Forum Klix.ba

splend wrote:ima i ona verzija, sando i raja mu sjedili negdje i rostiljali, i sando se kladio s jaranom da ce iducu utakmicu zaigrati na bilinom i tamo ga - vamo ga - iducu tekmu izmjena za celik - kad hladno ulazi sandokan sa brojem 10 na ledjima

Eborg wrote:

splend wrote:ima i ona verzija, sando i raja mu sjedili negdje i rostiljali, i sando se kladio s jaranom da ce iducu utakmicu zaigrati na bilinom i tamo ga - vamo ga - iducu tekmu izmjena za celik - kad hladno ulazi sandokan sa brojem 10 na ledjima

Morat ću se zaroviti u svoje arhive, prosto nevjerovatno mi zvuči. Kada je to bilo, krajem devedesetih?

Eborg wrote:A je li mu Sandokan ime, prezime ili nadimak?

shalla wrote:Dobra tema, čudi me da je nisam prije snimio...

Počeo trenirati '89 u Vrbanjuši, trener mi bio Sejfudin Tica, sa mnom u generaciji igrao Predrag Šimić (bio mi kapiten), treniralo se pravo žestoko kad skontam da smo bili dječica od 8-9 godina, bilesi imali 21-dnevne pripreme koje su uključivale treninge ujutru i popodne, ujutru kondicioni (trčanje po DIF-u), popodne trening sa loptom (treniralo se na šljakastom terenu koji je kasnije postao mezarje ) a nedjeljom se išlo na DIF na bazen pa se tu radile razne vježbe, trčanja kroz mali/plitki bazen i sl...
Igralo se tako 2-3 godine, odigralo se raznoraznih turnira u malom fudbalu (osvojili smo popularni FIS-ov turnir u našoj kategoriji), odigralo se i nekoliko utakmica na Koševu (jbg, za 10-godišnje dijete igranje na Koševu je bilo kao igranje na Wembleyu), sjećam se poraza od Sarajeva 3:1, pogodio sam prečku i poslije dao gol glavom, tad sam mislio za sebe da sam najbolji 10-godišnji igrač na dunjaluku Zanimljivost vezana za tadašnjeg trenera Ticu, imao je običaj apsolutno svakom dati nadimak po nekom poznatom igraču i prozove on mene Bebeto i ja sav sretan dođem poslije treninga kući i kažem mami "joj mama dao mi trener nadimak Bebeto", kaže stara mrtva hladna "čuj, jel to zato što imaš facu ko beba?". Od tog dana ne komentarišem sa ženama o fudbalu

Onda dođe jebeni rat i nisam se kako treba pokrenuo do 1996. godine kad sam otišao na trening FK Dobrinja i na prvom treningu mi odu prednja i zadnja loža (logično, nakon 4 godine statičnosti), 10 dana nisam na nogu mogao kako treba...
Tad je bilo jebeno iz razloga što smo trenirali na betonskom parkingu pa je dolazilo do čestih povreda a i Dobrinja kao kantonalac je tad igrala po raznim vukojebinama gdje je bilo lakše slomiti nogu nego dati gol tako da sam prilikom upisa na fakultet na mamino insistiranje batalio loptu... Nakon toga se odigralo milion raznoraznih termina na različitim lokacijama u Sarajevu (čak se jedno vrijeme išlo u Hadžiće na neki termin), danas se svelo na jedan termin sedmično na koji nažalost sve rijeđe idem jer me prepona već mjesecima boli (hoće to kad se udebljaš ko slon )...