Vrlo mali broj država priznaje izvršnost stranih presuda u kaznenim stvarima
ili primjenu u nacionalnim pravnim poredcima bez ugovorne osnove. Države
smatraju ius puniendi i njegovo sveobuhvatno korištenje esencijalnim za njihov
suverenitet. Čak je priznanje res judicata stranoj kaznenoj presudi problematično,
osobito kad je riječ o kaznenim djelima počinjenim na teritoriju vlastite
države. Osim vlastitog interesa, države nemaju uvijek dovoljno povjerenja i
vjere u pravosuđenje druge države. Priznanje strane res judicata znači da se
isključuje novi progon ili kažnjavanje (negativan učinak) ili da je odluka uzeta
u obzir u kontekstu drugih sudskih slučajeva (pozitivan učinak). Odbijanje da
se prizna valjanost stranim presudama dovodi do višestrukih progona, što je
sigurno problematično za pojedinca, ali može biti problematično i za međunarodne
odnose među državama. Većina common law pravnih sustava priznaje
res judicata učinak stranoj presudi. U civil law sustavima Nizozemska sigurno
13 Npr. v. Report of the UK law Commission on double jeopardy, 17.24.01.,
www.lawcom.gov.uk
863
J. A. E. Vervaele: Europsko kazneno pravo i opća načela prava Unije
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 2/2005, str. 855-882.
ima najdalekosežnije i najliberalnije odredbe. Nizozemski Kazneni zakon
sadržava opću ne bis in idem odredbu koja se primjenjuje na domaće i strane
presude, bez obzira na mjesto gdje je djelo počinjeno.14 Međutim, Nizozemska
je u tome prilično usamljena.
Ne postoji pravilo međunarodnog prava (ius cogens) koje nameće ne bis in
idem načelo državama na međunarodnoj razini. Primjena ovisi o sadržaju
međunarodnih ugovora. Možemo pronaći ugovorom utemeljene ne bis in idem
odredbe u ugovorima o ljudskim pravima kao i u bilateralnim i multilateralnim
ugovorima o sudskoj suradnji u kaznenim stvarima.
Ne bis in idem načelo ustanovljeno je kao individualno pravo u međunarodnim
pravnim instrumentima o ljudskim pravima, kao što je Međunarodni pakt
o građanskim i političkim pravima od 19. prosinca 1966. (članak 14(7)). Europska
konvencija o ljudskim pravima (EKLJP) ne sadržava takvu odredbu. Bivša
Europska komisija o ljudskim pravima15 poricala je postojanje tog načela u
okviru članka 6. EKLJP, iako nije izričito isključivala da pojedini dvostruki
progoni mogu kršiti pravo na pravično suđenje sukladno članku 6. EKLJP.
Odredba je razrađena u Sedmom protokolu EKLJP (čl. 4), ali je samo manji
broj od 25 država članica EU ratificiralo Protokol br. 7. Ipak, sudska praksa
može biti inspirativna. Većina predmeta odnosi se na definiciju pojma idem.
Nakon nekoliko kontradiktornih presuda16 o primjeni članka 4. Protokola br. 7,
Europski sud za ljudska prava (ESLJP) nastavio je slijediti presudu u predmetu
Franz Fischer v. Austria,17 koja je utemeljena na idem factum. Ipak, u predmetu
Göktan v. France18 čini se da se Sud opet koristio pravnim idem. Iako je sudska
praksa ograničena, neki se zaključci iz nje mogu izvesti. ESLJP se bavi samo
nacionalnim ne bis in idem koje vrijedi u domaćim pravnim poredcima država
stranaka, a ne s međunarodnim ili transnacionalnim ne bis in idem. Time on
slijedi primjenu članka 14(7) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim
pravima UN.19 Iz strasbourške sudske prakse također je jasno da ne bis in idem
14 Komenatar o ne bis in idem u čl. 68. nizozemskog Kaznenog zakona v. P. Baauw, Ne bis in
idem, u: B. Swart and A. Klip (eds.), International Criminal Law in the Netherlands, MPI, Freiburg
im Breisgau, 1997, 75-84. 15 European Commission on Human Rights, 13 July 1970, Application 4212/69, CDR 35, 151.
16 Gradinger v. Austria, judgment of 23 October 1995, Series A no 328-C and Oliveira v.
Switzerland, judgment of 30 July 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-V, p. 1990. 17 Franz Fischer v. Austria of 29 May 2001, Series A no 312 (C), potvrđeno u W.F. v. Austria,
judgment of 30 May 2002, i Sailer v. Austria, judgment of 6 June 2002. V.
www.echr.coe.int 18 Göktan v. France, Judgment of 2 July 2002,
http://www.echr.coe.int/
19 Komitet za ljudska prava odlučio je se da članak 14(7) ne primjenjuje na strane res judicata,
UN Human Rights Committee, 2. studenoga 1987. Nizozemska je formulirala sljedeću rezervu:
“Članak 14. stavak 7l
Kraljevstvo Nizozemske prihvaća odredbu samo ako iz nje ne proizlaze daljnje obaveze u
pogledu članka 68. Kaznenog zakona Nizozemske i članka 70. Kaznenog zakona Nizozemskih
Antila kako se oni sada primjenjuju. Oni glase:
864
J. A. E. Vervaele: Europsko kazneno pravo i opća načela prava Unije
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 2/2005, str. 855-882.
načelo nije ograničeno na dvostruko kažnjavanje, već uključuje dvostruki progon,
što znači da pravilo o uračunavanju nije dovoljno za poštovanje ne bis in
idem. Time se naglašava važnost suradnje na razini izvida i uvođenje una via
odredaba, a ne tzv. antikumulacija sankcija. Drugo, bis u smislu članka 6. EKLJP
uključuje i kombinaciju dviju kaznenih optužbi, što primjerice znači izricanje
kaznene punitivne sankcije i upravne punitivne sankcije.20
Ne bis in idem načelo također je važno kao temelj za odbijanje suradnje u
okvirima međunarodnih ugovora o sudskoj suradnji u kaznenim stvarima. Ne
bis in idem načelo uvedeno je u glavni multilateralni ugovor o izručenju Vijeća
Europe od 13. prosinca 1957. Članak 9. nije normirao samo klasičnu formulaciju
ne bis in idem, koja se odnosi na pravomoćne presude (res judicata), već je
uključio i pravomoćne presude procesnog karaktera. Stari temelj za odbijanje
je obvezan, dok je novi fakultativni. Članak 8. također uključuje fakultativni
ne bis in idem temelj za odbijanje u slučaju lis pendens. Konvencija o izručenju
bavi se ne bis in idem u klasičnom međuvladinom okruženju između zamoljene
države i države moliteljice.
Ne bis in idem odredbe nisu ograničene na ekstradiciju, već su uključene u
brojne konvencije Vijeća Europe o sudskoj suradnji u kaznenim stvarima. U
Europi se od 1970-ih godina nastoji u okviru Vijeća Europe uvesti regionalno
međunarodno ne bis in idem načelo. Kao takvo, ne bis in idem je propisano u
Konvenciji Vijeća Europe o međunarodnom važenju kaznenih presuda (Convention
of the Council of Europe on the International Validity of Criminal
Judgments) iz 1970. godine (članci 53.-57.) i u Konvenciji o transferu postupka
u kaznenim stvarima (Convention on the Transfer of Proceedings in Criminal
Matters) iz 1972. godine (članci 35.-37.) kao obvezno. Ipak, velik broj država
nije ratificirao nijednu od tih dviju konvencija te one sadržavaju veći broj iznimaka
od ne bis in idem načela. U Konvenciji o pranju, traganju, oduzimanju i
konfiskaciji rezultata kaznenih djela (Convention on Laundering, Search, Seizure
and Confiscation of the Proceeds from Crime) iz 1990. godine (članci
18(1e)) koju je ratificiralo veći broj država potpisnica, načelo je fakultativno, a
1. Osim u slučajevima kad je sudska odluka podložna preispitivanju, nitko ne može biti
ponovo progonjen za djelo za koje je sud Nizozemske ili Nizozemskih Antila donio neopozivu
presudu.
2. Ako je presudu donio neki drugi sud, ta osoba ne može biti progonjena za isto djelo u
slučaju (I) oslobođenja ili odustanka od progona ili (II) osude koja je u cijelosti izvršena, oproštena
ili zastarjela.” 20 Klauzula zabrane dvostrukog suđenja (the double jeopardy) u Petom amandmanu nije
ograničena na kazneno pravo, već uključuje građanske i upravne punitivne sankcije. Ipak, nedavno
je u ključnom predmetu United States v. Halper, 490 U.S. 435 (1989), ponovo u određenoj mjeri
ograničena, kao i u Hudson v. U.S., 522 U.S. 93 (1997). V. također Vervaele, J.A.E., La saisie et
la confiscation à la suite d’atteintes punissables au droit aux Etats-Unis, Revue de Droit Pénal et
de Criminologie, 1998, 974-1003.
865
J. A. E. Vervaele: Europsko kazneno pravo i opća načela prava Unije
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 2/2005, str. 855-882.
neke su države ratifikaciji dodale deklaraciju s temeljem za odbijanje zatražene
suradnje. U tim konvencijama svrha ne bis in idem načela jest izbjegavanje
dvostrukog kažnjavanja, ali ne i dvostrukog progona ili istraga. To je razlog
zašto nema ne bis in idem odredaba u Konvenciji Vijeća Europe od 20. travnja
1959. o međusobnoj kaznenopravnoj pomoći i njezinim dodatnim protokolima
koji se bave sudskim zamolnicama.
Čak ako država i priznaje međunarodno ne bis in idem načelo, nastaju problemi
u međunarodnim okvirima zbog različitog tumačenja načela u pogledu
idem, bis itd. Bavi li se ESLJP tim pitanjima i može li pojedinac zahtijevati
primjenu ne bis in idem načela kao subjektivnog prava ili čak ljudskog prava?
Je li ne bis in idem načelo smetnja međunarodnoj suradnji i posebno predaji
osumnjičenika ili je to ljudsko pravo optuženika? U okvirima suradnje ne bis
in idem načelo primjenjuje se samo inter partes, što znači da ono može ili mora
biti primijenjeno između država ugovornica u pogledu konkretnog zahtjeva,
ali se ne shvaća kao individualno pravo erga omnes. Ipak, na taj od države do
države različiti pristup u međuvremenu je utjecala sudska praksa ESLJP.21 U
predmetu Soering22 ESLJP je sukladno člancima 3. i 6. EKLJP odlučivao o
izručenju osumnjičenika u SAD. Rekao je da iako članak 1. EKLJP propisuje
da će “visoke ugovorne stranke osigurati svakome u njihovoj nadležnosti prava
i slobode definirane u I. dijelu Konvencije”, to se ne može čitati u smislu općeg
načela s učinkom da države ugovornice ne mogu predati pojedinca osim ako
su uvjeti koji ga čekaju u državi predaje u cijelosti sukladni svim jamstvima
Konvencije. Ipak, to ne oslobađa ugovorne stranke odgovornosti u smislu Konvencije
za sve i svaku predvidljivu posljedicu izvan njihove nadležnosti.23 Od
te odluke posve je jasno da se načelo prijateljstva i nepreispitivanja ne primjenjuje
u slučaju vjerojatnosti flagrantnog kršenja ljudskih prava. Zamoljena država
ima obvezu ispitati poštuje li država moliteljica ta prava na odgovarajući
način. Nadalje, poštovanje ljudskih prava zajednička je odgovornost obiju
država i građani su ovlašteni na učinkovito pravno sredstvo u tom području. To
znači da postupak izručenja ne pogađa samo odnose među državama, već i
subjektivna prava građana. U predmetima Droz v. France and Spain24 i Iribarne
Perex v. France,
25 koji se tiču međunarodnog izvršenja kaznenih osuda, ESLJP
je također odlučio da su države ugovornice obvezne odbiti suradnju ako se
otkrije da je osuda rezultat flagrantnog negiranja pravde.
13 jebenih godina 
a tek koliko je medijski zanemaren, valjda daleko od ociju, valjda nacemo da se zamjeramo komsijama, ... ni ja nas ne kontam, dobro smo zivi.
