Forum Klix.ba

occupylove wrote:vec duze vremena Kina gomila zalihe zlata , dragocjenih metala , rize , djecje hrane , mada nemaju nestasice
ne pitaju za cjenu , samo gomilaju zalihe strateskih materijala u tolikoj kolicini da im nestaje skladisnoga prostora
iz vise izvora i iz raznih medija se potvrdjuju te informacije
sta je razlog za takvo ponasanje Kineza ?
evo link sa linkovima , inace napominjem , uvijek sa zrnom soli prihvatati informacije iz vise raznih izvora ;

http://www.shtfplan.com/headline-news/t ... s_01092013

Gradske vlasti Pekinga naredile su danas da se upotreba vozila državnih službi redukuje za 30 odsto radi smanjenja velikog zagađenja vazduha koje je u protekla tri dana zabeleženo u glavnom gradu Kine.

Bolnice u Pekingu preplavljene su pacijentima koji se žale na srčane i respiratorne probleme, a sajt državne agencije za kontrolu zagađenosti je nedostupan. Kompanija Hjundai suspendovala je proizvodnju automobila u Pekingu na jedan dan kako bi doprinela smanjenju zagađenja. Prema propisima Svetske zdravstvene organizacije, prosečna koncentracija najsitnijih zagađivača ne trebalo da bude veća od 25 mikrograma po kubnom metru vazduha. Koncentracija preko 100 mikrograma je nezdrava, a ako premaši 300 mikrograma deca i starije osobe ne bi trebalo da izlaze napolje. Rezultati zvaničnih merenja pokazali su da je aerozagađenje u Pekingu sinoć bilo 993 mikrograma po kubnom metru.

Tibetanska kriza zaslužuje da je se prisjetimo kao događaja koji je najviše obilježio kolektivni imaginarij nas zapadnjaka u proteklih nekoliko desetljeća.

1951., kineska je vojska umarširala u Lhasu, a potom je slijedilo zauzimanje svih većih gradova i pripojenje Tibeta NR Kini. Iako je Kina uložila ogromna sredstva u infrastrukturu, gospodarski razvoj Tibeta i podigla standard života, te dala Tibetu status autonomije, od početaka traje otpor Tibetanaca vlastima u Pekingu.

Mass-mediji u Europi, i na zapadu općenito, desetljećima nas obasipaju vijestima o 'borbi za slobodu redovnika', samospaljivanjima u znak prosvjeda protiv 'represije kineskih vlasti', porukama mira koje nam s tv-ekrana upućuje Dalaj Lama i iskustvima zapadnih hodočasnika koji su posjetili tu magičnu zemlju koja 'stenje pod kineskom okupacijom'. Razlog medijske pompe je posebna strateška važnost Tibeta i iz tog razloga ni u jednom trenutku ne smije doći do pada interesa javnosti.


Rijetki su oni koji mogu ostati ravnodušni na scene koje nam stižu putem malih ekrana i ne pokazati empatiju prema tibetanskom narodu. No, postoji ono vječno 'ali'. Suddeutsche Zeitung je prošle godine objavio članak, potkrijepljen obiljem materijala, svjedočanstvima samog Dalaj Lame, te ljudi koji su osobno sudjelovali u organizaciji pobune,te time šokirao dobar dio publike.

Dalaj Lama, Tenzin Gyatso, koji izgleda kao da je napravljen da se svidi publici i koji ima sve odlike tržišnog proizvoda, moleći za mir sklopljenih ruku u svakom kutku zemaljske kugle, pred tisuće i tisuće ljudi, uvijek pod budnim okom televizijskih kamera, priznao je kako je uz pomoć CIA-e pokrenuo rat kako bi se Tibet istrgnuo iz kineskog zagrljaja i time je raskrinkao mit koji traje više od 50 godina - mit o nenasilju. Dalaj Lama je dugi niz godina surađivao s američkim sigurnosnim službama, te naoružavao i slao redovnike u sigurnu smrt u potpunoj tajnosti, dobivši čak i Nobelovu nagradu za mir.

Suddeutsche zeitung je prvi dio članka naslovio "Heiliger Schein", (prividna svetost), aludirajući na činjenicu da nas upravo ona može često prevariti. Govoreći o ulozi USA u čitavoj ovoj nevjerojatnoj priči je osoba koja je dobro upućena u cijeli događaj, John Kenneth Knaus, 89-ogodišnji bivši agent CIA-e , koji se susreo s Dalaj Lamom 1964. u njegovom domu u egzilu u Dharamsali, u Indiji.

'Za njega, ja sam bio karika koja ga je povezala s nasiljem, koje kao budista nikako nije mogao odobriti', objasnio je Knaus, koji je u međuvremenu dao intervju i američkoj redateljici Lisi Cathey za njen film 'CIA in Tibet', koji je trebao izaći tijekom 2012. godine. Süddeutsche piše kako će film dokumentirati 'jedan rat ekstremno krvav i nasilan, te već duže vremena zaboravljen, vođen od strane Tibeta od 1955. do početka 70-ih godina i u Nepalu s početkom 1959'.

U filmu Lisa Cathey izjavljuje kako je i njezin otac bio jedan od vojnih instruktora u obuci tibetanskih gerilaca u vojnom kampu smještenom u Rocky Mountains u Coloradu, zoni na tri tisuće metara nadmorske visine i pokrivenoj snijegom, jako sličnoj Himalajskoj visoravni. Njemački dnevni list piše kako je CIA 'uvježbavala tibetanske pobunjenike, opskrbljivala ih tonama oružja za borbu protiv zajedničkog neprijatelja, tj. komunističke Kine, slala godišnje 180 tisuća dolara financijske pomoći Dalaj Lami (osobno)'. Potom, podastirući nepobitne dokaze, navodi 'kako su dva starija brata Dalaj Lame ubrzo uspostavili i ojačali kontakt sa CIA-om, koja je potom postala glavni sponzor pobune u Tibetu'.

Članak sa svojim šokantnim otkrićima je potrijepljen jednom posebno uznemirujućom fotografijom, snimljenom 1972. koji prikazuje Dalaj Lamu u jeepu kako prolazi ispred postrojenih specijalnih jedinica tibetanske vojske u Chakrali u Punjabu. U jednom memorandumu CIA-e iz 1968. stoji da je 'program za Tibet utemeljen na obvezama koje je američka vlada postpisala sa Dalaj Lamom od 1951. do 1956., što je godina u kojoj je CIA pokrenula operaciju 'ST Circus' (kodno ime za 'Cirkus Tibet'). Objektiv je bio 'održavati u životu politički concept autonomije Tibeta', nakon okupacije od strane Kine 1950. g., i stvoriti 'potencijal otpora protiv moguće političke evolucije komunističke Kine'.

Od tog trenutka, na otocima Južnog mora, CIA je s jednim bratom Dalaj Lame koji je služio kao prevoditelj, podučavala pobunjenike u pucanju iz pješačkog naoružanja, te kako ubijati, minirati i proizvoditi bombe. Potom je bombarder B-17 bez oznaka, a kojim je upravljao poljski pilot i češki tehničar, padobranima spustio prve pobunjenike na Tibet. Svi su o vratu nosili medaljon s likom Dalaj Lame, a koji je sadržavao kapsulu cijankalija s kojim su si trebali oduzeti život u slučaju da budu zarobljeni od strane kineskih vlasti.

Praćen pobunjenicima uvježbanih od strane CIA-e , Dalaj Lama je u proljeće 1959. prebjegao preko planinskih lanaca u Indiju gdje je zatražio azil i gdje je proglasio opću nenasilnu pobunu. Tijekom bijega njegova pratnja je bila u stalnom kontaktu radio vezom s agentima CIA-e. U južnom Tibetu bilo je aktivno osamdeset i pet tisuća boraca, koji su pod imenom Chushi Grangdrug ('Četiri rijeke i sedam planina'), djelovali u manjim postrojbama da bi se mogli suprostaviti premoćnoj kineskoj armiji, tjesno surađujući s američkim obavještajcima čitavo vrijeme.

U dokumetu, u posjedu BBC-a, jedan bivši tibetanski borac objašnjava halucinantne detalje o svojoj nerazumljivoj okrutnosti,i govori: 'ubijali smo što je više moguće. Kada bismo ubijali životinju, morali smo izmoliti molitvu, no kad bi ubijali Kineze , niti jedna molitva nije prešla preko naših usana'.

U tajnom memorandumu CIA-e stoji da 'tibetansko vodstvo smatra tu postrojbu kao vojno krilo vlade u egzilu'. Vojne aktivnosti pobunjenika su se okončale 70-ih godina, nakon tajne posjete Pekingu, tadašnjeg državnog sekretara Henrya Kissingera, dok je Dalaj Lama i dalje ostao financijski i politički potpuno ovisan o State Departmentu. Po završetku vojne avanture, tibetanski religijski vođa se mogao u potpunosti posvetiti - širenju svoje poruke mira po svijetu.

Kada je riječ o Dalaj Lami u njegovim aktivnostima i nakon oružane pobune nailazimo na nerazumljiva proturječja. Duhovni vođa, koji širi poruke mira i ljubavi, zauzima čudan stav kada je u pitanju nuklearni program Indije; stav dosljedan zapadnih političara koji pragmatično postupaju po zakonitostima realpolitike. Podsjetimo kako je Eisenhower Nehruovoj Indiji odobrio razvoj nuklearnog programa pod uvjetom da u Dharamsali 'ugoste' Dalaj Lamu i njegovu svitu u egzilu.

Kao dokaz prijateljstva Sjedinjene Države ga i danas financiraju preko Nacionalne zaklade za demokraciju (National Endowment for Democracy - NED) i tako od Tibeta čine vječnog političkog gubitnika. Dalaj Lama je u jednom navratu izjavio kako je uplitanje SAD-a u kinesko-tibetanski sukob dovelo do situacije da je praktično nemoguće 'raskinuti to prijateljstvo'.

Još jedna mrlja u karmi duhovnog vođe je to što nije rehabilitirao kult Dorje Shugden, koji se smatra heretičkim još od vremena petog Dalaj Lame, a što je u suprotnosti s njegovim zalaganjem za dijalog među religijama. Na konferenciji u Zürichu je izjavio kako je to apsolutno u suprotnosti s učenjem 'lamaista', te na taj način indirektno podržao proganjanja i represiju nad pripadnicima kulta Dorje S., a koje provode 'žute beretke', tj. sljednici njegovog učenja.

Glavni razlog zbog kojeg je stvoren mit o liku i djelu Dalaj Lame je strateški interes atlantskog saveza u toj dalekoistočnoj regiji, koja uglavnom živi od turizma i uzgoja jak-ova, te poljoprivrede. Iako ne posjeduje nikakve resurse, ima povijesnu ulogu kao 'most' između indijskog potkontinenta i kineskog teritorija i to je razlog zašto je Tibet toliko važan za oba naroda.

Peking je to očigledno shvatio još od samog početka i odlučio ga pripojiti svom teritoriju usprkos britanskom protivljenju, koji su od Tibeta htjeli napraviti 'tampon državu' između dvije svjetske velesile. Kinezi su osporili takozvanu 'Liniju McMahon' (McMahon Line), ugovor iz 1914. koji je Tibetu jamčio neovisnost, kako bi Britanci lakše branili svoje kolonijalne posjede u Indiji. Kinezi tvrde kako je Tibet u svojoj povijesti uvijek bio dio Kine. Spor oko Tibeta s kolonijalnim vlastima u Indiji i kineski stav oko Kashmira, desetljećima će opterećivati odnose između Pekinga i New Delhija.

No, u posljednje vrijeme se Kina i Indija sve bolje sporazumijevaju (osim 1998. kada je Indija vršila nuklearne pokuse). Prilikom posjete Indiji, 2010., kineski premijer Wen Jiabao je izjavio kako je 'nužno staviti po strani teritorijalne sporove zbog poboljšanja trgovinske suradnje'.

'U tijeku su velike političke i gospodarske promjene na globalnoj razini. Važno je da se naše zemlje podržavaju u surađuju jedna s drugom. U nova, moderna vremena moramo ući zajedno', izjavio je kineski premijer, Wen Jiabao.

Jedan od najvećih kineskih projekata je željeznica Qingzang, koja će još više učvrstiti dobre odnose između Kine i Indije, budući da su u tijeku pregovori sa izgradnju južnog odvojka, koji bi išao preko Nepala do Indije.

Mao Ze Dong je sanjao o njoj nazvavši je 'Nebeski vlak'. Ona povezuje Tibet s ostatkom Kine, a dovršena je 2006. Kinezi su uložili svo znanje i tehnologiju kako bi izgradili prugu i vagone koji mogu izdržati uvjete na ekstremnim visinama. Povezivanje Lhase s Pekingom omogućava obostranu robnu razmjenu, a istovremeno s prugom otvorena je i luka u gradu Nathu La, koja je godinama bila zatvorena zbog sukoba s Indijom.

'Nebeski vlak' i luka Nathu La su temelj za dogradnju južnog kraka željeznice koja će izbiti na Indijski ocean, a mnogi to vide kao glavni ako ne i jedini razlog zašto Sjedinjene Države toliko žarko žele 'slobodni Tibet', jer je to jedini način da unesu razdor između dviju azijskih supersila.

Težnjama Tibetanaca treba pristupiti bez predrasuda. Nužno je međutim konstatirati kako je nemoguće na tako naivan i od strane SAD-a instrumentaliziran način ostvariti svoje težnje. Iza toliko razvikane tibetanske neovisnosti opet se nazire težnja za svjetskom dominacijom.

U svom nastupu na MSNBC-u Sanders je izjavio:"Imamo najneravnopravniju raspodjelu bogatstva i prihoda od bilo koje značajne države na zemlji, gore je danas u SAD-u nego u bilo koje vrijeme od 1928. godine prije Velike depresije." Sanders se pita je li moralno i prihvatljivo da gornjih 1% stanovništva posjeduje više od 35% bogatstva dok istovremeno donjih 60% stanovništva posjeduje 2,3% bogatstva. Najšokantniji podatak koji Sanders navodi je sljedeći: "U 2010. godini 93% svih novih novčanih prihoda otišlo je gornjem sloju od 1% stanovništva, dok je preostalih 99% stanovništva uprihodilo preostalih 7%."

"Velike korporacije koje uživaju rekordne profite - najbogatiji ljudi – fenomenalno su dobro. Oni ne sjede na svom novcu, oni trpaju ogromne količine novca u politički proces tako da bi dobili još više poreznih olakšica, veću sposobnost da povjere poslove vanjskim suradnicima, veću sposobnost da pohrane svoj novac u poreznim utočištima na Kajmanskom otočju." – rekao je Sanders.

U proteklih 30 godina eksplodirala je nejednakost u dohotku između gornje petine stanovništva i donje petine stanovništva. "U Sjedinjenim Američkim Državama kao cjelini najsiromašnija petina kućanstava imala je (2012. godine) prosječan prihod od 20,510 dolara, dok je gornja petina imala prosječan dohodak od 164.490 dolara - osam puta više, ovaj omjer vrha i dna premašuje 8,0. Za razliku od toga, u kasnim 70-tim godinama, nijedna država nije imala omjer veći od 8,0."

"Sjedinjene Države trenutno imaju veću nejednakost dohotka od Pakistana ili Obale Bjelokosti, prema studiji ThinkProgressa koristeći podatke iz CIA Factbook-a. Nejednakost dohotka u Sjedinjenim Američkim Državama je zapravo veća nego u bilo koje drugo vrijeme u modernoj povijesti od Velike depresije."

Postavlja se pitanje što je stvorilo te nespojive uvjete? "Stagnacija plaća je dio jednadžbe, prema studiji Instituta za ekonomsku politiku. Na nacionalnoj razini, najbogatija petina doživjela je rast u prihodima od 2.550 dolara godišnje tijekom tri desetljeća, dok je donja petina iskusila dobitke od samo 1.330 dolara tijekom cijelih 30 godina. U 11 država, studija navodi da je prosječni dohodak gornjih pet posto stanovništva narastao za više od 100 tisuća dolara. Najveći porast koji je bilo koja država zabilježila kod donjih pet posto stanovništva iznosio je samo 5,620 dolara."

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Joseph Stiglitz autor je knjige "Cijena nejednakosti: Kako današnje podijeljeno društvo ugrožava našu budućnost". Stiglitz tvrdi da produženje politike nejednakosti, u kojoj 1% Amerikanaca kontrolira 40% bogatstva potkopava ekonomski rast, vodi u eroziju demokracije i dovodi do porasta nestabilnost američkog društva. Osim toga: "Američka dohodovna nejednakost predstavlja zastrašujuću sablast za globalno gospodarstvo."

"Rizik je da će srednja klasa biti sve teže i teže pogođena i da će prosperitet biti samo za nekolicinu na vrhu. No srednja klasa je važna za stabilan rast i jaku demokraciju. Kada društvo postaje sve više i više podijeljeno, postaje sve više upravljano klasom i vrlo je teško da demokratski procesi dobro funkcioniraju u takvom društvu."

Stiglitz je frustriran što društvo radi toliko malo da ispravi neravnopravnosti u Americi. Na pitanje koje lekcije SAD može uzeti od drugih zemalja, Stiglitz odgovara: "Govorim o Brazilu u svojoj knjizi, i o tome kako su bili sposobni smanjiti svoju razinu nejednakosti, iako oni još uvijek imaju puno toga za napraviti. Francuska obično ima prilično stabilnu jednakost, ali je vrlo nedavno došlo do povećanja njihove nejednakosti. Skandinavske zemlje su zadržale relativno visoku razinu ravnopravnosti i jednakosti prilika."

Stiglitz napominje da je Amerika promijenila smjer oko 1980. u vrijeme kad je Reagan došao na vlast. Što se sredine distribucije dohotka tiče, Stiglitz navodi: "Kao što sam napomenuo u svojoj knjizi, medijan dohotka za muškog radnika danas je niži nego što je bio u 1968. godini."

"Unatoč tome što je bogata zemlja, oni na dnu u Sjedinjenim Državama imaju neadekvatnu zdravstvenu zaštitu i hranu. Kada sam posjetio Indiju ove godine, sjećam se kako su mislili da je skandalozno da svatko nema pristup hrani. Ljudi u drugim društvima vide to kao nedostatak čovječnosti. Dijete rođeno u siromašnoj obitelji treba barem imati pristup odgovarajućoj hrani i zdravstvenoj skrbi."

Kina ima isti problem s neravnopravnošću dohotka kao i SAD. Koristeći Gini koeficijent, standardan ekonomski pokazatelj nejednakosti dohotka, pokazuje se da je situacija u Kini na papiru nešto gora od situacije od SAD-u. Ove godine Kinezi su službeno objavili Gini koeficijent za 2012. godinu koji iznosi 0.474, dok zadnji službeni Gini koeficijent SAD-a iz 2010. godine iznosi 0.469. Niži Gini znači veću jednakost raspodjele dohotka. Jednakost raspodjele dohotka najbolja je u Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj koje imaju Gini manji od 0.3, dakle na jednakoj razini Jugoslavije iz 80-tih koja je imala 0.27 ili Sovjetskog Saveza 0.25-0.28.

Kao prvo, razlika nije u boljoj raspodjeli dohotka, nego u trenutno boljoj raspodjeli bogatstva. Bogatstvo nije samo dohodak već se ono sastoji od sve financijske i fizičke imovine umanjene za obveze. Američka studija o distribuciji svjetskog bogatstva objavljena 2006. godine pokazuje sljedeće: "Raspodjela bogatstva je nedvosmisleno više neravnopravnija nego raspodjela dohotka u svim zemljama koje omogućuju usporedbu." Studija objavljena 2006. godine je među prvim takvim studijama, a utemeljena je na podacima iz 2000. godine. Te godine je kineski Gini koeficijent za dohodak iznosio 0.412, dok je američki bio 0.408, no raspodjela ukupnog bogatstva, dakle Gini za bogatstvo, iznosio je 0.550 za Kinu i 0.801 za Sjedinjene Američke Države. Samo je Japan imao ravnopravniju raspodjelu ukupnog bogatstva od Kine, dok su Sjedinjene Američke Države spale u red najmanje jednakih država po raspodjeli bogatstva.

Kao drugo, pitanje je pristupa. Stiglitz je opisao mrtvilo s kojim se u SAD-u prilazi ovom problemu: "Radimo toliko malo da ispravimo nejednakosti u svojoj zemlji." U Kini je odmah Ma Jiantang, direktor Državnog zavoda za statistiku izjavio "Statistika je naglasila hitnost da naša zemlja ubrza reforme u raspodjeli dohotka kako bi smanjila jaz u bogatstvu."

Spominju se dva rješenja, prvo; udvostručivanje BDP-a i BDP-a po glavi stanovnika do 2020. godine, kako za urbano tako i za ruralno stanovništvo. Ranije spomenuti Ma Jiantang smatra da to nije dovoljno. On kaže: "Kina treba nastojati bolje distribuirati kolač svog gospodarskog rasta, dok ga istovremeno pokušava učiniti većim, i nastojati da niska i srednja primanja stanovnika rastu brže."

Kina je godinama imala rapidan ekonomski rast, a velika nejednakost u raspodjeli dohotka jedna je od posljedica toga. Kina više ne smije posvećivati pažnju samo ekonomskom rastu jer će to s godinama dovesti do različitih problema unutar društva što će se u krajnjoj liniji odraziti i na politiku i ekonomiju.

U ovom zaključku osvrnut ću se na teoriju Deng Xiaopinga. Deng Xiaoping, utemeljitelj kineskog ekonomskog čuda, najpoznatiji je po izjavi "Nije bitno je li mačka crna ili bijela, bitno je da lovi miševe". Mnogi na Zapadu su njegove izjave o bogatstvu smatrali pobjedom kapitalizma nad komunizmom, dok su se komunisti zgražali njegovim pristupom. Neovisno od toga, da vidimo što je Deng Xiaoping zaista zastupao. Koncept "zajedničkog prosperiteta" igra ključnu ulogu u Dengovom poimanju socijalizma. Deng: "Mi se držimo socijalističkog puta kako bi postigli krajnji cilj zajedničkog prosperiteta, no nemoguće je sve regije razvijati istim tempom." Poticanje nekih područja i ljudi da bi se prvi obogatili usmjereno je na guranje sve više i više ljudi da postanu bogati i prema cilju zajedničkog prosperiteta. Velike razlike između dohodaka ljudi tijekom procesa bogaćenja treba rješavati savjesno što podrazumijeva pažljivo i vješto rukovanje. Visok dohodak je dopušten, no na njega moraju biti nametnute stroge regulatorne mjere.

Kako oni koji su postali bogati pomažu zajedničkom prosperitetu pojašnjava Wu Hu: "Da bi se postigao cilj zajedničkog prosperiteta, neke ljude, neka područja treba prvo poticati da se prvi obogate, tako da oni mogu pomoći zaostalim krajevima da se ostvari zajednički prosperitet."

Prva faza, da neki ljudi postanu bogati se ostvarila, sad je pitanje hoće li se, kako, i u kom omjeru se može ostvariti zajednički prosperitet?

Kina je upozorila SAD kako će nove sankcije, koje pogađaju pojedine kineske kompanije zbog trgovanja s Iranom, naštetiti odnosima između Pekinga i Washingtona. "SAD treba popraviti svoju pogrešnu politiku", istaknula je glasnogovornica kineskog ministarstva vanjskih poslova, Hua Chunying.

"Američke mjere ozbiljno krše norme međunarodnih odnosa i štete kineskim interesima. Kina poziva SAD da odmah isprave svoju pogrešnu politiku, ukinu iracionalne sankcije prema relevantnim kompanijama i pojedincima te prestanu poduzimati poteze koji štete kineskim interesima i odnosima između Kine i SAD-a", stoji u službenoj izjavi kineskog ministarstva vanjskih poslova.

SAD je jučer nametnuo sankcije nekolicini kineskih kompanija pod optužbom da su trgovale s Iranom s predmetima koji su zabranjeni prema novim američkim sankcijama. Prema dokumentu koji je objavljen na stranicama američke Vlade, sankcije su stupile na snagu 5-og veljače.

occupylove wrote:explozivan razvoj Kine , se vidi i iz svemira

Jedna sestina svjetske populacije polako ali sigurno postaje dio globalne kapitalisticke mase, sto znaci veci jaz izmedju bogatih i siromasnih, ali i vise medjusobne saradnje i trgovine i manje destabilizirajucih faktora, odnosno generalno izjednacavanje stavova...

jeza u ledja wrote:Ma nije to nikakav kraj, svijet ce se nastaviti razvijati i mijenjati, ako bog da nabolje. Uvijek moze bolje.

Samo hocu reci da je dobra stvar za svijet sto vise ljudi koji si mogu priustiti zivot malo bolji od pukog prezivljavanja.

jeza u ledja wrote:Zedj za novim stvarima moze rasti, ali sve dok je covjek svjestan sta sve ima sto mu predaci nisu imali (zdravlje, informacije, tehnologija, transport, znanje, demokratija) bice zadovoljan tim napretkom.
Ako covjek misli da mu to u zivotu ne treba, onda je jebiga.....glup jer onda ima problem uopste sa cinjenicom da ima priliku da o tome misli.

occupylove wrote:sve ozbiljnijije natezanje izmedju Japana i Kine , oko spornih otoka
poslije incidenata i zamalo sukoba borbenih aviona dvije drzave , te ratnih brodova
uz sve jaci Kineski nacionalizam i nabildanu armiju , Kinezi vrse sada i kopnene pokrete svojih oruzanih snaga , u priobalnim provincijama najblize spornome podrucju
mora se uzeti u obzir i istorijski faktor , Japan je pocinio veliki genocid u II svjetskome ratu nad Kinezima
( oko 20 miliona ljudi su pobili a neki podaci tvrde i 50 miliona !)
sada Kinezi igraju i na kartu nacionalizma
dok Japan ima i svojih unutrasnjih problema i oko Fukushime i oko ekonomije , i politicke sukobe
takodjer postaje opet militantan
opasne igre Kineza i Japanaca ;

http://www.sott.net/article/258265-Chin ... signal-war

Challenger__ wrote:tako se Kina utapa u "kraj istorije". Tačka.

occupylove wrote:ova mashina kosta oko 40 miliona ( sitnica u poredjenju sa nato USA i Ruskim mashinama , vrhunske kvalitete , koje kostaju tri puta vise !)
zasto ne mozemo sami odluciti ko mora braniti nase nebo ( uz najmodernija oruzja protiv oklopa i tackastih ciljeva ?)
uz povoljnu cijenu ?
bez politickih pritisaka , samo plati i niko te nista ne pita ;

Gdje stoji onaj covjeculjak koji lupa glavom od zid?
jefferson

occupylove wrote:Jeffersone

Gdje stoji onaj covjeculjak koji lupa glavom od zid?
jefferson

pa pitaj kretene u pentagonu , ili u kompaniji u kojoj radis , oko milion mikroprecosora uz skandal F-35 je nestalo bez traga
o tome ne zelis raspravljati ?
ili ? mozda ? si debelo placen da sutis ?
'strucnjak "?

occupylove wrote:Jeffersone

Gdje stoji onaj covjeculjak koji lupa glavom od zid?
jefferson

pa pitaj kretene u pentagonu , ili u kompaniji u kojoj radis , oko milion mikroprecosora uz skandal F-35 je nestalo bez traga
o tome ne zelis raspravljati ?
ili ? mozda ? si debelo placen da sutis ?
'strucnjak "?