kerima1 wrote:
Mozes li to ovdje postaviti o tim zlocinima.
Treći dio:
U arapskim izvorima ova bitka je poznata pod imenom
„Napad na Benu Kurejza“, ali također i kao
„Masakr Benu Kurejza“. Opsada i masakr koji je uslijedio poslije predaje, odigrao se 627. godine. Poslije 25 dana opsade, kada je postalo jasno da se ovo jevrejsko pleme ne može odbraniti u svojim utvrdama i kućama, njihov vođa Ka’b ibn Asad je tražio od Muhameda da pregovaraju sa Abu Lubaba ibn Abd al-Munirom, jednim od vođa arapskog plemena Benu Avs (Aus), tradicionalnim prijateljima plemena Benu Nadir. Prema arapskom istoričaru Ibn Ishaku:
„Abu Lubaba je osjećao žaljenje za jevrejske žene i djecu koja su plakala i kada su ga pitali za savjet šta da rade on im je sugerisao da se bezuslovno predaju ili će u protivnom, pokazavši im gestikulaciju rukom, biti zaklani“.
Sljedećeg jutra, po njegovom odlasku oni se predadoše, a muslimani zauzeše njihova utvrđenja i radnje, i potom pobiše sve muškarce. Pomenuti Ibn Ishak dalje kaže (strana 686.) da je potom Abu Lubab rekao: „Da sam znao da će se ovo desiti, ne bih se pomakao sa ovog mjesta i govorio neistinu u ime Allaha i njegovog Poslanika. Potom je otišao u džamiju i vezao se za stub i rekao: „Neću otići sa ovoga mjesta dok mi Allah ne oprosti ono što sam učinio“. Muhamed je (kasnije, o.a.)
rekao da mu je bilo oprošteno pošto je primio otkrovenje“.
Ono što je uslijedilo po predaji ovog jevrejskog plemena poznato nam je iz više arapskih i muslimanskih izvora.
Po predaji Benu Kurajza sljedećeg jutra, Muhamedu su pristupile vođe arapskog plemena Benu Avs (Aus) i založili se za njegovu blagost prema njima. Muhamed ih je zatim pitao da li bi oni bili zadovoljni ako jedan od predstavnika njihovog plemena bude izabran da odredi sudbinu Benu Kurejza. Oni su to prihvatili sa odobravanjem. I on tada izabra među njima Sa’d ibn Mu’adha, jednog od njihovih lidera. Muhamedov izbor ovoga čovjeka je bio veoma značajan i uopšte nije bio slučajan! Kako nam prenosi arapski istoričar Ibn Ishak, Sa’d je bio veoma poznat po svojoj reputaciji neprijateljstva prema Jevrejima. Primio je islam 622. godine kada je Muhamed došao u Medinu. U važnoj Bici kod Bedra 624. godine, vođenoj između arapskih plemena iz Meke (protivnika Muhameda) i muhamedovih pristalica iz Medine, teško je ranjen i jedva je ostao živ. Pomenuti istoričar Ibn Ishak kaže (strana 679) da je tada izjavio:
„O Allahu, pošto ti odlučuješ o ishodu rata između nas i njih, podari mi mučeništvo i ne dozvoli da umrem dok ne doživim ono što želim da vidim sa Benu Kurejza“. Ibn Ishak ga opisuje i kao
„...čovjeka nagle naravi“ (strana 675). U rukama tog i takvog čovjeka je bila njihova sudbina, a Benu Kurejza su to prihvatili verujući da je to u rukama njihovih tradicionalnih saveznika, plemena Benu Avs.
Arapski istoričar Ibn Sa’d u djelu svoje knjige
„Kitab al-Tabakat al-Kubra“ (
„Knjiga osnovnih izvora“) kaže:
„Poslanik Allahov, blagoslovio ga Allah, odredi Sa’d ibn Mua’dha da odluči o njihovoj sudbini. A on dade sljedeći nalog:
„Oni koji su dorasli za brijanje (odrasli muškarci) da budu ubijeni, a žene i djeca dati u robove i podijeljeni. Odmah zatim Poslanik Allahov, blagoslovio ga Allah, reče: “Ti si to odlučio u potvrdu suda Allahova, iznad sedam nebesa“. Poslanik Allahov, blagoslovio ga Allah, vrati se u utorak 7-og dana Zu-I-hidždže. Zatim naredi da se oni dovedu u Medinu gdje su iskopani rovovi na trgu. Poslanik Allahov, blagoslovio ga Allah, sjede sa Pratiocima (ashabima), dok su njih dovodili u malim grupama. A onda su im odrubljivali glave“.
I perzijski istoričar i teolog Al-Taberi bilježi ovu okolnost da su svi muškarci koji su dospjeli do punoljetstva ubijeni (
„Istorija“, tom 8., poglavlje
„Pobjeda islama“, strana 38).
I u
„Sahih al-Buhari“ (tom 4, knjiga 52, hadis 280), jednoj od šest hadiskih kanona islama (
”Kutubus-Site”) iz sunitske kolekcije, koju je sakupio perzijski musliman Muhamed ibn Ismail al-Buhari, u naraciji Abu Said al-Khudrija, o ovome piše:
„Kada je pleme Benu Kurejza bilo spremno da prihvati Sa’da (Sa’d ibn Mu’adha, o.a.),
Allahov Poslanik posla po Sa’ada, koji je bio blizu. Sa’ad dojaha na magarcu, i kada dođe, Allahov Poslanik mu reče: „pristupi svome vođi“. I Sa’ad priđe i sjede pokraj Allahova Poslanika koji mu reče: „Ovi ljudi (Jevreji plemena Benu Kurejza, o.a.)
su spremni da prihvate tvoj sud. Sa’ad reče: „Presuđujem da njihovi borci budu ubijeni, a da njihova djeca i žene budu uzeti kao zarobljenici“. Poslanik na to primjeti i reče: „O Sa’ade! Ti presudi njima kako bi presudio i gospodar Allah“. Skoro istovjetan tekst, također u naraciji Abu Said al-Khudrija, dat je na još jednom mjestu u pomenutoj
„Sahih al-Buhari“, i to u tomu 5, knjiga 58, hadis 148.
Kao i ranije citirani istoričar Ibn Sa’d, i istoričar Ibn Ishak u svojoj knjizi
„Osnivanje zajednice“, na strani 689, ovome opisu dodaje i sljedeću rečenicu:
„Ti si to odlučio u potvrdu suda Allahova, iznad sedam nebesa“. Inače, Ibn Ishak daje i sljedeći opis ovih događaja, pa kaže:
„I onda se oni predadoše, i Poslanik (Muhamed, o.a.)
ih dade zatočiti u Medini u četvrti al-Harith, a žene u četvrti al-Najar. Zatim Poslanik izađe na trg u Medini i dade iskopati rovove na njemu. Onda posla po njih i dade da im se posijeku glave u ovim rovovima, kako su oni dovođeni u grupama. Među njima su bili i neprijatelji Allaha, Hajaj bin Akhtab (Hadžadž ibn Ahtab, vođa jevrejskog plemena Benu Nadir, koji se poslije
„Bitke kod rovova“u aprilu 627. godine, sakrio u Medini kod sunarodnjaka iz plemena Benu Kurejza, o.a.)
i Ka’b bin Asad (Ka’b ibn Asad, vođa jevrejskog plemena Benu Kurejza, o.a.)
njihove vođe. Bilo ih je 600 ili 700, mada neki kažu i 800 ili 900. Kako su izvođeni u grupama pred Poslanika oni su pitali Ka’ba šta misli da će biti učinjeno sa njima. A on im odgovori: „Zar nikada nećete shvatiti? Zar ne vidite da stalno odvode grupu po grupu i da se niko ne vraća? Boga mi to znači samo smrt! Bićemo odvođeni dok Poslanik (Muhamed, o.a.)
ne pobije sve nas“. Hajaj ibn Akhtab je izveden vani odjeven u ogrtač sa cvijetovima na kojem su bile rupe veličine vrha prsta, sa svake strane, tako da ga niko više ne bi mogao koristiti, dok su mu ruke bile vezane užetom opasanim oko njegova vrata. Kada je ugledao Poslanika reče: „Tako mi Boga, ne zamjeram sebi što sam bio tvoj protivnik, jer oni koji napuste Boga (ovdje misli na svoga Boga, svoju jevrejsku vjeru, o.a.)
biće zaboravljeni“. Zatim priđe ostalima i reče: „Božije zapovijedi (ovdje misli na zapovijedi unutar jevrejske vjere, o.a.)
su jedine ispravne. Ove poruke i proglas, o masakru Sinova Izraela su zapisane“. Zatim kleknu i odsjekoše mu glavu“.
Broj od 600 do 900 ubijenih pripadnika plemena Benu Kurejza pominje i perzijski istoričar i teolog Al-Taberi (838.- 923.g., koji citira ranijeg arapskog
istoričara Ibn Ishaka) u svojoj knjizi
„Istorija“, tom 8., poglavlje
„Pobjeda islama“ (strana 35), kao i arapski istoričar i Muhamedov biograf Ibn Hišam (umro 833.g.) u svojoj knjizi
Al-Sira al-Nabavija (
„Život Poslanika“).
Već pomenuti srednjovjekovni arapski istoričar Ismail ibn Kathir (1301.– 1373.g.) u svom radu
„Tefsir“ (
„Tefsir ibn Kathir“, tumačenje Kur’ana), također nam pominje detalj o kopanju jama u koje će biti bacani pogubljeni Jevreji, pa on zapisuje sljedeće:
„Onda Poslanik Allahov naredi da se iskopaju jame, i oni iskopaše zemlju, i oni ih dovedoše sa rukama vezanim iza leđa, i odsjekoše im glave. Bilo ih je između sedamsto i osamsto. Djeca koja još bijahu nedorasla i žene su uzeti kao zarobljenici, a njihov imetak zaplijenjen“.
I više drugih hadiskih izvora na više mjesta, pominje ovo ubistvo, odnosno masakr odraslih zarobljenih muškaraca jevrejskog plemena Benu Kurejza. Tako nam perzijski islamski učenjak Abu Davud, sakupljač hadisa i autor četvrte, od šest glavnih zbirki sunitskih hadisa –
„Sunan Abu Davud“, u knjizi 38, hadis 4398, u naraciji jevrejskog adolescenta Atija al-Kurazija, kaže:
„Bio sam među zarobljenicima Benu Kurajza. Oni (ovdje misli na ashabe Muhameda, o.a.)
su nas ispitivali i oni kojima je počela rasti brada su bili ubijeni, a oni kojima nije, nisu. Ja sam bio među onima kojima brada još nije bila rasla“.
Još nekoliko hadiskih naracija i zapisa jasno i direktno govore o ovome. Šta više, način i ton njihovog zapisa često se u današnje vrijeme koristi kao
„poklik“ za anti-Jevrejske stavove i mržnju. Pa tako u „Sahih Muslimu“, poglavlje 16, knjiga 41, hadis 6985, u naraciji Ebu Hureira, piše:
“Allahov Poslanik, počivao u miru, reče: „Ne smije biti pauze dok borba muslimana protiv Jevreja traje, i dok ih muslimani ne pobiju, dok se Jevreji sakrivaju iza stijene ili drveta, a stijena i drvo ne kažu: „Muslimani, sluge Allahove, evo Jevreja iza mene, dođite i ubijte ga. Ali drvo Garkad neće to reći, jer
je to drvo Jevreja”. Iz iste knjige (41) više hadisa opisuje ovaj isti poklik: hadis 6981 u naraciji Ibn Omera, kaže:
„Allahov Poslanik, počivao u miru, reče: Borićete se protiv Jevreja, i ubijaćete ih dok čak i stijena ne kaže: „Dođite 'vamo, muslimani, ovdje je Jevrej (koji se sakriva iza mene), ubijte ga“, hadis 6982 u naraciji Ubejdulaha, kaže:
„Evo Jevreja iza mene“, hadis 6983 u naraciji Abdulah bin Omera:
„Allahov Poslanik, počivao u miru, reče: "Vi i Jevreji borićete se jedni protiv drugih dok i stijena ne progovori: „Evo Jevreja iza mene, dođi i ubij ga“, hadis 6984 u naraciji već pomenutog Abdulah bin Omera:
„Allahov Poslanik, počivao u miru, reče: "Jevreji će se boriti protiv vas, i vi ćete ostvariti pobjedu nad njima sve dok i stijena ne bude rekla: „Muslimani, ovdje je Jevrej iza mene, ubite ga“.
Drvo garkad je arapski naziv za drvo i bilje latinskog imena licijum iz porodice pupavki (velebilje).
U pomenutim muslimanskim hadisima je opisano kao „drvo Jevreja“
I u hadiskoj kolekciji
„Sahih al-Buhara“, u tomu 4, knjiga 52, hadis 176, u naraciji Abdullah bin Omera, piše:
„Allahov Poslanik reče: „Vi (misli se na muslimane, o.a.)
ćete se boriti sa Jevrejima, sve i dok se neki od njih ne budu sakrili iza stijenja. A stijenje će izdati njih rekavši: „O Abdullahu (slugo Allahov, o.a.)!
Evo Jevreja koji se krije iza mene. Ubij ga“. I hadisa 177, iz iste 52 knjige, sadrži skoro istovjetan tekst, samo u naraciji Ebu Hurejrea, kao i knjiga 56, hadisa 791, u naraciji Abdulah bin Omera.
U hadisima se nigdje ne pominje broj ubijenih pripadnika plemena Benu Kurejza, osim što navode da žene nisu bile ubijene, osim jedne. Ova okolnost jasno je navedena u hadisu
„Sunan Abu Davud“, u knjizi 8 -
„Džihad“ (
„Kitab al-Džihad“ – /Knjiga o svetom ratu – Borba na Allahovom putu/), hadis 2665, u naraciji Aišinoj (Aiša bint Ebu Bakr /612– 678.g./ jedna od žena, ujedno i omiljena žena Muhamedova, nosila je titulu
Umm-ul-Muminin –
„Majke vjerujućih“ /muslimana/), gdje piše:
„Ni jedna žena od Benu Kurejza nije bila ubijena, osim jedne. Ona je bila sa mnom, govoreći i smijući se iza leđa i svom snagom iz stomaka, dok je Poslanik Allahov (počivao u miru)
ubijao njen narod sabljom (odsjecao im glave, o.a.).
Iznenada jedan čovjek prozva njeno ime: „Gdje je taj i taj?“. Ona odgovori: „Ja sam ga ubila“. Ja je upitah: „Što si to uradila?“. A ona odgovori: “Osjećala sam ushićenje da to učinim“. Tada ovaj čovjek (musliman, o.a.)
uhvati nju i odrubi joj glavu. Neću nikada zaboraviti kako se glasno smijala, znajući da će biti ubijena“. Kako nam prenosi arapski istoričar Ibn Ishak u biografiji o Muhamedu, ona je tokom opsade od strane muslimana, bacila sa grudobrana mlinski kamen, koji je ubio jednog od muslimanskih napadača, Kalal bin Suwaida. Zato, kada su je prepoznali, bila je i ubijena zajedno sa jevrejskim muškarcima. Ovo je zapisano i u knjizi perzijskog istoričara i teologa Al-Taberija,
„Istorija“, tom 8, poglavlje
„Pobeda islama“ (strana 36 i 41).
Više muslimanskih izvora navodi da je neposrednu egzekuciju zarobljenih Jevreja vršilo i nekoliko ličnih Pratilaca (Ashaba) Muhameda, među kojima i njegov rođak i zet Ali ibn Ebu Talib (596.- 661.g.), kao i Al- Zubair al- Avvam (594- 656.g.), također rođak Muhamedov, kasnije jedan od najuspješnijih vojnih zapovjednika
„Rašidun armije“, istoimenog halifata iz vremena halifa Ebu Bakra i Omera).
Detalj sa minijaturnog crteža pod naslovom „Poslanik, Ali i ashabi u masakru zarobljenika jevrejskog plemena Benu Kurejza“, minijatura iz 19. vijeka, autor naslova Muhamed Rafi Bazil, sada se čuva u Britanskoj biblioteci (naslovna strana knjige „Naslijeđe džihada“, autora Andrewa Bostoma)