_Scarlett_ wrote:
Kulturni zivot jedne zemlje, jednog grada, cine ljudi koji ih posjecuju.
Mozes kriviti politicare dok ne crknes,
Kad bismo mi cijenili i posjetili svoje kulturne ustanove, ne bi se svako malo gasili.
Cinjenica.
Glava me zaboljela čitajući more gluposti na prethodnim stranicama, ali ovo se mora komentirati jer je vrlo važno.
NE, ne čine 'kulturni život ljudi koji ih posjećuju' (šta god to značilo), već ga čini država D-R-Ž-A-V-A koja svojim konceptom, angažmanom, sredstvima i kadrom u tu kulturu ULAŽE, povratno i NEPOVRATNO, ne bi li od svog naroda, od svojih ljudi, načinila pristojne, inteligentne, produhovljene, prosvijećene pojedince koji će onda, takvi, svojim društvenim angažmanom unaprijediti svoju lokalnu i širu sredinu i svijet oko sebe učiniti boljim.
Kultura je skupa zajebancija, a iznos koji se povratno i NEPOVRATNO ulaže pokazuje stupanj razvijenosti određenog društva, pa je uvidom u iznos vrlo lako načiniti distinkciju između prosvijećenog, progresivnog društva i onog zaostalog, primitivnog, nargilaškog, kakvo je naše postalo zadnjih desetak godina.
Kultura se pokreće i ANIMIRA PLANSKI i ciljano, s vrha države prema nižem, od ministarstava do općine i škole, vertikalno i kapilarno, sve s ciljem da u glavu udari onog najglupljeg i dobaci do onih na dnu koji 'nikad ne idu u opsrevatorij' ili gdje već. (Napomenimo samo da tema, opservatorij, nije kultura već nauka N-A-U-K-A). Zadatak DRŽAVE je da planirane politike kulture sprovede kroz društvo, pa svojim aktivnostima svim pojedincima je učini dostupnom, a promocijom, radom na terenu i besplatnim sadržajima iskreira društvo u kojem će u taj muzej (ili opservatorij) ići svi, i oni koji bi, i oni koji ne bi, na prvu.
Dakle, DRŽAVA kreira i sprovodi PLANSKI aktivnosti kulture prema svojim, iskreiranim KONCEPTIMA, pa su oni i jedina adresa za žalbe i hvale. Individualni pristup svakog od nas nauci i kulturi je bez ikakvog utjecaja, ali je odličan pokazatelj državnih politika i onoga što su to ONI željeli napraviti od nas i od cijelog društva i kakvu su nam sudbinu namijenili. Nargila umjesto opservatorija u tri riječi govori sve o ovoj DRŽAVI, a ne o nama jer naš individualni pokušaj da se to zaustavi, ili aplauz nargili, govori tek ponešto o našem porijeklu, o sredini i vremenu u kojem smo se razvijali, i ništa dalje i više od toga.
DRŽAVA, ne ljudi...