U sanitetu u Bahmutu je i muftija Said Ismagilov. Sa fronta reaguje na jedno od najaktuelnijih pitanja u Ukrajini: zašto svi podjednako ne snose teret agresije. Govori i o budućnosti države.
Bol je u očima ranjenika. Ljudi pate, jauču, vrište...Ima i onih koji kažu: "Ne trebam biti u bolnici, vratite me na položaj.“ Moj zadatak je brzo dovesti ranjenike do bolnice, ja vozim. Do 24. veljače nisam mogao zamisliti da ću se hladnokrvno odnositi prema svemu tome. Nisam znao da mogu tako mirno gledati u teško ozlijeđene, u odsječene udove...Ali pokazalo se da mogu. Mogu (pauza). Za mene je to bilo otkriće. Prije rata sam bio muftija...Susretao se s kraljevima, predsjednicima, ministrima, zastupnicima. Sada, pokazalo se, mogu mirno živjeti na hladnom, bez grijanja i struje. U blatu do koljena. Nikada nisam bio u ovakvoj mašini za mljevenje mesa...
Ponekad mi se čini da do nekih ljudi još uvijek ne dopire to da imamo užasan rat u našoj zemlji. To me iznenađuje i ljuti. Ljudi sto puta dnevno postavljaju pitanje zašto nema svjetla ili vode. U isto vrijeme dok evakuiramo ljude sa strašnim ozljedama, netko sjedi straga i kuka što nema struje. To je užasno. U rovovima je blato do koljena. U tim okolnostima naša herojska vojska čini sve moguće i nemoguće kako bi zaštitila život u Ukrajini. Pokušao sam poručiti da ako vam projektili ne padaju svaki dan na glavu, to ne znači da više nema rata. Mnogo ste puta upozoreni da neprijatelj namjerno napada energetsku infrastrukturu.
Svi trebamo shvatiti: Ukrajina će pobijediti isključivo na osnovu našeg jedinstva, svijesti ko smo, za što se borimo. Jako je važno da i nakon rata ostane taj duh bratstva, vrijednosti demokratskih sloboda i moralnih načela. Pomirbe ne može biti s kolaboracionistima koji su bili za Rusiju, koji su za nju radili na okupiranim područjima. Oni moraju napustiti teritorij Ukrajine, biti lišeni građanskih prava: oni ne mogu držati određene položaje, birati, biti birani i oblikovati državnu politiku.
Nakon rata ćemo još dugo morati živjeti s ovim što smo prebrodili. Imat ćemo velikih moralnih, etičkih problema između onih koji su bili u ratu i onih koji su sjedili pozadi ili otišli iz zemlje da bi se kasnije vratili. Glavno je da ta proturječja ne postanu razlog za unutarnje sukobe. Stoga nam nakon pobjede treba nacionalni dijalog. Moramo shvatiti da ne može svaki čovjek biti ratnik. To sigurno znam nakon što sam bio na frontu. Čak se događa da je čovjek siguran da će se snaći, ali kada dođe pod vatru, počinje paničariti, trese se, plače i ne može ništa učiniti. Moramo shvatiti: svi su ljudi različiti, ne može svatko biti ratnik. Ali svatko od nas mora pomoći Ukrajini koliko god može. Ne sumnjam u našu pobjedu. Svim vojnicima, braniteljima i onima koji na bilo koji način rade za Ukrajinu, želim poručiti da pobjeda ne počinje oružjem. Uvijek počinje u glavi i srcu. Kad si siguran u sebe i svoju zemlju, kad razumiješ za što se boriš, a ne žališ se na nedostatak struje, ti si već pobjednik.
