Taj srpski (polu)svijet kako bih ga nazvao, svaki put se probudi sa jacanjem vlasti nekoga velikosrba. Nebi bilo mnogo problema da je u Srbiji uravnotezenija politicka scena u kojoj ima gradjanske Srbije koja nema nikakvih teritorijalnih ambicija.
Za 45 godina mira u proslom stoljecu, najzasluzniji je Tito, ali i prije svega jedan val socijalisticki i komunisticki nastrojenih Srba koji su jos prije Balkanskih ratova osudjivali politiku vlastite zemlje da svojim imperijalizmom stvara sebi neprijatelje. Jedan od takvih likova je Kosta Novakovic, na pokusaje srbijanskog svojatanja Makedonije, napisao je knjigu Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima. On je recimo interesantan pojedinac u politickom prostoru Srbije tada jer je bio jedan od prvih koji je pisao o zlocinima Srbije u Balkanskim ratovima prema Arbanima, Arbanasima, Albancima. Te tome kako su Albanci smatrajuci Srbe saveznicima u borbi protiv Osmanlija propustili pomenute na rijec u svoju zemlju, da bi docekali od istih da ih poubijaju i progone. Isto tako jos jedan zanimljiv lik je Dimitrije Tucovic i njegova knjiga Srbija i Arbanija.
O razmjeri onoga sto je napravila tada velikosrpska elita, svjedocila je i Karnegijeva zadruzbina za mir, pocetak prvog svijetskog rata je njihovo utvrdjivanje istine zasjenilo i ono sto su tada o istima napisali.
Koliko je Balkanski rat promjenio Srbiju, svjedoci i demografska, ali i kulturoloska bomba, u kome se sa svime nesrpskim nemilice obracunavalo kao sto se u zadnjem ratu desavalo na prostoru Republike Srpske. Ono sto je poslje Milan Budak planirao sa Srbima sa NDH, bila je samo prepisana praksa srpskih zavojevaca, pobi, protjeraj, prekrsti isprobana u periodu Balkanskog i Prvog svijetskog rata.
Poslje je iznova reinkarnirana za vrijeme drugog svijetskog rata.
Crnogorci su isto tako uvecali drzavu, ali za razliku od njih, ipak mnogo manji su narod koji je itekako imao isprepletene veze kroz krvna srodstva sa nepravoslavnim elementom u Crnoj Gori i to je razlog sto je nakon Balkanskih ratova Crna Gora pokusavala sebe graditi kao gradjansku. Isto tako amnestirani dijelovi Albanije u novonastalu crnogorsku drzavu, Crnogorce je primoralo da razmisljaju drugacije od Srbijanaca.
Ono sto se desilo nakon prvog svijetskog rata, govori da se ni CG nije mogla oduprijeti daleko jacoj Srbiji i da je radi toga mnogo njenog stanovnika okrenulo se protiv sopstvene drzave. Taj osjecaj da su Srbi danas, datira iz nerazjasnjenih odnosa poslje 1878. godine i Berlinskog kongresa.
Ova slika iza Berlinskog kongresa oslikava zamrsenost odnosa u CG jos prije 100 godina na njenom danasnjem prostoru, ali isto tako i uticaje naroda na njene prilike.
Nakon sto je Srbija aneksirala Crnu Goru nakon prvog svijetskog rata i napravila Crnogorcima sto je napravila, jasno je sto se u drugom svijetskom ratu sama Crna Gora podjelila na one odane velikoj Srbiji i komuniste koji su bili protivnici takve ideje i vracanja Crnoj Gori njenih prava.
90-tih se takodjer CG svojatala kao srpskom jer je Milosevic ozivio snove o srpskom svijetu, sada sa jacanjem Vucica Seseljovog potrcka, ali i Milosevicevog fana, jasno je sto u zvanicnoj srpskoj politici imamo zagovarace tih ideja i promotore poput Vulina, svako malo spomene kako je vrijeme za objedinjavanje srpskih zemalja.
Sadasnja situacija u Crnoj Gori se desila obmanom stanovnistva CG dvijema strankama "Mir je nasa nacija" te URA koji su se nudili narodu kao gradjanske i procrnogorske opcije, a sami su zagovaraci srpskih interesa sto se na kraju potvrdilo u praksi jer su omogucili da Crnom Gorom vlada narod koji je u njoj manjina, a to su Srbi. Nebi bilo problem sve pomenuto da se nisu tako agresivno posluzili promocijom srpstva u CG, kao i omalovazavanjem Crne Gore kao drzave, njenih dostignuca, te dominantnog naroda, te bosnjacke, albanske i hrvatske manjine.
Posto su se oni navodno zauzeli da obezbjede u buducnosti slobodne demokratske izbore, bojim se da ce povratak DPS biti neminovan zbog onoga sto su u relativno kratkom periodu pokazali svojom nespremnoscu da budu vlast.