Dakle, paradoksalnost je paralelno postojanje dvije naizgled suprotstavljene izjave, viđene kao jedna.
One su kao more i talas, Sunce i sunčeva zraka, za onog tko ih vidi kao jedno.
Sunčeva zraka je istovremeno i sunce iako je formalno riječ o dvije pojave. Sunce bi te spržilo, zraka ti
svijetli i miluje toplinom. Ali oboje je Jedno..
Paradoksalnost mojih izjava je čisto formalna, (jer samo u formi i postoji paradoks ), jer ja ne govorim nekome
da je moje tumačenje ispravno i jedino prihvatljivo , naprotiv ja govorim sasvim suprotno.
Moje tumačenje je isključivo moj univerzum, subjektivni , a u ovaj objektivni se ne petljam tumačenjem već
se usklađujem sa njegovim prirodnim principima i zakonitostima. Dakle, ja ne govorim kako se trebaš ponašati
ispravno ili nešto tako, već kažem kako se ispravan čovjek ponaša usklađeno , bez obzira na formu njegovog
ponašanja. Ono što tebi izgleda suprotstavljeno je to što ja kad gvoorim o objektivnom svemiru, kažem da
postoje zakonitosti i principi koje ti možeš da kršiš ali si nagrabusio. Tipa skoči sa zgrade i umisli da letiš, pa
ćeš se razbiti. Isto tako, ne možeš simboliku doslovno shvatati već se ona po svojoj prirodi (a svaka priroda sadržava
princip sebe same) , mora razumjevati. Simboli nemaju nikakvu moć, daje im ih razumjevanje.
Ispravan čovjek razumije simboliku i prihvata je opet po svojoj prirodi. To je usklađenost.
Nema tu kontradikcije, ona bi postojala kad bih ja pripisao jedno, određeno značenje nekom simbolu.
U suštini , svako tumačenje je subjektivnost i kad ga namećete drugima, to se onda zove religija ili ideologija.
Ispravan čovjek ne stvara religiju od svoga tumačenja, on samo govori o principima, da je talas more-a mora talas,
a ne kakav će oblik talasa biti ili treba da bude da bi on bio "ispravan". Svaki je ispravan, a nesvjesnost da ne
postoji odvojenost od mora , ga čini u njegovoj duši odvojenim, iako objektivno nije . Međutim, on to ne zna
pa taj osjećaj odvojenosti , praznine i pogubljenosti, želi nadomjestiti stvaranjem svojih kopija , umnožavanjem
sebe i svoga tumačenja, putem religija i ideologija.
Što se tiče islama, muslimani su to počeli raditi vjerovatno negdje u periodu uspostavljanja halifata Emevija i
njihovo prepisivanje zapadnog pristupa tumačenju svijeta i Boga, po uzoru na susjedna kršćanska carstva.
Oni su to dobro uradili , napravili veliko carstvo, veliki ummet ali su ubili duh i boga, isto kao i njihov uzor
kad su razapeli Isusa, da bi poslije obožavali sam simbol tog razapinjana. Ubiješ duh i onda obožavaš riječi .
Riječi i religija postanu sami sebi svrha , sistem radi sistema.
Elif Lam Mim
Ovo su simboli božijeg govora i ne znače ništa. Međutim to njihovo "ne-značenje" nije beznačajno, ono govori
"više od hiljadu riječi" , da su to samo simboli i da kombinacijom dobivaš mnoštvo izraza ali ako zaboraviš
to da oni sami po sebi, u objektivnoj realnosti ne znače ništa , zarobićeš se u jedan talas , ne vidjevši more.
Tako ej kur'anska paradoksalnost ubijena jer su zahirije tumači bili prestravljeni naizglednim kontradikcijama
i "neredom" koji je vladao u tom pismu i zbiru arapskim harfova, koji su bili nonšalantno pribilježeni na palmine
listove, kože od životinja , bez obilježenih vokala, bez redoslijeda, bez zareza i tačaka.
Forma ajeta koja se vezala najčešće uz neki događaj koji se dogodio TAD , postala je svetinja u smislu da je
taj događaj šablon za sve ostale oblike ponašanja, za vijeke vijekova.
To što su često ti ajeti bili kontradiktorni po formi , jer su upravo slijedeći događaji formalno bili drugačiji
od prethodnih , nije im bio dovoljan išaret da skontaju i pročitaju simboliku događaja .
Oni su se vezali za formu i tako pisali tomove knjiga o knjizi koja se jedva sakupila, a navodne je neke djelove
pojela i koza. U tim knjigama su konačno utvrdili zapadni, kasnije Hegelovski pristup i svjetonazor , koji je bio
neprirodan , kao i u ostalim religijama.
Vrlo malo je razumjelo ili "uzelo pouku" , a većina se pretvorila u fanove Allaha i Kur'ana, imajući neke
masovne projekcije o tome, kao što fanovi imaju o svojim idolima.
Razumjevanje je bilo "hereza" , iako je prijateljstvo čin razumjevanja i jedini način otkrivanja sebe jeste
otkrivanje prijatelju, a ne publici.
P.S.
Nije išaret, znao sam da ćeš to napisati. Sve se to događa spontano, nema "plana" , ali ta spontanost
je bolja od planiranja, ona je božanska. Nema toga što nije išaret ako uđeš u njegovu suštinu
