belfy wrote: ↑05/04/2021 13:24
Guadalajara wrote: ↑04/04/2021 17:17
2005. godine objavljena je tehnološka koncepcija razvoja Mittal Steela Zenica, pa cititam dio vezan za tehnologiju i dio za kovačnicu.
Linija kovanih proizvoda, u postojećoj konfiguraciji sa elektrolučnom peći (EAF-15 t.),
uređajem za degazaciju čelika i postrojenjima u Kovačnici za termičke tretmane čelika,
kovanje i mehaničku obradu, kapaciteta ca 15.000 t.odkovaka/godinu.
Dijagram sa tehnološkim procesima
e izgađena nova hala za livenje ingota.
Ima još jedan projekat koji se vec vrtio na temi a tice ce livenje velikih ingota iz velike elektrolucne peci 100 tona i na njemu su postavljeni rezultati analize proizvodnje i rafiniranja novim tehnologijama.
ovaj dijagram koji je predstavljan 2005. nikada nije prosao dalju fazu od samog dijagrama. tada je predstavljen kao ideja da bi se proizvodni kapaciteti zeljezare maksimizirali, a potrebno je bilo napraviti jos dva pogona.
jedan za ljevanje slabova, a drugi koji bi od istih pravio limove. time bi se prosirio i dijapazon proizvoda. no, isto je zahtijevalo ulaganje od preko 200 miliona eura. ta ideja je i definitivno napustena pri zadnjoj reorganizaciji Mittala na globalnom nivou gdje je odluceno da ce Zenicka proizvodnja biti svrstana samo u Long products i raditi samo unapredjivanja i prosirenja u tom segmentu.
nova hala za ljevanje ingota je radila do zatvaranja Kovacnice. nakon toga je ugasena i od tada neaktivna. jedino dobro kod nje je sto moze startati jako brzo kada bi za tim bilo potrebe.
ne znam da je ikada postojala ideja o ljevanju toliko velikih ingota. pogotovo zato sto Mittal nema proces kojim bi obradjivao tako velike komade.
Guadalajara wrote: ↑04/04/2021 17:57
Da smo normalna drzava, pa da imamo pametne ljude na funkcijama kao sto sad nemamo
Osnovali bi novu firmu u Zenici koja bi bila dio grupacije namjenske industrije. Kovacke prese i peci za termicku obradu, kaljenje, zarenje itd...integrisali/upisali bi kao vlasnistvo te nove firme. Kupili bi one male prese za izduzivanje kosuljica za granate i raketne komore, novu manju elektrolucnu pec kapaciteta 15-30 tona, kazanske elektro peci za rafiniranje i komore za vakumsku degazaciju, manji uredjaj za pretapanje pod troskom, manje masine za kontinuirano livenje gredica, cijevi, sipki, limova...Investirali bi u Metalurski institut i njega integrisali u grupaciju namjenske industrije...
Ovako nekako normalni ljudi rezonuju....jel..
sve ovo pobrojano iznad bi znacilo, u stvari, napraviti jos jednu Zeljezaru, samo nesto manju. ulaganja u nesto takvo bi isla i do milijarde. a dobio bi ono sto vec mozes kupiti od Mittala.
osim ovih kovackih proizvoda... sumnjam da je to dobra ideja. pogon koji bi preradjivao ono sto Mittal ne pravi bi mozda imao smisla, jer tada kupujes gredice i sipke, a dalju preradu i doradu vrsis sam. to bi zahtijevalo i puno manja ulaga, a realno i puno manje ljudi koje bi trebalo obuciti za takve poslove, jer i to kosta, a bogami i traje...
Za slabove bili bi konkurencija zeljezari Jesenice(grupacija Acroni). Ako se pogleda historijat zeljezare Jesenice vidi se da su kupili dodatne masine za valjanje slabova. Da bi povecali cijenu svojih proizvoda poceli su raditi na proizvodnji legura koje sadrze veci procenat hroma i nikla (vatrostalni celici, za kotlove, alate i slicno). Ali ovaj dio nije bitan za nasu pricu.
Mittal ima masinsku radionicu sa malim i velikim tokarskim strugovima i vertikalnim glodalicama koji se koriste za odrzavanje same zeljezare. Pored masinske radionice i kovacnica ima masine za obradu gabaritnih dijelova. Cak i zeljezara u Ilijasu ima jedan veliki tokarski strug koji moze obradjivati komade duzine 6 metara i promjera 1 metar. Cijena polovnog takvog struga je oko 100.000 eura. Ni ovaj dio nije bitan za ovu pricu.
Ne bi znacilo napraviti novu zeljezaru jer kovacnica vec ima svoju celicanu sa elektrolucnom peci, elektro kazanskim pecima, uredjajima za pretapanje i vakumskim komorama. Svaku elektrolucnu pec ili visoku pec ako bi samostalno tretirali mogli bi nazvati zeljezarom. Tako bi imali zeljezaru sa elektrolucnom peci od 100 tona, zeljezarom sa visokim pecima, a poznato je da imaju i jednu i drugu pec za topljenje.
Ali ovaj dio jeste malo diskutabilan... Proizvodnja repromaterijala / rafiniranje i legiranje / i kontrola kvalitete...Najekonomicnije bi bilo da Mittal bude proizvodjac i dobavljac repromaterijala za jednu takvu fabriku. Od ukupnih kapaciteta Mittala za jednu takvu fabriku islo bi oko 2-3%, prije rata bilo je oko 5-6% cija je godisnja vrijednost proizvodnje bila oko 50 miliona dolara.
Problem je sto bi Mittal morao da ima medjunarodne akreditacije i dozvole za proizvodnju specijalnih celika jer ovdje dolazimo do dijela koji se tice standardizacije legura i materijala koji se koriste za proizvodnju kriticnih i osjetljivih dijelova. Iako za ne daj Boze mogu se i bez toga proizvoditi legura za granate i naoruzanje.
Opet...da smo normalna drzava...atestiranje i certificiranje bi obavljao domaci metalurski institut koji bi imao potpisane sporazume sa najpoznatijim svjetskim institutima u oblasti proizvodnje i razvoja specijalnih materijala. Ali nije ni ovo problem, investirati u Metalurski institut, u nabavku najsavremenije istrazivacke metalurske opreme, dati studentima stipendije za studij u inostanstvu na americkim, njemackim i ruskim fakultetima.
Da sad zanemarimo sve ovo gore iznad napisano.
Mittal u redovnoj proizvodnji, proizvodi celicne gredice, koristi metalurgiju lonca, proizvodi celicne gredice i legure koje zadovoljavaju medjunarodne standarde, maksimalni procenat stetnih elemenata sumpora i fosfora. Samo jos da dodaju malo fero hroma i eto legure za granate. U svojoj redovnoj ponudi oni u Mittalu nude proizvodnju materijala legura prema vlastitim specifikacijama gdje je odredjeno koliko je dozvoljeno imati stetnih elemenata i koliko je sadrzaj ferolegura. Mozda je potrebno jos dodati neke kontrole kvalitete i detaljniju evidenciju svake sarze, izlivenog lonca, broja gredice, strane valjaka...Ali mislim da oni to imaju i u redovnoj proizvodnji gdje vode evidenciju.
Dodatnu kontrolu ulaznog materijala obavljala bi i evidentirala samostalno kovacnica, kao sto vecina firmi analizira. Vecina ulaznog materijala u toj novoj kovacnici bile bi gredice, a ne veliki ingoti od par tona kao sto je to prije bilo.
Samo poredjenja radi cijena otkovanog i sirovog trupca za topove tezine izmedju 5 i 10 tona je oko 10 hiljada dolara.
A cijena 10 otkovanih i masinski obradjenih granata od 155mm tezine oko 50kg (ukupne tezine oko pola tone) je oko 15.000 dolara.
Znaci vise para uzmu za pola tone celike nego za 5-10 tona. Iako je ovaj celik za topove mnogo vise legiran i rafiniran...
