Eh da se i ja nadovežem, rođen u BL i pohađao prvi razred dole prije neg smo digli jedra, stari je već duže radio vani. Sjećanje na djetinjstvo je prelijepo, klikeri, cijele pole, strele, praćke, pece, ljeto na vrbas, zima na sanke i slićure itd standard, sve je tu i nikako ne blijedi... Od moje sedme godine saburam između Austrije i Njemačke, škola, fax, posao... Troje djece mi se rodilo na toj relaciji, pohađaju nastavu na Bosanskom, i svjesni su svojih korijena, ali neke posebne žari ili ponosa jednostavno nema. Vjerujem da se osjećaju lijepo dole, mogao bih reći da je omjer 80:20 u korist Austrije... Znaju se sporazumjeti na Bosanskom, ne vole ga pretežno govorit, što je razumljivo jer ga jednostavno ne pričaju dobro kao Njemački. Vole tu i tamo provesti odmor u BiH i posjetiti rodbinu, sin mi čak ima Pjanin dres

pa i pogledamo tu i tamo repku kad igraju negdje blizu, ali tu sav patriotizam i prestaje. Imamo dosta rodbine u Norveškoj i Italiji, tako da smo što se tiče porodičnih susreta svakako razapeti na sve strane. Često skajpaju sa nenom i didom ili šalju jedni drugima slike na whatsapp. Moja bolja polovica je mješanac i rođena van BiH, ali sto puta više privrženija BiH nego ja. Često pravimo odmore odvojeno, ona sa djecom u BiH, ja negdjo drugo...
Kad bi nas neko pitao šta smo, ne bih znao odgovorit. U zadnjih 30 godina me niko nije pitao to pitanje a nisam ni ja nikog, to je banalnost i jednostavno na zapadu nikad posebna tema priče. Ja se svugdje osjećam kao kod kuće, i osim par nasljeđenih nekretnina me ništa ne veže za BiH. Djeca svakako furaju svoj đir i bio bih sretan kad bi nakon školovanja barem ostali u Evropi.