2:87 Korkut: I Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Džibrilom ga pomogli. I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerivali, a druge ubijali.
5:70 Korkut: Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad god bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali.
U Kur'anu se spominje fenomen ubijanja poslanika, tj. ubijanja ili negiranja onih koji praktikujućim vjernicima (Musaov narod, Benu Israil, "jevrejski narod") donose neiskrivljenu poruku, a koju izvornu poruku su, proizilazi iz konteksta, ti vjernici, nominalno i deklarativno monoteisti na pravom putu, iskrivili. Ti poslanici im donose dokaze "jasne"-dakle, očite, gdje oni kojima su usmjereni i sami vide da je istina to što im poslanici govore, ali ipak čine sve da ne usvoje poruku poslanika, čine sve da ostane po starom (praktikovanje iskrivljene izvorne vjere), po svaku cijenu se opiru promjenama i reformama. Kao razloge takvog postupanja Kur'an navodi oholost. To bi trebalo značiti da ti vjernici iskrivljene vjere ne mogu progutati, zbog velikog ega, priznanje da nisu u pravu, da stvari jesu onakve kako ih ti poslanici opiauju, te zbog svog ega, a deklarativno svakako radi navodnog očuvanja "izvorne vjere" (a od koje su sami odstupili) koriste sva sredstva da se odbrane, sačuvaju svoje položaje i ego, od reformatora koje je poslao Bog.
Intrigantno je da u ajetu 2:87 govornik ("Allah") prvo o Musaovom narodu govori u trećem licu, a zatim mijenja to lice direktno se obraćajući slušaocima Kur'ana, govoreći "kad god VAM je koji poslanik donio nešto što nije godilo dušama vašim...". Čini se da navedenom retorikom i stilom govornik ("Allah") hoće reći da je to vječno aktuelna poruka, da nije samo priča o događajima iz prošlosti, nego je akutelna i u trenutku obraćanja slušaocima.
Frojd je također sa svoje stručne strane objasnio fenomen "ubijanja glasnika", a koji je, kako izgleda, postao idiom kada je muslimanski andaluski vladar ubio glasnika loše vijesti.
Važi li ova kur'anska poruka i danas, s obzirom da se govori o poslanicima (rusul) koji su ubijani, dok za Muhameda i u islamskom mejnstrimu važi da je-khatemu-n-nebiyyiin, tj. pečat vjerovjesnika, oni koji donose nove objave, a ne npr. khatemu-r-rusul, tj. nije pečat poslanika, onih koji od Boga dolaze sa poslanicama, a ne novom vjerozakonskom knjigom, tj. koji praktično vrše povratak, sa devijiranog, na izvorno učenje?
Je li "ubijanje poslanika" i danas aktuelno u mejnstrim islamu, da li mejnstrim islam danas na njih gleda kao heretike sa kojima se obračunava na brutalan način?
Trebali li današnji islam reformu? Je li on "izvorni"? Je li normalno da na osnovu doslovne primjen mejnstrim izvora "jedine kod Boga priznate vjere" danas biva počinjeno toliko terorizma i zločina protiv čovječnosti? Jesu li stvarno svi drugi krivi "zato što mrze islam", je li na sceni globalna zavjera protiv islama? Ili se islam treba okrenuti u sebe i počistiti svoje dvorište, izboriti sa retrogradnim i anti-humanim strukturama i učenjima koji se opiru promjeni statusa quo i kritičkoj analizi očite nazadnosti i upitne vjerodostojnosti osnovnih izvora vjere (primarno sahih hadisi)? To je proces koji će se vrlo brzo odviti, ali je samim muslimanima, a i ostatku svijeta, bolje da to dođe iznutra.
Ali je to bjezanje od sustine. 
Pogotovo bi Balkan zaobišao...Inače bi se prosuo i pokazao da je Antihrist, lažnjak, ne bi ništa uspio 
