FortunaBela wrote:Možda je bolje prisjetiti se Titovog vremena i našeg života sa njim....
Citat:
Spajanje praznika
Kao narod koji obožava odmore, u današnje vrijeme imamo nekako premalo praznika. Istina, dobili smo praznike, promijenili smo Dan republike i Dan mladosti u Dan nezavisnosti i Dan državnosti, no nikako da produžimo neki od tih praznika i svi skupa otiđemo na skijanje ili na plažu.
S štampanjem novih kalendara, tih smo godina s nadom pretraživali iste kako bismo se osvjedočili da neki od praznika pada u, recimo, srijedu. Odmah bismo iskalkulirali da ako pada u srijedu, neradni će biti četvrtak i petak, pa to spojimo s vikendom, a u ponedjeljak i utorak uzmemo bolovanje i u tren bismo oka imali devet neradnih dana.
Možda nam je i zbog toga privreda bila slaba, ali ruku na srce, zar je danas stvarno toliko bolja?
Domaći automobil
Yugo 45 i ostale verzije slavnog neuspješnog auta kupovali su samo američki kaskaderi kojima je trebao jeftin auto koji će zapaliti ili na bilo koji način demolirati, a Zastava 101 je bio dobar auto u okviru svoje cijene. Jeftino prijevozno sredstvo, dovoljno veliko da u njega stane četveročlana obitelj ostvarilo je san mnogih.
Nije bilo novaca za Audi, Mercedes, ali se Zastava 101 pokazala u punom sjaju. Nasreću, nije se tu sve zaustavilo. Živjeti u Bosni, a nemati Golf dizel bilo je gotovo pa svetogrđe. Jeftin, dobar i, što je najbolje, domaće proizvodnje pretvorio se u omiljeno prijevozno sredstvo mladih Bosanaca. Jedini je problem bilo paljenje na poznatoj bosanskoj zimi.
Hrana
Slovenski nam specijaliteti i ne nedostaju toliko, ali stariji će se gurmani sa suzom u oku sjetiti rasprava o nadmoći banjalučkog ili sarajevskog ćevapa, okusa užičkog kajmaka ili mirisa dimljene vešalice.
Da i ne spominjemo Karađorđevu šniclu, gravče na tavče, sudžukice i stotine ostalih delicija koje su netragom nestale s naših stolova. Bez obzira što se vratio Eurokrem, što opet možemo kupiti Jaffa biskvit, ono najbolje nam je i dalje miljama daleko.
Veliki bendovi i koncerti
Kao što je i Edo Maajka rekao, već dugo nijedan pravi bend nije ispunio Veliku dvorane (često besplatnim ili barem jako jeftinim). Nažalost, izgleda da će tako i ostati.
A u vrijeme kada su Bijelo dugme i Azra punili dvorane bilo kojeg grada u kojem su se našli, kada su Leb i sol bili na vrhuncu slave ili prije toga u vrijeme Indeksa, uvijek se tražila karta više. Beograd Zagrebu, i obrnuto, koncerti alternativnih bendova mogli su svaki vikend napuniti bilo koju dvoranu. Ne smijemo zaobići i pop vode: Zdravko Čolić, Oliver, Đorđe Balašević... Uostalom, tada se nije moglo dogoditi da Metallica otkaže koncert zbog malog interesa.
Jake sportske lige
Postoji li ljubitelj nogometa koji će s užitkom pogledati derbi kola Slaven Belupo - Inter (bez namjere vrijeđanja dotičnih klubova)? Koliko će klubova napuniti tribine Poljuda? Koji rukometni klub može osvojiti europsku ligu?
Velika četvorka, za one koji ne znaju: Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan, makar najjači klubovi u ligi nisu pod obavezno bili na prva četiri mjesta na tablici. Sarajevo, Budućnost, Željo, Vardar. Mnogi su se mogli ubaciti među odabrane.
Da ne spominjemo koliko je samo teških gostovanja po bivšoj državi imala Cibona ili Jugoplastika u vrijeme dok su harale Europom. Kup maršala Tita završio je u Splitu nakon pobjede u Beogradu nad Zvezdom, iste one godine kada je Zvezda poharala Europu...
Na svu sreću, prave lige se vraćaju i na naše prostore, pa možda to stvori i prave igrače (napokon)!
Kult reprezentacije
Ne odazvati se pozivu selektora za igranje u reprezentaciji bilo je ravno samoubistvu. A odazvati se i onda se vući po terenu kao slijepo crijevo, smatralo se činom veleizdaje. S puno manjom plaćom, ali neusporedivo većim žarom i ljubavi prema igri, a posebice prema repki, igrači su izgarali na terenu.
Dovoljno je samo pogledati medalje osvojene s košarkaškom, rukometnom ili vaterpolo reprezentacijom. Tada smo i bili svjetsko čudo. Jer naših se jedanaest, sedam ili pet, biralo po srčanosti, a ne kako bi se prodali u neke bolje i atraktivnije klubove.
Bez obzira što mislili o tadašnjoj državi, prije nastupa reprezentacije se uz himnu stajalo mirno i uz male ekrane. Ne zbog države, zbog naših odabranih.
Filmska kultura
Kada ste zadnji put pogledali nekii film i iskreno uživali u njemu? Možda se u zadnjih godinu, godinu i pol, pojavilo neko podnošljivo ostvarenje, no to je još uvijek daleko iza filmova snimanih u bivšoj državi.
'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče poslednji krug', 'Kuduz', 'Balkanski špijun', 'Glembajevi', 'Tko pjeva zlo ne misli', 'Sutjeska', 'Neretva', 'Kozara', 'Valter brani Sarajevo'... Rade Šerbedžija, Mustafa Nadarević, Bata Stojković, Milena Dravić, Sonja Savić, Ljuba Tadić, Boris Dvornik, Ljubiša Samardžić... Richard Burton, Yul Brynner, Orson Welles, Franco Nero... Veljko Bulajić, Lordan Zafranović, Dušan Makavejev...
Treba li još što dodati???
Rejting u svijetu
Gledajući samo kroz prizmu međunarodnog rejtinga, Tito je bio jedan od najvećih političara dvadesetog stoljeća. Naravno da je uz takav rejting predsjednika i država bila bitna. Tada nam niko nije mogao naređivati što ćemo, a što nećemo napraviti. Sami smo odlučivali (ili barem naše vođe za nas) i čak savjetovali druge.
Tito je, za razliku od današnjih nam vođa, imao svoju fotelju u prvom redu skupštine UN-a. Jugoslaviji nisu mogli ništa nametnuti. Nažalost, naše vodstvo odlučilo se za jednostranački sustav i socijalizam. Bez obzira na to, kroz svoju povijest Jugoslavija je odigrala veliku ulogu u hladnoratovskoj, bliskoistočnoj i mnogim drugim krizama.
Nešto kasnije, na istom prostoru nalazi se par malih država, ovisnih o svim mogućim međunarodnim fondovima, sudovima, vojskama i političarima. U zadnje vrijeme slabo ponosno dižemo glave.
Osjećaj (socijalne) sigurnosti
Mogli bismo to pripisati ratu, američkim filmovima, trulom zapadu i ko zna čemu, ali tada su se kućna vrata ostavljala otključanim čak i u gradovima, mladi su putovali isključivo autostopom, čak i djevojke bez straha od silovanja, a ulične bande i navijački huligani bili su samo likovi s filmskog platna.
U vrijeme kada studiranje postaje sve više privilegija bogatih, kada velik dio stanovništva živi ispod granice siromaštva, s nostalgijom se prisjećamo socijalne politike bivše države, ulaganja u znanost i sport, pomoći siromašnim obiteljima, dobrih kredita (koje je uvijek pojela inflacija) i škola za sve (a ne samo za njih). Sjećamo se školskih dvorana, natjecanja 'Pokret nauka mladima', mladih koji se vraćaju u svoje gradove kako bi se tamo zaposlili...
Sarajevo
Ali ONO Sarajevo.
Priznati ili ne, ali sve je ovo njegova zasluga....
zasluga sto toga vise nema ili sto je toga uopce bilo...
i zamolio bih da se prestane sliniti za "onim" sarajevom... ja nikada nisam cuo za ono sarajevo, koliko znam postoji samo sarajevo (doduse ima jedno selo koje se sada zove istocno sarajevo, ali to se ne pika)