Srbija - naprijed, nazad ili isto?

[mr__bosnjak]

Joni(il cu rec Skljoco) is on the road again

Nego sta je ovaj puta? Sta sam to pogrijesio i sto sam to ja Bosnjak kako kazes?

[kub lajkan]

eh , sad ja vidim zasto si ti "bosnjak" ,
posten do dna ali i podoban za manipullaciju ,
prijatelju , nije do tebe jer jugoslovensko sklostvo je
decenijama proizvodilo "dozirane" za sve vidove njihovih
manipulacija

Pretpostavljam, ti si stigao sa Kembridza?

[Joni]

Ma gavrilo nek si se vratio sam ce svaka tema imat i zabavnoga, neznam jel iko tolko duhovit na ovom forumu? Al´da nehvalim tolko vas Srbe(haha) Srbi, gradzani Srbije hoce da upotrebljavaju rijec "Srbi" koja je njihova nacionalna oznaka dok Srbi gradzani BiH vole za njih reci "Srbijanci" jer ako bi govorili "Srbi" za njih ispalo bi da oni nisu.

sad vidim da ni tebi nije jasno sta si napisao .

[Joni]

eh , sad ja vidim zasto si ti "bosnjak" ,
posten do dna ali i podoban za manipullaciju ,
prijatelju , nije do tebe jer jugoslovensko sklostvo je
decenijama proizvodilo "dozirane" za sve vidove njihovih
manipulacija

Pretpostavljam, ti si stigao sa Kembridza?

lajkane ,
fali tekstu poenta koju si preskocio,

"do jucer sam i ja bio takav
dragog boga molim da ti sutra budes ovakav "

sa kembridza , " sa" jugoslavije il "sa" guzice , nije bitno,
bitno je da ja priznajem.

[mr__bosnjak]

Ma gavrilo nek si se vratio sam ce svaka tema imat i zabavnoga, neznam jel iko tolko duhovit na ovom forumu? Al´da nehvalim tolko vas Srbe(haha) Srbi, gradzani Srbije hoce da upotrebljavaju rijec "Srbi" koja je njihova nacionalna oznaka dok Srbi gradzani BiH vole za njih reci "Srbijanci" jer ako bi govorili "Srbi" za njih ispalo bi da oni nisu.

sad vidim da ni tebi nije jasno sta si napisao .

Dajes mi odgovor na stari tekst?

[Joni]

Ma gavrilo nek si se vratio sam ce svaka tema imat i zabavnoga, neznam jel iko tolko duhovit na ovom forumu? Al´da nehvalim tolko vas Srbe(haha) Srbi, gradzani Srbije hoce da upotrebljavaju rijec "Srbi" koja je njihova nacionalna oznaka dok Srbi gradzani BiH vole za njih reci "Srbijanci" jer ako bi govorili "Srbi" za njih ispalo bi da oni nisu.

sad vidim da ni tebi nije jasno sta si napisao .

Dajes mi odgovor na stari tekst?

NE postoji stara pisana rijec , ne postoji stari tekst
a za mene je ovaj tvoj komentar veoma aktuelan jer ga danas prvi put vidim.
ma zaboravi ,
znam da si ga procitao i ok !

[mr__bosnjak]

sad vidim da ni tebi nije jasno sta si napisao .

Dajes mi odgovor na stari tekst?

NE postoji stara pisana rijec , ne postoji stari tekst
a za mene je ovaj tvoj komentar veoma aktuelan jer ga danas prvi put vidim.
ma zaboravi ,
znam da si ga procitao i ok !

Procitao sta? O cemu pricas? Ja sam napisao jedan tekst i ti odgovorio kako "je to razlog sto sam ja Bosnjak" a okad sam pitao sto, ti si isti onaj prvi tekst citirao i sad neznam sta pricas...

[gavrilo]

u al' tema posta' jebena


joni brate (bez navodnika )... ja sam ti u medjuvremenu svajcarac ... a moja djeca ce biti ... ko zna rockeri

[Joni]

u al' tema posta' jebena


joni brate (bez navodnika )... ja sam ti u medjuvremenu svajcarac ... a moja djeca ce biti ... ko zna rockeri

drago mi je ,
da nisi vise srbin
gavro legendo

[novel]

po Seselju i Swica je Srbija

[zamisli srbiju]

Evo i intervjuaa Mirze Cubra, u kojem govori o odnosima BiH i SCG, suocavanju sa istinom, tuzbi BiH protiv SCG...publikovanom na saite Zamisli Srbiju, u topiku Intervjuii. Ono sto je mene prijatnno iznenadilo, jeste da nema nesuvislih komentara na intervjuu. Istina, na ZS, banujemo klerofasiste

Mirza Čubro, novinar "Nezavisnih novina" iz Banjaluke:
http://www.ZamisliSrbiju.org

Važno je da građani SiCG znaju da je u BiH počinjen genocid

Razgovarao: Almir Panjeta

Nezavisne novine imaju redakcije u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru, a sastav novinara je multinacionalan. Neguju visok nivo profesionalnizama. Na direktora ove novine Željka Kopanju, zbog tekstova o ratnim zločinima, koje je kontinuirano objavljivao, izvršen je atentat koji je preživio, ali je usljed eksplozije njegovog automobila ostao bez noge. Mirza Čubro, novinar Nezavisnih novina dobitnik je niza priznanja za tekstove o EU integracijama, ratnim zločinima i terorizmu.
Za http://www.ZamisliSrbiju.org govori o procesu pomirenja između BiH i SiCG, načinima na koji građani ovih dviju zemalja mogu prevazići neprijateljstva, o tužbi BiH za genocid, značaju Haaškog tribunala u procesu pomirenja, te načinu na koji sportski događaji mogu približiti, odnosno udaljiti ove dvije zemlje.


P: Koji je po vašem mišljenju cilj tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore?
O: BiH je nekadašnju SR Jugoslaviju tužila za genocid prije 12 godina. Srbija i Crna Gora je iskoristila sva pravna sredstva da uopće ne dođe do rasprave o ovoj tužbi. Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio je sve proceduralne prigovore SCG poput nenadležnosti i slično. Dosadašnje odluke suda kao najveće svjetske pravne instance potvrđuju da je tužba BiH protiv SCG kao pravnog nasljednika SR Jugoslavije pravno pitanje. Dakle, tužba je pravno pitanje i treba sačekati presudu koja će sasvim sigurno umnogome definirati odnose dvije zemlje. Kad kažem 'definirati odnose' ne mislim da narušavanje dosad izgrađenih veza, nego na stvaranje jasne slike šta se to desilo na ovim prostorima. Jasno je da pored suda historije veoma važnu stavku u budućim odnosima dvije zemlje predstavlja i presuda u slučaju BiH protiv SCG.

P: Koliko je ishod ove tužbe bitan za pomirenje?
O: Veoma je bitna. Poznato je da trenutno imamo najmanje tri istine o karakteru proteklog rata, odgovornosti za evidentno počinjene zločine i genocid. Presuda će sa pravnog aspekta jasno definirati šta se dogodilo, ko je odgovoran za zločine i ko svakako treba da snosi odgovornost za genocid koji se desio, što potvrđuje nekoliko presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

P. Koliko je bitna za građane SCG?
O: Teško je ocjeniti za koga je bitnija tužba odnosno konačna presuda. Mislim da ne trebamo razmišljati na način ko će dobiti, a ko izgubiti ovom tužbom. Presudom će najviše dobiti istina. Naravno, presuda je važna za građane SCG, možda važnija nego za građane BiH. Ukoliko presudom sud potvrdi da je tadašnji režim SCG kriv za genocid u BiH, građani SCG konačno će se moći suočiti s činjenicom da su mnogi od njih podržavali režim koji je organizirao i provodio genocid u kom je ubijeno više od 100.000 ljudi, silovane desetine hiljada žena, porušene kuće, fabirke, vjerski objekti... Znam da u SCG živi veliki broj građana koji znaju sve ovo što sam rekao i njima ne treba presuda da bi znali što se dogodilo. Ali, za građane SCG koji još žive pod utjecajem snažne kampanje medija bliskih bivšem režimu, važno je da znaju da je u BiH počinjen genocid. To je početak njihovog suočavanja sa istinom, ali i prvi korak ka pomirenju.

P: Koji su pozitivni i negativni efekti ove tužbe na ekonomiju dviju zemalja?
O: Postoji značajan broj ljudi koji su na istaknutim položajima u vlasti SCG, ali i djela BiH koji pitanje tužbe žele svesti na problem isplate ratne štete. To je naravno potpuno pogrešen pristup i dolazi od stranačkih dužnosnika stranaka koje su osnovali ljudi poput Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića. Isplata ratne štete u ovom slučaju je mnogo manje važna od utvrđivanja istine i početka procesa pomirenja. To je važno zbog naše djece, naših potomaka koji ne mogu ići dalje ako ne raščiste s prošlošću. Genocid je počinjen, ljudi su ubijeni, porodice su ostale bez svojih najmilijih i neko mora odgovarati zbog toga. Nisam ekonomski ekspert i stoga mi je teško govoriti o odnosu tužbe na ekonomiju s čisto ekonomskog gledišta. Jasno je da su ekonomije dvije zemlje upućene jedna na drugu i da će to ostati u budućnosti zbog niza faktora. Ne vjerujem da će tužba u bilo kom smislu utjecati na te odnose. Naravno, znam da postoje ljudi koji će pokušati presudu iskoristiti za narušavanje odnosa, ali oni će sve iskoristiti da pokušaju uzdrmati uspostavljene veze.

P: Koliko će tužba utjecati na EU intergracije dvije zemlje?
O: Intergarcija BiH odnosno SCG u EU zavisi samo i isključivo od tih zemalja. EU ima vrlo jasnu politiku proširenja koja kaže da zemlje koje žele postati članicama moraju doseći evropske standarde u svim oblastima života. Brzina priključivanja zavisi od brzine usvajanja ovih standarda. BiH i SCG evidentno imaju različite probleme u ispunjenju ovih standarda. Ali, presuda je, kao što sam rekao, bitna za pomirenje i izgradnju boljih susjedskih odnosa. EU će pozdraviti i podržati te napore jer je bitan uslov za integraciju i regionalna saradnja.

P: Kako vidite ulogu Haškog tribunala u procesu pomirenja?
O: Presude Haškog tribunala su veoma važne za identificiranje i kažnjavanje direktnih izvršilaca zločina i njihovih naredbodavaca. Potrebno je da Haški tribunal presudom kaže kako su za mučenje zatočenika u logorima krivi čuvari, upravnici logora, ali i šefovi civilne i vojne vlasti koji nisu spriječili mučenja i ubistva. Odgovornost naravno nije jednaka i shodno tome presude, ali i optužnice, nisu jednake. Haški tribunal je u ovom segmentu bitan jer žrtve zaslužuju satisfakciju u kažnjavanju njihovih zlostavljača.

P: Pomaže li Haški trubunal u skidanju kolektivne odgovornosti za počinjene zločine?
O: Da, mislim da pomaže, ali u mjeri da nikako ne može biti cijeli jedan narod odgovoran za počinjene zločine. Ali, istovremeno je nemoguće u potpunosti skinuti kolektivnu odovornost za planiranje genocida u ambijentu agresije. Mnogo građana je dalo podršku režimu koji je počinio genocid. To je odgovornost koja se ne može izbrisati i zaboraviti.

P: Do kada će i da li će domaći sudovi preuzeti predmete iz Haga?
O: Rad Haškog tribunala je vremenski ograničen i definitivno nema vremena za suđenje nižerangiranim optuženicima. Hag će se baviti najodgovornijim dok će lokalnom pravosuđu prepustiti istrage i suđenje za nižerangirane. To će biti dug proces i važno je osigurati nivo političke svijesti da se planira dovoljno novca za rad posebnih odjela domaćih sudova za ratne zločine. U BiH imamo problem da povratnici svakodnevno susreću ljude koji su ih u raznim logorima mučili ili ubijali njihove najmilije. To je užasan prizor i zbog žrtava koje susreću svoje dželate potrebni su jaki lokalni sudovi za ratne zločine. Važno je da svi, ali baš svi odgovorni za zločine budu osuđeni. Zločinici nemaju vjeru, naciju ili pripadnost nekoj državi. Oni su jednostavno zločinci.

P: Koliko su trenutno sudovi u Hrvatskoj, SCG i BiH relevantni, nepristrasni i spremni za suđenja o ratnim zločinima?
O: Ne mogu govoriti o sudovima u Hrvatskoj i Srbiji, ali koliko znam sudovi u BiH su prošli proces reformi i trebali bi biti spremni za ova suđenja. BiH pri državnom sudu ima poseban odjel u kom sjede strane sudije i tužioci, a koji je formiran samo s ciljem procesuiranja ratnih zločina. Rad ovog odjela je na samom početku i teško je suditi koliko će sve to dobro ići. Nadam se zbog svega što sam ranije rekao da hoće, ali sigurno je da će neki predmeti doći u ruke sudija koji nisu spremni pravično suditi. U tom slučaju važan je stalni pritisak javnosti i držanje ovih predmeta u fokusu interesovanja kako bi se greške svele na najmanju moguću mjeru.

P: Šta mislite o suđenju Škorpionima u Beogradu?
O: Čini mi se da, bar do sad, cijeli proces ide u prihvatljivim okvirima i dobrom smjeru. Škorpioni su direktni izvšioci zločina, a važno je da njihovi naredbodavci također odgovaraju. Brine me optužnica u ovom predmetu koja je napisana s ciljem da zaštiti državu Srbiju od bilo kakve odgovornosti. Čini mi se da se optužnicom šalje poruka kako su zločini počinjeni, ali da država nema ništa s tim. To je prije svega laž, a s druge strane vrlo opasan način razmišljanja i djelovanja.

P: Koliko je izvjestan ulazak BiH i SCG u paketu u EU?
O: Nadam se da se to neće desiti. Vjerujem da će se EU držati principa da zemlje napreduju u procesu integracije shodno primjeni evropskih standarda i ispunjenju traženih uslova. Vezivanje sudbine dvije zemlje po pitanju glavnog vanjskopolitičkog cilja moglo bi izazvati velike tenzije. Srbija ima svoje uslove, a BiH svoje i niti jedna zemlja ne smije biti talac lošeg rada vlasti u drugoj državi. BiH i SCG trebaju biti dobri susjedi, ali svaka zemlja ima svoje obaveze koje mora ispunjavati. To je put ka izbjegavanju svih novih tenzija.

P: Kad će BiH i SCG ući u EU i treba li nam EU uopće?
O: Nadam se da će brzina ulaska zavisiti samo od ispunjenja uvjeta. Teško je prognozirati datume jer uvjek iskrsne nešto nepredviđeno što može usporiti cijeli proces. Recimo, u BiH su u toku reforme policije, vojske, poreskog sistema, ali smo zapeli na usvajanju zakona o RTV servisu. Niko nije očekivao da na tom pitanju iskrsnu problemi. Nama ne treba EU kao EU. Treba nam veliko tržište za plasman naših prozivoda i trebaju nam evropski standardi u svim oblastima života. Ne zbog EU nego zbog nas samih. Naravno, BiH treba EU jer je to zajednički imenitelj svih stranaka i dobra prilika da zaboravimo poratne trzavice i idemo dalje.

P: Šta mislite o regionalnoj ekomomskoj saradnji?
O: To je neminovnost. Zemlje nastale raspadom SFRJ nekoliko desetina godina bile su dio istog kompatibilnog tržišta i zbog toga su ekonomije ovih zemalja upućene jedna na drugu. Također, sasvim je normalno da je lakše poslovati sa susjedima iz regije nego sa zemljama koje su mnogo udaljene. To je ekonomski princip koji je vrlo normalan.

P: Koliko sport može približiti odnosno udaljiti BiH i SCG?
O: Uh, teško pitanje. Nisam sportski novinar, ali površnim pogledom na kvalitet sporta može se zaključiti da svaka od ove dvije zemlje ima dosta loš sport u cjelini. Srbija ima značajne rezultate na međunarodnom planu, ali sport u zemlji je na vrlo niskom nivou. U BiH je situacija još gora. Primjer regionalne košarkaške lige je dobar. Kvalitet je porastao što je dovelo gledaoce u dvorane, a samim tim je sport postao atraktivniji za sponzore. To je dobar recept, ali bojim se da, primjerice, u nogometu sučaljavanje najboljih klubova regiona može izazvati velike navijačke nerede. Nogomet je specifičan i leglo je navijačkog divljanja i huliganstva. Primjeri međusobnih utakmica nogometnih repretenzacija BiH i SCG svakako nisu ohrabrujući. Vjerujem da u bliskoj budućnosti sport može pomoći u približavanju dvije zemlje, ali trenutno nisam siguran da je to izvedivo.

[gavrilo]

nisi odgovorio na moje pitanje...

[CiCiban]

[gavrilo]

sta je tako smijesno cici?

[CiCiban]

ama...
'vamo nestOO

[gavrilo]

kazi ba... otvori nam dusu

[VanHelsing]

U Srbiji sve po starom posljednjih 100 godina,veceras na BK televiziji u emisiji Klopka jedan od gostiju cita neki clanak iz Pravde objavljen 1904, suvisno je reci da su dileme ostale identicne...nekad se sjetim onih starih epizoda Zone Sumraka kad se ljudima nesto desava a oni nisu svjesni da se vrte u krug mislim da smo jos svi skupa u toj fazi

[danas]

iz zadnjeg broja DANA...

Genocid: Ignorisanje tamne prošlosti najviše odgovara današnjoj Srbiji, ali takav obrazac nije moguće primijeniti

Beograd pred krvavim ogledalom

Srpski odnos prema vlastitoj prošlosti najsličniji je onom koji imaju Turci. Ironija je da toliko omražena nacija u srpskoj historijskoj mitologiji sve više postaje oličenje budućeg stanja srpske nacije i svih problema s kojima će se neminovno suočiti

Neven Anđelić

Najveći živući turski pisac Orhan Pamuk u intervjuu švicarskom listu Tagesanzeiger izjavio je da je "30.000 Kurda i milion Armena ubijeno u Turskoj. Gotovo se niko ne usuđuje govoriti o tome osim mene. Nacionalisti me mrze zbog toga". Vrata pakla otvorila su se u Turskoj za Pamuka nakon te izjave. Nacija nije još uvijek spremna suočiti se sa sopstvenom prošlošću. Čak ni 90 godina nakon stravičnih događaja o kojima je Pamuk govorio.

Ovaj čin velike lične hrabrosti i odgovornosti prema prošlosti sopstvene nacije nije usamljen u svijetu vrhunske književnosti. Njemački nobelovac Günther Grass opisuje sopstveno djelo kao doprinos diskusiji o njemačkoj krivici. Nakon predanosti toj temi, Grass je progovorio i o njemačkim žrtvama. Oba pisca uobličili su sopstvena djela u nacijama sa tamnim dijelovima prošlosti. Iako je odnos vodećih nacionalnih književnika sličan, odnos ove dvije nacije prema sopstvenim grijesima je oprečan.

Srpski odnos prema vlastitoj prošlosti najsličniji je onom koji imaju Turci. Ironija je da toliko omražena nacija u srpskoj historijskoj mitologiji sve više postaje oličenje budućeg stanja srpske nacije i svih problema s kojima će se neminovno suočiti. Prvenstveno to je odnos prema neslavnom dijelu prošlosti tokom koje se rodila nova nacija u novim granicama.

Srbi i Turci
I turska i srpska nacija starije su od svojih država, ali balkanski ratovi 90-ih za Srbiju učinili su što i Prvi svjetski rat za tursko redefinisanje nacije. Problem je što su u tim historijskim procesima obje nacije počinile teške zločine uključujući i genocid. Turci, devedeset godina nakon masovnog progonstva i likvidacije velikog broja Armena, i dalje ne priznaju da je počinjen zločin genocida po većini definicija međunarodnog humanitarnog prava, a svakako po onoj UN-a. Srbi, pak, desetljeće nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima negiraju da se takav jedan zločin ikada desio.

Negiranje sopstvene prošlosti nimalo nije pomoglo turskom zahtjevu za pridruživanjem Evropskoj uniji baš kao što u budućnosti slična situacija čeka Srbiju. Obje nacije pri tome tvrdoglavo izbjegavaju čak i moguće djelimično izbavljenje te spašavanje časti ocrnjivanjem prethodnih režima za zločine počinjene u ime nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Turci su lako mogli ukazati na Otomansku imperiju kao državu pod čijim je okriljem genocid počinjen dok se srpska krivnja mogla pokušati prebaciti na Miloševićev režim. Iako bi težište krivnje bilo svaljeno na ideologiju iz prošlosti i režim koji ju je nametnuo naciji, ipak bi to bilo i nacionalno priznanje činjenja zla prema drugima. Tek tada moguće bi bilo očekivati iskreno izvinjenje od strane lidera nacije.

Međutim, problem je u generalnoj nacionalnoj svijesti koja krivi Miloševića, ali ne za genocid već za lopovluk, korupciju, dovođenje Srbije u izolaciju i uopšte nedjela prema vlastitoj naciji. Ni pomena o zločinima nad drugim narodima. Savremena Turska priznaje da je izvjestan broj Armena ubijen, ali ne od zvaničnih snaga bezbjednosti već od samoorganizovanih bandi dok zastrašujuću brojku umrlih od posljedica progonstva umanjuju u odnosu na armenske tvrdnje. Problem nastaje čim se počne igra brojki jer se tako priča udaljava od karakterizacije događaja. Tako je sa prvim evropskim genocidom, kako mnogi historičari opisuju masovno ubistvo i deportaciju Armena iz Otomanske imperije, a tako je i sa licitiranjem broja ubijenih u Bosni i Hercegovini te karakterizacijom rata.

Srpski političari i mediji pokušavaju da insistiranjem na opisu rata kao građanskog umanje ako ne i potpuno ukinu sopstvenu krivicu. To je zabluda pošto je bez obzira na karakter rata, bio on građanski ili agresija iz Srbije, činjenica da je počinjen zločin genocida u ime srpskog naroda, da su za to odgovorni brojni pojedinci iz tog naroda, a kolektivna krivica postojat će dok god se zločin potpuno ne individualizira. Bošnjačka strana upada u zamku upuštajući se u diskusiju o agresiji umjesto koncentracije na zlodjela iz prve polovine devedesetih i insistiranja na tačnom utvrđivanju činjenica. Međunarodni sud pravde u Haagu donijet će u doglednoj budućnosti odluku o karakteru rata. Ono što se može učiniti bez čekanja na dugotrajan i komplikovan sudski proces je ustanovljenje činjenica i baratanje samo onim što je nepobitno utvrđeno.

Međutim, bošnjački mediji i zvanične institucije zapravo prihvataju igru srpskih medija i nacionalista koristeći proizvoljno spominjanu brojku od 200.000 žrtava na bošnjačkoj strani. Jedini ozbiljno vođeni projekat o utvrđivanju broja žrtava vodi sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar čiji čelnik izlazi u javnost sa drugačijim brojem. To što je ta brojka preliminarna i manja za oko 100.000 žrtava ne znači da je i zločin manji. Kvantitet zločina ne utiče na kvalitet nedjela. Genocid se desio u svakom slučaju.

Njemački primjer
Precizan broj je bitan i zbog trenutnih problema s armenskim genocidom pošto njihove brojeve Turci osporavaju, ne prihvataju postojanje genocida i uvlače cjelokupan svijet u diskusiju oko nečega što se ne bi trebalo diskutovati uopšte: da li se genocid uopšte desio? Armeni nisu bili u prilici da precizno utvrde broj žrtava i način na koji su ubijeni pošto se novostvorena država našla u okviru Sovjetskog saveza, a brojna dijaspora raselila uglavnom po Libanonu, SAD-u, Francuskoj... Bošnjaci su u prilici da utvrde istinu i za sebe, ali i za počinitelje zločina te zbog budućnosti.

Treba se podsjetiti samo žive rasprave koja je prethodila ratovima 90-ih kada je broj srpskih žrtava tokom Drugog svjetskog rata rastao shodno dnevnim potrebama Miloševićeve propagande. Manipulacija je bila omogućena nedostatkom historijski utvrđene brojke. Ovo sve govori o potrebi opreza u navođenju žrtava jer samo istrajavanjem na istini moguće je ubijediti počinioce u krivicu. Uvećavanje i igre brojevima na strani žrtve pospješuju radikalne elemente.

Moguće je sagledati i jednu drugu evropsku naciju - njemačku - koja nije pobjegla od odgovornosti za najteži evropski zločin i koji joj, nakon sagledavanje sopstvene tamne strane historije, više nije prepreka za vodeću ulogu na kontinentu. Štaviše, Njemačka se prošle godine izvinila zbog, za većinu Evropljana zaboravljenih ili nikada naučenih, događaja u Namibiji iz 1904. godine te okarakterisala ih kao genocid počinjen na pripadnicima Herero plemena. Neki analitičari uzimaju ovaj događaj kao prvi moderni genocid.

Sagledavajući turski i njemački primjer, Srbi su još uvijek pred mogućim izborom, iako sve govori u prilog slijeđenja Turske. Moguće je, naravno, naći poređenje i sa ruskim zlodjelima nad Čečenima tokom 1940-ih o čemu se malo ko obazire u svijetu i tek se sporadično spomene u kontekstu čečenskog rata pola stoljeća kasnije. Masovna deportacija cijele nacije, brojna ubistva i progonstva Čečena bile su dio Staljinove politike rješavanja nacionalnog pitanja. Postoji jedna poznata fotografija prvomajske proslave u Groznom s kraja četrdesetih. Ulice su pune ljudi, ali nijedna osoba na fotografiji nije Čečen. Nikada niko bitan, osim Čečena, nije zahtijevao karakterizaciju ovog zločina i priznavanje genocida. Rusija je preveliko tržište, a Čečeni mala nacija uz gotovo nepostojeću dijasporu. Stoga se Rusi, baš kao ni ostatak svijeta, ne osvrću na ne tako davna zbivanja u sjevernom Kavkazu. Vjerovatno bi na ovaj način ignorisanje tamne prošlosti najviše odgovaralo i današnjoj Srbiji, ali takav obrazac nije moguće primijeniti. Razlog je u veličini i značaju. Porediti Srbe i Ruse je kao porediti miša i slona. Srbi su, u ovom slučaju, miševi.

[CiCiban]

da su za to odgovorni brojni pojedinci iz tog naroda, a kolektivna krivica postojat će dok god se zločin potpuno ne individualizira.

zlocin se moze individualizirat..svest na individue no? kako su to naprijed fino cika Dzaspers i Đordano definisali..
ali odgovornost ne moze... od nje mogu biti izuzeti retardirani i maloljetnici..

[kub lajkan]

iz zadnjeg broja DANA...

Moguće je sagledati i jednu drugu evropsku naciju - njemačku - koja nije pobjegla od odgovornosti za najteži evropski zločin i koji joj, nakon sagledavanje sopstvene tamne strane historije, više nije prepreka za vodeću ulogu na kontinentu.

Prvo, misljenja Nevena Andjelica mi je totalno irelevantno za bilo sta.

Drugo, da ne ispadne napad na osobu a ne na sadrzaj...
Poredjenje Srbije i Njemacke u nekim detaljima je stvarno krajnje bezze.
Njemacku su razbucali i vojno i teritorijalno. I tako je natjerali da bude "kulturna". A u Srbiji su slobodni politicki izbori. I sta se sad ocekuje od njih? Da sami od sebe dodju tobe? Hoce al' u qrzu.
Njemacka se jest izvinula, ali kad? Poslije 50-100 godina. Meni se toliko ne ceka...

[repeater]

Intervju: Vesna Pešić

Velika Srbija nije mrtva

Nekada prva dama Građanskog saveza Srbije, potom ambasador SRJ-a u Meksiku, a danas predsjednica beogradskog Centra za mir i razvoj demokratije, za Dane govori o crnogorskom referendumu koji je dočekan kao neka vrsta sahrane, o popularnosti radikala i ideološkom poklapanju Srpske pravoslavne crkve i radikalnog nacionalizma, o evropskom pesimizmu, o Putinu i Koštunici, o Mlađanu Dinkiću

Sinan Alić

DANI: Gospođo Pešić, ljudi u okruženju, najblaže rečeno, ne razumiju srpsku politiku za koju se može kazati da u kontinuitetu vuče loše poteze. Imate li Vi neko racionalno objašnjenje za to?

PEŠIĆ: Ja se sa vama slažem. Evo, ja sam očekivala da će se nakon odvajanja Crne Gore stvoriti jedna optimistična situacija, bez obzira što Srbija nije željela tu nezavisnost, mislim na zvaničnu Srbiju, i mislila sam, kad je već tako, da onda možemo i mi sami na neki način da se redefinišemo, da znamo šta je Srbija, gdje su njene granice i da otvoreni politički prostor iskoristimo na taj način što ćemo shvatiti da konačno imamo neku našu državu u kojoj živimo i da će one fikcije o nekakvoj Velikoj Srbiji da nestanu.

DANI: To se nije dogodilo i beogradske političke reakcije, nakon referenduma u Crnoj Gori, obilježila je nekrofilska atmosfera.

PEŠIĆ: Da, to se nije dogodilo, naprosto je crnogorski referendum dočekan kao neka vrsta sahrane, kao, eto, radikali su rekli šta ima da slavimo, danas je Srbija samo dio te naše neostvarene države. Oni su to iskoristili stvarajući u javnosti jednu turobnu atmosferu, umjesto da se obraduju, jer svaki narod se raduje kada dobije svoju državu, to je civilizacijska tvorevina. Tragaš za nekim novim identitetom, a da pri tome nikoga ne ugrožavaš, pogotovo što mi treba da pravimo i ustav i mnoge druge stvari. To se ne događa svaki dan. Takav jedan očekivani potez nije povučen i tako smo još jednu šansu za normalnu političku reakciju propustili.

DANI: Da li je takva atmosfera rezultat i činjenice da je Srbija čak i poslije "majke Rusije", priznala Crnu Goru, a Koštunica se, umjesto da mu prva destinacija bude Podgorica, opredijelio za Banju Luku. Logično bi bilo da je prvo krenuo put Podgorice.

PEŠIĆ: Pa, za njega nije.

DANI: Zašto?

PEŠIĆ: On je premijer, dakle predstavlja vlast, a ona još uvijek nije preboljela nezavisnost Crne Gore. Referendumsko rješenje je strašan udarac ovoj vladi jer se ona svim sredstvima zalagala za suprotnu opciju i dugo je sam Koštunica živio u nekoj vrsti šoka ne shvatajući što se to dogodilo. Do priznanja je došlo tek nakon što je Koštunica boravio u Rusiji gdje ga je primio i predsjednik Putin. Ja mislim da je Putin veoma energično sugerirao Koštunici da prizna Crnu Goru.

DANI: Realno je očekivati da Srbija kao najveća zemlja ex-Jugoslavije postane lider na Balkanu, ali lider koji će tu svoju poziciju graditi na ekonomskoj moći, intelektualnim kapacitetima, kulturnim i umjetničkim dometima i, ako hoćete, visokim stepenom unutrašnje demokratizacije. Umjesto toga, zvanične srpske politike, isključujući kratki intermeco za vrijeme Zorana Đinđića, tu su poziciju pokušavale izgraditi na moći sile.

PEŠIĆ: To je opštepoznata stvar. Sigurno je da Srbija ima potencijale i ja izbjegavam da govorim o liderstvu, više volim da svi budemo nekako jednaki, ali ako je riječ o jednom prirodnom procesu, jer Srbija je veća od drugih, ima veliku koncentraciju inteligencije, iako u taj krug ne svrstavam onaj dio koncentrisan oko "oca nacije" Dobrice Ćosića, imala je zavidnu ekonomsku moć. Možda je to objektivno tačno, ali realno sada Srbija ne može odigrati tu ulogu. Srbija još uvijek nije uspjela da izađe iz nekakvih svojih snova, ili preciznije, elita koja je dominantna na političkoj sceni se još uvijek nije ideološki odrekla te fikcije o nekakvoj svesrpskoj državi. Dok ta fikcija ne bude potpuno mrtva, ali ne tako što će neko samo da je kritikuje, nego da mi kažemo mi da nećemo ne zato što je to fikcija, što nije realno, pa sad smo se uključili u realnost, nego zato što to Srbiji nije potrebno. A takve ideje, govorim o srpskom iskustvu, o organskom shvatanju nacije, da su to svi oni koji biološki pripadaju jednom narodu, razbijaju svaki pojam države. Tako se ironijom sudbine pokazalo ko nije mogao da formira državu. To su Srbi. Dakle, ne možete biti nikakav lider ukoliko nemate taj bazični okvir.

DANI: Da li većina problema Srbije potiče od činjenice da se ona tokom posljednjih decenija uglavnom bavila drugima ili drugi njom, a vrlo su kratki periodi kada se Srbija bavila sama sobom.

PEŠIĆ: Srbija će ostati zapamćena po tome što je bila zemlja izvoznik ratova. Stvarale su se neke nebulozne granice koje, iskreno rečeno, nikad nisu bile objelodanjene.

DANI: Ali, zar nije Šešelj stalno govorio o granici na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag?

PEŠIĆ: Naravno, ali ja govorim o zvaničnoj srpskoj politici. Mi znamo svi da su granice stvarane, zbog njih je i pokrenuta ratna mašinerija. I kreator te politike Slobodan Milošević nikad nije izašao i javno rekao gdje su te granice Srbije zbog koje se svi ti ratovi vode. A svi su vođeni pod firmom zaštite srpskog naroda od tih drugih koji su njima neprijatelji i maksimalno su se eksploatisala negativna iskustva iz Drugog svjetskog rata. Međutim, kada je riječ o Bosni, tamo su ipak pokušali sa ucrtavanjem nekakvih granica i sa srpske i sa hrvatske strane. Nama to nikad nije bilo rečeno, nismo znali gdje su te granice. Srbija sad konačno treba da bude ono što jeste, vidjet ćemo šta će biti sa Kosovom, to je specijalni slučaj, ali ona treba da bude kao i sve bivše jugoslovenske republike. Mi konačno moramo shvatiti da stvaramo državu na osnovu svojih građana, a ne na osnovu jednog biološkog koncepta, jer on razbija svaki pojam države.

DANI: Postoje različita tumačenja istraživanja javnog mnijenja u Srbiji koja pokazuju da oko 35 posto biračkog tijela daje podršku Srpskoj radikalnoj stranci. Iako tu statistiku mnogi različito tumače, svi se slažu da je to trenutno najmoćnija politička opcija u Srbiji. Imate li Vi neko objašnjenje za to?

PEŠIĆ: Ja se slažem s vama da je riječ o ekstremno visokim procentima jer se za tako ekstremne političke opcije očekuju niži procenti.

DANI: U Evropi se to kreće do maksimalnih 7 odsto, a ako se taj procent "prebaci", u društvu sve zvoni na uzbunu. Sjetite se samo Francuske.

PEŠIĆ: Jeste, uvijek i tamo imate te ekstreme, lijeve i desne opcije, ali u tim očekivanim granicama, međutim u Srbiji je to jako veliko. Ja mislim da je to posljedica tri stvari. Mora da se uzme u obzir demografska slika današnje Srbije. Mi smo dobili veliki broj izbjeglica koje sada žive ovdje, a prije ratova su živjele negdje u Hrvatskoj ili Bosni. One su na neki način individualno povrijeđene, to posebno važi za Srbe iz Hrvatske. Izbačeni su iz te države tokom Oluje. Mnogi od njih i shvataju da su bili izmanipulisani, ali u tom čovjeku čuči nekakav bijes i kada čuje onu tvrdu radikalsku retoriku, njemu se učini da postoji neko ko suosjeća sa njegovom sudbinom. Logično je da ljudi pate za svojim krajem. Lika je jedan krš, ali ljudi vole svoj zavičaj, vole Liku i tuguju za njom. Mnogi od njih glasaju za radikale jer u njima prepoznaju zastupnike svojih interese. Na drugoj strani u Srbiji imate veliki broj pripadnika bivše JNA koji su koristili svoje pravo da biraju mjesto svog penzionisanja. Taj zastarjeli birokratski aparat, koji je i po definiciji veoma konzervativan, opredijelio se uglavnom za Srbiju. Tvrda radikalska politika i kod njih nailazi na plodno tlo, jer im se čini da radikali zagovaraju privilegije koje su oni nekada imali. I treće, što također objašnjava sadašnju popularnost radikala u biračkom tijelu, u Srbiji je jedan ogromni dio svijeta sa ovom tranzicijom i proteklim ratovima ostao bez posla, živi se u jednom haosu, eksploatisani od nekih novih gazda, koji su na volšeban način pokupovali fabrike, ljudi su bez ikakvih prava ostavljeni sami sebi.

DANI: Radikali očigledno vješto manipulišu tim slojem društva.

PEŠIĆ: Da, oni ljudima nude jednu vrstu psihološke droge. Govore im - ne niste vi bijedni i siromašni, vi ste odlični, vi pripadate jednom narodu koji se prostire ne znam dokle, samo vas mrzi Evropa i slične priče. Kada pogledate tu strukturu koja glasa za radikale, onda ćete shvatiti da već oni koji imaju završenu srednju školu glasaju za Demokratsku stranku ili neku sličnu opciju. Hoću da kažem da se Srbija suočava i sa izuzetno niskom obrazovnom strukturom. Takva zaostala Srbija lako se lijepi za radikalske priče.

DANI: Kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve, jer je očigledno da ima veliki uticaj na oblikovanje kompletne društvene svijesti u Srbiji, posebno tog društvenog sloja o kojem govorite?

PEŠIĆ: Srpska pravoslavna crkva se na neki način ideološki poklapa sa tim radikalnim nacionalizmom zato što je ona imala veliku ulogu u iscrtavanju tih nebuloznih granica, pa pratećih aktivnosti, ako se sjećate, i svojevremeno nošenje mošti Cara Lazara je bilo u toj funkciji. Drugo, SPC ima izrazito izražen antievropski stav jer se narodu poručuje da svako evropejstvo uništava srpski identitet. Takvim svojim stavom Srpska pravoslavna crkva direktno utiče na radikalizaciju srpskog biračkog tijela.

DANI: Da li prikupljanje potpisa za zabranu rada Srpske radikalne stranke od strane G17 nagovještava moguće rješenje problema ili je riječ o predizbornoj igri?

PEŠIĆ: Nije to čak ni predizborna igra, čak ne mogu da definišem taj njihov čin kao što ne mogu da definišem ni tu stranku. Pogledajte samo njen naziv, kao da je riječ o nekoj masonskoj loži koja je okupila izvjestan broj stručnjaka, među kojima ima dobrih i pametnih ljudi. Ja mislim da ta stranka nikada nije imala nikakvu politiku, ona je do 5. oktobra bila tehnički nadomjestak, jer je popunjavala stručne resore u Vladi još od Đinđića, kada je bila nevladina organizacija. Onda je preko noći postala stranka i počela se služiti nečasnim sredstvima. Oni su u jesen 2003. srušili Živkovićevu vladu podacima Službe državne bezbjednosti. Odakle njima ti podaci? Kako nas dvoje o tome ništa ne znamo? Uvijek su se služili nečasnim sredstvima, ali nikad se nisu potvrdili u nekakvom političkom smislu. Oni ovom svojom akcijom pokrivaju smjenu u svom rukovodstvu između Labusa i Dinkića, koji je po meni jedna neprijatna ličnost na političkoj sceni. Ima jedno ogromnu vlastoljubivost, pa se meni čini da bi Dinkić sutra umro ako ne bi bio ministar. U nedostatku vlastite profilirane politike uskočili su na teren Građanskog saveza Srbije i počeli da prikupljaju potpise protiv radikala, a šutke su prešli preko ostavke Labusa i radikalske igre sa njihova četiri poslanika.

DANI: Zašto "druga Srbija", nadam se da razumijete o čemu govorim, još uvijek nije u stanju da kvantificira svoju očigledno demokratsku i evropski orijentaciju, ali i intelektualne kapacitete. Običan čovjek u Srbiji teško prepoznaje šta je za njega i zemlju bolje.

PEŠIĆ: Tu se susrećemo sa problem da najobrazovaniji ljudi, oni koji precizno detektiraju društvene probleme nisu i uspješni političari. Zar vi mislite da je George Bush predstavnik nekakve američke elite? Naravno da ne. Politika je, znam to iz vlastitog iskustva, uvijek nešto drugo. Političari mogu da budu i lažovi i demagozi, da siju lažne iluzije. Dakle, to što si ti dio nekakvog dream teama u smislu intelekta, to ne znači automatsku prođu kod birača. Ta intelektualna elita, imam dobro iskustvo sa njom, nema ono borbeno iskustvo bez kojeg se ne može voditi dobra politika. Znate, oni se više bave naučnim istraživanjima, pišu po časopisima, sudjeluju na naučnim skupovima, ali tako se ne osvaja vlast. Jednostavno nisu po vokaciji političari, ne znaju raditi sa ljudima, Oni imaju svoje struke, imaju neke svoje karijere koje nisu spremni žrtvovati za politiku. Neki jesu, kao naprimjer Zoran Điniđić, koji je bio jedan izuzetan filozofski talenat, bio je mlad doktor, ali je to totalno napustio i posvetio se politici. Moglo se prepoznati njegovo posebno obrazovanje, ali on je bio političar. Ljudi su mu vjerovali.

DANI: Za kraj jedno futurističko pitanje. Možete li politički i prostorno definisati Srbiju 2015. godine?

PEŠIĆ: Ja mislim da će Srbija tada biti u svojim granicama, vjerovatno bez Kosova, koje će u prvom trenutku imati neku autonomiju pod međunarodnom supervizijom, kao prelaznu formu ka potpunoj nezavisnosti, da bi se izbjeglo totalno poniženje Srbije. Konačno, Srbija bi trebala postati modernom demokratskom državom koja će se pridružiti zajednici evropskih država. Ali čak i ako ne uđemo u Evropu onda kada mi to želimo, biće dobro ako prihvatimo evropske standarde u izgradnji države. Hoću da kažem da je jedino moguće rješenje balkanskog pitanja kroz viziju Evrope. Ako to bude zajednički orijentir svih novostvorenih država, onda će vrijeme međusobne tuče ostati iza nas kao dio ružne prošlosti. Ta evropska vizija spaja sve, i Srbe, i Hrvate, i Bosance, i Crnogorce, i Albance. Zbog toga u Evropi moraju shvatiti da njihov pesimizam loše djeluje na Balkan i da se njihov projekat, koji je u svojoj suštini razvojni i bez presedana u modernoj istoriji, najbolje može testirati na ovim našim prostorima. Ako već gledaju kroz prste Rumuniji, Bugarskoj ili grčkom dijelu Kipra, ne vidim racionalan razlog da to ne učine i na ovom dijelu Balkana.


Kosovo - Bojim se javnog ćutanja

DANI: Kosovo! Stiče se utisak da običan čovjek ne zna da odnosi između Kosova i Srbije nikad neće biti kao što su bili. Koštunica danas nudi ono što su Albanci tražili prije početka raspada SFRJ-a, kao da u međuvremenu nije bilo albanskog egzodusa i NATO bombardovanja. Još uvijek se potencira mitološka povezanost Srbije sa Kosovom.

PEŠIĆ: Formalno rečeno, pa i Kumanovskim ugovorom Kosovo se tretira kao dio Srbije, ali sada se susrećemo sa bumerangom Miloševićeve politike. Ja sam i prije početka ratova tvrdila da je srpska politika pogrešna zato što je pokušavala da pravi nekakve etničke srpske teritorije. Govorili su da je Knin u Srbiji zato što ima 80 odsto Srba. Ja sam govorila - stanite ljudi, šta ćemo sa Kosovom? Sada su se sve bivše jugoslovenske republike konstituisale kao države u avnojevskim granicama, a u Srbiji se postavlja pitanje kako to da smo mi izgubili dio sopstvene teritorije. Vlada danas formalno vrti tu priču. Zaboravlja se pri tome da problem Kosova nije od jučer, čak nije ni od Miloševića, iako je on pokušao izvesti najrepresivnije rješenje. Rješenje tog problema je najvećim dijelom u rukama međunarodne zajednice i ona će donijeti konačnu odluku o statusu Kosova, a neće to učiniti Srbija. Zbog toga mislim da bi za Vladu bilo bolje da zauzme jedan relativizirajući stav umjesto sadašnje politike nekakvog bježanja od realnosti. Naravno, ja ih donekle razumijem, ne može nijedna vlada da narodu kaže, dobro, evo, neka ide Kosovo. Ja sam u sporu sa nekim ljudima ovdje. Znam da će Srbija ostati bez Kosova, ali čak i kada bi nam rekli evo vam Kosovo, šta bismo sa njim uradili, jer tamo živi više od 90 odsto Albanaca. Kako ćeš zadržati nešto, a nemaš ljude. Sve je to jasno, ali se javno o tome ne govori. Ja se bojim tog javnog ćutanja, jer kada se susretnemo sa realnošću koju će odrediti međunarodna zajednica, može doći do incidenata.

DANI: Može li to biti klica unutrašnjeg sukoba u Srbiji, što bi opet imali svog negativnog odraza na cjelokupno okruženje.

PEŠIĆ: Sve je moguće, ali za ovako ranjenu Srbiju dovoljno bi bilo da Kosovo destabilizuje unutrašnje odnose u Srbiji, pa da jedan dio građana koji nikada nije glasao za radikale kaže - pa evo mi smo izgubili Kosovo, imali smo nekakve mlakonje u politici, da smo imali ove borbene tipove, mi ne bismo izgubili Kosovo. Ako bi radikali na tom "kosovskom talasu" došli na vlast, za Srbiju bi to bilo izuzetno nepovoljno. Put ka Evropi bi bio zaustavljen, i kao društvo, i kao država našli bi se u izolaciji. To znači da javnost treba pripremiti i za varijantu negativnog odgovora u slučaju Kosovo.