LAPOT
Ovaj običaj je pradavni običaj naših predaka, iako postoje podaci da se on zadržao do polovine 19. stoljeća kod homoljskih Vlaha. Napomenut ću važnu činjenicu, da je ubijanje staraca u našim krajevima bio svečan i strogo ritualan čin. Širom svijeta u davnim vremenima postojao je ovaj običaj, uglavnom su starci ostavljani na određenu lokaciju u dubokoj šumi, ili na planini, gdje bi umirali od gladi ili bi ih ubijale divlje zvijeri. Ovakvi običaji i danas postoje kod urođenika u Africi i Aziji, posebice na otocima Malenezije.
Lapot se kod nas može podijeliti u više skupina, kao prvo na kolektivni i individualni. U kolektivnom je sudjelovalo cijelo selo, gdje su kamenovali ili tukli starce motkama. Individualni način ogleda se u tome što je svoje stare roditelje kada dođu do određene životne dobi, otprilike 60 godina ubijao najstariji sin, po strogo određenom redoslijedu i načinu. Zatim postoji podjela po samom načinu ubistva; „najhumaniji“ način, ako se to tako može reći, postojao je u Bosni i Hercegovni, a on se ogledao u trovanju staraca. U Crnoj Gori starce su ubijali sjekirom u glavu, ponegdje udarcem u potiljak, ili stavljajući im pogaču na glavu pa onda pa su onda po njoj udarili, od toga je ostala kletva :“Ubio ga u glavu hleb koji jede!“. U Srbiji je bilo više načina, kamenovanje, udaranje maljem ili motkom, dok je u Makedoniji najizraženiji način bio odrubljivanje glave plugom za oranje, ili pak kosom, po Hrvatskoj također udaranje tupim predmetima.
Važno je reći da su starci na ovaj obred išli smireni, svečano odjeveni, blagosivljajući svoga potomka da i potomak dočeka tu starost kada će krenuti tim istim putem, vjerovali su da tako idu u jedan bolji svijet, svjesni činjenice da su odživjeli svoj vijek na zemlji. To je u ona vremena bio normalan način za smrt, a prirodna smrt smatrala se nekom sramotom ili kaznom. Opravdanje za lapot prvobitno su bili ekonomski razlozi, tj. da stara osoba ne može više privrijeđivati i koristiti zajednici, te će im samo biti na teretu. To je kao neki zakon prirode među životinjama, bolesne životinje umiru jer sebi ne mogu opskrbiti hranu. Drugi razlog koji se navodi je vjerovali ili ne, sentimentalne prirode, da bi se starim roditeljima skratile staračke i samačke muke, da ne bi dugo i teško bolovali i slično. Koliko je samoća strašna znaju najbolje oni koji samuju, i nekad je smrt bezazlena u usporedbi sa samoćom.
Nakon ubistva, često su tijela staraca vučena nekom kukom do mjesnog groblja, nije rijetkost bila da je činu ubistva a i samoj vuči tijela pristvovalo i neko dijete tj. unuk starca koji se ubja, sve u cilju neke ritualne edukacije, da bi i on znao svoga oca tako otpremiti na onaj svijet. Simboličko značenje imala je po završetku pokopa, predaja kuke s kojom se vuklo tijelo starca, onom djetetu, koje izgovara: „Kad obudeš ostareo, ovom kukom ću ja tebe odvući“. S tim su nekako ljudi unaprijed znali i određivali svoju smrt, mirili se s njom.
Legenda iz Pirota kaže da su u tom kraju starci živjeli u davna vremena dosta dugo 150-200 godina, a sinovi da ih oslobode muka a sebe tereta, ubijali su ih motkama, i vukli kukama do groblja. Kada sam pomenuo da ovo još uvijek postoji kod urođeničkih plemena valja mi pomenti slučaj koji je na Solomonskim otocima u selu Wai, zabilježio pustolov Željko Malnar, otprilike 1985.godine, a nazvao ga je krokodilski sprovod. U jednoj oblasti ljudi su žvjeli sa krokodilima te ih smatrali svetima, vjerovali su da krokodil treba da dušu odnese u podzemni svijet. Kada u tom plemenu neko umre, najstariji sin za pogreb treba čekati noć punog mjeseca, te utovariti tijelo svoga ocau kanu, i rijekom se spustiti do tačno označenog drveta, koje se nalazi na mjestu koje zovu krokodilsko groblje, te se popeti na stablo noseći očevo mrtvo tijelo na leđima, i ostaviti ga na određenim granama, a on sin bi se spuštao ispod i udarao po tijelu bambusovim štapom kako bi pospiješio proces raspadanja tjela, dok bi se ispod drveta okupili krokodili koji bi jeli meso koje je padalo. Nakon toga sin je morao odrubiti glavu sa tijela, očistiti je i oprati, te lubanju donijeti u kuću, gdje bi je ofarbali, i stavili na posebno mjesto u kući zajedno sa lubanjama predaka.
Lapot je u našim krajevima prvo smanjen prihvatanjem hrišćanstva na ovim prostorima, ali uproskos tome, neki su se izvan religije držali svojih običajnih normi te su prakticirali lapot, na sve ovo utjecao je i islam, koji je u znatnoj mjeri spriječio ovaj običaj, ali su ipak do 1840. godine Vlasi u nekim područjima zadržali lapot. O prestanku ubijanja staraca postoje razna predanja, jedno od njih je kako se nekom kralju razboljela kćerka, te je izeliječio jedan starac koji je bio već pred činom lapota, te je nakon toga uvidjevši značaj iskustva starih ljudi kralj zabranio da se starci ubijaju. I u ostalim predanjima, poenta je to iskustvo starih ljudi koje je bilo potrebno mlađim generacijama, dok je kod Nijemaca presudnan uticaj na prestanak ubijanja staraca bilo to što su starci počeli za života davati imovinu potomcima pod uvjetom da ih hrane i odijevaju do smrti, suvremeni pravni institut za to je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Širom Europe bio je rasprostranjen ovaj običaj u srednjem vijeku, a on je prestajao utjecajem suvremenih monoteističkih religija, te jačanjem prava i sloboda čovjeka. Stvari su se vremenom mijenjale, jer ljudi su imali imetak koji im je osiguravao bezbrižniju starost, te prirodnu smrt, proradili su određeni pravni instrumenti koji su zabranjivali ubijanje staraca, a sve će to dati mogućnost da starci dožive duboku starost, važan preokret bilo je pravo na mirovinu. U socijalizmu ostarjeli roditelji bili su često od koristi svojoj djeci koja su bila zaposlena jer su čuvali unuke, a sistem je omogućio i boravak u staračkim domovima gdje starci nisu bili usamljeni, i gdje su na miru odživjeli svoje posljednje dane.
http://emirnisic.blogger.ba/arhiva/2015/01/21/3782095
... 
kad te pogleda
