Inace, dobar elaborat zasto u Hrvatskoj dolazi do pozara.
ADMINISTRATIVNI PEPEO HRVATSKOG KRŠA: KAKO SU "PAPIRNATE" ŠUME I TRGOVINA CO2 KVOTAMA ZAPALILI JADRANSKU OBALU
Suvremene ekološke i ekonomske politike Republike Hrvatske na prostoru jadranskoga krša proživljavaju svoj najdramatičniji slom upravo u ljetnim mjesecima, kada se vatrena stihija regularno širi obalom od Istre do krajnjeg juga Dalmacije.
Dok službeni izvještaji katastrofalne požare od Pazina, preko Bala, unutrašnjosti Dalmacije, Lokve Rogoznice, Dugog otoka, pa sve do Pelješca i dubrovačkog Srđa redovito pripisuju ekstremnim klimatskim uvjetima i ljudskom nemaru, dubinska stručna analiza otkriva bitno drugačiji, duboko ukorijenjeni institucionalni uzrok.
Ti požari nisu tek nesretan hirovit čin prirode, već izravna, zakonita i dugoročna posljedica destruktivnog administrativnog manevra.
Riječ je o svjesnoj, lažnoj prenamjeni stotina tisuća hektara povijesnih krških pašnjaka u kategoriju šumskog zemljišta.
Taj proces, pokrenut unutar šumsko-gospodarskih osnova pod okriljem državnog poduzeća Hrvatske šume i resornih ministarstava, motiviran je profitabilnom geopolitičkom trgovinom unutar klimatskih politika Europske unije, točnije manipulacijom sustavom ugljičnih kredita i kvotama za emisije ugljičnog dioksida (CO2).
Ekonomsko-politička pozadina ove problematike seže u razdoblje intenzivnog usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s Europskim zelenim planom i Pariškim sporazumom.
Prema strogoj matematici klimatskih fondova, države članice ostvaruju izravnu financijsku korist, poticaje i trgovinske olakšice ovisno o tome kolika je površina njihovog teritorija pokrivena šumama koje djeluju kao prirodni ponori, odnosno apsorberi stakleničkih plinova.
U nastojanju da pred tijelima Europske Unije prikaže što veći kapacitet ugljične neutralnosti i time osigura milijunske poticaje, hrvatska je birokracija pribjegla apsurdnoj prekvalifikaciji terena.
Goli, ljuti krš, prostranstva kamena, niske šikare, makija i garizi, koji prirodno i povijesno nikada nisu bili ekonomska šuma već isključivo prostor za ekstenzivno stočarstvo, preko noći su u službenim dokumentima proglašeni šumskim zemljištem.
Da bi se taj status opravdao pred međunarodnim revizorima, institucije su se počele pozivati na rastezljive definicije Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO).
Prema tim kriterijima, čak i najbjedniji oblici degradirane vegetacije i rijetko obraslog krša mogu se podvesti pod pojam šume pod izlikom zaštite tla od erozije.
Papir je tako podnio golemu laž, ali stvarni prostor krša tu birokratsku manipulaciju nije mogao izdržati bez katastrofalnih posljedica.
Glavni i najpogubniji nusprodukt ove administrativne prenamjene bio je frontalni rat koji je država povela protiv lokalnih stočara i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Kako bi se fiktivne šume očistile od uplitanja privatnog sektora i kako bi Hrvatske šume zadržale apsolutni monopol nad tim prostorom, započeo je sustavni progon stoke s krških pašnjaka.
Izmjenama pravilnika i nametanjem drakonskih uvjeta, površine koje su lokalni ljudi stoljećima koristili za ispašu počele su se masovno brisati iz ARKOD sustava – nacionalne baze podataka o stvarnom korištenju poljoprivrednog zemljišta.
Hrvatske šume su potom, potpuno retroaktivno i bez ikakvih zakonitih ugovora, stočarima počele ispostavljati astronomske račune i pokretati ovršne postupke za takozvano bespravno "pašarenje".
U tom institucionalnom pritisku stvoren je nevjerojatan ekonomski apsurd.
Naknade za zakup neprohodnog, suhog kamenjara u zaleđu Zadra, Knina, Sinja ili u Lici postale su i do tri puta skuplje od zakupa najplodnijih, prvorazrednih poljoprivrednih oranica u Slavoniji.
Cilj je bio jasan: financijski slomiti i fizički otjerati stočare kako se na terenu ne bi zorno vidjelo da ono što se u Zagrebu i Bruxellesu vodi kao gusta šuma s golemim CO2 potencijalom, u stvarnosti predstavlja tek goli kamen i krški pašnjak.
Dugogodišnji pritisak na stočare doveo je do masovnog pražnjenja sela i drastičnog smanjenja broja grla krava, ovaca i koza na jadranskom području, čime je uništen najvažniji i ekološki najodrživiji obrambeni mehanizam protiv požara.
Stoka je kroz stoljeća funkcionirala kao prirodni, besplatni biocid i najučinkovitiji vatrogasac na kršu.
Redovitom ispašom, životinje su kontinuirano brstile i gazile mladu travu, nisko raslinje i makiju dok su još bili u zelenoj fazi.
Na taj način, prostor se održavao otvorenim, a količina zapaljive suhe tvari bila je svedena na minimum.
Danas, kada su pašnjaci ispražnjeni, stotine tisuća hektara krša pretvorene su u goleme, podivljale i potpuno zapuštene površine.
Tijekom dugih ljetnih suša, ta nekotrolirana vegetacija umire i pretvara se u nepreglednu, suhu masu koja predstavlja idealno gorivo.
Kada na takvom terenu izbije iskra, vjetar u svega nekoliko minuta pretvara suhu makiju u vatreni val koji se, zbog enormnih količina nagomilane biomase, širi brzinama koje ljudske snage ne mogu pratiti.
Dodatni element ove ekološke katastrofe krije se u promašenoj šumarskoj doktrini koja je, opet radi zadovoljavanja administrativnih kvota i prikazivanja šumskog fonda, desetljećima forsirala umjetno pošumljavanje krša alohtonim crnim i alepskim borom.
Umjesto da se potiče prirodna obnova autohtonih bjelogoričnih vrsta poput hrasta medunca ili da se prostor održava u formi otvorenih pašnjaka, jadranska obala i otoci planski su prekriveni borovim monokulturama.
Iz perspektive zaštite od požara, borove šume su prave tempirane bombe punjene smolom. Iglice koje padaju s borova stvaraju gust, izrazito kiseo i teško razgradiv tepih na tlu na kojem ne može rasti niti jedna druga biljka, a koji u ljetnim mjesecima postaje savršen potpaljivi materijal.
Kada požar zahvati takve sastojine, on trenutno prelazi u takozvani visoki ili krošnjasti požar koji razvija temperature veće od tisuću stupnjeva Celzijusa.
U tim uvjetima, zreli češeri alepskog bora djeluju poput eksplozivnih naprava.
Pod utjecajem ekstremne topline oni pucaju i lete stotinama metara uokolo, prenoseći užareno sjeme iza leđa vatrogasaca, čime se frontalna obrana mjesta čini potpuno nemogućom, a požarište multiplicira u sekundi.
Uzgoj lažnih šuma i eliminacija stočara posljedično su doveli i do potpunog kolapsa infrastrukture na terenu. Dok su prostorom upravljali lokalni ljudi i njihova stada, poljski i gorski putovi su se svakodnevno održavali prohodnima, suhozidi su se popravljali, a staze prema prirodnim izvorima vode i lokvama bile su očišćene.
Ti su putovi služili kao prirodni protupožarni prosjeci i linije s kojih se moglo sigurno braniti naselja.
Preuzimanjem krša pod isključivi birokratski monopol državnog poduzeća Hrvatske šume, koje nema niti ljudstva niti operativne mogućnosti fizički kontrolirati i održavati milijune hektara surovog i nepristupačnog terena, ti su putovi potpuno zarasli u neprohodnu džunglu makije.
Rezultat toga vidljiv je na svakom aktualnom požarištu duž obale.
Vatrogasne postrojbe redovito gube bitke u ranoj fazi izbijanja požara jer njihovi teški kamioni i navalna vozila fizički ne mogu prići vatrenoj liniji kroz zakrčene i zarasle šumske putove.
Obrana se stoga mora povlačiti sve do samih kuća i magistralnih cesta, čime se dopušta da se požar razvije do katastrofalnih razmjera.
Pravni epilog ove višegodišnje krize donio je prividnu pravdu, ali ne i stvarno olakšanje na terenu.
Udruga "Hrvatski krški pašnjaci" poduzela je pravne korake protiv institucionalnog nasilja, što je kulminiralo krajem 2023. godine povijesnom presudom Visokog Upravnog Suda Republike Hrvatske.
Sud je proglasio sporne odluke i pravilnike Hrvatskih šuma o prisilnoj naplati naknada potpuno nezakonitima, ocjenjujući njihovo postupanje kao pravno neutemeljeno kažnjavanje poljoprivrednika.
Nakon ove presude, uslijedio je niz pobjeda na lokalnim općinskim sudovima u Benkovcu, Kninu i Sinju, Splitu koji su redom odbacivali tužbe i ovrhe protiv obiteljskih gospodarstava, prisiljavajući državu na plaćanje golemih sudskih troškova.
Međutim, unatoč jasnim sudskim pravorijekovima, administrativni aparat na terenu nastavio je s opstrukcijama.
Ministarstvo poljoprivrede i Hrvatske šume počeli su koristiti druge birokratske prečace, poput dugotrajnog odugovlačenja i izravnog uskraćivanja potpisivanja ugovora o dugogodišnjem zakupu zemljišta.
Bez tog papira, Agencija za plaćanja u poljoprivredi (APPRRR) stočarima automatski uskraćuje ili drastično smanjuje prava na poticaje iz fondova Europske unije, čime ih se i dalje drži u ekonomskoj blokadi i perpetuira stanje praznog, zapaljivog krša.
U konačnici, sudbina jadranske obale koja svakog ljeta nestaje u plamenu predstavlja školski primjer onoga što se dogodi kada se stoljetni, prirodni suživot čovjeka, životinja i okoliša podredi apstraktnim birokratskim tablicama i financijskom mešetarenju klimatskim kvotama.
Država je na papiru stvorila stotine tisuća hektara bogatih, fiktivnih šuma koje tobože neutraliziraju ugljični otisak i donose profit kroz CO2 kredite.
U surovoj stvarnosti, izgonom stoke i zanemarivanjem prostora stvorena je golema ekološka bomba.
Dok institucije peru ruke pozivajući se na europske direktive, zakone i FAO definicije, stvarna cijena te papirnate zarade plaća se u spaljenoj djedovini, uništenoj bioraznolikosti, ugroženim ljudskim životima i pepelu koji prekriva jadranski krš.
Priroda je na najbrutalniji mogući način – vatrom – pokazala da odbija poštovati birokratske laži i da se prostorom ne može upravljati iz zagrebačkih ureda, već isključivo neposrednim radom na samoj zemlji.
tekst: Suzana Sladić
?
)
