Intervju: Vesna Pešić
Velika Srbija nije mrtva
Nekada prva dama Građanskog saveza Srbije, potom ambasador SRJ-a u Meksiku, a danas predsjednica beogradskog Centra za mir i razvoj demokratije, za Dane govori o crnogorskom referendumu koji je dočekan kao neka vrsta sahrane, o popularnosti radikala i ideološkom poklapanju Srpske pravoslavne crkve i radikalnog nacionalizma, o evropskom pesimizmu, o Putinu i Koštunici, o Mlađanu Dinkiću
Sinan Alić
DANI: Gospođo Pešić, ljudi u okruženju, najblaže rečeno, ne razumiju srpsku politiku za koju se može kazati da u kontinuitetu vuče loše poteze. Imate li Vi neko racionalno objašnjenje za to?
PEŠIĆ: Ja se sa vama slažem. Evo, ja sam očekivala da će se nakon odvajanja Crne Gore stvoriti jedna optimistična situacija, bez obzira što Srbija nije željela tu nezavisnost, mislim na zvaničnu Srbiju, i mislila sam, kad je već tako, da onda možemo i mi sami na neki način da se redefinišemo, da znamo šta je Srbija, gdje su njene granice i da otvoreni politički prostor iskoristimo na taj način što ćemo shvatiti da konačno imamo neku našu državu u kojoj živimo i da će one fikcije o nekakvoj Velikoj Srbiji da nestanu.
DANI: To se nije dogodilo i beogradske političke reakcije, nakon referenduma u Crnoj Gori, obilježila je nekrofilska atmosfera.
PEŠIĆ: Da, to se nije dogodilo, naprosto je crnogorski referendum dočekan kao neka vrsta sahrane, kao, eto, radikali su rekli šta ima da slavimo, danas je Srbija samo dio te naše neostvarene države. Oni su to iskoristili stvarajući u javnosti jednu turobnu atmosferu, umjesto da se obraduju, jer svaki narod se raduje kada dobije svoju državu, to je civilizacijska tvorevina. Tragaš za nekim novim identitetom, a da pri tome nikoga ne ugrožavaš, pogotovo što mi treba da pravimo i ustav i mnoge druge stvari. To se ne događa svaki dan. Takav jedan očekivani potez nije povučen i tako smo još jednu šansu za normalnu političku reakciju propustili.
DANI: Da li je takva atmosfera rezultat i činjenice da je Srbija čak i poslije "majke Rusije", priznala Crnu Goru, a Koštunica se, umjesto da mu prva destinacija bude Podgorica, opredijelio za Banju Luku. Logično bi bilo da je prvo krenuo put Podgorice.
PEŠIĆ: Pa, za njega nije.
DANI: Zašto?
PEŠIĆ: On je premijer, dakle predstavlja vlast, a ona još uvijek nije preboljela nezavisnost Crne Gore. Referendumsko rješenje je strašan udarac ovoj vladi jer se ona svim sredstvima zalagala za suprotnu opciju i dugo je sam Koštunica živio u nekoj vrsti šoka ne shvatajući što se to dogodilo. Do priznanja je došlo tek nakon što je Koštunica boravio u Rusiji gdje ga je primio i predsjednik Putin. Ja mislim da je Putin veoma energično sugerirao Koštunici da prizna Crnu Goru.
DANI: Realno je očekivati da Srbija kao najveća zemlja ex-Jugoslavije postane lider na Balkanu, ali lider koji će tu svoju poziciju graditi na ekonomskoj moći, intelektualnim kapacitetima, kulturnim i umjetničkim dometima i, ako hoćete, visokim stepenom unutrašnje demokratizacije. Umjesto toga, zvanične srpske politike, isključujući kratki intermeco za vrijeme Zorana Đinđića, tu su poziciju pokušavale izgraditi na moći sile.
PEŠIĆ: To je opštepoznata stvar. Sigurno je da Srbija ima potencijale i ja izbjegavam da govorim o liderstvu, više volim da svi budemo nekako jednaki, ali ako je riječ o jednom prirodnom procesu, jer Srbija je veća od drugih, ima veliku koncentraciju inteligencije, iako u taj krug ne svrstavam onaj dio koncentrisan oko "oca nacije" Dobrice Ćosića, imala je zavidnu ekonomsku moć. Možda je to objektivno tačno, ali realno sada Srbija ne može odigrati tu ulogu. Srbija još uvijek nije uspjela da izađe iz nekakvih svojih snova, ili preciznije, elita koja je dominantna na političkoj sceni se još uvijek nije ideološki odrekla te fikcije o nekakvoj svesrpskoj državi. Dok ta fikcija ne bude potpuno mrtva, ali ne tako što će neko samo da je kritikuje, nego da mi kažemo mi da nećemo ne zato što je to fikcija, što nije realno, pa sad smo se uključili u realnost, nego zato što to Srbiji nije potrebno. A takve ideje, govorim o srpskom iskustvu, o organskom shvatanju nacije, da su to svi oni koji biološki pripadaju jednom narodu, razbijaju svaki pojam države. Tako se ironijom sudbine pokazalo ko nije mogao da formira državu. To su Srbi. Dakle, ne možete biti nikakav lider ukoliko nemate taj bazični okvir.
DANI: Da li većina problema Srbije potiče od činjenice da se ona tokom posljednjih decenija uglavnom bavila drugima ili drugi njom, a vrlo su kratki periodi kada se Srbija bavila sama sobom.
PEŠIĆ: Srbija će ostati zapamćena po tome što je bila zemlja izvoznik ratova. Stvarale su se neke nebulozne granice koje, iskreno rečeno, nikad nisu bile objelodanjene.
DANI: Ali, zar nije Šešelj stalno govorio o granici na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag?
PEŠIĆ: Naravno, ali ja govorim o zvaničnoj srpskoj politici. Mi znamo svi da su granice stvarane, zbog njih je i pokrenuta ratna mašinerija. I kreator te politike Slobodan Milošević nikad nije izašao i javno rekao gdje su te granice Srbije zbog koje se svi ti ratovi vode. A svi su vođeni pod firmom zaštite srpskog naroda od tih drugih koji su njima neprijatelji i maksimalno su se eksploatisala negativna iskustva iz Drugog svjetskog rata. Međutim, kada je riječ o Bosni, tamo su ipak pokušali sa ucrtavanjem nekakvih granica i sa srpske i sa hrvatske strane. Nama to nikad nije bilo rečeno, nismo znali gdje su te granice. Srbija sad konačno treba da bude ono što jeste, vidjet ćemo šta će biti sa Kosovom, to je specijalni slučaj, ali ona treba da bude kao i sve bivše jugoslovenske republike. Mi konačno moramo shvatiti da stvaramo državu na osnovu svojih građana, a ne na osnovu jednog biološkog koncepta, jer on razbija svaki pojam države.
DANI: Postoje različita tumačenja istraživanja javnog mnijenja u Srbiji koja pokazuju da oko 35 posto biračkog tijela daje podršku Srpskoj radikalnoj stranci. Iako tu statistiku mnogi različito tumače, svi se slažu da je to trenutno najmoćnija politička opcija u Srbiji. Imate li Vi neko objašnjenje za to?
PEŠIĆ: Ja se slažem s vama da je riječ o ekstremno visokim procentima jer se za tako ekstremne političke opcije očekuju niži procenti.
DANI: U Evropi se to kreće do maksimalnih 7 odsto, a ako se taj procent "prebaci", u društvu sve zvoni na uzbunu. Sjetite se samo Francuske.
PEŠIĆ: Jeste, uvijek i tamo imate te ekstreme, lijeve i desne opcije, ali u tim očekivanim granicama, međutim u Srbiji je to jako veliko. Ja mislim da je to posljedica tri stvari. Mora da se uzme u obzir demografska slika današnje Srbije. Mi smo dobili veliki broj izbjeglica koje sada žive ovdje, a prije ratova su živjele negdje u Hrvatskoj ili Bosni. One su na neki način individualno povrijeđene, to posebno važi za Srbe iz Hrvatske. Izbačeni su iz te države tokom Oluje. Mnogi od njih i shvataju da su bili izmanipulisani, ali u tom čovjeku čuči nekakav bijes i kada čuje onu tvrdu radikalsku retoriku, njemu se učini da postoji neko ko suosjeća sa njegovom sudbinom. Logično je da ljudi pate za svojim krajem. Lika je jedan krš, ali ljudi vole svoj zavičaj, vole Liku i tuguju za njom. Mnogi od njih glasaju za radikale jer u njima prepoznaju zastupnike svojih interese. Na drugoj strani u Srbiji imate veliki broj pripadnika bivše JNA koji su koristili svoje pravo da biraju mjesto svog penzionisanja. Taj zastarjeli birokratski aparat, koji je i po definiciji veoma konzervativan, opredijelio se uglavnom za Srbiju. Tvrda radikalska politika i kod njih nailazi na plodno tlo, jer im se čini da radikali zagovaraju privilegije koje su oni nekada imali. I treće, što također objašnjava sadašnju popularnost radikala u biračkom tijelu, u Srbiji je jedan ogromni dio svijeta sa ovom tranzicijom i proteklim ratovima ostao bez posla, živi se u jednom haosu, eksploatisani od nekih novih gazda, koji su na volšeban način pokupovali fabrike, ljudi su bez ikakvih prava ostavljeni sami sebi.
DANI: Radikali očigledno vješto manipulišu tim slojem društva.
PEŠIĆ: Da, oni ljudima nude jednu vrstu psihološke droge. Govore im - ne niste vi bijedni i siromašni, vi ste odlični, vi pripadate jednom narodu koji se prostire ne znam dokle, samo vas mrzi Evropa i slične priče. Kada pogledate tu strukturu koja glasa za radikale, onda ćete shvatiti da već oni koji imaju završenu srednju školu glasaju za Demokratsku stranku ili neku sličnu opciju. Hoću da kažem da se Srbija suočava i sa izuzetno niskom obrazovnom strukturom. Takva zaostala Srbija lako se lijepi za radikalske priče.
DANI: Kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve, jer je očigledno da ima veliki uticaj na oblikovanje kompletne društvene svijesti u Srbiji, posebno tog društvenog sloja o kojem govorite?
PEŠIĆ: Srpska pravoslavna crkva se na neki način ideološki poklapa sa tim radikalnim nacionalizmom zato što je ona imala veliku ulogu u iscrtavanju tih nebuloznih granica, pa pratećih aktivnosti, ako se sjećate, i svojevremeno nošenje mošti Cara Lazara je bilo u toj funkciji. Drugo, SPC ima izrazito izražen antievropski stav jer se narodu poručuje da svako evropejstvo uništava srpski identitet. Takvim svojim stavom Srpska pravoslavna crkva direktno utiče na radikalizaciju srpskog biračkog tijela.
DANI: Da li prikupljanje potpisa za zabranu rada Srpske radikalne stranke od strane G17 nagovještava moguće rješenje problema ili je riječ o predizbornoj igri?
PEŠIĆ: Nije to čak ni predizborna igra, čak ne mogu da definišem taj njihov čin kao što ne mogu da definišem ni tu stranku. Pogledajte samo njen naziv, kao da je riječ o nekoj masonskoj loži koja je okupila izvjestan broj stručnjaka, među kojima ima dobrih i pametnih ljudi. Ja mislim da ta stranka nikada nije imala nikakvu politiku, ona je do 5. oktobra bila tehnički nadomjestak, jer je popunjavala stručne resore u Vladi još od Đinđića, kada je bila nevladina organizacija. Onda je preko noći postala stranka i počela se služiti nečasnim sredstvima. Oni su u jesen 2003. srušili Živkovićevu vladu podacima Službe državne bezbjednosti. Odakle njima ti podaci? Kako nas dvoje o tome ništa ne znamo? Uvijek su se služili nečasnim sredstvima, ali nikad se nisu potvrdili u nekakvom političkom smislu. Oni ovom svojom akcijom pokrivaju smjenu u svom rukovodstvu između Labusa i Dinkića, koji je po meni jedna neprijatna ličnost na političkoj sceni. Ima jedno ogromnu vlastoljubivost, pa se meni čini da bi Dinkić sutra umro ako ne bi bio ministar. U nedostatku vlastite profilirane politike uskočili su na teren Građanskog saveza Srbije i počeli da prikupljaju potpise protiv radikala, a šutke su prešli preko ostavke Labusa i radikalske igre sa njihova četiri poslanika.
DANI: Zašto "druga Srbija", nadam se da razumijete o čemu govorim, još uvijek nije u stanju da kvantificira svoju očigledno demokratsku i evropski orijentaciju, ali i intelektualne kapacitete. Običan čovjek u Srbiji teško prepoznaje šta je za njega i zemlju bolje.
PEŠIĆ: Tu se susrećemo sa problem da najobrazovaniji ljudi, oni koji precizno detektiraju društvene probleme nisu i uspješni političari. Zar vi mislite da je George Bush predstavnik nekakve američke elite? Naravno da ne. Politika je, znam to iz vlastitog iskustva, uvijek nešto drugo. Političari mogu da budu i lažovi i demagozi, da siju lažne iluzije. Dakle, to što si ti dio nekakvog dream teama u smislu intelekta, to ne znači automatsku prođu kod birača. Ta intelektualna elita, imam dobro iskustvo sa njom, nema ono borbeno iskustvo bez kojeg se ne može voditi dobra politika. Znate, oni se više bave naučnim istraživanjima, pišu po časopisima, sudjeluju na naučnim skupovima, ali tako se ne osvaja vlast. Jednostavno nisu po vokaciji političari, ne znaju raditi sa ljudima, Oni imaju svoje struke, imaju neke svoje karijere koje nisu spremni žrtvovati za politiku. Neki jesu, kao naprimjer Zoran Điniđić, koji je bio jedan izuzetan filozofski talenat, bio je mlad doktor, ali je to totalno napustio i posvetio se politici. Moglo se prepoznati njegovo posebno obrazovanje, ali on je bio političar. Ljudi su mu vjerovali.
DANI: Za kraj jedno futurističko pitanje. Možete li politički i prostorno definisati Srbiju 2015. godine?
PEŠIĆ: Ja mislim da će Srbija tada biti u svojim granicama, vjerovatno bez Kosova, koje će u prvom trenutku imati neku autonomiju pod međunarodnom supervizijom, kao prelaznu formu ka potpunoj nezavisnosti, da bi se izbjeglo totalno poniženje Srbije. Konačno, Srbija bi trebala postati modernom demokratskom državom koja će se pridružiti zajednici evropskih država. Ali čak i ako ne uđemo u Evropu onda kada mi to želimo, biće dobro ako prihvatimo evropske standarde u izgradnji države. Hoću da kažem da je jedino moguće rješenje balkanskog pitanja kroz viziju Evrope. Ako to bude zajednički orijentir svih novostvorenih država, onda će vrijeme međusobne tuče ostati iza nas kao dio ružne prošlosti. Ta evropska vizija spaja sve, i Srbe, i Hrvate, i Bosance, i Crnogorce, i Albance. Zbog toga u Evropi moraju shvatiti da njihov pesimizam loše djeluje na Balkan i da se njihov projekat, koji je u svojoj suštini razvojni i bez presedana u modernoj istoriji, najbolje može testirati na ovim našim prostorima. Ako već gledaju kroz prste Rumuniji, Bugarskoj ili grčkom dijelu Kipra, ne vidim racionalan razlog da to ne učine i na ovom dijelu Balkana.
Kosovo - Bojim se javnog ćutanja
DANI: Kosovo! Stiče se utisak da običan čovjek ne zna da odnosi između Kosova i Srbije nikad neće biti kao što su bili. Koštunica danas nudi ono što su Albanci tražili prije početka raspada SFRJ-a, kao da u međuvremenu nije bilo albanskog egzodusa i NATO bombardovanja. Još uvijek se potencira mitološka povezanost Srbije sa Kosovom.
PEŠIĆ: Formalno rečeno, pa i Kumanovskim ugovorom Kosovo se tretira kao dio Srbije, ali sada se susrećemo sa bumerangom Miloševićeve politike. Ja sam i prije početka ratova tvrdila da je srpska politika pogrešna zato što je pokušavala da pravi nekakve etničke srpske teritorije. Govorili su da je Knin u Srbiji zato što ima 80 odsto Srba. Ja sam govorila - stanite ljudi, šta ćemo sa Kosovom? Sada su se sve bivše jugoslovenske republike konstituisale kao države u avnojevskim granicama, a u Srbiji se postavlja pitanje kako to da smo mi izgubili dio sopstvene teritorije. Vlada danas formalno vrti tu priču. Zaboravlja se pri tome da problem Kosova nije od jučer, čak nije ni od Miloševića, iako je on pokušao izvesti najrepresivnije rješenje. Rješenje tog problema je najvećim dijelom u rukama međunarodne zajednice i ona će donijeti konačnu odluku o statusu Kosova, a neće to učiniti Srbija. Zbog toga mislim da bi za Vladu bilo bolje da zauzme jedan relativizirajući stav umjesto sadašnje politike nekakvog bježanja od realnosti. Naravno, ja ih donekle razumijem, ne može nijedna vlada da narodu kaže, dobro, evo, neka ide Kosovo. Ja sam u sporu sa nekim ljudima ovdje. Znam da će Srbija ostati bez Kosova, ali čak i kada bi nam rekli evo vam Kosovo, šta bismo sa njim uradili, jer tamo živi više od 90 odsto Albanaca. Kako ćeš zadržati nešto, a nemaš ljude. Sve je to jasno, ali se javno o tome ne govori. Ja se bojim tog javnog ćutanja, jer kada se susretnemo sa realnošću koju će odrediti međunarodna zajednica, može doći do incidenata.
DANI: Može li to biti klica unutrašnjeg sukoba u Srbiji, što bi opet imali svog negativnog odraza na cjelokupno okruženje.
PEŠIĆ: Sve je moguće, ali za ovako ranjenu Srbiju dovoljno bi bilo da Kosovo destabilizuje unutrašnje odnose u Srbiji, pa da jedan dio građana koji nikada nije glasao za radikale kaže - pa evo mi smo izgubili Kosovo, imali smo nekakve mlakonje u politici, da smo imali ove borbene tipove, mi ne bismo izgubili Kosovo. Ako bi radikali na tom "kosovskom talasu" došli na vlast, za Srbiju bi to bilo izuzetno nepovoljno. Put ka Evropi bi bio zaustavljen, i kao društvo, i kao država našli bi se u izolaciji. To znači da javnost treba pripremiti i za varijantu negativnog odgovora u slučaju Kosovo.
. 
)... ja sam ti u medjuvremenu svajcarac 
mislim da smo jos svi skupa u toj fazi