Ovdje je konačno pravo mjesto da postavim post sa foruma filosofija:
Duhovni graffiti
Na ovaj veoma važan segment duhovne farmakologije, uputio me je, niko drugo do onog poslovičnog Muje iz viceva, koji u jednoj (ne)prilici na pitanje: odakle zna đe se nalazi neobilježena granica izmedju Crne Gore i Srbije, odgovara ovim riječima:
- „ To ti je, ba, onđe đe ti prestanu jebat mater i počnu jebat – oca očinskoga...!“
Ova uzgredna duhovitost, pokupljena sa periferije istočnjačke mudrosti, izražava mnogo više nego li zabavnu dosjetljivost poslovičnog Muje, koji je nešto napodob legendarnog a i kod nas odomaćenog - Nasredin Hodže.
Ova duhovitost se s punim pravom može uzeti kao izvanredna ilustracija duhovnog graffitija, izraza kojim se narod služi da izrazi ono što je u javnom životu uglavnom ili zabranjeno ili strogo sankcionisano od vladajućih mehanizama, ali je po svojoj duhovnoj strukturi koliko nužan toliko i neizbježan...
Zbog toga je itekako zabavno zamisliti mentalni zid koji razdvaja Crnu Goru i Srbiju na kome je, sa jedne strane, ispisan graffiti sa majkom, a s druge onaj sa ocem, da bi se dobio potpuni uvid u ono što bi mogli nazvati – duhovnim graffitima – ili opštepoznatim i prisutnim – psovkama..
Jer, što su psovke drugo, do izvjesni - usmenih graffiti - jednako prisutni u usmenoj komunikaciji, kao što su oni pisani, (sve)prisutni po, uglavnom skrivenim ali i javnim urbanim prostorima.
Posebno u zadnje vrijeme graffiti, kao način ličnog izraza, postaje globalno rasprostranjen i već počinje da prerasta u svojevrstan umjetnički izraz, koji uglavnom koristi engleski jezik...
Da su psovke najspontaniji izrazi, svjedoči i veliko zanimanje francuskog pjesnika Žana Prevera (Jean Prevert) za našu psovačinu koju je shvatao kao posebno pjesnički izražajnom, stalno u potrazi za što orginalnijim psovkama kojima je punio svoju bilježnicu... Zanimljivo je, ali ne i čudno, što je za najomiljeniju psovku odabrao baš onu, pozdravnu, koja glasi:
- „ Jebo sliku svoju...!“
Vjerujem da će se mnozina složiti s ovim originalnim izborom...
No, isto kao što medju graffitima, razlike postoje i medju duhovnim (usmenim); graffitima postoje izvjesne razlike, tako da ih, osim medju psovkama, možemo naći i u poslovicama, izrekama i ostalim opštenarodnim umotvorinama...
Dovoljno je sjetiti se one kafanske:
- „Blago tome ko rano poludi, vas mu život u veselju prođe...“
Jasno je da ovako sumorni duhovni graffiti mogu nastati jedino u sadjejstvu sa alkoholom, jer ko bi razuman pristao da svoj život prepusti tako razornom shvatanju stvarnosti, kako bi mu život "protekao" u nepodnošljivo tragičnoj - „zabavi“...!?
Osim ovakvih duhovnih graffitija, posebno tamne boje, postoje i oni, šareni i razigrani, koje se u javnosti izražava na uho ili u krugu prijatelja, obično u pratnji značajno iskrivljenog „izvjesnog“ osmjeha a uglavnom je iz kategorije opštenarodnih mudrosti posebne namjene, te ćemo ga citirati kao mentalni (duhovni) preparat narodne farmakologije, koji glasi:
- „Pička nije sapun, pa da se potroši....!“
Ovaj graffiti nesumnjivo spada medju ljepše izraze narodne (naivne?) govorne umjetnosti, zbog toga što na veoma suptilan način asocijativno veže izvjesnu dubokointimnu tjelesnu vlagu, sa podatnom glatkoćom mirisne vlage toaletnog sapuna, u potsvjesnoj namjeri, da bi se time, poetski, uslovile i neke – čežnjive – motivacije u medjuljudskim odnosima... Uuuuh, kakav izraz...!
Sličan izraz, ovoga puta po muškoj liniji, uveliko je grublji od ovog koji smo naveli, jer (skoro naredbodavno) glasi:
- „Jeba, ne jeba..., kurcu vrijeme prolazi...“
Ovom nesmiljenom konstatacijom sa prizvukom prebacivanja, ovaj se muški organ uzima kao egzistencijalan faktor, poput onog "nadrkanog" štapa (stuba), koji na sunčanom satu, svojom sjenkom pokazuje kako vrijeme, neumitno, prolazi ili, što je mnogo nepovoljnije, na klatno zidnog časovnika, koje mlitavo i ravnodusno, odbrojava preostale minute...
http://forum.klix.ba/filosofija-mudrost ... 68s50.html