duminjo wrote:superiska wrote:
U pravu si, nikad se ne zna, ali.... Da brak nije malo precjenjen? Zašto se mora biti u braku? To je, kao, svrha postojanja, šta li? Zar se ne može biti s nekim ko ti nedostaje, kako kažeš par dana, a da ne sklapaš brak s njim?
Ako s nekim zivis duže vrijeme, u braku si s njim. Papir ne mora da znaci Nesto. Bar meni, ne znaci nista.
Znam, znam, jasno. Nego, da preformulišem pitanje, je li svrha postojanja biti s nekim u braku na papiru ili bez papira (svejedno)? Brak je isforsiran, nametnut, nešto što okolina očekuje od svakog pojedinca. Od malih nogu nas
filuju brakom. Na tv-u su reklame bazirane na savršenoj slici porodice (tata, mama, braco, seka), okolina vrši pritisak
kad ćeš se ženiti/udavati? Pa kad se oženiš/udaš,
eh kad će dijete? Kad će drugo dijete? Itd, itd. Dakle, svi se trudimo da ispunimo očekivanja okoline.
A šta ustvari želimo?
Poslije braka, kojem je nakon dosta godina došao kraj (jako mlada sam ušla u isti), u kojem sam se ostvarila kao roditelj, stvorila divne uspomene, ne vidim koja je svrha da težim ka novom. Zar ne mogu bez braka ili zajedničkog života sa nekom osobom biti sretna? Zar će moja sreća i zadovoljstvo biti nešto manji ako imam nekoga ko živi odvojeno od mene a kad smo skupa provodimo super kvalitetno vrijeme?
Ili je, možda, preveliki strah upustiti se opet u brak? Svjesna sam ja i ovoga. Trauma
Veza da, brak ne
Ne znam raja za vas, možda ste vi duže razvedeni pa drugačije to gledate al' ja se ne vidim opet u braku

ali vas podržavam
I ko se oženi/uda (opet) lijepo se ovdje tuspasite
