Promišljanje vjere,duše,ljubavi i sudbine.

[begefendija]

Posmatrajte jednu običnu muhu kako pokušava izaći vani kroz prozorsko staklo. Nije joj jasno što je dijeli od slobode i uporno želi izletjeti kroz tu njoj nevidljivu prepreku.Otvoren prozor do nje ali ona ne pokušava izaći tim putem. Ona je uporna i želi izaći kroz to staklo koje za nju "ne postoji", sve dok ne ugine. Nikako nije znala sagledatit činjenicu da je mogla izaći na onaj potpuno otvoren prozor. Nije ni pokušavala!
Na sličan način i sami smo slijepi. Naše oči i naša osjetila stalno nas uvjeravaju da je ono što nam prikazuju naša osjetila i što se dogadja u nama i okolo nas prava realnost. Ali, da li je to realnost ili matrica?
Jesmo li zarobljeni iza nevidljivih zastora, čekajući da nas pomiluje tračak svjetla i bezgranična milost Svemogućeg...

[FortunaBela]

Majcino pismo.....


Sto mogu reci jos u casu tome,
i na sto treba odgovor ti dati?
Preda mnom tu,na stolu sumornome
jos lezi pismo sto ga posla mati.

Ona pise; "Ako imas volje,doputuj golube
na praznik k´nama.
Kupi mi sal,a ocu gace bolje-
u kuci vlada oskudica sama.

Nikako ne volim sto si poeta
sto si docekao ove slavne dane.
Draze bi mi bilo da od ranih ljeta
isao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam vec i nemam daha,
da nisi otisao iz doma svoga,
uz mene bi sada bila snaha
i zibala bih unucica koga.

No ti si djecu sijao na sve strane
i zenu svoju,drugome si dao.
Bez drugova i doma,svoje dane
u krcmamasi ludo prokockao.

Sto je to s' tobom? moj ljutiti sine?
bio si tih i blag, i svi su meni isticali
te tvoje vrline, govoreci;
koliko je sretan otac tvoj Aleksander Jesenjin!

No uspio nisi nase nade, i zbog toga je
bol u dusi veci, zalud na um pade
da pjesmama ces mnogo novca steci!
No ako steces, stran je tebi dom!

Gorcine zato u mom pismu ima,
jer dobro znadem po slucaju tvom;
da novca ne daju pjesnicima.

Mori me briga i bjede se bojim,
ni konja vise nema.
No da si ti u domu, imali bi svega!
A ti sa umom tvojim..i mjesto prijedsednika
u volispolkomu.

Tad bi zivjeo mirno, nitko nas nebi dirao,
i tebi nebih znao,za taj umor cio.
Ucila bih ti zenu,da prede samoj sebi
a ti bi kao sin,utjeha nasa bio.

Ja guzvam pismo, samoca me pece,
zar izlaza nema na putu zavjetnom?
No sto mi dusu mori, ja cu da izrecem
ja cu da izrecem, u odgovoru svom!

Jesenjin

[FortunaBela]

Kad bih mogla snagom srca svoga
Zaustaviti sve nesreće čovječanstva,
O, kako bih rado dušu svoju otvorila
I iskreno bila dio životnog svjedočanstva.

Kad bih mogla sve suze majčinske
U bisere sjajne da pretvorim i prodam.
Za te novce kupila bih sreću, mir, spokojstvo,
I htjela bih poštovanje svim majkama da odam.

I dječje uplakane oči da mogu obrisati,
I napojiti veseljem njihova mala srca,
Tko bi sretniji i ponosniji bio tad od mene
I moje bi srce tada moglo radosno da kuca.

Kad bi stihovima mojim mogla djelovati
Na sve one usijane i tvrdoglave glave,
Kako bih samo lupila snažno o stol šakom
I umjesto topovskih, pustila smijeha salve...

Kad bih mogla, zaogrnula bih cijeli svijet,
Koprenom mira, sigurnosti , bogatstva i sreće,
I nijedna ruka na svijetu ne bi prosila komadić kruha,
Već bi se svaki dan, uz obvezan kruh, dobijalo i cvijeće.

I nitko ne bi bio manje vrijedan i nepoželjan,
Kad bih mogla, a tako sam mala i ne mogu,
Sazvala bih zato sve istomišljenike među ljudima,
Stala bih ispred svih ljudi svijeta i obratila se Bogu.

Jer Bog je jedan, ma kako ga god zvali,
Jedan je iako ima jako puno imena,
Od Krista, Hrista, Budhe, Krishne,Adonaja,
Do Prirode, Sudbine, Moći i Univerzuma.

I što bih mu rekla, zatražila bih pravdu,
Jednakost na svijetu i neuplakane oči,
Za djecu bezbrižnost, radost, igru i veselje,
A svima mirne, zdrave i sretne buduće dane i noći.

[begefendija]

Sjaj ranog jutra prekri tama
Mladost kao u snu preda me stade
kao jutarnji oblak
cijelog me prože
i drsko zapita:
Sad ko si? I šta si?
Gdje su tvoji veliki snovi?
Zar si dotle stigao? To zar ti je život?

Tren samo stadosmo zajedno,
zaostalo vrijeme kao pospano dijete.
Zakratko ga zadržah, u ruci, rekoh:
Radjaš se
pod slobodnom zvijezdom
u vjetru, kiši i oblacima.
Dolaziš kao zelenilo, cvijet, ptica,
kao i ovog puta.
I uvijek ćeš ponovo dolaziti.

(Hanu Mekele)

[FortunaBela]

Oporuka

Kceri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kuci
koju vam ostavljam,
ona ce i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da ce jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao ąto ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majcine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehnickog uma,
jer nema tog izuma
koji ce vas nauciti ľivjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vracajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotièite svoje rijeci rukama.

Ne otudjujte se od prirode.
Cinite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz niąta doąli,
da se u niąta vracate,
i da niąta nije dragocjenije
od ľivota
koji u trajno naslijedje
ostavljate svijetu.

I ne ľalite za mnom.
®alite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.


Enes Kisevic

[begefendija]

Kada ugledam otvorene prozore neke kuće
odmah pomislim da je i jedan dio mene zarobljen
u tom nepoznatom prostoru
i da bi trebao svakako znati nešto više o tome
ili o tim ljudima koji tamo žive
ali ja nikada to ne znam
samo rijetko, padnu mi naum,
još nezaboravljene pjesme
iz djetinjstva.

[FortunaBela]

Što da kazem za pećine moje duše? Kad bi neko koga volim smogao hrabrosti da uđe u te pećine, našao bi samo čovjeka koji je kleknuo da se moli."
"Ne treba da zaboravimo da još uvijek ima onih koji žive u pežinama, a pećine su naša srca. "

Halil Dž.

[horns&drums]

Just a world that we all must share
It's not enough just to stand and stare
Is it only a dream that there'll be
No more turning away...

[black]

Kao zlatna prašina
Pelud se caklio na raščupanoj kosi
A dvije su zvijezde ili sunca
Ili ne znam
Toliko sjale
Na toj su travi
Dvije suze ili više
Ili ne znam
Niz naša lica pale
tek se ponekad vide sjene
no jesam
sretan sam
čak i boli stare sada vrijede
prepoznaju se vrijednosti
svi smo mi stvoreni da budemo voljeni
i da volimo

[begefendija]

POČETAK

Adam i Eva
Zmija
Razbi ogledalo
u tisuću komada
a jabuka
bila je kamen.

F.G.Lorca, preveo begefendija

[begefendija]

Uvod u Mesnaviju, ili stihovi o ney-u*


Poslušaj kako ney nam priča o prošlosti
i kako tužno žali zbog odvajanja:

Od kada me otrgnuše od trske
plaču ljudi i žene od mog slatkog zvuka.

Jedno srce htio bi, raspuknuto zbog odlaska prijatelja
koji bi znao objasniti strast i zov ljubavi.

Jer, tko god ostane dugo bez svog Početka
uvijek će tražiti vrijeme u kojem su bili jedno.

Ja sam u svima posadio moje plakanje
plač, koji je drug nesretnih i sretnih.

I svi se zanose da su moji prijatelji
a nitko ne traži tajnu u dubini srca mog.

Pa ipak, tajna nije daleko od moga jauka
jer ja sam oči u uši što ih svijetlost nema!

Nije tijelo obavijeno dušom niti je duša obavijena tijelom
niti je ikome dopustila da je vidi.

Vatra ljubavi je jauk neya, ne vjetar
i tko god nema te vatre, rastvorit će se u ništa.

O toj Vatri priča ney
o toj ljubavnoj žestitini, koja nadmaši i vino.

Vjeran drug je ney, kojeg otkinuše od prijatelja
zato, njegove melodije još razdiru nam srce.

Da li je tko vidio kako ney pobjedjuje otrov?
Niti je itko mogao kao ney imati povjerernje ljubavnika.

Ney priča o putu crvenom od krvi
priča nam o Medžnunovim ljubavnim jadima:

Samo one koji su izvan osjetila dirne povjerenje
jer jezik nema nijednog kupca, osim uha.

I u bolima dosadni bili su dani
oni, koji naslutiše vatrene bujice

A kada naši dani prodju reci: Ne plašim se!
Ali Ti, Ti ne prolazi pokraj nas, Ti koji si od svega najčistiji.

Jer ni starost još, dozrela nije
i moje Zbogom, neka kratko traje.

Mevlana Dželaludin Rumi preveo sa talijanskog begefendija

*Ney:muzički instrument uglavnom derviša,vrsta praflaute.

[FortunaBela]

Sve ima svoje razloge. Ne razumijem ih uvijek, ali to ne znači da su nevažeći. Provesti par sati raspravljajući o vjeri, o Božjim zapovjedima i smrtnim grijesima. Sve sami pametni zaključci, koji su išli u našu korist. Tražile smo 'rupe u zakonu', da se lakše nagodimo s Bogom, kad nam dođe zadnji sat. Ali, dragi Bog je mislio na sve. Ko nema grijeha, neka baci prvi kamen. Nijedna se nije sagnula. Sve smo mi Eve u srcu, zbog jedne jabuke profućkale smo cijeli urod. Ali, kažu da Bog sve oprosti, samo se treba iskreno pokajati. Ja nekako nisam našla snage da se u srcu pokajem zbog onog što nisam požalila......

Bože, Bože, gdje baš ja naspram zvijezda da se izgubim?...

[black]

Taj tvoj duh u mojim snovima
I više nije tako nestvaran
Vidjeh te jučer
Na žici povrh kuće
Kako se pripremaš na put
Ti si ona ptica
Koja traži dom
Ja ti nudim konačište
tek krik ka nebu bi pustio
i suzu
što u grlu stoji
jer previše je
na ramenima ovim

tek jedan krik
do neba hoću....

[Lace]

[begefendija]

Svijetiljka puna ulja, svijetleći sjajno počela se sama hvaliti da svijetli jače od žarkoga sunca. Uto odnekuda zapuše vjetrovita struja i ugasi svijetiljku. Kad ju je neki nepoznati čovjek ponovno zapalio, ovo joj reče: - Ti svjetiljko svijetli, ali bolje je da šutiš, jer jedino svijetlost zvijezda nikada ne može da se ugasi. (Ezop)

[begefendija]

“Sine moj čuvaj zapovjedi oca svoga
i ne odbacuj nauka matere svoje!
Priveži ih sebi na srce zauvjek
ovij ih oko grla
da te vide kada hodiš
Da te čuvaju kada spavaš
i da te razgovaraju kad si budan.

Mudra pouka izvor je životni,
Ona izbavlja od zamke smrti.
Slušaj savjet i primaj pouku,
Kako bi naposljetku postao mudar.
Savjet je u srcu čovječijem voda duboka
i razuman čovjek će je isrpiti”.

( Sulejman-Solomon, sin Davudov- Davidov, kralj izraelski)

[FortunaBela]

Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne mogu,
noćas, da dignu iz moje dubine sve što je bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.

Ivo Andrić

[black]

Putuje sjenka
da nadje mjesto za sebe.
Zalud.
Nema distance.
Jedan podij za sve živote,
mizanscen za svakog glumca
maska za svako lice
kostim skrojen za svaku igru.

Kada se pogase svjetla,
zavjese spuste,
horovi ućute i zaspu šaptači,
ostaćeš mali sanjar
usamljen, stvarni ti
kojeg centrifuga uvijek vraća nazad,
na podij,
nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mesto
negdje, bilo gdje, pored života..

[begefendija]

Neka knjiga u sebi sadrži (sastoji se) papir, ljepilo, štamparsku boju, konac za uvezivanje... Sadržaj knjige mogao bi biti “Povjest Evrope”. Ako bi sad knjigu predali atomskim stručnjacima sa zadatkom da analiziraju atomsku strukturu rečene knjige, dobili bi vrlo težak spis u kojem bi točno bile navedene egzatne mjere knjige, rezultati spektralne analize, točan kemijski sastav itd. Samo jedna stvar bi falila,sadržaj knjige : “Istorija Evrope”. Dakle osnovna informacija knjige bila bi izgubljena. Njena duša ostala bi nam zauvjek nepoznata i nedostupna. Moglo bi nam se činiti da je sve prevara pa i samu relnost da kreiramo mi sami.Ali unatoč svemu, čovjek ( koliko god griješnik) pamti da je živio u raju, da je bio dio kosmičkog jedinstva i da je bio stvoren besmrtan.
Da li će vjera i život na ovom svijetu moći obrisati praiskonski grijeh jedenja zabranjenog voća u raju?Ali što nam drugo preostaje?

[FortunaBela]

Ja sam slikar kojoj su ukrali kistove, boje i platno u zabludi da ću prestati stvarati oblike i krajolike. Ja sam pjesnik kojemu su ukrali riječi, pero i misli smatrajući da ću zbog toga prestati stvarati. Ja sam sanjar kojemu su zabranili maštati i sanjati misleći da bez snova ja ne mogu postojati.
Ja sam more kojemu kradu valove nadajući se da ću presušiti. Ja sam brod bez kormila, ptica bez krila, dijete bez djetinstva, cvijet bez mirisa,
pismo bez primatelja...
Ali živim. I pronalazim nadu da sam na dobrom putu....

[begefendija]

Lišiš li svijet poezije

lišićeš ga života.

Zabraniš li je meni

postaću

ubica.

(Arja Tiainen)

[FortunaBela]

.......volim svoje stihove ponekad volim i tuđe
ali moji stihovi se ne vole......možda volim svoju kivu percepciju strofe
volim ponekad staviti zarez .....mada mi ntko ne može objasniti što je to zarez.......ne volim zareze u svom životu
mada mi kažu da sam posebna zbog toga
volim u stihu ponekad staviti upitnk.....
tek onda kada ne pita mene
mrzim tačku mada neprestano mislim o njoj
kada lomi sevdah volim ih u trotački.....
tada volim sve........

[begefendija]

Smrti. Ne bojim te se.
Ti ćeš sigurno doći poput noći, doći
ali ja dobrovoljno nikad.
Radosna sam da ćeš jednom stići,
da ne moram vječno živjeti,
vječno patiti i stradati i nadati se
čudu. Ti si iskrena ali sam i ja.
Sama pred sobom. Prevara u životu visoko kotira
ali ja ću i nju preći, nevina izraza.
Dižem sada buku ali kada mi vrijeme
dodje, kad odem
zavladaće ovdje tišina
i dosada.


(A.T.)

[FortunaBela]

moji su koliko i tvoji;
njihovi:
pripadaju svakome kome dalje od oka odlete
prhnu krilima
negdje između rebara
potrgaju paučinu
razmažu osmijeh usnama umjesto ruža
ili suze dočekaju i ulove dlanom
oni su moji vitezovi
moje vile
vjesnici bluda i pokore
miris nevinosti i tijelo žene
ponovo sastavljene
oni su moj svemir i nemir
moj
odraz u ogledalu
sve ono što jesam
dok ljubim sretna i ono što nisam
oni me čuvaju:

moji stihovi

nose jednako lako ili teško
estetiku psovke
kao kilu kruha
dok čekaju u redu za sutra
oni me čuvaju:

moji stihovi

od mene me odbrane
ponekad
i spase
to malo djeteta
koje se igra u toploj sobi moje duše...

[black]

Lišće bez vjetra,
nijemo je u svojoj pjesmi,
baš kao što su
Sjene bez svjetla
nepokretne u svojoj igri.
Tako i Čovjek bez ljubavi
ništa drugo nije,
Samo lišće nijemo i nepokretna sjena...


@begefendija nesto mi poznato na onoj slici gore