ako treba...i dohakase mu kad su se prepali za svoje guzice...1000 vojnika je cuvalo bolnicu Kosevo, gdje je Caco lezao mrtav!

koliko od vas zna da on ima brata, koji je uhapsen isti dan...nisu ga ubili, ali su ga ubili psihicki...da li znate koju odstetu je dobila Cacina majka?...da li znate da je njegov brat dobio 200.000 KM odstete i poslovni prostor na sred carsije, koji je prodao, da ne kazem za koliko!

da li znate da je njegov brat ozenjen Hrvaticom?...da u njegovoj familiji ima tri srpska zeta i cetiri hrvatske snahe?...znate li da su na Bistriku, u zgradi u kojoj je stanovao, zivjeli i Srbi i Hrvati i nije ih ni dotako!...vodio je one kojima je nasao OGROMNE zalihe oruzja po stanovima i podrumima!...i neka je!...kupio je autobusom sminkere i podrumase!...neka je!...odveo je i Gljivu sa Kosevskog!...znali su se jako dobro!...ma super ti pises i pjevas, al' haj'mo malo kopati rovove, za one koji svakodnevno leze u njima!...i neka je!

ne pravdaju sarajlije zlocine, nego okrivljuju one gore, u to doba, koji su sistematski napravili plan da se ide preko Igmana u Hercegovinu i ubijaju Hrvati...da se nebi zavrsilo u Hagu, morali su se skloniti Cacu i jos nekoliko BITNIH, koji imali dokaze...Celo je NEBITAN, jer je kriminalac i taj bi prod'o mater, samo da njemu sta ne bude!

Ha ha ha ha 1 00 000 ljudi na dzenazi pa toliko ni Titu nije bilo , jos da nam je rekla za koliko je prodat onaj poslovni prostor od 200 000 KM za njegovog brata pa da se definitivno uvjerimo da ova zena ne prica napamet. A baska 7 hozda ha ha ha ha da mu zemlja bude laksa ha ha

[Liska]

Evo sada cujem o okolnostima u Bugojnu koji su doveli do onoga sto se desilo Hrvatima. Sto iste okolnosti ne uzmete u obzir za Mostar? Jer dok je Armija progonila i ubijala Hrvate po Konjicu, Jablanici i okolnim selima u Mostaru je bilo mirno. Ne pada vam na pamet doci na ideju da je mozda i u Mostaru doslo do osvete radi tih zlocina. Npr. selo Turija je pretrpjelo i gore gubitke nego Ahmici, ali se o tome uporno suti. I sve se to desilo i mjesec dana prije pocetka sukoba u Mostaru. Mozda ja i grijesim, mozda bi se sve dogodilo na isti nacin i bez ovoga, ali po cemu vi zakljucujete da se u Bugojnu nista ne bi dogodilo, da HVO nije napravio pokolj. Evo oni u Konjicu i Jablanici nisu nista uradili pa su najebali. U Travniku isto.

Ono sto je najvaznije u ovoj prici je da je HVO bio taj ko je izabrao sukob i krenuo sa politikom "humanog preseljenja naroda". Bugojno je jedini grad koji je dozivio prave ulicne borbe u ovom ratu, trajale su cetiri dana.

Iz danasnje perspektive moze se reci da je politika bosnjackog rukovodstva bila losa i puna promasaja..........u isto vrijeme politika rukovodstva bh hrvata je bila katastrofalna, kako za njihov narod tako i za Bosnu i Hercegovinu.

Moze biti i tako. Hrvatska politika je uistinu katastrofalna, ali to opet ne znaci da je bosnjacka politika prema Hrvatima bila ispravna. Cak i Komsic u svojoj knjizi u pojedinim navodima govori i da su Bosnjaci poletili za istom jabukom kao i Hrvati, zvanom Vance-Owenov plan, i u cilju s tim razoruzavali postrojbe HVO na "svojoj" teritoriji.
_________________________________________________
Svedočenjima o takozvanoj "bazi zločina", tužilaštvo u nastavku suđenja šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata dokazuje navode optužnice o progonu Bošnjaka u opštini Prozor 1992. i 1993. godine

[yole]

Mr_Bosnjak sto ne napises kakve su zlocine radile vase jedinice El Mudzahid.Da Hrvati su izvrsili agresiju na BiH,pa kako vas ljudi nije sram to pisati,koliko vas je pobjeglo u Hrvatsku kad je prvi metak ispaljen.Pa ljudi su vam oslobodili pola drzave.Pa zar vas Alija nije prodao Srebrenicu?Iritira me jos jedna cinjenica stalno se Srebrenica spominje kao najveci zlocin,a kada tako objektivno pises,sto i nenapises sta je dovelo do nje.Ja sam inace iz Srednje Bosne,i imam prijatelja kojumu su ujku ubili u Buhinim kucama pored Viteza,glavu su mu odsjekli.Znas li slucajno tko je Dragan Popovic iz Travnika?Covjeku su glavu odsjekli i nikada do danas nije nadjeno njegovo tijelo.Zato te molim ubuduce kad se dotices ovako osjetljivih tema nemoj samo pisati o jedno strani,nego pogledaj i drugu.Uopce nije sporno da su HVO izvrsili neke zlocine,ali kao da Armija nije.

[mr__bosnjak]

Mr_Bosnjak sto ne napises kakve su zlocine radile vase jedinice El Mudzahid.

Zato sto je ovo tema o HRVATSKOJ AGRESIJI a ne o El-Mudzahidu, ako hoces da o njemu pricas otvori novu temu ili salji PP. I ne kaze se "vase jedinice" nego "vasa jedinica", bila je samo jedna jedinica El-mudzahid. A ti mali ne znas ni pola price o njoj i njenim borcima, samo ono sto ti ge Smiljko rekao, tako da ne pricaj o tome sto ne znas.

Da Hrvati su izvrsili agresiju na BiH,pa kako vas ljudi nije sram to pisati,koliko vas je pobjeglo u Hrvatsku kad je prvi metak ispaljen.

Sto ce nas bit sram istinu pisat, kako tebe nije sram negirat? U Hrvatsku su ljudi bjezali od genocida prije nego sto je Franjo lansirao svoju agresiju, navedi mi Bosnjake sto su tamo bjezali u 93´-oj?

Pa ljudi su vam oslobodili pola drzave.

HAhahahahahahaha

Pa zar vas Alija nije prodao Srebrenicu?

Nije. Vas Franjo je prodao posavinu.

Iritira me jos jedna cinjenica stalno se Srebrenica spominje kao najveci zlocin,a kada tako objektivno pises,sto i nenapises sta je dovelo do nje.

Ma ja ti bezbel pricas cetnicke price o kako je to bila osveta za neko paljenje srpskih sela, to je LAZ upamti! Ta sela su oslobadjanja u DEBLOKIRANU SREBRENICE i bila su naurozana i puna cetnika, nikakva nevinascad tamo nisu stradala, genocid u Srebrenici je izvrsen kao i onaj u Foci, DA BOSNJACI NESTANU!

Ja sam inace iz Srednje Bosne,i imam prijatelja kojumu su ujku ubili u Buhinim kucama pored Viteza,glavu su mu odsjekli.

To je bio pojedinacni zlocin, ne planiran kao HVO-ustase.

Znas li slucajno tko je Dragan Popovic iz Travnika?Covjeku su glavu odsjekli i nikada do danas nije nadjeno njegovo tijelo.

Ista stvar.

Zato te molim ubuduce kad se dotices ovako osjetljivih tema nemoj samo pisati o jedno strani,nego pogledaj i drugu.

Da pricat cu o dvije strane, agresorsko-fasistickoj(cetnici i ustase + abdicevi) i oslobodilacko-odbranmenoj(ARBIH)!

Uopce nije sporno da su HVO izvrsili neke zlocine,

Hvala.

ali kao da Armija nije.

U rjetnik pojedinacnim slucajevima.

[Kefallo]

Sellam i pozdrav

Znas sta Mr_bosnjak ponekad se razmisljam stabi sa Rvatima i lijepom njihovom bilo da su Bosnjaci kojim slucajem stali na stranu srba 91.i dali bi ih uopste bilo.
Da smo samo znali sta ce da nam urade onako podmuklo mislim ipak da bi raja okrenula protiv njih i podusli bi ih ko macice u jadranskom moru.
A ti domobran liska(domobran si zato sto su prave ustase su izginule sa Kraljevicem vi ostali Rvati ste samo domobrani niste ni vidjeli pravog ustasu) citaj malo majka mu stara knige sto izdaju ti vasi generali, eto Bobetko naprimjer.
Nadzi tamo koliko je Rvtskih domobranskih brigada palo na G. Vakufu procitaj pa dodzi onda da diskutujes