Forum Klix.ba

117. BENIN


Broj stanovnika: 11 miliona
BDP po stanovniku: 2000 $
Broj takmičara: 6

Ako bih tražio jednu tipičnu afričku državu, koja ni po čemu ne odskače od afričkog prosjeka, to bi bio Benin. Jednostavno je malo toga što se može izdvojiti kao specifičnost ove zemlje. Nije riječ o velikoj zemlji, ali nije ni mala. Siromašna jeste, ali je mila majka kakvih ima. Ovdje ima dosta i kršćana, i muslimana, i pripadnika tradicionalnih afričkih religija. Ima kolonijalnu prošlost (portugalsku, pa francusku), a ima i svoju komunističku fazu u toku Hladnog rata. Za razliku od mnogih drugih afričkih zemalja, Benin jedino nije imao većih vojnih sukoba. Prvobitno ime mu je bilo Dahomej, a prije nekoliko stoljeća Evropljani su ovom i okolnom području dali naziv Obala robova. Vjerujem da tu nije potreban komentar i dodatno objašnjenje.

Benin u svijetu nije prepoznat kao sportska nacija. Praktično ni u jednom sportu nemaju značajna postignuća na internacionalnom nivou. Na olimpijskim igrama se pojavljuju od 1972. godine, ali su uvijek ostajali miljama daleko od osvajanja medalje. Uglavnom su zastupljeni u atletici i borilačkim sportovima, a u novije vrijeme i plivanju (reda radi).

Olimpijske igre u Rio de Janeiru se mogu smatrati do sada najuspješnijim za Benin. Po prvi put su imali predstavnika u mačevanju (Yemi Apithy), koji je nosio zastavu na ceremoniji otvaranja. On je inače rođen i živi u Francuskoj, a za Benin ga veže porijeklo. Iako je pružio dobar otpor favorizovanom njemačkom protivniku u disciplini sablja, ispao je odmah u prvom kolu. Najveći rezultat je međutim ostvarila atletičarka Noelie Yarigo na 800 metara. Iznenadila je dobrom trkom u kvalifikacijama, te se plasirala u polufinale. I u ovoj fazi je također bila vrlo dobra, ali joj konačno 14. mjesto ipak nije bilo dovoljno za finale. Ipak, i ovako je riječ o historijskom uspjehu za ovu zemlju. Zadovoljan može biti i džudista Yovo. On je uspio da porazi portugalskog protivnika, prije nego je ispao u osmini finala. Čini se da se polako nazire napredak u razvoju beninskog sporta...


Noelie Yarigo

116. KOSTARIKA


Broj stanovnika: 4,6 miliona
BDP po stanovniku: 15 000 $
Broj takmičara: 11

Kostarika je država čija je teritorija skoro iste veličine kao i teritorija Bosne i Hercegovine, ali koja ima za oko milion stanovnika veću populaciju. Riječ je o prilično cool državi. Kostarika je smještena u ne baš lijepom susjedstvu Centralne Amerike, ali je usprkos tome uspjela podići životni standard svojih građana na razmjerno visok nivo. Posebno velika pažnja se pridaje ekološkim pitanjima, a kostarikanske prašume imaju najveći stepen očuvanosti na svijetu. Kostarika je također najveća država svijeta koja nema vojsku, a pri tome ima prilično razvijenu demokratiju i unutrašnju političku stabilnost (za razliku od skoro svih država iz okruženja). Da ne ispadne sad da je ovo raj na zemlji, treba reći i to da ova država ima i brojne probleme, kao što su neadekvatna infrastruktura ili značajan broj siromašnih.

Usprkos višem stepenu razvoja, i Kostariku je uhvatio latinoamerički sindrom u sportu - osim fudbala, slabo im šta drugo ide. Naravno, kada govorimo o fudbalu, treba reći da je kostarikanska reprezentacija jedna od najjačih u CONCACAF zoni. U posljednje vrijeme je redovan sudionik svjetskih prvenstava, a posebno dobar utisak je ostavila na posljednjem (penali su ih dijelili od polufinala). Na golu državnog tima stoji jedan od trenutno najboljih golmana svijeta - Keylor Navas. Kostarikanska liga se također poslije meksičke i američke smatra najjačom u navedenoj kontinentalnoj zoni. Nastupi kostarikanskih sportista na olimpijskim igrama su generalno znatno lošiji dio ove priče. Ipak, Kostarika se upisala na listu država koje su osvajale medalje. To je međutim isključiva zasluga plivačke porodice Poll, tačnije sestara Claudije i Silvije. Prva je osvojila tri medalje (od čega jednu zlatnu), a druga još jednu - ukupno četiri. I to je sve od ove države u njenoj 80 godina dugoj olimpijskoj historiji. Biciklizam je također popularan individualni sport među Kostarikancima, ali zbog velike konkurencije na međunarodnoj sceni, njihovi biciklisti rijetko dolaze do naročitog izražaja.

U posljednje vrijeme sve se više počinju nametati i kostarikanski atletičari, a posebno trkač Nery Brenes. On već ima nekoliko trofeja sa međunarodnih takmičenja, između ostalog i sa Panameričkih igara u utrci na 200 metara. U Riju je uspio nadmašiti i sam sebe. U kvalifikacijama je imao jedno od najboljih vremena, postavivši novi državni rekord. U polufinalu je također bio dobar, ali je završio na tek solidnom 14. mjestu, zbog čega se nije našao u finalu. Sličan uspjeh je napravio i na 400 metara, osvojivši istu poziciju u polufinalu. Ostali atletičari i kolege iz drugih sportova nisu bili na njegovom nivou. Čisto reda radi ću spomenuti još i 30. mjesto triatlonca Chacona...


Nery Brenes

115. LUKSEMBURG


Broj stanovnika: 580 hiljada
BDP po stanovniku: 101 000 $
Broj takmičara: 10

Iako ga službeno nazivaju Velikim Vojvodstvom, Luksemburg je zapravo jedna od malih država Evrope. Historija ove državice je vezana uz istoimenu srednjovjekovnu dinastiju. Luksemburžani su kao narod zapravo neka mješavina Nijemaca i Francuza. Ovo je jedna od najrazvijenijih država svijeta (druga je u iznosu BDP-a po stanovniku), te je jedna od osnivačica Evropske unije. Mnoge evropske institucije su smještene baš u Luksemburgu. Zastava joj se vrlo slična holandskoj, a razlika je samo u nijansi plave boje (luksemburška je svjetlija). Luksemburg ima vrlo veliku portugalsku zajednicu.

Luksemburški sportisti su najviše sportskih uspjeha imali u prvoj polovini 20-tog stoljeća, kada konkurencija na međunarodnom nivou nije bila tako velika (broj država je bio znatno manji nego danas). U ta sada već davna vremena, Luksemburžani su osvojili svoje dvije jedine medalje sa ljetnih olimpijskih igara - u dizanju tegova i atletici. Nedavno je otkriveno da je pobjednik maratona sa igara 1900. godine bio također Luksemburžanin, iako se dugo vjerovalo da je Francuz. IOC međutim još uvijek njegovu medalju nije pripisao Luksemburgu. U 1920-tim godinama su imali i vrlo uspješnog biciklistu Nicolasa Frantza, koji je bio dvostruki osvajač Tour de Francea. Iako rijetko učestvuje na zimskim igrama, Luksemburg i tu ima dvije medalje. Za njih je zaslužan naturalizovani skijaš Marc Girardelli, koji je u Albertvilleu 1992. godine uzeo dva srebra. U kontekstu današnjice, Luksemburžani se bave raznoraznim sportovima, ali zbog populacijske limitiranosti i dominantnog amaterizma su rijetko koji razvili do vrhunskog nivoa. Za luksemburške tenisere možemo reći da su privukli najveću pažnju na međunarodnom nivou.

Iako nisu osvojili medalju već preko 60 godina na ljetnim olimpijskim igrama, luksemburški sportisti često postižu neke respektabilne rezultate. Tako je bilo i ove godine. U prilično glomaznim biciklističkim uličnim utrkama, dvoje predstavnika Luksemburga je uspjelo zauzeti mjesto unutar 20 najboljih u poretku. Ovaj uspjeh je posebno veliki za veterana Fränka Schlecka, koji je završio kao 20. u konkurenciji čak 144 takmičara. Christine Majerus je osvojila još bolje 18. mjesto, ali u znatno kraćoj konkurenciji. Potom treba izdvojiti i vrlo solidan nastup predstavnika u tenisu i stolnom tenisu. I jedan i drugi (Gilles Müller i Ni Xialian) su uspjeli eliminirati po dvojicu protivnika, prije nego što su zaustavljeni u trećem kolu. Müller, inače igrač u top 40 tenisera svijeta, tom prilikom je izbacio favorizovanog Francuza Tsongu. Plivači Carnol, Stacchiotti i Meynen su također ostvarili zadovoljavajuće rezultate, iako se niko od njih nije domogao polufinala. Najskromnija ostvarenja su bila kod atletičara...


Fränk Schlek

114. PERU


Broj stanovnika: 31 milion
BDP po stanovniku: 13 000 $
Broj takmičara: 29

Peru je jedna od većih država Južne Amerike. Ovu zemlju presijeca visoki planinski lanac Anda, koji razdvaja relativno suho pacifičko priobalje i peruanski dio Amazonske prašume. Rijeka Amazon nastaje u Peruu, spajanjem Urubambe i Maranona. Historijsko jezgro civilizacije Inka se nalazilo baš na ovom području, zajedno sa Machu Picchuom, danas poznatom turističkom destinacijom. Peruanska kultura je u svijetu najprepoznatljivija kroz jedinstveni muzički izričaj, u kojem centralni značaj imaju puhački instrumenti poput panove frule. Poznatu pjesmu 'El condor pasa' koju su preradili mnogi muzičari širom svijeta, Peruanci smatraju svojom nacionalnom pjesmom. According to South Park, peruanski bendovi štite čovječanstvo od pojave divovskih zamoraca koji prijete da unište svijet.

Slično kao i ostale latinoameričke države, Peru se ne može baš pohvaliti uspješnom sportskom tradicijom, sa izuzetkom fudbala. Fudbal je i u Peruu "više od najvažnije sporedne stvari na svijetu" (da upotrebim i taj kliše). Fudbalska reprezentacije je dvostruki osvajač kontinentalnog prvenstva, te četverostruki učesnik na svjetskom prvenstvu. Međutim, i pored toga, spada u red slabijih južnoameričkih selekcija, ali znamo kakva je tu konkurencija. Od ostalih timskih sportova treba istaknuti odbojku. Ženski odbojkaški tim Perua je jedan od najjačih u Južnoj Americi, a u prošlosti je bio i dominantan. U Seoulu 1988. godine je osvojio srebrenu olimpijsku medalju. Pored te, Peruanci su u svojoj historiji osvojili još samo tri olimpijska odličja, što je za državu ove veličine malo. Vlasnici sve tri su strijelci, a posljednja je osvojena 1992. godine u Barceloni. Kao i ostale dominantno planinske zemlje iz tropskog pojasa, Peru na olimpijske igre i atletska prvenstva šalje relativno veliki broj takmičara u maratonu i brzom hodanju, ali u ovim disciplinama su daleko od svjetskog vrha.

Ove godine je u Riju za Peru nastupalo čak 29 sportista, i to svi u individualnim disciplinama. Očekivano je najviše bilo predstavnika u maratonu i brzom hodanju - 11. Neki od njih su ostvarili i veoma dobre rezultate - Kimberly Garcia je bila 14. u brzom hodanju na 20 kilometara, a Gladys Tejeda 15. u ženskom maratonu. Možda se nekom 15. mjesto u maratonu ne čini spaktakularnim, ali treba imati u vidu da je Tejeda ostavila 140 konkurentica iza sebe. Vrlo dobar je bio i trkač David Torrence na 5000 metara, koji se uspio plasirati u finale ove discipline, postavivši novi državni rekord. Rezultati peruanskih sportista izvan atletike na ovim igrama su bili vrlo loši. Najbolji ne-atletski rezultat je ostvario veslač Garcia (20. mjesto)...


Gladys Tejeda

113. BERMUDA


Broj stanovnika: 64 hiljade
BDP po stanovniku: 84 000 $
Broj takmičara: 8

Bermuda je mali arhipelag na sredini Atlantskog okeana. Prije otkrića od strane Evropljana na Bermudi nije živio niko. Njegovi prvi stanovnici su zapravo bili Englezi, koji su ga i pretvorili u prekomorski posjed Velike Britanije. Kako je Bermudi lijepo u ovom statusu, posebno sa aspekta ekonomskog blagostanja, nikada nije zatražena nezavisnost. Ono po čemu su ova ostrva posebno poznata je fenomen tzv. Bermudskog trougla, u kojem navodno nestaju brodovi i avioni. Naučnici i faktografi za isti imaju racionalna objašnjenja (npr. učestalost tropskih ciklona), ali to ne ometa pojedince i grupe da se bave njegovom mistifikacijom.

Ovo je najmanja zemlja koja je ikada osvojila olimpijsku medalju. Tu čast im je donio bokser Clarence Hill 1976. godine. Obzirom na svoju veličinu, Bermuda generalno ima vrlo dobre sportske rezultate, naročito u atletici, jedrenju, plivanju, te zanimljivo konjičkom sportu. Čak i na zimskim olimpijskim igrama redovno imaju predstavnike od 1992. godine, iako su Bermuda i snijeg apsolutno nespojivi pojmovi. Što se tiče ekipnih sportova - što je popularno u Engleskoj, popularno je i na Bermudi, jedino se rezultati ne mogu porediti.

Od ovogodišnjih osam predstavnika Bermude u Rio de Janeiru, daleko najviše je pokazala triatlonka Flora Duffy, inače bronzana sa posljednjih Panameričkih igara. U Riju nije mogla do medalje, ali je u konkurenciji od 55 takmičarki zauzela odlično 8. mjesto. Za pobjednicom je kasnila tek nešto više od dvije minute. Njen uspjeh još više dobiva na značaju ako se zna da joj je u djetinjstvu dijagnosticirana anemija. Ostali bermudski predstavnici su ostvarili ipak znatno skromnije rezultate. Tek su veslačica Pearson i skakač u dalj Smith ostvarili solidan plasman - oboje su bili 16. u svojim disciplinama...


Flora Duffy

112. GVATEMALA


Broj stanovnika: 16 miliona
BDP po stanovniku: 7700 $
Broj takmičara: 21

Neki su sigurno primijetili da mnoge centralnoameričke zastave izgledaju slično (plavo - bijelo - plavo). To je zato što su te države nastale raspadom kratkotrajne Federalne Republike Centralne Amerike, čija je zastava bila upravo takva, nalik argentinskoj. Simbolika je u tome što se ona nalazila između Tihog okeana i Karipskog mora, koji su logično predstavljeni plavom bojom. Današnja Gvatemala također ima i pacifičku i karipsku obalu, ali je njeno stanovništvo većinom skoncentrisano dublje u planinskoj unutrašnjosti. U ovim područjima visije pružaju puno bolje životne uslove od prašumskih i močvarnih nizija. U prašumama sjeverne Gvatemale je smješten Tikal, poznati majanski grad (tačnije njegovi ostaci). Moderna historija Gvatemale je nažalost obilježena unutrašnjim sukobima i kriminalnim aktivnostima.

Gvatemala je svoju prvu olimpijsku medalju osvojila prije četiri godine u Londonu. Za to je bio zaslužan Erick Barrondo, koji je tada osvojio drugo mjesto u brzom hodanju na 20 kilometara. Sigurno primjećujete da je ovo brzo hodanje prilično popularno u Latinskoj Americi. Gvatemala recimo redovno šalje veći broj takmičara u ovom sportu, što joj se eto tek 2012. godine isplatilo. Naravno, Gvatemalci se bave različitim sportovima. Popularni su: biciklizam, plivanje, badminton, dizanje tegova, neki borilački sportovi, o fudbalu da i ne govorim, ali neki veliki svjetski rezultati u tim disciplinama izostaju. Ipak, relativno veliki broj predstavnika Gvatemale (preko 15) je skoro uvijek prisutan na olimpijskim igrama.

Ove godine je za Gvatemalu u Riju 'brzo hodalo' čak sedmero predstavnika, ali su oni većinom razočarali. Posebno se to odnosi na spomenutog Barronda, koji je kao branilac srebra završio na sramotnom 50. mjestu u svojoj disciplini. Nešto bolja je bila njegova žena Mirna Ortiz, koja je na 20 kilometara osvojila pristojno 30. mjesto. Ugled gvatemalskog sporta su ovaj put popravili sportisti iz drugih disciplina, iako je medalja izostala. Najbolji je bio jedriličar Juan Ignacio Maegli, koji je u klasi laser zauzeo vrlo dobro 8. mjesto. On momentalno važi za ponajboljeg jedriličara na američkom kontinentu. Potom treba spomenuti i dobar nastup plivača Martineza, kojem je u disciplini 100 metara leptir stilom polufinale pobjeglo za samo 14 stotinki. Dizač tegova Pineda je u najlakšoj kategoriji osvojio pristojno 10. mjesto. Strijelac Enrique Brol je zauzeo također solidno 10. mjesto u trapu. I Charles Fernandez može biti zadovoljan svojim plasmanom u modernom pentatlonu - 15. mjesto...


Juan Ignacio Maegli

111. EKVADOR


Broj stanovnika: 16 miliona
BDP po stanovniku: 12 000 $
Broj stanovnika: 38

Evo još jedne latinoameričke države. Ova je smještena uz pacifičku obalu Južne Amerike, a također se ubraja u andske zemlje. Presijeca je ekvator, po kojem je i dobila ime. Ima sličnu zastavu kao Kolumbija, jer je nastala odvajanjem od iste. Pripada joj i Galapagos, nadaleko poznati arhipelag po svom biodiverzitetu. Iako mi ekvadorsku ekonomiju uglavnom asociramo sa bananama (jer nam uglavnom od tamo stižu), nafta je zapravo mnogo važnija u smislu izvoza i rasta BDP-a ove države. Ekvador je i član OPEC-a. Julian Assange (Wikileaks guy) već godinama živi u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, budući da mi je ova država odobrila azil.

Fudbal je daleko najpopularniji sport i u Ekvadoru. Iako njegova reprezentacija nema veliki broj svjetskih zvijezda, ona već dvije decenije uspijeva da se uspješno nosi sa mnogo renomiranijim selekcijama iz Južne Amerike. Ekvadorce je posebno teško, gotovo nemoguće pobijediti na njihovom stadionu u Quitu, na nadmorskoj visini iznad 2000 metara u Andima. U posljednje vrijeme se sve više razvijaju i individualni sportovi, zbog čega i broj ekvadorskih predstavnika na olimpijskim igrama kontinuirano raste u ovom stoljeću. Do sada istina imaju samo dvije medalje, i to pogodite u kom sportu... Fudbalu nije, ali jeste u brzom hodanju. Obje je osvojio Jefferson Perez, i to u razmaku od 12 godina - u Atlanti 1996. godine zlato, a u Beijingu 2008. godine srebro. Da, brzo hodanje i maraton su i ovdje popularni, rekli bismo iz determinističkih razloga. Pored ovih tradicionalnih disciplina koje zahtijevaju izdržljivost, i sprinterske discipline su sve zastupljenije. Boks je također vrlo popularan sport među mladim Ekvadorcima.

Ove godine u Riju je bilo 38 ekvadorskih sportista, što je rekordna cifra za ovu zemlju. Posebno je impresivno to što u ovu brojku nije uključena niti jedna reprezentacija - dakle, sve su takmičari u individualnim sportovima. Među njima je bilo čak 17 atletičara - dvije sprinterke, a ostalo dugoprugaši (jal' hodanje, jal' trčanje). Iznenađujuće je da su se bolje pokazale sprinterke (Landazuri i Tenorio), obje su se plasirale u polufinale trke na 100 metara. Angeli Tenorio je za senzacionalni ulazak u finale nedostajalo svega 20 stotinki. Maratonac Byron Piedra je također napravio dobar rezultat - 18. mjesto. Najbliže medalji je prišla ipak dizačica tegova Alexandra Escobar u kategoriji do 58 kilograma, osvojivši odlično, ali najnesretnije četvrto mjesto. Dobra je bila i njena kolegica Neisi Dajomes u nešto težoj kategoriji, sa osvojenim 6. mjestom. Bokseri su također dostojno predstavili svoju zemlju. Od njih četvorice, trojica su prošli bar jednu prepreku, a dva Carlosa - Quipo i Mina su bili četvrtfinalisti u svojim kategorijama. Od ostalih sportova valja izdvojiti 9. mjesto plivačice Arevalo u plivačkom maratonu, 11. mjesto kajakaša de Cesarea, te pobjedu džudistkinje Garcije nad gvinejskom protivnicom. Ako ovako nastave, Ekvadorci će uskoro sigurno doći do još medalja...


Carlos Quipo (plavi)

sajpruse, popravis mi dan svaki put

.

110. GVAJANA


Broj stanovnika: 740 hiljada
BDP po stanovniku: 7900 $
Broj takmičara: 6

Još uvijek smo na zapadnoj hemisferi, tačnije u Južnoj Americi. Na prošloj stranici sam pisao o Surinamu. Većina napisanog tada, vrijedi i za Gvajanu. Ove dvije susjedne države su veoma slične, a jedina veća razlika je u bivšem kolonijalnom gospodaru. Surinam je bivša holandska kolonija, a Gvajana britanska, pa se tamo govori holandski, a 'vamo engleski. Doduše, u obje države je u širokoj upotrebi kreolska varijanta ovih jezika. Geografske analfabete će Gvajanu često miješati sa Gvinejom, a to znači da će promašiti kontinent. Gvajana je poznata između ostalog i po velikom Gvajanskom gorju, jednom od najstarijih na svijetu.

Gvajana i u sportskom smislu dosta liči na Surinam, sa to razlikom što se ovdje nije rodio veliki broj planetarno poznatih fudbalera. Najpopularniji sport je kriket, a gvajanskih kriketaši (?) nastupaju za reprezentaciju Zapadne Indije, kao jedina kontinetalna zemlja u mnoštvu karipskih ostrva koji čine 'Zapadnu Indiju'. Relativno su popularni i neki drugi timski sportovi, što konvencionalni (fudbal i košarka), što nekonvencionalni (netbol i skvoš), ali to je malo relevantno u kontekstu olimpijskih igara. Tu do izražaja dolaze predstavnici u individualnim disciplinama, među kojima su najbrojniji atletičari. Ipak, jedina gvajanska medalja u historiji nije osvojena u 'kraljici sportova', nego u boksu. Bokser Michael Anthony je 1980. godine iskoristio bojkot zapadnih zemalja da se iz Moskve vrati sa olimpijskom bronzom.

Ova zemlja je u Rio poslala šest predstavnika, za Gvajanu prosječan broj, od čega tri muškarca i tri žene (gender equality, yeah). Raspored po sportovima je bio - četvero atletičara i dvoje plivača. Iz poslovične prosječnosti rezultata gvajanskih sportista ovaj put se izdigao troskokaš Troy Doris, inače rođeni Amerikanac gvajanskog porijekla. On je u kvalifikacijama svoje discipline ostvario sjajan šesti rezultat i tako se plasirao u finale. U finalu je imao još duži skok (16,90 metara), ali je završio plasiran jedno mjesto niže u odnosu na kvalifikacije. Bez obzira na to, ovo je veliki uspjeh za njega i njegovu zemlju. Kao što rekoh, preostala petorka je bila loša do prosječna. Najmanje loš je bio trkač Winston George, koji je u kvalifikacijama utrke na 400 metara završio 28. među 53 takmičara. Plivači su potpuno zakazali, posebno nosilac zastave Hannibal Gaskin, koji je bio pretposljednji u svojoj disciplini...


Troy Doris

PS uglavnomja, drago mi je

109. SIRIJA


Broj stanovnika: 17 miliona
BDP po stanovniku: 5000 $
Broj takmičara: 7

Šta reći o Siriji? Ništa... Ko ima želudac i živce, bujrum nek čita: http://forum.klix.ba/sirija-vol-2-t139648.html

Inače, već dvije ljetne olimpijade su prošle otkako je Sirija u ratnom haosu. Ipak, to je nije omelo da pošalje sportiste pod državnom (neki bi rekli Assadovom) zastavom i u London, i u Rio. Sirijci redovno učestvuju i na drugim međunarodnim takmičenjima. Tako su se npr. uspjeli plasirati u finalni krug kvalifikacija za naredno svjetsko fudbalsko prvenstvo. Domaće utakmice istina igraju u drugim zemljama (Iranu, Omanu, pa čak i Maleziji). Ni domaća prvenstva nisu stala, ali se uglavnom igraju u sigurnijim dijelovima države, npr. u Damasku i Latakiji. Sad, kada smo vidjeli da sportski život u Siriji nije stao, da se prisjetimo njenih historijskih uspjeha na olimpijskim igrama. Nije to država sa prebogatom sportskom tradicijom, ali se može pohvaliti sa tri olimpijska odličja. Najsjajnije je donijela sedmobojka Ghada Shouaa iz Atlante 1996. godine. Preostala dva su zasluga dvojice predstavnika u borilačkim vještinama - hrvača Josepha Atiyeha i boksera Nassera Al Shamija. Kada ove tri medalje stavimo u kontekst dostignuća ostalih arapskih zemalja - reklo bi se prosjek.

Ove godine se u Rio de Janeiru našlo devet Sirijaca, od čega je sedmero nastupalo pod sirijskom, a dvoje (izbjeglice) pod olimpijskom zastavom. Iako vjerujem da im je rezultat bio u drugom planu, Sirijci mogu biti zadovoljni performansom jednog svog predstavnika. Riječ je o skakaču u vis Majededdinu Ghazalu, koji je podijelio odlično 7. mjesto u finalu ove discipline sa još dvojicom konkurenata, sa preskočenih 2,29 metara. Ipak, treba reći da ovo nije najbolje što ovaj skakač može. Preskakao je on ranije čak i 2,36. Od ostalih, relativno zadovoljna može biti i plivačica Bayan Jumah, sa osvojenim 49. mjestom među 91-om takmičarkom na 50 metara slobodnim stilom. Za kraj, poželimo kraj ovog ludila u Siriji što prije, a za sport će onda lako...


Majededdin Ghazal

108. PANAMA


Broj stanovnika: 3,9 miliona
BDP po stanovniku: 21 000 $
Broj takmičara: 10

Čitava historija nezavisne Paname i njen ekonomski razvoj se vrti oko Panamskog kanala. Ovaj vještački prokopan kanal na najužem dijelu centralnoameričke prevlake je od izuzetne važnosti za svjetski saobraćaj i ekonomske tokove, a posebno one američke. Na kraju krajeva, Panama i postoji zbog tog kanala. Ovo područje je nekada bilo dijelom Kolumbije. Kako kolumbijska vlada na prelazu XIX i XX stoljeća nije bila baš voljna da zbog američkih interesa prokopa pomenuti kanal, Amerikanci su se potrudili da se Panama otcijepi. Nakon što je kanal izgrađen, on se nalazio pod direktnom kontrolom SAD-a, sve do 1977. godine, kada je tzv. Zona kanala vraćena pod teritorijalni suverenitet Paname. Kasnije je uslijedila jedna američka vojna intervencija sa ciljem svrgavanja predsjednika Manuela Noriege, od kada Panama zajedno sa normalizacijom američko-panamskih odnosa bilježi kontinuiran ekonomski progres. Danas je jedna od razvijenijih država u Latinskoj Americi, opet ponajviše zahvaljujući kanalu. Najveći broj brodova u svijetu plovi upravo pod panamskom zastavom.

Panamski sportisti najviše uspjeha imaju u atletici, bilo u historijskom, bilo u savremenom kontekstu. Atletičari su ovoj zemlji donijeli jedine tri olimpijske medalje u dosadašnjoj historiji. Dvije bronze je donio sprinter La Beach iz Londona, davne 1948. godine. Treća panamska medalja, ona najsjajnija, vlasništvo je Irwinga Saladina - bivšeg olimpijskog, svjetskog, panameričkog i centralnoameričkog šampiona u skoku u dalj. Olimpijsko zlato je donio iz Beijinga prije osam godina, a bio je prvi favorit i na olimpijskom turniru prije četiri godine u Londonu. Tu je međutim takmičenje završio na vrlo glup način - sa sva tri prestupa u kvalifikacijama. Ako je London 48-e bio sretan za Panamce, 2012. godine je bio pehovit. Ni drugi panamski atletičar i favorit za medalju, sprinter Alonso Edward, nije uspio zabilježiti plasman, jer je diskvalifikovan zbog preuranjenog starta. Iako nije poznat na svjetskom nivou, panamski državni fudbalski tim bilježi respektabilne rezultate u okviru CONCACAF zone, pa je tako npr. na posljednja tri Gold Cupa stizao najmanje do polufinala. Nedostaje im, međutim, plasman na svjetsko prvenstvo, ali taj cilj ne djeluje ni tako nedostižan. Možda ih vidimo u Rusiji.

Saladino je u međuvremenu završio svoju karijeru, ali Edward (nekada srebreni na svjetskom prvenstvu) je još u naponu snage, pa su tako sve oči u Panami na ovim olimpijskim igrama bile uprte u njega, kao jedinu realnu uzdanicu za novu panamsku medalju. Edward je njihov Tuka. Nastupao je samo u utrci na 200 metara, iako je dobar i na 100 metara. Kvalifikacije i polufinale je odradio maestralno. U obje ove faze je bio pobjednik svojih utrka. U finalu je međutim trčao nešto slabije i završio tek na sedmom mjestu. Da je ponovio svoje vrijeme iz polufinala, bila bi to medalja. Pored njega, za Panamu je ove godine nastupalo još devet olimpijaca, ali oni su uglavnom bili epizodisti. Jedino se Eileen Grench može pohvaliti da je prošla jednu rundu. Ona je u mačevanju (disciplina sablja) pobijedila japansku predstavnicu, prije nego je poražena od Amerikanke u šesnaestini finala. Ipak, ovo je bila jedna od najvećih olimpijskih delegacija Paname u historiji, i prva koja je brojala više žena nego muškaraca...


Alonso Edward

107. MAURICIJUS


Broj stanovnika: 1,3 miliona
BDP po stanovniku: 19 000 $
Broj takmičara: 11

Ne, ovo gore nije gay zastava (fali joj još poneka boja), nego ove četiri boje ugrubo simboliziraju: krv, okean, sunce i vegetaciju. Neki dan sam govorio o Beninu kao tipičnoj afričkoj državi, a sada ću reći da je Mauricijus vrlo atipičan za Afriku, u koju ga svrstavaju. Mauricijus je ostrvo u Indijskom okeanu 's druge strane Madagaskara', a ono što ga čini jedinstvenim je kulturni kolorit. Ovo je jedna od samo tri države svijeta u kojoj je hinduizam najmnogoljudnija konfesija. Naime, Mauricijus nije imao domicilnog stanovništva u vrijeme evropske kolonizacije (holandske, francuske, pa britanske), pa su za rad na plantažama dovedeni u većoj mjeri Indijci, a manjoj Afrikanci. Bilo je tu i Kineza, kao i Evropljana. To je taj miks koji je opstao do danas. Inače, Mauricijus ima ekonomiju koja je daleko razvijenija od afričkog prosjeka. Bolje rečeno, riječ je o jednoj od najrazvijenijih država Afrike.

Mauricijus učestvuje na olimpijskim igrama od 1984. godine, a u prosjeku na svake igre šalje između 10 i 15 predstavnika, što je respektabilna brojka za ovu ne baš veliku zemlju. Respektabilno je i to što su se upisali na listu zemalja osvajača medalje, iako se nalaze na samom dnu te liste sa samo jednom bronzom. Nju je osvojio bokser Bruno Julie 2008. godine u Beijingu, u bantam kategoriji. Boks je inače prilično popularan sport na Mauricijusu, te se na skoro svakim igrama pojavi jedan ili više mauricijskih boksera. Drugi prilično popularan individualni sport je badminton. Naravno, ne smijemo zanemariti atletiku i plivanje, ali to je već klasika. Timski sportovi su također zastupljeni, ali aduti mauricijskog sporta na međunarodnoj sceni prvenstveno leže u individualnim disciplinama.

Među ovogodišnjih 12 olimpijaca sa Mauricijusa, takmičari u borilačkim sportovima su se isticali kao čak i potencijalni kandidati za medalje. To se prvenstveno odnosilo na džudistkinju Christianne Legentil, koja je bila vrlo dobra i na prošloj olimpijadi, te boksera Kennedya St-Pierrea, inače afričkog šampiona u teškoj kategoriji. Ne treba zaboraviti ni afričku šampionku u badmintonu Kate Foo Kune, ali se zna da ovim sportom suvereno dominiraju Azijci. Može se reći da ovaj trojac nije razočarao u Riju, ali medalja je izostala. Džudistkinji se u četvrtfinalu osvetila Kosovarka Kelmendi za poraz od prije četiri godine. Znamo da je Kelmendijeva na kraju uzela i zlato, što je povuklo predstavnicu Mauricijusa u repesaž, ali tamo joj se ispriječila protivnica iz Rusije. Spomenuti bokser je također stigao do četvrtfinala, tj. na korak do medalje u svojoj kategoriji, ali preko iskusnog Kazahstanca nije mogao dalje. Foo Kune je u badmintonu ubilježila jednu pobjedu nad predstavnicom Australije, ali se još jednom pokazalo da protiv Azijaca skoro niko nema šanse (mada je i ona sama porijeklom Kineskinja). Tajlanđanka ju je glatko otresla, čime se njen olimpijski nastup završio u grupi...


Christianne Legentil (plavi kimono)

106. KIPAR


Broj stanovnika: 1,1 milion
BDP po stanovniku: 31 000 $
Broj takmičara: 16

Eh, da pričamo malo o meeeni . Kipar je sredozemno ostrvo na kojem postoje de facto dvije države, ali je na službenom međunarodnom nivou priznata je samo Republika Kipar. Njome od 1974. godine upravljaju gotovo isključivo kiparski Grci, a velika većina kiparskih Turaka živi na teritoriji samoproglašene i nepriznate Turske Republike Sjeverni Kipar, nastale vojnom invazijom turskih snaga koje su do danas ostale stacionirane na ostrvu. Pregovora o ponovnom ujedinjenju ostrva je bilo, ali su uglavnom završavali neuspješno. Ipak, vremenom je postignuto to da je politička situacija postala dosta relaksiranija, što je omogućilo veći obim kretanja i komunikacije između dva dijela ostrva. Jedino se grčki dio ostrva i de iure i de facto nalazi u Evropskoj uniji, te je ekonomski znatno prosperitetniji. Osnovu razvoja čine turizam i bankarstvo, s tim što je bankarski sektor ozbiljno uzdrman posljednjom recesijom. Zanimljivo je da se najviši vrh Kipra naziva Olimp, baš kao i onaj mnogo poznatiji u Grčkoj.

Na prvim modernim olimpijskim igrama (Atina 1896. godine) je učestvovao i jedan Kipranin, ali pod zastavom domaćina Grčke. Kipar je naime tada bio sastavni dio britanske kolonijalne imperije. Nezavisnost je dobio 1960. godine, ali se na olimpijskim igrama pojavio tek 20 godina kasnije. Pod kiparskom zastavom na olimpijadi još nikada nije nastupio niti jedan Turčin. Kiparski sportisti se u prošlosti nisu mogli pohvaliti nekim značajnim ostvarenjima na sportskom polju. To se počelo mijenjati u posljednje dvije decenije, kada je razvoju sporta povećena značajno veća pažnja, što je dalo određene rezultate. To je ponajprije postalo vidljivo u klupskom fudbalu, budući da su neki kiparski klubovi ostvarili zapažene rezultate u Evropi (npr. plasman APOEL-a u četvrtfinale Lige prvaka). Na globalnom nivou se istaklo i nekoliko Kiprana u individualnim sportovima. Markos Baghdatis je poznato tenisko ime - jedno vrijeme je bio plasiran u top 10 igrača na ATP listi. Kyriakos Ioannou je vlasnik brojnih odličja sa međunarodnih takmičenja u skoku u vis, između ostalog srebrene i bronzane medalje sa svjetskih prvenstva. Vrlo uspješnu sportsku karijeru je imao i strijelac Antonis Nikolaidis, također osvajač nekoliko prvih mjesta na međunarodnom nivou. Ipak, jedini vlasnik olimpijske medalje je jedriličar Pavlos Kontidis, koji se okitio srebrom u Londonu 2012. godine, a godinu kasnije i medaljom istog sjaja sa svjetskog prvenstva.

Iako na ovogodišnjim olimpijskim igrama Kiprani nisu došli do nove medalje, mislim da mogu biti zadovoljni onim što su prikazali njihovi sportisti. Čak njih trojica su uspjeli ugrabiti sedmo mjesto u svojim disciplinama. Među njima je bio i pomenuti Kontidis, koji u klasi laser nije uspio ponoviti uspjeh od prije četiri godine, ali koji ne bi trebao biti nezadovoljan ni ovim ostvarenjem. Spomenuo sam i skakača u vis Ioannoua, koji je u Riju podijelio 7. mjesto sa još dvojicom u finalu svoje discipline. Pored njega je i Dimitrios Hondrokukis ušao u finale skoka u vis, u kojem je zauzeo 12. mjesto. Pravo iznenađenje je napravio naturalizovani Srbin Milan Trajković, koji se plasirao u finale utrke na 110 metara sa preponama, gdje je zauzeo također 7. mjesto. Vrlo dobar rezultat je napravio i bacaš diska Parelis (8. mjesto). Bilo je tu još nekoliko solidnih nastupa, ali ovi su bili iznadprosječni...


Pavlos Kontidis

105. SVETA LUCIJA


Broj stanovnika: 180 hiljada
BDP po stanovniku: 12 000 $
Broj takmičara: 5

Sveta Lucija je karipsko ostrvo, još jedno od mnogih koje sam do sada spomenuo i koje ću tek spomenuti. Nije po mnogo čemu različita od drugih ostrvskih državica iz ove regije. Kolonijalne vlasti Velike Britanije i Francuske su se više puta smjenjivale nad ovim ostrvom. Velika Britanija je na kraju izašla kao pobjednik, tako da je danas engleski jezik jedini službeni na ostrvu, ali u kulturnom naslijeđu se više osjeti francuski uticaj. Tako npr. većina ovdašnjih toponima ima francusko porijeklo, npr. Castries, Vieux Fort, Micoud, Soufriere, Choiseul, Anse La Raye itd. Stantovništvo je uglavnom crnačko (potomci afričkih robova koji su dovedeni u svrhu rada na plantažama banana i šećerne trske). Kuriozitet je činjenica da je ovo država sa najvećih brojem Nobelovaca u odnosu na broj stanovnika. Ova mala zemlja ih ima dvojicu - Arthur Lewis (ekonomija) i Derek Walcott (književnost).

Ova država nema prepoznatljivu sportsku tradiciju, obzirom da na olimpijskim igrama učestvuje tek od 1996. godine, te da do sada nije osvojila niti jednu medalju. Atletika je uz kriket najpopularniji sport, ali za razliku od ostalih karipskih disciplina, ovdje nije fokus toliko stavljen na sprinterske discipline, pa iz tog razloga postoji nešto veća atletska raznovrsnost. Kao rezultat toga, Sveta Lucija je dobila jedno svjetsko ime u skoku u vis - Levern Spencer, ubjedljivo najpoznatiju sportsku ličnost sa ostrva. Ona je aktuelna panamerička šampionka u svojoj disciplini. Od ostalih sportova treba još spomenuti jedrenje i plivanje, dva sporta koja su generalno zastupljena u većini ostrvskih zemalja.

Spencerova je bila jedina realna uzdanica za osvajanje historijske prve medalje na olimpijskim igrama za Svetu Luciju. Do toga međutim nije došlo, jer preskočena 194 centimetra jednostavno nisu bila dovoljna, ali je njeno 6. mjesto ubjedljivo najbolji rezultat za ovu državu u olimpijskoj historiji. U skoku u vis je pored Spencer nastupala i mlada Jeanelle Scheper, koja bi trebala biti njena nasljednica. Njeni rezultati su zasad ipak znatno skromniji, tako da ona nije uspjela ni proći kvalifikacije. Sa preskočenih 189 cm je zauzela 25. mjesto, što možda nije ni tako loše. Još treba spomenuti i pristojno 45. mjesto Jordana Augiera u najmasovnijoj plivačkoj konkurenciji (50 metara slobodnim stilom)...


Levern Spencer

104. ISLAND


Broj stanovnika: 330 hiljada
BDP po stanovniku: 45 000 $
Broj takmičara: 8

Evo dođoh na pola puta. Iako je Island drugo najveće evropsko ostrvo po površini, zapravo je riječ o jednoj od populacijski najmanjih država Starog kontinenta. Island ima manje stanovnika od nekih geografski minijaturnih država, kakve su Luksemburg ili Malta. Iz toga proizilazi konstatacija da je ovo jedna od najrjeđe naseljenih država svijeta, a i to Islanđana što ima, većinom su skoncentrisani oko glavnog grada Reykjavika - najsjevernije prijestolnice neke nezavisne države. Za Island se komotno može reći da je zemlja leda i vatre. Ovo ostrvo u sjevernom Atlantiku ima prilično oštru subpolarnu klimu, a prema tome i veliki broj lednika (najveći je Vatnajökull), a sa druge strane ima i mnoštvo vulkana (najpoznatiji su Hekla, Katla i Eyjafjallajökull). Čak štaviše, cijelo ostrvo je izgrađeno od ohlađene vulkanske lave. Bez obzira na spektakularne pejzaže koje pruža Island, nije baš za čuđenja informacija da je ljudska noga na njega prvi put kročila tek u srednjem vijeku. Ipak, današnji Island je moderno uređena država po skandinavskom modelu, poznata po visokom standardu svog stanovništva.

Obzirom na svoje geografske datosti, Island je u posljednje vrijeme razvio svoje ekipne sportove na jedan vrlo respektabilan nivo. Islandski rukomet je bio već tradicionalno prepoznatljiv u Evropi i svijetu, ali je vrlo iznenađujuće ono što su Islanđani uspjeli postići posljednjih godina u fudbalu i košarci. Plasman na evropsko prvenstvo u ova dva sporta je nekada bio daleko od realnog, ali je sada postao java. Svijet je posebno ostao oduševljen performansom islandskih fudbalera i navijača na posljednjem evropskom prvenstvu u Francuskoj, gdje su 'Vikinzi' igrali četvrtfinale, prethodno remiziravši sa kasnijim prvakom Portugalom i pobjedivši veliku Englesku (između ostalog). Sve ovo je plod sistemskog pristupa sportu, koji je pokrenut nekada na prelazu prošlog u tekuće stoljeće. O rukometu je suvišno trošiti riječi. Island je skoro pa redovan učesnik završnica evropskih i svjetskih prvenstava u ovom sportu, a vlasnik je i jednog olimpijskog srebra, osvojenog u Beijingu 2008. godine. Individualne discipline su nešto slabiji segment islandskog sporta, ali i na tom polju se mogu pohvaliti sa tri olimpijske medalje - u troskoku, skoku s motkom i džudu.

Island sam pozicionirao tačno na sredinu ove liste - koliko je država iza, toliko je i ispred njega, što znači da je iza njih vrlo prosječan nastup u Riju. Kako ove godine nisu imali rukometaša na olimpijskom turniru, Islanđani su poslali jednu od svojih najmanjih sportskih delegacija na olimpijske igre ikada, koja je brojala samo osam članova. Ovaj put su najviše pokazali islandski plivači. Od njih troje, dvije plivačice su u svojim disciplinama uspjele da izbore ulazak u finale, a trećem plivaču je boba nedostajala za plasman u polufinale. Budući da se uglavnom radi o mladim sportistima, očigledno je da sistemski pristup daje rezultate i u ovom sportu. Najbolja je bila plivačica za čije ime se nikada ne bi reklo da je žensko - Hrafnhildur Luthersdottir, koja je u finalu utrke na 100 metara prsnim stilom zauzela odlično 6. mjesto. Dva mjesta niže je bila plasirana njena kolegica Eyglo Osk Gustafsdottir u disciplini 200 metara leđno. Već spomenuti plivač (Sveinn McKee se preziva) je zauzeo 16. mjesto na 200 metara prsno. Od 'ne-plivača' ću izdvojiti samo atletičarku Hinriksdottir, koja je na 800 metara popravila državni rekord, ali joj to nije bilo dovoljno za prolazak kvalifikacija...


Hrafnhildur Luthersdottir

da ti se malo petljam izvini

vezano za imena, nemaju klasicna familijarna prezimena, nego ime oca + s + son/dottir, sto znaci sin/kcerka

tako da se ova gore hrafni zove hrafni luterova šći

uglavnomja wrote:da ti se malo petljam izvini

vezano za imena, nemaju klasicna familijarna prezimena, nego ime oca + s + son/dottir, sto znaci sin/kcerka

tako da se ova gore hrafni zove hrafni luterova šći

...niko lepši nego ti, lepa Janja Ribarsdottir

Slobodno se ti upetljaj samo kontam da je to svima poznato, pa zato nisam ni spominjao to o prezimenima... Nego mi fascinantno kako Hrafnhildur može biti žensko ime

103. URUGVAJ


Broj stanovnika: 3,4 miliona
BDP po stanovniku: 22 000 $
Broj takmičara: 17

Urugvaj je jedna od najmanjih južnoameričkih država, stiješnjena između dva mnogo veća susjeda - Brazila i Argentine. Zbog jezičkih i kulturnih sličnosti je mnogo više orijentisana ka Argentini (čak im se i na zastavi nalazi isto sunce), od koje je geografski jasno odijeljena rijekama La Platom i Urugvajem. Njen glavni grad Montevideo se nalazi relativno blizu argentinskog Buenos Airesa, sa kontra strane La Plate. Ove dvije države ujedno imaju i najveći procenat bjelačkog stanovništva u čitavoj Latinskoj Americi. Urugvaj je jedna od politički najstabilnijih, najdemokratičnijih i najrazvijenijih država Latinske Amerike. U novije vrijeme je u svjetskim medijima izuzetnu popularnost dostigao njen bivši predsjednik ove države - Jose Mujica.

Na sportskom planu, Urugvajci su prije svega dokazani kao vrlo uspješni fudbaleri. Ovo je ubjedljivo najmanja zemlja koja je osvajala svjetsko fudbalsko prvenstvo - i to dva puta. Urugvaj je bio i organizator prvog mundijala 1930. godine, koji je i osvojio. Na još spektakularniji način su došli do druge svjetske krune 1950. godine, kada su na krcatoj Maracani savladali favorizovani Brazil. Fudbalski tim Urugvaja ima i dva olimpijska zlata, ali vrlo davna - iz 20-tih godina prošlog stoljeća. I današnji Urugvaj predstavlja vrlo respektabilnu selekciju na svjetskom nivou, koja u svojim redovima ima i neka velika imena, poput npr. Luisa Suareza, zvanog Zubo. Što se sporta generalno tiče, može se reći da je Urugvaj u prošlosti postizao daleko bolje rezultate nego danas. Ova relativno mala zemlja na svom kontu ima vrlo pristojnih 10 medalja, ali je problem u tome što je samo jedna među njima osvojena u posljednjih 50 godina (biciklističko srebro u Sydneyu 2000. godine). Ranije su urugvajski sportisti, pored fudbala, znali osvajati i medalje u košarci, veslanju i boksu, što je danas teško zamislivo (pogotovo ovo za košarku). Nećemo baš reći da je urugvajski sport nazadovao, nego da nije dovoljno napredovao, a konkurencija je u međuvremenu mnogostruko ojačala.

Među ovogodišnjih 17 olimpijaca iz Urugvaja, može se pronaći njih nekoliko sa dobrim rezultatima, iako je medalja i ovaj put izostala. Najbliži tom cilju je bio skakač u dalj Emiliano Lasa, inače južnoamerički šampion u ovoj disciplini. On je u kvalifikacijama i imao treći najduži skok, ali su u finalu njegovi konkurenti "ubacili u brzinu više", te je on na kraju završio na tek solidnom 6. mjestu. Od atletičara treba izdvojiti i trkača Andresa Silvu koji je u polufinalu utrke na 400 metara sa preponama izborio 20. mjesto, te maratonca Nicolasa Cuestasa koji je na cilj stigao kao 40-ti. Jedan od najpoznatijih urugvajskih sportista današnjice (izvan fudbala) je teniser Pablo Cuevas. On je u Riju prošao jednu prepreku, ali i ispao već u drugom krugu od slabije rangiranog domaćeg predstavnika. U među-džender jediličarskoj klasi Nacra-17, dvojac Defazio i Foglia je osvojio zadovoljavajuće 17. mjesto...


Emiliano Lasa

102. KIRGISTAN


Broj stanovnika: 5,4 miliona
BDP po stanovniku: 2372 $
Broj takmičara: 19

Kirgistan je najkontinentalnija država na svijetu. Nijedna druga zemlja nije toliko udaljena od mora kao Kirgistan. Osim što je kontinentalna (smještena u srcu Azije), ona je i izrazito planinska. Planinski sistem Tjan Šana zaprema veliki dio njene teritorije, a njegovi najviši vrhovi prelaze 7000 metara nadmorske visine. U Kirgistanu je smješteno i jedno od najvećih planinskih jezera na svijetu, Isyk-Kul. Država je nastala raspadom SSSR-a, a period njene nezavisnosti se odlikuje ne baš uspješnim procesom ekonomske tranzicije, kao i međuetničkim tenzijama. Kirgistan je jedina država na svijetu na čijem tlu svoju vojnu bazu imaju i SAD i Rusija.

Ovo je u prvom redu zemlja borilačkih sportova. Njima se tu mogu pridodati i ostale sportske discipline u kojima je potrebna snaga. Od kad je izborio nezavisnost, Kirgistan je samostalno učestvovao na šest ljetnih olimpijskih igara, na kojim su njegovi predstavnici osvojili ukupno tri medalje - dvije u hrvanje i jedna u džudu. Nijedna od te tri nije ona najsjajnija - zlatna, a najveći uspjeh je ostvario Kanatbek Begaliev, koji je 2008. godine u Bejingu, u hrvanju grčko-rimskim stilom (kategorija do 66 kg) osvojio srebro. Kirgistanci učestvuju redovno i na zimskim igrama, ali tamo su im šanse za medalju minorne. I pored svih planina, nisu baš poznati kao vrsni skijaši.

Od ovogodišnjih 19 kirgistanskih olimpijaca, više od polovine (deset) su bili takmičari u borilačkim sportovima. Od tog broja, pola ih je završilo svoje učešće na olimpijadi već nakon prve borbe, ali druga polovina se predstavila u znatno boljem svjetlu. Posebno se to odnosi na hrvačicu Aisuluu Tynybekovu, koja je nakon dvije pobjede nad predstavnicama Brazila i Finske, te poraza od ruske predstavnice završila u repasažu. Tamo je u borbi za bronzu izgubila od Indijke. Učesnik repasaža u hrvanju je bio i Arslan Eraliev, a njega je spriječio uzbekistanski protivnik da dođe do medalje. Džudista Krakovetskii je bio također bio u repasažu svoje discipline, ali njemu se ispriječio Kubanac. Ono po čemu će kirgistansko učešće na olimpijskim igrama u Rio de Janeiru ostati najviše zapamćeno ipak neće biti solidan nastup hrvača i džudista, nego činjenica da je ovo jedina zemlja kojoj je ove godine oduzeta olimpijska medalja. Dizač tegova Izzat Artykov je prvo osvojio bronzanu medalju u kategoriji do 69 kilograma, da bi mu ona nekoliko dana poslije bila oduzeta, jer je pao na doping testu. Prilična sramota, reklo bi se...


Aisuluu Tynybekova (plava)

Kirgistan je uz Tađikistan najsiromašnija zemlja u centralnoj Aziji. imali su neki i sukoba maltene ratova sa uzbekistanom. a mislima da se najveći vrh u ovoj državi zove vrh Lenjina ostalo iz Sovjestke ere a nisu ga promjenili

101. UGANDA


Broj stanovnika: 38 miliona
BDP po stanovniku: 2100 $
Broj takmičara: 21

Uganda je zemlja u istočnoj Africi, smještena u cjelosti na Jezerskoj visiji. Pripada joj i najveći dio Viktorijinog jezera (jedno od najvećih jezera na svijetu). Ova država je vrlo siromašna, a kako ima enorman porast broja stanovnika, vrlo je teško raditi na podizanju životnog standarda. Rijeka Nil se gleda kako jedan od većih privrednih resursa ovog područja (kako u poljoprivredi, tako i u energetici), ali se zbog toga javljaju političke tenzije sa državama koje su pozicionirane nizvodno (posebno sa Egiptom i Sudanom). Pored toga, odavno postoje politički konflikti na unutrašnjem (sporovi između južnih i sjevernih plemena) i vanjskom planu (umješanost u rat u DR Kongu). U novije vrijeme za Ugandu su se počele vezati još dvije negativne asocijacije - Kony 2012 i virus Zapadnog Nila (ime dobio po regiji u Ugandi)...

Uganda je posljednjih godina na sportskom planu postala poznata uglavnom po dobrim rezultatima njenih atletičara u dugoprugaškim disciplinama, gdje se polako počinje nametati kao sve ozbiljnija konkurencija Etiopiji i Keniji. To je posebno postalo evidentno nakon što je Stephen Kiprotich u Londonu uzeo zlato u maratonu. Međutim, ako pogledamo olimpijsku historiju ove zemlje, onda ćemo otkriti pomalo iznenađujuću činjenicu - najuspješniji sport za Ugandu nije atletika, nego boks. U ovom 'plemenitom' sportu su pale čak četiri olimpijske medalje, među kojima je najsjajnija ona Johna Akki-Bue iz Münchena 1972. godine (zlato naravno). Očigledno je da boks ima dugu tradiciju u ovoj afričkoj zemlji, ali već preko 35 godina na ovom polju vlada suša. Njeni bokseri su danas znatno dalje od svjetskog vrha, nego što je to slučaj bio u 70-tim. Pored nabrojanih, medalje za Ugandu su osvajala još dvojica atletičara, ali ne u dugoprugaškim, nego u mnogo kraćim utrkama (400 metara, sa i bez prepreka).

Nagla popularizacija dugoprugaških atletskih disciplina u Ugandi je rezultirala time da je u Brazil otputovalo čak 17 njenih predstavnika u ovim disciplinama. Tu je bilo još po dvoje boksera i plivača, ali od njih se nije ni približno očekivalo kao od Kiproticha i društva. Pored njega, tu su još recimo bili i Solomon Mutai, prošlogodišnji bronzani u maratonu na atletskom prvenstvu svijeta, kao i mlada uzdanica Joshua Kiprui Cheptegei, juniorski prvak svijeta na 10 000 metara od prije dvije godine. Upravo je Cheptegei nabilježio najbolji rezultat za Ugandu na ovim igrama. Iako je istrčao odličnu utrku i popravio lični rekord na 10 000 metara, konkurencija je bila strašna, te nije mogao bolje od 6. mjesta. Za Mo Farahom je zaostao pet sekundi. Nešto slabiji je bio u utrci na 5000 metara, gdje je zauzeo 8. mjesto. Obzirom da mu je tek 20 godina, sigurno je da su očekivanja od njega za budućnost još i veća. Što se tiče maratona, tu je spomenuti Mutai osvojio 8. mjesto, pa medalji sa svjetskog prvenstva nije uspio pridružiti i olimpijsku. Kiprotich definitivno nije u formi od prije 3-4 godine, pa je utrku završio na 14. mjestu...


Joshua Kiprui Cheptegei

100. ANGOLA


Broj stanovnika: 26 miliona
BDP po stanovniku: 7500 $
Broj takmičara: 25

TOP 100 otvaram sa Angolom. Ovo je naftom bogata država u Africi, inače bivša portugalska kolonija. Druga polovina proteklog stoljeća je bila veoma mučna za ovu zemlju. Već sam spominjao da Portugal nije lako dopustio da njegove kolonije odu u nezavisnost, tako da se i u Angoli morala proljevati krv iz tog razloga. Nakon teško izborene nezavisnosti, ovu državu je zadesio još veći belaj u vidu višedecenijskog građanskog rata, u kojem su stotine hiljada ljudi izgubile život. Nakon 2002. godine, kada je rat stao, Angola se počela razvijati prilično velikom brzinom, u čemu joj je naročito pomoglo već spomenuto naftno bogatstvo. Međutim, jaz između bogate manjine i siromašne većine je u Angoli možda veći nego bilo gdje drugo u svijetu.

Angola se u sportskom smislu značajno razlikuje od drugih afričkih zemalja. Ovdje se vrlo mala pažnja pridaje individualnim sportovima, pa ne treba čuditi zašto Angolci još uvijek čekaju svoju prvu olimpijsku medalju. Međutim, sa druge strane su timski sportovi (ne samo fudbal) razvijeni do respektabilnog nivoa za afričke prilike. Tako su muška košarkaška i ženska rukometna selekcija Angole daleko najuspješnije na ovom kontinentu. Obje imaju po 11 naslova kontinentalnog prvaka. Zbog toga su praktično redovne i na svjetskim prvenstvima, gdje sve češće uspijevaju iznenaditi renomirane protivnike. Na olimpijskim igrama obavezno učestvuje najmanje jedna angolska reprezentacija u košarci/rukometu, ali do sada su im medalje bile prilično daleke. Ne treba zaboraviti ni fudbalski tim Angole, koji ne spada u sam afrički vrh, ali koji se može pohvaliti jednim učešćem na svjetskom prvenstvu (2006 godine).

Prvi put u zadnjih 25 godina, Angola na olimpijske igre nije poslala niti mušku, niti žensku košarkašku reprezentaciju. Tako su u Riju sve oči Angolaca bile uprte u njihovu žensku rukometnu selekciju, koja je imala fantastičan start na olimpijskom turniru. Angolke su prvo pobijedile favorizovane Rumunke, a potom napravile i pravu senzaciju pobjednom nad Crnom Gorom. Nažalost, nisu nastavile u početnom ritmu. Uslijedila su tri poraza - od Norveške, Brazila i Španije. Međutim, dvije pobjede sa početka su im bile dovoljne za historijski prolazak grupe, odnosno plasman u četvrtfinale. Tamo su se susrele sa najtežim mogućim protivnikom - Rusijom, kojoj su pružili dostojan otpor, ali su ipak poražene sa četiri gola razlike. Angolski predstavnici u individualnim sportovima su privukli neuporedivo manju pozornost. Mnogi među njima su završavali na posljednjim pozicijama u svojim disciplinama, a jedini kakav-takav uspjeh je ostvarila džudistkinja Antonija Moreira, koja je u kategoriji do 70 kilograma uspjela proći prvo kolo, pobijedivši predstavnicu Venecuele...


Angolske rukometašice (Bernardo, Guialo i Kassoma)

99. ZIMBABVE


Broj stanovnika: 13 miliona
BDP po stanovniku: 2100 $
Broj takmičara: 31

Da ovu listu pravim abecednim redom, Zimbabve bi došao na red na samom kraju. Zimbabve je ranije bio poznat pod imenom Južna Rodezija. Naime, postojala je britanska kolonija Rodezija, od koje su kasnije nastale države Zimbabve i Zambija. Nakon njihovog razdvajanja, vlast u Južnoj Rodeziji su u svojim rukama držali isključivo bijelci, odbijajući da uvedu demokratske principe uvažavanja volje crnačke većine. Zbog toga je međunarodna zajednica odbijala da prizna ovu državu, sve do 1980. godine kada su se političke prilike u državi promijenile, a država dobila sadašnji naziv (prema pretkolonijalnom gradu koji se nalazio na ovoj teritoriji). Zimbabve je do kraja prošlog stoljeća bio jedna od prosperitetnijih sub-saharskih zemalja, ali onda je predsjednik Mugabe počeo sprovoditi svoje fiks ideje, što je državu dovelo do gotovo potpunog ekonomskog kolapsa. Hiperinflacija je dostigla epske razmjere, pa su printane novčanice od 100 000 000 000 000 (sto biliona) zimbabveanskih dolara, a životni standard je drastično opao. Posljednjih godina ipak dolazi do postepenog oporavka, ali stanje je i dalje znatno lošije nego prije dvije-tri decenije.

Ekipni sportovi u Zimbabveu uživaju znatno veću popularnost u odnosu na individualne. To se posebno može reći za fudbal, kriket, ragbi i hokej na travi. Ženska reprezentacija u hokeju na travi je 1980. godine na prvom olimpijskom učešću nezavisnog Zimbabvea u Moskvi osvojila zlatnu medalju. Možda se nije prikladno osvrtati na takve stvari, ali teško je ne primijetiti da su sve članice te ekipe bile bjelkinje. Generalno se može reći da su među zimbabveanskim sportistima nadprosječno zastupljeni bijelci, koji su rasno-etničkoj strukturi države u posljednje dvije decenije svedeni na samo simboličan procenat. Daleko najuspješnije olimpijsko i sportsko ime u Zimbabveu je Kirsty Coventry. Ova plivačica je dobro poznata i svjetskoj javnosti, budući da je vlasnica čak sedam olimpijskih medalja, od čega su dvije zlatne, osvojene u njenoj najjačoj disciplini - 200 metara leđno. Do svih tih medalja je došla u Atini i Beijingu, prije osam, odnosno 12 godina. Ona je daleko najuspješnija plivačica u čitavoj Africi. Zaista je teško izbrojati sva odličja koja je ona osvojila u svojoj karijeri.

Coventry, sada već veteranka, i u Riju je nosila zastavu svoje zemlje na ceremoniji otvaranja. Predvodila je jednu od najbrojnijih zimbabveanskih olimpijskih delegacija ikad. Razlog za ovakvu brojnost je bilo premijerno učešće ženske fudbalske reprezentacije na olimpijskom turniru. Fudbalerke Zimbabvea su međutim doživjele tri ubjedljiva poraza, od Njemačke, Kanade i Australije. Ipak, da se vratim Coventry. Ona je opet bila najzapaženija zimbabveanska predstavnica, iako nije došla do nove medalje. U spomenutoj disciplini plivačke utrke na 200 metara leđnim stilom je uspješno prošla i kvalifikacije i polufinale, da bi u finalu završila na solidnom 6. mjestu. Ovo je bilo njeno peto i vjerovatno posljednje učešće na olimpijskim igrama. Pored nje, spomena su vrijedni još veslačica Micheen Thorndyke i maratonac Pardon Ndhlovu. Thorndyke je završila kao 11. u konkurenciji 32 veslačice, a Ndhlovu je stigao na cilj kao 42. među 155 maratonaca. Maratonsku trku su pored njega trčala još dvojica timskih kolega, ali njihovi rezultati su značajno slabiji...


Kirsty Coventry (sa zastavom)

98. HONG KONG


Broj stanovnika: 7,2 miliona
BDP po stanovniku: 56 000 $
Broj takmičara: 37

Hong Kong je službeno definisan kao specijalna autonomna regija unutar NR Kine, koja ima mogućnost stupanja u brojne međunarodne odnose i organizacije, kakav je npr. Međunarodni olimpijski komitet. Iako se nalazi pod kineskim suverenitetom, Hong Kong ima izuzetno visok stepen samostalnosti, koji se ogleda u značajno drugačijem političkom i ekonomskom sistemu u odnosu na ostatak Kine. Poznato je da je ovo bila britanska kolonija, koja je vraćena Kini 1997. godine, pod uslovom da se onda ne barće u unutrašnje poslove Hong Konga narednih 50 godina. Tako je ovo (p)ostala najmnogoljudnija teritorija sa specijalnim političkim statusom na svijetu, iako joj je površina razmjeno mala. Hong Kong je ujedno jedan od najvećih urbanih, finansijskih i trgovinskih centara svijeta.

Učešća Hong Konga na olimpijskim igrama sežu unazad do 1952. godine, kada je Velika Britanija dozvolila mnogim svojim prekomorskim posjedima da formiraju zasebne olimpijske komitete. To je recimo glavni razlog zašto Hong Kong danas učestvuje na olimpijadama, a Makao ne, iako danas uživaju isti administrativni status unutar NR Kine. Makao je naime bio dio portugalskog kolonijalnog carstva, a njihova politika je bila značajno drugačije u odnosu na britansku. Hong Kong na svom kontu do sada ima tri olimpijske medalje - zlato u jedrenju, srebro u stolnom tenisu i bronzu u biciklizmu. Malo je začuđujuće da nisu osvojili više medalja u stolnom tenisu, obzirom da je isti gotovo jednako popularan kao i u ostatku Kine. Slično se može reći i za badminton, u kome još uvijek čekaju svoju prvu olimpijsku medalju.

Olimpijska delegacija Hong Konga je i u Rio de Janeiru bila (kao i obično) relativno brojna i prilično diverzificirana. Bilo je tu sportista u vrlo različitim disciplinama, u kojima su ostvarili dobre rezultate. Najveća uzdanica za novu medalju je bila biciklistica Lee Wai Sze, koja je u već u Londonu 2012. godine osvojila bronzanu medalju u disciplini keirin. U Riju je bila prva favoritkinja za zlato u istoj disciplini, što je epitet koji je opravdala u kvalifikacijama najbolji vremenom. Međutim, u polufinalu joj se desilo ogroman peh, budući da je pala na bicikla jedan krug prije kraja. Na kraju je završila na 7. mjestu ukupnog poretka. U drugoj disciplini sprint je osvojila 6. mjesto, što je generalno veoma dobro ostvaerenje, ali je sigurno da će joj ostati velika žal za propuštenom šansom za novu medalju. Solidne rezultate iz drugih sportova ću samo taksativno pobrojati: dva četvrtfinala u stolnom tenisu, dva prolaska grupne faze u badmintonu, dvije osmine finala u mačevanju, jedno plivačko polufinale, 8. mjesto u jedrenju, 39. mjesto u ženskom maratonu itd. Zanimljivo je da među 37 ovogodišnjih olimpijaca, niti jedan se nije takmičio u borilačkim sportovima. Miroljubljiv neki narod (zanemarimo ovo mačevanje)...


Lee Wai Sze