MEMORANDUM SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI (nacrt)
Jesen 1986.
Memorandum je podijeljen na deset dijelova, koji su grupisani u dvije cijeline:
Kriza jugoslavenske privrede i društva;
Položaj Srbije i srpskoga naroda;
Radnu grupu su sačinjavali:
Pavle Ivić
Antonije Isaković
Dušan Kanazir
Mihailo Marković
Miloš Macura
Dejan Medaković
Miroslav Pantić
Nikola Pantić
Ljubiša Rakić
Radovan Samardžić
Miomir Vukobratović
Vasilije Krestić
Ivan Maksimović
Kosta Mihailović
Stojan Ćelić
Nikola Čobeljić
Srpska akademija nauka i umetnosti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom trenutku
saopšti svoja viñenja društvenog stanja sa ubeñenjem da time doprinosi traženju izlaza iz
sadašnjih nedaća. Priroda ovog dokumenta, meñutim, ne dozvoljava udaljavanje od ključnih
pitanja jugoslovenske stvarnosti. U ta pitanja se, na žalost, mora svrstati, neodreñen i novijim
zbivanjima silno aktualizovan težak položaj srpskog naroda
Moram priznati da dio o ekonomiji je bio veoma kvalitetan. Nisam sada ja neki reper da kažem akademicima da su napisali kvalitetan rad, ali je ipak bilo hrabro reći da problemi u ekonomiji imaju ishodište u 60im godinama. I ja sam dobio utisak da su u biti napisali da je problem bila "samoupravna" socijalistička ekonomija . Naravno, ne tim riječima. Ali, hrabro je to bilo napisati. Pa čak i 1986.
Tadašnja privredna reforma imala je i dobrih zamisli,
kao što su: debirokratizacija privrede, davanje većeg prostora tržištu, uklanjanje dispariteta
cena, integracija jugoslovenske privrede u svetsku. Na žalost, samo je disparitet cena
unekoliko smanjen, ali ne i potpuno otklonjen, dok ostale zamisli nisu bile ni delimično
ostvarene. Tome nasuprot, nesrećne improvizacije u strategiji razvoja i neuspela rešenja u
privrednom sistemu ne samo što su ostala, već su doživela još neuspelija uobličavanja
sedamdesetih godina.
Privredni razvoj se našao na stranputici već u šezdesetim godinama, kada je 1964.g. opozvan
Petogodišnji plan 1961-1965. godine, koji je, u nastojanju da otkloni uska grla, porast
proizvodnje sirovina i energije postavio kao najvažniji zadatak. Dobro je poznato da ova uska
grla ni do danas nisu otklonjena.
Ovaj dio o radu je baš zakukuljen. Ali, u biti veoma jasan. Konkurentnost se pravila na držanju radnika na malim platama, zapošljavanju koga stigneš i nepodržavanju zapošljavanja koji gdje se ima prednost na svjetskom tržištu.
Prvo, ona nije uvažavala osnovni zahtev optimalnog
razvoja privrede da proizvodne činioce koristi srazmerno njihovoj raspoloživosti.
Opredeljujući se za veću upotrebu društvenog kapitala, koji je kod nas najoskudniji činilac
strategija je u isti mah štedela živi rad koji je najobilniji činilac proizvodnje, Jugoslavija se u
meñunarodnu podelu rada nije uključila sa činiocem koji joj daje komparativne prednosti.
Privredni razvoj je zbog toga neizbežno bio suboptimalan, istovremeno je otvaran širok
prostor za eksplozivno širenje nezaposlenosti.
Da je Alija ovo napisao, bio bi osuđen na 30 godina.
Promašaja je bilo naročito mnogo u izboru osnovnih rešenja u privrednom sistemu. Pre svega,
planiranje je temeljno razoreno. Za drugu polovinu šezdesetih godina petogodišnji plan uopšte
nije donet, a kasniji petogodišnji planovi, bez neophodne podrške sredstava i mera, ostali su
deklaracije koje nikog nisu obavezivale. Ukidanjem planiranja ugašene su koordinirajuće
funkcije federacije, a sputavanjem snaga tržišta gušena je inicijativa privrede. Drugačije
rečeno, niti je privreda usmeravana, niti je prepuštena zakonima samoregulisanja. Pokušaj da
dogovaranje i sporazumevanje zamene plan i tržište pokazao se potpuno neuspešnim. Sistem
u kome svi sa svima treba da se sporazumevaju o svemu nije imao nikakvog izgleda da dobro
funkcioniše. Zbog toga se moralo, više nego što to može biti delotvorno apelovati na
„subjektivne snage“ i preduzimati političko-propagandne kampanje radi regulisanja
privrednih tokova.
Ovdje su u pravu donekle. Jer Slovenija i Hrvatska su sasvim ok plivale u takvom sistemu. Čak donekle i BiH. Samo Srbija nije mogla.
Decentralizacija, prvobitno zamišljena kao osloboñenje privrede od birokratskih snaga,
izrodila se u dezintegraciju po teritoriji i po privrednim granama. Stvoreno je osam privrednih
područja sa nacionalnim ekonomijama kao ideološkom podlogom. Jedinstveno jugoslovensko
tržište bilo je time razbijeno. Republike i pokrajine su sve više zaokruživale i zatvarale svoje
privrede. Na ovu „republikanizaciju“ privrede nadovezala se atomizacija postojećih preduzeća
u vidu osnovnih organizacija udruženog rada. To je bio jedan od najmanje očekivanih koraka.
Usitnjena preduzeća vapila su za integracijom, ne bi li iskoristila prednosti ekonomije velikog
obima, a doživela su, sa osamostaljivanjem, osnovnih organizacija udruženog rada, dalje
usitnjavanje. Tako su dva vida dezintegracije odvukla privredu na antiistorijske puteve
razvoja. Jednoj privredi se ništa gore ne može dogoditi.
Pa eto, ko želi ne nastavi. Možda neko i pročita Memorandum do kraja.
P.S.
Sve to ukazuje koliko se daleko otišlo u zanemarivanju privrednog razvoja, zapravo u odbacivanju
iskustava razvijenih društava i suspendovanju ekonomske nauke. Takva mišljenja su našla
najpotpuniji izraz u tezi da se zahtevi samoupravljanja i efikasnost privređivanja ne daju
izmiriti.
Zbog toga je samoupravljanje ulepšavajući princip, a ne podloga društva. Sistem je u celini nekonzistentan.
U njemu nema ni pravog plana, ni pravog tržišta, niti prave države i pravog samoupravljanja.
Nema rečenice u Islaskoj deklaraciji koja bi mogla biti antidržavna od ove. Al, eto. Ko je kriv Aliji što nije bio akademik.