Forum Klix.ba

Well...Holy Motors je jebeno sjajan. Tek sam završio sa gledanjem, a valja mi na spavanje, pa ću kad stignem malo detaljnije.

hajde Johnny objasni nam šta je poenta?

Ako ti se ne piše ili nemaš kad, može i Dale otvoriti sezonu.

Holy Motors je ono što se zove čisto i nepatvoreno filmsko iskustvo. Film kao magijski medij razmjene ideja i emocija
prije nego li sredstvo za pripovijedanje određene priče. U tim i u mnogim drugim aspektima film je Lynchovski, što
je, što se mene tiče, jedna od najvećih pohvala koje mogu dati nekom filmu. To je primjetno u logici sna koju film
isprepliće oko gledaoca i načinu na koji ide od sekvence do sekvence kao i u klizećim i transformirajućim identitetima kroz
koje prolazi glavni glumac. Doista, transformacije kroz koje prolazi Oscar brišu liniju između performansa i stvarnosti
kao da svaki put nestaje u ulozi koja mu dodijeljena "po zadatku". U tim momentima Oscar prestaje postojati i postoji
samo lik kojeg trenutno glumi. Nigdje to nije bolje prikazano nego u dirljivoj sceni gdje je obični starac na smrtnoj postelji
koji se oprašta sa nećakom. Kompletna ta scena je tako nabijena emocijama da je teško povjerovati da se radi samo o još
jednom performansu, o još jednom zadatku. Kao da u tom momentu postoji samo ta realnost gdje starac i djevojka imaju
poslednji heart to heart razgovor bez zadrške. Ali sekvenca se završava, čarolija se slama i Oscar odlazi dalje.
Uz ovu najdraža mi je scena sa Kylie Minogue koja ima nešto od one staro holivudske magije gdje se dvoje bivših
ljubavnika i partnera sreću po poslednji put. Ili da li je poslednji put? Smrt u Holy Motors čini se nema nužno fatalne
konsekvence. Umreš, scena se završava, ustaješ i nastavljaš dalje.

Ultimativno Holy Motors je film koji se ne može lako tematski svesti pod samo jedno značenje. U jednom smislu je
film o trudu i mukama kreativnog rada uloženog u vještinu stvaranja filmskog djela, bilo ono glumačko ili režisersko.
Ali isto tako je i o plodovima toga rada i kreiranju nečega prelijepog i strastvenog.

Ja cu sutra napisati osvrt.

Bloo wrote: ↑01/06/2020 21:54 Ja cu sutra napisati osvrt.

Looking forward to it.

Vrlo interesantan film. Gledao sam ga 2012. godine i moram reći da mi se ovaj put dosta više svidio. Holy Motors je djelo koje nije napravljeno da bi nam se dopao nego da bi ga doživjeli, te kao takav, naravno, ne spada u one filmove koji su dio zabave za šire mase. Upravo zato narativ nije u središtu pažnje, a ipak je bitan jer u njemu s vremena na vrijeme imamo priliku uočiti srž onoga čime se ovaj film bavi, a to je fluidnost (možda i nepostojanje) ljudskog identiteta u dobu sveopšteg neokapitalizma koji nam diktira kako da živimo, šta da činimo, pa i kako da odlazimo u smrt.
Lik Kylie Minogue nam, dok pomalo bizarno pjeva mjuzikl, uz to postavlja egzistencijalno pitanje "Who are we? Who are we?", a onda nakon toga čini ono što čini, što mjenja njeno, hajde recimo, metafizičko stanje. Ona vjerovatno nakon toga spoznaje ko smo, dok smo mi i dalje osuđeni na mjenjanje identiteta koji nam je nametnut, kao što je to slučaj sa Monsieur Oscarom više puta dnevno.
Pitanje je ima li smisla ova egsistencija i ako ima, je li ikako u našu korist? Da li ćemo i mi jednog dana postati šapćući Sveti Motori, kao ona vozila na kraju? Pravi naslov je, naravno, Zastarjeli Modeli, baš kao i svi ti fluidni, prolazni identiteti. Bog nije mrtav, ali mi (who are we?) vjerovatno i ne postojimo.

Ovo definitivno nije film za svakoga. Iako je težak za pratiti i traži involviranog gledaoca, nije uopšte dosadan sekunde i uspio sam ga dovršiti u komadu, bez gledanja na mobitel ili provjere koliko je još do kraja. Kada je završio htio sam da još traje.

Takođe, ovo nije film jednostavnog narativa, nego lamentacijski esej o tome ko smo mi danas i kuda idemo. Istovremeno on je i o tome šta je film danas i kuda on ide. Možda je on i film o smrti filma kao takvog. To ne znamo jer je ovo jedan od filmova koji nema tačnog tumačenja.

Budućnost je. Kamere su postale toliko male da su praktično nevidljive. Jedan pariški glumac ide od "sastanka" do "sastanka" u limuzini koju vozi jedna baba . Između "sastanaka" u limuzini se priprema za novu ulogu, pa jednom je baba koja prosi, drugi put motion tracking glumac za neki sf film, pa je jednom bankar, pa hitman itd. Kada se ne priprema za ulogu on lamentira o tome šta je ljepota i ima li ljepote ako nema posmatrača. Moguće tumačenje stoga je da smo svi mi glumci u svom filmu, svi mi poprimamo razne identitete bilo na ulici, na faksu, na forumu ili na poslu. No šta kada svi postanemo glumci, i ne bude posmatrača, hoće li samim tim nestati i ljepota?

Možda je i stvarnost kao takva zapravo projekcija koju možda gledaju višedimenzionalna bića, kako stvarnost zapravo opisuje aktuelna teorija o svemiru kao hologramu.

Ne znamo ništa osim toga da je ovo jedan od onih filmova koji ti dugo poslije gledanja ostaje u mislima.

ps. još nešto što sam primjetio u ovom meta-meta-filmu: ova baba što vozi limuzinu je glumila u hororu iz šezdesetih "Eyes without a face". Eyes without a face, vozačica limuzine, centralni retrovizor. Zgodno

zomri wrote: ↑01/06/2020 23:06 Ovo definitivno nije film za svakoga. Iako je težak za pratiti i traži involviranog gledaoca, nije uopšte dosadan sekunde i uspio sam ga dovršiti u komadu, bez gledanja na mobitel ili provjere koliko je još do kraja. Kada je završio htio sam da još traje.

Takođe, ovo nije film jednostavnog narativa, nego lamentacijski esej o tome ko smo mi danas i kuda idemo. Istovremeno on je i o tome šta je film danas i kuda on ide. Možda je on i film o smrti filma kao takvog. To ne znamo jer je ovo jedan od filmova koji nema tačnog tumačenja.

Budućnost je. Kamere su postale toliko male da su praktično nevidljive. Jedan pariški glumac ide od "sastanka" do "sastanka" u limuzini koju vozi jedna baba . Između "sastanaka" u limuzini se priprema za novu ulogu, pa jednom je baba koja prosi, drugi put motion tracking glumac za neki sf film, pa je jednom bankar, pa hitman itd. Kada se ne priprema za ulogu on lamentira o tome šta je ljepota i ima li ljepote ako nema posmatrača. Moguće tumačenje stoga je da smo svi mi glumci u svom filmu, svi mi poprimamo razne identitete bilo na ulici, na faksu, na forumu ili na poslu. No šta kada svi postanemo glumci, i ne bude posmatrača, hoće li samim tim nestati i ljepota?

Možda je i stvarnost kao takva zapravo projekcija koju možda gledaju višedimenzionalna bića, kako stvarnost zapravo opisuje aktuelna teorija o svemiru kao hologramu.

Ne znamo ništa osim toga da je ovo jedan od onih filmova koji ti dugo poslije gledanja ostaje u mislima.

ps. još nešto što sam primjetio u ovom meta-meta-filmu: ova baba što vozi limuzinu je glumila u hororu iz šezdesetih "Eyes without a face". Eyes without a face, vozačica limuzine, centralni retrovizor. Zgodno

Da, i na kraju stavlja onu masku kao svojevrsni homage.

dale cooper wrote: ↑01/06/2020 23:11

zomri wrote: ↑01/06/2020 23:06 Ovo definitivno nije film za svakoga. Iako je težak za pratiti i traži involviranog gledaoca, nije uopšte dosadan sekunde i uspio sam ga dovršiti u komadu, bez gledanja na mobitel ili provjere koliko je još do kraja. Kada je završio htio sam da još traje.

Takođe, ovo nije film jednostavnog narativa, nego lamentacijski esej o tome ko smo mi danas i kuda idemo. Istovremeno on je i o tome šta je film danas i kuda on ide. Možda je on i film o smrti filma kao takvog. To ne znamo jer je ovo jedan od filmova koji nema tačnog tumačenja.

Budućnost je. Kamere su postale toliko male da su praktično nevidljive. Jedan pariški glumac ide od "sastanka" do "sastanka" u limuzini koju vozi jedna baba . Između "sastanaka" u limuzini se priprema za novu ulogu, pa jednom je baba koja prosi, drugi put motion tracking glumac za neki sf film, pa je jednom bankar, pa hitman itd. Kada se ne priprema za ulogu on lamentira o tome šta je ljepota i ima li ljepote ako nema posmatrača. Moguće tumačenje stoga je da smo svi mi glumci u svom filmu, svi mi poprimamo razne identitete bilo na ulici, na faksu, na forumu ili na poslu. No šta kada svi postanemo glumci, i ne bude posmatrača, hoće li samim tim nestati i ljepota?

Možda je i stvarnost kao takva zapravo projekcija koju možda gledaju višedimenzionalna bića, kako stvarnost zapravo opisuje aktuelna teorija o svemiru kao hologramu.

Ne znamo ništa osim toga da je ovo jedan od onih filmova koji ti dugo poslije gledanja ostaje u mislima.

ps. još nešto što sam primjetio u ovom meta-meta-filmu: ova baba što vozi limuzinu je glumila u hororu iz šezdesetih "Eyes without a face". Eyes without a face, vozačica limuzine, centralni retrovizor. Zgodno

Da, i na kraju stavlja onu masku kao svojevrsni homage.

"Kavinsky - Nightcall" starts playing...

Ali onda...auti. Što mi je bio apsurdan i komičan momenat, ali opet nekako...štima.

Ja sam stekao dojam da je film svojevrsna kombinacija l'art pour l'art kreda i toka svijesti kao narativnog moda. Ukratko, dva najpretencioznija koncepta koja je umjetnost izrodila posljednja dva stoljeća. Cijela stvar me podsjetila na diskurs o čistoj matematici: apstrakcija, bez praktične primjene, koja se istražuje radi "beauty of the act", kako to kaže protagonist u jednom trenutku, bez pretenzije za bilo kakvim angažmanom. Dakle, film kao čista kinematografija. Suluda ideja, jer snažno vjerujem da umjetnost ne služi nikome i ničemu ako ne služi čovjeku i čovječnosti.

Meni je, također, najupečatljivija bila scena starca koji umire na postelji. Ne iz razloga što je u toj sceni film najviše to što jeste, nego što je najmanje. Riječ je o jednoj od rijetkih scena u kome film, kroz dijalog, doseže didaktičku vrijednost.

dale cooper wrote: ↑01/06/2020 23:19 Ali onda...auti. Što mi je bio apsurdan i komičan momenat, ali opet nekako...štima.

Onako kako sam ja vidio Auti simboliziraju umiruću industriju prave kinematografije. Danas je već evidentno da je tih "pravih", uslovno rečeno, filmova sve manje, a da su kao što Scorsese reče danas filmovi postali amusement park rides. I u Holy Motors smo "otišli na vožnju", u doslovnom i prenesenom značenju, samo na jedan drugi način.

zomri wrote: ↑01/06/2020 23:06
...aktuelna teorija o svemiru kao hologramu...

Hipoteza.

ExNihilo wrote: ↑01/06/2020 23:28

zomri wrote: ↑01/06/2020 23:06
...aktuelna teorija o svemiru kao hologramu...

Hipoteza.

Haha da

Eh da zaboravio sam onu sjajnu uvodnu meta scenu u kojoj sam režiser niotkuda pronalazi i otključava vrata...kino dvorane (tapete na vratima
su neka vrsta duboke šume kao u bajkama, što je mislim značajno)
Publika u sali je začarana, u komi ili dubokom snu, što je ili taste of what's coming ili komentar na današnju publiku.
Optimista u meni mi govori da su začarani magijom filma, ali cinik kaže da je u pitanju današnji manjak pažnje i dosada kino
posjetilaca. Ali šta je sa bebom i psom?

dale cooper wrote: ↑01/06/2020 23:37 Eh da zaboravio sam onu sjajnu uvodnu meta scenu u kojoj sam režiser niotkuda pronalazi i otključava vrata...kino dvorane (tapete na vratima
su neka vrsta duboke šume kao u bajkama, što je mislim značajno)
Publika u sali je začarana, u komi ili dubokom snu, što je ili taste of what's coming ili komentar na današnju publiku.
Optimista u meni mi govori da su začarani magijom filma, ali cinik kaže da je u pitanju današnji manjak pažnje i dosada kino
posjetilaca. Ali šta je sa bebom i psom?

Joj ta scena je totalni Lynch Kada je krenula kontam da nisam pustio neki njegov film iz pogrešnog foldera jer upravo gledam njegovu filmografiju

Just for clarity reasons taj režiser je režiser sam, Leos Carax. Njegova uloga se na imdb označava kao "The Sleeper".
E sad, pošto se on u sceni budi da li to znači da trebamo odbaciti dream-like strukturu ostatka filma ili je uzeti at face value?

zomri wrote: ↑01/06/2020 23:41

dale cooper wrote: ↑01/06/2020 23:37 Eh da zaboravio sam onu sjajnu uvodnu meta scenu u kojoj sam režiser niotkuda pronalazi i otključava vrata...kino dvorane (tapete na vratima
su neka vrsta duboke šume kao u bajkama, što je mislim značajno)
Publika u sali je začarana, u komi ili dubokom snu, što je ili taste of what's coming ili komentar na današnju publiku.
Optimista u meni mi govori da su začarani magijom filma, ali cinik kaže da je u pitanju današnji manjak pažnje i dosada kino
posjetilaca. Ali šta je sa bebom i psom?

Joj ta scena je totalni Lynch Kada je krenula kontam da nisam pustio neki njegov film iz pogrešnog foldera jer upravo gledam njegovu filmografiju

Just for clarity reasons taj režiser je režiser sam, Leos Carax. Njegova uloga se na imdb označava kao "The Sleeper".
E sad, pošto se on u sceni budi da li to znači da trebamo odbaciti dream-like strukturu ostatka filma ili je uzeti at face value?

Da, budi se u početnoj sceni, ali da li je doista budan? Sa obzirom da ima ogroman ključ izrastao iz prsta sa kojim otvara sakrivena
vrata. Dream within a dream?

dale cooper wrote: ↑01/06/2020 23:45

zomri wrote: ↑01/06/2020 23:41

dale cooper wrote: ↑01/06/2020 23:37 Eh da zaboravio sam onu sjajnu uvodnu meta scenu u kojoj sam režiser niotkuda pronalazi i otključava vrata...kino dvorane (tapete na vratima
su neka vrsta duboke šume kao u bajkama, što je mislim značajno)
Publika u sali je začarana, u komi ili dubokom snu, što je ili taste of what's coming ili komentar na današnju publiku.
Optimista u meni mi govori da su začarani magijom filma, ali cinik kaže da je u pitanju današnji manjak pažnje i dosada kino
posjetilaca. Ali šta je sa bebom i psom?

Joj ta scena je totalni Lynch Kada je krenula kontam da nisam pustio neki njegov film iz pogrešnog foldera jer upravo gledam njegovu filmografiju

Just for clarity reasons taj režiser je režiser sam, Leos Carax. Njegova uloga se na imdb označava kao "The Sleeper".
E sad, pošto se on u sceni budi da li to znači da trebamo odbaciti dream-like strukturu ostatka filma ili je uzeti at face value?

Da, budi se u početnoj sceni, ali da li je doista budan? Sa obzirom da ima ogroman ključ izrastao iz prsta sa kojim otvara sakrivena
vrata. Dream within a dream?

i meni tako izgleda, pa ga zato nazvah meta-meta filmom.

beba i pas bar po meni predstavljaju NADU.

onaj ključ me podsjeti na

Al' ja znam kljuc
ja poznajem tu bravu
odkljucacu i stavicu
ti svasta u glavu

Beba i pas su home. At movies you are at home.

pritom, on se budi pored psa kojeg ostavlja da spava?

Je li isti pas? Onaj u kinu je bio pravi crni lovački pas. I djelovao je nekako prijeteće.

Nije, ovaj je mali, mahalski pas.

E ako je prijeteći, onda ne znam kako se to uklapa u ovo "at movies you are at home"

zomri wrote: ↑02/06/2020 00:00 Nije, ovaj je mali, mahalski pas.

E ako je prijeteći, onda ne znam kako se to uklapa u ovo "at movies you are at home"

Ne znam, tako je meni djelovao dok se pomaljao iz polumraka kino dvorane. Doduše dijete je išlo iza njega.

Ne mislim da u ovom filmu treba detaljima učitavati previše značenja. Cijela stvar je više asocijacija nego simbol. Kako već rekoh, tok svijesti.

Moje asocijacije na scenu o kojoj govorimo: kinematografija kao san, film kao dom, film kao macola koja razbija zaleđeno more u nama. Medij buđenja.