Kemica javlja da se Nurko vratijo izlova:
“Jarane, davdis Nurke, digo nos, nemere se sanjim nipricat vise! Ufatijo ono Krmme i sad je niko ko on!”
“Pa kako je uspio?”
“Kaze on “Sve tije u tehniki – kad je ono Krmme opet nakratko izletilo iz svoje sume, jasam zaviko “Stojkrme, stani!”, ono stade zbunito i jati se onako obrusim nanjega i ufatim ga zivoga!”. Mozhsh mislit Nurkine tehnike!”
“I sta je uradio sa krmetom?”
“Odnio ga u Dom Kulture u Zlovrhovitiche.I to u knjiznicu!”
“Tamo??? Zasto tamo???”
“Pa posto je to jedina prostorija koja je uvijek prazna – neces valjda zivo krme ukafanu. A i oče da mu bidne registrirano uknjige – nekse zna koje Nurko, najbolji lovac nakrmadi.”
“Dobro Kemica, a sta ima novo kod tebe?”
“Pa, eto, trenutno sam u fazi mazanja – dok sam bijo uTroji, ufatijo sam malo vishe hrecegovackoga sunceta pa samti izgorijo pokozi, ito, daizvines, po zadnjici. Ma nemoguti ni sjest, sve sami plikovi, moramti lezat potrbuske.”
“Cuj, kako to?”
“Pa kad sam bijo kod onije zidina, jena turistkinja Shvabica meje prepoznala, bila kod mene umuzeju skoro i ja joj se dopo pravo. Zove me da idemo iza zidina, ja kazem bjezi bona, cuce Mensura, kaze ona nemora da zna, te ti se ja prevarim i sanjom iza onije zidina. Itako timi 3 sahata, jel ,kuces manje, a poshto sam ja bijo gornji – eto ti belaja.
Nego, imash li ti malo masla, bash mi jutros nestade kad me je Mensura mazala.”
A janjicare pogledam kad ti sljedeci put navratim u radnju. 
