Intervju

[Haman2]

Da li su Srbija i Hrvatska garanti mira u BiH ili predatori?



Foto: RSE / Vijesti.ba U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li su Srbija i Hrvatska za stabilnu Bosnu i Hercegovini ili još uvijek nisu odustale od teritorijalnih pretenzija prema toj državi. Sagovornici su bili Slavo Kukić, sociolog iz Mostara, i Srđan Šušnica, kulturolog iz Banjaluke.
Bilo je riječi o tome kakvu je ulogu Dejtonski sporazum namijenio Srbiji i Hrvatskoj, kako predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović drži lekcije Bosni i Hercegovini, zašto se Vučić nikada nije direktno ogradio o Dodikovih izjava da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine, zašto su srpski i hrvatski funkcioneri češće u Banjaluci i Mostaru nego u Sarajevu, da li Zagreb i Beograd podržavaju savez Dodik-Čović čiji je cilj slabljene Bosne i Hercegovine, zašto su lideri bosanskih Srba i Hrvata uvijek na strani Srbije i Hrvatske, kada su one u sporu sa Bosnom i Hercegovinom, da li Zagreb podržava formiranje trećeg, hrvatskog enuteta u Bosni i Hercegovini, kao i o tome da li Beograd gleda na Republiku Srpsku kao na kompenzaciju za gubitak Kosova.

Omer Karabeg: Kakvu je ulogu Dejtonski sporazum namijenio Srbiji i Hrvatskoj s obzirom da su Tuđman i Milošević bili potpisnici tog sporazuma?

Slavo Kukić: Oni su to potpisali kao sudionici u ratu u Bosni i Hercegovini. Oni imaju ulogu sudionika - i ništa više od toga. Ne vidim da bi oni trebali biti garanti mira u Bosni i Hercegovini. Oni su akteri jednog krvavog događaja u prvoj polovici devedesetih godina. Prema klauzulama sporazuma, kojeg su potpisali, morali bi se tako i ponašati.

Odsutsvo rata

Srđan Šušnica: Srbija i Hrvatska nisu nikakvi garanti mirovnog ugovora - niti jednog njegovog slova. Oni su učesnici u ratu, u agresiji na Bosnu i Hercegovinu - tako da je stalno ponavljanje mantre da su oni garanti mira u BiH vrlo problematično. Uostalom, problematičan je i sam mir u BiH. Bosna i Hercegovina živi odsustvo rata i oružanog sukoba, ali o miru i stabilnosti ne možemo pričati upravo zbog politike prema Bosni i Hercegovini koju danas vodi prevashodno Srbija, ali i Hrvatska. I to ne samo danas nego zadnjih 20 godina.

Omer Karabeg: Najviši rukovodioci Hrvatske stalno govore da poštuju suverenitet Bosne i Hercegovine i da će joj pomoći na putu u Evropsku uniju. Da li se tako i ponašaju?

Slavo Kukić: Ni slučajno. Ako se gleda samo ono što se događa u zadnju godinu dana - neću ići dalje - sve što Hrvatska čini potpuno je suprotno tim izjavama. Pogledajate izjave hrvatskih dužnosnika o izbornom zakonu Bosne i Hercegovine koje predstavljaju otvoreno miješanje u unutarnje stvari jedne suverene države. Pogledajte vrlo česte lekcije koje predsjednica Grabar-Kitarović drži Bosni i Hercegovini koje zorno asociraju na devedesete godine i politiku Franje Tuđmana. Šta reći za gromki aplauz na konvenciji HDZ-a kada je Dragan Čović rekao kako će Hrvati Bosne i Hercegovine svojim prsima branite hrvatsku granicu da migranti ne bi ušli u Hrvatsku. Svakodnevna praksa govori da su neiskrene izjave hrvatskih dužnosnika kako će Hrvatska pomoći Bosni i Hercegovini na njenom putu u Evropsku uniju. Umjesto toga vidimo da se hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini sve više vraća na devedesete godine.

Vučić kao Milošević

Omer Karabeg: Zanimljivo je ponašanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Kada god Dodik izgovori da je Bosna i Hercegovina neodrživa i da Republika Srpska treba da se otcijepi, Vučić izjavi da Srbija poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine, ali nikada ne negira ono što je Dodik rekao.

Srđan Šušnica: I Slobodan Milošević je devedesetih godina ponavljao da Srbija poštuje suverenitet i Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali se upustio u krvavu agresiju. Priča o poštovanju suvereniteta susjednih zemalja je bila samo floskula. U suštini Srbija je u ratove devedesetih uložila sve što je imala. Uložila je resurse JNA, ljude i međunarodni ugled. Srbija je željela da iskoristi raspad Jugoslavije da bi dobila sve one teritorije koje su pansrpski kleronacionalisti, među njima i Vučić i Radikali, smatrali i još uvijek smatraju srpskim zemljama. Srbija je u taj projekt uložila i sudbinu Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Hrvatski visoki funkcioneri se ponašaju kao da je zapadna Hercegovina dio Hrvatske. Oni su mnogo češće u Mostaru, nego u Sarajevu.

Slavo Kukić: Oni bi najradije od nje napravili drugu Republiku Srpsku. Pri tome se pravdaju kako Hrvatska ima obavezu pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Evo, da to objašnjenje i prihvatimo, ali zašto se onda ne mobiliziraju hrvatski poduzetnici da ulažu u one dijelove Bosne i Hercegovine gdje žive Hrvati, umjesto da se razvijaju barjaci i širi pritajena nada da priča o Bosni i Hercegovini još nije završena. Ta ulaganja bi pomogla da se zaustavi ili bar uspori odlazak Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Jer, oni ne odlaze zbog ugroženosti, kako pričaju hrvatski dužnosnici, nego zbog činjenice da nemaju posla, da ne mogu osigurati egzistenciju.

Tuđman je kaskao za Miloševićem

Omer Karabeg: Jedini izuzetak bio je predsjednik Mesić koji je bosanskohercegovačkim Hrvatima govorio da je im je glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb. Zbog toga je bio izložen napadima koji traju i do danas.

Slavo Kukić: U Mesićevo vrijeme Hrvatska je gledala na Bosnu i Hercegovinu kao na dobrog susjeda. Ta politika se promijenila još za vrijeme Ive Josipovića, a sada je definitivno otišla udesno. Hrvatska je od 2013. godine, nakon prijema u Evropsku uniju, zarotirala udesno. Susrećemo se sa trendom endehaizacije, što je bilo nezamislivo početkom dvijehiljaditih.

Srđan Šušnica: Hrvatska je moglo u očima Brisela postati lider u regionu da je pomogla Bosni i Hercegovini na putu evroatlantskih integracija i da je podržala reformu Dejtonskog sporazumu u cilju veće funkcionalosti bosanskohercegovačke države. Oni su to propustili. Trenutna hrvatska politika boluje od onih starih Tuđmanovih kvaziistorijskih kompleksa. Tuđman je stalno pred očima bila teritorija Hrvatske banovine iz zloglasnog sporazuma Cvetković-Maček potpisanog 1939. On je lamenirao je nad hrvatskim perecom, kako je nazivao teritoriju Hrvatske, i uvijek je isticao kako se taj perec dole na jugu treba malo podebljati. A onda je u liku Miloševića i u aktima podivljalog srpskog neofašizma vidio priliku za ostvaranje svog sna i počeo je kaskati za Miloševićem. S druge strane, srpski nacionalizam smatra cijelu Bosnu i Hercegovinu srpskom zemljom. To što je sada ta srpska zemlja u Bosni i Hercegovini svedena na 49 posto, koliko zauzima Republika Srpska, za većinu srpskih nacionalista predstavlja izdaju. Oni hoće onih 80 posto koje im je ostavio general Kukanjac.

Šta muči Dodika i Čovića?

Omer Karabeg: Mislite li da je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, pod direktnom kontrolom Zagreba? Da li Zagreb odobrava njegovu blisku saradnju sa Miloradom Dodikom, iako je Hrvatska u stalnoj svađi sa Srbijom?

Slavo Kukić: Ne mislim da je on pod kontrolom Zagreba. Mislim da njega i Dodika povezuju zajednička briga i strah od onoga što bi se moglo dogoditi ako bi Bosna i Hercegovina istinski stala na noge i ako bi u njoj počela funkcionirati pravna država. I jedan i drugi su svjesni da bi mogli proći putanju koju je u Hrvatskoj prošao Ivo Sanader. Ako je točno sve ono što se o njima javno govori, a bojim se da bi moglo biti, za takve stvari se svugdje u svijetu završava samo na jednom mjestu - u zatvoru. To je ono što njih spaja. Dakako, da Čović sada nastoji da na svoju stranu pridobije rukovodstvo Hrvatske. Ali onog časa, kada bi to rukovodstvo palo, buditete sigurni da bi im Čović bez ikakvog problema okrenuo leđa. On vodi brigu samo o tome kako da zaštiti ono što je u zadnjih 15 godina opljačkao, a pri tom su mu Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini najobičniji paravan.

Omer Karabeg: Mislite li da Beograd odobrava Dodikov savez sa Čovićem?

Srđan Šušnica: Naravno da odobrava. Ali meni se čini da pored saveza Dodik-Čović, koji je najočigledniji, ima tu i drugih saveza. Ne možemo prenebregnuti činjenicu da je posredstvom saveza između Putina i Erdogana došlo do smirivanja tenzija između Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. To se vidjelo po blagim reakcijama iz Republike Srpske kada je Erdogan održao svoj politički miting usred države koja pretendije da uđe u Evropsku uniju.

Paljanska klika

Omer Karabeg: Da li je Dodik direktno pod kontrolom Beograda?

Srđan Šušnica: Ne, nije. Kao što nije bio ni Karadžić. Još devedesetih, dok su trajali agresija i građanski rat, paljanska klika, predvođena Karadžićem, izgradila je izvjesnu automnu poziciju. Međutim, kada Srbija više nije mogla da izdrži velike napore koje je iziskivalo učesće u dva rata i kada se pred njom otvarao i treći rat- kosovski, podrška je oslabila i paljanska klika je pala. To će se desiti i sa Dodikom.

Omer Karabeg: Kada su Srbija i Hrvatska u sporu sa Bosnom i Hercegovinom, Milorad Dodik i Dragan Čović uvijek su na strani Beograda i Zagreba. U sporu oko izgradnje Mosta na Pelješcu Čović brani interese Hrvatske, a u sporu Bosne Hercegovine sa Srbijom oko granice na Drini, Dodik je na strani Srbije. Ima li to igdje u svijetu, da najviši funkcioneri jedne države brane interese druge države koja je u sporu sa njihovom zemljom.

Slavo Kukić: To je samo pokazatelj koliko je Bosna i Hercegovina nedovršena država. To je i pokazatelj koliko su pogriješili tvorci Dejtonskog sporazuma kada su aktere rata, razaranja i uništavanja prihvatili kao partnere u izgradnji Bosne i Hercegovine. Time su im zapravo stvorili prostor da svoje ratne ciljeve nastave realizirati u izmijenjenim uvjetima i drugim sredstvima. Gledajte, šta radi Dragan Čović. On ultimativno zahtijeva rješenja u izbornom zakonu kojima hoće osigurati treći entitet i dezintegrirati Bosnu i Hercegovinu. Time on radi protiv značajnog dijela Hrvata u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi 545 hiljada Hrvata. Od toga manje od polovine - nešto između 240 i 250 hiljada živi na teritoriji zamišljenog trećeg entieta - na području od Stoca do Livna. Znači, više od polovice bosanskohercegovačkih Hrvata ostaje izvan te teritorije. Umjesto da to vidi i Čoviću okrene leđa, jer je to izravan udar na preko 50 posto njihovih sunarodnika, današnje hrvatsko rukovodstvo je Čovićev najčvršći saveznik u promociji takve politike.

Srpski i hrvatski grunt

Srđan Šušnica: Ove vratolomije oko izbornog zakona koje su protivustavne i po mom mišljenju predstavljaju krivično djelo, a izvodi ih HDZ i Čovićeva bulumenta, podsjećaju me na Karadžićev poziv Srbima koji je on nekoliko puta javno ponovio u martu i aprilu1992 godine. On je tražio da se Srbi, koji ne žive u takozvanim srpskim autonomnim oblastima, isele iz doline Bosne i Neretve i nasele u novu srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu. To Čovićevo nastojanje da oiviči teritoriju i pozove sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine da žive u hrvatskom entitetu, podsjeća me i na prijedloge osnivača Republike Srpske da se nesrbi iz Banjaluke presele u Zenicu, a Srbi iz Zenice u Banjaluku. Zar se nije nakon zaključenja Dejtonskog mirovnog ugovora desetine hiljada Srba pod pritiskom vojske i policije Republike Srpske iselilo sa sarajevske Grbavice? To je ta idelogija krvi i tla koja poručuje - ovo je srpsko, ovo srpski grunt, tu će živjeti Srbi i van te teritorije ne smije ostati nijedan. To je ono što danas radi hrvatska politika. Samo što ona uvijek kaska za svojim velikim bratom i uzorom - pansrpskim nacionalizmom.

Omer Karabeg: Mislite li da ni Hrvatska, ni Srbija nikada nisu odustale od Tuđmanovog i Miloševićevog plana o podjeli Bosne i Hercegovine?

Slavo Kukić: Osobno mislim da se je u vrijeme mandata Stjepana Mesića Hrvatska udaljila od tog koncepta. Međutim, nakon izbora predsjednice Grabar-Kitarović i dolaska HDZ-a na vlast, najprije sa Karamarkom, a sada i sa Plenkovićem, Tuđmanova politika svojatanje Bosne i Hercegovine dobija na intenzitetu. Razlika je samo u tome što se u prvoj polovici devedesetih godina zveckalo oružjem, a sada to nije moguće zbog drugačijeg odnosa snaga i zbog činjenice da je NATO na ovaj ili onaj način prisutan u Bosni i Hercegovini.

Srđan Šušnica: Mislim da određeni protagonisti hrvatske politike nisu odustali od tog plana. Tu prije svega mislim na hercegovački dio HDZ-a. Moramo biti svjesni da su hercegovački moćnici uzurpirali dobar dio hrvatske ekonomije i dobar dio HDZ-a. Kad je riječ o Srbiji, tamo su u manjini oni političari i intelektualci koji se žele otarasiti naslijeđa Miloševićevog režima i narodnjačke kleronacionalističke politik koja želi da zaokruži zamišljenu srpsku državu. Dominantan tok političke misli u Srbiji se manifestuje u pedeset nijansi srpstva - od toga šta bi trebalo da budu srpske zemlje do interpretacije ratova devedesetih i raspada Jugoslavije. Mislim da je politički i intelektualni mainstream srbijanske politike čvrsto vezan za koncept shvatanja Bosne i Hercegovine kao srpske zemlje, dok je hrvatska politika nešto skromnija i umjerenija. U Hrvatskoj je u pitanju partijski projekt desničara, dok je to u Srbiji državni projekt.

Omer Karabeg: U sadašnjim međunarodnim okolnostima nemoguća je podjela Bosne i Hercegovine. Šta je onda trenutni cilj Zagreba - da li je to osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini?

Slavo Kukić: Mislim da jeste. Oni ne smiju otvoreno govoriti o trećem entitetu, već to rade u suptilnoj formi kroz zagovaranje reforme izbornog zakonodavstva i ustavnog preustroja koji bi ozvaničio troentitetsku Bosnu i Hercegovinu.

Iracionalne slike

Omer Karabeg: Šta je trenutni cilj politike Srbije s obzirom da se planovi o velikoj Srbiji ne mogu ostvariti?

Srđan Šušnica: Oni se definitivno ne mogu ostvariti u okvirima sadašnjeg međunarodnog pravnog poretka. Nisu se mogli ostvariti ni1992. godine. Milošević je krenuo u tu avanturu znajući da ide protiv međunarodnog poretka uspostavljenog u Evropi nakon 1945. godine. Ali srpske nacionaliste ni najmanje ne tangira činjenica da oni svoj naum ne mogu ostvariti. Oni ne odustaju od ideje o zaokruživanju srpskog grunta. Ako je pri tom potrebno zamišljati da je nešto država, što nije, oni će u toj iluziji živjeti. Njemačka nacija je preko 15 godina živjela sa idejom Trećeg rajha. Zašto nova srbijanska elita ne bi građanima mogla da nametne svoje iracionalne slike i halucinacije ? Građani u Republici Srpskoj već 25 godina žive u iluziji da je taj entitet država i da on ima pravo da se otcijepi. To je jedna vrsta sociopatske halucinacije koja je direktni proizvod propagande. Oni i dalje maštaju da je pola Crne Gore srpsko, da će sjever Crne Gore kad-tad biti srpski i da je Kosovo srce Srbije . Za njih su to vrlo žive političke slike - i one proizvode nastabilnost, a mogu proizvesti i rat. Nemojmo zaboraviti - na Balkanu jedino srpski nacionalizam ima autonomnu snagu da započne rat. Ne treba mu niko - ni Rusija, ni Njemačka ni Amerika, niko mu ne treba.

Evropski vjetrovi

Omer Karabeg: U zaključku, da li su Srbija i Hrvatska garanti mira u Bosni i Hercegovini, kao što za sebe vole da kažu, ili predatori?

Slavo Kukić: Oni su garanti stalnog talasanja u Bosni i Hercegovini. Ja se, međutim, iskreno nadam da će ti ideološki trendovi slabiti. Jer, ovo je evropski prostor i - htjeli mi to ili ne - evropski vjetrovi će ga sve više zapljuskivati. Siguran sam da će se u Hrvatskoj dogoditi promjene. Uostalom, premijer Plenković već pokušava da se oslobodi svojih radikala. Treba vremena da se oni pometu sa političke scene i da se njihova moć umanji. Siguran sam da će evropska Srbija - bez obzira na trenutnu premoć konzervativne ideologije - biti sve snažnija i da će se s jačanjem evropskih vjetrova o Srbiji i Hrvatskoj sve manje govoriti kao o predatorima, a sve više kao o dobrim susjedima.

Srđan Šušnica: Mislim da ni Hrvatska, ni Srbija kao države nisu garanti mira u Bosni i Hercegovini, već dio mirovnog sporazuma. One mogu doprinijeti miru i stabilnosti u BiH jedino priznanjem odgovornosti za ono što su činile u ratu. Mislim da države kao države nisu predatori, predatorske su politike u tim državama.


(Vijesti.ba / RSE)

[Haman2]

KARAMARKO DAO NAJVEĆI INTERVJU U SVOM ŽIVOTU: „Hrvatsku treba orbanizirati“

Bivši predsjednik HDZ-a Hrvatske Tomislav Karamarko pojavio se u 152. izdanju najvećeg hrvatskog videocast projekta, Podcast Inkubatora i dao vjerovatno najveći intervju u svom životu, koji je trajao duže od dva sata; bio je to i prvi njegov opširniji medijski istup od povlačenja s čela HDZ-a


Tomislav Karamarko (Foto: YouTube/Screenshot)

Karamarko je gostovao kod voditelja Ratka Martinovića, a u nešto više od dva sata pričao je o svom životu i karijeri, osnivanju HDZ-a, suradnji s Manolićem, Gregurićem i Mesićem, MUP-u i kriminalu u pretvorbi i privatizaciji, (de)tuđmanizaciji, Ivi Sanaderu, poziciji najpopularnijeg ministra i najnepopularnijeg izbornog pobjednika, okolnostima oko pada Vlade RH, odnosu s medijima i možebitnom povratku u politiku.

Na početku razgovora je odmah istakao kako nije riječ o njegovom "velikom povratku".

"Ovo nije povratak. Dogovorili smo se da ću doći ovdje i nema odustajanja. Ovaj format mi je provokativan u pozitivnom smislu. Živ sam, pratim što se događa. Nikad ne reci nikad što se tiče povratka u politiku. Zemlja je u lošoj situaciji i tko zna hoće li nam trebati mobilizacija - pri tome ne mislim na oružje ili rat. Dvije godine nisam ništa pričao. Nisam dao nijednu izjavu koja bi štetila stranci. Nikog nisam napadao i nisam sijao gorčinu - iako sam nakon noža u leđa mogao biti ogorčen, no nisam dao da to izbije iz mene", kazao je Karamarko.

Nije želio nagađati o možebitnoj kandidaturi za predsjednika Republike.

"Što se politike tiče - nikad ne reci nikad. To stalno ponavljam", kaže Karamarko koji je puno rječitiji kad mu se spomene HDZ.

"Volio bih da više idemo prema suverenizmu, čak i u odnosu na taj Bruxelles. Da malo 'orbaniziramo' našu politiku, budemo samosvjesni, mislimo na vlastite interese. Ne želim vjerovati u to, ali neki kažu da nas ima i ispod četiri milijuna. Mi smo izloženi pogibelji. Ljudi odlaze, dolaze drugi koji mijenjaju civilizacijsku strukturu. Jesam za humanitarni pristup, ali i za razmišljanje o vlastitim interesima", govori bivši predsjednik HDZ-a koji i nije najzadovoljniji paktom HDZ-a i HNS-a.

"Nisam najsretniji, neprirodan je. Politika donosi svakakve situacije pa se ničemu ne čudim", veli Karamarko.

Prema stranci "Neovisni za Hrvatsku" gaji pak određene simpatije.

"Tkivo slično HDZ-ovom. Hasanbegović je iz stranke izašao. Simpatična stranka, imam tamo prijatelje, pratit ćemo njezin rad".

Nije mogao izbjeći pitanja o Josipu Manoliću.

"Nakon vojnog roka zaposlio sam se u Arhivu Hrvatske, negdje 1988. godine. Posao sam dobio zahvaljujući svećenstvu, riječ je o crkvenoj građi. Nakon sudjelovanja u osnivanju HDZ-a, 1991. me pozivaju da budem šef kabineta predsjednika Vlade. Bili smo klinci, imao sam trideset godina, tko je tada mogao znati tko je Manolić? I što bi mi značilo i da sam znao? Bio je predsjednik Vlade, drugi premijer - i ja sam mu bio dodijeljen, kao perspektivan kadar po stranačkom ključu. Nakon njega došao je Gregurić, bio sam šef kabineta u ratnoj Vladi. Radio sam svoj posao, on je tih i samozatajan, podsjećao me na Broja Jedan iz 'Alan Forda'."

Komentirao je i buran odnos sa Stipom Mesićem.

"Vodio sam mu kampanju 2000., bili smo u dobrim odnosima. Međutim, mi se vrlo brzo razilazimo. To više nije onaj Mesić, on ima nekoliko faza, nakon što je postao predsjednik RH postaje 'treći Mesić'. Nakon što sam vidio da mu je platforma nastala u radionici Save Kovačevića i Boška Buhe shvatio sam da više nemam što raditi s njim i njegovom ekipom. Ne znam je li kod njega riječ o oportunizmu, prilagođavanju situaciji, pa možda i kupnji publike... Međutim, nije pošteno".

S Ivom Sanaderom bio je u dobrim odnosima.

"Mislim da je imao veliki potencijal. Napravio je dobar posao u Bruxellesu. No, bojim se da je zbog tog dobrog posla ostao zarobljenik tamošnjih interesa pa je probleme imao u 'kući'. Njegove presude ćemo još vidjeti, ali je u svakom slučaju njegov pad bio i udarac za HDZ. Ne znam što bih rekao o njemu, bili smo u dobrim odnosima, bio sam ministar u njegovoj vladi. Prije par mjeseci sam ga negdje sreo, pitao za zdravlje... To što je bio na nogometnoj utakmici, a bože dragi", mišljenja je Karamarko.

Voditelja je zanimao i njegov odnos sa savjetnikom Dinama koji je trenutačno nedostupan hrvatskim vlastima.

"Što bismo sad trebali, reći da ne poznajemo Zdravka Mamića i da s njim nismo bili OK? Odreći ga se zato jer ima nepravomoćnu presudu ili što je sad u Hercegovini? On za mene nije kriv prije pravomoćne presude. No, moram priznati da te detalje oko nogometnog svijeta jako slabo znam i pratim. Ali znam da kad je čovjek na podu - ne smije ga se cipelariti. Govorim i iz svoje perspektive".

Kolindi Grabar-Kitarović pomogao je u usponu na mjesto predsjednice.

"Imali smo nekoliko razgovora, u Bruxellesu na zračnoj luci i u Bratislavi. Predložio sam joj da se tog prihvati, na kraju i je. Ljudski je bilo premišljati se, jer što ako izgubi? Imali smo u tom slučaju alternativu, bila bi na parlamentarnim izborima nositeljica liste u svojoj izbornoj jedinici", kaže Karamarko.

Komentirao je i famozno vlastito rušenje vlade od strane HDZ-a.

"Odmah su krenule priče kako je pobjeda neuvjerljiva i pola godine je trajalo to rušenje. Trebali smo vratiti tu ideološku komponentu, ljudi nisu znali je li HDZ lijevo ili desno. Što se Mosta tiče, on nam je kao bio svjetonazorski bliži iako ni danas ne znam koji je njihov svjetonazor. Petrov je došao i rekao da imamo problem, donio onaj neki papir s ovjerom javnog bilježnika i rekao da ćemo biti u koaliciji ako ja ne budem premijer.

Ni u jednoj sekundi nije postojala opcija o velikoj koaliciji, bilo je nekih koji su to pokušavali, ali neozbiljno. Hasanbegović je uzburkao ustajale močvare, što ideološki što 'zašarafivši' kasicu s parama. On je bio dobar ministar. Brinuo sam se o problemima malog i srednjeg poduzetništva, depopulizacije, iseljavanja... No, druge jednostavno nije bilo briga, jedino što ih je zanimalo bilo je preuzimanje funkcija. Trošila se energija na osobne interese", prisjeća se Karamarko.

Tvrdi kako nikakvog potencijalnog sukoba interesa u "aferi konzultantica" nije bilo.

"Ljudi su deklarativno stali iza mene, no stranka nije. Tijela stranke nisu. Sukob interesa ne postoji. Imali smo sastanak s Mostom gdje smo se dogovarali o popunjavanju tijela u firmama. Došli smo do Ine i ja sam u dobroj namjeri kolegama rekao da bismo mogli razmisliti i o arbitraži, koju bi mogli izgubiti. A ako je izgubimo, gubimo milijarde. Svi su šutjeli. No, nakon par dana Most izlazi s tom informacijom i počinje pričati o 'sukobu interesa'...

Da branim Mađare pošto oni imaju informacije da jako dobro stojimo u arbitražnom postupku i znaju da ga dobivamo. Nakon tog počinje medijska hajka. I onda izlazi ugovor firme moje supruge s firmom čovjeka koji nešto radi s MOL-om. I taj ugovor nije postojao u vremenu kad sam bio u Vladi. No, opći zaključak je da ja to nisam smio izgovoriti na službenom sastanku u vrijeme arbitraže. I što se na kraju događa, s vremenskim odmakom? Mi gubimo arbitražu, gubimo 4.5 milijardi, slijedi presuda iz Washingtona, po svemu sudeći slična. I gubimo desetak milijardi kuna. Samo zato što me se nije poslušalo.

Dakle, priča o mom sukobu interesa nestaje kad smo mi izgubili arbitražu. Zašto kao potpredsjednik Vlade ne bih smio izraziti svoje mišljenje, makar i krivo, o tome što bi bilo više i manje korisno za državu? A pazi, pričalo se 'mogućem sukobu interesa' u stavu vijeća. Po toj logici je svatko na ulici 'mogući ubojica'."

Karamarko se u jednom trenutku kratko osvrnuo i na Milijana Brkića, za kojeg je rekao da je "jedan od onih
koji me nisu oduševili svojom ulogom".

O "Aferi Soboli"...

"Ona ne postoji. 2002. godine dajem ostavku Stipi Mesiću i s prijateljima osnivam firmu, 'Soboli'. Radimo sigurnosni konzalting. 2004. vraćam se u funkciji šefa POA-e i izlazim iz firme. I onda kreće tamburanje. U tvrtku ulazi DORH i ne nalaze ništa nezakonito. A tamo mene više ni nema. Javnost misli kako to mediji žele naznačiti. Tu nema nikakve afere".

O tome je li bio suradnik UDBA-e...

"Zbog toga sam i tužio sve te ljude. Jedan je u međuvremenu umro, to je autor mojih 'biografija'. Manolića su oslobodili optužbe uz argumentaciju da u postupku nije dokazana njegova namjera da mene kleveće. Ne kažu da nisam u pravu, nego samo da on mene ne kleveće. U tom razdoblju mi je oduzeta putovnica i nisam mogao mrdnuti iz zemlje. Toliko o suradnji s UDBA-om".

O lociranju Gotovine...

"Gotovinu je locirala služba. O tome ne mogu dalje pričati. Danas imamo jako dobre odnose".

O HDZ-u i optužbama za "zločinačku organizaciju"...

"Devijacija ima, bilo ih je i bit će. Ti ljudi koji rade kriminal imaju ime i prezime, to ne može biti kolektivitet. HDZ je pun poštenih malih ljudi, bez ikakve koristi osim osobne satisfakcije da smo Hrvatsku doveli u slobodu i neovisnost. Ne smatram da je HDZ oštetio hrvatsku državu. Ako želimo opstati, moramo se s devijacijama pozabaviti".

O odbijanju sučeljavanja s Milanovićem i javnim nastupima...

"Imao sam svoju taktiku. Milanović je bio miljenik medija, ja nisam. Njemu je pasao format svađe pred kamerama i zabavljanje publike. Ja sam odlučio ići po terenu. Kroz dvije i pol godine prošli smo 350.000 kilometara i obilazili članstvo. Da bismo pobijedili, moramo mobilizirati HDZ-ovce. Tako se dobivaju izbori. Dobio sam Milanovića pet puta. Vrlo rado bih se s njim sučelio, ali je bila zajednička procjena da je bolje da se to ne radi".

O karijeri obavještajca...

"Mi smo mijenjali zakon u sigurnosno-obavještajnom sustavu. Pokušali smo ga prilagoditi NATO standardima. Funkcionirao sam na menadžerskoj razini, kao koordinator, ne unutar same operative. Snašao sam se relativno dobro, bili smo relativno uspješni uz konkretne akcije. Nažalost, kod nas je latentni problem 'curenje' dokumenata. Taj problem smo i riješili - i danas ima onih koji se pozivaju na izbore 'bliske obavještajnim službama'. Vjerojatno još postoje takvi kanali".

O Crnoj ruži i Željku Malnaru...

"Te biografije su nakaradne i na njima je radio jedan gospodin koji je nedavno preminuo. Recimo, ono šaniranje, nevjerojatno. Pa ja sam prije vojske bio mirni student koji je malo igrao košarku, imao mirno društvo. Crna ruža? To se veže uz Željka Malnara, pokojnog prijatelja kojeg sam uzgred rečeno upoznao tek 1994. godine. Ja sam iz Kozari Boka, on je stara Pešča, ali sam ga do tada viđao samo na televiziji. A ovo za Crnu ružu, crnu magiju... Ma joj".

O stranici "Di su pare" i nadimku "Zečina"...

"To sam čuo, nadimak je za pet. Iako nije previše originalno. Neka samo rade dečki", zaključio je na kraju razgovora Tomislav Karamarko.

(SB/Vijesti.ba)

NAPOMENA: Zasto bas Karamarko, zasto turska rijec u prezimenu kad je mogla biti hrvatska rijec????????????

[Haman2]

Hrvatska je izgubila bitku u EU, Zagreb je "trojanski konj" integracija BiH



Bodo Weber / Vijesti.ba

Lažna priča o principu konstitutivnosti naroda kao temelj osiguravanja kolektivnih prava tri etnička skupine u BiH zapravo dolazi na naplatu - i to sudarom sa EU. Zagreb je zapravo osporavao osnovne liberalno-demokratske vrijednosti Unije te uslove pod kojima je sama Hrvatska ušla u EU. EU se mora se snažno obratiti Zagrebu te tražiti konfrontaciju. Inače ozbiljno prijeti da Hrvatska postane trojanski konj politike proširenja, što neće služiti nikome, najmanje Hrvatima u BiH, poručio je u razgovoru za Vijesti.ba njemački analitičar Bodo Weber iz DPC-a (Democratization Policy Council) Berlin .
Razgovarao: Nihad Hebibović

- Možete li prokomentirati odnos zemalja Europske unije prema politici Hrvatske, u svijetlu zaključaka Vijeća Europske unije od 16. oktobra 2017. godine kada je u jednom zaključku rečeno da Bosna i Hercegovina treba garantirati jednakopravnost svih njenih građana i obezbijediti sve elemente nediskriminacije, te u tom pogledu da se treba suzdržati od donošenja zakona ili činjenja političkih poteza koji mogu otežati implementaciju presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci i drugih vezanih predmeta? Je li tada Hrvatska ostala usamljena sa svojim zahtjevom za zaštitu jednakopravnosti konstitutivnih naroda u odnosu na druge članice EU koje su tražile jednakopravnost svih građana?

WEBER: Sukob unutar Evropske Unije, tj. između Hrvatske na jednoj, i skoro svih drugih država članica te Evropske komisije na drugoj strani, trajao je već od kraja 2016. godine. Isključivim zalaganjem za princip "ravnopravnosti naroda," koji kao takav nema utemeljenje u pravnoj stečevini EU, acquis-u, te prvobitnom odbijanju principa ravnopravnost građana, koji jeste jedan od sastavnih dijela pravne stečevine, Zagreb je zapravo osporavao osnovne liberalno-demokratske vrijednosti Unije te uslove pod kojima je sama Hrvatska ušla u EU. Sukob je zapravo kulminirao već u Julu 2017. kad je tvrd stav Hrvatske prijetio rušenjem jedinstva EU u pripremi sastanka Vijeća između EU i BiH. Zagreb na kraju je popustio, tako da je i zaključak koji citirate sa kasnijeg Vijeća EU poslijedica takvog ishoda.

- Da li je Dragan Čović i bosanskohercegovački HDZ uzrokom takve svojevrsne izolacije Hrvatske u tijelima EU odnosno da li svojom politikom Dragan Čović pravi probleme i poteškoće Hrvatskoj u institucijama Europske unije?

WEBER: Nije problem u tome. Hrvatska politika svojim etničkim pogledom na državu i politiku BiH sebi pravi problem unutar EU. I to pogledom koji u suštini ujedno politički spektar od desnice do ljevice. Gledajući iz etničke perspektive politika Hrvatske uzima zdravo za gotovo narativ koji guraju glavne etničke stranke u BiH, tj. prije svega HDZ BiH, pa misle da je glavni problem BiH neafirmacija kolektivnih etničkih prava, a problematički karakter politike etničkih stranaka tek je sporedan problem. Zapravo je obrnuto - spor oko navodnih kolektivnih prava služi za održavanje sistemsko koruptivne politike, i sistema spojenih sudova, odnosno tri etno-sistema patronaže.

- Nedavno je došlo dodatnih 655 pitanja na već odaslanih 3242 odgovara na EU upitnik, od kojih jedno pitanje traži da se prikaže tačan pravni osnov u Ustavu BiH kojim se konstitutivnim narodima daju veća prava odnosno da BiH jasno iskaže pravni osnov za zaštitu svih individualnih građanskih prava onako kako to nalaže europska pravna stečevina. Kako je zaštita individualnih građanskih prava temeljem Europske unije, bez mogućnosti bilo kojeg oblika diskriminacije, da li smatrate da je to na neki način udarac na politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini u kojoj oni ne brinu o interesima BiH i svih njenih građana u cjelini, već nasuprot toga Hrvatska daje podršku samo HDZ-u BiH radi srodnosti njihovih političkih ciljeva sa onim iz vladajuće koalicije u Hrvatskoj?

WEBER: Sa napredovanjem BiH u EU integracijama zadnje dvije godine - koliko god da nazasluženo bilo - lažna prica o principu konstitutivnost naroda kao temelj osiguravanja kolektivnih prava tri etnička skupine u BiH zapravo dolazi na naplatu - i to sudarom sa EU acquis. Acquis naglašava princip ravnopravnosti građana kao jednog od osnovnih principa države koja počiva na demokratiji i vladavini prava. Nije problem u tome da EU ne poznaje, i prizna i princip pozitivne diskriminacije etničkih grupa i manjina. No stvar je o tome da se kod odbrane "principa" konstitutivnosti naroda zapravo ne radi o tome - nego o sredstvu podjele vlasti na osnovu monopolizacije politike od strane etničkih stranaka - i to sa ciljem netransparentnosti vladanja, sistemske korupcije te podrivanja nezavisnosti pravosuđa i autonomije policije. A gdje nema vladavine prava kao rezultat vladavine, nema ni osnova ni za poštovanje individualnih, a ni kolektivnih prava.

- U domaćoj javnosti, dolazak 655 dodatnih pitanja smatra se time da je ostatak od 3242-655= 2587 odgovora pozitivno prihvaćen od Europske komisije, preciznije da su to pozitivno riješena pitanja, odnosno da li to znači da će se tek nakon prikupljanja svih odgovora na pitanja iz EU Upitnika tek tada od stran Europske komisije procijenjivati koliko je BiH i u kojoj oblasti usklađena sa europskom pravnom stečevinom?

WEBER: Kod upitnika, tj. prihvatanja odgovora se ne radi o tome da li je BH pravni, politički ustavni i ekonomski sistem usklađen da acquis-em, nego o snimanju postojećeg stanja, na osnovu kojeg će EK tek analizirati stepen usklađenosti sa pravnom stečevinom. Znači da je EK poslala dodatna pitanja na odgovore koje nisu dali prikaz, ili nepotpun prikaz realnog stanja.

- Da li u to pogledu smatrate da Hrvatska može utjecati na EU Screening i postavljati uvjete za akceptiranje pojedinih poglavlja ii s druge strane koji su instrumenti Europske unije na raspolaganju da se spriječe takve eventualne političke ucjene Hrvatske?

WEBER: EU nema instrumenata da spriječi destruktivno, sebično ponašanje neke Evropske zemlje u politici proširenja poslije njenog ulaska u EU. Zato je od prvobitne važnosti da EU bude kristalno jasna i beskompromisna u svojem odnosu prema BiH, tj. da prestane praviti kompromise sa vladajućim političkim elitama u BiH te da prakticira jasan i javan diskurs realnosti. A na drugoj strani, mora se snažno obratiti Zagrebu te tražiti konfrontaciju. Inače ozbiljno prijeti da Hrvatska postane trojanski konj politike proširenja, što neće služiti nikome, najmanje Hrvatima u BiH.

- Kako gledate na najavu otvaranja diplomatskih predstavništava kantona sa hrvatskom većinom u Briselu od strane člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića. Kao kontrargument navodi se da i Sarajevski kanton ima slično diplomatsko predstavništvo, međutim to diplomatsko predstavništvo nije označeno kao bošnjačko?

WEBER: Ne znam kako je naznačeno predstavništvo Sarajevskog kantona. EU promoviše jaku ulogu regija, pa nema ništa sporno u lobiranju njenih institucija, recimo u Briselu. Ali ako "diplomatsko predstavništvo" hrvatskih kantona cilja zapravo na para-diplomatiju te lobiranje etno-politike HDZ BiH, to je onda samo još jedan stepen u podrivanju integracije BH države, slijedom modela RS-a, pa tako i saveza Čović-Dodik.

(Vijesti.ba)

[Novak20]

Nisam znao da je Trnka član Ustavnog suda IZ.

Lučić: Bosna i Hercegovina neće se podijeliti, nego, po svemu sudeći, raspasti.

http://hms.ba/lucic-bosna-i-hercegovina ... -raspasti/

Bosna i Hercegovina “nestabilna je država i podijeljeno društvo” što potvrđuje i svaka javna rasprava o njoj, piše dr. Ivo Lučić za zagrebački Globus.

Gostujući u jednoj emisiji Hrvatske televizije prošloga tjedna iznio sam nekoliko manje-više poznatih teza o ustavnoj i političkoj krizi u toj zemlji. Nisam se složio s predstavnikom bošnjačke nacionalne manjine i dužnosnikom Stranke demokratske akcije u Hrvatskoj.

Ustvrdio sam da je nevažno to što je u institucijama Federacije BiH ili BiH navodno zaposleno tridesetak posto službenika koji se (po potrebi) izjašnjavaju Hrvatima. Nasuprot tome, Hrvati kao konstitutivan narod imaju pravo biti zastupljeni a ne predstavljeni te imaju pravo birati svoje političke zastupnike na svim razinama vlasti, a naročito u Predsjedništvo BiH i domove naroda gdje se stvarno i simbolično predstavljaju i štite nacionalni interesi.

Od četiri kluba u federalnom domu naroda Bošnjaci imaju mogućnost izabrati (kad se na to odluče) dvije trećine srpskih, sve Ostale i jednu trećinu hrvatskih zastupnika. Tako kontroliraju cijeli Dom naroda odnosno sva četiri kluba, jer je broj zastupnika potreban za izglasavanje odluka u klubu s nekadašnje jedne polovine smanjen na jednu trećinu – točno onoliko koliko Bošnjaci mogu izabrati Hrvata u „hrvatski“ klub.

Misli li netko da se ti brojevi slučajno podudaraju ili je cilj izmjena bilo upravo – uspostavljanje bošnjačke kontrole nad hrvatskim klubom Doma naroda Parlamenta FBiH.

Od činjenice da je osoba hrvatske nacionalnosti ministar financija na državnoj ili federalnoj razini puno je važnije vidjeti na koji način, kako i gdje se raspoređuju i troše novci iz proračuna.

Kako se donose odluke u Vladi – što može jedan hrvatski ministar u bošnjačkoj vladi?

Prije nametnutih ustavnih amandmana koji nikada nisu potvrđeni u Parlamentu postojao je paritet, kao i načelo konsenzusa u Vladi. Sada su u Vladi FBiH osam bošnjačkih, pet hrvatskih i tri srpska ministra te premijer koji je uvijek Bošnjak.

Odluke se donose običnom većinom koja je uvijek bošnjačka, jer su minimalno dva a uglavnom sva tri Srbina članovi bošnjačkih stranaka. Hrvatski ministri više puta su napuštali sjednice Vlade zbog preglasavanja ali to je tek ilustracija nemoći koja bošnjačku javnost uopće ne uzbuđuje.

Tako je bilo i prošli tjedan kada su hrvatski zastupnici Predstavničkog doma FBiH napustili sjednicu, a bošnjački su zastupnici izglasali sporni i protuustavni „Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta BiH“. Hrvatski su zastupnici 20. lipnja izdali priopćenje u kojem piše: „Ovim prijedlogom bošnjačke stranke predlažu rješenje koje je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim i tako grubo ignoriraju presudu Ustavnog suda BiH, dovodeći u pitanje njegov autoritet, a samim time i ustavni poredak BiH“.

Sarajevo je, uza sve ranije navedeno neustavno, uzurpiralo brojne ovlasti županija na federalnu odnosno bošnjačku razinu. Protivno Ustavu FBiH i odluci Ustavnog suda FBiH iz 2010. i danas egzistiraju neustavna ministarstva kulture i obrazovanja, jer bošnjačka politika po svaku cijenu želi imati kontrolu nad kulturnom politikom i obrazovanjem.

Hrvatska javnost malo zna o sustavnom potkradanju županija s hrvatskom većinom nepoštenom raspodjelom sredstava prikupljenih od neizravnih poreza na temelju netočnih podataka odnosno procjena Federalnog zavoda za statistiku. Tko zna za koeficijent dva za sarajevsku županiju u raspodjeli sredstava od PDV-a? Samo na osnovu tog koeficijenta kanton Sarajevo je hrvatskim općinama i županijama do sada uskratio da ne kažem ukrao preko 120 milijuna eura. To je samo jedan primjer i jedan način sustavne diskriminacije Hrvata u BiH.

Nešto više se zna o izbornom zakonu po kojem Bošnjaci mogu svojim glasovima izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH što su i učinili birajući dva puta Željka Komšića, iako se on ne izjašnjava Hrvatom niti govori hrvatskim jezikom.

Naprotiv, on javno govori da nije hrvatski član Predsjedništva nego predstavlja „građane BiH“. Logično je da on predstavlja i zastupa one građane koji su ga izabrali a to su građani bošnjačke nacionalnosti. Zato nije netočno kazati da su u dva mandata Bošnjaci imali dva člana Predsjedništva, a Hrvati ni jednoga.

Umirovljeni profesor ustavnog prava, dekan, predsjednik i sudac Ustavnog suda BiH, ministar pravde BiH i odnedavno član Ustavnog suda Islamske zajednice BiH KasimTrnka branio je u istoj emisiji postojeći izborni model, odnosno način izbora člana Predsjedništva i zastupnika u Domu naroda FBiH političkim a ne pravnim rječnikom te „građanskom“, zapravo unitarističkom retorikom.

Trnka je ustvrdio da se u BiH sukobljavaju dva modela. Prvi je po njemu onaj koji želi nacionalno pitanje „teritorijalizirati“ po modelu konsocijacije a drugi je „tradicionalni“ model „zajedničkog života“ po kojem svi izabrani zastupnici moraju imati „određenu podršku“ i kod drugih naroda.

Osim što bi ovaj drugi model bio neustavan i antidaytonski, on je i primjer nacionalističko-unitarističkih kombinacija i fantazija. Jednostavno zato što Hrvati zbog malobrojnosti ne bi ni na koji način mogli utjecati na bošnjačke kandidate na državnoj i federalnoj razini a koje bi eventualno htjeli „podržati“, dok bi Bošnjaci mogli u potpunosti kontrolirati izborni proces kao što su to radili i rade birajući podobne, sebi sklone Hrvate.

Kamufliranje unitarističke, centralističke i nacionalističke politike podobnim Hrvatima i „poštenom inteligencijom“ predugo je korišteno još od jugoslavenskih vremena i odavno je razotkriveno. Sjetimo se Sejde Bajramovića, Rahmana i Bube Morine iz jugoslavenskog razdoblja i podsjetimo se kako je ta igra završila.

Prije petnaestak godina u bosansko-hercegovačkoj javnosti raspravljalo se o modelu konsocijacijske demokracije. Održan je niz okruglih stolova, tribina i napisano je nekoliko vrlo vrijednih članaka. Još uvijek se na internetu mogu naći brojevi mostarskog časopisa Status u kojem je o toj temi ponajviše pisano. Obrađivao ju je i nekada čitani sarajevski tjednik Dani.

Iznenađujuće je da Kasim Trnka konsocijacijski model demokracije, koji je u međuvremenu u teoriji zamijenjen terminom „demokracije konsenzusa“, povezuje isključivo s teritorijalizacijom što u sarajevskom političkom žargonu ne znači nište drugo nego „podjelu BiH“.

Konsocijacija je zapravo institucionalna a ne teritorijalna autonomija, odnosno, oblik zajedničke uprave nad jednim zajedničkim teritorijem.

Zato je Bošnjaci neće jer oni žele sami upravljati „svojim“ teritorijem, „svojom“ nacionalnom državom. Zapravo, model podjele vlasti prisutan je u BiH od njezina početka, odnosno od zasjedanja i Rezolucije ZAVNO- BiH-a.

Odlagao je pa i zaustavljao trend podjele države odnosno njezina raspada. Upravo su poremećaji tog konsocijacijskog modela, koji osigurava balans političke moći između specifičnih segmenata društva (u ovom slučaju: naroda) a koji su izazvani nasilnim odnosno nametnutim ustavnim promjenama, uzrok duboke političke i ustavne krize.

Balans političke moći i nužno potrebna ravnoteža koja omogućava političku i društvenu stabilnost ne uspijeva se uspostaviti iz jednostavnog razloga što bošnjačka politička elita, kao i dominantan dio njezine društvene elite, ne želi, ne može, i neće prihvatiti nijedno političko rješenje koje ne podrazumijeva cijelu Bosnu i Hercegovinu (ili barem sadašnji entitet FBiH) kao njihovu nacionalnu državu.

Ideja i politika bošnjačko-bosanskog nacionalislamizma nužno vodi u konfrontaciju. To je osnovni razlog zašto se ta država neće podijeliti nego će se po svemu sudeći raspasti i to onda kada se raspadne ili oslabi aktualni međunarodni poredak koji ju podržava i održava. Da to nije nikakvo pretjerivanje pokazuju sve izravnija i grublja miješanja velikih sila, ali i onih koji umišljaju da su veliki, u egzistencijalna pitanja BiH koja sve više postaje poligon na kojem se sukobljavaju njihove politike (za sada).

Odsustvo ozbiljnijeg američkog interesa, sve jači ruski angažman, saudijski (arapski) utjecaj – od vjerskog, ideološkog, poslovnog pa do gradnje čitavih naselja s posebnim statusom, turska politika neoosmanizma, nesnalaženje i nemoć Europske Unije, pritisak sve većeg broja izbjeglica s istoka koji prijeti promjenom nacionalne i vjerske strukture stanovništva, prijetnja su miru i stabilnosti Bosne i Hercegovine.

Nakon što sam u spomenutoj televizijskoj emisiji rekao tek manji dio ovdje napisanoga, jer zbog broja gostiju i kratkoga vremena više nisam ni mogao, uslijedio je histerična medijska reakcija nacionalislamista – kako Boris Havel definira jedinstvenu ideološko-političku frontu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista i islamista.

Niti jedan moj argument nije osporen, ali sam zato u tim krugovima osporen ja, kao „bivši Tuđmanov obavještajac“, što iz te perspektive znači „fašist“ i din-dušmanin.

Za ovu priliku izdvojit ću dvije reakcije, odnosno dva izvora nezadovoljstva.

Prvi je izvjesni Haris Ljevo, aktivist bosansko-hercegovačkog SDP-a koje je uz ostalo napisao:

„Umjesto što sa stranica dnevnih listova i javnih tribina širom Hercegovine, te ekrana državne televizije Hrvatske drži moralne lekcije neistomišljenicima, historičar Lučić bi trebao javno progovoriti i o svojoj a i ratnoj ulozi službe na čijem je čelu bio. Kao nekadašnji prvi policajac Hercegovine, a kasnije i vodeći čovjek obavještajne službe HVO u vrijeme najvećih zločina, nema sumnje, da bi general Lučić imao mnogo toga za reći, prije svega, Odjelu Tužilaštva Bo- sne i Hercegovine za ratne zločine.“

Što sam imao i htio reći, to sam i rekao, i to javnosti.

Dvadeset pet godina poslije hrvatsko-muslimanskog rata u BiH besmisleno je osvrtati se na navedene insinuacije.

Beskorisno je objašnjavati SDP-ovcu iz Konjica kada i kako je bošnjačko-hrvatski sukob prerastao u otvoreni rat.

Taj bi najprije morao u duhu „građanstva“ i bošnjačkog „antifašizma“ istražiti zločine koji su u tom gradu počinjeni nad Hrvatima. Tada će vidjeti koliko su njihovo naredbodavci i počinitelji odgovorni i za stradanja Bošnjaka u Mostaru, Čapljini i Stocu.

Za početak neka porazgovara s amidžom Zikrijom ili s amidžom svoga partijskog šefa Nermina Nikšića koji je nedavno uhićen upravo zbog ratnih zločina.

Naime, nakon niza incidenata 14. travnja 1993. započeo je opći muslimanski napad na Hrvate u Konjicu u kojem je sudjelovalo oko 13.000 vojnika ABiH.

Brojčano izrazito nadmoćni uspjeli su tijekom travnja 1993. gotovo u potpunosti zauzeti grad Konjic i Jablanicu te većinu hrvatskih sela u okolici.

Na tisuće Hrvata je protjerano ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno.

Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO i gdje je još uvijek vladao mir, koji je sve teže bilo održavati./HMS/

[Haman2]

Danas u Njemačkoj živi više Hrvata nego u BiH


Tado Jurić / Vijesti.ba

Broj ljudi koji napuštaju Hrvatsku počinje šokirati javnost, a na to ne samo da nema pravih odgovora i političkih mjera, nego kao da nema ni kvalitetnih analiza i istraživanja. Jedino temeljito i novo istraživanje proveo je germanist i doktor političkih znanosti (inače obrazovan u SR Njemačkoj) doc. dr sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, koje će biti objavljeno u knjizi pod nazivom “Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku”.
Jurić napominje da se iseljavanja 60-ih i 70-ih godina i ova današnja znatno razlikuju

-Hrvatsko društvo nije imalo dostatne autonomije za oblikovanje i upravljanje društvenim promjenama tijekom iseljavanja „gastarbajterske ere“ za vrijeme SFRJ. No danas je situacija drugačija, dok su rezultati za najveći dio hrvatskih krajeva podjednako loši, pa čak i lošiji nego za vrijeme Jugoslavije. Kako je to činila socijalistička Jugoslavija tako i današnje vlade koriste iseljavanje kako bi smanjile potencijalnu nezaposlenost te kako bi dio registriranih nezaposlenih otišao na rad u inozemstvo. Stoga je jasno da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih kojom se nerijetko barata u politikantske svrhe kao relevantnim pokazateljem ekonomskoga razvoja i rasta. Prijašnje i današnje iseljavanje zapravo su usko povezani. Naime, upravo su razgranate hrvatske migrantske mreže iz prošlosti u Njemačkoj i tzv. tradicija iseljavanja Hrvata u Njemačku velikim dijelom zaslužni za današnju situaciju. Tako danas čitav niz naselja u Hrvatskoj i BiH ima više osoba u Njemačkoj nego u domovini. Danas u Njemačkoj živi više Hrvata nego u Bosni i Hercegovini, u kojoj su konstitutivni narod. Obiteljska, rodbinska i druga posredništva pri iseljavanju imaju neupitno veliku ulogu u cijelom fenomenu, a u analizi ovog fenomena često im se ne poklanja dovoljna pozornost. Također bitnu ulogu igra i samo migracijsko iskustvo u obitelji. Tko je imao iskustvo da mu je otac, brat itd. radio u Njemačkoj, vrlo često se danas odlučuje za isti put. Danas je situacija daleko složenija i dramatičnija u usporedbi s onom iz „gastarbajterske ere“ zbog iseljavanja kompletnih obitelji, gubljenja socijalnog kapitala, gubljenja radne snage i iznimno velike prirodne depopulacije, ističe.

Upitan koje su posljedice ovakvog sadašnjeg trenda, Jurić kaže kako su posljedice strateško pomicanje hrvatskog naroda iz tradicionalnih hrvatskih etničkih krajeva u srednju Europu.

-Svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. U BiH je neupitno posrijedi povijesni odlazak Hrvata. Hrvate u BiH smo, bojim se, izgubili. Negativne posljedice snažnoga iseljavanja brojne su i vidljive su odmah i bez vremenskoga odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. Dakle, državni budžet se nema odakle puniti. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kada će mirovinski sustav pasti. Jer ne postoji zemlja na svijetu koja može podnijeti opterećenje od tri neaktivna na jednog aktivnog osiguranika. Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav u Hrvatskoj. Broj djece kako u predškolskom odgoju tako i u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju se smanjuje. Tako se broj učenika u deset godina smanjio za čak 68.114, što je jednako prosječnom broju stanovnika jedne hrvatske županije, kaže sugovornik Večernjeg lista.

Jurić kaže kako netko mora konačno reći da Njemačkoj danas nisu toliko zanimljivi visokoobrazovani Hrvati.

-Njemačka ima prvenstveno manjak u sektoru obrtničkih zanimanja. U idućih 25 godina Njemačkoj će nedostajati oko 15 milijuna radnih mjesta iz područja obrtničkih zanimanja. Njemačku su stvorile upravo male i srednje obrtničke tvrtke. Stoga i Hrvatska konačno mora shvatiti da obrtnička zanimanja nisu nešto sramotno i besperspektivno. Zapravo društveno-humanistička usmjerenja (visokoobrazovani) imaju najlošije izglede na njemačkom tržištu rada. Čitav je niz hrvatskih iseljenika koji ne znaju odakle početi sa svojom diplomom u Njemačkoj. Većina iseljenih najčešće ima završenu srednju školu (60,7 posto), dok je udio visokoobrazovanih 37,8 posto. Dakle, više od trećine čine visokoobrazovani. Literatura pokazuje da najveći broj iseljenika čine osobe koje mogu kapitalizirati promjenu mjesta boravka i rada. Tako se potencijalni migranti pronalaze češće među mlađima koji pred sobom imaju još velik dio radnog vijeka, među osobama koje nemaju jak osjećaj obveze prema obitelji, kao i među onima koji misle da imaju znanja koja se mogu kapitalizirati na tržištu rada. Ali i onima koji imaju migracijsko iskustvo, znaju strane jezike i oni čiji će troškovi integracije u novu sredinu biti manji te kada postoji njihova etnička zajednica u imigracijskoj zemlji, ističe Jurić.

On kaže kako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.

-Naime, na njegovo mjesto ćemo morati „uvesti“ čovjeka iz neke druge kulture. Naravno da ovo nije pledoaje za kulturnu homogenost Hrvatske, nego se radi o tome da je skuplje platiti integraciju useljenika nego što košta bilo koja subvencija ili prekvalifikacija nezaposlenog Hrvata. To je ključan moment. Integracija Hrvata iz BiH nije ništa koštala, jer smo pripadnici istog kulturološkog kruga. Kako njih više nema, a dijaspora nam ne vjeruje, tu prazninu nema više tko iz “hrvatskog korpusa” popuniti. Iz toga se može zaključiti da je problem nedostatka radne snage vrlo teško riješiti običnim kvotama za zapošljavanje stranaca jer se ne uzima u obzir koliko košta njihova integracija u hrvatsko društvo, kaže Jurić.

Upitan koji su glavni motivi iseljavanja, Jurić kaže kako provedeno istraživanje ukazuje na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu društvenih motiva koji su pridonijeli iseljavanju.

-Glavni motivi iseljavanja – prema percepciji samih iseljenika – nisu ekonomski. Analiza iseljeničkih stavova je pokazala da je glavni poticaj odlasku iz zemlje predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja uopće. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Mi svakako ne umanjujemo ekonomske motive pri iseljavanju velikog broja hrvatskih iseljenika. Jasno je da “normalan” život podrazumijeva ne samo uređenu državu nego i perspektivno gospodarstvo. Problem slabe pravne države i slabog gospodarstva svakako su povezani, ističe.

On kaže kako se samoobmanjivanje i samozavaravanje kod ljudi koji se nalaze u traumatičnim situacijama pojačavaju. -Preseljenje često nosi traumu sa sobom i postavlja čovjeka pred brojna pitanja na koja često nema lakih i brzih odgovora. Oni se pojavljuju kao neka vrsta obrambenog mehanizma. Stoga iseljenici često imaju iskrivljenu sliku stvarnosti, barem kako to kazuje literatura, veli.

Upitan zašto je Hrvatima zanimljiva baš Njemačka i obratno, Jurić kaže kako je Njemačka Hrvatima zanimljiva iz najmanje pet razloga.

-Prvi je da nam je Njemačka preblizu, tj. ona je kao nekakav magnet kojem se teško oduprijeti. Zatim, Njemačka ima jako dobar imidž među Hrvatima (rijetko koji narod toliko cijeni Njemačku kao Hrvati). K tome, Nijemci cijene hrvatskog radnika pa je previše naše rodbine i prijatelja tamo, dakle razgranate migrantske mreže. Hrvatska kao da je nekako postala mala germanska kolonija, a Hrvati su u velikoj mjeri germanizirani. Uz ovo sve, naravno, dolaze i klasični privlačni elementi: sigurno radno mjesto, veća primanja, siguran sociopolitički sustav. Moram ukazati i na često spominjanu izjavu da “Njemačka nije što je nekad bila”. Zaista nije. Velika promjena je nastupila kako na tržištu najma stanova tako i u primanjima. Dok je najam jednosobnog stana u “gastarbajterskoj eri” iznosio u prosjeku 100 DM (njemačkih maraka), a prosjek plaće je iznosio 1500 DM, danas najam jednosobnog stana iznosi 800 eura, a prosječna plaća 1500 eura (riječ je o njemačkim metropolama). Dakle, prije se za prosječnu plaću moglo platiti 15 najamnina stana, a danas jedva dvije. Mnogi naši iseljenici pak Njemačku i dalje doživljavaju iz vizure navedenog povijesnog vremena i vrlo teško prihvaćaju činjenicu da “Njemačka nije što je nekad bila”, ističe.

Njemačku se, dodaje, ne može shvatiti ako se u razmatranje ne uzme njihova baby-boom generacija iz 1960-ih. To je generacija koja je imala iznadprosječno puno djece, a koji upravo ovih godina odlaze u mirovinu. Njih naprosto nema tko zamijeniti jer sve ostale njemačke generacije obilježene su depopulacijom. Prema studiji Zaklade Bertelsmann Stiftung iz 2015., prema kojoj njemačka vlada ravna svoj rad, broj radno sposobnih ljudi u Njemačkoj će se smanjiti s oko današnjih 45 milijuna na manje od 29 milijuna do 2050. Stoga je Njemačka primorana svake godine uvesti minimalno 500.000 radnika kako bi održala tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav na današnjoj razini. Imigracija iz zemalja EU ubuduće će pak opadati jer su sve zemlje EU demografski iscrpljene. Imigranti budućnosti će stoga morati biti useljavani iz regija s velikim natalitetom – od Indije, Pakistana do Afrike – dakle iz zemalja s velikom kulturološkom razlikom čija je integracija jako skupa. Iz tog razloga je jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno bitno uvesti što veći broj radnika iz zemalja jugoistočne Europe koji su kulturološki sličniji Nijemcima. Ono što slijedi jest “usisavanje” radne snage s područja Hrvatske, ali i Srbije i BiH itd. Svakako smatram da je nepravedno da se Njemačka spašava nauštrb svih nas. Nedopustivo je da se EU uopće ne bavi pitanjem “nepravednosti migracija” unutar nje same. Držim da je to prvoklasno pitanje za europarlamentarce. Naravno, nama nije kriva Njemačka za situaciju u kojoj smo se našli, nego naše nesposobne političke i upravljačke elite. Oni nisu imali nikakvu viziju ni kompetencije za vođenje ove zemlje. To je sada potpuno očito. Sada je na naplatu došao sav nemar, nekompetencija i pljačka ovog društva od političkih elita.

Upitan kada će stati iseljavanje i kakve će biti posljedice, Jurić kaže zna da neće stati zbog predloženih demografskih mjera.

(Vijesti.ba)

[Haman2]

TANI PLAN "RAM" I MILOŠEVIĆEVI TRIKOVI: Zašto je JNA umjesto zaštitnika postala ubica građana BiH?


Foto: ArhivFoto: Arhiv

Sagovornice su bile Jovana Kolarić i Ivana Žanić, saradnice beogradskog Fonda za humanitarno pravo koje se bave istraživanjem ratnih zločina u jugoslovenskim ratovima devedesetih godina.

Jovana Kolarić je autorka Dosijea o ulozi JNA u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na kome je radila i Ivana Žanić.

U razgovoru je bilo riječi o tome kada se je Jugoslavenska narodna armija stavila na srpsku stranu, da li je postojao plan RAM koji je predviđao učešće JNA u stvaranju velike Srbije, kako je JNA I991. godine naoružavala bosanke Srbe, da li su njene jedinice učestovale u osvajanju opština u Bosni i Hercegovini, da li su paravojne jedinice, koje su dolazile iz Srbije da ratuju u Bosni i Hercegovini, bile pod komandom JNA...


Omer Karabeg: Jugoslovenska narodna armija se je u ratovima devedesetih godina stavila na srpsku stranu. Kada se dogodio taj zaokret?
Jovana Kolarić: Vojni vrh JNA se 1991. godine uveliko priprema za rat u Bosni i Hercegovini. O tome je bilo reči na više sastanaka na kojima su učestvovali Savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević, član Predsedništva SFRJ Borisav Jović i predsednik Srbije Slobodan Milošević. Krajem decembra 1991. godine oni se dogovaraju da se oficiri iz Srbije i Crne Gore povuku iz Bosne i Hercegovine kako bi nakon međunarodnog priznanja BiH u toj zemlji ostali samo oficiri poreklom iz BiH.

Kada se u januaru 1992. formira Druga vojna oblast, koja zahvata gotovo kompletnu BiH, postaju potpuno jasne namere vojnog vrha.

Ivana Žanić: Već 1991. postoje jasne naznake da JNA od savezne vojske treba da postane srpska i da se u Bosni i Hercegovini stavi na stranu srpskog naroda. Od proleća 1991. JNA intenzivno naoružava Srbe u BiH. Oružje i municija dopremaju se iz Hrvatske i dele Srpskoj demokratskoj stranci koja naoružava svoje pristalice.

Plan RAM

Omer Karabeg: Često se pominje plan RAM čiji je cilj bio stvaranje velike Srbije. Koliko znam, taj plan do sada niko nije video. Da li je on stvarno postojao?

Jovana Kolarić: Iako je pred Međunarodnim sudom u Hagu više svedoka govorilo o postojanju tog plana, ne postoji njegov primerak koji je javno dostupan. Taj plan se pominje u presretnutom telefonskom razgovoru između Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića jula 1991. godine. Na tom snimku se čuje kako oni govore o naoružavanju jedinica bosanskih Srba od strane JNA i pružanju podrške vojnog vrha Radovanu Karadžiću. Milošević pominje važnost plana RAM, ali ne daje objašnjenje šta taj plan podrazumeva.
Plan RAM se pominjao i na zatvorenoj sednici Saveznog izvršnog veća septembra 1991. godine. Na toj sednici Ante Marković, tadašnji premijer SFRJ, rekao je da je preslušao kasetu na kojoj je bio snimljen pomenuti telefonski razgovor između Miloševića i Karadžića i da je zaključio da je cilj naoružavanja Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stvaranje velike Srbije.

Postoje razne teorije kako je nastao plan RAM. Neki smatraju da je on skiciran u vojnom vrhu još osamdesetih godina. Postoji i tumačenje da je plan RAM zapravo modifikacija odbrambenih planova JNA koji su pravljeni u slučaju da dođe do spoljne intervencije. Sve su to nagađanja. Ne znamo tačno šta je taj plan sadržavao. Glavni dokazi o njegovom postojanju su telefonski razgovor između Miloševića i Karadžića i svedočenje Ante Markovića.

Omer Karabeg: Da da li ima indicija da se se u vojnim arhivama krije taj plan?
Ivana Žanić: To je vrlo moguće. Vrlo je verovatno da taj plan zaista postoji u nekoj vojnoj arhivi. S obzirom na to koliko je on bio važan i s obzirom na činjenicu da o njemu govore Karadžić i Milošević, a kasnije i premijer SFRJ, izvesno je da je on postojao.

Oružje samo za Srbe

Omer Karabeg: Ljudi u Bosni i Hercegovini imali su veliko poverenje u Jugoslovensku narodnu amiju. Kada sam u proleće 1991. godine bio u Sarajevu - tada su već počeli oružani incidenti u Hrvatskoj - moji prijatelji su bili uvereni da JNA neće dozvoliti rat. Međutim, nakon godinu dana, JNA je za njih postala omražena vojska. Da li bi bilo rata u Bosni i Hercegovini da se Jugoslovenska narodna armija nije stavila na srpsku stranu?

Jovana Kolarić: Teško je to reći, ali je činjenica da je srpska strana na početku rata bila u velikoj predosti zato što joj je JNA obezbedila veliku količinu oružja, kadrove i logistiku. Nakon povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine Vojska Republike Srpske je od JNA preuzela i doktrinu vođenja rata. Moje je mišljenje da bi verovatno došlo do rata, ali bi on verovatno imao drugačiji tok da Jugoslovenska narodna armija nije stala na srpsku stranu.

Omer Karabeg: U istraživanju o ulozi JNA u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vi ste naveli da je JNA srpskim snagama u BiH ostavila 300 tenkova, 800 oklopnih transportera i 800 komada teške artiljerije.

Jovana Kolarić: Da. U januaru 1992. godine u BiH se nalazi 100.000 pripadnika JNA koji su u svojim jedinicama imali i tenkove, i oklopne transportere, i avione, i helikoptere. Sve to druga strana nije imala. Svakako da je to bila ogromna prednost. Čak je i Ratko Mladić govorio da je Vojska Republike Srpske jedna od retkih u svetu koja je započela rat sa, kako je on rekao, solidnom materijalnom bazom, a u stvari se radi o velikoj količini naoružanja, tehnike i opreme.
JNA i zločini

Omer Karabeg: Da li su jedinice JNA učestvovale u osvajanju opština u Bosni i Hercegovini?
Ivana Žanić: Mi smo analizirali situaciju u šest opština. To su Bijeljina, Zvornik, Vlasenica, Bosanski Šamac, Prijedor i Brčko. U napadima na većinu tih opština učestovale su jedinice JNA ili njihovi delovi zajedno sa srpskom teritorijalnom odbranom i jedinicama MUP-a. Tom prilikom počinjeni su teški zločini - hapšenja i ubistava civila, pljačka i paljenje imovine.

Već 1991. postoje jasne naznake da JNA od savezne vojske treba da postane srpska i da se u Bosni i Hercegovini stavi na stranu srpskog naroda: Ivana ŽanićVeć 1991. postoje jasne naznake da JNA od savezne vojske treba da postane srpska i da se u Bosni i Hercegovini stavi na stranu srpskog naroda: Ivana Žanić

U delovima BiH, u kojim JNA nije direktno učestvovala u zauzimanju opština, njeni oficiri su znali da su pripadnici teritorijalne odbrane i službe bezbednosti zajedno sa paravojnim jedinicama - što iz Republike Srpske, što iz Srbije - činili zločine. Međutim, JNA nije reagovala i nije te zločine sprečavala, iako su oficiri u većini slučajeva o tome obaveštavali svoju nadređenu komandu, a to je bila komanda Druge vojne oblasti sa sedištem u Sarajevu.

Omer Karabeg: Da li su vojnici i oficiri JNA učestvovali u zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima?
Jovana Kolarić: Da. To je, recimo, bio slučaj u Prijedoru. U presudi Milomiru Stakiću, koga je Haški tribunal zbog teških zločina osudio na 40 godina, oficiri JNA su označeni kao saizvršioci zločina. Ili uzmimo slučaj u selu Crkvina u opštini Bosanski Šamac. Tamo su pripadnici Crvenih beretki, koji su učestvovali u osvajanju Bosanskog Šamca, ušli u skladište u kome su bili zatočeni nesrpski civili i ubili 16 ljudi. Za to područje bila je zadužena 17 taktička grupa JNA čiji je komandant bio potpukovnik Stevan Nikolić. On je počiniocima tog zločina izdao naređenje za napad govoreći da su oni pod njegovom komandom.

U Vlasenici je lokalno stanovništvo, koje je još uvek imalo poverenje u JNA, zatražilo od pukovnika Dragomira Miloševića, komandanta 216. brdske brigade, da izvrši mobilizaciju nacionalno mešovite teritorijalne odbrane koja bi štitila i Srbe i Bošnjake, što je ovaj odbio. U slučajevima kada JNA nije direktno učestvovala u zločinima, ona ih nije sprečila.

Omer Karabeg: Da li se dešavalo da je JNA uhapšene Bošnjake i Hrvate prebacivala u vojne zatvore?
Ivana Žanić: Da. U Bosanskom Šamcu je JNA zatočenike iz policijske stanice prebacila u kasarnu u Brčkom, zatim i u Bijeljinu, a potom u logor u Batkoviću. JNA je znala da su Bošnjaci u zatočeničkim logorima mučeni i premlaćivani i da su bili izloženi teškoj torturi.

JNA postaje Vojska RS

Omer Karabeg: Kako je nastala Vojska Republike Srpske?

Jovana Kolarić: Odluka o formiranju Vojske Republike Srpske doneta je 12. maja 1992. godine. Ona je formirana od jedinica JNA koje su ostale na teritoriji BiH, nakon što se JNA zvanično povukla iz te zemlje, i od jedinica teritorijalne odbrane u kojima su bili isključivo Srbi. Tim jedinicama pridodate i lokalne srpske dobrovoljačke grupe. Vojska Republike Srpske preuzela je od JNA naoružanje, vojnu opremu, kadrove, ustrojstvo i doktrinu vođenja rata.

Omer Karabeg: To znači da je JNA, nakon zvanične odluke o povlačenju u maju 1992. godine, praktično ostala u Bosni i Hercegovini, samo su njene jedinice dobile drugačija imena?

Ivana Žanić: Upravo tako. Naše istraživanje je pokazalo da su nakon zvaničnog povlačenja JNA u Bosni i Hercegovini ostali delovi njenih jedinica kao i komandni kadar. Korpusi JNA su promenili ime, pa je tako Peti korpus postao Prvi krajiški korpus Vojske Republike Srpske, Deveti korpus je postao Hercegovački korpus, Deseti korpus je postao Drugi Krajiški korpus, dok je Sedamnaesti korpus JNA postao Istočnobosanski korpus. Sve je ostalo isto. I naoružanje, i oprema i komandni kadar. JNA, koja se od 20 maja 1992. zvala Vojska Jugoslavije, nastavila da pruža logističku podršku Vojsci Republike Srpske.

Omer Karabeg: Gospođo Žanić, vi ste nedavno rekli da je Glavni štab Vojske Republike Srpske praktično bio štab Druge vojne oblasti Jugoslovenske narodne armije, da su praktično svi zadržali svoje pozicije.
Ivana Žanić: Tako je. Načelnik štaba Druge vojne oblasti Ratko Mladić postao je komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Načelnik bezbednosti Zdravko Tolimir postao je u Vojsci RS načelnik sektora za obaveštajno-bezbednosne poslove. I tako dalje. Ceo štab Druge vojne oblasti JNA samo je promenio ime.

Pripadnici Jugoslovenske narodne armije (u pozadini) i srpski vojni dobrovoljci prate hrvatskog civila posle ulaska u Vukovar, novembar 1991.Pripadnici Jugoslovenske narodne armije (u pozadini) i srpski vojni dobrovoljci prate hrvatskog civila posle ulaska u Vukovar, novembar 1991.

Omer Karabeg: Da li su oficiri Vojske Republike Srpske dobijali plate iz Beograda i imali sve beneficije kao oficiri JNA, kasnije Vojske Jugoslavije?
Ivana Žanić: Oficiri Vojske Republike Srpske dobijali su plate iz Srbije. Srbija im je rešavala i stambeno pitanje. Mogli su da se leče u vojnomedicinskim ustanovama u Srbiji. Uplaćivana im je penzija u srpske fondove. Iako su se oni borili u Vojsci Republike Srpske, imali su sve privilegije i beneficije kao oficiri Vojske Jugoslavije.

Miloševićev trik
Omer Karabeg: Kako je bilo moguće da Međunarodni sud pravde ne proglasi Srbiju krivom za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kada je bilo očigledno da je JNA, koja je bila pod kontrolom srpskog rukovodstva, celo vreme vodila rat u Bosni i Hercegovini samo pod drugim imenom? Oni su naseli na Miloševićev trik koji je formalno povukao jedinice JNA iz Bosne i Hercegovine, a u stvari ih tamo ostavio da ratuju pod drugim imenom.

Ivana Žanić: To je ono šo smo mi zapravo želeli da pokažemo ovim dosijeom i da pokušamo da dovedemo u pitanje mit koji ovde vlada - da Srbija nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. U našem istraživanju mi pokazujemo na koji se način JNA, kao savezna vojska, transformisala u srpsku vojsku. Iako nakon maja 1992. godine JNA nije formalno bila na prostoru BiH, ona je Vojsci Republike Srpske prepustila sve položaje na kojima se do tada nalazila, naoružanje, municiju, vojnu opremu i kadrove. To je srpsku stranu stavilo u daleko nadmoćniji položaj u odnosu na druge dve strane u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini. Pokazali smo da postoji veza između JNA i zločina u Bosni i Hercegovini. Takođe smo pokazali i vezu između rukovodstva Srbije i zločina koji su počinjeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Pa ipak je Međunarodni sud pravde poverovao Miloševiću. Poverovao je njegovoj obmani da je povukao JNA iz Bosne i Hercegovine, a praktično je ona tamo ostala. Na taj način je Srbija izbegla osudu.

Ivana Žanić: Mi smo ovim dosijeom, baš iz tog razloga, želeli da pokažemo da to nije istina i da postoje ozbiljni dokazi za našu tvrdnju. Posebno je značajna prvostepena presuda Jovici Stanišiću, bivšem načelniku Službe državne bezbednosti Srbije, i Franku Simatoviću, bivšem komandantu specijalnih snaga te službe, koja sadrži veliki broj dokaza o ulozi Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini.

Kadijević i Adžić

Omer Karabeg: Sve planove Miloševića izvršavali su ministar odbane Veljko Kadijević i načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžić. Kako to da Haški tribunal nije nikada protiv njih podigao optužnice? Oni su izdavali naredbe jedinicama koje su činile zločine u Bosni i Hercegovini.
Jovana Kolarić: Što se tiče Veljka Kadijevića, on je bio predmet istrage. Ali i da je podignuta optužnica, on ne bi bio isporučen Haškom tribunalu, jer je otišao u Moskvu gde je dobio državljanstvo. Inače, protiv njega je vođen proces u odsustvu u Hrvatskoj.

JNA je imala obavezu da čuva integritet i suverenitet SFRJ. Ona to nije uradila: Jovana KolarićJNA je imala obavezu da čuva integritet i suverenitet SFRJ. Ona to nije uradila: Jovana Kolarić

Omer Karabeg: Da li je bilo istrage o ulozi načelnika Generalštaba JNA Blagoje Adžića?
Ivana Žanić: Nemamo informaciju da li je bilo istrage protiv Blagoja Adžića, ali njegova odgovornost za zločine JNA u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je svakako velika. On je učestvovao u razgovorima na vrhu i on je bio taj koji je donosio odluke.

Istorijska šansa

Omer Karabeg: Može li se reći da je Jugoslovenska narodna armija prokockala istorijsku šansu? Mislite li da je ona mogla, ako ne da sačuva Jugoslaviju, a ono da spreči rat, ogromne žrtve i razaranja da je poštovala Ustav i štitila nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, što je bio njen zadatak? Tada bi bila zapisana zlatnim slovima u istoriji Balkana, a ovako je mnogi doživljavaju kao jednog od glavnih krivaca za krvavi rat.

Jovana Kolarić: Apsolutno. JNA je imala obavezu da čuva integritet i suverenitet SFRJ. Ona to nije uradila, već se svrstala na jednu stranu.

Ivana Žanić: Umesto da čuva suverenitet i teritorijalni integritet SFRJ Jugoslovenska narodna armija je omogućila prevlast jedne nacije u odnosu na sve ostale nacije u Jugoslaviji. Takvom svojom ulogom ona je itekao doprinela da ratovi u Jugoslaviji budu tako krvavi i sa tako katastrofalnim posledicama.
Tagovi:
TAJNI PLAN RAM

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/853 ... a_bih.html

[Haman2]

SKIDANJE MASKI: Biskup razotkriva prljave igre međunarodne zajednice u našem ratu
Banjalučki biskup Franjo Komarica objavio je knjigu ‘Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski’ koja se sastoji od zapisa razgovora njemačkog teologa i novinara Winfrieda Gbureka s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom o ratnim događanjima u Bosni i Hercegovini, Daytonskom sporazumu i njegovim današnjim posljedicama



NACIONAL: Dvadeset je godina prošlo od Daytona. Puno je to vremena. Dugo razdoblje u kojem je trebalo iskoristiti sve prilike za napredak Bosne i Hercegovine. Vi se kao biskup zalažete za različite vrste napretka. No koliko je danas bitno, 20 godina poslije završetka rata, 20 godina nakon Daytonskog sporazuma, razjasniti pitanja krivnje zbog rasplamsavanja ratnih sukoba i etničkog čišćenja u zemlji? Koju ulogu u tome danas imaju političari, a koju vjerske zajednice?

Da, 20 godina prošlo je otkad je Daytonski sporazum donio mir. No mi, bosanskohercegovački biskupi, već prije parafi upozoravali smo da se Sporazum ne smije potpisati u obliku u kojem je sastavljen. Odmah nakon potpisivanja Sporazuma obratili smo se potpisnicima Sporazuma otvorenim pismom – datiranim 8. decembra 1995. – izražavajući svoju zabrinutost zbog toga što je tako koncipirani Sporazum bio svojevrsni ustav pun zabrinjavajućih nedostataka, rupa i nejasnoća. Upozorili smo da Daytonski sporazum, takav kakav je potpisan, nije kvalitetno jamstvo pravednog i trajnog mira. Već smo tada uočili da u Sporazumu nema govora o ratnim zločinima, krivnji i potrebi pomirenja, pa smo zaključili: ako se to kao prvo ne rasvijetli što objektivnijom dijagnozom, neće se ni znati ni moći primijeniti zadovoljavajuću, kvalitetnu i ciljanu terapiju. A bilo kakva druga terapija ostat će neplodna.

NACIONAL: Je li takvo stanje stvari i danas, 20 godina poslije?



Mi biskupi nismo političari. Mi smo građani države koji su se usudili slobodno misliti. I kao ljudi, koji su odgovorni za jednu od četiriju službenih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, kao zastupnici Katoličke Crkve, izrazili smo svoje mišljenje. Nažalost, moram ustvrditi da naše mišljenje nije bilo prihvaćeno. Mnogo smo puta na sličan način, često zajednički i nebrojeno puta pojedinačno, upozoravali na pogrešne postavke koje su u tom sporazumu utvrđene. No onda je meni osobno rečeno, vrlo grubo i naglašeno, i to od ljudi koji su načinili taj ugovor: “Daytonski je sporazum više od Svetog pisma.” To je za nas smiješno i posve neprihvatljivo. Nešto poslije su mi važni međunarodni političari, među ostalim i neki od onih koji su supotpisali Daytonski sporazum, rekli kako je Dayton zapravo “prvo poluvrijeme”. Dayton je uspio zaustaviti rat, ali su tvorci Daytona već tada znali da taj sporazum nije dobar temelj za stvaranje trajnog mira u državi. To znači da Daytonski sporazum za državu Bosnu i Hercegovinu ne može biti i nije prikladan ustav koji bi joj omogućio isti onakav procvat kakav drugim evropskim državama omogućuju njihovi ustavi. Upravo to mi je jasno rečeno. Ali ništa nisu poduzeli baš ti utjecajni međunarodni političari koji su tada odlučivali o tim stvarima, a koji to i danas čine.

NACIONAL: Kome ste se posebno obratili svojim primjedbama?

Razgovarao sam s više tadašnjih utjecajnih političara. A ako me pitate za imena, mogu i njih navesti. Ta imena uključuju i tvorca Daytonskog sporazuma Richarda Holbrookea, tadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova Christophera Warrena i njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Razgovarao sam i s francuskim političarima u Elizejskoj palači i Ministarstvu vanjskih poslova u Parizu. Razgovarao sam i s političarima u Londonu, u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova, Foreign Officeu. Govorio sam i u New Yorku, u Ujedinjenim narodima.

NACIONAL: Riječ je o dvostranom problemu. Daytonski sporazum nije ono što bi zapravo trebao biti, a s druge strane, kao što ste napomenuli, njegova provedba ne može biti uspješna ako se ne razriješi pitanje krivnje. Postavlja se, naravno, pitanje kako dalje? Prema vašem mišljenju, riječ je o dvostrukom zastoju?

Stvar je posve jasna: u ovom ratu nije smjelo biti pobjednika ni gubitnika. Zbog toga se nije smjelo ni krivce imenovati. A što je pozadina? Kao što su mi rekli na mnogim mjestima – među ostalim i predstavnici NATO-saveza, u Washingtonu i New Yorku, u Bonnu, u Londonu, svugdje mi je rečeno isto: Ovaj rat bio je nastavak Prvoga i Drugoga svjetskog rata. I to na jednom malom, ograničenim području svijeta. Mi smo od 1945. čekali taj čas, tako mi je rečeno, da drugoj strani pokažemo ko vodi glavnu riječ u svijetu.

NACIONAL: Je li pretjerano reći da je to bio trenutak u kojem se dogodio čin osvete?

Ne bih to nazvao činom osvete, već znakom snage rivalstva između država Zapada i Istoka – i vojnih strategija.

Kako su mi objašnjavali, nakon pada Berlinskog zida i raspada Varšavskog pakta nastao je povoljan trenutak “da pokažemo drugoj strani, istočnoj, da je njihova ratna strategija zapravo dokrajčena, da moraju mijenjati strategiju. Kad smo sve to započeli, htjeli smo im dokazati da bi sada trebali primijeniti jedan posve drugačiji oblik ratovanja. Željeli smo da nam Rusi budu partneri, ne neprijatelji”, tako su mi objasnili. Dio tog plana bile su samonavođene rakete Patriot, koje su prvi put upotrijebljene u ratu u Kuvajtu. Upravo ovaj rat koji se vodio u Jugoslaviji od 1992. do 1995. bio je pogodan poligon za testiranje poboljšane verziju tog oružja jer je Jugoslavenska narodna armija, zbog činjenice da je bila opremljena sovjetskim obrambenim raketama, za NATO bila itekako koristan sparing-partner. Rat koji je povela JNA bio je iz naše perspektive iznimno koban, jer je takozvanoj drugoj strani (u ratu), dakle Hrvatima i Bošnjacima, nametnut embargo na nabavu oružja. Hrvati i Bošnjaci nisu imali oružja, a JNA bila je dobro naoružana, i to je oružje poslije došlo u ruke srpske vojske. Poslije su i Hrvati i Bošnjaci na različite načine i različitim kanalima došli do naoružanja. No evo čega mi je posebno žao: rat je trebalo zaustaviti puno prije. Rata uopće nije trebalo biti. Mi smo prije rata – kad kažem mi, mislim na obične ljude – predlagali miroljubivo rješenje, što je općepoznata činjenica. Pa i neki ovdašnji političari predlagali su miroljubiva rješenja. Predlagali smo da Jugoslavija ostane očuvana kao jedna labava konfederacija. Da se vanjska politika kreira zajednički, da vojska ostane zajednička, ali da svih šest republika dobije znatno veću samostalnost, kako je uostalom i predviđeno Ustavom bivše Jugoslavije koji je donesen 1974. Pa i mnogi lokalni političari predlagali su takvo rješenje. No tadašnji srbijanski vođa Slobodan Milošević imao je drugačije viđenje situacije. Zastupao je posve suprotno mišljenje – to su mi prepričale osobe koje su bile kod njega u službenoj međunarodnoj delegaciji, kako mu je navodno međunarodna zajednica predlagala da od jugoslavenske državne zajednice zadrži koliko želi i koliko može. Rekao je: “Ja imam vojsku, imam oružje, imam policiju, imam diplomaciju na svojoj strani. Treba, dakle, iskoristiti tu prevlast.”

Ostao sam zatečen kad sam nakon rata 1996. u Ottawi, u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova, na kraju jednoga dugog razgovora čuo da je Milošević također zločinac, ali da je on samo jedan od mnogih. “Mi znamo, gospodine biskupe, ko je kod vas glavni zločinac. Znamo da je to Milošević. No morate znati da on još ne smije pasti. Još nije obavio sve što treba obaviti.” Nakon toga taj je isti dužnosnik, u Ministarstvu zadužen za Evropu, napravio nedvosmislenu gestu rukom i nadodao: “Lako se igrati s marionetom.”

NACIONAL: A ko je povlačio konce?

To sam ih i ja pitao. “Pa mi, naravno”, odgovorili su mi. “Milošević još nije obavio sve što treba obaviti.” Tako mi je rečeno u Ministarstvu vanjskih poslova u Ottawi. A time su mislili na Kosovo – to je bilo to “drugo poluvrijeme”. Milošević je još to trebao odraditi. To se, nažalost, pokazalo logičnim, kad usporedim tu izjavu s izjavama nekih međunarodnih predstavnika koji su kasnijih godina došli u ovu zemlju. Dvije, tri ili pet godina nakon rata govorili su mi: “Gospodine biskupe, većina je međunarodnih predstavnika ovdje zato što misle samo na vlastiti džep. I to pod geslom: što gore, to bolje.” Što gore, to bolje. Nije li to problematično i zabrinjavajuće?

NACIONAL: Što to znači: što gore, to bolje? O čemu je riječ?

Što je situacija u Bosni i Hercegovini gora za narod, to je bolja za međunarodne predstavnike.

Britansko zapovjedništvo krši međunarodno pravo

Tokom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Katkad i slučajno, jer su se zatekli na licu mjesta. Poput jednog kamermana iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog neuobičajenog i brutalnog upada britanskih postrojbi u selo Majdan, u blizini Mrkonjić-Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio dokazuje vojnu akciju NATO snaga koje su željele “dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika. Štoviše, ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u bivšoj Jugoslaviji, dakle između 1992. i 1995., nego 1996. godine! Dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu i sadržaj okončati sve ratne aktivnosti. Članice evropske zajednice i NATO-saveza pokretale su, dakle nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje znače jasno kršenje međunarodnoga prava. Nevjerovatno i nepojmljivo postupanje o kojem, prema mojim informacijama, u izvještajima njemačkih medija nije bilo ni riječi.

Britanska je vojska upala u Majdan i protjerala stanovnike. Televizijski izvještaj jedne male nizozemske TV stanice, a koji je snimio taj kamerman, daje vrlo jasan prikaz hronologije okrutnosti i opasnosti u kojoj su se našli ti ljudi, koji u to vrijeme više nipošto nisu smjeli biti izloženi takvom napadu. Dokumentarac nedvojbeno pokazuje ko je odgovoran za taj ratni zločin. Britanski tenkovi s jasnim oznakama Velike Britanije ulaze u mjesto pred uključenom kamerom. Dakle, nije moguće nijekati da se to dogodilo. A postoje i mještani koji su tome bili svjedoci, pa i vi osobno, gospodine biskupe, koji ste stigli u Majdan, makar prekasno, kako ste mi sami pričali.



Stoga ne možemo govoriti samo o Srbima koji snose isključivu odgovornost za rat, već tu odgovornost snosi još najmanje jedna članica Evropske unije. Taj televizijski prilog navodi i činjenice koje se tiču pitanja odgovornosti i odgovornih za rat, zar ne?

Taj incident, taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku izgreda za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerovatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu. Tamošnji je upad zapravo, da se tako izrazim, bio svojevrstan “defekt” onih koji su se sada ovdje našli u šahmat poziciji i koji su došli kako bi pokazali svoje prljavo lice.

NACIONAL: Iz TV priloga mogli bismo zaključiti da više nikoga nije bilo ko bi “dovršio posao” – s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je neko dao zapovijed i rekao: Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi.

Točno! Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Niko nije čuo pozive upomoć domaćeg župnika Adolfa Višatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.


FOTO: (Omot knjige “Skidanje maski”)
NACIONAL: U to se vrijeme još niste mogli slobodno kretati?

Da, zabrana kretanja još je bila na snazi. No zahvaljujući susretu s jednim nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, nijedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička nizozemska TV stanica KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, da je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena. Imam dojam da je taj čovjek, koji je vodio spomenutu vojnu akciju kao odgovorni zapovjednik, doista radio prema nečijem nalogu. Koliko je on osobno bio spreman na takav način provesti zapovijed u djelo, to je opravdano pitanje, no o tome ne mogu suditi. Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo.

To mi je bilo zanimljivo i zato što mi je i jedan bliski suradnik glavnoga srpskog zapovjednika generala Ratka Mladića, koji je bio logističar i koji je sudjelovao u razradi ratne strategije, rekao:

“Dobili smo zapovijed da ovdje ostane samo spaljena zemlja.” Tada sam ga oštro upitao: “Od koga ste dobili takvu zapovijed? Ko može narediti da se uništi jedan narod, ili dva naroda? Da se uništi život cijelog mjesta? U ime koje je civilizacije, kojih vrijednosti evropske civilizacije taj neko mogao dati takvu monstruoznu zapovijed?”

NACIONAL: Na to pitanje još čekate odgovor. No zašto baš to mjesto?

Majdan je igrom slučaja ostao kao jedna mala katolička oaza u Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tokom rata strašno zlostavljani, a neki i pobijeni, prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.

NACIONAL: Znači, to je bio završni posao koji je trebalo odraditi?

Apsolutno. Kako bi se još uništilo ono što “nesretnim slučajem”, sa stajališta odgovornih, tokom rata nije uklonjeno.

Da bismo razumjeli puno značenje tog događaja, možda i nije potrebno znati točan datum kada se dogodio upad britanskih vojnika u mjesto Majdan. No mora se naglasiti da se napad na Majdan zbio nakon objave Daytonskog sporazuma, takozvanog mirovnog ugovora.

Bilo je to počekom februara 1996. godine, dakle nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u decembru 1995.

NACIONAL: Je li vojna ofenziva bila svojevrsna reakcija na sadržaj sklopljenog Daytonskog sporazuma?

Protuofenziva Hrvata i Muslimana, pokrenuta potkraj rata, zaustavljena je međunarodnom naredbom pred Banjom Lukom.

Dayton je cijelo to područje ponovno predao Srbima. U vrijeme Daytona linija fronte bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No Englezi i Francuzi bili su protiv. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. “Hrvati ne smiju ući u Banju Luku”, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No Majdan je bio izvan te linije.

Pitao sam Kohla: “Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju.” Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe. Budući da Francuzi u NATO-savezu nisu bilo ko, nego imaju velik utjecaj, ostale su države podržale Francuze i dopustile da Srbi i dalje ubijaju i provode etničko čišćenje. Time su omogućili i daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je pak islamskom svijetu dalo povoda za njihovu snažniju prisutnost u Bosni. Sve je to bila jedna šahovska igra, prljava igra koju su veliki igrali s nama malima. Tako se ovdje žrtvovalo vlastite ljude da bi se velesilama poslije omogućilo ostvarivanje određenih ciljeva. Za te velesile ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići, koje su one nogom šutirale na jednu ili drugu stranu, kad bi im smetali na putu kojim su marširale.

Takvo ponašanje meni je apsolutno neprihvatljivo. Taj sam stav izrazio nebrojeno puta na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, i argumentirao ga u brojnim susretima s međunarodnim predstavnicima. Uvijek iznova postavljao sam pitanje: “Zašto mi, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, za vas nismo ljudi?” Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život. Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im niko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu k meni ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom.

Poravnati put istini

NACIONAL: No za to je potrebno da ljudi doznaju i spoznaju istinu.

Istina je nužan preduvjet nakon kojeg mora slijediti pravednost, no oprost je jači od pravednosti. Onaj ko može oprostiti je jači. Ako mi pravda i bude zadovoljena, ali ja ne oprostim, i dalje ostajem kao mrtav. I dalje sam nesposoban za konstruktivno djelovanje, za život okrenut budućnosti. Zato očekujem od vjernika, poglavito od kršćana, a ponajprije od katolika, da oprostom postanu predvodnici budućeg zajedništva dostojna čovjeka. To moramo učiniti jer se pozivamo na Boga koji je nama prvi htio oprostiti i koji nas je u Isusu Kristu pomirio sa sobom.

NACIONAL: Svako ko je upoznat s vašim iskustvom, vašim stavovima i vašim ciljevima, očekuje od vas odgovor što vi kao biskup možete pridonijeti procesu pomirenja i širenju istine.

Stoga ne mogu drugačije nego vas moram otvoreno pitati: Nije li Katolička Crkva i sama na tom širokom planu dosad zakazala, jer šuti i ništa ne poduzima, umjesto da kao svjetski raširena Crkva izrazi svoje zahtjeve i time pruži podršku ljudima u procesu opraštanja i pomirbe, kako ste to upravo opisali? Tako da ljudi znaju da njihova Crkva stoji iza njih. To je prvi dio mog pitanja o toj temi.

A evo i drugog dijela: Nije li time što i dalje miruje i šuti, svjetska Crkva uvelike pridonijela tome da vi kao biskup i ne možete imati toliki uspjeh kakav biste zasigurno imali uz punu podršku Katoličke Crkve? Ovako svojim nastojanjima zapravo trčite u prazno.

Zašto svjetska Crkva ne ustane i javno ne obznani da vi, kao biskup, govorite u ime cijele Katoličke Crkve? Pretpostavljam da se to možda na diplomatskoj razini i čini, ali ne glasno i ne javno. Na vaše pitanje je li Crkva zakazala, moram decidirano odgovoriti: Crkva sigurno nije zakazala, ali neki, osobito odgovorni predstavnici crkvene hijerarhije i službenih crkvenih organizacija.

Moguće da jesu. Sigurno ne zbog zloće. Možda zbog nedostatka informacija, iako su mnogi od njih od nas dobivali informacije mnogo puta, i uvijek iznova. Često sam razgovarao s mnogim službenim predstavnicima Crkve, s biskupima ili službenim predstavnicima crkvenih karitativnih organizacija. Molio sam ih mogu li učiniti nešto više za nas nego što su činili, da nam s vremena na vrijeme i raznim putovima pošalju životne prehrambene namirnice te pomoć za stanogradnju, a poslije i za ponovnu gradnju razorenih crkvenih objekata. Molio sam ih da nam pomognu spasiti ljude u ovoj zemlji, ovdašnju živu Crkvu: čovjeka pojedinca ili kao člana određene etničke skupine, naroda ili Crkve, ili kao člana našeg društva. Pitao sam ih mogu li se više založiti kod svojih vjernika i kod svojih političara kako bi i oni sami bili vjerodostojni o pitanju urednih političkih, nužnih ali manjkavih temelja u Bosni i Hercegovini. Jer ova zemlja, kao i svaka druga zemlja svijeta, a posebno Evrope, ima pravo razvijati se na dobrim temeljima i udomiti na odgovarajući način sve svoje stanovnike.

Drugim riječima, nije nam nužna samo njihova karitativna, materijalna, djelatna pomoć koja se tiče fizičkih potreba ljudi, već se mora utažiti glad, koja se odnosi na ljudsko dostojanstvo, na dostojanstvo ljudi stvorenih na sliku Božju.

Često su me moji sugovornici pitali: “Što zapravo trebate, gospodine biskupe?“, a ja sam im pokušao jasno objasniti da tre- bamo sve. “Hranu, odjeću, krov nad glavom, lijekove. Ali molim, oprostite, sve to treba i krava, ovca ili mačka, jer sve su to tjelesne potrebe. Naravno, hvala vam i na tome. No samo to nije dostatno. Zato vas poglavito molim, pomozite nam da dobijemo pravo na povrat onoga što nam je oduzeto. Pomognite nam da dobijemo svoja oduzeta ljudska prava u koja se ubraja i pravo na život dostojan čovjeka, u vlastitoj domovini, u vlastitom rodnom gradu, u svojoj vlastitoj kući. I vi za sebe tražite ta prava i uživate ih u svome gradu, u svojoj državi, u svojoj župi. Zašto ih ne omogućite i nama u Bosni i Hercegovini? Zašto ne vršite pritisak na političare u svojoj zemlji? Kao predstavnici Crkve ne možete se izravno angažirati, ali to barem mogu učiniti vaši vjernici, katoli- ci koji su u politici, oni mogu podići svoj glas kako bi svi doznali istinu o našoj situaciji i kako bi i druge potaknuli na promjene. Imate, mislim, obvezu zastupati “boje”, tj. zajednički stav naše Crkve u politici svoje države, a odgovarajućom kompetencijom i u međunarodnoj politici.

“To nije naša zadaća”, bio je najčešći odgovor.

NACIONAL: Nije li to kontradiktorno?

Reći ću još jedanput: Mislio sam da to mora biti naša zadaća, zadaća nas kao kršćana! Uistinu sam radostan što u tom pogledu od sadašnjeg pape Franje čujem jasne, uvjerljive, iskrene riječi.

Papa uvijek iznova poziva sve članove Crkve da se odlučnije zauzimaju za istinu obespravljenih ljudi i naroda, za pravedan mir među narodima i za poštovanje dostojanstva svake ljudske osobe. Papa Franjo potiče sve kršćane i kršćanske zajednice da budu otoci milosrđa. No kršćani ne smiju ostati zatvoreni u sebi, već se trebaju otvoriti i uključiti u život ukupnoga društva, a posebno u one dijelove društva koji su obespravljeni, siromašni, zaostali, zaboravljeni i u egzistencijalnoj opasnosti. Neposredno nakon što je bio izabran za papu, pri prvom službenom pozdravljanju, papa Franjo je sarajevskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću rekao:

“Znam da dolazite iz patničke Crkve, mučeničke Crkve.” U kasnijim susretima i osobnim razgovorima s kardinalom Puljićem i sa mnom kao predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, papa Franjo opetovano je izrazio svoju spremnost da nas “prvom prilikom” posjeti u Bosni i Hercegovini. Siguran sam da će to u dogledno vrijeme i učiniti. Nezaboravni papa sv. Ivan Pavao II. uvijek je glasno izražavao svoje stavove. Zajedno sa svojim najbližim suradnicima više od tristo puta reagirao je na apsurdnu, iznimno žalosnu situaciju u Bosni i Hercegovini. I nakon rata je više puta, a posebno kad smo kod njega bili u “ad limina” pohodu, iskoristio svaku prigodu kako bi upozorio na stanje u našoj zemlji. To je činio i prilikom primanja veleposlanikā Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Uvijek je upozoravao da još nije riješena situacija protjeranih. Ponajprije se to odnosi na katolike Bosne i Hercegovine. Zabrinjavalo ga je nasilno, fizičko istrebljenje Katoličke Crkve u BiH, što dokazuju brojni dokumenti.
https://thebosniatimes.ba/15117/skidanj ... asem-ratu/
(TBT)

[Haman2]

ŽUSTRE REAKCIJE NA INTERVJU SARAJEVSKOG PROFESORA: "Mržnja prema srpskom narodu bukvalno izbija iz svake riječi Senadina Lavića"!

RTRS piše da "skandalozni intervju sarajevskog profesora Senadina Lavića, u kojem je Republiku Srpsku nazvao genocidnom, a Srbe uporedio sa Hitlerovim nacistima, ne ostavlja ni najmanje prostora za suživot i bespovratno vodi ka urušavanju BiH - ocjena je univerzitetskih profesora i analitičara iz Republike Srpske. Pitaju zašto nema reagovanja iz Sarajeva na uvredljive poruke srpskom narodu i da li to znači da odobravaju ono što je Lavić izjavio u intervjuu portalu Vijesti.ba.



Mržnja prema srpskom narodu bukvalno izbija iz svake riječi Senadina Lavića - "Entitet Republika Srpska je djelo genocida, a za vaspitanje djece u genocidnom duhu zaslužni su Njegošev 'Gorski vijenac' i Veselinovićev 'Hajduk Stanko'", piše u reakciji RTRS.

Sarajevskom profesoru to nije dovoljno, pa za Srbe kaže da su narod primitivnog mentaliteta. Vrhunac šovinističkog divljanja je i poređenje Srba sa nacistima.

"Velikosrbijanski projekat je bolestan koliko i Hitlerov nacizam. To je najveći projekat zla u Evropi koji podrazumijeva uništenje Bosne. Antidejtonske snage su toliko duboko ušle u dejtonski sistem Bosne da je postalo gotovo nemoguće da funkcioniše država", kaže Lavić.

Banjalučki profesor Aleksandar Vranješ kaže da se Lavićeve šovinističke teze oslanjaju na bizarnu teoriju bošnjačke istoriografije, prema kojoj su Srbi odgovorni za, ni manje ni više, nego 11 genocida na Bošnjacima.
Generacije mladih Bošnjaka odrastaju na matrici o genocidnim Srbima i tezi da je Bosna država Bošnjaka, zbog čega će Lavić i istomišljenici biti najzaslužniji ako dođe do raspada BiH.

"Kada vidimo i pročitamo te stavove, postavlja se pitanje o suživotu u BiH, šta treba Srbi da urade, da nestanu ili da preuzmu neki identitet koji bi njima odgovarao, neki Bosanci pravoslavne vjeroispovijesti - da bi odgovarali Laviću i sličnima...", rekao je Vranješ.

Univerzitetski profesor iz Istočnog Sarajeva Milanka Babić iznenađena je nivom nekulture i nepoznavanja istorijskih činjenica koje je pokazao Senadin Lavić. Više od svega brine što Lavić, kao profesor na sarajevskom FPN-u koji pohađaju i studenti iz Istočnog Sarajeva, prenosi iskrivljenu sliku o srpskom narodu.

"To je jedno obično baljezganje. Utisak jeste da je to jedan izljev gnjeva, mržnje, strašnih uvreda. On, naravno, na osnovu svog statusa na Univerzitetu i u BKZ Preporod ima značajnog uticaja na tu političku i kulturnu elitu, kako da kažem, vjeruju u takve matrice koje se plasiraju - antisrpske", ističe Babićeva.

Zbog teza koje širi Lavić i njegovi akademski istomišljenici iz Sarajeva, Srbi se sve više udaljavaju od BiH dok je priča o suživotu s onima koji te porede sa nacistima, proglašavaju genocidnim - ravna mazohizmu.

"Srbima se pripisuje da su "kanceri" i da prave najveće moguće zlo, u intervjuu se spominju fašiziodne i genocidne konotacije, onda mi zaista i ne možemo da govorimo o suživotu kada jedan cijeli narod stigmatizirate", kaže Sanja Vlaisavljević iz Centra za kulturu dijaloga Sarajevo.

RTRS navodi da Univerzitet u Sarajevu, ni profesori pojedinačno, "nisu se ogradili od primitivnih i uvredljivih poruka Senadina Lavića".

- Glasno ćutanje sarajevske akademske zajednice, bošnjačkog političkog establišmenta, ako je po narodnoj "ćutanje je zlato" znači da odobravaju sve što je kontroverzni bošnjački ideolog izjavio, a to Srbima treba da bude nauk., zaključuje RTRS.

U nastavku pročitajte inetegralni intervju Profesora Senadina Lavića.

Proteklih nekoliko dana svjedoci smo učestale huškačke i zapaljive retorike u BiH i susjednoj Srbiji, počev od javnih prijetnji novim genocidom Rajka Vasića, preko monstruoznih poruka Vjerice Radete na račun rahmetli Hatidže Mehmedović. Milorad Dodik izjavio je da imami koji uče ezan "arlauču", a spomenimo tu još i njegovu namjeru da poništi Izvještaj o Srebrenici. Vaš komentar svega navedenog?

LAVIĆ: Prije svega, veliki rahmet časnoj bosanskoj majci Hatidži Mehmedović. Ona je okosnica naše bosanske moralnosti i dostojanstva. Ona je s prezirom posmatrala te četničke kreature oko nas i učila nas kako se drži jedna bošnjačka žena!

Vaše pitanje upozorava na jedan proces koji se već dugo odvija na ovim prostorima. Kada su Srbi iz Srbije u drugoj polovini 19. stoljeća protjerivali muslimane u sklopu šireg dogovora, a među njima i Bošnjake, govorili su im uvredljive riječi, upućivali im pogane psovke, otimali im blaga, vrijeđali ih, posebno žene koje su perverzno opisivali kao "bule", pljačkali ih, "obećavali" im da će doći za njima u Bosnu i iseliti ih za Osmanlijama i tako redom.

Taj primitivni mentalitet živi do danas i njeguje se kroz sistem obrazovanja i ideologiju srpstva. Ako malo dublje uđemo u njega, onda možemo pratiti etnofaulizam kao sastavni dio velikosrbijanske "kulture", ali, nažalost, s bosanske strane uopće nismo posvetili znanstvenu pažnju govornim aktima koji su prethodnica genocida.

Kada neko kaže: "Uništićemo vas kao narod" ili "Jedan narod bi mogao nestati" - on je već započeo akt genocida. Oni koji ne posvete pravu pažnju velikosrbijanskom etnofaulizmu i antibosanstvu, uvijek stradaju od njega.

Ne smijemo nikako zaboraviti pjevanije Njegoševo iz "Gorskog vijenca" ili Veselinovićev roman "Hajduk Stanko". Oba djela su iz 19. stoljeća i preko njih su se "odgajale" generacije srpske djece. Ta priča o osveti, klanju, ubijanju, mržnji prema muslimanima instalirana je u obrazovni sistem kao kulturni kod i ona priprema nove "junake" koji će klati starce, ženu i djecu po Bosni i Sandžaku.

Srbiju danas vode ljudi koji su definirani četničkom ideologijom i niko s bosanske strane više nije naivan da nasjeda na njihove priče. Sasvim je jasno da srpskom narodu danas treba nova politička kultura, ali pitanje je - ko će tu kulturu uvesti među Srbe? Isto tako, znamo da se ciljano od 1980-ih stvara međuetnički konflikt da bi se kroz održavanje tenzija nastavila antibosanska politika Srbije i razvijao nacionalizam među Srbima.

Stoga ne smije doći do zbližavanja ljudi. Jedino što im se nudi jeste mržnja. Taj posao u Bosni obavlja Dodik koji je novopridošlica u srpstvu. On je čak loš nacional-socijaldemokrata!

Moramo ovaj antibosanski primitivizam i vrijeđanje žrtava posmatrati kao bolest i kao politiku. To onda podrazumijeva najmanje dvije ravni odnosa prema vrijeđanju, potcjenjivanju i barbarskom nasrtanju na Bosnu i Bošnjake. Bošnjačko-bosanska politika nikako ne smije pasti na razinu fašizoidnog vrijeđanja drugog i drugačijeg, ne smije postati imitacija srpske nacijske morbidnosti, ali mora početi koristiti civilizacijska sredstva svoje zaštite i prestati ponavljati da je žrtva. Zločinci upravo žele da žrtva ostane zaleđena u "stanju žrtve" i da nikada iz toga ne izađe.

Većina ljudi u Bosni ne podržava primitivce koji govore o "arlaukanju". Ezani s bosanskih džamija i zvona s bosanskih crkava dio su "nebeske" muzike i neodvojivi su od našeg vjerovanja, povijesti, kulture i mentaliteta.

Da li u tom smislu možemo reći da se iz faze negiranja prešlo u fazu veličanja srebreničkog genocida, kako u BiH, tako i u Srbiji?

LAVIĆ: Velikosrbijanski "karcinom" metastazira pred našim očima. Da bi se održavao u srpskom narodu, on će postajati sve opasniji, zloćudniji, nečovječniji.

Moramo biti oprezni, sabrani, spremni na odgovor i borbu za svoju slobodu, a pritom mirni, dostojanstveni, aristokratski samouvjereni. Zločincima iz reda srpskog naroda danas se žuri u zaokruživanju onoga što su agresijom okupirali. Samo im treba priznanje da je to "srpska zemlja". Ali, tu nastaje žarište.

Postoji Presuda suda u Hagu iz 2007. godine u kojoj se vojska i policija RS-a optužuju za genocid nad Bošnjacima. To nam kazuje da je sud u Hagu na osnovu istrage presudio da se radi o genocidu. I tu je nastao veliki problem za srbijansko-srpsku osvajačku politiku u Bosni. Ono što se naziva entitet RS, ustvari, djelo je genocida, a civilizirani svijet nikada neće priznati djelo genocida kao samostalnu državu.

Otud ide negiranje zločina, odbijanje suočavanja sa onim što je "u ime srpstva" učinjeno i nespremnost da se preuzme odgovornost za počinjene zločine. To sve ukazuje na kukavičluk zločinaca i političara koji su huškali na zločine. Oni su kukavice i bolesnici koji trebaju odgovarati za zločine koje su počinili. Osnov te bolesti ili njihovog pada u barbarstvo je nemoral, nihilistički odnos prema životu, zatucanost palanačkom "pjesmom", poricanje svetosti života.

Samo čovjek bez moralne dimenzije u sebi može slaviti zločine nad nedužnim ljudima. Stoga moramo biti oprezni dok se te kreature motaju svuda oko nas.

Šta je po Vašem mišljenju u svemu tome neka naredna faza?

LAVIĆ: Velikosrbijanski projekt je jedinstven u modernoj Evropi. On je bolestan koliko i Hitlerov nacizam. To je najveći projekt zla u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji podrazumijeva uništenje Bosne kao kulturne, političke, povijesne i narodne forme. Danas ne postoji više nijedan slučaj u Evropi da je jedan narod pred stalnom genocidnom prijetnjom od prvih susjeda.

Antibosanske snage su toliko duboko ušle u dejtonski sistem Bosne da je postalo gotovo nemoguće funkcioniranje države. Na svakom djeliću sistema neki primitivni nacionalista zaprječava normalno funkcioniranje političkog sistema i onda većini građana zagorčava život.

Etničko-religijska dioba života ljudi u državi postala je besmislena i usmjerena protiv samog življenja. Prosto je nevjerovatno kako građani trpe sve te nacionalističke primitivce koji u institucijama države Bosne i Hercegovine zastupaju interese susjednih država.

Mi smo već postavljeni u fazu objedinjavanja "okupiranih teritorija" u Bosni sa sistemima susjednih država - zastave, grbovi, nazivi ulica i škola, ujednačavanje školskih programa, konstruiranje jedinstvene povijesti, brisanje bosanske određenosti, razvijanje "specijalnih" odnosa, a normalni nisu ni pokrenuti itd. Ova faza se provodi koordinirano s politikama Beograda i Zagreba, ustvari, bez te podrške izvan Bosne ne bi se nešto ovakvo ni događalo.

Svjedoci smo svakodnevnim međunacionalnim, međuetničkim i međuvjerskim tenzijama, koje ne prestaju ni 23 godine od okončanja rata. Kakva je u tom pogledu budućnost BiH?

LAVIĆ: Budućnost Bosne je sjajna! U težoj moralnoj situaciji su Srbija i srpski narod, nego Bosna i Bošnjaci. Region već odavno nije prijateljski naklonjen prema Srbima i Srbiji. Njihova skaredna politika napravila je loše odnose s Albancima, Hrvatima, Crnogorcima, Bošnjacima... Ovdje ne mislim da cijeli narodi mogu biti jedni drugima neprijatelji, nego se radi o tome da su se razvile politike koje međusobno ispoljavaju neprijateljstvo.
Bošnjaci, to treba naglasiti, nisu napravili genocid nad Srbima. U perspektivi moramo mnogo oštrije braniti interese Bosne, bez pardona, istjerivati s funkcija sve one koji danas rade za susjedne države, onemogućavati da bosanski sistem služi Srbiji ili Hrvatskoj, bojkotirati medije i novinare koji podvaljuju Bosni i građanima, s gađenjem se odnositi prema etničko-religijskim politikama, toj cjelokupnoj laži o "legitimnom predstavljanju naroda" i "konstitutivnosti" (koja je izmišljena i nepostojeća kategorija u Ustavu).

Dakle, ne bi se smjelo desiti da neki bosnomrzac sjedne u institucije države i destruira državu iz dana u dan, a da mi kao naivni građani šutimo i gledamo ga dok divlja po našim životima.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/884 ... avica.html

[Haman2]

INTERVJU - Izetbegović: Galama iz Srbije ima cilj da ušutka bošnjački i probosanski politički faktor

Da li zbog predstojećih Općih izbora, ili zbog posebnih historijskih okolnosti u kojima se naš region nalazi, pojedini zvaničnici u Bosni i Hercegovini sve su glasniji zastupanju svojih secesionističkih težnji, a u tome ih ohrabruju istomišljenici sa druge strane granice. U takvom ambijentu, još uvijek uvjetovanom dešavanjima s kraja prošlog stoljeća, građani naše zemlje osjećaju strah od potpunog zastoja, nestabilnosti pa čak i novih sukoba.


Bakir Izetbegović Bakir Izetbegović

O toj retorici, njenoj ozbiljnosti i opasnosti koju ona nosi, ali i o ostalim važnim dnevno-političkim pitanjima, razgovarali smo sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH i predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem.

U posljednje vrijeme možemo čuti izjave srpskih političara da je entitet RS "srpski etnički prostor". Lideri hrvatskog naroda u BiH otvoreno se zalažu za "hrvatski" entitet ili za "hrvatsku" izbornu jedinicu u Federaciji. I jedni i drugi sve češće se ujedinjuju u tvrdnjama da bošnjačka politika teži dominaciji i da dovodi u pitanje opstanak BiH. Je li riječ o predizbornom dizanju tenzija ili je na sceni ponovno udruživanje hrvatskih i srpskih velikodržavnih projekata na račun BiH?

- Oboje je u pitanju, naročito sa liderom SNSD-a. Kratkoročni cilj je konsolidovati pred izbore vlastito biračko tijelo podgrijavajući nacionalističke emocije. Dugoročni cilj je sačuvati "na vrućem režimu" separatističke emocije i ciljeve, ne dati da splasnu, i čekati pogodan historijski trenutak kad bi se moglo krenuti u realizaciju ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima, referendumima na prvom mjestu. Sa hrvatskom stranom je sve to benignije, njihovi lideri su svjesni da, s obzirom na izmiješanost Bošnjaka i Hrvata, nije moguće definisati teritorij famoznog "trećeg entiteta", niti ga izdvojiti bez ulaska u opasnu avanturu sa potpuno neizvjesnim ishodom. Stoga se fokusiraju na izdvajanje zasebne strukture koju bi kontrolisali, kapsule da to tako nazovem, unutar institucija Federacije i BiH. Za to im je zasebna izborna jedinica neophodan instrument. I jednima i drugima na putu stoji bošnjačka, odnosno bosanska politika, inkluzivna i ujedinjujuća.

Milorad Dodik gotovo na sedmičnoj bazi vrijeđa Bošnjake, vrijeđa njihova vjerska osjećanja izjavama o ezanu, naziva ih "okupatorima Drine", negira bosanski jezik, pokušava revidirati Izvještaj o Srebrenici, govori protiv BiH, najavljuje secesiju, ujednjenje sa Srbijom. Šta je pravi odgovor na takvu politiku?

- Dodiku trebaju sukobi, krize, zastoji kako bi dokazao da je zajednički život u BiH nemoguć. On se raduje bujanju nacionalističkih i desničarskih pokreta u Evropi, islamofobiji, otvoreno priželjkuje raspad Evropske unije. Pravi odgovor je amortizovanje takve politike, izbjegavanje i smirivanje kriza. Dok Dodik vrijeđa Bošnjake, mi se apelacijama Ustavnom sudu borimo za prava Srba u kantonima u kojima dominira HDZ. Kad on zavađa, mi pomirujemo, kad on dokazuje da BiH ne može funkcionisati, da nam ništa ne ide, mi dokazujemo da može, da se ipak, unatoč zastojima koje on proizvodi, krećemo u pravom smjeru, ka članstvu u EU-u i NATO-u, jačanju ekonomije i boljem životnom standardu svih građana BiH.

Otežavajuća, i zabrinjavajuća okolnost je da je entitet RS naseljen sa skoro 90 posto Srba, da enitetske vlasti faktički imaju ovlasti države na toj polovini BiH, i da ih koriste za obespravljivanje druga dva konstitutivna naroda. Brojke i ovlasti su neumoljive činjenice, i teško promjenjive?

- U entitetu RS po posljednjem popisu živi skoro 14 posto Bošnjaka, tri posto Hrvata, nešto i Ostalih, dakle nema 90 posto Srba. Ove procente treba pretočiti u učešće zastupnika u entitetskom i državnom parlamentu, što trenutačno nije slučaj. U tim tijelima zaista ima više od 90 posto srpskih zastupnika. Dalje, ogromna rezerva leži u dijaspori, bukvalno stotine hiljada glasova koje bi mogle u jednom danu, u danu nekih budućih izbora, na pozitivan način promijeniti balanse i političke odnose u BiH i RS-u. Radili smo nešto na tome, i registracija dijaspore je blago povećana pred ove izbore. Ali, ostaje ogroman potencijal na kojem ćemo raditi u slijedećim ciklusima. Zato je moja apelacija Ustavnom sudu od prije par godina, kojom su spašene stotine hiljada bh. državljanstava, zaista od historijskog značaja.

Dodik svoje uvredljive i secesionističke izjave često daje u prisustvu najviših zvaničnika Srbije, uključujući i predsjednika Aleksandra Vučića. Niko od njih ne reagira, a ponekada mu i aplaudiraju. Kakva je to poruka?

- Loša, naravno. Ohrabrujuća za njegov šovinizam i destabilizirajuća za odnose BiH i Srbije. Srbijanski lideri vode tu dvostruku politiku, lijepe riječi za BiH, ali i lijepe riječi za one koji su protiv BiH, podrška procesu pomirenja Srba i Bošnjaka, ali i podrška onima koji vrijeđaju Bošnjake, i tako u krug.

U posljednje vrijeme postoji intencija da se pitanje rješavanja statusa Kosova dovede u vezu sa statusom entiteta RS. Šta je motiv, koliko je ta priča realna i koliko je, ustvari, opasna?

- Ta intencija je prisutna odavno, teza po kojoj bi gubitak Kosova Srbi trebali kompenzirati spajanjem Srbije i RS-a. Sada je intenzivirana jer su intenzivirane i aktivnosti na konačnom rješenju odnosa Srbije i Kosova. I ova priča ima dvije dimenzije, dva dometa. Jedan je kratkoročni – uplašiti međunarodnu zajednicu novom destabilizacijom BiH i Balkana i time ishoditi povoljnije rješenje za Srbiju po pitanju Kosova. Drugi je dugoročni, pojačavati tezu da Srbi nakon gubitka Kninske krajine i Kosova nešto moraju dobiti za uzvrat, i čekati povoljne historijske okolnosti da se to realizuje – slabljenje Evropske unije, slabljenje NATO-a, okretanje Srbije Rusiji.

U svakom slučaju, ne postoje ni pravni, ni historijski, ni moralni argumenti po kojima se rješavanje odnosa Srbije i Kosova može povezivati sa BiH i njenim entitetom RS. Status BiH i njenih entiteta je riješen Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Srbijanski ministar Dačić je očigledno dobio ulogu "pionira" u Vladi Srbije koji će izaći sa tezama o povezivanju rješenja za Kosovo sa rješenjem BiH, odnosno RS-a. Pri tome mu je očigledno potrebna svađa sa Vama, pa Vas je optužio da ste u govoru na Igmanu izjednačili Srbe sa Hitlerom?

- Na svaku moju riječ se u Srbiji reaguje dramatično i orkestrirano. Kada sam prošle godine za Deutche Welle izjavio da ćemo braniti teritorijalni integritet BiH po cijenu novog rata, hitno je sazvan srbijanski Savjet za nacionalnu bezbjednost – Izetbegović prijeti da će se braniti BiH! Slično je bilo i sa mojom izjavom da ćemo jačati namjensku proizvodnju. Nevjerovatno. Troše milijarde eura na nabavku aviona i ofanzivnih helikoptera, a zabrinulo ih što smo mi proizveli pušku i imamo dovoljno municije. Nekima u Srbiji očigledno treba svađa sa mnom, otud i ova izmišljotina o poređenju Srba sa Hitlerom. Ja sam poredio razaranja zemlje i stradanja ljudi izazvana Hitlerovom i Miloševićevom agresijom na BiH. I nikada nisam optužio cijeli srpski narod za užase koje je diljem Balkana napravio Miloševićev i Karadžićev režim. Povezao ih je Dačić jer mu je sigurno lakše braniti sebe uvlačeći čitav narod u odgovornost za ratne zločine koje je srbijanska vrhuška predvođena njegovim partijskim šefom počinila. Ovakva galama iz Srbije ima za cilj i da se pokuša ušutkati bošnjački i probosanski politički faktor, da ga se obeshrabri ili stavi u defanzivu. Jer, svjesni su da se bez tog faktora više ne mogu donositi nikakve krupne odluke na Balkanu.

Često naglašavate da se Dodik i Čović ne mogu izjednačiti kad je u pitanju destruktivan odnos spram BiH i Bošnjaka. Ipak, između Vas i Dragana Čovića odavno nema komunikacije kakva bi trebala biti između bošnjačkog i hrvatskog lidera. Šta zamjerate Čoviću? Mogu li se i kako popraviti bošnjačko-hrvatski odnosi u cjelini?

- Zamjeram mu što je izabrao krivi metod kada su u pitanju odnosi Bošnjaka i Hrvata u BiH. Umjesto saradnje i definitivnog uspostavljanja povjerenja i međusobne podrške, a bili su sazreli svi uvjeti za to, Čović je odlučio hrvatske politike i ambicije realizovati pritiskom na Bošnjake. Njegov odnos prema bošnjačkim žrtvama udruženog zločinačkog poduhvata koji je predvodio Jadranko Prlić, njegov odnos prema Islamskoj zajednici, odnos prema najjačoj bošnjačkoj stranci SDA i njenim kadrovima, prema državi BiH za koju Bošnjaci nemaju alternativu, trebao je biti drugačiji, korektniji. Udruživanje sa Dodikom dok ovaj vrijeđa Bošnjake i BiH, saradnja sa Beogradom i Zagrebom na račun suvereniteta vlastite domovine ne mogu pomoći da Hrvati u BiH konačno pronađu smiraj. Oni žive izmiješani sa Bošnjacima, i sa nama im je živjeti i sarađivati.

Sa Hrvatskom postoji dosta otvorenih neriješenih pitanja, a jedno od njih je Pelješki most, odnosno pravo BiH na pristup otvorenom moru koje nam susjedi osporavaju. Je li se realno moglo uraditi išta više, bolje, drugačije kada je u pitanju gradnja Pelješkog mosta, koja je otpočela prije par dana? Šta se može poduzeti?

- Ako u Predsjedništvu BiH, u Vijeću ministara i Parlamentarnoj skupštini BiH sjede hrvatski predstavnici koji su spremni aktivno raditi protiv prava BiH na pristup otvorenom moru, onda se teško moglo više uraditi. Najmanje što su zajedno sa nama trebali učiniti je bilo zastupanje izbalansiranog stava – neka Hrvatska spaja svoj teritorij, ali neka prethodno odredi koridor za pristup BiH otvorenom moru u skladu sa Konvencijom UN-a o pravu mora. Nisu to učinili, već su se jednostrano stavili na stranu Hrvatske. Unatoč tome, mi imamo ranije odluke Predsjedništva BiH i novu rezoluciju Zastupničkog doma PSBiH koje nam daju dovoljno osnova da prava BiH branimo pred međunarodnim institucijama. I mi ćemo to učiniti.

Gospodine Izetbegoviću, pred nama su Opći izbori. Ranije ste rekli da ste sigurni u pobjedu kandidata SDA Šefika Džaferovića jer njegovi protivkandidati nemaju dovoljno političkog iskustva i nisu u životu radili ništa konkretno. U međuvremenu se kandidirao i Fahrudin Radončić. Za njega se baš i ne može reći da nema iskustva, već je dvaput bio u trci za člana Predsjedništva BiH?

- Radončić ima mnogo raznovrsnog iskustva, ali nema najbitnije karakteristike koje bi trebale da krase bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Onaj ko predstavlja Bošnjake mora ličiti na njih, dijeliti njihove osnovne vrijednosti, poštovati njihove lidere i historijske ličnosti, raditi uvijek u njihovu korist, nikada na štetu. A Radončićevi mediji su višedecenijskom propagandom, neistinama i napadom na sve i svakoga vrijednog među Bošnjacima nanijeli trajnu štetu vlastitom narodu. Radončić se mijenja kako se mijenjaju okolnosti, uvijek je uz onog za kog procijeni da će jačati. Ne znate s kim će se udružiti i protiv koga će se okrenuti. Avaz je podigao na glorifikovanju odbrane BiH i njenih branioca, a onda je, svjedočeći u Prištini na suđenju Naseru Keljmendiju optužio Bošnjake da su otpočeli rat!? Simptomatičan je njegov odnos prema Aliji Izetbegoviću, treba pročitati šta je Avaz pisao o Aliji prije 20, prije 10, prije pet godina, šta piše u posljednje dvije godine. Trend je jasan – od glorifikovanja i proglašavanja "Ličnošću XX vijeka" stiglo se do potkopavanja i dovođenja u pitanje svega što su Alija, Armija i što smo svi mi radili braneći BiH i Bošnjake. Radončić nikada nije došao na dženazu u Potočare, nikada na Kovače, ni za Bajram ga nećete vidjeti u džamiji. Dakle, nije uz svoj narod i sa svojim narodom.

Trebaju li građani BiH biti zabrinuti ukoliko u Predsjedništvo uđu zajedno Dodik i Čović?

- Trebaju biti zabrinuti ako uđe Dodik, jer će proizvoditi zastoje, konflikte, dokazivati da BiH ne funkcioniše. Čović će to koristiti da pritiskom pokuša izdejstvovati rješenja koja će nas trajno udaljiti od presuda po apelaciji Sejdić-Finci, a time i građanskog, odnosno evropskog principa demokratije i ustroja moderne evropske države. Dakle, bit će to težak mandat, i veoma je važno imati trećeg člana Predsjedništva koji će se znati na pravi način nositi sa tim. Smirenog, kompetentnog, iskusnog bošnjačkog političara.

Kako komentarišete činjenicu da upravo u bošnjačkom korpusu imamo najviše stranaka i kandidata na izborima? Šta su uzroci, a šta mogu biti posljedice takve atomizacije na političkoj sceni?

- Uzroci su pohlepa za vlašću i sistem koji to podstiče. BiH je jedina zemlja na svijetu kojom vladaju petočlane i šestočlane koalicije, koje su uvijek na ivici kvoruma, gdje često jedan, ili dva glasa presuđuju. Svi žele biti taj jedan glas. Željka Cvijanović je to izrazila mnogo direktnije i banalnije – "kupit ćemo dva papka", i time ostvariti potrebnu većinu u Skupštini. Posljedice su nestabilne koalicije, ucjene, usporen proces reformi. Ako dođe do opasnih kriza u BiH, koje neki planiraju, posljedice mogu biti veoma teške. Nejedinstvo i međusobna svađa, odnosno borba za vlast unutar patriotskog političkog bloka, mogu ohrabriti separatizme i koštati nas gubitka teško postignutog mira.

Opozicija tvrdi da je protekli mandat bio jalov, da vlade predvođene kadrovima SDA nisu uradile skoro ništa. Šta je vaš odgovor na te tvrdnje?

- Opozicija se trudila da to bude tako. Pokušavala je srušiti vlade, razbiti koalicije, spriječiti usvajanje budžeta, zaustaviti reforme. Opozicija je djelovala destruktivno, što je opasno i neodgovorno u situaciji u kojoj se BiH nalazi. Nažalost, često joj se pridruživao i Radončićev SBB, koji je od vlasti uzimao privilegije, a izbjegavao odgovornost, rizične reforme prije svega. Unatoč takvom odnosu, mi smo uspjeli sačuvati koalicije, provesti dio reformi, i rezultati nisu za potcjenjivanje. Pokrenuli smo se na EU i NATO putu, ekonomski pokazatelji prate region, u nekima smo i najbolji u regionu. Prvi smo u porastu izvoza i broja novozaposlenih u realnom sektoru privrede.

Postoji očigledan raskorak između realnosti i percepcije kada su ekonomski pokazatelji u BiH, a naročito u FBiH u pitanju. BiH prati region kada je u pitanju oporavak ekonomije, u nekim segmentima je ispred ostalih zemalja, naročito istočnih susjeda. Najmanje smo zaduženi, najbrže raste naš izvoz, najbrže pada broj nezaposlenih. U proteke 3,5 godine kreirano je 68.753 nova radna mjesta u BiH, od toga skoro 50.000 u Federaciji BiH. Ipak, atmosfera je loša, ima puno nezadovoljstva u narodu, neki i ne vjeruju u ovakve pokazatelje?

- Ovaj mandat je po jačanju privrede bio najuspješniji nakon Dejtona, a 2018. godina obećava rekorde. Javni dug se smanjuje i najmanji je u odnosu na GDP u Evropi, izvoz raste najbrže u regionu, tako je i sa porastom javnih prihoda koji u budžete i fondove unose milijarde KM preko plana, BiH spada među prvih 20 zemalja na svijetu po porastu turističkih posjeta, procent nezaposlenih je pao ispod 20 posto. Moje obećanje o 100.000 novouposlenih u deset godina se ispunjava duplo brže od obećanog tempa. Postići ćemo tu brojku u pet, a ne deset godina ako ovako nastavimo. Građani to još uvijek ne osjete na životnom standardu, još ima mnogo nezaposlenih, medijima nisu interesantne dobre vijesti, opozicija sve dovodi u pitanje i širi nezadovoljstvo, i tu su razlozi za raskorak o kojem govorite.

Predizborni plan SDA "Agenda BiH 2026" odnosi se na sljedećih osam godina. Zašto osam, a ne četiri godine, koliko iznosi naredni mandat?

- Zato što želimo istaći jasan, zaokružen cilj. Do 2026. godine možemo dovršiti historijski ciklus koji je počeo osnutkom SDA 1990. godine, izgraditi državu i društvo za koje možemo reći da su stabilni i uređeni. Do tada kanimo postići članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu, kroz reforme koje će prethoditi članstvu u ove dvije snažne asocijacije dosegnuti evropske standarde u uređenju pravosuđa, administracije, zdravstva, školstva, ekologije. Dovršiti gradnju cestovne i energetske infrastrukture, prije svega autoputa na Koridoru Vc i prstena koji će povezati Sarajevo i Beograd preko Tuzle i istočne Bosne, kao i brzih cesta prema Krajini, Goraždu i Neumu. Broj zaposlenih dići na minimalno jedan milion, nezaposlenost svesti ispod 15 posto, životni standard i kupovnu moć povećati minimalno 50 posto.

Mnogi kažu da je 2026. predaleko, da im je predugo čekati osam godina. Šta će građani konkretno dobiti u međuvremenu, 2019. ili 2020?

- Svakodnevno će se ostvarivati i osjećati napredak. On u bitnim parametrima mora iznositi minimalno pet posto godišnje, u tom procentu će rasti i broj zaposlenih i životni standard. Sredstva za intenzivnu gradnju Koridora Vc, tunela prema Goraždu, brze ceste prema Neumu, Termobloka 7 u Tuzli su već osigurana, i to će značiti masovni angažman građevinske industrije, i svake godine će se skraćivati i postajati konforniji put između bosanskohercegovačkih gradova i naselja. Pristupni fondovi koje ćemo povlačiti svake godine će rasti i iznositi stotine miliona eura. Značajno će rasti i plate i penzije.

U oba doma Parlamenta Federacije je nedavno usvojen zakon o demobolisanim borcima, ali u različitim tekstovima. Hoće li usaglašeni tekst zakona biti provodiv i finansijski održiv? I odakle se mogu namaći dodatna sredstva za njegovu provedbu?

- Amandmane neće biti lako uskladiti jer ima kontradikcija među njima, ali bit će usklađeni. Sredstva je teško namaknuti jer smo već dosegli maksimume kad je u pitanju opterećenje privrede. U svakom od 250 radnih dana u godini bh. privreda izdvoji 3,5 miliona KM za servisiranje boračkih zakona, od toga 2,6 miliona u Federaciji BiH. Privreda ne može više, ne može podnijeti nove namete. Postoji još mogućnost oporezivanja igara na sreću gdje se godišnje obrne nevjerovatnih 1,6 milijardi KM bez značajnijeg poreza za državu. Porez se plaća na hljeb, lijekove, udžbenike, ali postoje zainteresovani političari koji štite kladioničarski lobi, očigledno zbog vlastitog interesa. Klub SDA u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH je nedavno predložio Zakon o oporezivanju igara na sreću koji bi mogao namaći značajna sredstva za demobilisane borce, porodilje i niže nivoe vlasti. Uskoro ćemo vidjeti ko štiti borce, a ko kladioničare.

Ovaj intervju je ogledalo stanja u zemlji, većina pitanja i odgovora su tegobni, zabrinjavajući. Vi tvrdite da je realno stanje bolje od atmosfere koja vlada u zemlji, da političari svojom sebičnošću i populizmom zatamnjuju sliku. Može li BiH bolje, možemo li se izvući iz začaranog kruga prepirki političara koji u konflikte uvlače narod?

- Naravno da možemo. Treba odustati od ratnih ciljeva i nerealnih nacionalnih planova. Prostora ima, prazni se, možete putovati dijelovima BiH i Balkana da ne naiđete na automobil iz drugog smjera po pola sata. Omladine nema, odlazi. Krajnje neodgovorno i glupo bi bilo uvesti mlade ljude u novi sukob oko teritorija. Sve što političari trebaju ostvariti jeste mir i stabilnost. To je prvi od tri elementa koji će ostvariti pozitivnu spiralu napretka i uspjeha. Druga dva elementa su reforme i masovna izgradnja infrastrukture. Na historijskoj smo raskrsnici i na nama je da napravimo izbor.

Izvor: Faktor

[Haman2]

Zlatko Dizdarević

Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu
Razgovor vodio Damir Pilić, novinar „Slobodne Dalmacije“

Dizdarević je jedan od najboljih novinara bivše Jugoslavije, postjugoslavenskih zemalja, čovjek koji je bio dopisnik iz bliskoistočnih zemalja, diplomata koji je pokrivao Siriju, Libanon, Irak… Bio je veleposlanik BiH u Zagrebu. Autor je nekoliko knjiga koje su objavljene u više zemalja, a na Bliski istok je prvi put otišao kao dopisnik još 1978. godine, kad je na čelu Sirije bio otac današnjeg predsjednika Bašara El Asada, Hafez El Asad.

Q: Koje bi bile glavne razlike tadašnje Sirije kad ste prvi put došli i ove današnje? Koja je razlika u načinu vladanja između oca i sina Asada?

Dizdarević: Prije odgovora na konkretna pitanje i uz zahvalnost za poziv da budem ovdje, dužan sam Vam nekoliko objašnjenja i napomena. Veliku sam sreću imao što su se u mom profesionalnom životu ukrstila dva različita iskustva – jedno je novinarsko, a drugo je iskustvo diplomate. Ta dva iskustva se, volim kazati, ni u putu nisu srela. Prvo iskustvo je bilo ono koje mi je omogućilo da vidim život na tim prostorima iznutra, odozdo, da učim o tom svijetu po pijacama, privatnim kućama, po sokacima, kako bi smo kazali među običnim ljudima i od njih, po kafeima… i da shvatim koliko je značajno ono što mi je moj veliki učitelj, prije nego što sam otišao, kazao nakon mjeseci priprema. Kada sam dobio rješenje da idem za stalnog dopisnika “Oslobođenja” u Kairo 1982. godine – ranije sam išao nekoliko puta nakratko, konkretnim povodima – rekao sam mu: „Znate, idem duže na Bliski istok, da li možemo negdje da popijemo kafu, pa da mi nešto ispričate o tome.“ Bio sam mlad i nedovoljno iskusan, naravno. Pitao me je za neke od važnih knjiga o Bliskom istoku. Nisam sve pročitao. Sjećam se kao jutros, izdiktirao mi je naslove 18 knjiga. Tad se ozbiljan sistem bavio slanjem dopisnika u inostranstvo. Pitao me koliko vremena imam za pripremu, rekao sam godinu dana. Toliko mi je prije odlaska rečeno da se spremam.„Kad pročitaš 10 od ovih 18 knjiga onda možemo početi razgovarati.“

Nakon par mjeseci počeli smo da razgovaramo. Redovno i temeljito, o tamošnjoj politici, istoriji, mentalitetu, kulturi. Rekao mi je, pred odlazak jednu stvar koju sam shvatio i nikad nisam zaboravio: „Ako budeš tamo prosuđivao stvari našom logikom i pameću, našim sistemom razmišljanja i tim standardima tumačio i zaključivao o onom što se tamo dešava – nećeš nikada shvatiti o čemu se radi. Pokušaj čitati zbivanja logikom kojom oni razmišljaju, a razmišljaju u mnogim stvarima bitno različito. Jasno, jer je sve utemeljeno na drugačijoj istoriji, drugom mentalitetu i životnim matematikama. Pokaži im čašu i upitaj šta je ovo, vidjet ćeš da će Evropljanin i Amerikanac pažnju prije svega obratiti na vrstu čaše, izgled, dizajn, a oni neće vidjeti čašu, nego koja je i koliko tekućine unutra. Ni njihove logike o prijateljima i neprijateljima, vlasti i partnerstvima, najčešće se ne poklapaju sa našima”.

Da bih sve to shvatio i “dobacio” do takvog načina razmišljanja, bilo je beskrajno značajno što sam otišao kao novinar i što sam pokušavao da spoznam taj način razmišljanja iznutra i odozdo. Iz crnih limuzina tamo, slušajući samo naloge od kuće, to se ne može dokučiti. Ovo što je došlo kasnije kao nadogradnja, kada sam otišao kao ambasador BiH u Aman, Siriju, Irak i Liban bilo je u mnogo čemu sasvim novo otkriće. Prije svega to koliko se prečesto taj život tamo politike uopšte ne tiče, koliko se politike ne tiču ljudi, koliko je se de facto malo tiče i sve ovo što mi danas gledamo kao ljudske drame izbjeglica koje nam dolaze. Problem nam je šta ćemo i kako mi s njima, a ne odakle oni uopšte u toj situaciji, kako to riješiti njih radi, a ne nas radi… Važno je saznanje bilo ne to šta je činjenica, nego kako se tom činjenicom manipuliše u ovom ili onom interesu. To je potpuno druga filozofija koja ne uvažava skoro ništa od onoga što ja nazivam logikom vlastitih očiju.

Eto, ta dva ukrštena iskustva dovela su do toga da razmišljam ovako kako razmišljam danas, neki kažu na način koji je “remetilački” u odnosu na proizvedene političke i medijske istine. No, to su moja vlastita razmišljanja koja nisu bila podložna, čak i kad sam bio ambasador države koja ne postoji i nikoga se nije ticalo šta ambasador radi osim ako nisu direktno konektovani na lidere naše države. Imao sam slobodan prostor. Plašili su se da me pitaju ono što su znali iz prethodnih decenija, a neki su, moram priznati, i uvažavali ali to nije imalo nikakvog odraza na našu politiku. Zbog toga što, da biste imali vanjsku politiku morate imati unutrašnju. Da biste imali unutrašnju, morate imati državu, što BiH nažalost nije.

Ovo sam bio dužan da vam kažem zbog toga što ću u odgovoru na pitanja koja će mi biti postavljena koristiti tu logiku koja je takva kakva je, a ne već uhodanu i ciljano proizvedenu političku logiku, posebno na zapadu, koja se danas nameće po svijetu povodom događanja na Bliskom istoku.

Asad onda, otac, i Asad sad, sin – proizvod su dva različita vremena. Stariji, Hafez El Asad je bio lider Sirije u drugom vremenu u kojem su se budile ili stvarale velike, jake i moćne države koje su izrasle na filozofiji panarabizma, uz zamah “trećeg puta”, nesvrstavanja. Sirija je u jednom trenutku čak bila formalno i zajednička država sa Egiptom. To je bilo vrijeme entuzijazma u eri oslobađanja od kolonijalizma. U toj fazi su pravljene države potpuno drugog tipa, jake i moćne sa puno entuzijazma, ideološki određene i striktne, države koje su poštivale sekularizam i nešto što bi se teško moglo nazvati multikulturalizmom, ali izvjesno uz uvažavanje etničkih, vjerskih i drugih razlika. Postojao je odnos prema davnoj prošlosti. Utjecaj zemalja iz Zaliva i petro – dolar još nisu bili dominantni. Taj se sistem, naravno branio na dosta brutalan način tako da se ne može govoriti o logičnom spoju panarapske širine i demokratičnosti kakvu podrazumijevaju građanska društva zapada i dugih demokratskih istorija, ali su to bile respektabilne države koje su imale sasvim drugačije vizije i realnosti od ovoga što im se nametnulo silom danas. Prije svega izvana. Na tragu dramatične konstante koja je od Bliskog istoka napravila prostor pljačke i uzimanja i nikako teren kojem bi se pomoglo u istinskom rastu i emancipaciji. Logika je jasna. Takve države ne bi bile spremne na otimačinu, prije svega energije, čemu su skoro isključivo morale da služe. Sve do danas.

Ovo sada je rezultat velikog projekta stvaranja novog Bliskog istoka na temeljima razvalina sistema što su ga ustanovili Britanci i Francuzi nakon raspada Otomanske imperije. Novi vlasnici su prvenstveno sa svojim evropskim i drugim satelitima, imali ekskluzivno korporativne ambicije, želje i nastojanje da se maksimalno i do kraja iskontrolišu resursi i tokovi nafte i gasa, da se praktično opljačka sve što se može ukrasti po cijeni koja Zapadu odgovara. Da bi se to moglo, ne smije se obrazovati, ne smije se uzdizati, ne smije se stvarati srednja klasa koja predstavlja izvor svakog napretka i uspješne budućnosti. Onoga časa kada se stvore čvrste države jakih režima, ali uz dosta socijalnih komponenti, mogućnosti za zapošljavanje, besplatno obrazovanje, zdravstvo i sve na tom tragu, dakle kad su te države svojom organizacijom i snagom postale prepreka da se barel dobije ispod svake pristojne cijene, tog trenutka postalo je jasno eksploatatorima da se mora ući u razaranje i rušenje tih država.

Vrijeme bivše Sirije, Iraka, Libije pa i Egipta, ma koliko on bio nešto drugačija priča zbog njegove uloge u očuvanju Izraela, je prošlo. Uglavnom iz pomenutih razloga i logike. Bašar el Asad je druga priča u odnosu na oca, i bio je apsolutno spreman da se “uklopi” u zahtjeve novog vremena i novih pregrupisavanja u svijetu. Ma kako ima veliki uteg očeve generacije lidera na leđima. Asad je, uostalo, britanski đak. Njegova žena je moderna, tako se i ponaša, oblači… On je čovjek koji nije bio pripreman za predsjednika Sirije. Njegov brat je bio pripreman, ali je poginuo prije nego što je to postao.

Nakon prethodnog višegodišnjeg novinarskog rada i života tamo, od 2008. do 2012. bio sam u regionu, kao diplomata. Bašar El Asad je tada pokrenuo mnoge procese modernizacije, mada je Siriju pritiskivala čuvena “kletva” predsjednika Buša o Siriji, Iranu i Sjevernoj Koreji kao “osovini zla”. Naravno da je ta izolacija prema Zapadu Siriju približila Iranu, Rusiji, u početku čak i Turskoj i Jordanu. Malo će se ko danas sjetiti da je Sirija 2013. zvanično uvela i višepartijski sistem, sprovela izbore na tim temeljima. Ma kako to bilo novo i u povoju, kretalo se naprijed. U zemlji je broj stranih turista u godini dana porastao za sedam stotina posto. To je država koja je imala mnoge ugrađene socijalne komponente na vrlo visokom nivou, ozbiljno besplatno obrazovanje, zdravstvo… Bila je jedina zemlja na Bliskom istoku koja je imala dovoljno vode, hrane, energije i za sebe i za izvoz. I dvije stvari koje niko ne spominje, a koje su jako bitne i danas: 2009. u teritorijalnim vodama Sirije otkrivene su enormne količine nafte i gasa i , naravno, odmah otvorilo pitanje na zapadu ko će u svijetu, u trci za tu energiju prevladati. I još nešto, po meni kapitalno: Sirija je bila jedina zemlja u regionu koja nije imala niti jedan dolar duga ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Ne možete biti primjer ostalim arapskim zemljama da se tako može živjeti, a graditi međunarodni poredak na filozofiji imperijalizma MMF-a, Svjetske banke i ostalih banaka Zapada.

Dakle, 2010. i 2011. godine je bilo jasno da to neće ići. U velikoj igri preslagivanja kompletne situacije na Bliskom istoku pokrenuto je takozvano Arapsko proljeće koje se iz zapadne perspektive, kao i naivnima na Bliskom istoku činilo kao istinsko demokratsko buđenje mladih i obrazovanih ljudi. Ovi potonji jesu doista u to vjerovali srcem ali, time se tamo politika ne vodi. Sentimenti Istoka na Zapadu ne vrijede. Arapsko proljeće je bilo potpuno organizovana, sinhroizovana,proizvedena i provocirana operacija u kojoj jesu mladi ljudi mislili da učestvuju u onome što se govorilo da jeste. Međutim, taj šou je bio ukraden koju sedmicu nakon početka i okrenut u potpuno drugom pravcu. Pogledajmo rezultat. Zemlje u kojima je pokrenuto “proljeće” završile su sa srušenim sekularnim i funkcionirajućim sistemima, ma kako im bili totalitaristi na vrhu, razorene, uništene sa stotinama hiljada žrtava i milionima izbjeglih i raseljenih.

Sa nekoliko kolega ambasadora odlazio sam prvih dana započinjanja “revolucije” u Deri, grad na sirijsko – jordanskoj granici. Krenulo je sa demonstracijama u kojima je učestvovalo nekoliko stotina ljudi. Išli smo tamo ujutro, vraćali se uveče. Imali smo status i obezbjeđenje, pa smo mogli. Prvi dan su bile demonstracije. Policija je odgovorila. Noć nakon demonstracija Asad je objavio na TV-u da poziva u Damask predstavnike studenata i onih koji su se pobunili, da se u parlamentu razgovara “o njihovim opravdanim zahtijevima”. Drugi dan je krenulo ulično nasilje, napadi na prodavnice, na javne objekte… Treći dan ste mogli da prepoznate kako se ta cijela priča preselila u centralnu džamiju iz koje se diriguje operacijom. Mogli su da se prepoznaju i tipični potezi agentura stranih službi koje podgrijavaju haos. Kada se zapucalo snajperima sa krovova i na demonstrante i na policiju, priča se potpuno okrenula u pravcu koji je neko želio. Koju sedmicu kasnije započinjao je “građanski rat”.

Dakle, mlađi Asad je bio čovjek na kojeg se, da se htjelo, moglo odigravati u procesu demokratizacije društva, procesu dogovaranja koji je Zapadu, navodno, bio bitan. Američki državni sekretar Džon Keri je, recimo, bio sa svojom suprugom malo prije zbivanja u Deri na večeri sa Asadom i njegovom ženom u poznatom rerstoranu Narandž u starom gradu. Fotografije pokazuju da je bilo mnogo osmijeha. Keri je, prema saopštenjima iz Damaska, tražio ono što je tražio, prekidanje približavanja Sirije Iranu, posebne pogodnosti u energetskim poslovima sa Zapadom i ko zna šta još. Nije dobio i “proljeće” je krenulo. Na ubrzanom putu ka dubokoj jeseni i totalno krvavoj zimi.

Razlika između oca i sina Asada je, zapravo u sasvim različitom istorijskom kontektu, u uslovima u kojima je ta država živjela u dvije različite epohe. Moje duboko uvjerenje je da naslućena pozitivna priča sa mlađim Asadom naprosto nije smjela proći zbog toga što u svemu ovome danas nije u pitanju ekskluzivno sudbina Sirije, već realizacija mnogo šireg koncepta koji se zakuhavao u regiji.

ASAD I GADAFI

Q: Kazali ste maloprije da je Bašar el Asad na početku Arapskog proljeća bio spreman, voljan primiti studente i mlade prosvjednike u palaču na razgovor. Poznato je da je i Gadafi nudio slične koncesije pobunjenicima, nedugo prije nego što je ubijen. Može li se reći da je Gadafi ubijen iz istog razloga iz kojeg se sada napada Asad i koji je to razlog?

Dizdarević: Priča sa Gadafijem je uočljivo drugačija jer je skoro isključivo priča o nafti. Imao sam jednu privilegiju, vrlo zanimljivu, na temelju koje mogu da kažem da je ovo jedan od dva suštinska razloga zašto je Gadafi srušen. U Amanu živi i danas, princ Hasan, brat jordanskog kralja Huseina, koji je bio duže od tri decenije kraljev zvanični nasljednik. Kada se kralj Husein nakon više godina bolesti liječenja poslednji put vratio iz klinike Mayo u Americi, i sazvao kraljevsku porodicu sluteći brzi kraj, na veliko iznenađenje mnogih je saopštio da ga neće naslijediti princ Hasan, nego jedan od njegovih sinova, sadašnji kralj Abdulah. Sina je odredio zbog toga što je mnogo mlađi, i posebno zbog njegovog profila. Poznato je da je u arapskim zemljama pozicija vojske veoma značajna za održavanje mira u zemlji i samog režima i sistema. Kralj Abudalh II je bio, prema tradiciji, diplomac najboljih britanskih vojnih akademija, školovao se i na drugim koledžima u inostranstvu, dakle prozapadne i moderne orijentacije. Širokih pogleda na svijet. Oženjen je Palestinkom, veoma obrazovanom i po mnogim uvjerenjima avangardnom vladarkom Istoka. Za Jordan je to posebno značajno jer Palestinci tamo sačinjavaju više od 70 posto stanovništva. Velika većina kao izbjeglice naseljene nakon palestinske drame, posebno 1967. godine. Ovaj brak značajno je relaksirao tenzije u zemlji koje su od stvaranja države tinjale između starosjedilaca beduina i Palestinaca, modernijih, obrazovanijih i mnogo prisutnijih u poslovima i biznisu. Činjenica da je kralj oženjen Palestinkom je prilično relaksirala tu situaciju.

Abdulah je u vrijeme kad se dešavala smjena, bio komandant specijalnih jedinica jordanske armije i svi najznačajniji komandanti u jordanskoj armiji su mu bili generacijski prijatelji i jako lojalni, što je tamo presudno značajno. Zbog toga se jordanska armija, koja nije velika, smatra u profesionalnom smislu jednom od ozbiljnijih u regionu. Kralj i zato uspijeva da se odupre radikalnim islamistima i da za sada zatvara prolaz ISIL-u i drugim formacijama, mada ne treba zaboraviti činjenicu da ni Amerikanci nisu previše sretni da neko čeprka po Jordanu, jer je to njihova ključna baza u regionu.

Princ Hasan je vrlo džentlmenski podnio činjenicu da neće biti kralj. Nije ni pokazivao peveliku strast za tu poziciju jer se razvijao na potpuno drugi način, kao čovjek akademske provinijencije, profesor, predavač po svijetu, filantrop. Rodoslovnik je mnogih projekata iz oblasti nauke, obazovanja, modernizacije. Imao je sklonost da se druži sa ljudima sa drugih prostora pa je tako i malu grupu od nas nekoliko ambasadora pozivao često na piće i druženje. Bio je posebno znatiželjan za zbivanja na Balkanu. Tako nam je i omogućavao često, mimo običaja i protokola, uvide u neka manje poznata a značajna dokumenta koja bi nam mogla biti interesantna. Među njima i dokumenta temeljem kojeg se jasno naslutilo šta će se desiti u Libiji. Papir je, pokazalo se ubrzo, bio sasvim pouzdan, kao rezultat rada više obavještajnih službi. Direktno je sugerirao vezu između koncesijskih ugovora Libije sa najvećim naftaškim korporacijama u svijetu. Bavio se neplaćenim dugom za eksploataciju libijske nafte, uslovima produženja tih ugovora temeljem sasvim razumnog Gadafijevog prijedloga i “odgovorom” Zapada na te prijedloge – avionima, razaranjem Libije i ubistvom pukovnika. Uz histerično objašnjavanje svjetskih medija kako je riječ o diktatoru i ljudskim pravima. Naravno, zna se da je libijska nafta jedna od najkvalitetnijih u svijetu, da je najbliža Evropi i tako u transportu najisplativija, a da su glavne novčane zalihe Libije tada ležale na računima najvećih zapadnih, posebno glasovitih njujorških banaka. Dug koji je pet velikih svjetskih kompanija dugovalo Libiji u tom trenutku, neisplaćeni novci za koncesijske sporazume, prema pomenutom dokumentu premašivao je prilično cifru od više desetina milijardi dolara. Gadafi je ponudio kompanijama da se dogovore o načinu isplate duga. Samo nekoliko nedjelja nakon Gadafijeve konstruktivne ponude o načinu rješavanja duga, počelo je tzv. Arapsko proljeće u Bengaziju.

Vijeće sigurnosti ubrzo je donijelo zapravo prevarantsku odluku o uspostavi no fly zone iznad Libije, (Rusija je ubrzo ustvrdila, s razlogom, da je izigrana obećanjima datim kako ne bi uložili veto na odluku), odnosno legitimiralo je vazdušne napade na Libiju i naoružalo preko noći dovedene “oslobodioce” u Bengazi i druga mjesta. Gadafi je predlagao razna rješenja ali, cilj nije bio mir. Pukovnik je skončao kako je skončao, znamo dobro – u ime “ljudskih prava i demokratizacije”. Libija je uništena u temeljima, a na brzinu pokupljena i “demokratski izabrana” nova vlada u Tripoliju je potpisala sve što su korporacije sa Zapada zatražile. Ubrzo nakon toga je procurio još jedan dokument, vrlo precizan, koji kaže da su dvije najveće američke banke u tom trenutku bile dužne Libiji mimo nafte nešto oko 60 milijardi dolara, odnosno, novci koje je Libija držala u tim bankama naprosto su u raznim bankarskim mahinacijama bili potrošeni.

Priča je objašnjena skidanjem diktatora. Oni isti koji su Gadafija mjesec dana prije ciljane likvidacije primali kao uvaženog gosta po svjetskim metropolama, su okrenuli glave. Onu “novu, demokratsku vladu” iz Tripolija danas ne priznaju ni EU ni SAD. Ta je vlada, ujedno, pod snažnim utjecajem islamista, pa i ISIL-a. Postoji neka druga vlada u Tobruku, sa kojom komuniciraju zapadne države. Libija je potpuno rasturena i to je, zapravo, pravi rezultatat takozvanog Arapskog proljeća.

Desetak hiljada takozvanih boraca za slobodu iz Libije prvo je prebačeno na afrička ratišta da obave neke prljave poslove u vezi sa bitkom za uranij oko Malija, a potom su, uglavnom, poslati u Siriju da skinu glavu Asadu. U redovima Al Nusre, “umjerenih opozicionara” ili bilo koga drugog. Sve do ISIL-a. Oružje koje je bilo upumpano u Libiju za tzv. Arapsko proljeće brodovima je prebačeno kanalima što se u vojno obavještajnom žargonu zovu pacovska ruta.

Dakle, libijska i Gadafijeva priča je nešto “jednosmjernija”, a povod joj je i izvor isključivo nafta.

Q: Svjedoci smo zadnjih godina u mejnstrim medijima širom Evrope i u Americi, zato su pomenuti ovdje u istom pitanju, da se i Gadafi i Asad predstavljaju kao diktatori koji krše ljudska prava i da će njihovim rušenjem doći do veće demokratizacije i povećane razine ljudskih prava. Svjedoci smo da se to u Libiji nije dogodilo. Dapače, potonula je u potpuni kaos i nasilje, a s druge strane imamo vojske koje napadaju Asada, a proizvode esktremno nasilje u okviru Islamske države, pa se Asad kakav god da je, ispostavlja kao čuvar na braniku naše civilizacije kakvu poznajemo. Što b­­­i vi rekli za Asada – je li on heroj ili zločinac?

Dizdarević: Ni jedno ni drugo. Asad je realnost u situaciji koja je takva kakva je. I faktor je rješenja, a ne zaoštravanja problema. O tome sam pisao kada je sve počinjalo i tvrdilo se da će ga “revolucija skinuti za tri mjeseca”. Glupost. On je legitimno izabran predsjednik. Rekao sam da su 2013. usvojili zakon o višepartijskom sistemu, na temelju toga su imali izbore koji su takvi kakvi su. Zajednički zaključak međunarodnih promatračkih misija, uključujući u njima i predstavnike nekih zemalja EU, konstatovale su kako su izbori, u datim uslovima, bili korektni. Eto to bi trebalo biti pitanje elementarnog legaliteta i legitimiteta temeljem međunarodnog prava. Naravno, onoliko koliko je i Gadafi srušen “zato što je terorista po mjerilima i u ime međunarodne demokratizacije”, pa smo dobili to što smo dobili, tu priču imamo i ovdje. Jasno je da sirijski sistem po definiciji, kao ni jedan arapski sistem prije ovoga svega, nije bio demokratski ni liberalan u onoj mjeri u kojoj se uspostavlja kao standard na Zapadu, ali da budemo realni, demokracija nije nešto što se stvara preko noći. Francuska je od Velike povelje slobode do Francuske revolucije razvijala svoje odnose stotinama godina. Mi znamo šta kod nas znači kazati kako smo preko noći, jednim glasanjem, na jednim izborima, uveli demokraciju i to u sasvim drugom okruženju. To je proces, nije pitanje političke odluke. Ali onog trenutka kad Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt kao strateški prijatelji Zapada postanu njihov demokratski problem kao Sirija, i na njih se primjeni ovo što i tamo, pristajem da drugačije razgovaramo. Nemojmo, ipak, praviti komediju i farsu od nečeg toliko brutalnog.

Q: Da li to znači da ne možemo zemlje Bliskog istoka promatrati u našim parametrima demokracije i ljudskih prava? Da li se može reći da je izbor na Bliskom istoku ili prosvjećeni ili neprosvjećeni apsolutizam?

Dizdarević: Bez uvažavanja pitanja o čemu se tamo radi i zašto je to tako, nekorektno je praviti paralele. Tamo danas nemamo realnost koja je pala s neba. To je isto kao što se danas svi bave izbjeglicama i razgovaraju o zidu u Mađarskoj, o tome ko im je dao kruha i vode, ko će ih u autobus a ko neće, ko je medju njima kršćanin pa može proći a ko je musliman pa ne može, a niko neće da postavi pitanje zašto su ti ljudi izbjeglice. I da kaže, pomozimo da se zaustavi rat, a može, pa ćemo drugačije razgovarati i o tome šta sa njima. To je sve zajedno suština velike priče o Bliskom istoku. Pojednostavit ću do kraja: Bliski istok je odvajkada, ili evo da govorimo o vremenu od Otomanske imperije na ovamo, prostor “određen” za pljačku. To je teren sa kojeg se uvijek uzimalo, a uzimao je Zapad. I tu postoje dvije stvari: jedno je nafta i geostrategija nafte, a drugo nedozvoljavanje Bliskom istoku da odraste, da se demokratizira, da se obrazuje, da postane prostor i sistem u kojem će se jednog dana kazati – ne možete da dobijate barel za pet dolara. To je osnov na kojem je izrastao ISIL. On nije prevashodno vojna, nego socio-patološka komponenta. ISIL je rezultat činjenice da danas imate tamo desetine miliona ljudi koje možete da regrutujete preko noći za radikalizam svake vrste, jer ogromna većina mladih ljudi ispod 30 godina nema apsolutno nikakvu budućnost. Neobrazovani, nezaposleni, poniženi, skrajnuti, oni su idealna regrutna baza iz koje možete da dobijete to što ste dobili, teroristu. I da stalno održavate taj projekat živim. Oni su napravljeni zato što je svako ko je bio spreman da sruši Asada bio dobrodošao i svako takav je bio naoružan. Pa, molim vas, iz Hrvatske je otišlo nekoliko hiljada tona oružja za “opoziciju” preko Jordana, sa Plesa. Nije to, uglavnom, bilo hrvatsko oružje, ali je Hrvatska dobila nalog da bude sabirni centar za oružje iz evropskih zemalja kako bi se poslalo gdje treba. Dakle, učestvovalo se u svemu, dosta poletno, da bi se zadovoljio zadatak “partnera”. A posljedice?

Imao sam prilike da učestvujem tada na jednom zatvorenom sastanku o Bliskom istoku kod predsjednika Josipovića. Rekao sam da se u krugovima koji se time bave zna da je to oružje otišlo. A on je pitao, otprilike na način da baš ne potvrdi tu “tajnu”, da li se to doista zna ili neko nagađa. Ne znam danas šta je bilo zapravo u pitanju, možda da me propita kako se to može znati ako je tajna… Rekao sam da znam tu činjenicu na jedan vrlo jednostavan, tehnički način, koji svako ko se bavi ovom vrstom poslova zna. U svakoj državi postoji ured u kojem sjede ljudi što se bave podacima i dozvolama za prelet aviona preko teritorije te države. Tu se moraju dati osnovni podaci o tipu aviona, putnicima ili teretu, odakle ide, kuda ide itd… Prema tome, ako vam neko prijavi da preko BiH za Jordan dnevno leti nekoliko aviona koji su konfigurirani za specijalne terete, to se uglavnom čita kao oružje, čiji je tip takav i takav, zove se tako i tako i imaju određenu nosivost i tonažu, onda treba biti blesav pa ne shvatiti o čemu se tu radi. Kad se to pomnoži sa danima leta i brojem aviona, pa toliko i toliko tona, dobije se to i to. Vijest je nakon sedmicu dana objavio Njujork Tajms, a onda su kao svi bili iznenađeni. Ne mislim da je Hrvatska imala kapitalnu ulogu u svemu tome, ali je očigledno odigravala nečiju igru. Ako je odigravala nečiju igru, možete misliti kako su to tek drugi radili. Cilj je tada, i danas je, bio samo srušiti Aasada. I svi su pisali da je to samo pitanje vremena, veoma kratkog. Vrijeme se oteglo, rodile su se zvijeri raznih vrsta silno podupirane kao lovci na Asadovu glavu, a tamošnjem narodu je – idiotski i svjetskoj javnosti – ponuđena priča da su, valjda, ISIL i isilčići umjereni borci za demokraciju, šta li. Asad nije srušen, evo, već petu godinu, četiri miliona raseljenih unutar Sirije prebjeglo je na prostore koje drži regularna armija, a priča je i dalje da ta armija ubija svoje stanovništvo.

ISIL SE MOŽE ZAUSTAVITI ZA DESET DANA



Q: Šta je objašnjenje tog njegovog trajanja?

Dizdarević: Zato što su bili jači nego što se vojno i organizacijski očekivalo, jači i od male Gadafijeve vojske i nekada velike iračke koja je prethodno rasturena američkom agresijom 2003. i kasnijom “obnovom”, dosta dubioznom. I zato što su imali dva logistička uporišta koja takođe nisu naivna. Rusija svoj jedini izlaz na Mediteran ima u Siriji, u luci Tartus. A ako neko misli da će Rusija da prepusti svoj jedni izlaz na Mediteran bilo kome tek tako, onda on o politici ne zna ništa. Zapadna procjena ruske spremnosti na odgovor, podjednako kao i u Ukrajini, bila je pogrešna. Može se svašta desiti, može se i Asad žrtvovati ako zatreba, ali geostrateški interes prisustva na obali Mediterana, na naftnim putevima u regionu, teško ili nikad. Iran takođe ima svoj interes u cijelom regionu. Uostalom, Zapad je i ovdje napravio grešku u procjeni činjenice da su oni gurnuli Damask prema Teheranu. A interes Irana je održavanje “klina” do Libanona i jakog Hezbolaha tamo i neće dozvoliti da ga se odgurne odatle. Amerika ima ogromni interes sa Izraelom, ali je pritisnuta i obavezama prema Saudijskoj Arabiji (petro-dolar), Turskoj (južno krilo NATO-a) i drugim “partnerima” tamo koji, opet, imaju svoje povjesne snove o Bliskom istoku bez Asada. U pitanju je, dakle, igra velikih interesa i igrača. I Hafez El Asad, i Sadam Husein i Gadafi tu su igru znali da igraju do mjere kada su postali prepreka za više interese. Nažalost, tu igru danas ne zna da igra mudro prije svega Zapad. Filozofija otimačine resursa nadvladala je nekadašnje sofisticiranije politike i ideju o pravednijem međunarodnom poretku. Sirija i Irak tamo su samo teren na kojem se realizira gruba otimačina. Bžežinski, čuveni američki geostrateg, uz Kisindžera najveći u novijoj istoriji, savjetnik za nacionalnu sigurnost u vrijeme Kartera, objavio je 1997. knjigu „Velika šahovska ploča” o američkom primatu i geopolitičkim ciljevima. Do detalja je objasnio kako se destabiliziraju zemlje iznutra da bi se srušile i da bi se uveli novi sistemi sa novim vladarima. Teoriju je razvio prije svega na Sovjetskom savezu i njegovom rušenju kroz Afganistan ali je očigledno da se metod brutalno koristi do današnjeg dana uvijek upotrebljavajući proizvodnju unutrašnjih razarajućih snaga. Sada su to opet islamisti, u Afganistanu talibani pa Al Kaida, u Egiptu takozvani “umjereni islamisti”, u Iraku i Siriji ISIL i slični. Šta znači umjereni islamista? Nema umjerenih islamista kao ni umjerenih šovinista ili fašista. A zvanična je politika bila dovesti ih na vlast prvo “arapskim proljećem” pa onda i brutalnim rušenjima tih država i sistema što je na djelu. I to sve prije nego “umjereno”. Sada se bumerang vraća, prije svega u Iraku i Siriji mada se priča proširila na Libiju, Jemen i kreće prema Africi ali i dalje će. Sve im je tamo sprženo snagama koje su stvorene i naoružane i sada se u Evropi pitaju otkud tolike izbjeglice i šta ćemo mi sa njima, remete nam komoditet, šta će oni. A naravno da i te izbjeglice neko pokušava iskoristiti za destabilizacije raznih vrsta u samoj Evropi. Koja ne zna da nađe brzi odgovor u skladu sa “papirnim” filozofijama svog bitka koje polako pucaju od Grčke, preko antiislamizma (sjećate li se evropskog antisemitizma svojevremeno) do fašizma u Ukrajini, pa dalje. Plan sa “umjerenim islamistima” u Egiptu bio im je Mosri koji je lider Muslimanske braće, tradicionalno najstarije i najjače islamističke organizacije u regionu, leglu iz kojeg se porodila plejada terorista i njihovih pokreta i organizacija. Formirani su 1928. godine u Egiptu, doktrinarno ne priznaju ni naciju ni državu nego samo ummu, zajednicu svih muslimane na svijetu. I eto takav koncept Zapad je preferirao na vlasti i podržao u Egiptu. Naravno, sve u ime ljudskih prava i demokracije.

Druga je stvar što su se preračunali sa egipatskom vojskom. Svojevremeno su je stvorili Amerikanci da bi čuvali Izrael, i ta je vojska ostala jača i sposobnija za odbranu vlastitih pozicija nego što se očekivalo. Kada je Mosri izabran u Egiptu napisao sam da dajem godinu dana dok ne bude skinut vojnim udarom. Promašio sam 17 dana. Baveći se time decenijama, nije bilo teško doći do ovakve računice, ako hoćete da je vidite. Ako ne želite da prihvatite bez pogovora istine koje kreiraju novi korporativni, vojni i bankarski imperijalisti sa svojim slugama, medijima i – političarima malog formata. Istinski, recimo, smatram da je internet jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća, ali kada internet, zapravo najsavremenije informativne tehonologije upregnete u drugom pravcu, onda dobijate nešto što je monstruozno efikasno oružje manipulacije.

Kad sam, dvije godine nakon početka svega najgoreg u Siriji, bio u Damasku i odatle mojoj dobroj prijateljici, novinarki međunarodne reputacije koju znam godinama i koja razumije stvar, poslao mejl i napisao kako sjedim u mom starom hotelu u Damasku, čitam novine uz čašu vina, odgovarila je hitro: „Lažeš“. Odgovorim pitanjem: “Kako možeš da kažeš da lažem, nismo balavci.“ A ona onda: „Izvini, molim te, ja sam ti to spontano odgovorila jer u mom okruženju ne postoji Francuz, intelektualac i novinar koji bi mi povjerovao kada bih mu rekla da Zlatko Dizdarević sjedi u Damasku pije vino i preko kompjutera se dopisuje sa prijateljima i šalje tekstove.“

Dakle, nije u pitanju više slagati, dati netačnu informaciju. U pitanju je formiranje uma, stavova i generalnih zaključaka koji se podrazumijvaju unaprijed, o čemu vam ne pada na pamet da propitujete uzroke, motive, vjerodostojnost već sve podrazumijevate na zadatoj liniji, onda je to kraj. Kao da su vam ugradili čip u glavu. Što se ubrzano približava kao realnost, u ime “kontrole kretanja djece, da ih ne kidnapuju…” Za sada su dovoljni mobiteli, pametni.

U tehničkom smislu medijska proizvodnja “istina” o Siriji izgleda ovako: osnovni izvor svih informacija sa Bliskog istoka danas je takozvani Opservatorij za ljudska prava iz Londona. Opservatorij je de facto jedan Sirijac koji je u vrijeme Hafeza El Aasada bio mali obavještajac kojeg su poslali u London da špijunira emigrante što su bježali iz Sirije na Zapad. Tada se zvao Osama Ali Suleiman. Angažovale su ga britanske obavještajne službe, bio je sklonjen nekoliko godina u Coventry gdje je prodavao donere na ulici. Onda je uoči početka “arapskog proljeća”neke poslove. Prije nego što je krenulo tzv. Arapsko proljeće, postaje Rami Abdul Rahman, “osniva” NVO za ljudska prava i počinje da biva zapravo proizvođač istina o “revolucionarnim zbivanjima u Siriji”. Od tada do danas, on dnevno saopštava, fabrikuje informacije koje dobija unaprijed sa “lica mjesta”. One nisu brutalna laž, ali su frizirane toliko koliko neupućenom čitaocu na Zapadu treba da steknemo ciljani utisak o dobrim i lošim momcima u Siriji, o tiraninu Asadu koji ubija svoje civile, i o umjerenim opozicionarima, revolucionarima koji su protiv njega i svekolikog režimskog mraka. Potpuni proizvedeni haos u razvaljenoj zemlji ide mu naruku. Posao se obavlja iz jednog stana u Londonu, dobro snabdjevenog potrebnim serverima. Zapadni mediji mu gutaju informacije a ime izvora, “Sirijske opservatorije za ljudska prava” zvuči baš onako kako treba. Usput, finansijski ga podržavaju Velika Britanija, fondovi EU i “tajni donatori”. Rami Abdul Rahman se kočoperi po londonskim političkim salonima čak i u društvu ministara a blizak drugar mu je čuveni irački prebjeg Al Jaubi, zvani Curveball, poznat po podmetnutoj laži Amerikancima o Sadamovom oružju za masovna uništavanja koja je poslužila u UN-u za legalizaciju napada na Irak 2003. godine koja je koštala života oko milion ljudi – prema zapadnim izvorima koji se ne vole citirati. Zanimljivo je da su mnogi, od Njujork Tajmsa, preko Rojtersa do Gardiana svojevremeno objavili priču o ovome, ali stvar ide dalje. Obratite pažnju od sutra, ja vam garantujem da ćete u 50 odsto pročitanih vijesti iz Sirije naći kao citirani izvor “Sirijski opservatorij za ljudska prava” – iz Londona. To je realnost i što je najgore, objavljena u svijetu. To nije moja priča.

Suština je po meni sledeća – na Bliskom istoku ne postoji ništa mimo, izvan i iznad geostrategije energije i prostora. Sve ovo ostalo – Šiti, Suniti, Alaviti, ISIL, istorija – to su alati koji služe za destabilizaciju i rekompoziciju prostora, za uništavanje država poput Sirije i Iraka, koje su na spisku za odstrel. To nisu stvari analitičarske procjene. Postoje instituti u SAD, postoji ideja novog Bliskog istoka, zapravo demontiranja stogodišnje britansko-francuske konstrukcije Sajks-Pikotovog (Sykes-Picot) Bliskog istoka. Ona je dio projekta “Novog američkog stoljeća” koji je definisan 1998. godine, dakle nekako u vrijeme objave “Šahovske table” Bžežinskog, a otac projekta je Robert Kagan, veoma značajni geostrateg u Vašingtonu, uz ostalo specijalni savjetnik H. Klinton dok je bila državni sekretar. Usput, Kaganova supruga je Viktorija Nuland, aktuelna zamjenica državnog sekretara Kerija. Svjetskoj javnosti poznata po onome “Fuck the EU” u slučaju Ukrajine. “Novi Bliski istok” ukratko znači temeljno mijenjanje tamošnjih granica, uz ostalo rušenje i podjelu Iraka i Sirije, a sve zajedno kako bi se temeljno stavila šapa na izvore i pravce protoka energenata i otvorio nesmetani prolaz zapadnom kapitalu u region u kojem su postojeći režimi tamo “počeli da prave probleme”. Prisjećanja radi, u malom je logika primjenjena i na ovaj prostor uz finalizaciju Dejtona kao nakaze od državne organizacije sa stalnim podgrivanjem razlika i sukoba niskog intenziteta, ma koliko nije nafta u pitanju. Dakle, sačuvaćemo formalno spoljne granice, ali unutrašnja kompozicija je ekskluzivno zasnovana na nacionalnoj i vjerskoj podjeli koja traži velikog zaštitnika izvana. Ovih dana se razgovara iza zatvorenih vrata, počinju pregovori između SAD, Rusije i Irana jer su konačno i Teheran morali uvažiti kao realni faktor u regionu. Ne možete praviti bilo kakav dugoročniji plan na Bliskom istoku, a ne uvažiti Iran. Oni su to što jesu i mora se pregovarati s njima. Uostalom, pregovara se sa neprijateljem i konkurentom a ne sa saveznicima. Koncept SAD je stvoriti na prostoru Sirije i Iraka i dijela gdje su Kurdi, veliki cjeloviti i zaokruženi sunitski i takav šiitski entitet uz rješenje za Kurde. Amerikanci za sada, međutim, očigledno ne znaju kako će, kad su Kurdi u pitanju, riješiti to pitanje sa potrebnim partnerom u regionu – Turskom. Erdogan to zna, igra na tu kartu, a ne pada mu na pamet da bilo šta da Kurdima, ne samo u Turskoj nego i u Siriji. Šta sa Saudijskom Arabijom u kojoj su značajni izvori finansiranja terorizma i svega onoga što oni smatraju da je neophodno da bi se zaustavio Iran koji je u saudijskoj sunitsko-vehabijskoj perecepciji vlastite moći Teherana noćna mora. Kako pomiriti tu rekompoziciju prostora sa interesima Izraela? (Izraelski premijer) Natanjahu, krvavi protivnik zapadnog sporazuma sa Iranom opet je na svoj način dobitnik: vrati se u sami fokus američke politike, izdejstvovao sva obećanja da će biti ljubljen i štićen i više nego do sada, potpuno eliminisao “palestinsko pitanje” iz takozvanog mirovnog procesa itd. To su današnje realnosti na putu mira u regionu.

Q: Očito je mnogo indicija da je projektu jačanja i širenja Islamske države kumovao zapad. Da li se u slučaju IS može reći da je to alat koji se malo oteo kontroli? Da li još uvijek smatrate da SAD ima kontrolu nad tim?

Dizdarević: Islamski fundamentalizam i teroristi su uvijek korišteni u nekim igrama druge vrste u početku, pa su se onda otimali. Talibani u Pakistanu nisu pali s neba, oni su proizvedeni da bi se srušio prosovjetski režim u Avganistanu. Ponovo se pozivam na Bžežinskog, pošto je on zla kob Bliskog istoka i vrlo ga je zanimljivo čitati i danas. Dao je svojevremeno intervju francuskom “Nuvel opservateru” u kojem je doslovno objasnio: „Mi smo morali da proizvedemo SSSR-u novi Vijetnam, na kojem će da se raspadnu.“ Njihov Vijetnam po njemu je bio Avganistan. Izvedena je kompletna operacija, postojao je kompletan plan sa proizvodnjom talibana, desilo se šta se desilo, Rusi su tada zagrizli udicu. Morali su posle da se povuku. To povlačenje koincidira sa raspadom SSSR. Ostala je “istina” u svijetu da su oni jedini intervenisali u Avganistanu. Svijet tada nije znao šta su “proksi ratovi”, to jest izazivanje unutrašnjih destabilizacija izvana, bez direktne intervencije stranih trupa onih koji igru vode. Treba proizvesti “svoje” unutra. U ime ljudskih prava. To je danas taktika koja se primjenjuje naširoko u svijetu, posebno na Bliskom istoku, ali i u Ukrajini, Africi, pokušava u Latinskoj Americi, sutra će u Kini i opet u Rusiji. Druga je stvar što su se islamisti, talibani, mudžahedini i slični nakon svega osjetili napuštenim od nalogodavaca jer su odigrali ulogu kakvu su odigrali, poput Zarkavija u Iraku, Osame Bin Ladena, Saudijca kojeg su poslali u Avganistan da formira Al Kaidu i drugih. Oteli su se. Kako su se oteli, mada još uvijek direktno ili indirektno odrađujući razne zadatke dok stvar ne sazrije za temeljno pospremanje, tako su stvari počele da se dešavaju.

ISIL je isto tako proizveden u Iraku pa se prebacio u Siriju. Al Kaida je završila sa svojom pećinskom organizacijom terorizma iz Avganistana, njihova uloga je nakon smrti Osame Bin Ladena sa starim Egipćaninom Zavahirijem kao njegovim naslednikom, umanjena, a metode postale prevaziđene i konzervativne. Trebalo je naći potpuno drugačije metode i dodati im novi motiv, prijemčiviji za mase. Mit, obećanje realizacije prastarih snova o osveti za poraze prije mnogo vijekova, socijalnu dimenziju i masovni zaluđenost. Poznato nam je to i sa naših prostora uoči prošlog rata kada su se ljudi ushićeno dizali na noge povodom mitova od prije sedam stotina godina. Ali, ta metodologija zaluđivanja masa nije strana ni danas na ovdašnjim širim prostorima. Proizvodnja raznih “svetaca” ne samo vjerskih je ponovo opijum. Tamo je takva priča postala brutalno efikasna u neobrazovanom dijelu svijeta, u širokim pustinjskim nedođijama. Gradovi sa jakom trgovačkom srednjom klasom, tradicionalnim sekularizmom i navikom zajedničkog života u pomiješanosti, poput Damaska ili Alepa to uglavnom nisu progutali. Ali, gradovi su u ovakvim pričama u principu u manjini. Na širim prostorima su mnogi dignuti na noge mitom o kalifatu kao rješenjem za nepravde. Ne zaboravimo, previše je “pacijenata” u ovoj storiji pronađeno i na Zapadu, čak i među nemuslimanima. O Aziji da ne govorimo. Najbrutalniji bojovnici ISIL-a su, naprimjer, Čečečni i drugi sa rubnih azijskih prostora bivšeg Sovjetskog saveza. Sada su inficirani i muslimani u Kini. Eto umme. Probuđeni su im snovi o ispravljanju nepravde, onako kako oni vide sebe u svijetu i o – osveti. Tu priču su zagrizle hiljade malih polupismenih lokalnih samozvanih emira, potom hodža i propovjednika, ali i bolesno ambiciozni manipulatori malim ljudima koji nisu imali nikakvu perspektivu ispred sebe, a iza njih se pojavio mehanizam koji im je obećao sreću i na zemlji i na nebu. U pitanju, ipak, nije tek primitivna vojska koja ne zna šta će i kako će osim da kolje. U pitanju je bio projekat i regrutovanje onih “proksi boraca”. Među njima su se, kao odjednom, pojavili i vojnici što voze “abramse”, monstrume od tenka, kompjuterizovane, kojima se ne može upravljati sa mjesec dana kursa u Turskoj ili Jordanu. Dakle, imali su profesionalce u strukturi koji su odrađivali ozbiljne vojne poslove. Pričao mi je nedavno u Damasku upućen oficir kako su napuštali jednu staru vojnu vazduhoplovnu bazu koju nije imalo svrhe braniti. Prilazi bazi su ranije bili minirani temeljito i na najsavremeniji način. Mislili su odlazeći da će trebati najmanje nekoliko dana ISIL-ovcima koji dolaze da je deminiraju, a ovi su je deminirali za nekoliko sati. Imali su profesionalce. Pored njih, takozvanih “pasa rata”, druga su priča zapadnjaci iz izluđeniog svijeta, možda su i najgora komponentu u ISIL-u, regrutovani od frustriranih, dezorjentisanih do drogiranih, izgubljenih iluzija ili budala, koji će poći u čistu avanturu za “pravdu” ili “besplatnu drogu, ženske, kuće, automobile”… I svi su uklopljeni u igru. Drama nastaje kada se neki od njih otrijezne i shvate gdje su pa bi kući. To, nažalost, ne ide. Priča o ISIL-u, uz sve drugo, ima danas ogromnu socio-patološku komponentu.

Stvar nije naivna. Što je nagore – širi se, a pogledajte gdje se širi. Tamo gdje se najprije sruši država i krvavo uruši društvo pa onda oni uđu. Tako je prvo bilo u Iraku, do krvi zavađenom prethodnom rušilačkom agresijom Amerike i saveznika lažnim povodom pokrivenim medijski prevarenim “javnim mnjenjem” i poslušnim odnosom u UN-u. Malo kasnije ciljano je suportiran izbor radikalnog Malikija za premijera koji je produbio unutrašnje sukobe, umjesto realnog kandidata koji je imao viziju drugačijeg Iraka. Sa tim planom u Siriji nije išlo i stvar je dovedena dovde gdje je danas. Ovi što navodno žele da zaustave kolajče – oslobodioce, da hoće mogli bi ih zaustaviti efikasno i brzo. Što bi se kazalo, za 10 dana. Postoji oprobani i efikasan put u ovakvim storijama. Lideri destrukcije sa svojim podanicima tamo zarađuju dnevno milione dolara profita, odnosno novaca od krvave pljačke i destrukcije svake vrste. Neke računice kazuju između dva i pet miliona. Prevashodno od nafte i gasa sa okupiranih izvora, do novijeg biznisa od prodaje jedinstvenih arheoloških blaga i antikviteta. Kupaca za to tajnih i manje tajnih uvijek ima. Uostalom, pogledajmo blaga najvećih muzeja na Zapadu. Posao cvjeta sada čak i preko interneta. Riječ nije o zlatnim novčićima već o artefaktima vrijednim desetine pa i stotine miliona dolara. Isto tako, niko o tome ne govori, jedino Amerikanci ne pregovaraju sa teroristima o otkupu talaca. EvropljanI i njihove vlade to rade, tajno, mimo kamera, u tišini, ali rade. Cijene otkupa otetih i zarobljenih novinara, humanitaraca, vjerskih ličnosti, posebno kršćana, penju se do vrtoglavih visina. U milionima dolara. Na nafti se zarađuje mjesečno, prema podacima validnih analiza, od 50 do 60 miliona dolara.

Q: Ko kupuje tu naftu?
Slijedi nastavak

[Haman2]

Nastavak br. 2

Q: Ko kupuje tu naftu?

Dizdarević: Prema pomenutim izvorima prije svih Turska, za 10 do 15 dolara po barelu, zavisi od kupca i prodavača. I prilike. I ne samo ona. A tu naftu neko transportuje, neko naplaćuje, to ide preko nekih banaka ili raznih finansijskih institucija, ide preko granice i kontrola. To je uvezani sistem…Dovoljno je ući u taj sistem, presjeći tokove finansiranja, ući u tokove “donatora” iz Saudijske Arabije i Katara, ući na tajno tržište artefakata, vidjeti kojim kanalima tajno ide i kome se plaća oružje i to presjeći, da o legalnim snabdjevačima ne govorimo… Pošto to niko ne radi, a posljedice su ovako brutalne i krvave, to znači da “projekat” još uvijek neće da se to radi. Pošto neće da radi to znači da im još trebaju. Kao što kao paravan za mnoge vrste poslova trebaju i izbjeglice, naravno kad ne “zagadjuju” naše prostore i naš komoditet. Što bi Talijani rekli: Punto!

SILA KAO LEGALIZIRANI DIO MEĐUNARODNOG PORETKA



Q: Kako kometirate tezu da mira na Bliskom istoku neće biti dok ne nestane potpuno nafte, a to znači za nekoliko desetaka godina. Što bi i ko trebao napraviti da se tamo osigura trajni mir? Vidimo da su se ovog tjedna pojavili natpisi da i Rusija ulazi vojno na taj prostor više nego do sada. Da li to može dodatno produbiti kaos ili može doprinjeti smirivanju stanja?

Dizdarević: Sjećam se još iz moje srednje škole priča da će nafta na Bliskom istoku trajati 10, 20 godina i više je neće biti. Evo prođoše te godine i decenije, a priča se zaoštrava. Otkrivaju se nova nalazišta a bitka za postojeću je sve brutalnija. Planeta je narasla više nego dvostruko u samo jednoj, ovoj našoj generaciji. Pored toga, naftu zamjenjuju gas koji je jeftiniji, brže se transportuje. Podjednako i alternativni izvori. A kad se razgovara o nafti tu postoje tri elementa – gdje se nalazi, kuda se transportira i koliko to u završnici košta. Cijena nafte diktira korporativni, pa tako određuje i spoljne i unutrašnje politike i strategije. Budimo realni, Bugarska i Rumunija su ušle u EU kada su bile po mnogim elementima, kao kandidati, ispod Hrvatske. Ušli su preko noći zato što su tada osnovni naftovodi iz kaspijskog bazena prolazili preko te dvije zemlje. Tamo kuda prolaze gasovodi i plinovodi i još se naslanjaju na granice strateškog neprijatelja, teren se mora držati pod kontrolom, političkom i prije svega vojnom. Hrvatska je za njima kaskala kod ulaska duže od decenije.

Nisam siguran da će ubuduće samo nafta određivati pitanje mira ili nemira tamo. Mislim da je mnogo značajnije nešto drugo. Glasoviti Fukujama je prije jedne decenije izašao sa čuvenim tekstom, potom knjigom „Teorija povijesti“ i teorijom da je povijest završena svim vrhuncem u liberalnoj demokraciji, znači liberalnim kapitalizmom. Evo, ruši se na očigled sviju nas i ta liberalna demokracija i “liberalni kapitalizam”, a po mom dubokom uvjerenju, na planeti se rađa nešto što sam slobodan dosta grubo nazvati novim, fašisoidnim imperijalizmom. Korporativni, do fašisoidnosti grubi imperijalizam koji je zasnovan na osvajačkoj moći korporacija i banaka koje ne poznaju prepreke u ime cilja. Uključujući i ljudske živote. Taj korporativni imperijalizam počiva na objašnjivoj činjenici – ljudi iz moje generacije su svjedoci su onoga što sam pomenuo. Samo u jednoj generaciji broj stanovnika na planeti narastao sa malo više od tri milijarde na evo sedam ipo milijardi danas. Na istoj količini energije vode i hrane. I to degradirane. Ulazi se u fazu stampeda za otimačinom preostalih resursa. Plus katastrofalni faktor zatopljavanja koji će samo ubrzati dramu.

Ta otimačina se ne može realizirati kroz postojeći međunarodni poredak, zasnovan na humanističkim principima etabliranim pobjedom nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i definiranim poveljom UN. Pogledajte danas, kada UN slavi 70 godina, šta kaže ta povelja koja je poštivala i suverenitet i granice i nemješanje u unutrašnje stvari suverenih država. To sve skupa danas prepreka i ne može da postoji ako ćete krenuti u pljačku preostalih resursa koja se može izvršiti samo silom. Dakle, treba srušiti postojeći međunarodni poredak da bi se sila legalizirala kao faktor međunarodnih “prava” i odnosa. Mi već danas imamo legaliziranu silu kao element međunarodnog poretka.Utvrde se izvan UN, u zatvorenom krugu imperijalnih politika razni “Prijatelji Sirije”, imenuju neprijatelji, formiraju koalicije i alijanse, proglašavaju “tampon zone” itd. utvrdi se da je neko terorista, da ne poštuje ljudska prava i zapadnu demokraciju i dignu avioni, pobiju stotine hiljada ljudi, pokrene egzodus miliona i još postavi pitanje – šta to bi? Humanitarna drama, odjednom!. Pa još preko naših leđa. To je današnja realnost. Nažalost, današnji svijet je svijet bez velikih mudrih, pametnih političara. Svjetskom politikom vladaju politički patuljci i njihovi poslušnici. pametni i mudri su gurnuti u stranu. Zatvaraju se oči pred tim stvarima, ogromna većina ljudi šuti čuvajući svoj mali privatni konfor, od nas pa dalje. Mislimo da će stvari padati s neba, glasamo kako glasamo. Ako se ne nađe snaga da se stvari identifikuju, snaga da se ta histerija otimačine i nasilja zaustavi, nafta tu neće igrati presudnu ulogu. Pogledajte na šta liče UN danas. To je realno govoreći jedno bespomoćno, krajnje izbirokratizirano, korumpirano, interesno podijeljeno i neefikasno tijelo koje je odavno napustilo temeljne principe na kojima je nastalo. U njemu u ovom času ne vidim minimum elementarne snage koja bi bila u stanju i imala volju i znanje da se stavi na čelo procesa ozdravljenja svega ovoga.

Iza brda se valja TTIP, novi globalni trgovinski sporazum između SAD i Evrope koji je pred izglasavanjem. To je zakivanje posljednjeg eksera u mrtvački kovček liberalizma na temeljima demokratije, elementarnog humanizma u uvažavanju zajedničkih interesa svih na planeti kojoj služimo a ne na planeti koja treba da služi nama kako silnici misle glupo, arogantno i samoubilački. Taj je “sporazum” klasična legalizacija potpunog, totalnog, fašisoidnog imperijalizma jedne sile nad drugima. Tamo postoji odredba koja kaže, ukoliko korporacija procijeni da joj za sticanje profita u nekoj od zemalja ugroženo zbog nacionalnog zakonodavstvo pojedinačne zemlje, čak i kada se radi o korporaciji iz Amerike i državi u Evropi, TTIP svojim mehanizmima može da prisili državu da prilagodi svoje naciponalno zakonodavstvo interesu i profitu korporacije. Evropsko zakonodavstvo u ovoj oblasti, stvoreno na tradiciji nakon Drugog svjetskog rata uvažavalo je i mnoge humanističke elemente iznad golog profita, kao što je socijalni status zaposlenih, ekologija, zdravstvo, penzioni sustav… To su elementi koji u TTIP-u ne postoje. Postoji samo profit i ništa više. Spram mrtve glave. Imate situaciju da EP izglasava podršku draftu sporazumu, Merkelovu koja kaže da to treba da se izglasa, imate potpunu paralizu javnosti koja ne zna šta to znači mada Klintonica koja je kandidat za predsjednika SAD, u svojim slobodarskim izletima kaže da je TTIP “ekonomski NATO”. Pametnom dosta. Cilj je čuvanje i realizacija, i silom kad zatreba, interesa vladajućih korporacija i banaka spram interesa ekonomski vazalnih država pod njihovim kišobranom, i šire. Na drugoj se, recimo, ne vidi – takođe stvar pranja medija – priča o alterativama svemu ovome, postojanje novih ideja poput BRICS-a. Daleka Azija, Kina, Rusija, Indija, Iran, Južna Afrika… Atomska bomba tu nije alternativa ni način suprotstavljanja, ona danas služi za prijetnju, a ne za ratovanje. Mnogo je važniji plan za dedolarizaciju svjetskog monetarnog sistema. Jer petro-dolar je nešto što je u osnovi moći Zapada. Imate prije nekoliko mjeseci potpisan sporazum Kine i Rusije o isporuci energenata. Iznos ugovora je 400 milijardi dolara, a najvažnije je da će biti realiziran u juanima i rubljama, a ne dolarima. Malo je ko to pomenuo. A uz ostalo u toj priuči je i još jedan od razloga za eliminaciju Gadafija. Libija je bila predsjedavajući Afričke lige kada je on, u godini kad je izgubio glavu, progurao u toj organizaciji dokument o stvaranju nove afričke monete bazirane na zlatu, a ne na nafti, poput dolara.

Mislim da će se stvari ubuduće polako odmicati od nafte koja sada apsolutno teroriše svjetsku politiku i međunarodni poredak. Na kraju, što se nafte tiče, primjetili ste i priču o proširenju Sueckog kanala kao glavnog pravca povezivanja dvije hemisfere u prolazu nafte. Osam milijardi dolara je uloženo u brzo proširenje Sueckog kanala. To niko nije spominjao prošle godine, a sad svi o tome pričaju. Zašto taj projekat? Zato jer se otvaraju novi putevi povezivanja Pacifika i Antarktika preko Arktika, novi i jeftiniji, brži i širi, bez čekanja za tankere od jedne polulopte prema drugoj. Ni stari put svile, onaj krak iz Indijskog okeana kroz Crveno more, Jordan i Siriju prema Turskoj i Evropi nije cvažan kao prije. Tako i Suecki kanal na putu nafte nije više nezaobilazan, ma koliko ga širili. A priča je lanac. Time ni strateški značaj Izraela, Levanta, Turske nije isti. Tu se pronalaze svi veliki, zabacujući poglede ka drugim pravcima, prije svega prema Dalekoj Aziji. Otud i “nova senzibilnost” u čitanju značaja Irana.. Mnogo je tu elementa u igri ali je suština, ako ne bude pameti, ako ne bude mudrih lidera, drugačije reakcije javnosti, buđenja miliona uspavanih i uljuljkanih u komoditet Zapada, biče grdo. Nažalost, u ovom času te signale uvažavanja pameti u svjetskoj politici ne vidim.

[Haman2]

Istina nije ovo klasican intervju ali??????

Dioptrija Bože Kovačevića
Petak, 17 Kolovoz 2018 13:04


ClownTrump je svojim ludovanjem Erdogana pretvorio u neprijatelja i gurnuo ga Putinu (pa si stvorio golemi problem)

Božo Kovačević, Zagreb

Nedvojbeno je da način zaoštravanja odnosa između SAD-a i Turske posljednjih dana u mnogome ovisi o karakterima osoba koje su na čelu tih dviju zemalja. Njihove osobine, način na koji doživljavaju sebe i druge te način na koji reagiraju na zbivanja u svojim zemljama i u svijetu uvelike oblikuju kontekst za donošenje daljnjih odluka. Ako se nastavi sadašnja konfrontacija, koja se odvija ponajprije kao razmjena sve oštrijih poruka dvojice predsjednika, moguće je da se stvori takav kontekst koji nijednom od njih neće dopustiti uzmak.

Erdogan se čudi da mu NATO saveznik, u čijem interesu i Turska ratuje u Afganistanu, zabija nož u leđa. Neobično je da ponašanje američkog predsjednika izaziva čuđenje nakon svega što je priredio najbližim saveznicima u okviru G7, u EU i na posljednjem NATO summitu. Erdogan kao da nije shvatio da Amerikanci – neovisno o tome koja je administracija u Washingtonu – teroristima priznaju samo one koje sami takvima proglase, a nekadašnji Erdoganov saveznik i sadašnji najveći neprijatelj Gülen za Amerikance nije terorist. Stoga su Erdoganova očekivanja da bi Gülen mogao biti izručen Turskoj bila velika zabluda. Ako se konfrontacija Turske i SAD-a bude zaoštravala, nije isključeno da upravo Güilen postane američka uzdanica u postupku promjene režima u Ankari.

Trump bi mogao dobiti podršku američkog političkog establištmenta

Premda je američki pastor Brunson, koji je u Turskoj zatvoren pod optužbom za terorizam, Trumpu poslužio kao zgodan način pridobivanja izborne podrške križarski raspoloženih evangelističkih zajednica u Americi, analitičarima je ipak jasno da samo to nije povod za eskalaciju napetosti kojoj svjedočimo posljednjih dana. Daleko od toga da predsjednik Trump djeluje samo u skladu sa svojim osobnim animozitetima i trenutnim porivima. Postoji niz elemenata temeljem kojih se može pretpostaviti da Trump ima ili će dobiti podršku američkog političkog establišmenta za svoju politiku prema Turskoj.

Ne treba zaboraviti da je nastojanjem pripadnika obiju vodećih stranaka Kongres pokušao obustaviti isporuku borbenih zrakoplova F-35 Turskoj. Kako prvih nekoliko zrakoplova koje je Turska platila ionako ostaju u Americi gdje turski piloti trebaju proći potrebnu obuku, nije isključeno da do konačne isporuke uopće ne dođe. Najnoviji Trumpovi potezi mogu se shvatiti kao njegovo približavanje stajalištima Kongresa.

Takvo ponašanje kongresmena, kojima Trump u sve većoj mjeri daje za pravo, uvjetovano je, između ostalog, i činjenicom da je Turska s Rusijom u prosincu 2017. godine potpisala ugovor o kupnji raketnog sustava protuzračne obrane S-400. Glavna je svrha tog sustava obrana Rusije od mogućih napada NATO snaga. Sustav se ne može integrirati o postojeće NATO obrambene sustave. U očima američkog predsjednika, čiji je prioritet u odnosima sa saveznicima da ih primora na kupnju veće količine američkog oružja, taj potez je čista izdaja. Takvo njegovo stajalište blisko je stajalištima kongresmena koji su nezadovoljni ponašanjem turskog predsjednika.

Zašto je Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije

Nije jasno zašto je predsjednik Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije na energetskom planu. Dobro je poznato koliki je Trumpov animozitet prema njemačkoj kancelarki koja je odbila onemogućiti gradnju plinovoda Sjeverni tok 2. Istodobno Turska je s Rusijom otpočela gradnju plinovoda Turski tok. Za Trumpa to je jednako neprihvatljivo kao i gradnja Sjevernog toka 2 jer smanjuje izglede za plasman američkog ukapljenog plina na europsko i tursko tržište.

No, Turska je počinila još veći grijeh. S Rusijom je ugovorila gradnju nuklearne elektrane u Mersinu vrijedne 20 milijardi dolara. Kako Trump misli da svi američki saveznici moraju kao načelo prihvatiti njegov slogan Amerika first, odnosno da oni svoje interese moraju podređivati američkim interesima, jasno je da su ti turski potezi izazvali njegovu reakciju koja će mu na unutrašnjem američkom planu pribaviti podršku i onih koji nisu njegovi politički istomišljenici.

Umjesto da se pokori volji velikog američkog brata, Erdogan je pokušao naći saveznike i u zemljama BRIKS-a. U najveće grijehe svakako spada njegovo zauzimanje da plaćanje u vanjskotrgovinskoj razmjeni Turske i zemalja BRIKS-a ne bude obračunavano u dolarima. Dobro je poznato da je američki rat protiv Sadama Huseina otpočeo nakon što je ovaj najavio da će ubuduće naftu prodavati za eure. I libijski lider Gadafi je potpisao svoju smrtnu osudu kad se zauzeo za to da se trgovina naftom ne obračunava ni u dolarima, ni u eurima, nego u novoj zajedničkoj afričkoj valuti. Nije stoga nikakvo čudo da su Trumpovi agresivni tweetovi i odluka o udvostručenju carina na turske robe uslijedili nakon takvih Erdoganovih prijedloga i najava.

Erdogan nije predvidio posljedice svojih vanjskopolitičkih poteza

Isto tako nije čudo da su se upravo tada uznemirile rejting agencije i svjetske burze zbog mogućeg bankrota Turske u najskorije vrijeme. Erdogan ne griješi kad govori o ekonomskoj i financijskoj zavjeri protiv sebe, ali ne objašnjava kako to da nije predvidio sasvim predvidljive posljedice svojih vanjskopolitičkih i unutršanjepolitičkih poteza. Iz Trumpove perspektive, financijski slom Turske bio bi za njega povoljan jer bi glavne žrtve bile europske banke koje ne bi mogle naplatiti svoja potraživanja od turskih kompanija. Ostvarivanje jednog od njegovih strateških icljeva, demontaža EU, time bi bio bliže ostvarenju.

No, za razliku od Sadama Huseina i Gadafija koji nisu imali relevantne saveznike, Turska se u sve većoj mjeri priklanja Rusiji i, kroz BRIKS, Kini. Uz to, kako je SAD odustao od liderske uloge u multilateralnim ekonomskim organizacijama i partnerstvima, Kina je postala aktivnija na međunarodnom planu i polako dolazi do pozicije da može svoju valutu nametati kao sredstvo plaćanja u međunarodnoj trgovini.

No, to nipošto ne znači da će prijelaz s dolara na neko drugo sredstvo plaćanja biti bezbolan i lagan. Osim što će Amerika poduzeti sve da to spriječi – što je u slučaju Turske već na djelu – pojavljuju se i problemi u odnosima između zemalja koje nastoje uspostaviti alternativni sustav međunarodne trgovine. Primjerice Kina i Rusija, nakon što je Zapad Rusiji nametnuo sankcije zbog aneksije Krima, pokušale su postići dogovor da se isporuka ruskih energenata naplaćuje ne u dolarima, nego u nacionalnoj valuti. No, nisu se mogli dogovoriti u kojoj od dviju nacionalnih valuta će se odvijati ta trgovina pa su se na koncu, barem privremeno, odlučile za dolar.

Vrhunac Erdoganove neposlušnosti bio je poziv Lavrovu na forum

Vrhunac Erdoganove neposlušnosti dogodio se 13. i 14. kolovoza. Tada se u Ankari održavalo redovito godišnje savjetovanje vrha turske vlasti s turskim veleposlanicima i predstavnicima u međunarodnim organizacijama. Gost na tom savjetovanju bio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Osim što je krajnje neuobičajeno da predstavnik bilo koje strane zemlje sudjeluje u radu takvog foruma, udarac Americi predstavlja činjenica da onamo nije pozvan američki ministar ni ministar bilo koje članice NATO saveza. Pozvan je ministar vanjskih poslova Rusije, zemlje koju je NATO na svom nedavnom summitu proglasio glavnom prijetnjom euroatlantskoj sigurnosti.

Nakon tog sastanka Erdogan je najavio zabranu uvoza američke elektronike, a Lavrov je slavodobitno izjavio da je Turska prva zemlja koje je odbila primjenjivati američke sankcije protiv Rusije. Ako turski predsjednik Erdogan nije predvidio kakve će biti reakcije Amerike na njegovo vanjskopolitičko soliranje, onda je i američki predsjednik Trump propustio predvidjeti da će američki saveznici, izloženi neprestanim pritiscima da svoje interese podređuju američkim, kad-tad potražiti utočište u okviru nekih drugih saveza.

Još je prerano za zaključake o budućnosti rusko-turskog savezništva

Dakako, još je prerano za donošenje definitivnih zaključaka o budućnosti rusko-turskog savezništva. Nedvojbeno, američka politika pojavila se kao vanjska prijetnja interesima obiju zemalja i one su potražile zajednički odgovor. Ne treba smetnuti s uma da dosadašnja suradnja Rusije i Turske nipošto nije tekla glatko. Dijametralno suprotna stajališta o Asadovom režimu u Siriji učinila su Rusiju i Tursku neprijateljima na tamošnjem ratištu.

Kulminaciju neprijateljstva predstavljalo je rušenje ruskog borbenog zrakoplova u zračnom prostoru Turske 2015. godine. Činjenica da je Turska članica NATO saveza i da je, u slučaju ruske odmazde, mogla računati na primjenu članka 5 Povelje NATO-a vjerojatno je, s jedne strane, ohrabrila Tursku da tako postupi prema ruskom zrakoplovu i, s druge, odvratila Rusiju od namjere da uzvrati istom mjerom.

Putin se odlučio na drukčiji pristup Turskoj na koju računa kao na tržište za ruske energente, za oružje i za nuklearnu tehnologiju. Umjesto da uživa u propasti predsjednika koji ga je javno ponizio, Putin je Erdogana u srpnju 2016. obavijestio o državnom udaru koji se sprema protiv njega i tako mu pomogao da preživi i da se održi na vlasti. Ni ubojstvo ruskog ambasadora u Turskoj u prosincu 2016. godine nije odvratilo Putina od namjere da s Turskom uspostavi savezničke odnose.

Umjesto da ga pridobije, Trump je Erdogana pretvorio u neprijatelja

Nepromišljena, nasilnička politika američkog predsjednika jednu je dosadašnju saveznicu primorala na suradnju sa zemljom koju Amerika i NATO – zbog potrebe homogenizacije i stvaranja atmosfere u kojoj je interesima nacionalne sigurnosti moguće opravdati povećanja proračunska izdvajanja za oružje i najrazličitije avanturističke ludosti – smatraju najizravnijim suparnikom, trajnom sigurnosnom prijetnjom. Umjesto da Erdogana pokuša pridobiti za suradnju Trump ga je svojim nasilništvom od saveznika preobratio u neprijatelja.

Nastala situacija otvara prostor za mnoga pitanja. Jedno od njih tiče se i Balkana gdje su ruski i turski interesi suprotstavljeni. Možemo zamisliti do kakve bi napetosti u BiH došlo ako bi Rusija i Turska artikulirale zajedničku antiameričku politiku prema toj zemlji. Što bi se moglo dogoditi ako Turska i Rusija pronađu način da prevladaju razlike u pogledima na Srbiju, Kosovo i Albaniju? Ako do usklađivanja tih stajališta i ne dođe, jasno je da Rusija neće ni pokušati raditi takav pritisak na Tursku kakav trenutno provodi Amerika.

Nije sasvim jasno hoće li Trump na ovom primjeru naučiti da nasilništvo ne treba biti jedini oblik odnosa sa saveznicima ili će se i Europljani odvažiti da mu se organiziranije suprotstave tamo gdje on ignorira njihove ekonomske i sigurnosne interese. Malo je vjerojatno da će Putin, na krilima uspjeha u odnosima s Turskom, od skorog sastanka s kancelarkom Merkel u Berlinu očekivati jednako revolucionarne promjene vanjske politike kakve je posljednjih dana izveo Erdogan. Putin u Berlin putuje sa znatno manjim izgledima za uspjeh negoli su bili izgledi njegovog ministra vanjskih poslova Lavrova da uspije u Ankari.

(Ovaj analitički osvrt gospodine Bože Kovačevića prenesen je sa sajta Telegram.hr)

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=70

[Haman2]

Ekonomska kriza u Turskoj bila očekivana Akova: 'Daj mi popa, evo ti hodžu' je lažna igra oko Turske Akova

Refik Akova, predsjednik Komisije za vanjske odnose turske opozicione Republikanske narodne stranke (CHP), čiji je osnivač Mustafa Kemal Ataturk, za 'Zašto' kaže da je ekonomska kriza u Turskoj bila očekivana.



"Ovih šesnaest godina Turska je potrošila ono što se deponovalo za 100 zadnjih godina, od 1923. do danas. Potrošeno je sve i prodato je sve. Pretvoreno je sve u novac i u sredstva za uživanje. Neoliberalizam je dozvolio da toliko banaka uđe u državu, da obezvijede liru, a te banke su svoje račune zvanično vodile u dolarima. Nijedna nije vodila račune u lirama. Telefon kupuješ pod hipoteku, auto kupuješ pod hipoteku, stan kupuješ pod hipoteku. I onda dođe vrijeme da vratiš dug, ne možeš, to ti se oduzima. Jedan narod koji apsolutno nije bio zadužen i nije imao duga, odjedanput je postao najzaduženiji narod na kontinentu."

Erdoan ključ rješenja

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan je, komentariše Akova, znao da će kriza doći.

"Kada su se vodile izborne kampanje, tada je bila ova parola: 'Ako ode Erdoan, ako izgubi izbore, dolar će izaći na deset lira'. On je čovjek koji je ovu krizu stvorio, on zna kako ju je stvorio, zna je i riješiti. Mislim da je to bila ta poruka."

Uništavanje Turske

Već duže vrijeme Turska je klizila ka ekonomskoj krizi.

"Oni su nam zlatnim lirama, tom pričom, uništili i ekonomiju, uništili su nam poljoprivredu, mi više ne sijemo, nismo mi više ona država koja ima 30 miliona tona pšenice godišnje, koja može da hrani čitavu Evropu i Balkan. Mi sada kupujemo pšenicu izvana. Znači, haj'mo mi Tursku uništiti, da bi ove ostale islamske države pale. One su već pale. Turska ima pet-šest miliona neregistrovanih Sirijaca, Afganistanaca, Kineza, Arapa. Tajip je otvorio vrata, otvorio je granice, sve što ima izbjeglica i terorista u svijetu, sklonište im je u Istanbulu."

Igra je geopolitička

Međutim, naglašava Akova, kriza je podstaknuta većim geostrateškim igrama, jer se Turska nalazi na nakritičnijoj lokaciji u svijetu, transportnoj, političkoj.

"Geografski položaj, nije to samo igra 'Daj mi popa, evo ti hodžu'. Niti je pop toliko interesantan Americi da ga uzme nazad, niti hodža toliko Turskoj. Hodža u Tursku kada bi došao, on bi je više razbio nego što je razbijena. Nije to ta igra, daj mi popa, evo ti hodža. Igra je Tursku obezvrijediti, liru obezvrijediti, centralizovati se u Turskoj."

Pomoć drugih

S druge strane, interesi koji se prelamaju preko Turske neće dozvoliti njenu destabilizaciju.

"Sad nekoliko država koje imaju za Tursku i danas i ubuduće interes uskaču sa valutama, 130 milijardi, pa 170 milijardi – evo Katar je u dva navrata dao Turskoj novac, Rusija se muči nešto da spasi, da pomogne, Iran također, iz razloga što je Turska na takvom geografskom položaju na kojem jeste, da joj ne smiju dopustiti da propadne, da prođe kao Sirija ili kao Irak. Ne smiju je pustiti radi svojih ličnih interesa. I Njemačka se sad pojavila pošto im je interes jako napadnut u Turskoj - sve je fabrike prebacila u Tursku."

Plan u 13 tačaka

Opozicija je, kaže Akova, predložila vladi rješenje u 13 tačaka koje bi vodilo rješenju krize i ukoliko to bude prihvaćeno opozicija će stajati uz vladu u periodu rješavanja krize.

"Prva je tačka da smanji bespotrebno trošenje i luksuziranje. Jedan šef države ima stotinu limuzina, mercedesa, i krene na put sa dvadeset njih, ne znaš u kojem je. Stranka koja ima dva-tri helikoptera, stranka koja ima sto limuzina, šef stranke, šef generalnog štaba, sve je u njegovim rukama. Ne može jedan čovjek sve riješiti sam."

Jedinstven front

Turska je previše važna za svijet, zaključuje ovaj političar iz Ataturkove partije, da bi kriza eskalirala.

"Ne smiju ni Ujedinjene nacije dozvoliti Turskoj da bude Sirija, neće ni region, geografski region, dozvoliti Turskoj da bude Sirija, ne da ni Rusija, nije u interesu, Irak se jako primakao, predsjednik Iraka odmah je došao u Tursku, sada naša opozicija ide na razgovore sa Sirijom. Ustali smo svi da vidimo šta možemo spasiti."

(Vijesti.ba / RSE)

[Haman2]

ALJOŠA ČAMPARA, OTVORENI INTERVJU: „Izbor Milorada Dodika i Dragana Čovića u Predsjedništvo ne bi bile vesele vijesti za Bosnu i Hercegovinu..."

Ministar FMUP-a i član Predsjedništva SDA Aljoša Čampara rijetko je u medijskim istupima govorio o pitanjima i temama koje izlaze iz nadležnosti resora kojeg vodi; u intervjuu za Vijesti.ba ipak otvoreno je pristao govoriti i o drugim političkim temama; Čampara odgovara šta misli o politici Milorada Dodika i Dragan Čovića, građanskoj BIH, blokadama, stanju u SDA i odlasku pojedinih kadrova, politici međunarodne zajednice i susjednih država, ali i stanju sigurnosti u Federaciji BIH te direktoru FUP-a Draganu Lukaču...
Politika


Aljoša Čampara (Foto: SB)Foto: ArhivFoto: Vijesti.ba

Razgovarao: Sedin Ćenan

Tokom mandata uglavnom ste se trudili da govorite o onim stvarima koje su u okviru Vaših nadležnosti kao ministra unutrašnjih poslova Federacije BIH. Ipak, vi ste i član Predsjedništva SDA, pa bih da govorimo i o nekim drugim aktuelnim pitanjima.

ČAMPARA: Da, svjesno sam se u javnim istupima ograničavao na okvir izvršne funkcije koju obnašam, jer smatram da svako treba raditi svoj posao.

Dok s jedne strane čujemo kako je BIH u stanju permanentne krize, s druge se govori o ekonomskom i napretku na euroatlanskom putu. Kakvu biste dijagnozu dali stanju u Bosni i Hercegovini?

ČAMPARA: Kriza je jedan od onih dramatičnih termina, na čijoj prečestoj i agresivnoj upotrebi insistira jedan dio medija i interesno povezanih pojedinaca u javnosti, posebno u predizborno i postizborno vrijeme. Onda se tu postavlja pitanje prirode tog motiva, jer građanin Bosne i Hercegovine koji je u krizi, u krizi je nevezano za trenutak u kojem se neko bori za vlast. Ne bih, zato, davao dijagnozu, jer imamo previše dijagnostičara. Podsjetio bih na naše zadatke, čak i u ovo predizborno vrijeme, a među najvažnijim su upravo izgradnja održive i prilagodljive ekonomije, te integriranje u Evropsku uniju i NATO savez. Imamo egzaktne ekonomske pokazatelje ekonomskog napretka kao i evidentni napredak BIH u euroatlanske integracije koji je prije ovoga mandata bio potpuno zaustavljen. Građani ce to sve prepoznati.

Kako gledate na mogućnost da u Predsjedništvo BiH budu izabrani Milorad Dodik i Dragan Čović?

ČAMPARA: To ne bi bile vesele vijesti za Bosnu i Hercegovinu, ali su odgovorni ljudi u ovoj državi znali držati pod kontrolom i lošije vijesti od te. Milorad Dodik i Dragan Čović žele zasjesti u fotelje u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i to je najbolji odgovor na pitanje gdje leži istinska politička moć u našoj državi. Bilo koji političar, vanjskopolitički je vidljiv samo na visokim pozicijama u državnim institucijama vlasti, tako da su Dodikova i Čovićeva retorika, uperene protiv cjelovitosti Bosne i Hercegovine, samo trik namijenjen unutrašnjem, i dijelom regionalnom, političkom tržištu. SDA će znati odgovoriti na ovaj izazov, ukoliko do njega uopće dođe, putem člana Predsjedništva BiH kojeg će i ovoga puta dati.

Ponovo se na Balkanu priča o razgraničenjima, aktuelno je pitanje Kosova, Milorad Dodik na sve načine pokušava uvući BiH u tu priču, govori o propaloj državi. Kako to komentirate?

ČAMPARA: Ljudi koji su van stvarnosti i koji ne vole svoju zemlju otužno izgledaju. Dodik se bavi Kosovom, dok se građani Banje Luke pet mjeseci bave njim na Trgu Krajine. Građani bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska upitaće se, prije ili kasnije, kako to da Kanton Sarajevo ostvaruje više prihoda po osnovu PDV-a od tog entiteta. Jasno je da Milorad Dodik izostanak sposobnosti upravljanja nadomješćuje verbalnom agresivnošću. Što mu je rezultat slabiji, to mu je retorika agresivnija. Stvarnost je da je Bosna i Hercegovina u svojim granicama, međunarodno priznata sa hiljadugodišnjim kontinuitetom i to će tako i ostati. Dodik, izgleda, nije talentovan da prepozna pobjednički tim, o čemu govori i to da je završio na crnoj listi SAD-a.

S druge strane HNS/HDZ predvođeni Draganom Čovićem svečano obilježavaju godišnjice Herceg-Bosne, poručuju da zalaganje za građansku državu vodi BIH u nestanak. Kako gledate na tu politiku?

ČAMPARA: Građanska država koja počiva na beskompromisnoj zaštiti individualnih prava civilizacijska je tekovina evropskog kontinenta. Zašto se u taj koncept ne uklapa HDZ BiH, kao “nosilac evropskih vrijednosti”, pravo je pitanje za Dragana Čovića. Prije ili kasnije svi ce morati prihvatiti građanski koncept ukoliko žele biti dio velike evropske porodice, u to nema sumnje. S druge strane, činjenica je da se godišnjice osnivanja tzv. Herceg-Bosne ceremonijalno vidljivije obilježavaju od vremena pred i nakon izricanja presude za udruženi zločinački poduhvat hercegovačkoj šestorci. Osim što je prošlost, ta politika je i civilizacijski osramoćena na međunarodnom nivou. Uvjeren sam da Dragan Čović to vrlo dobro zna.
Znam puno svojih prijatelja Hrvata iz cijele BIH koji to ne podržavaju i stide se toga.

Kako vidite ulogu međunarodne zajednice u svim ovim procesima, kao ministar ste održali niz sastanaka sa njihovim predstavnicima?

ČAMPARA: Bilo bi optimalno da se Bosna i Hercegovina o svom suverenitetu i progresu uspješno brine samostalno. No, istina je da to u današnjem svijetu za rukom polazi samo najvećim i najbogatijim državama. Čak i one imaju potrebu za integracijom u nadnacionalne saveze, zbog čega su, na primjer, i osnovane Evropska unija i NATO. Odgovornost međunarodne zajednice za procese u Bosni i Hercegovini jasno je naznačena u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Odnos prema toj odgovornosti prerastao je iz aktivne, u više posmatračku ulogu, ali sam uvjeren da države garanti Mirovnog sporazuma neće prekršiti svoje obaveze. Bilo kakvo narušavanje stabilnosti i sigurnosnih prilika u Bosni i Hercegovini neće se dopustiti. U to nema sumnje. Sretniji bih bio radi bržeg napretka BIH i društva u cjelini da međunarodna zajednica u nekim segmentima zauzme odlučujuću ulogu.

Mislite li da nakon izbora može doći do blokada u formiranju vlasti?

ČAMPARA: Činjenica je da je formiranje vlasti u Bosni i Hercegovini nakon gotovo svakih Općih izbora trajalo duže, a dobar dio razloga leži u kompliciranom ustavnom uređenju naše države. Ipak, sporiji proces formiranja nove vlasti i blokada nisu isto. Nepremostiva blokada neće se desiti. Naše vlade nastavljaju redovno funkcioniranje sve dok ne budu zamijenjene novim. Tu stvar ne treba nepotrebno dramatizirati.

Kako gledate na politiku koju zvanični Zagreb i Beograd vode prema BIH?

ČAMPARA: Službeni Zagreb i Beograd koriste međusobna neriješena pitanja za potrebe svojih unutrašnjih dnevnih politika, a takav je i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini, najblaže rečeno. Kada je motiv za iskazivanje namjera prema državama susjedima skretanje pažnje sa unutrašnjih požara, to je nezrela politika, politika dječijih bolesti. Mislim da je danas, više-manje, to posrijedi. Međutim, bliska prošlost je u živom sjećanju bosanskohercegovačkih patriota, što znači i povećan oprez. Želimo najbolje našim susjedima, ali, istovremeno, nećemo dozvoliti narušavanje ijednog našeg prava.

Koliko je realna i opasna priča o ruskom uticaju u BIH?

ČAMPARA: Ta priča je realna, ali nije opasna u sigurnosnom smislu. Euroatlantski krug država snažno je zainteresiran za ovo područje, ovo je zona nesumnjivog NATO interesa, o čemu svjedoči i prijem susjedne Crne Gore u Sjevernoatlantski savez. Zato je zona ruskog uticaja ograničena na politiku i pokušaj medijskog prodora, što sada možemo pratiti u RS-u. Mislim da će ovi pokušaji ostati jalovi u smislu konkretnog učinka, ali bi bio potreban povećan oprez kada je riječ o oblasti ekonomije i finansijskog sektora. Slučaj « Agrokor » u susjednoj Hrvatskoj je tu dobar primjer.

Pripadate sarajevskoj organizaciji SDA, da li će se na njen rezultat na predstojećim izborima odraziti odlazak Dine Konakovića i formiranje nove stranke?

ČAMPARA: SDA je velika, demokratska stranka, sa jakom unutarnjom infrastrukturom i stabilnim biračkim tijelom. I prije su iz SDA nastajale druge političke partije koje su trajale jedno vrijeme i onda se ugasile. Mislim da će novoformirana partija Dine Konakovića uzimati vise glasove od drugih političkih partija, prije svega SBB-a.

Kakvo je trenutno stanje u SDA, s obzirom na to da su je u posljednje vrijeme napustili neki članovi, pričalo se o nejedinstvu nakon Konvencije?

ČAMPARA: To nije ništa novo. Svi oni koji ne vole SDA već 26 godina pričaju o nejedinstvu u SDA, o raspadu SDA itd. A SDA uvijek pobijedi. Dakle nema nikakvog nejedinstva niti raskola, pripremamo se za ozbiljnu kampanju i ako Bog da pobjedu i za parlamente na svim nivoima vlasti i za našeg kandidata za člana Predsjedništva BIH iz reda bošnjačkog naroda Šefika Džaferovića.

Kakva je danas sigurnosna situacija u Federaciji, je li policija spremna odgovoriti eventualnim izazovima?

ČAMPARA: Ne postoji niti jedan sigurnosni izazova na koji policija u FBiH nije imala odgovor i koji je mogao iznenaditi, tako će biti i ubuduće. Možemo reći da smo zadovoljni sa sigurnosnom situacijom i da bilježimo svake godine trend pada kriminaliteta, te da u statističkom smislu imamo najbolje rezultate rada FUP-a u ovome mandatnom periodu od njenog osnivanja. To je naravno zasluga svih policijskih službenika koji rade u Federalnoj upravi policije.

U ovoj godini najavljuje se da će Federacija dobiti nove policajce. O kojem broju se radi?

ČAMPARA: Mi na našoj Policijskoj akademiji FMUP-a vršimo kontinuirano školovanje i obučavanje budućih policijskih službenika koji se raspoređuju u kantonalne uprave policije i Federalnu upravu policije. Sada u septembru počinje školovanje za nešto preko 300 policijskih službenika koji će naredne godine preuzeti dužnost policajaca i biti raspoređeni po cijeloj Federaciji BIH. Tokom ove godine isti takav broj je već završio školovanje i počeo je da radi, imamo najave i zahtjeve od strane kantonalnih ministarstava za prijem i školovanje dodatnih policijskih službenika. Tako da je to impozantan broj mladih, školovanih, dobro obučenih i utreniranih policajaca koji će služiti građanima Federacije BIH u narednom periodu.

Posebna pažnja bila je usmjerena prema djeci šehida ...

ČAMPARA: Možemo biti ponosni što je u Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova FBIH primljeno putem konkursa petnaestak šehidske djece. Radi se o mladim osobama sa visokom stručnom spremom koji će doprinijeti radu ovoga Ministarstva. Njihovi roditelji su dali živote za ovu državu, a mi najmanje što smo mogli uraditi je da u konkursnoj proceduri primimo njihovu djecu. Ovo ćemo nastaviti raditi i u budućnosti.

Donesen je novi zakon o policijskim službenicima FBiH, šta taj zakon donosi policiji?

ČAMPARA: Radi se o izmjenama i dopunama zakona o Policijskim službenicima FBIH koji tretira pitanje penzionisanja policijskih službenika. Zahvaljujući ovim izmjenama policajci će prilikom odlaska u penziju moći izabrati najpovoljniji petogodišnji prosjek svoje plate kao osnov za izračun penzije. Naši policajci koji idu u penziju zaslužuju da imaju pristojnu penziju jer su obavljali odgovorne i po život rizične poslove. Drago mi je da smo im to omogućili.

Za kraj, aktuelna je priča o povlačenju direktora FUP-a sa te pozicije. Šta se dešava, ide li on u penziju, razrješava li se dužnosti ili ...?

ČAMPARA: Prije svega želim da kažem da je aktuelni direktor FUP-a Dragan Lukač izabrana i imenovana osoba kojoj traje mandat četiri godine. Istekom mandata od četiri godine prestaje njegova dužnost direktora policije. To su zakonske norme,koje su propisane Zakonom o policijskim službenicima. Neki pokušavaju da izvrću činjenice i da se pozivaju na suprotne norme ne bi li se riješili direktora policije, ne želeći reći da je on od strane Nezavisnog odbora u dva kruga izabran za direktora FUP-a po starom Zakonu o unutrašnjim poslovima FBiH, te da je pravosnažnom presudom Suda u Sarajevu potvrđeno njegovo imenovanje kada ga Vlada FBIH u starom sazivu nije htjela imenovati, a dužna je bila, što je naravno Sud utvrdio. Dok sam ja na čelu ministarstva poštovati će se zakon, a ne političke instrukcije i želje pojedinih političkih lidera. Evidentno je da hajka na gospodina Lukača traje od 2011. godine kada je preuzeo FUP, kada su neki vidjeli da sa njim ne mogu manipulisati kako hoće i kada je u skladu sa propisima radio svoj posao i počeo otvarati razne istrage, a ta hajka je dobijala sve više i više na intenzitetu, naročito u 2014. nakon što je Dragan Lukač sa SPJ spriječio paljevinu Predsjedništva BIH, pa sve do danas. Međutim svi oni koji vrše medijsku i drugu hajku moraju znati da je Dragan Lukač, profesionalac, znalac, hrabar i patriota ove zemlje, džaba se trude. Dragan Lukač će ostati direktor FUP-a do isteka svoga mandata koji traje četiri godine, naravno ukoliko mu njegovo zdravstveno stanje dozvoli, a to je njegova lična odluka i njegovih ljekara.

(Vijesti.ba)

[Haman2]

30.08.2018. / Lavić odgovorio Kecmanoviću: Obmanjuješ i varaš profesore Lavić odgovorio Kecmanoviću: Obmanjuješ i varaš profesore

Nedavni intervju profesora Senadina Lavića za Vijesti.ba podigao je buru reakcija kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji. Reagirao je javno i profesor Nenad Kecmanović kojem Lavić odgovara.



Odgovor prenosimo u nastavku:

Bivši sarajevski profesor Kecmanović se predstavio kao stručnjak za islamizam i srpske mitove. Znakovito je da je uz moje ime i prezime u navedenom naslovu stavljena riječ “džihad” što bi trebalo da automatski devalvira moju interpretaciju u medijskoj orbiti, da me obilježite kao opasnost, diskvalificirate kao respektabilnu osobu i pretvorite u nekog orijentalističkom metodom oblikovanog religijskog fanatika (“muslimančića”) koji ne zna za evropsku racionalnost i koji ne pripada tom svijetu. Kecmanović je uložio veliki “stvaralački” napor da uz islam doda militantnu notu kako bi se opravdala četnička barbarstva i velikosrbijanski zločini nad Bošnjacima. Zato svako ko drugačije misli i govori mora biti spreman da iskusi napade i laži hegemonijskih propagandista i medijskog cinizma.

Budući da je bivši profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu u penziji neophodno ga je podsjetiti na nekoliko principijelnih stavova. Sve bošnjačko potiče i izvire iz Bosne. Bošnjaci svoje postojanje zasnivaju na bosanstvu, vezanosti za bosansku zemlju i krajeve. Oni su vremenom nastali iz ukupnosti bosanskog trajanja, iz simbioze etničkih grupa – nisu se pojavili s Osmanlijama ili se odvojili od Srba. O sultanu i turčijatu tako lijepo i nadahnuto pripovijeda Ivo Andrić, bosanski nobelovac. Ali, to je samo romaneskna fikcija. U konstruktu o osmanskom naslijeđu postoje i bošnjačke neznalice, naravno, koje se uklapaju u velikosrpski ram islamizma i po njemu provode samoorijentalizirajuće destruktivno isključivanje iz povijesti Bosne. Te bošnjačke neznalice idealni su tipovi za igrokaz koji voli profesor Kecmanović zatočen u vlastitoj neosjetljivosti za fine razlike i prepoznavanje drugog i drugačijeg.

Možda profesor ima neke posebne osjećaje za Tursku i njezino naslijeđe? To se nikada ne zna! On poručuje Bošnjacima da im Turska treba biti “matica”. A to je stara bolest palanačkih duhova koji nikada nisu imali povjerenja u sebe i nisu se oslanjali na sebe, nego su negdje drugdje tražili oslonac i “pamet”. Profesor Kecmanović podsjeća da je došao kraj poštivanju multikulturalizma i sada bi trebalo brzo “izbrisati” svaki trag razlike, postojanja drugog, neidentičnog, heterogenog, samosvojnog. Nažalost, Bošnjaci su iskusili šta to znači 1995. godine. Možda profesor Kecmanović obznani da negira bilo kakav zločin i genocid nad Bošnjacima u ime velikosrbijanskog projekta zla?

Kad su Bošnjaci odlučili da se izbore za svoju slobodu ili, hegelovski rečeno, kad su bili spremni “rizikovati život” kao gospodarska svijest koja će se brinuti o sebi, završila se stravična epoha progona i neslobode. U tom događanju, ona zgotovljena matrica potčinjenosti o kojoj su učeni preko njegoševskih pjevanja da su “poturice”, “izdajice” i “nesoj” trebala je kod Bošnjaka proizvesti samorazumijevanje i samopredstavljanje kao orijentalizirane atrakcije u okviru jugoslavenstva, to jest oblikovati pogled na sebe kao religijsku grupu koja se odmetnula od svoga stabla i koja se vidi kao “folklorni kuriozitet” (M. Slezović) i predstavlja vlastito postojanje kroz neko kulturno-umjetničko društvo. Najvažnije napredovanje kroz “rad pojma” (G. W. F. Hegel), u povijesno-civilizacijskom procesu, što povrđuje političkog subjekta u povijesti jeste svijest o Bosni kao povijesnom, kulturnom i političkom okviru bošnjačkog bića. Na taj način Bošnjaci su iskočili iz pripremljenog okvira za “sliku egzotičnog plemena” i postepeno se uzdizali u bosansko političko biće pokazujući da su svjesni vlastitih kulturno-povijesnih atributa (oznaka jednog starog evropskog naroda) i njegove moderne političke povijesti koja se vezuje za državu Bosnu i Hercegovinu.

Velikosrbijanska propagandno-obavještajna matrica o Bosni i Bošnjacima je užasna i podla. Opakost pomračenog i zarobljenog uma konstruira laž kako bi se Bošnjacima podmetnula krivnja što su mnogi među njima i muslimani, jer kao takvi oni su “mostobran za prodor islamskog terorizma u zemlje EU”. Zato se profesor Kecamnović prostire kao neprobojni pancirni pojas, antemurale christianitatis pred azijatskom, orijentalno-islamskom najezdom – tako već od Kosovskog boja.

Profesor kontinuirano pokušava Bošnjake utjerati u neku islamističku skupinu. On oblikuje poželjnog i nepoželjnog Bošnjaka, te premotava po ko zna koji put potrošeni propagandni materijal koji se i dalje koristi u denunciranju Bošnjaka i negiranju Bosne. Stara je to matrica, često korištena, ali pakosne su i jalove priče o džihadu i islamskim radikalima iz profesorovih mitskih svjetova. Za upućene to je već stari, pročitani velikosrbijanski trik. Tokom cijelog 20. stoljeća od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do Soscijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) Bošnjake utjeruju nerijetko i terorom u zadatu formu “religijske skupine”. Tu religijsku formu uz to nastoje utjerati u srpstvo, hrvatstvo, jugoslavenstvo – ali ne i u bošnjaštvo i bosanstvo! Utjeruju ih u sve moguće ideologizirane konstrukcije 20. stoljeća, ali im se svim silama priječi njihovo bosansko postojanje. Ne bosanska republika bosanskog naroda! Profesor Kecmanović nije primjetio jedan “mali” povijesno-politički okret u zadnjih trideset godina – Bošnjaci postoje kao politička i kulturno-povijesna činjenica Bosne.

Ovdje valja podsjetiti, također, na jedan stav koji se bitno tiče profesora Kecmanovića i njegovog predanog rada na raskorjenjivanju bosanskih Srba.

Jedan dio bosansko-srpskih intelektualaca u 20. stoljeću poslužio je velikosrbijanskom projektu u pokušajima destrukcije Bosne. Oni su, naime, imali zadatak da u srpskom narodu stvore posebnu sliku srpstva i razvuku je u prošlost, tamo gdje ona nikada nije bila. Srbiziranje bošnjačkog pravoslavnog naroda postulirano je kao projekt od 1844. u Načertaniju, a onda je “nacionaliziranje” bošnjačkih pravoslavaca i njihovo “srbiziranje” počelo od 1863. godine s dolaskom Teofila Petranovića koji je bio istaknuti član društva za širenje srpskog imena u Bosni. Tek poslije toga slijedi konstruiranje srpskog identiteta i ljudi se opredjeluju za srpstvo. To znači da su Bošnjaci u Bosni osnova iz koje su vremenom postali današnji Bošnjaci, bosanski Hrvati i bosanski Srbi. Naravno, profesor nikada neće pristati na ove historijske činjenice, jer one dezavuiraju sve mitove velikosrbijanske konstrukcije, to jest ideološki motivirane slike povijesti Bosne. Svako znanje treba imati etički osnov i podržavati zahtjev za istinom, jer bez toga ono je obmana koja laž uzdiže u istinu.

Vladislav Skarić nas je obavijestio da su u rad Društva bili uključeni mnogi učitelji pravoslavnih škola, trgovci, popovi. Prva faza trebala je da nauči pravoslavne Bošnjake da govore da su “srpske pravoslavne vjere”. Vasa Pelagić napisao je u “Rukovođu za srpsko-bosanske, ercegovačke, starosrbinske i makedonske učitelje, škole i obštine” (1867) sljedeće:

Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kada bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori.

Tako se stvarao “srpski identitet” u Bosni – tehnika indoktrinacije ljudi, kako bi se svi pretvorili u Srbe. Svetozar Marković kritizira ovaj plan u knjizi Srbija na istoku i u članku “Srpske obmane”. Od 1863. godine do danas traje taj strašni proces raskorjenjivanja bosanskih pravoslavaca, većine današnjih bosanskih Srba i njihovo mentalno-identitetno odvajanje od Bosne. U tome sudjeluju propagandni glasovi Dositeja Obradovića, Ilije Garašanina, Vuka S. Karadžića, Jovana Cvijića, Vase Glušca, Vase Pelagića, Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, pa sve do profesora Kecmanovića i sličnih. Možemo samo zamisliti koja je odgovornost velikosrpskih intelektualaca za pogrešan smjer i obmanjivanje srpskog naroda o njegovoj narodnoj povijesti, identitetu, vezama s drugima narodima, religijskoj povijesti, etnogenezi, važnim ličnostima... Ako uzmemo mnoga prezimena u Bosni vidjet ćemo da su to starobosanski, bošnjanski rodovi koji su vremenom, poslije uništenja Bosanske kraljevine i Crkve bosanske (bosanski krstjani) prihvatili katoličanstvo, pravoslavlje i islam. A onda na osnovu religijske pripadnosti i povijesno-političkih procesa konstruirana i narodna imena u drugoj polovini 19. stoljeća. Zato je opravdano pitati u Bosni – otkada ste prihvatili srpski identitet ili neki drugi? Otkada na bosanskoj zemlji živite posuđenu povijest (i identiteta) i zašto negirate bošnjaštvo i bosanstvo ili bosanski jezik? Iz kojeg jezika dolazite?

Potrebno je upozoriti da je revizija povijesnih događaja uzaludan i skaredan pothvat. Svaki revizionistički pokušaj da se utvrđeni zločini negiraju predstavlja suštinski nemoralan čin pojedinca ili grupe (kolektivna perverzija “plemena u agoniji”) i učešće u tim zločinima. Revizionizam koji se danas natura kroz velikosrbijansku ideologiju u Bosni ne može nikoga obavezati da ga prihvati osim onoga dijela javnosti koji vjeruje Kecmanoviću i sličnima. Hoće li profesor ikada prihvatiti odgovornost za obmanjivanje javnosti, za izmišljotine i podvale, koje je godinama u svome revizionističkom antibosanskom pomračenju producirao na sve strane? Dobro bi bilo da nam profesor objasni kako su komunistički ideolozi postali nacionalistički ideolozi? Ili je komunizam bio samo paravan za neku drugu ideologiju? Mehki jugoslavenski komunizam bio je, ipak, jedna od totalitarnih ideologija koje smo poznavali u 19. i 20. stoljeću. Ta činjenica pomaže nam da shvatimo kako su vrli komunisti preko noći postajali ogavni nacional-fašisti, etnoklerikalni fundamentalisti, šovinisti, rasisti, zločinci. Metafizika zla koja je preko totalitarne ideologije etno-fašizma operirala u povijesnim događajima kakav je disolucija SFRJ 1990-ih objektivirala se u naknadnim političkim sistemima koji su rezultat zločina. Pokazalo se kako se jedna totalitarna ideja komunizma (dijalektika klasne borbe) zamjenjuje drugom, fašističkom, u čijoj je osnovi grupotvorbena cjelina na etničko-religijskom osnovu (sakralizirana etničko-religijska grupa). Jedan totalitarizam zamjenjuje se drugim i poslije disolucije bivše jugoslavenske države nastala su društva s primjesama fašističke ideologije u kojima dominira totalitarna nacio-fašistička politička ideja u međuljudskim odnosima. Političke stranke se kamfliraju pridjevom “demokratski/a” u nazivu, a stvarno provode nacio-fašističke ideje. Ozbiljan hrišćanin, odgovoran znanstvenik i moralan čovjek nikada ne bi ušao u taj labirint užasa. Sve ovo danas svjedoči da na balkanskom raskršću imamo hroničnu krizu liberalnog društva i humanističkih vrijednosti.

Profesor Kecmanović u svome anti-džihad zanosu nije pokazao humanističke ideje – on i ne zna značenje riječi “džihad” izvan orijentalistički sklepanog značenja za medijsku upotrebu. U biografiji profesora nema važnih djela iz neke naučne discipline, ali on bi da svima popuje i drži lekcije s pozicije populističkog cinizma. On slijedi onu vrstu pisanja koja se smatra polemičkom publicistikom, skromnog razumijevanja zbilje, bez filozofskih i socioloških pretpostavki, često nelogičnog i kontradiktornog govorenja, informiranog iz policijsko-obavještajnih struktura. Tu nije riječ o naučnim radovima koji su rezultat istrajnih i dugotrajnih znanstveno-istraživačkih procesa. Profesor Kecmanović ni kao profesor ni kao javna ličnost nema velike i važne ideje. Njegova je najveća fraza “nemoguća država”! Ideologijski velikosrpski krik, dakle, nihil novi sub sole.

Profesor Kecmanović ne pripada liniji časnih srpskih ličnosti u povijesti koje dolaze poslije Svetozara Markovića, a kakvi su Dimitrije Tucović, Ilarion Ruvarac, Radovan Dragović, Dragojlo Dudić, Petar i Ivan Stambolić, Dragiša Pavlović, Latinka Perović, Radomir Konstantinović, Olivera Milosavljević, Sonja Biserko, Olga Popović Obradović, Srđa Popović, Ivan Đurić, Nikola Samardžić, Miladin Životić, Nikola Kovač, Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Pero Mužijević, Tibor Živković i mnogi drugi. Ali, i bez obzira što nije u ovoj povijesnoj srpskoj liniji, profesor zna da u civiliziranom svijetu djelo genocida nema budućnost – da je to nemoguća neljudska tvorevina!

Bosna je nesumnjiva povijesna, politička i kulturna činjenica bez obzira na sve moguće historiografske falsifikate, konstrukcije, laži i obmane koje je velikosrbijanska ideologija naturila kao “činjenice”. Bosna nikada nije bila “jedna od srpskih zemalja”, a Tvrtko I Kotroman je bio kralj Srbljem (Raškom), Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom... Nikada nije bio Srbin, niti je to neko bio iz bosansko-bošnjanske loze Kotromanića, i predstavlja prvog ujedinitelja ovih naroda obmanutih naracijama kvazi-intelektualaca i religijskih fanatika. Ali, Bosna i dalje ima sjajnu budućnost, jer ima neuništenu moralnu supstancu života. Ona je tisućljetna zemlja, hiljadugodišnje trajanje i ne može se uništiti nikakvim indoktrinacijama i manipulacijama opakih propagandista.

Nisu osvajačke Osmanlije u Bosni zatekle Srbe ili srpske vladare 1463. godine. Takvih nije bilo u Bosni do druge polovine 19. stoljeće. U Bosni u islam nisu ušli Srbi ili Hrvati – ne, pa to je jednostavno nemoguće! To su bili Bošnjani. Osmanlije su u 15. stoljeću zatekle Bošnjane krstjane koji su upravo doživljavali pogrom od ugarskih krstaša (1459). Nigdje nije bilo Srba koji su vladali Bosnom u to vrijeme – možda samo u srpskoj mitološkoj historiografiji ili, drugim riječima, u povijesti velikosrpske laži o Bosni. Bošnjani su u Bosni prihvatili islam – to nisu bili “islamizirani Srbi” niti su Sklavinije “srpske zemlje”. Bošnjaci nisu napustili neku od srpskog naroda posvećenu “pradedovsku veru” i tako postali izdajnici. Crkva bosanska nije bila izdanak ili grana srpske crkve. Sasvim je normalno da ljudi prihvataju vjere i mijenjaju mišljenja. Isto kao i Srbi u Srbiji.

Površnost profesora Kecmanovića podvaljuje nam “ropstvo pod Turcima”, slično mitskoj konstrukciji o devširimi (“danak u krvi”). Mit o srpskom ropstvu pod Osmanlijama nije baš tačan. Odlučujuća i najvažnija bitka Osmanlija nije bila na Kosovu 1389. godine – to je bio samo jedan usputni boj, ratna čarka moglo bi se reći. Poslije tog Kosovskog boja za Osmanlije dogodila se ključna bitka kod Nikopolja 1396. godine u kojoj su ratnici Stefana Lazarovog (sin kneza Lazara i Milice) dali odlučujući doprinos u pobjedi vojske Bajzita I, zvanog Jildirim (1360–1403), čime se otvorila kapija srednje Evrope. Bajazit I je oženio Lazarovu kćerku Oliveru, sestru Stefanovu. U bici kod Angore (Ankare) 1402. uz Bajazita su Stefanovi ratnici protiv razornih mongolskih snaga Temerlana. I danas je tamo veliko groblje Stefanovih ratnika. Dakle, o ropstvu pod Turcima cum grano salis. A kad se zapravo govori o dugu prema Turskom sultanatu istina je da obnova srpske države, kao modernog političkog subjekta, svoj temelj ima upravo u tom sultanatu. Kako god to ideologijski bilo tumačeno, istina je takva. A to je bitno doprinijelo zaprečenju političke emancipacije Bosne i njezina naroda.
Historičar Vladimir Ćorović u svom djelu Istorija Jugoslavije (Beograd, 1933) piše:

“Mi smo se pod Turcima širili, ne manje nego kao da smo imali najekspanzivniju svoju državu...”

On govori i ovako:

“Prema pravoslavnoj veri nije Mehmed II preduzimao nasilnih mera. Sam je lično bio, prema pričanju savremenika, verski sasvim ravnodušan. Voleo je, prirodno, one koji su primili islam i time se na vidan način obeležili kao pristalice turske. Ali, nije gonio ni drugih. Sultanija Mara, koju Turci nisu nagnali da pređe u islam, mada je bila njihova sultanija, postala je baš sa Mehmedovom potporom zaštitnik pravoslavlja. Kada se ohridski arhiepiskop Dorotej god. 1466. zamerio sultanu, koji je tada ratovao sa Skender-begom, sultan ga je, sa nekoliko uglednih Ohriđana, nasilno preselio u Carigrad; ali, samu arhiepiskopiju nije ukinuo...”

Ćorović veli i ovo:

“Pred kraj XV veka ima vesti da se nesmetano podižu ili popravljaju porušene crkve, a na početku XVI veka gradi se nekoliko novih crkava i manastira. Mihailo iz Ostrovice, pominjani Srbin koji je dospeo među janjičare, piše sa priznanjem za Turke, koje inače ne voli mnogo, da je “među ovim poganicima velika pravednost, oni su pravedni prema sebi i među sobom, pa i spram svojih podčinjenih, bili ovi hristijani ili čivuti... jer car sam strogo na to gledi...”.

Profesor Kecmanović je najbolji primjer one Hegelove tvrdnje “povijest nas uči da nas ničemu ne uči”. Ako su “Turci” nekome napravili veliku štetu onda su to Bošnjaci koji su u 19. stoljeću zaustavljeni od sultana na putu ponovnog uspostavljanja bosanske države koju su im uništili u 15. stoljeću. Ali, treba podsjetiti, Husein Gradaščević je 12. septembra 1831. godine u Sarajevu, s rukom na Kur’anu u Carevoj džamiji, formalno proglasio autonomiju Bosne u sastavu Osmanskog sultanata. Sultanova odmazda nad Bošanjcima trajala je od 1832. do 1850. godine kada je izvršeno ciljano iskorjenjivanje bošnjačke elite, osmišljeni elitocid. To je jedan od bitnih razloga bošnjačkog nesnalaženja i lutanja u 20. stoljeću. Zato je svakom politički osviješćenom Bošnjaku odbojna svaka nostalgija za turskim, što ne znači da danas bosanskohercegovačka država ne treba, u vlastitom interesu, imati odnose s turskom ili bilo kojom drugom državom. Toliko profesore o “žalu za ‘pustim turskim’”.

Valja podsjetiti i na naše pretke, anitfašiste, u Drugom svjetskom ratu. Oni su začetnici obnove bosanske državnosti na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine održanog u Varcar Vakufu ili Mrkonjić Gradu 25./26. novembra 1943. godine. I na sve one koji su učestvovali u stjecanju obnove neovisnosti savremene Bosne i Hercegovine nakon turskog osvajanja Bosanskog kraljevstva 1463. godine i smaknuća njezinog kralja.

Na kraju, principijelna napomena. Da bi se neki razgovor odvijao na zadovoljavajućoj razini komunikacije on podrazumijeva kompetentnog sagovornika i moralnog govornika. Mnogi među nama i dalje vjeruju u takvu vrstu komunikacije, razmjenu znanja i poštivanje “nebeskog sazvučja” ezana i crkvenih zvona u Bosni i širom svijeta. Ne onih profesorovih izmišljenih “ezana sa stotine novih minareta” u današnjem Sarajevu. Obmanjuješ i varaš profesore Nenade Kecamnoviću.


Sarajevo, 25. kolovoza / augusta 2018.

Senadin LAVIĆ

(Vijesti.ba)

[General War]

Umoran sam od konstitutivnosti
Josip Pejaković, bh. glumac, u Novom danu N1 televizije, je kazao da je umoran od svoje konstitutivnosti pitajući se šta uopšte znači konstitutivan narod. Za njega je najveći problem u BiH neznanje.


Pejaković se osvrnuo na prošlost, sadašnjost, ali i budućnost BiH. Govoreći o prošlosti, podsjetio je na bogatu istoriju bh. države. Ipak, najviše je naglasio probleme sadašnjice. Pa je tako kao glavni problem BiH naveo neznanje.

"Problem BiH nije nacionalizam. On je sredstvo kojim se političari vješto koriste, posebno pred izbore. Najveći neprijatelj BiH je neznanje - živjeti i umrijeti, a da ništa ne znate o nekom prostoru", kazao je za N1.

Zato smatra da je rješenje za probleme u BiH edukacija, a zatim je poručio sljedeće:

"Građanine BiH, ako hoćeš da imaš pravi izbor, moraš znati da ova zemlja nije od juče. Od Kulina bana do danas se svašta dešavalo".

Smatra da postoje borci za BiH, ali da su oni usamljeni jer ih većina ili masa ne prepoznaje. Međutim, prema njegovim riječima, onaj ko izabere ovakvu vlast je zatucan, te je dodao:

"Šta znači biti konstitutivan narod? Tu konstitutivnost spominju kao papagaji. Umoran sam od svoje konstitutivnosti. Stalno to forsiraju. Od konstitutivnosti se ne može živjeti. Moja sudbina je u mojim rukama. Ili, kako je to kazao moj dragi Ljuba Tadić: Ja sam Srbin po rođenju, a ne po zanimanju. Ovima je danas nacionalnost zanimanje".

Pejaković nije optimističan u pogledu budućnosti BiH ako se nastavi masovno iseljavanje prije svega mladih.

"Gradovi se prazne. Tužno je vidjeti gradove ukojima samo penzioneri igraju šaha. Izgleda da su penzioneri budućnost ove zemlje", naglasio je on za N1 i dodao da je ne voljom Bošnjaka, već rigidnim politikama Srba i Hrvata, njima pripali najbolji dijelovi BiH.

Prema njegovim riječima, najbolju ocijenu BiH je dao jedan Amerikanac rekavšio da je Bosna prekrasna, odvratna zemlja.

"Mi smo prebogata zemlja odvratnog političkog vođenja. Bosna stenje pod jarmom ljudske gluposti. Ali ima izlaza", istakao je Pejaković i kao pozitivne kandidate za članove Predsjedništva BiH naveo Mirsada Hadžikadića i Borišu Falatara.

"Neka njih dvojica budu članovi Predsjedništva, a treći neka bude ko hoće", naveo je Pejaković.

Smatra da je BiH bila Evropa prije 200 godina i da sada mora postati Amerika.

(N1)

[Haman2]

Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu

Razgovor vodila Snežana Čongradin



Na vlasti u Srbiji, ali i svuda oko nas, imamo iste elite koje su rat i napravile, pa je u njihovom životnom interesu da se zaboravi odgovornost srpske strane i njihova sopstvena. Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

-U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

-Rešavajući pitanje Kosova, predsednik Srbije govori o severu kao da je i faktički deo Srbije. Nedavno je rekao da se plaši da kosovski Albanci planiraju da zauzmu sever, da ga okupiraju, da sledi nova „oluja“. Kako tumačite takve tvrdnje?

-Od Miloševićevog proglašenja pobede nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

-Govori se o tome da se traži kompromisno rešenje. Kakav kompromis se može pretpostaviti? Podela Kosova je isključena kao opcija, ili nazirete da je i takav ishod moguć, u smislu da sever dobije odlike Republike Srpske u BiH? Da li bi to što priželjkuju srpske vlasti zaista bilo u interesu građana Srbije?

-To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih. To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

-Takođe, kosovski pisac i filozof Škeljzen Malići govori o tome da je Srbija spremna da ustupi Kosovo a da zauzvrat očekuje RS. Koliko vam to zvuči realno? Da li je srpska vlast spremna i na nove sukobe zarad pokušaja ispunjenja takvog cilja, uz podršku Rusije?

-Srpska vlast nema šta da ponudi svom društvu. Ne mogu još dugo da mašu „neverovatnim uspesima“, jer će neko ipak ugledati realno stanje. Pošto nacionalistički diskurs narasta, to znači da oni ne odustaju i da drže tu stalnu tenziju. Meni ništa ne zvuči realno, ali nije mi zvučalo ni 1991. A nije zvučalo ni onoj raji koja je sedela u sarajevskim kafićima dok su jedinice Ratka Mladića i Radovana Karadžića zaposele vrhove oko grada i počele opsadu. Kome bi tako nešto uopšte palo na pamet? Ali, zato što to nama ne pada na pamet, ne znači da to ne postoji kao opcija. Uostalom, o tome se vrlo otvoreno govori. Čim neko kaže, a kaže svakog dana, i to s visokih pozicija, da su granice privremene, to znači da postoji revizionistički program i da se od njega ne odustaje.

-Kako se odmiče u navodnom rešavanju kosovskog problema, evidentno je da se sve manje govori o onome što se na Kosovu dešavalo tokom devedesetih i odgovornosti Srbije. Kako će se takav način, bez saznavanja istine, odraziti na navodno željeni ishod – normalizaciju odnosa dve države i njihovih građana?

-Nikako. Ali, niko ni ne želi normalizaciju. Koga briga za to? Političke elite? Bože sačuvaj, pa one žive od sukoba. Intelektualne, crkvene elite? Ni najmanje – značajni delovi tih elita žive od te mržnje, bez toga bi oni, kao i njihovo delo, bili minorni. Tzv. privredne elite? Pa većina njih je tzv. prvi milion i zaradila u ratu. „Normalizacija“ je naporna, teška, ona nema mnogo fanova.

-Trenutno se oko kosovskog pitanja odvija još jedan paralelni proces, i to u opozicionom svetu. Ujedinjuju se, pregovaraju o tome, Vuk Jeremić, Boško Obradović, DSS i Dragan Đilas, zauzimajući stav da nikako ne bi trebalo da se potpisuje pravno obavezujući sporazum sa Prištinom. Kako vidite takvu društveno-političku situaciju, preopterećenu nacionalističkim pristupom?

-Nije to prvi put. To smo imali i devedesetih. Najveći deo opozicije je tada programski trčkarao iza Miloševića i vikao da bi oni rat bolje vodili. To je došlo odatle što je Milošević krajem osamdesetih u stvari uzeo nacionalistički program intelektualne elite, čiji su neki predstavnici kasnije napravili opozicione stranke. To je bio taj nerešiv čvor, jer je opozicioni program sprovodila vlast. Zato mi iz toga nismo mogli da izađemo duže od decenije, jer što bi ljudi glasali za epigone? Ovo sad je skoro identično, opozicija desnu vlast kritikuje s „desnijih“ pozicija i nudi još veće ništa. E, pa onda stvarno – ništa.

-Nedavno ste na jednoj tribini o reviziji istorije izjavili da smo kao društvo ostali zaleđeni u dobu Slobodana Miloševića. Kakvu budućnost u tom smislu predviđate?

-Ja ne znam da predviđam budućnost, ali pokušavam da razumem kakva nam je sadašnjost prema modelu prošlosti koji dominira. Ako, na primer, analizirate udžbenike istorije, uglavnom u njima nalazite identično tumačenje uzroka i toka ratova devedesetih kakvo smo imali i dok su ratovi bili u toku. Ako ne možete, ni posle svega, da se ni najmanje pomerite u svom viđenju sebe i sopstvene prošlosti, onda i ne možete da zakoračite u budućnost.

Odabrane reakcije “pacijenata”:

Ye.

21. jula 2018. u 16.55

Mnogo bolje je da cekamo Amerikance koji ce nam doneti nevidjeno blagostanje cim priznamo velikoalbansku paradrzavu na Kosovu, priznamo krivicu za sve sukobe na planeti u zadnjih dvadesetak vekova, dozivljavamo katarzu jedanput nedeljno, priznamo krivicu za genocid u Srebrenici, Jasenovcu; nad Jermenima i Jevrejima, Indijancima i ako svaki dan mantramo kako smo najgori narod koji je ikada postojao na planeti, proglasimo Sonju Biserko i Natasu Kandic za marsale…

Dejan

21. jula 2018. u 20.37

Ne nego ste.Vi najvece.zlo ove zemlji ponosni dezerteri koji su“korisni idioti“ zapada,jer Srbi su nacisti koji su napadali jadne narode.i narodnosti bivse SFRJ.Kad ono u Bosni pobijeno 37 hiljafa Srba u Hrbatskoj iz blagoslpv zapafa ne sme da se zna izd.Jafna.li si Srbojp sa petom kolonom u njoj.

Mira

21. jula 2018. u 18.50

Nova biserko ..Oma nije zivela i bosni da uns istinu ..takvi pricaju gluposti ..i bosni ..hrvatskoj jr bio nastavak drugog svetskog rata ..pocetak .zu je Jan kriva sto se nije suprostavila zengams i rata i bin meni bilo …samo istina moze da trau ovaj haos koji odgovara lopovima koju vladaju

Ljermontov

21. jula 2018. u 22.01

Toliko bolesne mrznje prema velikom ruskom narodu koji je dao toliko velicina civilizaciji, odlucujuci udarac fasizmu (i danas ponovo posle boljsevicke diktature grabi napred), toliko mazohizma i iskompleksiranog autosovinizma da nije ni cudo njeno zazivanje treceg svetskog rata. Pa ako im je Soros i zavrnuo slavinu, mnogo je..

Željko Majstorović

22. jula 2018. u 02.15

Šteta, očekivao sa više od D.Stojanović. A možda nije ni trebalo više očekivati. Istoričarima je najlagodnije jer govore ono što je bilo, a ne i zbog čega je bilo kako je bilo. Ali niko se zbog toga neće ni počešati iz uva.

(Tekst je prenesen sa portala DANAS od 21.7.2018. Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je poslao link.)

bosnjacko oko

[Novak20]

https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko ... 23224.aspx

Tko je Boriša Falatar, novo i pametno lice politike u Bosni i Hercegovini?
Gordan Duhaček

U BOSNI i Hercegovini započela je još jedna predizborna kampanja za izbore koji su zakazani za 7. listopada. Većinom se za pozicije u Predsjedništvu BiH, parlamentu te za vodeće pozicije u entitetima Federaciji BiH i Republici Srpskoj opet kandidiraju stara, dobro poznata i politički islužena lica, koja unatoč tome što su obnašali ili obnašaju vlast, nisu učinila ništa dobro za ljude koji žive u BiH.

Iznimka je kandidat lijevo-liberalne i multietničke Naše stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Boriša Falatar, inače čovjek s međunarodnom karijerom u UNESCO-u.

43-godišnji Falatar rođen je u Sarajevu, u ratu mu je poginula majka, a on je nakon rata studirao u inozemstvu i diplomirao ekonomiju na Američkom sveučilištu u Parizu, dok je postdiplomski završio na London School of Economics.

Oženjen je Milicom Zatezalo i roditelji su troje djece, Lune, Hane i Ivana.

Radio je za UN i UNESCO, a ima iskustva i kao koordinator UNESCO-a za odgovor na krizne situacije, nadgledajući humanitarne i razvojne operacije u Južnom Sudanu, Libiji, Siriji, Iranu i Palestini. Bio je član kabineta generalnog direktora UNESCO-a Irine Bokove u vrijeme kada je kandidirala za položaj generalnog tajnika UN-a. Falatar je bio zadužen i za odnose s Izraelom i Palestinom. Tijekom desetogodišnjeg perioda savjetovao je pet predsjednika UNESCO-a.

S obzirom na takvu biografiju, Falatar se čini spremnim uhvatiti u koštac s aktualnom situacijom u BiH. Pitanje je, naravno, hoće li njegova suvremeno osmišljena kampanja u kojoj nema nacionalističkog potpirivanja netrpeljivosti naići na podršku kod glasačkog tijela u BiH.

No za razliku od ostalih kandidata za Predsjedništvo BiH koji ne nude baš ništa novo, Falatar pokušava promovirati politiku koja korespondira s izazovima 21. stoljeća. Stoga je Index odlučio da bi ga vrijedilo intervjuirati, na što je on rado pristao.

Proteklih dana obišli ste Čapljinu, Kiseljak, Kreševo itd., dakle mjesta s hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini koja su prethodni kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH iz Sarajeva uglavnom izbjegavali. Kakvi su vaši doživljaji iz tih mjesta?

Prvo moram reći da mi je to dodatno pokazalo kako svi ljudi u BiH dijele iste probleme. Ja sam ta mjesta posjećivao još ljetos, prije službene objave kandidature, a sada to činim kao političar koji je u kampanji. Mislio sam da će me ljudi gledati kao sarajevskog Hrvata koji se kandidira za Predsjedništvo, no mogu reći da je reakcija svugdje bila jako pozitivna. Bili smo i, primjerice, u Širokom Brijegu, Orašju i svim drugim mjestima u kojima žive Hrvati u BiH. Iako to ne znači da će svi ljudi koje sam susreo glasati za mene, sam čin odlaska u ta mjesta pokazuje da smo drugačiji od ostalih, konkretno od Željka Komšića koji je već bio osam godina u Predsjedništvu i hvalio se da nikad nije bio u Širokom Brijegu. Sreli smo ljude koji su zainteresirani i za građansku opciju, no najviše smo razgovarali o konkretnim problemima i pristupu Naše stranke politici, Bosni i Hercegovini i hrvatskom pitanju. Nismo doživjeli nijednu neugodnost.

"Odlazak mladih je najveći problem"

Što ljudi najviše spominju kao svoje konkretne probleme?

Odlazak mladih. To je jako veliki problem, naročito među Hrvatima u BiH kojima je lakše otići jer imaju putovnice. To je svima na usnama. Stariji ljudi s kojima sam razgovarao kažu “mi živimo sa slikama”. Djeca su im u Njemačkoj, Švedskoj, Irskoj… U Fojnici čak postoje dijelovi grada za koje se u međuvremenu kaže “ovo je švedsko selo” ili “ovo je talijansko selo”, odnosno točno se zna gdje su ti ljudi otišli. Dakle, odlazak mladih je onaj problem koji je u prvom planu, no ključni je osjećaj svih tih ljudi da im je država okrenula leđa i da čak radi protiv njih. Osjećaju se prepušteni sami sebi, i to se može čuti i od ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem i od ljudi koji su uspješni poduzetnici. Konkretno, u Čapljini smo razgovarali s jednim momkom koji je razvio izvrstan biznis te s devet ljudi došao na devedeset zaposlenih. I čim je iskočio na radaru lokalne administracije, oni umjesto da ga podrže, su ga de facto počeli reketariti, stalno slati inspekcije. Sada je odlučio da će svoju firmu prebaciti u Hrvatsku, u Dubrovnik, te tamo preseliti i svoju obitelj.

Jesu li ti stariji ljudi koji sada plaču za svojom djecom svjesni da su i oni kroz niz godina donosili odluke, primjerice, glasajući na izborima za određene političke opcije koje su dovele do toga da im djeca odlaze u inozemstvo?

To je kao ona priča o žabi koja se polako kuha u vodi. Nije postojao jedan određeni moment kad su ljudi shvatili da voda ključa. Ljudi su većinom glasali iz straha i sada smo došli u stanje političke smrti te su svi postali apatični. Onda se govori da su svi političari isti i da nema nade. Mene je u kampanji najviše iznenadilo što sam susreo dosta mladih ljudi koje ne da ne interesira politika nego ih ne interesira ni BiH. Oni svoju budućnost vide u Njemačkoj ili Irskoj. No ipak mislim da dopiremo i do takvih glasača jer je nivo nezadovoljstva stanjem u BiH prešao svaku mjeru. Želimo da se ljudi iz te apatije probude i osjete ljutnju zbog svega toga te da tu ljutnju pretoče u glas na izborima i političku akciju.

"Bojkot izbora je glas za postojeće stanje"

A zašto uopće izaći na izbore u BiH? Od rata ih je bilo bezbroj, na početku čak svake dvije godine, i izbori nisu nikad donijeli promjenu na bolje, ali se izlaskom na njih ipak demokratski legitimiraju korumpirane i štetočinske bosanskohercegovačke političke elite. Zašto ne bojkotirati izbore?

Mladi glasači to već i rade, izlazi ih na izbore oko 17 posto. I to izađu oni koji će glasati za HDZ ili SDA, a svi mi ostali koji mislimo drugačije nemamo svoj glas u vlasti. Neizlazak na izbore nije bojkot nego glas za postojeće stanje. Vladajući u BiH su svoj legitimitet odavno izgubili. Ako želimo izraziti neki protest zbog trenutne situacije, onda treba glasati za zdrave opcije, a iskreno mogu reći da sam među kandidatima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH to jedino ja. Čak i ako ne uđem u Predsjedništvo, a mislim da hoću, ako ostvarim dobar rezultat, to onda otvara prostor za još više ljudi s dobrim namjerama. Ja sam spreman preuzeti i odgovornost i rizik koji predstavlja kandidatura i sudjelovanje u radu Predsjedništva BiH. Demokraciju u BiH treba podržati glasom za zdrave opcije.

Kad već spominjemo stanje demokracije u BiH, kako komentirate ulične prosvjede poput Pravde za Davida i Dženana ili protesta za bebe i spaljivanje zgrade kantonalne vlade u Tuzli? Meni se čini da su to najzdraviji izrazi demokratske svijesti u BiH, tj. ljudi koji koriste svoje osnovno demokratsko pravo, pravo na ulični protest…

To pokazuje da u BiH i dalje ima i energije i želje za promjenom. Nedostaje politička opcija koja bi sve to kanalizirala i baš na tome radi Naša stranka. Politički sistem u BiH je napravljen na takav način da ima jako malo faktora koji ujedinjuju ljude, a mi baš to pokušavamo. Naša opcija nudi pravdu za kojom svi ti ljudi vape, mi želimo srušiti političke elite koje su dosad vladale Bosnom i Hercegovinom. Ja sam se zato i kandidirao na ovim izborima jer sam prepoznao da je ovo ključan trenutak. Izgubili smo proteklih godina pet posto stanovništva u BiH, a sve to su baš naši potencijalni glasači, mladi ljudi željni promjena koji se ne slažu s ovim sistemom. Za četiri godine bit će ih još manje. Prošle godine sam počeo detaljnije istraživati stanje u BiH i primijetio da ima mnogo pozitivnih inicijativa diljem zemlje, ali nema nikoga tko bi to sve ujedinio. Zato je Naša stranka odlučila ponuditi politički projekt, koji je istinski multietnički i inkluzivan, koji bi kanalizirao svu tu pozitivnu energiju.

"BiH i Srbija trebaju imati ravnopravan odnos"

Pređimo na vanjsku politiku, koja je važan dio vašeg programa s obzirom na to da Predsjedništvo BiH ima značajne ovlasti u tom području. Kako komentirate Vučićev govor u Kosovskoj Mitrovici i kakve odnose želite između BiH i Srbije?

Govor ne mogu detaljno komentirati jer sam ovih dana stalno u kampanji i nisam ga cijeloga stigao čuti. Što se tiče odnosa sa Srbijom, mislim da ne treba raditi poteze koji ljude podsjećaju na mržnju koja je vladala devedesetih. Srbiju odlično poznajem, moja supruga je iz Beograda. Srbija nije samo Aleksandar Vučić i tamo postoji mnogo ljudi koji su spremni za novu suradnju. Srbija je važan trgovinski partner BiH i mi smo spremni za zajedničko stvaranje boljih odnosa u regiji. Već imamo mnogo onih koji imaju određene interese u BiH, a neki ljudi u BiH će to koristiti za svoje ciljeve jer im odgovara nastavak proizvodnje nacionalizma. BiH i Srbija trebaju imati ravnopravan odnos. BiH bi trebala prestati samo reagirati na poteze drugih država.

Ako uđete u Predsjedništvo BiH, kako planirate raditi s ostala dva člana. Možete li dogovoriti zajedničke inicijative, kako bi to funkcioniralo?

Jedan od mojih i prioriteta Naše stranke u vanjskoj politici je ubrzan pristup Europskoj uniji jer oko toga u BiH i dalje postoji kakav-takav konsenzus među političarima. No istraživanja pokazuju da većina ljudi iz sva tri konstitutivna naroda želi ubrzan pristup BiH Europskoj uniji. Na tome ću raditi. Želim unutar državnih struktura stvoriti mehanizme koji će to sve olakšati te što više lobirati u Bruxellesu za BiH. Druga stvar su naravno investicije i povećanje investicija. U Predsjedništvu BiH ću raditi na tome da stvorimo timove koji će mnogo bolje komunicirati s, primjerice, Svjetskom bankom i Europskom bankom za razvoj, ali i još važnije, koji će nadgledati implementaciju projekata. Naš problem čak i nije toliko da ne možemo privući novac iz stranih fondova, nego da to ne možemo implementirati. Predsjedništvo bi moglo stvoriti radnu grupu koja se bavi svime time i prema van i prema ostalim institucijama u BiH. Pa bi mogla i javno ukazivati ne probleme. Cilj mi je da u Predsjedništvu BiH stvorim način rada koji bi za ubuduće učinio irelevantnim sva pitanja u stilu “a kako ćete surađivati s ostalim članovima”. Trenutno u Predsjedništvu BiH funkcioniraju tri odvojena kabineta, koja kao da su iz tri različite države. Ne bi uopće bilo teško dogovoriti da se politički savjetnici članova Predsjedništva jednom tjedno sastaju i da se dogovaraju zajednički nastupi članova Predsjedništva BiH.

Protiv Trećeg entiteta s hrvatskom većinom

Neizbježno pitanje za svakoga tko se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva BiH je pitanje Trećeg entiteta. Zamolio bih vas da odgovorite na, po mom mišljenju, dva racionalna argumenta za Treći entitet. Prvi je da bi njegova uspostava riješila jedan od trenutnih prigovora koji se čuje od bošnjačkih političara iz Sarajeva, a to je da bosanskohercegovački Hrvati u institucijama Federacije BiH imaju zagarantiran veći broj mjesta u odnosu na njihov postotak u stanovništvu, tj. paritet se predstavlja kao problem. S Trećim entitetom taj problem nestaje. Drugi argument je da bi uspostava Trećeg entiteta s hrvatskom većinom dala priliku Hrvatima za političko profiliranje i smjenu HDZ BiH s vlasti.

Duboko vjerujem da BiH ne bi trebala biti zemlja u kojoj se čovjek može osjećati dobro samo tamo gdje je pripadnik nacionalne većine i gdje je nacionalno homogeno stanovništvo. Treći entitet bi to stvorio. Hrvati iz srednje Bosne, Hrvati iz Tuzle i drugih područja na kojima nisu većina bi se osjećali napuštenima. To bi bio kraj BiH kakvu sanjamo. Iskreno ne znam ni gdje bi onda moja obitelj trebala živjeti. Želim BiH u kojoj se ljudi osjećaju dobro neovisno o tome jesu li manjina ili većina u tom određenom dijelu države. Povrh toga, u BiH postoji skoro 400 tisuća ljudi koji ne mogu biti izabrani ili birati svoje predstavnike jer nisu dio jednoga od tri konstitutivna naroda. Treći entitet bi stvorio još više takvih ljudi. Uvjeren sam da su ustavne promjene u BiH potrebne, ali dodatno razdvajanje nije rješenje.

Treba podsjetiti da su ovaj Ustav i sistem stvorile zaraćene strane uz međunarodnu zajednicu. Stvorili su sistem koji im pomaže da se održe na vlasti, u tome su itekako bili uspješni. No taj isti sistem ne funkcionira za ljude u BiH. Taj sistem treba mijenjati, a njega ne mogu mijenjati vladajuće strukture jer one i kad to naoko pokušaju, zapravo žele da im svaka promjena omogući ostanak na vlasti. Naša stranka predlaže intenzivan proces, koji bi išao paralelno s pristupanjem Europskoj uniji, koji bi stvorio istinsko multietničko društvo u kojem su zajamčena i kolektivna i individualna prava svih ljudi. Treći entitet nije taj put.

Još jedan aktualan izazov za BiH je dolazak migranata i izbjeglica. Hoće li BiH postati hot spot?

Nedavno sam otišao u Bruxelles da razgovaram s ljudima iz Europskog parlamenta i Europske komisije o tome. Bio sam i u Bihaću u kojemu je trenutno svaki deseti čovjek migrant. To je rastući problem koji može postati velika humanitarna i sigurnosna kriza. Ljudi su nedovoljno zbrinuti i očajni jer nema nikakvog plana kako bi se taj problem mogao riješiti. Jedino što trenutno mogu je zaputiti se prema Hrvatskoj, a tamo ih po mnogim izvještajima dočekuje hrvatska policija s nasiljem. Migranti u BiH žive u neadekvatnim uvjetima, na otvorenom. Što će biti kad dođe zima? Mi sada imamo problem propusnosti granice BiH na istoku i apsolutne zatvorenosti na zapadu, a trebalo bi biti obratno. U Bruxellesu sam tražio pomoć Frontexa, koji bi pomogao čuvanju granice sa Srbijom. Taj problem je jednim dijelom EU i sam napravio te nam mora sada i pomoći.

"Čović i Komšić hrane jedan drugog"

Prebacimo se na dvojicu vaših poznatijih protukandidata. Zašto bi bosanskohercegovački Hrvati trebali glasati za vas, a ne za Dragana Čovića (HDZ BiH) ili Željka Komšića (Demokratska fronta)?

Pa oni su na političkoj sceni već 25 godina i nisu ništa dobro napravili. Primjerice, kad je Komšić prvi put izabran u Predsjedništvo, BiH je i dalje imala veliki moralni kapital diljem svijeta i mnogi su nam bili spremni pomoći, između ostaloga, jer nisu učinili dovoljno tijekom rata. Bili su na istom nivou kao Crna Gora kad je riječ o približavanju Europskoj uniji. Tada su i u Srbiji i u Hrvatskoj na vlasti bili ljudi s kojima se moglo surađivati. Imali smo pozitivan ambijent koji je iz današnje perspektive teško dostižan. Komšić je protekle četiri godine bio u parlamentu i nije rekao niti jednu jedinu riječ, ali je zaradio skoro 300 tisuća maraka. O Čoviću je sve isto poznato. Njih dvojica jedan drugog hrane, a mi bismo se zato trebali okrenuti od njih prema budućnosti. Za nadležnosti člana Predsjedništva BiH ja sam od njih dvojice sigurno mnogo više kvalificiran.

Kako komentirate utjecaj vjerskih zajednica na politiku u BiH i zalažete li se za sekularnu BiH?

Zalažem se za sekularnu državu, a religija je privatna stvar svakog čovjeka. Poštujem svačija vjerska uvjerenja. Naveo bih, primjerice, fratre Bosne Srebrene kao pozitivan primjer djelovanja u društvu i poštivanja institucija države.

Među dijelom bosanskohercegovačkih Hrvata, ali i Hrvata drugdje, može se primijetiti tendencija rehabilitacije NDH i ustaša. Primjerice, ove godine u Odžaku je obilježena tzv. posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi, odnosno događaj u kojemu su se preostale ustaške snage zabarikadirale i borile do smrti protiv partizana. No to je obilježeno tako kao da su ustaše bili pozitivci, a partizani negativci. Kakav je vaš stav prema antifašizmu i antifašističkom nasljeđu u BiH?

Kad ljudi izgube viziju budućnosti, onda se okreću prošlosti. Želim živjeti u BiH koja će razmišljati kako ovdje dovesti Google ili Microsoft, da budemo kao Ruanda - koja je u isto vrijeme kao i mi imala strašan rat - u kojoj se sada lijekovi ljudima dostavljaju dronovima. Ne želim se baviti tim temama iz prošlosti. NDH je bila mračna točka hrvatske povijesti, a mi sada trebamo stvarati svjetlije priče.

"Garantiram da ću kao član Predsjedništva dolaziti u Široki Brijeg"

Ne možemo na kraju izbjeći pitanje Sarajeva, stanja u Sarajevu i odnosa Sarajeva prema ostatku BiH. Prvo, ja sam bez problema u prvim postratnim godinama mogao nakon zadnje projekcije dana na Sarajevo Film Festivalu u 3-4 sata u noći hodati pješke od centra do stana na Grbavici i osjećao sam se sigurno, a danas se ne bih usudio u to vrijeme hodati na toj relaciji. Dakle, pitanje sigurnosti u Sarajevu. Drugo, Sarajevo je valjda jedini glavni grad u Europi koji ima redukcije vode, kako je to uopće moguće? I treće, Sarajevo je poznato po određenom osjećaju samodovoljnosti i izostanka interesa za bilo što drugo u BiH. Primjerice, zar nije čudno da jedna manifestacija poput West Herzegovina Festa nema jednak ili približno sličan tretman u sarajevskim medijima kao Sarajevo Film Festival? Kako sve to komentirate i možete li garantirati da biste kao član Predsjedništva bili prisutni u svim dijelovima BiH, a ne samo u Sarajevu?

To je dužnost svakog člana Predsjedništva. Naravno da bi trebali svi ljudi u BiH upoznati različite krajeve naše zemlje, to bi pomoglo da konačno slomimo ovakvu politiku kakva sada vlada u BiH. Ja sam sa svojim timom u proteklih 4-5 mjeseci prošao skoro 10 tisuća kilometara po BiH, inače 135. državi po veličini na svijetu. Bili smo u 45 gradova i gradića u BiH. Bio sam i na Mediteran Film Festu u Širokom Brijegu i garantiram da ću se tamo vraćati i kao član Predsjedništva BiH. Podržat ću osobno svaku dobru inicijativu, podržat ću je i svojim dolaskom.

Što se, pak, tiče situacije i života u samom Sarajevu, Naša stranka je sigurno najaktivnija opozicija u kantonalnoj skupštini i ima jasne ideje kako bi se sredili svi ti konkretni problemi koje ste naveli - bolji vodovod, bolji gradski prijevoz, bolja sigurnost. Želim Sarajevo koje ne živi samo na svojoj prošlosti nego je jedan moderan, europski grad.

[Haman2]

"Pametno lice" pokupit ce glasove nekih pristalica SDP-a i DF-a i tako mozda omoguciti Radoncicu da zasjedne u stolicu clana Predsjednistva BiH. Ako to budu Covic i Dodik a moglo bi se dogoditi, slijedi prekrajanje granica po Vucicevoj ideji. Danas Kosovo, sutra BiH.

[Haman2]

Komšić za beogradski "Danas": Ako BiH bude ugrožena, branit ćemo je svim sredstvima


Vijesti.ba

Prvi i najvažniji razlog zbog koga se Milorad Dodik kandidovao za srpskog člana Predsedništva BiH je to što je svjestan da od kadrova svoje partije jedini on ima šansu da bude izabran.
Jedan od razloga sigurno jeste i taj da pravi opstrukcije na nivou BiH što je, s obzirom na organizaciju federacije, sa te pozicije lako izvodivo. Međutim, koliko ja znam, njegov plan jeste da se, nakon eventualnog izbora, povuče i vrati na poziciju premijera RS-a. To je varijanta „u igri“ ako SNSD bude u prilici da pravi novu Vladu RS-a.

Druga varijanta je da ako Dodikov „strateški partner“, Dragan Čović također bude izabran u Predsjedništvo BiH, i ako njihovi ucjenjivački separatistički zahtjevi ne budu prihvaćeni od strane stranaka u Sarajevu, da se jedan i drugi povuku sa tih pozicija izazivajući ozbiljnu ustavnu krizu u BiH.

U tom slučaju Predsjedništvo BiH, kao šef države više ne postoji. Sličan, ako ne identičan, scenarij raspada države već smo vidjeli u slučaju posljednjeg Predsjedništva SFRJ. Ista matrica“, kaže u razgovoru za Danas Željko Komšić, kandidat za hrvatskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine na predstojećim izborima 7. oktobra i lider Demokratskog fronta.

* Vjerujete li vi u budućnost BiH?

– Naravno. I bezuslovno. Ako bude ugrožena, branićemo je svim sredstvima.

* Zašto tvrdite da bi ulazak u saradnju s Dodikom i Čovićem bio duboko izdajnički, jer bi oni kontrolisali sve finansijske tokove?

– Mislim da su njihovi planovi daleko ozbiljniji od toga. Zapravo oni i sada kontrolišu sve finansijske tokove. To već imaju i ne bore se za to. A za šta se bore već sam odgovorio. Osim toga, oni ni ne skrivaju svoje ciljeve. Oni su isti kao oni koje je imao Karadžić na jednoj strani i Mate Boban na drugoj strani. Samo sada nema tenkova, topova, itd. Ostalo je sve isto.

* Tvrdite i da saradnja Čovića i Dodika vodi stvaranju etničkih i političkih torova u BiH?

– Da. I mislim da nisam izrekao ništa novo ni originalno. Svi to već znaju.

* Pozvali ste sve probosanske kandidate da se izjasne da li su za odbacivanje ‘konstitutivnosti’ i za građansku državu, ili za etnoteritorijalizaciju BiH. Zbog čega?

– Zato što je konstitutivnost istorijski prevaziđen model. On više ne postoji ni tamo gdje je „patentiran“ – u zemljama bivšeg SSSR-a. Na ovim prostorima on je imao svoje opravdanje, pogotovo u BiH. Ali danas, zbog promijenjenih okolnosti i novih realnosti, taj model predstavlja jedan od osnovnih „generatora“ etničkih i političkih kriza u BiH i predstavlja kako političku tako i društvenu osnovu za disoluciju BiH. Danas su, u svim modernim, organizovanim, uređenim i demokratskim državama, na sceni građanski modeli organizacije i države i društva. Prava pojedinaca, pogotovo ljudska prava, su „centralna osa“ svakog od tih političkih i društvenih sistema. Takva društva funkcionišu, i to funkcionišu vrlo dobro. Da se razumijemo, ne zagovaramo mi „ukidanje naroda“ i pravljenje neke vještačke nadnacije ili nove nacije. Naprotiv. Mislimo da će i pripadnici sada konstitutivnih naroda tako biti zaštićeni. Ali biće zaštićeni kao pojedinci, a ne kao pripadnici kolektiviteta. I to će biti bolje zaštićeni nego što su sada, istina i za razliku od sadašnjeg stanja, na cijeloj teritoriji BiH. A tek da ne govorimo o onima koji ne pripadaju niti jednom od konstitutivnih naroda i za koje je Sud za ljudska prava u Strazburu već utvrdio da su diskriminisani sadašnjim ustavnim uređenjem.

* Šta sadrži vaš plan za BiH koji ste predstavili tokom izborne kampanje?

– Kao član Predsjedništva predložiću Kalendar zajedničkih posjeta mjestima ubijanja, genocida i ratnih zločina nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, te ću tražiti da Predsedništvo zajednički obilježava ove događaje. Zatražit ću i donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida i drugih ratnih zločina utvrđenih od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Suda Bosne i Hercegovine. Osim toga, Međunarodna komisija za nestale (ICMP) mora da nastavi rad u BiH, a institucije Federacije nastaviće da podržavaju pokretanje regionalnih inicijativa koje će osigurati razmjenu dokaza o počinjenim ratnim zločinima i utvrđivanju činjenica. Između ostalog, važna je uspostava REKOM-a kao inicijative koja će doprinijeti procesu pomirenja i zajedničkom narativu o ratovima 90-ih. Svaki iskorak na tom putu je napredak za cijelu regiju Zapadnog Balkana.

* Pozvali ste Dodika da odustane od kandidature za srpskog člana Predsjedništva BiH?

– Tačno i to zato što svojim djelovanjem, ponašanjem, stavovima bruka ljude i narod u koji se, navodno, kune. A istovremeno nanosi i štetu svojoj zemlji, Bosni i Hercegovini.

*I dok vi tvrdite da je problem što je Dodik na crnoj listi SAD, on ističe da je to za njega izazov i da će mu biti zadovoljstvo da poput Kastra dođe na sjednicu UN, uprkos crnoj listi?

– Ako Dodik bude izabran, zaista se može desiti da dođe na sjednicu Generalne skupštine UN-a. Ali, u takvom statusu kojem se on nalazi, nije baš prijatno putovati, a pogotovo doći na takvu sjednicu. Ne vjerujem da bi mu se baš dopao tretman koji dobija sa „crnom listom“ u CV-u.

* Predsjednik Srpske za vas tvrdi da ste gubitnik koji pokušava da se vrati, dok on prema svim anketama pobjeđuje?

– To ćemo znati tek nakon što se objave rezultati izbora. Možda je u pravu, a možda i nije. Unaprijed to niko ne može znati, pa ni Milorad.

* Istovremeno i Vaš protivkandidat na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva u BiH Dragan Čović, prema svim anketama pobjeđuje?

– Ako je već tako, onda on nema nikakvog razloga za nervozu. Sve mu ide kako je i planirao.

* Ovih dana reagovali ste i na Vučićevu zabrinutost zbog vaše eventualne pobjede na izborima. Da li to Vučiću odgovara pobjeda Čovića?

– E vidite, to bi trebalo pitati Vučića. Kada već priča o prijateljstvu i saradnji naše dvije države, ako ništa drugo i pametnije, bilo bi pristojno da se bar ne miješa u naše poslove i stvari. Svakako već ima i previše problema u pregovorima oko Kosova. Iskreno, ne znam ni kako podnosi i toleriše Dodika jer mu ovaj „stavlja na leđa“ politički teret koji bi ga na kraju mogao koštati svega.

* Očekujete li, ipak, da će se pred kraj izborne kampanje u BiH predsjednici Srbije i Hrvatske direktno stati na jednu od strana u kampanji?

– Oni su se već umiješali.

* I vas je podržao Čedomir Jovanović. Kako gledate na tu podršku?

– Meni je čast da imamo podršku tako hrabrog i dobronamjernog čovjeka.

(Vijesti.ba / Danas.rs)

[Haman2]

DENIS ZVIZDIĆ, VIDEO INTERVJU: Predsjedavajući Vijeća minstara BiH o Bošnjacima, floskulama Kolinde i Vučića, sanjaru Dodiku, razgovoru s Merkel...

Ekskluzivni gost najnovijeg video intervjua na portalu Vijesti.ba je predsjedavajući Vijeća ministara BIH i potpredsjednik SDA Denis Zvizdić


Denis Zvizdić (Foto: Bljesak,info)Foto: N1

Sa Zvizdićem razgovaramo o rezultatima u prethodne tri i pol godine mandata, pitamo je li BIH stabilnija, efikasnija i otpornija na unutrašnje, vanjske i geopolitičke izazove; predstojećim izborima u oktobru, šansama stranaka i kandidata, biranju između dva puta kojima BIH može krenuti.

Zvizdić vrlo otvoreno govori o pokušajima izjednačavanja žrtava i agresora i strana u ratu, novom Brantu na Balkanu, sramnim odlukama NSRS-a, izazove kojima su izloženi Bošnjaci.

Predsjedavajući Vijeća ministara BIH je uputio vrlo jasne poruke susjedima, Hrvatskoj i Srbiji, te otkrio šta misli o njihovom selktivnom pristupu u BIH i neraščišćavanju stvari iz prošlosti, potezima Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića.

Zvizdić otkriva najvaćnije detalje sa razgovora kojeg je u Njemačkoj u četiri oka vodio sa kancelarkom Angelom Merkel, ali i drugim evropskim i svjetskim zvaničnicima.

Saznajte ko i kako žali da donosi odluke o Bosni i Hercegovini prosljeđivanjem emailova iz Beograda i Zagreba.

Šta misli o politici Milorada Dodika i Dragana Čovića, najavama novih entiteta i seceseije te da li ovakvi političari imaju hrabrosti povesti svoje narode u tom pravcu.

NAPOMENA: Ako zelite pogledati intervju-VIDEO kliknite na lik.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/934 ... erkel.html

JOS JEDNA NAPOMENA: Moram kazati da je ovo izvanredan intervju, posebno njegova druga polovina.

[Haman2]

Ilijaz Pilav: Komšić pokazuje da je spasonosni cilj za ovu zemlju građanski koncept


Foto: Vijesti.ba Doktor

Ilijaz Pilav, šef hirurgije u Ratnoj bolnici u Srebrenici, heroj ovoga grada, čovjek koji je 2016. u Evropskom suda za ljudska prava u Strazburu dobio presudu protiv BiH, jer mu je onemogućeno da se u RS kandidira na izborima za člana Predsjedništva BiH, kandidat je DF-a za Parlament BiH. U intervju za Vijesti.ba Pilav govori o presudama Evropskog suda za ljudska prava, konstitutivnosti, građanskoj državi, o motivima svoje kandidature ali i o razlozima podrške Željku Komšiću za člana Predsjedništva BiH.
-Prošlo je više od dvije godine od presude u vašu korist pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Vi ste dokazali da niti princip konstitutivnosti ne garantuje prava tzv. konstutivnih građana da mogu biti birani za člana Predsjedništva BiH ako žive u pogrešnom entitetu. Dakle, da pojasnimo Bošnjak i Hrvat ne može biti biran u entitetu Republika Srpska, a Srbin u entitetu Federacija BiH? Da li ova presuda koja se ne sprovodi dovodi to potpunog apsurda ako se o konstutivnosti naroda govori kao o mehanizmu zaštite temeljnih ljudskih prava tih istih naroda.

PILAV: Pojam konstitutivnosti naroda koje je inaugurirao dejtonski ustav u smoj svojoj postavci je diskriminirajući, ne samo za one koji se ne svrstavaju u tzv konstituvne narode nego i same konstitutivne narode ovisno o tome kojem etno-nacionalnom markeru pripadaju kako je to mojom presudom i potvrđeno. Presudom je ustanovljeno da je to u suprotnosti sa protokolom 12 evropske konvencije o ljudskim pravima koja je uzgred rečeno, nadređena svim nacionalnim pravnim aktima.

Naša teza cijelo vrijeme je da ukoliko se zaštićeno pred zakonom osjeća pojedinac, građanin tada je taj isti građanin zaštićen i kao pripadnik naroda, sljedbenik neke religije ili pripadnik neke druge zajednice.

Neprovođenje ove presude i dalje u prvom planu ostavlja etno-teritorijalni princip koji u suštini defakto i de jure apsolutno ograničava sva prava. Ponavljam, pojam konstitutivnosti kako je postavljen u praksi dovodi do apsurda mehanizam koji je trebao biti zaštita temeljnih ljudskih prava.

- Zašto se u BiH ne provode presude Suda za ljudska prava, to nije slučaj niti sa vašom presudom, niti sa presudama u slučajevima „Sejdić-Finci“ i „Zornić“, u jednom trenutku su te teme ostvarivanja osnovnih građanskih i ljudskih prava sklonjene u političku ostavu?

PILAV: Domaće političke snage sa jalovom politikom međunarodne zajednice nisu u stanju prihvatiti da presude zapravo priznaju evropske vrijednosti s kojima BiH jedino može krenuti prema Evropskoj uniji. Održavanjem statusa quo zapravo se održavaju pozicije domaćih političkih elita, jer bi u suprotnom promjena koncepta dovela i do promjene političkih prilika u kojima bi najveci broj onih koji su decenijama na vlasti izgubio svoje beneficije.

Presude ustvari delegitimiraju princip konstitutivnosti koji nije evropska civilizacijska stečevina i samim tim ukazuju da je put države BiH prema EU zapravo put na kojem je građanin u fokusu i njegova prava. Potpuno suprotno od onoga što se nametnulo nakon Dejtonskog sporazuma. Konstitutivnost je nepoznata u zemljama EU, a s druge strane niti jedan EU zvaničnik zbog „unutarnjeg mira“ ne progovara o onome što je u njihovim zemljama neosporno. Pravo građanina ispred prava kolektiviteta.

Ovdje se neizbježno nameće pitanje zašto se zemlje EU ponašaju po principu dvostrukih aršina i u BiH dozvoljavaju ono što se kosi sa svim principima Evropske demokratske prakse i što bi bilo nezamislivo ni u jednoj od zemalja članica EU.



- Ako se ne provode presude Suda za ljudska prava, kako da se građanin osjeća zaštićenim u BiH. Naprosto izgleda da ukoliko se ne priklonite nekom etničkom kolektivitetu ili ne budete dovoljno ponizni ako ste pripadnik manje brojnog konstitutivnog naroda u zajednici koju većinom čine pripadnici drugog konstitutivnog naroda da ste građanin „drugog reda“.

PILAV: Takva situacija odgovara političkim elitama koje pod krinkom zaštite prava naroda i etno podjela teritorija zapravo štite vlastite, često nelegalne, interese. Kada se pokrivate nekim kolektivitetom ima puno više šanse da vaš kriminal i nepotizam bude zaštićen. Ono što je apsurdno građani u BiH su toga svjesni, ali nemaju dovoljno snage one unutrašnje niti one od strane međunarodne zajednice da evropske standarde i norme političkog djelovanja i položaja građanina u društvu ostvare niti putem izbora niti putem građanskog aktivizma.

Demokratska fronta je jedini politički subjekt u Bih koji pokušava da razbije dosadašnje stereotipe, ne samo deklarativno nego nego i suštinski i praktično . Demokratska fronta i kroz kandidaturu Željka Komšića pokazuje da je spasonosni cilj za ovu zemlju koncept građanskog uređenja pri čemu nece biti ni jedno drugo pravo ni pojedinca ni kolektiviteta. U takvom konceptu biće zaštićeno i nacionalno i vjersko ali bez mogućnosti zlopotrebe u neke druge svrhe koje nisu dobre ni za vjeru ni za naciju a ni za pojedinca.

Upravo u ovome sam i ja našao motiv da se kroz politički angažman nastavim boriti za ljudska prava u ovoj zemlji sad na način da budem inicijator i pokretač za implementaciju presude u instituciji koja te dužna uraditi, a to je državni parlament.

- Vi ste se ipak odlučili politički aktivirati, na listi ste za državni parlament ispred Demokratske fronte. Znači li to da je direktno političko djelovanje nastavak borbe za ostvarenje vaših građanskih i ljudskih prava, kada se već ne poštuju presude međunarodnih sudova?

PILAV: Ja sam nakon dobijene presude 2016 godine izjavio kako mislim da je moja misija na ovom polju završena, smatrajući da je konačno došlo vrijeme da ova zemlja krene onim putem koji je primjeren evropskoj civilizacijskoj praksi.

Kako se to još uvijek nije desilo i presuda i druge presude skupljaju prašinu pred neodgovornim političkim establišmentom, jasno je da je potreban i politički angažman ove vrste. Jasno je da ovu borbu treba unijeti i fizički u institucije ove države koje trebaju uraditi ono što je naložio sud za ljudska prava i povinovati se univerzalnim vrijednostima koje proklamira Evropska konvencija o ljudskim pravima. Otuda dolazi potreba za mojom kandidaturom i pokušajem osvajanja mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH kako bi moja misija bila nastavljena.

Ta misija pored borbe za temeljna ljudska prava svih na cijelom prostoru BiH, podrazumijeva i borbu za koncept uređene pravne demokratske, jedinstvene države koja se temelji na civilizacijskim vrijednostima primjerenim evropskoj političkoj praksi u kojoj je pravo pojedinca građanina neupitno a u njemu sadržano svako drugo pravo koje se danas zloupotrebljava po da pravom definisanim u etno-nacionalni kolektivitet. Ja sam svoju opredjeljenost za državu BiH dokazao svojim angažmanom u ratu u Srebrenici, pa borbom pravnim sredstvima koja je nastavljena poslije rata i rezultirala dobijenom presudom u Strazburu. Osjećam se obaveznim i pozvanim da tu borbu nastavim dalje kroz institucije države do konačne implementacije presude koja podrazumijeva ne samo pravno uređenje nego i civilizacijsku stečevinu kojom se opisuje moderna Europa.

- Na kraju direktno pitanje: Da li je moguća građanska država u BiH?

PILAV: Moguća da. Najvjerovatnije neostvariva u mojoj generaciji, ali je na nama da stalno čuvamo njenu ideju dok ona ne postane masovnija među građanima BiH uz neizbježnu promjenu okolnosti kada je u pitanju odnos vanjskih faktora. Ja duboko i iskreno vjerujem u tu ideju, zato sam se i posvetio ovoj borbi citav period poslije rata, pretvoriši je u svojevrsnu misiju za prava obespravljenih.

Vizionar je čovjek koji ne očekuje da će se njegova vizija i san ostvariti za njegovog životnog vijeka. Zato sam ispunjen čovjek, jer znam da nas još uvijek ima dovoljno da sačuvamo klicu građanskog društva u BiH do onog vremena kada će nove generacije takvo društvo biti spremne izniknuti s masovnijim pozivom, prije svega mladih ljudi, da se takvom konceptu posvete. Pojam građanskog nikako ne znači degradaciju ni vjerskog ni nacionalnog, čime protivnici ovoga koncepta u jeku izbornih kampanja kontinuirano straše narod, nego naprotiv zaštitu i vjerskog i nacionalnog na nivou univerzalnog građanskog prava gdje će svi ljudi biti jednaki u pravima bez obzira kako se izjašnjavaju ili osjećaju. To će nametnuti era globalizacije u kojoj se mladi ljudi sve više osjećaju građanima svijeta, čak potiskujući osjećaj da su građani države, a kamoli da promišljaju o nekom prevaziđenom konceptu konstitutivnosti.

Nadam se da ce se to poklopiti sa vrmenom kad će prestati egzodus mladih ljudi iz ove zemlje, jer samo uporedni procesi napretka mogu garantirati cjelokupni prosperitet države Bosne i Hercegovine.

(Vijesti.ba)

[Haman2]

PUHALO JE BIO GODINAMA SVAKE SEKUNDE UZ RATKA MLADIĆA: Vlasti Srbije su znale gdje se Ratko nalazi, krio se u...
Bivši šef ličnog obezbjeđenja Ratka Mladića, Branislav Puhalo, bio je gost Espreso intervjua.

S njim su novinari razgovarali o svim godinama koje je proveo u Mladićevom obezbjeđenju, kao i o njegovom političkom angažmanu u Srpskoj desnici.



Branislav Puhalo pričao je da li je u kontaktu s Mladićem otkako je u Hagu, gde se krio dok je bio pod zaštitom vojske i države, a gde posle toga, o njegovom ranjavanju, o događajima iz Bihaća, Srebrenice i ostalih bojišta iz period od 1992. do 1995. godine, kao i o samoubistvu Mladićeve kćerke, svađi s Radovanom Karadžićem zbog skidanja zastave sa Bjelašnice.

Deset godina čuvali ste Ratka Mladića, od 1992. do 2002. godine. Iako ste iz istog mesta Kalinovika i iako je Ratko Mladić išao u razred s vašom tetkom Desom Puhalo vi za njega niste znali sve do sukoba u Kninu. Sjećate li se kako je izgledao taj trenutak vašeg upoznavanja i kako ste se našli u njegovom ličnom obezbjeđenju?

- Kako da ne. Sve to što ste rekli je živa istina. To je bilo 1992. godine. Bio sam pripadnik Jugoslovenske narodne armije i bio sam na službi u Beogradu. Dok je Jugoslavija bila cela, mi smo bili jedna vojska na prostoru BiH i svih bivših jugoslovenskih republika. Kad su počeli nemiri u Sloveniji, kad se Slovenija otcepila, a potom i Hrvatska, kad su počele borbe oko Vukovara, u Bosni i Hercegovini još nije počelo, ali je počelo mislim 1. aprila ili marta 1992, tad je Ratko Mladić bio komadant Kninskog korpusa na području Dalmacije, Like i Srpske Krajine. Taj korpus je pripadao Drugoj vojnoj oblasti, kojom je komandovao gospodin general, pokojni Milutin Kukanjac. Ratko je naredbom predsedništva, tadašnje krnje Jugoslavije, postavljen za komadanta Druge vojne oblasti i on je primio tu dužnost od Kukanjca u Sarajevu na Trebeviću. Prisustvovao sam tome. Milutin ga je pitao, verovatno žaleći što nije uspeo da spase i spreči pogibiju vojnika, ali i zarobljavanje svojih stariješina od strane tzv. Armije Bosne i Hercegovine Alije Bojovnika: "Ratko, šta da radim u ovom momentu?". Ratko mu je rekao "Gospodine generale, najbolje bi bilo da uzmete pištolj i da se ubijete". Tim jezikom pričali su generali i oficiri. To je ona vojnička čast koja se ne poriče. U to vreme bio sam na službi u komandi Armije u Topčidaru. Sve starešine s prostora BiH pitali su: "Ko hoće dobrovoljno da ide u BiH da brani svoj narod, na dobrovoljnoj osnovi?".

To je bio neki član 271 i termin boravljenja je bio oko četiri meseca. Ja sam se odmah prijavio, pošto sam rodom iz Kalinovika i za nekoliko dana dobio sam naredbu, dišao sam u Han Pijesak. U Han Pijesku su me rasporedili u Zaštitni puk, tad je formirana vojska Republike Srpske. To je bilo 12. maja 1992. Ratko Mladić je postavljen za komadanta te vojske. Tada se zvala Republika Srpska Bosna i Hercegovina. Ratko Mladić došao je na komandno mesto u Han Pijesak sa devet svojih oficira iz Knina u Crnu rijeku. Ja sam došao 16. maja i isto veče sam primio dužnost da obezbeđujem generala Mladića. Kad sam došao kod njega, tad je bio u Sarajevu, jer su izvlačili kasarne JNA koje su ostale u gradu Sarajevu. Sećam se tog prvog susreta. Bilo je malo i zanimljivo. Uveo me je general Tolimir, tad je bio pukovnik jer je bio načelnik Bezbednosti, a Vojna policija je bila pod upravom Bezbednosti. Upoznao me je s Mladićem. Rekao je da mu je poznato moje prezime s Kalinovika i pitao me: "Čiji si?". Rekao sam čiji sam, ko mi je deda, zatim i gde sam bio na službi. To je kratko trajalo, pet-šest minuta i ja sam odmah primio dužnost da ga obezbeđujem. To je bilo fizičko obezbeđenje, koje je obezbeđivalo komadanta vojske u mestu i u pokretu.

Bili ste šef njegovog ličnog obezbjeđenja, što znači da ste osmišljavali načine za njegovu zaštitu. Koliko ljudi je još pored vas štitilo Ratka Mladića, kako je sve to izgledalo?
- Tada nije bilo puno ljudi. Bilo je jedno protivterorističko odelenje od 8 do 10 ljudi. Znači, osam-devet i ja deseti tad u ratu. Protivterorističko odelenje vodilo je brigu o fizičkoj bezbednosti komadanta glavnog štaba u mestu i pokretu.

Koliko vam je on bio od pomoći u tom vašem zadatku?
- Ratko Mladić bio je težak za obezbeđenje. On je pre svega bio neustrašiv čovek, poznavao je svu situaciju na ratištu, baratao je područjima i mestima na koja je išao i dosta puta je bio u pravu. Znao je i imao je prave informacije što od obaveštajne, što od bezbednosne službe. Bio je hrabar i njega je bilo teško obezbeđivati. Bilo je par opasnih situacija, na primer kad smo oslobađali Jajce, deo oko Bočca 1 i Bočca 2. U Bočcu 2 bila je zapaljena hidroelektrana, mi smo ušli u jedan tunel, bio je veliki mrak i Ratko je znao da je to minirano i hteo je da on lično razminira taj deo. Skinuli smo nekoliko mina i što smo dublje ulazili bio je veći mrak, video sam da preti opasnost, a nismo imali čak ni baterijske lampe. Tu je bio i general Tolimir. Uhvatio sam Mladića fizički, ispod ruke, okrenuo leđa, on se otimao, galamio, vikao na mene: "Pusti me", ali ja sam ga sprečio da ode dalje. Sutradan na isto mesto došao je pukovnik inžinjerac iz Prvog krajiškog korpusa koji je na možda dva metra od mesta na kojem sam sprečio generala da ide dalje izgubio obe noge - stao je na minu.
foto: Filip Plavčić
Kad se prisjećate tih ratnih godina, koje anegdote biste izdvojili? Koji događaji najviše karakterišu i opisuju ličnost Ratka Mladića?

- Bilo je tu lepih i teških trenutaka. Mislim da je najteža bila 1992. godina, jer se te godine formirala vojska. Tad su postojale autonomne oblasti - SAO Krajina, SAO Hercegovina, SAO Romanija. JNA je mobilisala teritorijalce koje je imala svaka opština. Vojska Republike Srpske je formirala šest korpusa, vazduhoplovstvo i protivvazdušnu odbranu - 1. krajiški korpus, 2. krajiški korpus, Istočno bosanski korpus, Sarajevsko romanijski korpus, Hercegovački korpus i naposletku formiran je i Drinski korpus i vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana sa sedištem u Banjoj Luci. Tad je valjalo formirati prvo čete, pa bataljone, pa brigade i odrediti im zone odgovornosti. To je bio dosta težak i naporan posao. 1992. godine front je bio otvoren na svakom delu Republike Srpske. Od Glamoča, Grahova preko Ozrena, Majevice, Zvornika, Podrinja, Romanije, Višegrada, Hercegovine, Konjica. Na svakom mestu je bilo žarište. Znači, formiraš vojsku i ujedno se braniš od najezde i napada "Alije Bojovnika".

Ratko Mladić je bio ranjen u Bihaću. Možete li da nam opišete kako je to izgledalo i šta se dalje dešavalo?

- To se zbilo na visoravni po imeni Grabež, u Bihaću. Na tom pravcu na kome smo mi bili, bila je najozloglašenija Alijina brigada, 505. božinska brigada 5. korpusa. Taj celi dan proveli smo na prvoj bojnoj liniji. Tu je bilo nekoliko brigada Ključka, Mrkonjićka, Petrovačka... Ne znam koliko ih je još bilo, ali bilo je dosta vojske. Bio to je žestok napad od strane 505. božinske brigade, odnosno od Dudaković korpusa. Vojska Republike Srpske je tu uspešno i odbranila je taj deo. Negde predveče kad smo mi završili i vraćali se oni su tukli minobacačima od 120 milimetara. Stali smo iza nekog drveća koje je tu bilo naslagano, da malo odmorimo i u jednom trenutku je pala minobacačka granata, srećom iza drveta. Geleri te granate idu levkasto, tako da je on tu malo ranjen u vrat. Geler ga je udario plostimice, nije ga udario rezom. Da ga je udario rezom to bi bilo veoma opasno, moglo je da mu preseče vratnu žilu. Pošto je udario plostimice, Mladić je osetio toplotu, a i dodirnuo se na tom mestu, tad je video krv. Srećom, u blizini je bio Vojni sanitet, to je sanirano na licu mesta, tako da nije pretila neka infekcija ili zaraza.

24. marta 1994. godine kćerka Ratka Mladića izvršila je samoubistvo. Sjećate li se kako je on primio tu vijest i da li ga je taj događaj promenio?

- O tome ne bih puno da govorim. To je jedna lična, porodična tragedija. Da li je to bilo samoubistvo ili je nešto drugo po sredi, još uvek nije ispitano. Ja lično mislim da pokojna Ana nije izvršila samoubistvo, da je to neka služba odradila i da je to određeno na jedan profesionalan način da se poljulja Ratko Mladić i njegova borba.

Ratko Mladić osuđen je na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona muslimana i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanjem za taoce pripadnika Unprofora od 1992.-95.

- Kad je ta optužnica formirana 1995. godine, sve su radili da ocrne srpski narod i da jedan jedini krivci budu Srbi. Ratko Mladić jeste bio komadant u vojsci. Što se tiče Srebrenice, niti je civilno, niti je vojno rukovodstvo ikad naredilo bilo kakvo ubistvo. Ubistvo se desilo, ali nije bilo toliko ubistava koliko se priča - sedam-osam hiljada, toliko ubijenih nije bilo. Prvo je to bila osveta od strane Bratunčana, jer su im pobijeni najmiliji. To nije moglo sve da se kontroliše. Radile su tu i neke paravojne jedinice, koje su upadale. Mnogo njih je poginulo jer nisu hteli da se predaju, nego su se probijali kroz borbu, da pređu na muslimansku teritoriju. Ratko Mladić je uveče u Bratuncu dogovorio s predstavnicima muslimana u Srebrenici, gde je bio i Karamali s pukovnikom holandskog bataljona, da svi koji dođu na ček point Potočari da ih se preveze na mesto na koje god budu hteli da idu. Ja sam bio prisutan, čekalo ih je dvesta autobusa za prevoz na željeno mesto. Međutim, ti okoreli Naserovi bojovnici verovatno nisu smeli, znali su šta su radili. Tu ih je najviše poginulo. To je legitimno. Bilo je i ubistava. Ubijeno je oko 1.000 ljudi, ali nikako sa znanjem komadanta glavnog štaba i naređenja. Bilo je aktivnih oficira koji su radili na svoju ruku. Neću sad da im pominjem imena. Nije ni korektno.

Nakon podizanja Haške optužnice, Ratko Mladić bio je pod zaštitom vojske i države. Gdje je boravio u to vrijeme kad je još bio pod zaštitom vojske i države, pod vašom zaštitom, a gdje poslije?

- Što se tiče boravka u vojnim objektima, to znam i to mi je poznato, jer sam još uvek ja rukovodio tim. Ratko je prvo boravio u objektu Rajac, taj objekat nalazi se na jednoj planini iznad Ljiga, gde je i vojno odmaralište. Boravio je u objektu Stragari koji se nalazi na potezu prema Kragujevcu. Jedno kratko vreme bio je i u objektu Krčmari u Valjevu. To je podzemno komandno mesto 1. armije. To su svi ratni objekti u kojima je Ratko Mladić boravio. Ono što se pričalo za Karaš i vojnike nije istina. To su "lupali" i "mlatili" kojekakvi strani plaćenici, podrepaši. Izmišljali su da je sve to Ratko radio sa svojim obezbeđenjem, a on je na dve godine pre toga raspustio obezbeđenje i nije imao nikoga sa sobom. Kasnije sam čuo, mogao sam da pretpostavim, ali nisam znao za sigurno, da je boravio na Novom Beogradu, da se tu krio. Najduže je boravio na mestu gde je uhapšen od 2006. do 2011. godine, u Lazarevu kod rođaka svoga brata - Brana pokojnog. Lično smatram, a i znam da su tadašnje vlasti znale sve vreme gde je on bio, jer je čovek bio bolestan. Imao je tri moždana udara. Da li su oni kalkulisali ili šta su radili ne znam, ali sve vreme su znali gde se nalazi, u to sam siguran. Dve godine pre nego što su ga uhapsili pretresali su tu novu kuću gde je Brane bio, a stara kuća koja je pet metara od tog objekta navodno nije pretresana, a u njoj je bio Ratko Mladić.
S obzirom na to da ste mu bili jedan od najbliskijih ljudi, kroz šta ste vi prolazili nakon što je država odlučila da ga uhapsi? Da li ste pozivani na ispitivanja? Pamtite li neke neprijatnosti?

- Godinu dana, gotovo svaki dan, pozivan sam na ispitivanja, sve dok sam bio aktivno vojno lice do 2006. godine, a onda me je Boris Tadić isterao iz vojske zbog toga što sam radio svoj posao. Izgubio sam službu 12. decembra 2006. To je bila politička odluka tadašnje žute vlasti i Tadića - bez prava na penziju, bez ičega. Ni danas nemam prava na penziju, ni zdravstveno osiguranje, ni knjižicu, ni bilo šta.

Da li ste u kontaktu s Mladićem otkako je u Hagu?

- Povremeno se čujemo telefonom. Tamo je u Haškom kazamatu. Fino priča. Pričamo o nekim stvarima i dogodovštinama. "Sećaš li se ovog, sećaš li se onog". Ispričamo se tako nekih pola sata, 45 minuta. Onako po glasu je jak, rezak, oštar - vojnički glas. Ponekad izda i neku naredbu: "Obiđi ovoga ili onoga".

Mladić je cjenio Radovana Karadžića. Uvijek ga je oslovljavao s predsjedniče. No, nakon što je Karadžić naredio da se s Bjelašnice skine srspka zastava i da se ona preda Unproforu, Mladić je bio ljut. Sjećate li se tog događaja, kako je to izgledalo?

- Sećam, kako da ne. Vojska Republike Srpske tad je oslobodila Bjelašnicu i Igman. Ratko je imao plan da presečemo preko Prozora i izađemo na Kupres. Vazda je govorio: "Ko vlada situacijom, ko drži Bjelašnicu, Vlašić, Kupres, on je gospodar Bosne". Ta bi se operacija sigurno desila da ga razni mešetari, pa i iz Srbije nisu pozivali na sastanke, samo da njega sklone, da ne može da ispuni svoje zacrtane ciljeve. Mi smo sleteli na Bjelašnicu. Gore je bio belgijski general Brikman iz Unprofora i on je pitao: "Gospodine generale, uprkos zabrani letova vi ste ipak došli helikopterom?". Mladić mu je odgovorio: "Gospodine generale, ja sam komadant vojske, nisam čoban, neću da dođem na konju, čime drugim da dođem nego helikopterom?". Tad je dao i intervju na 14. platformi za radio na relejnom tornju na Bjelašnici. Naša vojska je bila tu, zastava se vijorila, a Mladića su kasnije primamili na neki sastanak u Beogradu. On je otišao, u međuvremenu, verovatno, Radovan Karadžić - i on je to predpostavljam uradio pod pritiskom i Zapada i Srbije i predsednika Miloševića, neću o tome da licitiram, uglavnom Bjelašnica je tog dana predata i vraćena. Jedno vreme na njoj je bio Unprofor, a kasnije je predata muslimanima. Ratko je bio besan i ljut zbog tog čina i gesta, jer je dosta ljudi poginulo oslobađajući Bjelašnicu. Niko nema pravo da nečije glave baca, a kasnije da poklanja teritoriju za koju su ljudi dali živote. Zvao je Radovana Karadžića i rekao mu: "Radovane, nemaš pravo da skidaš srpsku zastavu, ti imaš pravo da skineš gaće svoje žene, a srpsku zastavu nemaš."

Kakav je vaš stav prema tome kakav je tretman Ratko Mladić dobio u zatvoru u Hagu? I da li je prema vašem mišljenju imao pravedno suđenje?

- Što se tiče suđenja, ta optužnica je napisana 1995. U toj optužnici od tada ništa nije promenjeno osim datuma i godine. Sad su promenili trojicu sudija iz prvostepenog veća, on je još drugostepeno osuđen, znači nije pravosnažno. Nadam se da je američka administracija na čelu s predsednikom Trampom u stanju da to sagledaju drugačije. Jer Haški sud deluje pod patronatom Amerike. Mislim da Ratko Mladić nema adekvatan tretman u Haškom tribunalu. On je, ipak, čovek koji je obeleo, koji je imao tri moždana udara. I zub kad te zaboli moraš da imaš adekvatno lečenje, a ne glava. Mislim da oni njega tek toliko održavaju u životu, da ne umre, a tretman koji bi trebao da ima mislim da mu ne pružaju.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/940 ... _se_u.html

[Haman2]

NJEMAČKI KONZERVATIVNI POLITIČAR TVRDI: "Jedina nada nakon izbora u BiH je Komšić"

Džaferović će morati izaći iz sjene Izetbegovića, Dodik je politička palikuća, koji sada predstavlja državu protiv koje se bori. Jedina nada je Komšić, kaže njemački CDU-političar Michael Brand u intervjuu za Deutche Welle.



Gospodine Brand, kako Vi ocjenjujete rezultat izbora u Bosni i Hercegovini?

Michael Brand: Mizerija se nastavlja a to znači zastoj. Nacionalističke partije i dalje imaju glavnu riječ I beskrupulozno blokiraju rad države. Da birači ništa ne očekuju od te političke kaste, pokazuje izlaznost na izbore, koja je još manja nego prošli put. Ali, pravi pokazatelj stanja u BiH je činjenica da upravo mladi i kvalifikovani ljudi u velikom stilu napuštaju svoju zemlju.

Kako gledate na izbor Dodika u Predsjedništvo BiH?
Dodik je politička palikuća i to već godinama. Kako može neko ozbiljno predstavljati državu, protiv koje se bori svim sredstvima? On će I dalje blokirati i potpaljivati. Krhki signal na bolje predstavlja činjenica da Dodik očito nije pobijedio velikom razlikom glasova u odnosu na Ivanića. Tračak nade predstavlja i činjenica da na desetine hiljada ljudi izlaze na ulice Banjaluke zbog misteriozne smrti 21-godišnjeg Davida Dragičevića. Mnoga nerazriješena pitanja, ali i nedostojanstveno ponašanje Dodika prema porodici mladića razjarilo je ljude.

U Predsjedništvo BiH je ispred SDA izabran Šefik Džaferović, a kao hrvatski član izabran predstavnik građanske opcije Željko Komšić . Milorad Dodik je rekao da će pomoći Čovićevim Hrvatima da dobiju svoju državu u BiH. Kako Vi gledate na neizbor Čovića?
Čovićeva izjava Bošnjacima nakon izbora: "Vi ne možete za Hrvate birati člana Predsjedništva” odaje iz dva razloga loš stil: Prvo, napadati glasače uvijek je neprimjereno i drugo, ona podcrtava njegov potpuno pogrešni nacionalistički pogled, jer ovdje se radi o Predsjedništvu države Bosne i Hercegovine a ne Hrvatske. Komšić se, za razliku od Čovića, jasno opredjeljuje za Bosnu i Hercegovinu. On kaže: ‚Najprije država, zatim partija, pa tek onda ja. Ovaj politički moto jako priželjkujem građanima BiH. Oni su to zaslužili. Što se tiče Džaferovića, on će tek morati pokazati da može izaći iz sjene Izetbegovića, koji često nije imao dobru ulogu.

Šta bi sada trebalo da urade politički odgovorni ljudi u BiH?
Bh. političari puno govore o reformskoj agendi, ali tu jedva da ima pomaka. Puno je zamazivanja očiju bez konkretnog napretka – u oblasti pravosuđa, pravne države, reforme uprave. Niko ne treba da se zavarava i misli da se tvrdoglavi nedostatak političke volje ne vidi i previđa. Postoji utisak da neki funkcioneri jako dobro žive u uslovima nefunkcioniranja države i to na uštrb već dugo eksploatisanog stanovništva. To je riskantna igra. Ono što mnoge ‚normalne‘ Bosance i Hercegovce, pa i mene, čini bijesnim je činjenica da bh. politička kasta puno priča o približavanju EU, a pri tome misli samo na svoje interese.

Postoji li hitna potreba za promjenom ponašanja EU I Njemačke kada je u pitanju BiH?
Sasvim sigurno postoji. Krajnje je vrijeme da se stare greške isprave, prije nego što ponovo padnemo na nos. Bosna je paralizovana Dejtonom. Nijedna zemlja na svijetu nema tri predsjednika. Nijedna zemlja nema takav etnički, diskriminirajući ustav kakav je Bosna i Hercegovina dobila Dejtonom. Dejtonski Ustav bi propao u svakoj evropskoj zemlji, jer on znači veliki nazadak za zapadnu civilizaciju. Dejton je pomjerao teritorije kao u imperijalizmu i podijelio zemlju po etničkim kriterijima. Danas se Evropa punih usta žali na rad blokirane BiH. Ali umjesto toga nam je potrebna hrabrost, prije svega politička hrabrost za održivu promjenu "Dejtonske trgovine”. Bosna je odavno zaslužila tu hrabrost, prije svega što je stabilnost na Balkanu kako u njemačkom tako i u evropskom interesu a posebno ako imamo u vidu tamošnji moderni, evropski islam, čiju radikalizaciju niko ne želi.

Šta bi se konkretno moralo desiti da se BiH, 23 godine nakon rata, vrati na ispravan kolosijek i krene putem stabilizacije?
Moraju se koristiti nove šanse. To funkcionira samo radom i otvorenim imenovanjem problema. Sada puno toga zavisi od ‘normalnih' Bosanaca i Hercegovaca. Oni bi trebali da izvrše veći pritisak u BiH ali i na međunarodnu zajednicu. Situacija je tako dugo loša, jer do sada kako u bh. politici tako i od strane diplomata nisu tražena prava rješenja. Stvari se ne mogu promijeniti nabolje tako što se problemi zacementiraju i prihvate. Dejtonski sporazum ostaje težak vodenični kamen, koji melje i koči razvoj BiH na svim nivoima. Za BiH I Evropu stoga važi stara, pametna izreka: ‘Po djelima ćete se poznati!”

Michael Brand je član njemačkog Bundestaga ispred Demohrišćanske unije (CDU). Od 1997. do 1998. je kao strani student boravio u Sarajevu, BiH.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/943 ... omsic.html

[Haman2]

SKIDANJE MASKI: Biskup razotkriva prljave igre međunarodne zajednice u našem ratu
Banjalučki biskup Franjo Komarica objavio je knjigu ‘Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski’ koja se sastoji od zapisa razgovora njemačkog teologa i novinara Winfrieda Gbureka s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom o ratnim događanjima u Bosni i Hercegovini, Daytonskom sporazumu i njegovim današnjim posljedicama



NACIONAL: Dvadeset je godina prošlo od Daytona. Puno je to vremena. Dugo razdoblje u kojem je trebalo iskoristiti sve prilike za napredak Bosne i Hercegovine. Vi se kao biskup zalažete za različite vrste napretka. No koliko je danas bitno, 20 godina poslije završetka rata, 20 godina nakon Daytonskog sporazuma, razjasniti pitanja krivnje zbog rasplamsavanja ratnih sukoba i etničkog čišćenja u zemlji? Koju ulogu u tome danas imaju političari, a koju vjerske zajednice?

Da, 20 godina prošlo je otkad je Daytonski sporazum donio mir. No mi, bosanskohercegovački biskupi, već prije parafi upozoravali smo da se Sporazum ne smije potpisati u obliku u kojem je sastavljen. Odmah nakon potpisivanja Sporazuma obratili smo se potpisnicima Sporazuma otvorenim pismom – datiranim 8. decembra 1995. – izražavajući svoju zabrinutost zbog toga što je tako koncipirani Sporazum bio svojevrsni ustav pun zabrinjavajućih nedostataka, rupa i nejasnoća. Upozorili smo da Daytonski sporazum, takav kakav je potpisan, nije kvalitetno jamstvo pravednog i trajnog mira. Već smo tada uočili da u Sporazumu nema govora o ratnim zločinima, krivnji i potrebi pomirenja, pa smo zaključili: ako se to kao prvo ne rasvijetli što objektivnijom dijagnozom, neće se ni znati ni moći primijeniti zadovoljavajuću, kvalitetnu i ciljanu terapiju. A bilo kakva druga terapija ostat će neplodna.

NACIONAL: Je li takvo stanje stvari i danas, 20 godina poslije?

Mi biskupi nismo političari. Mi smo građani države koji su se usudili slobodno misliti. I kao ljudi, koji su odgovorni za jednu od četiriju službenih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, kao zastupnici Katoličke Crkve, izrazili smo svoje mišljenje. Nažalost, moram ustvrditi da naše mišljenje nije bilo prihvaćeno. Mnogo smo puta na sličan način, često zajednički i nebrojeno puta pojedinačno, upozoravali na pogrešne postavke koje su u tom sporazumu utvrđene. No onda je meni osobno rečeno, vrlo grubo i naglašeno, i to od ljudi koji su načinili taj ugovor: “Daytonski je sporazum više od Svetog pisma.” To je za nas smiješno i posve neprihvatljivo. Nešto poslije su mi važni međunarodni političari, među ostalim i neki od onih koji su supotpisali Daytonski sporazum, rekli kako je Dayton zapravo “prvo poluvrijeme”. Dayton je uspio zaustaviti rat, ali su tvorci Daytona već tada znali da taj sporazum nije dobar temelj za stvaranje trajnog mira u državi. To znači da Daytonski sporazum za državu Bosnu i Hercegovinu ne može biti i nije prikladan ustav koji bi joj omogućio isti onakav procvat kakav drugim evropskim državama omogućuju njihovi ustavi. Upravo to mi je jasno rečeno. Ali ništa nisu poduzeli baš ti utjecajni međunarodni političari koji su tada odlučivali o tim stvarima, a koji to i danas čine.

NACIONAL: Kome ste se posebno obratili svojim primjedbama?

Razgovarao sam s više tadašnjih utjecajnih političara. A ako me pitate za imena, mogu i njih navesti. Ta imena uključuju i tvorca Daytonskog sporazuma Richarda Holbrookea, tadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova Christophera Warrena i njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Razgovarao sam i s francuskim političarima u Elizejskoj palači i Ministarstvu vanjskih poslova u Parizu. Razgovarao sam i s političarima u Londonu, u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova, Foreign Officeu. Govorio sam i u New Yorku, u Ujedinjenim narodima.

NACIONAL: Riječ je o dvostranom problemu. Daytonski sporazum nije ono što bi zapravo trebao biti, a s druge strane, kao što ste napomenuli, njegova provedba ne može biti uspješna ako se ne razriješi pitanje krivnje. Postavlja se, naravno, pitanje kako dalje? Prema vašem mišljenju, riječ je o dvostrukom zastoju?

Stvar je posve jasna: u ovom ratu nije smjelo biti pobjednika ni gubitnika. Zbog toga se nije smjelo ni krivce imenovati. A što je pozadina? Kao što su mi rekli na mnogim mjestima – među ostalim i predstavnici NATO-saveza, u Washingtonu i New Yorku, u Bonnu, u Londonu, svugdje mi je rečeno isto: Ovaj rat bio je nastavak Prvoga i Drugoga svjetskog rata. I to na jednom malom, ograničenim području svijeta. Mi smo od 1945. čekali taj čas, tako mi je rečeno, da drugoj strani pokažemo ko vodi glavnu riječ u svijetu.

NACIONAL: Je li pretjerano reći da je to bio trenutak u kojem se dogodio čin osvete?

Ne bih to nazvao činom osvete, već znakom snage rivalstva između država Zapada i Istoka – i vojnih strategija.

Kako su mi objašnjavali, nakon pada Berlinskog zida i raspada Varšavskog pakta nastao je povoljan trenutak “da pokažemo drugoj strani, istočnoj, da je njihova ratna strategija zapravo dokrajčena, da moraju mijenjati strategiju. Kad smo sve to započeli, htjeli smo im dokazati da bi sada trebali primijeniti jedan posve drugačiji oblik ratovanja. Željeli smo da nam Rusi budu partneri, ne neprijatelji”, tako su mi objasnili. Dio tog plana bile su samonavođene rakete Patriot, koje su prvi put upotrijebljene u ratu u Kuvajtu. Upravo ovaj rat koji se vodio u Jugoslaviji od 1992. do 1995. bio je pogodan poligon za testiranje poboljšane verziju tog oružja jer je Jugoslavenska narodna armija, zbog činjenice da je bila opremljena sovjetskim obrambenim raketama, za NATO bila itekako koristan sparing-partner. Rat koji je povela JNA bio je iz naše perspektive iznimno koban, jer je takozvanoj drugoj strani (u ratu), dakle Hrvatima i Bošnjacima, nametnut embargo na nabavu oružja. Hrvati i Bošnjaci nisu imali oružja, a JNA bila je dobro naoružana, i to je oružje poslije došlo u ruke srpske vojske. Poslije su i Hrvati i Bošnjaci na različite načine i različitim kanalima došli do naoružanja. No evo čega mi je posebno žao: rat je trebalo zaustaviti puno prije. Rata uopće nije trebalo biti. Mi smo prije rata – kad kažem mi, mislim na obične ljude – predlagali miroljubivo rješenje, što je općepoznata činjenica. Pa i neki ovdašnji političari predlagali su miroljubiva rješenja. Predlagali smo da Jugoslavija ostane očuvana kao jedna labava konfederacija. Da se vanjska politika kreira zajednički, da vojska ostane zajednička, ali da svih šest republika dobije znatno veću samostalnost, kako je uostalom i predviđeno Ustavom bivše Jugoslavije koji je donesen 1974. Pa i mnogi lokalni političari predlagali su takvo rješenje. No tadašnji srbijanski vođa Slobodan Milošević imao je drugačije viđenje situacije. Zastupao je posve suprotno mišljenje – to su mi prepričale osobe koje su bile kod njega u službenoj međunarodnoj delegaciji, kako mu je navodno međunarodna zajednica predlagala da od jugoslavenske državne zajednice zadrži koliko želi i koliko može. Rekao je: “Ja imam vojsku, imam oružje, imam policiju, imam diplomaciju na svojoj strani. Treba, dakle, iskoristiti tu prevlast.”

Ostao sam zatečen kad sam nakon rata 1996. u Ottawi, u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova, na kraju jednoga dugog razgovora čuo da je Milošević također zločinac, ali da je on samo jedan od mnogih. “Mi znamo, gospodine biskupe, ko je kod vas glavni zločinac. Znamo da je to Milošević. No morate znati da on još ne smije pasti. Još nije obavio sve što treba obaviti.” Nakon toga taj je isti dužnosnik, u Ministarstvu zadužen za Evropu, napravio nedvosmislenu gestu rukom i nadodao: “Lako se igrati s marionetom.”

NACIONAL: A ko je povlačio konce?

To sam ih i ja pitao. “Pa mi, naravno”, odgovorili su mi. “Milošević još nije obavio sve što treba obaviti.” Tako mi je rečeno u Ministarstvu vanjskih poslova u Ottawi. A time su mislili na Kosovo – to je bilo to “drugo poluvrijeme”. Milošević je još to trebao odraditi. To se, nažalost, pokazalo logičnim, kad usporedim tu izjavu s izjavama nekih međunarodnih predstavnika koji su kasnijih godina došli u ovu zemlju. Dvije, tri ili pet godina nakon rata govorili su mi: “Gospodine biskupe, većina je međunarodnih predstavnika ovdje zato što misle samo na vlastiti džep. I to pod geslom: što gore, to bolje.” Što gore, to bolje. Nije li to problematično i zabrinjavajuće?

NACIONAL: Što to znači: što gore, to bolje? O čemu je riječ?

Što je situacija u Bosni i Hercegovini gora za narod, to je bolja za međunarodne predstavnike.

Britansko zapovjedništvo krši međunarodno pravo

Tokom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Katkad i slučajno, jer su se zatekli na licu mjesta. Poput jednog kamermana iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog neuobičajenog i brutalnog upada britanskih postrojbi u selo Majdan, u blizini Mrkonjić-Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio dokazuje vojnu akciju NATO snaga koje su željele “dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika. Štoviše, ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u bivšoj Jugoslaviji, dakle između 1992. i 1995., nego 1996. godine! Dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu i sadržaj okončati sve ratne aktivnosti. Članice evropske zajednice i NATO-saveza pokretale su, dakle nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje znače jasno kršenje međunarodnoga prava. Nevjerovatno i nepojmljivo postupanje o kojem, prema mojim informacijama, u izvještajima njemačkih medija nije bilo ni riječi.

Britanska je vojska upala u Majdan i protjerala stanovnike. Televizijski izvještaj jedne male nizozemske TV stanice, a koji je snimio taj kamerman, daje vrlo jasan prikaz hronologije okrutnosti i opasnosti u kojoj su se našli ti ljudi, koji u to vrijeme više nipošto nisu smjeli biti izloženi takvom napadu. Dokumentarac nedvojbeno pokazuje ko je odgovoran za taj ratni zločin. Britanski tenkovi s jasnim oznakama Velike Britanije ulaze u mjesto pred uključenom kamerom. Dakle, nije moguće nijekati da se to dogodilo. A postoje i mještani koji su tome bili svjedoci, pa i vi osobno, gospodine biskupe, koji ste stigli u Majdan, makar prekasno, kako ste mi sami pričali.

Stoga ne možemo govoriti samo o Srbima koji snose isključivu odgovornost za rat, već tu odgovornost snosi još najmanje jedna članica Evropske unije. Taj televizijski prilog navodi i činjenice koje se tiču pitanja odgovornosti i odgovornih za rat, zar ne?

Taj incident, taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku izgreda za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerovatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu. Tamošnji je upad zapravo, da se tako izrazim, bio svojevrstan “defekt” onih koji su se sada ovdje našli u šahmat poziciji i koji su došli kako bi pokazali svoje prljavo lice.

NACIONAL: Iz TV priloga mogli bismo zaključiti da više nikoga nije bilo ko bi “dovršio posao” – s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je neko dao zapovijed i rekao: Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi.

Točno! Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Niko nije čuo pozive upomoć domaćeg župnika Adolfa Višatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.

NACIONAL: U to se vrijeme još niste mogli slobodno kretati?

Da, zabrana kretanja još je bila na snazi. No zahvaljujući susretu s jednim nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, nijedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička nizozemska TV stanica KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, da je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena. Imam dojam da je taj čovjek, koji je vodio spomenutu vojnu akciju kao odgovorni zapovjednik, doista radio prema nečijem nalogu. Koliko je on osobno bio spreman na takav način provesti zapovijed u djelo, to je opravdano pitanje, no o tome ne mogu suditi. Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo.

To mi je bilo zanimljivo i zato što mi je i jedan bliski suradnik glavnoga srpskog zapovjednika generala Ratka Mladića, koji je bio logističar i koji je sudjelovao u razradi ratne strategije, rekao:

“Dobili smo zapovijed da ovdje ostane samo spaljena zemlja.” Tada sam ga oštro upitao: “Od koga ste dobili takvu zapovijed? Ko može narediti da se uništi jedan narod, ili dva naroda? Da se uništi život cijelog mjesta? U ime koje je civilizacije, kojih vrijednosti evropske civilizacije taj neko mogao dati takvu monstruoznu zapovijed?”

NACIONAL: Na to pitanje još čekate odgovor. No zašto baš to mjesto?

Majdan je igrom slučaja ostao kao jedna mala katolička oaza u Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tokom rata strašno zlostavljani, a neki i pobijeni, prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.

NACIONAL: Znači, to je bio završni posao koji je trebalo odraditi?

Apsolutno. Kako bi se još uništilo ono što “nesretnim slučajem”, sa stajališta odgovornih, tokom rata nije uklonjeno.

Da bismo razumjeli puno značenje tog događaja, možda i nije potrebno znati točan datum kada se dogodio upad britanskih vojnika u mjesto Majdan. No mora se naglasiti da se napad na Majdan zbio nakon objave Daytonskog sporazuma, takozvanog mirovnog ugovora.

Bilo je to počekom februara 1996. godine, dakle nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u decembru 1995.

NACIONAL: Je li vojna ofenziva bila svojevrsna reakcija na sadržaj sklopljenog Daytonskog sporazuma?

Protuofenziva Hrvata i Muslimana, pokrenuta potkraj rata, zaustavljena je međunarodnom naredbom pred Banjom Lukom.

Dayton je cijelo to područje ponovno predao Srbima. U vrijeme Daytona linija fronte bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No Englezi i Francuzi bili su protiv. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. “Hrvati ne smiju ući u Banju Luku”, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No Majdan je bio izvan te linije.

Pitao sam Kohla: “Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju.” Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe. Budući da Francuzi u NATO-savezu nisu bilo ko, nego imaju velik utjecaj, ostale su države podržale Francuze i dopustile da Srbi i dalje ubijaju i provode etničko čišćenje. Time su omogućili i daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je pak islamskom svijetu dalo povoda za njihovu snažniju prisutnost u Bosni. Sve je to bila jedna šahovska igra, prljava igra koju su veliki igrali s nama malima. Tako se ovdje žrtvovalo vlastite ljude da bi se velesilama poslije omogućilo ostvarivanje određenih ciljeva. Za te velesile ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići, koje su one nogom šutirale na jednu ili drugu stranu, kad bi im smetali na putu kojim su marširale.

Takvo ponašanje meni je apsolutno neprihvatljivo. Taj sam stav izrazio nebrojeno puta na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, i argumentirao ga u brojnim susretima s međunarodnim predstavnicima. Uvijek iznova postavljao sam pitanje: “Zašto mi, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, za vas nismo ljudi?” Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život. Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im niko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu k meni ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom.

Poravnati put istini

NACIONAL: No za to je potrebno da ljudi doznaju i spoznaju istinu.

Istina je nužan preduvjet nakon kojeg mora slijediti pravednost, no oprost je jači od pravednosti. Onaj ko može oprostiti je jači. Ako mi pravda i bude zadovoljena, ali ja ne oprostim, i dalje ostajem kao mrtav. I dalje sam nesposoban za konstruktivno djelovanje, za život okrenut budućnosti. Zato očekujem od vjernika, poglavito od kršćana, a ponajprije od katolika, da oprostom postanu predvodnici budućeg zajedništva dostojna čovjeka. To moramo učiniti jer se pozivamo na Boga koji je nama prvi htio oprostiti i koji nas je u Isusu Kristu pomirio sa sobom.

NACIONAL: Svako ko je upoznat s vašim iskustvom, vašim stavovima i vašim ciljevima, očekuje od vas odgovor što vi kao biskup možete pridonijeti procesu pomirenja i širenju istine.

Stoga ne mogu drugačije nego vas moram otvoreno pitati: Nije li Katolička Crkva i sama na tom širokom planu dosad zakazala, jer šuti i ništa ne poduzima, umjesto da kao svjetski raširena Crkva izrazi svoje zahtjeve i time pruži podršku ljudima u procesu opraštanja i pomirbe, kako ste to upravo opisali? Tako da ljudi znaju da njihova Crkva stoji iza njih. To je prvi dio mog pitanja o toj temi.

A evo i drugog dijela: Nije li time što i dalje miruje i šuti, svjetska Crkva uvelike pridonijela tome da vi kao biskup i ne možete imati toliki uspjeh kakav biste zasigurno imali uz punu podršku Katoličke Crkve? Ovako svojim nastojanjima zapravo trčite u prazno.

Zašto svjetska Crkva ne ustane i javno ne obznani da vi, kao biskup, govorite u ime cijele Katoličke Crkve? Pretpostavljam da se to možda na diplomatskoj razini i čini, ali ne glasno i ne javno. Na vaše pitanje je li Crkva zakazala, moram decidirano odgovoriti: Crkva sigurno nije zakazala, ali neki, osobito odgovorni predstavnici crkvene hijerarhije i službenih crkvenih organizacija.

Moguće da jesu. Sigurno ne zbog zloće. Možda zbog nedostatka informacija, iako su mnogi od njih od nas dobivali informacije mnogo puta, i uvijek iznova. Često sam razgovarao s mnogim službenim predstavnicima Crkve, s biskupima ili službenim predstavnicima crkvenih karitativnih organizacija. Molio sam ih mogu li učiniti nešto više za nas nego što su činili, da nam s vremena na vrijeme i raznim putovima pošalju životne prehrambene namirnice te pomoć za stanogradnju, a poslije i za ponovnu gradnju razorenih crkvenih objekata. Molio sam ih da nam pomognu spasiti ljude u ovoj zemlji, ovdašnju živu Crkvu: čovjeka pojedinca ili kao člana određene etničke skupine, naroda ili Crkve, ili kao člana našeg društva. Pitao sam ih mogu li se više založiti kod svojih vjernika i kod svojih političara kako bi i oni sami bili vjerodostojni o pitanju urednih političkih, nužnih ali manjkavih temelja u Bosni i Hercegovini. Jer ova zemlja, kao i svaka druga zemlja svijeta, a posebno Evrope, ima pravo razvijati se na dobrim temeljima i udomiti na odgovarajući način sve svoje stanovnike.

Drugim riječima, nije nam nužna samo njihova karitativna, materijalna, djelatna pomoć koja se tiče fizičkih potreba ljudi, već se mora utažiti glad, koja se odnosi na ljudsko dostojanstvo, na dostojanstvo ljudi stvorenih na sliku Božju.

Često su me moji sugovornici pitali: “Što zapravo trebate, gospodine biskupe?“, a ja sam im pokušao jasno objasniti da tre- bamo sve. “Hranu, odjeću, krov nad glavom, lijekove. Ali molim, oprostite, sve to treba i krava, ovca ili mačka, jer sve su to tjelesne potrebe. Naravno, hvala vam i na tome. No samo to nije dostatno. Zato vas poglavito molim, pomozite nam da dobijemo pravo na povrat onoga što nam je oduzeto. Pomognite nam da dobijemo svoja oduzeta ljudska prava u koja se ubraja i pravo na život dostojan čovjeka, u vlastitoj domovini, u vlastitom rodnom gradu, u svojoj vlastitoj kući. I vi za sebe tražite ta prava i uživate ih u svome gradu, u svojoj državi, u svojoj župi. Zašto ih ne omogućite i nama u Bosni i Hercegovini? Zašto ne vršite pritisak na političare u svojoj zemlji? Kao predstavnici Crkve ne možete se izravno angažirati, ali to barem mogu učiniti vaši vjernici, katoli- ci koji su u politici, oni mogu podići svoj glas kako bi svi doznali istinu o našoj situaciji i kako bi i druge potaknuli na promjene. Imate, mislim, obvezu zastupati “boje”, tj. zajednički stav naše Crkve u politici svoje države, a odgovarajućom kompetencijom i u međunarodnoj politici.

“To nije naša zadaća”, bio je najčešći odgovor.

NACIONAL: Nije li to kontradiktorno?

Reći ću još jedanput: Mislio sam da to mora biti naša zadaća, zadaća nas kao kršćana! Uistinu sam radostan što u tom pogledu od sadašnjeg pape Franje čujem jasne, uvjerljive, iskrene riječi.

Papa uvijek iznova poziva sve članove Crkve da se odlučnije zauzimaju za istinu obespravljenih ljudi i naroda, za pravedan mir među narodima i za poštovanje dostojanstva svake ljudske osobe. Papa Franjo potiče sve kršćane i kršćanske zajednice da budu otoci milosrđa. No kršćani ne smiju ostati zatvoreni u sebi, već se trebaju otvoriti i uključiti u život ukupnoga društva, a posebno u one dijelove društva koji su obespravljeni, siromašni, zaostali, zaboravljeni i u egzistencijalnoj opasnosti. Neposredno nakon što je bio izabran za papu, pri prvom službenom pozdravljanju, papa Franjo je sarajevskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću rekao:

“Znam da dolazite iz patničke Crkve, mučeničke Crkve.” U kasnijim susretima i osobnim razgovorima s kardinalom Puljićem i sa mnom kao predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, papa Franjo opetovano je izrazio svoju spremnost da nas “prvom prilikom” posjeti u Bosni i Hercegovini. Siguran sam da će to u dogledno vrijeme i učiniti. Nezaboravni papa sv. Ivan Pavao II. uvijek je glasno izražavao svoje stavove. Zajedno sa svojim najbližim suradnicima više od tristo puta reagirao je na apsurdnu, iznimno žalosnu situaciju u Bosni i Hercegovini. I nakon rata je više puta, a posebno kad smo kod njega bili u “ad limina” pohodu, iskoristio svaku prigodu kako bi upozorio na stanje u našoj zemlji. To je činio i prilikom primanja veleposlanikā Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Uvijek je upozoravao da još nije riješena situacija protjeranih. Ponajprije se to odnosi na katolike Bosne i Hercegovine. Zabrinjavalo ga je nasilno, fizičko istrebljenje Katoličke Crkve u BiH, što dokazuju brojni dokumenti.