Forum Klix.ba

bosn.om wrote:Ja kad citam ovo sve, sva ova imena, kad se sjetim svih mojih koji su pali braneci ovu zemlju i njene nejake, nemogu nikako da shvatim koji su k...c kod nas ulice Grada Bakua, Buenos Airesa i sta ja znam kakvih jos glupih naziva, ne mozel' se tim ljudima ni posljednja cast dati....

basta sljezove boje wrote:Karim Zaimović
Sarajevo, 1971-1995.

Odrastao u umjetničkoj obitelji i u urbanoj sarajevskoj atmosferi jednoga razdoblja u kojem je svakodnevnica bila već posve zapadnjačka, a još se nije moglo ni naslutiti u kakvom će krvoproliću završiti, Karim Zaimović se već kao dječak intenzivno predao svijetu slikarstva, stripa, filma, književnosti. Ali odmah se vidjelo: ne kao puki konzument, nego kao tumač i suptilni razumijevalac. Sa četrnaest godina on je već znalac, koji objavljuje članke i eseje o stripu i filmu u svim relevantnim časopisima i listovima ondašnje Jugoslavije. Rat je proveo u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača i urednika magazina Dani, urednik časopisa Fantom slobode, a svoje priče objavljivao je i na radiju Zid. U načinu na koji su se u Karima Zaimovića presipali darovi, u načinu na koji je on svoju darovitost nosio i vladao njome, bila je evidentna mocartovska priroda njegove pojave. No, sudbina kao da je htjela i više od toga: uz raskošne kreacijske sposobnosti, Zaimović je bio obdaren rijetkom ljepotom potpunoga čovještva, onakvom zbog koje se svatko tko mu je bio blizak i sam morao osjećati darovitim i privilegiranim. Pa kada je 1.kolovoza 1995. godine, već pri kraju rata, Zaimovića na ulici smrtno ranila granata što je doletjela odnekud sa srpskih položaja oko grada, ta smrt odnijela je najbolje što je Sarajevo imalo.”

U ovoj kratkoj biografiji je sažeto mnogo stvari koje je ovaj uistinu veliki čovjek i veliki umjetnik uradio. Pričati o njemu bi se moglo u beskraj, pričati o njegovim uspjesima i velikim djelima također. Zato ću se posvetiti njegovoj, nažalost, jedinoj knjizi koja je izdana posthumno i koja dovoljno oslikava uistinu preveliki talent koji je i ovaj grad i ova država i ovaj svijet izgubio.

Karim Zaimović je bio veliki umjetnik. Iako mu je u trenutku smrti bilo tek dvadeset i četiri godine, on je ipak pokazao da je u tom kratkom životnom razdoblju mogao postići nešto za što je mnogim drugim ljudima trebalo nekoliko decenija. To dovoljno govori o njegovom talentu koji je, nažalost, prestao ratnim vihorom.

Taj njegov talent se može dosta dobro i lijepo očitovati u njegovom jedinom djelo, a to je “Tajna džema od malina”. Odmah jedna napomena. Ovo djelo nikada nije bilo zamišljeno da bude u formi u kakvoj je danas, ali sama ostavština Karima Zaimovića je sama po sebi zahtijevala da bude izdana pa makar i u nedovršenoj i nereviziranoj formi. Tako je ovo njegovo djelo ostao jedini svjedok i njegova života, ali i tog talenta koji je propao.
Ova njegova knjiga je svojevrsna alternativna povijest našega doba. Karim stavlja samo Sarajevo u epicentar svjetskih dešavanja i to kao samostalnu jedinku zajedno sa svim ljudima koji su obitavali ili još uvijek obitavaju u njemu. Reći ću ovu stvar. Kada sam pročitao prvu priču iz ove njegove zbirke, naslov joj je “Nigel Breen”, odmah sam uzeo u ruke razne enciklopedije da provjerim sve navedene podatke u toj priči. Uskoro sam se uvjerio da je ova, a i ostale priče, čista fikcija, ali ipak takva fikcija koja je sama po sebi tako sugestivna i istinita da čovjek apsolutno povjeruje u nju. Jer zašto se svjetski suvremeni mitovi i legende ne bi ispreplitali i u Sarajevu, ako već mogu u Parizu, New Yorku, Londonu, Cairu, Rio de Janeiru i mnogim drugima. Karim stavlja upravo Sarajevo i Bosnu u to središte svih svjetskih zbivanja stvarajući jednu alternativnu povijest koja je u potpunosti istinita kao i ona koju danas znamo i učimo.
Karimovo igranje sa povijesnim činjenicama i prilagođavanje istih svojim načelima dovoljno govori o samoj povijesti. Govori to da je povijest jedna od najvećih istina, ali je u sito vrijeme toliko pogodna tuđoj manipulaciji da se onda osoba zapita što je u stvari istina, a što ne. Sve priče ove njegove zbirke su jedna vrsta opomene onoga što se sa tom poviješću radi i u dobre, a posebno u loše svrhe.
Druga bitna stvar ove zbirke jeste jedna specifična fikcija koja pruža čitaocu bijeg od stvarnosti i uvjerenje da smo ipak i mi ovdje i sada sam centar svega što se u svijetu radi. To je jedna odlična stvar budući da on koristi te suvremene mitove i legende, ali ih prilagođavajući nama. Tako je uistinu predivno vidjeti da se Walt Disney nađe kao osoba koja je bila inspirirana Sarajlijom, zatim film o nevidljivom čovjeku koji je u stvari iz Sarajeva te konačno da su se i vampirski okršaji dešavali u Sarajevu i to pred ulaznim vratima radija kojeg upravo slušate. To je u krajnjem slučaju, ako se i zanemare sve književne i umjetničke funkcije, stvarno predivno za vidjeti i znati. Osoba dobije utisak da smo i mi sami u nekom Hollywoodskom filmu zavjere.
Karim je bio fasciniran filmom i stripom i onaj koji barem malo zna nešto o tome može u ovom njegovom djelu da to prepozna i vidi. Međutim, on od tih umjetnosti ne stvara neku jeftinu i banalnu fikciju kakvoj su podložni mnogi, već on to tako lijepo “upakuje” u jednu književnu formu koja nas ostavlja doslovno bez daha.
Najbitnija stvar koju je Karim u svom životu napisao jeste definitivno vlastita smrt. Kada se to samo kaže čovjek odmah pomisli da je to nemoguće. Međutim, ono što je Karim zapisao u jednoj svojoj priči, a također i u spisima koji nisu ugledali svjetlost javnosti u potpunosti oslikava ono što mu se desilo.
U priči koja nema naslova on govori o jednom čistom paradoksu. To je paradoks isprepletenosti ljudskih života o kojemu sam čak jednom prilikom u nekoj drugoj emisiji pričao. U toj priči Karim izlaže biografije dva lika. Jedan je Aleksandar Antonijević, a drugi, zamislite, Karim Zaimović. U priči se izlažu njihovi životni putovi. I jedan i drugi su živjeli u Sarajevu, ali nikada nisu imali niti prilike niti sudbine da dođu jedan s drugim u kontakt. Obojica su bili totalno suprotne ličnosti tako da to dovoljno govori o njihovom međusobno nekontaktu. Tako je njih dvojicu rat rastavio na dvije strane. Jedan je završio u Beogradu, a drugi ostao u Sarajevu. Karim je vodio emisiju na radiju, a Aleksandar životario po Beogradu. Slučajnom prilikom životni put je Aleksandra doveo do poznanika na Grbavicu u toku opsade Sarajeva gdje su se oni onako malo zapili. Istovremeno su slušali radio na kojem je bila upravo emisija Karima Zaimovića u kojoj je pričao priču koju sam vam i ja upravo sada ukratko ispričao. Revoltiran zbog toga što netko nepoznat slučajno zna sve o njemu, a i zbog samog svog života, Aleksandar odluči da svjesno prekrši primirje te ispali topovsku granatu na Sarajevo koja pronalazi put do radija i na mjestu ubija voditelja, Karim Zaimovića.
Nešto slično se u stvarnosti i desilo. Par mjeseci prije samog prestanka rata, u toku primirja, tri granate su doletjele u Sarajevo sa srpskih položaja. Druga je pala stotinjak metara nedaleko od Karima, a geler je bio sudbonosan. Uspio je da poživi trinaest dana. Nakon toga ga je stigla smrt. Mnogi vjeruju da se u stvari obistinio scenarij koji je zapisan u priči “Bez naslova”.
Neobjavljeni spisi Karima Zaimovića kažu ovako:
“…Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt.”
Dalje je on sam zapisao.
“Sudbina se poigrala sa mnom. Šta se onda desilo? U jednom momentu samo čujem zujanje i ništa drugo, nikakav drugi zvuk. U tom momentu sam se preselio u svijet tišine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje, otvaraju usta, vjerovatno mi nešto govore, ali sve je to za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet… i to nesnosno zujanje, koje nije prestajalo, koje se samo pojačavalo čineći da stvari izgledaju zaista dramatično. I o tome se da pričati na drugi način.”
Tako je Karimu uspjelo nešto što zasigurno nikome drugome nije. Opisao je svoju smrt i to tako doslovno da čovjek jednostavno mora povjerovati budući da je se to uistinu tako i desilo. Što reći na to? Mislim da je svaki komentar suvišan.

Mladen Tyr Vuković

lopta wrote:

Bosanac sa dna kace wrote:i opet nas bilo samo sakica ljudi na dan sehida vani da to obiljezimo..........
i guzonje su imali rucak prezderavali posebno odijeljeni i to pred roditeljima poginulih boraca....

Pusti ti guzonje, gdje je obicni narod bio? Gdje su NVO, protestanti, stanovnici ovoga grada da zahvale svojim braniocima, ups da vaznije je braniti pedere, nego se sjetiti branioca ovoga grada.

T8 wrote:"Nama ne treba mir, nama treba pravda i sloboda!" - komandant Gorazda Zaim Imamovic.



IMAMOVIC, Zaim

Rodjen je u selu Poratak kod Ilovace (oko 15 kilometara od Gorazda uz rijeku Drinu ). Ljubav prema zavicaju, odmah na pocetku rata u BiH, vraca ga njegovim istocnobosanskim vrletima. Jedan je od glavnih ljudi koji su omogucili radjanje Armije Bosne i Hercegovine na ovim prostorima.
Jugoslovensku Narodnu Armiju napustio je u cinu kapetana prve klase. Sluzbovao je u Sloveniji, koju cista obraza napusta, onih dana kada je tamo zapoceo rat. Prekomandovan je u Sarajevo. Kada je doznao za strahote koje se zbivaju u focanskom kraju ni trena nije oklijeveo, iskrao se iz kasarne sa istomisljenicima i posao u pomoc napadnutom narodu. Hrabrost Strucnost i ogromno zalaganje u borbi dovode Zaima Imamovica u januaru 1995 godine na odgovornu duznost komandanta 14 divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Do tada 4 puta ranjavan u borbi, on ce i na ovoj duznosti stati hrabro i odlucno na celo svojih saboraca. Zaim Imamovic je uvijek bitke dobijao tamo gdje je to najteze, na prvoj borbenoj liniji.
Legendarni komandant Zaim Imamovic poginu je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj borbennoj liniji. A dani ispred njegove pogibije obiljezeni su blistavom pobijedom jedinaca Bosansko- hercegovacke Armije na padinama Treskavice i visovima ispred Trnova. Smioni plan napada podrazumijevao je i da se Zaim sa jedinicam ubaci u neprijeteljsku dubinu. Herojski kao i uvijek on izvrsava i ovaj smjeli zadatak. Rezultat je jedna od najblistavih pobijeda Armije Republike Bosne i Hercegovine u oslobodilackom ratu protiv srpsko-crnogosrkog agresora. Ovom pobijedom konacno je nasa armija izbila na istocne padine Treskavice i zaustavila se nad samim ulazom u Trnovo.


Jos rijec dvije o gaziji...

Znaš, život ima, smrt ima…

Na treskavickom visu Celina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamovic, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki covjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilackog rata, poginuo je od gelera. Za njim tuguje Podrinje. I Bosna i Hercegovina.
Pocetak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradicu Vipava u Sloveniji, s cinom kapetana. Prozreo je majere srbocetnicke JNA, ali i gotovo karikutaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozaca kamiona negoli vojnika. Povlacenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihac, ali se «zamjenjuje» sa svojim kolegom Adilom Bešicem, takodjer poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do pocetka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovacu, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od cetnickih kolega.
Sa prvim pucnjima u Foci, krece prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovicem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da ce Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima ce skoncati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovicom aprila, u trenucima kad su cetnici zauzeli Focu, sa namjerom da sprijeci napredovanje cetnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu goražda organizirao je u rejonu Preljuce, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postace najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju cetnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500.
Vec 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na cijem celu je bio rahmetli Zaim Imamovic. Bio je vojskovodja posebnog kova (Zaim i znaci vodja) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni nacin ratovanja i ne ceka poteze dušmana, vec organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju. Redjaju se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabuckom sedlu, Trovrhu, ... Redjaju se bitke, ali i Zaimova ranjavanja... Najteže je ono u centru Goražda. Da bi operaciju «Krug» što bolje proveo u djelo, licno izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobadjanje Ustikoline (na cemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašicem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno ce se proucavati u školama za oficire. Što nije uspjela, nije kriv Zaim. Vrijeme ce pokazati. Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta.
Pocetkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašicem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritorij BiH, kako bi pomogao da se obruc probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarcinu i svakim danom bliži je svom cilju, svome Goraždu. Postaje gospodar Treskavice i njenih visova, na kojima se povlaci prema Foci i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, cetnici gube Malu cabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajacice, Klanac, Hum, Lupoc ... U trenucima kad je lomio icposljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale cetnicke granate. Baš kao što mi je znao reci:
-Znaš, život ima, smrt ima…
Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije cekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Đuderiji i otišao na prvu liniju, medju svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjecao. Nije docekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brifade bosanske armije, rahmetli Zaima Imamovica. U znak sjecanja na njegovo herojsko djelo, kasarna u Pazaricu, u kojoj je trenutno smještena prva akademija vojske federacije BiH, nsiće njegovo ime, ali i Osnovna škola u rodnoj Ilovaci... Legenda sa Drine ostace vjecno u srcima svih Bošnjaka Podrinja.
________________________________________
10. oktobar 2004. deveta godišnjica pogibije legendarnog komandanta 14. divizije Armije BiH Zaima Imamovića, dobitnika "Zlatnog ljiljana", obilježena je polaganjem cvijeća te učenjem Fatihe i Jasina na mezarju kod sarajevske Ali-pašine džamije.
Hrabri Goraždanin poginuo je 9. oktobra 1995. godine od gelera granate u posljednjim borbama za deblokadu Sarajeva na obroncima Treskavice.

Život za BiH
Jučer su iz Goražda došli njegov otac Huso, brat Refik, brojna rodbina i suborci, pripadnici Vojske FBiH, a cvijeće su položili i njegovi sinovi Denis i Ernest te supruga Sutka.
Denis je imao samo pet godina kad mu je poginuo otac.
- Ne sjećam ga se baš najbolje. Znam ga sa slika i iz priče moje majke i rodbine. Veoma sam ponosan na njega što je dao svoj život za odbranu ove zemlje - kazao je Zaimov mlađi sin Denis, koji danas ima 14 godina.

Djela govore

Mujo Imamović, suborac iz Goražda, koji se, kako kaže, od prvog dana borio rame uz rame s rahmetli Zaimom, govori o njemu kao o velikom i hrabrom čovjeku, koji je to zaista i bio.
- Znam ga od rođenja. Stavio sam ga, kako se ono kaže, u bešiku. Osim što smo ratni drugovi, bili smo i amidžići. Osnovao je Prvu drinsku brigadu još u maju 1992. godine. Bio je i njen komandant.
Nakon toga bio je i komandant Operativne grupe Igman, a i poginuo je kao komandant 14. divizije na Treskavici u 34. godini. Šta više reći o čovjeku koji je od prvog dana branio ovu zemlju, djela iza njega govore sve - priča Imamović.

Ne smije se zaboraviti

Mezar komandanta Imamovića jučer su obišli i predstavnici Općine Goražde, BPK te članovi Odbora za obilježavanje godišnjice pogibije.
- Rahmetli Zaim bio je obučeni, svršeni oficir i svoje znanje prenosio je na najbolji način. Kasarna u Pazariću, koja je sada naučno-nastavni centar, danas s ponosom nosi njegovo ime. Ne smije se nikad zaboraviti ono što je Zaim dao za ovu zemlju - kaže Mujo Imamović, član Odbora.

Bosanski_kralj wrote:Da smo mi pametni kao amerikanci, cijeli svijet bi se divio našim herojim

T8 wrote:HEROJI ODBRAMBENO OSLOBODILAČKOG RATA





ORDEN HEROJA OSLOBODILACKOG RATA
POSTHUMNO JE DODIJELJEN:

Brigadnom generalu Safetu Hadzicu: Rodjen je 28. augusta 1952. godine u Rudom. Predsjednik SDA i koordinator Patriotske lige za okrug Sarajevo. Radio na pripremi naroda za oruzani otpor. U prvim danima agresije na RBiH i grad Sarajevo licno se angazira u akcijama uspostavljanja prvih linija odbrane grada Sarajeva. Poginuo 18. aprila 1992. godine u akciji na Vogoscu.

Brigadnom generalu Mehdinu Hodzicu Senadu: Rodjen je 1954. godine. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja i pomocnik komandanta za specijalna djelovanja PL za istocnu Bosnu. Kasnije obavljao duznost komandanta Zvornickog odreda. Veoma hrabar borac i komandant. Prvi je na regiji Tuzle unistio jedan i ostetio jedan tenk. Poginuo 10. maja 1992. godine u borbama na slobodnoj zvornickoj teritoriji.

Brigadnom generalu Midhatu Hujduru Hujki: Rodjen 28. decembra 1953. godine. Legenda mostarskog kraja. Od pocetka agresije na RBiH angaziran u Armiji RBiH i do pogibije 30. juna 1993. godine branio svoj Mostar.

Brigadnom generalu Hajrudinu Mesicu: Rodjen 1. januara 1959. godine u selu Trnava, opcina Ugljevik. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vodja oruzanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima zvornicke i ugljevicke opcine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih duznosti, medju kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teocak i komandant 1. teocanske brigade. Poginuo 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk.

Brigadnom generalu Safetu Zajki: Rodjen je 1. marta 1959. godine u Rudom. Uoci agresije na RBiH prikljucio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih clanova. Pocetkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oruzanog otpora u sarajevskim naseljima Buca i Buljakov Potok, Brijesce, Sokolje. Pored niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovica kosu.

Brigadiru Enveru Sehovicu: Rodjen 15. januara 1967. godine u Foci. Nakon napustanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oruzane snage RBiH i odmah otpocinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velesici. Nakon uspjesnog obavljanja niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najzescih borbi za Golo brdo na Zuci.

Majoru Adilu Besicu: Rodjen je 5. aprila 1964. godine u Kozarcu, opcina Prijedor. Kapetan bivse JNA, od pocetka agresije na RBiH ukljucen je u Oruzane snage nase zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihac. Uzoran starjesina i omiljen medju saborcima, uspjesno rukovodi i komanduje jedinicama Armije, isticuci se vojnostrucnim znanjem, hrabroscu i licnim primjerom. Poginuo je kao komandant 2. bataljona 502. Slavne bbr.

Nesibu Malkicu: Rodjen je 1963. godine u Gornjim Dubravama, Zivinice. Kao kapetan napustio bivsu JNA u aprilu 1992. godine. Obavljao duznosti komandanta Teritorijalne odbrane Zivinice i komandanta 210. zivinicke bbr. Bio na svim bojistima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.
..

mummy2008 wrote:Sutra je 13 godina od kako je poginuo nas legendarni komandant Zaim Imamović.
Zauvijek ce ostati u srcima obicnih ljudi, u srcima gorazdana.

Neka mu je vjecni rahmet.

lamija_SA wrote:Meho Porobić

čovijek koji je dao život za ovaj grad, ali nije dopustio da neprijatelj uđe u Sarajevo...

Ako neko ima sliku ili životopis, neka postavi.

Obilježena godišnjica pogibije kapetana Hajrudina Mešića

Obilježena godišnjica pogibije heroja kapeta Hajrudina Mešića Kapetan Hajro bio je uzor narodu Sapne i Teočaka članovi porodice, saborci, predstavnici opština Sapna i Teočak i Vlade Tuzlanskog kantona okupili su se jučer u Nezuku kako bi obilježili 16. godišnjicu pogibije narodnog heroja Hajrudina Mešića.



Kapetan Hajro, kako su ga zvali, bio je organizator otpora agresiji, koji je, prije svega, plijenio svojom ljudskošću. Teško je riječima opisati kakav je bio kapetan Hajro i šta je značio ovom narodu. Znalo se desiti da on traži 30 dobrovoljaca za akciju, a da se prijavi njih 150 - kaže Sead Mumbašić, nekadaš nji komandant bataljona u Hajrinoj Prvoj teočanskoj brigadi.

Bakir Mešić, Hajrin brat i saborac, kaže da je Kapetan prije svih shvatio šta se sprema. Poginuo je od granate tokom akcije probijanja koridora prema Cerskoj i Srebrenici. Njegovi saborci uglas kažu kako bi, da je Hajro poživio, taj koridor sigurno bio probijen. Teško je to tvrditi, ali da je tada probijen koridor, vjerovatno se 1995. godine ne bi desila Srebrenica. Nakon što je Hajro poginuo, o mogućnosti probijanja koridora se malo ili nimalo pričalo - kaže Mumbašić.

Armija BiH - Lavovi iz Teočaka

Sjećanje na Zmaja Majevice: KAPETAN HAJRO



Dana 30. oktobra navršava se tačno 16. godina od dana pogibije jednog od najhrabrijih sinova Bosne i Hercegovine, Kapetana Hajre. Kapetan Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji, u odbrani Bosne i Hercegovine od srbočetničke agresije. Prvo je tu bio herojski slalom kroz četnička uporišta širom Majevice, pa odbrana Teočaka, malog Staljingrada, i Sapne, i onda zajednički pokušaj sa komandantom Naserom da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, Cerske i Srebrenice, onom narodu koji je mjesecima umirao od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne.


Povodom njegove pogibije žurnalista Semir Salihović zapisa i ovo:

“Kad odlazi neko velik i drag kažu da nebo plače, zvijezde padaju i ruši se sav naš svijet. Zvijezde nad zemljom Bosnom već odavno padaju od količine zla koju pod njima čini čovjek čovjeku, ali i kad odlazi Hajro Mešić, veliki Kapetan Hajro, onda naš svijet prkosa i borbe za ovu pravednu stvar ne smije se srušiti, jer bi to bio Božiji grijeh prema čovjeku koji založi svoj život, da bi ova zemlja Kulinova i ovi ljudi na njoj, bili uvijek gazde svog bića i svoji na svome.
Kad neko kao kapetan Hajro još za života postane legenda, onda mu se po inerciji ljudske duše samo od sebe stvori mjesto na prvoj stranici istorije ove zemlje koju ćemo sigurno pisati mi, jer kako god se odvijala ova bitka između srca na jednoj i gvožđa i nečovještva na drugoj strani, mi već sada jesmo pobjednici. Dok je Bosna negdje na početku najezde ovih varvara bila samo prkosna od sna, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će hoditi novi naraštaji.”

Hrabra pogibija spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice. Poginuo je negdje kod sela Nezuk gdje je kako priča kaže pokušavao da osposobi tek zarobljen četnički top. Slučaj je htio da Kapetan Hajro baš tog kobnog dana nije nosio pancirku, te da ga je samo jedan geler od četničke granate pogodio u leđa. Ipak Teočak je bio i biće tvrd orah za četničke zube. Posthumno mu je dodijeljen Orden narodnoh heroja.
Neka je rahmet Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu.

T8 wrote:JAN DORŠNER /sportist i heroj Sarajeva/
Decembar, 1992.



SJEĆANJE NA HEROJA SARAJEVSKIH ULICA, ALI I DRŽAVE!!!
Preuzeto s http://blob.blogger.ba/

Podsjetimo me, ko će drugi nego DIV (http://zatebe.blogger.ba)
U jednom svom postu nas obavještava kako su član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle Mirza Mulahasanović i članica banjalučke Mladosti Vanja Tomić pobjednici tradicionalnog 14. memorijalnog turnira "Jan Doršner", koji se proteklih dana igrao na terenima Teniskog centra Koševo...

Tu na Koševu nekada je Jan Doršner igrao tenis, a nešto malo niže nalazi se njegovo ovosvijetsko počivalište. Jan Doršner, mladi Sarajlija slovenskog porijekla, osim što je bio izuzetan teniser, bio je i član reprezentacije BiH u alpskom skijanju, ronilac i odličan student treće godine mašinstva. Poginuo je u decembru 1992 godine.

Jan, kojeg zapravo i nažalost nisam osobno poznavao bio je jedan veliki čovjek. Jedan od onih heroja sarajevskih ulica - borac. Poginuo je koliko se sjećam na Azićima. O njegovoj pogibiji prepričavale su se priče. Kažu da je to izgledalo kao scena dvoboja. Sa jedne strane stajao je mladi Jan - hrabar i neustrašiv... Ispred njega je stajao tenk... Da ne pričam dalje jer tu nisam bio...
Ja se samo sjećam njegovih prijatelja koji su plakali nakon što je javljeno da je Jan Doršner poginuo. Sjećam se ljudi koji su spominjali smrt Jana, a bilo je jasno da je u pitanju posebna osoba. Sjećam se da je na križu iznad njegovog groba bila svezana njegova marama. Da nikad ništa nisam čuo, znao bih da prolazim pored mjesta gdje leži neki heroj... Ne znam zašto...

U znak sjećanja na Jana ali i na sve poginule sportiste i mlade ljude prvi Memorijalni turnir održan je još u maju 1993. godine.

U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo... koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet...

Sjećam se scene iz mog omiljenog ratnog filma » 24 sata s Buretom«. Bure stoji pored križa na kome je ispisano Janovo ime. Odaje počast u tišini groblja koje tih dana raste velikom brzinom. Čuje se Princ koji pjeva "Sometimes it snows in April...Sometimes I feel so bad..."

...U finalnom meču tenisera Mulahasanović je pobijedio Mirzu Bašića (TK Sporting, Sarajevo) sa 6:3, 7:5, dok je u ženskom finalu Vanja Tomić sa 6:2, 6:3 bila bolja od Neire Fatić (TK Junior, Hadzići). Na Memorijalu Jan Doršner je učestvovalo 20 tenisera i sedam teniserki.

Život teče dalje... A kakav će biti to je do nas... Neka nam inspiracija budu ljudi poput Jana Doršnera.