takojegovorio wrote:
U pismu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1976. godine Selimović je za istorijski zapis izjavio da se smatra Srbinom i da pripada korpusu srpske književnosti. U svojoj autobiografiji ,,Sjećanja“, Selimović navodi da vodi porijeklo od drobnjačkog bratstva Vujovića, te da su njegovi preci prešli u islam u 17. vijeku zbog pragmatičnih razloga, s obzirom na prisutnost muslimanskog omanskog carstva u to vrijeme. Selimović je bio član Srpske akademije nauka i umjetnosti.
„Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svog korijena), neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: „Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo time postigli?“
Ova zamjerka i ovakvo pitanje moglo bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo. Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korjenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko poreklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima,“ piše Selimović.
Sad je pitanje da li je bratstvo Vujovića srpskog ili crnogorskog porijekla?
Koliko je meni poznato bratstva i klanovi su specifična za crnogosko i albansko područje.
Postoji detalj u Selimovićevoj biografiji koji on ne navodi, a riječ je o tome da je upravo njegova porodica preselila iz Istočne Hercegovine nakon Hercegovačkog ustanka i sve učestalijih napada na muslimansko stanovništvo.
Selimović se smatrao Srbinom u čisto građanskom smislu. Je l' Selimović slavio slave? Krstio se u nekom manastiru? Mantr'o o Kosovskom boju.
Meša Selimović, kao književnik, produkt je ovoga podneblja i njegova duha. O čemu je pisao nego o Bosni i njegovom čovjeku.
Naravno, baš kao i Andrića, velikosrpski propagandisti će ga početkom devedesetih upregnuti mrtvog u svoja kola kako bi ga iskoristili kao tegleću snagu za potrebe nacionalstičke politike. Bošnjački čistunci, intelektualni ološ svih fela, mu nije mogao oprostiti neke stavove, pa je postao nepožaljan.
Pravo je pitanje, u stvari, kako bi Meša početkom devedesetih gledao na sva ona dešavanja koja su predhodila raspadu Jugoslavije?