We alejkumu selam
Uvijek se sjetim stihova iz Mevluda Resada Kadica, onaj dio o Ramazanu. Podsjeti me na djetinjstvo.
Ramazan je bio, sveti blagi dan,
punih šest mjeseci, iz dana u dan,
Muhammed je proveo u pecini sam
na brežuljku Hira mislima predan.
Šaka slatkih hurmi i vode gutljaj
bili su mu hrana, skroman zalogaj,
živio je mišlju, hranio se njom,
žudio za Tvorcem cistom dušom svom.
Na krilima misli, u cežnji da zna,
dizo se do zvijezda gdje nur vjecni sja,
gdje pocinje svemir, gdje prestaje kraj,
gdje svjetovi plove, gdje je vjecni sjaj.
Gled'o vasionu k'o leptira roj,
beskrajne svjetove pitao za broj,
vracao se opet u pecinu sam
slušajuci tihog srca otkucaj.
Pitao je mrava kako pute zna,
i pauka crna kako zna da tka,
pit'o zraku sunca što blistavo sja
zbog cega se spusti ko mu reci zna?
Odgovora nema, duboko je skrit,
Muhammed ga traži kao tajnu nit,
pa polako tone u nemiran san,
cežnjama je smoren, bolno umoran.
Tad najednom kroz san ukaza se sjaj,
odjeknuše rjeci "pravedni ustaj!"
Muhammed se trže, doceka ga dan,
nigdje nikog nema, u pecini sam!
Kakve cudne rijeci satkao je san,
kako je uznosit ovaj blagi dan!
Zamori ga miso, prekide se let,
san joj sklopi krila, nesta zvjezdan svijet.
Muhammed je zasp'o, svladao ga san,
niceg više nema, sad je u snu sam...
U pecini opet ugnijezdi se mir,
pauk hitro nesta kao da je kriv,
mrav presrete mrava, prekidoše put,
Sunce navrh neba kao prsten žut,
dok pecinom jasan ne zacu se glas:
"Muhammede,Ikre!"cu se u taj cas.
Muhammed se prenu, zastade mu dah,
krvotok udara, srce stego strah,
znoj mu probi celo, cini se gori,
"Muhammede, UCI!"- Džibril mu prozbori.
"Ja uciti ne znam"- prošaputa on,
a Dzibril ce na to: "ponavljaj za mnom!"
I istina vjecna, ko uznosit san,
potece u dusu, Bozanski Kur'an.
Zamire Muhammed, slusa blagi glas,
otvara se dusa, uzvisen je cas,
odjekuju rijeci, sjajem gori dan
Kur'an Kerim slazi, Allah je vjecan!
Od stravicnog milja sav drhti ko prut,
s istinom je jedno, pred njim zvjezdan put.
Dvadest i tri ljeta darivo je Bog
Bozanskom istinom Miljenika svog.
Dolazio Dzibril ogrnut u sjaj,
primo smrtni covjek besmrtnicki dar.
