Forum Klix.ba

Na gornjoj slici sam pokušao, onako po sjećanju, da ucrtam najvažnije tačke na liniji razgraničenja od Vrbanja mosta pa do našeg bunkera "petica", koji je već pripadao naselju Borak. U nastavku je objašnjenje:

Žuti numerisani krugovi - položaji A BiH
Plavi numerisani krugovi - položaji VRS-a
Siva debela isprekidana linija - linija razgraničenja
Žuta isprekidana linija - komunikacija između stražarskih mjesta A BiH

Žute tačke od 1 do 4 su van ovoga prikaza.

- Žuta tačka "petica" predstavlja naše stražarsko mjesto i bunker "peticu" u prizemlju i podrumu zgrade u Visočkoj ulici. Ovo je bila veoma važna tačka na našoj liniji u ovoj zoni, jer se iz "petice" mogla pratiti raskrsnica Visočke i Ljubljanske ulice, ali što je još važnije, i ljubljanska ulica po dubini. Zna to vrlo dobro onaj "lola" što je na motoru dolazio na smjenu odozgo sa Vraca (niz Ljubljansku, od "časnih sestara") a što sam ga zajmio "sijačem" iz Šišićeve kuće "Petica nam je služila i kao polazna tačka za dalje napredovanje i zauzimanje "CRVENE ZGRADE" (žute tačke 10 i 11 i plave tačke 1 i 2), ali i kao podrška za posadu zgrade "KIFLA" (žute tačke 12 i 16).

- Put iz naše pripreme je vodio niz Visočku ulicu (na slici se pojavljuje kao isprekidana žuta linija iz donjeg desnog ugla slike). Na raskrsnici iznad "petice" se odvajao put kojim je zaposjedan tadašnji UNIONINVEST (sada zgrada OHR-a). Neposredno izdan "petice se odvajao tranše na desno a vodio je do zgrade KIFLA (žute tačke 12 i 16). Od "petice" su, preko Ljubljanske ulice prema žutoj tački 6, bile naredane vreće sa zemljom i tim putem se pretrčavalo do žute tačke 6. Tu su bili proštemani temelj i zid te kuće i dalje se kroz te katakombe prolazilo do naših stražarskih mjesta 7 i 8 - Šišićeva kuća. Sa stražarskog mjesta 7 se, također iza vreća, pretrčavalo do garaža (žuta tačka 9). Od garaža do crvene zgrade su također bile naredane vreće sa zemljom i ispod njih se pretrčavalo do prvog haustora crvene zgrade. Sa lijeve strane ovaj pravac pokriva četnički mitraljez M84 sa plav3 tačke 3. Tako je jednom prilikom tu, usred pretrčavanja, ranjen moj drug i ratni kolega Em.n Bil..e..c, kojega sam tom prilikom na jedvite jade izvukao ranjenog ispod vreća i uputio ga sigurno u "vojnu bolnicu". Sada je moj drug Em.n u inostranstvu i povremeno se čujemo na FB-u...

CRVENA zgrada je bilo mjesto iz horora. Akciju njezinog zauzimanja najvećim dijelom odradile su LASTE sa PAM-ovom puškom upravo iz "petice", naš brigadni top B1, koji je neposredno prije toga bio pogođen tenkom i kojem su nedostajale nišanske sprave, pa su ga naši iz brigade tokom noći dovukli na jurišni položaj, desetak metara sdesno od "petice", nanišanili u svitanje kroz cijev, i podigli bunker u prizemlju crvene zgrade. Nakon što je podignut taj bunker, u kojem je zaplatio izvjestan Siniša, nakon što je tamo nastala pometnja, u zgradu su ušli i LJ...ni. Navečer su na smjenu došle LASTE. Nakon LASTA, stražu u crvenoj zgradi su preuzeli ljudi iz bataljona. Međutim, nekima od njih je bilo manje do stražarenja a više do pljačke. Zidovi su se štemali da se dođe do još jednog plinskog bojlera, metra cijevi za plinovod i ko zna još kakvih gluposti. Sjećam se da sam jednu ekipu iz LJi..na u četiri ujutro zarafalao na sred Ljubljanske ulice, jer su mi se ukazali kao duhovi u sred noći, na sred ulice. Pokrili se nekim bijelim zavjesama preko glave, pa se onako kroz maglu, šuljaju prema bunkeru. Zalutala braća. A između sebe nose plinski bojler. I eto, zamalo da ih dođe glave. Sreća pa neko od njih povika da su iz te jedinice, pa prestadoh da ih sikiram kalašem. Međutim, nedugo nakon toga, četnici su uspjeli povratiti gornja dva ulaza, tako da se dobar dio vremena straža davala u stanu do stana, što znači da nas je tada dijelio samo jedan zid. Mnogi od tih zidova su na sebi imali proštemane prolaze, jer smo se tuda uvlačili unutra kada je trebalo davati stražu, no kasnije su na te otvore samo nagurani kućanski aparati i namještaj, kako oni nebi mogli nečujno k nama. Bilo je stravično stražariti u crvenoj zgradi tokom noći. Zgrada ima dupli podrum, koji se bez ikakvih prepreka prostirao cijelom dužinom zgrade. Također, balkon na 3. spratu a i sam krov zgrade mogli su poslužiti da ti se četo spusti za vrat. Odvaljeni komadi lima su tutnjali i zavijali i pri najmanjem povjetarcu a štakori veličine oveće mačke su u podrumima pravili užasne zvukove od kojih bi ti se s vremena na vrijeme, tokom noći, sledila krv u žilama...
Četnicima nikako nije godila tolika blizina, pa su jednu noć počeli da na svoje položaje najisturenije prema nama u crvenoj zgradi dovlače burad sa eksplozivom i koješta. Sreća, naši su to jasno čuli i osjetili i nakon konsultacija sa IKM-om su se povukli na stražarska mjesta 7 i 8. Onda se začula strahovita eksplozija i sredina crvene zgrade se urušila do temelja... Tokom te eksplozije tu je ispod betona i armature zatrpano i tijelo neke babe (Srpkinje), u cilju čijeg izvlačenja se na tom dijelu linije kasnije u više navrata dogovaralo "interno primirje". Tokom jednog od tih "primirja" i pokušaja da se izvuče babino tijelo, život je izgubio i jedan istinski heroj sa Borka, komandir čete, momak od dvadeset i nešto godina. Možda su ga mnogi zaboravili - ja nisam...

Da ne pričam mnogo o plavim tačkama - svakome je jasno da one predstavljaju položaje VRS-a prema našim jedinicama.

Ovo ispod je moja mapa akcije koju su izveli pripadnici jedinice "Bijeli vuk" na Debelo brdo a koju sam opisao ranije.



- Dvije žute tačke u gornjem dijelu mape predstavljaju "Turbe Urijan Dede" i kuću od onog "plastičara" što je proizvodio najlonske kese. U toj kući nam je jedno vrijeme bila priprema za stražu na gornjem dijelu Jevrejskog groblja.

- Žuta tačka 1 je naš bunker u kući na gornjoj ivici Jevrejskog groblja. Odatle je "šamarao" tepsijašem moj komšija (izbjeglica u Zvijezda neboderu i tada otac 7 djece), kasnije taksista kod Žutog...
- Žuta tačka 2 - naš bunker ispod "garaže" (ja ovo po sjećanju doživljavam kao garažu, no sasvim je moguće da je u pitanju bio i manji stambeni objekat, ne zamjerite, ne sjećam se više). "Garaža" je označena kao pravougaonik crvene boje.
- Narandžasta puna tanka linija opisuje moju putanju kada sam izvlačio ranjenog N.Č.
- Bijela isprekidana linija predstavlja komunikaciju između naših stražarskih mjesta i bunkera.
- Zeleni pravougaonik predstavlja našu pripremu.
- Žuta tačka 3 je bunker u kojem sam se zatekao kada je počeo napad. Puškarnicu tog bunkera je "šiljio" nervozni Četo iz njihovog bunkera (plava tačka 1).
- Žute tačke 4, 5, 6 i 7 predstavljaju naše bunkere na putu ka dva gornja bunkera (8 i 9) na antenama.
- Žute pune strelice opisuju putanju četnika sa poljane ka rastinju na obodu Debelog brda a onda i prema našem gornjem bunkeru (žutoj tački 9).
- Crvene strelice označavaju pravac našeg dejstvovanja po neprijatelju.
- Plava debela strelica pokazuje smjer djelovanja četničke "prage" po našem bunkeru (žuta tačka 9) ispod antena, čime je omogućeno da se jedan četnik provuče do našeg bunkera a zatim da unutra ubaci ručnu bombu i tu na licu mjesta ubije naša 3 vojnika (dvojicu iz bataljona i jednoga iz moje protivoklopne čete).

@DK imam pitanje u vezi ove zadnje mape sto si postavio, pa ako mozes da mi odgovoris (ako znas).

Zbog cega su srbi odabrali ovaj pravac napada (sa poljane ka rastinju)? Ako su se vec odlucili da napadnu bunker 9, zbog cega onda nisu krenuli desno od njihove 2 (gledajuci prema bunkeru 9) pored kuca pa kroz rastinje i pravo na bunker 9, nego su se odlucili krenuti sa poljane gdje ih imate na nisanu? Ja stvarno ne poznajem ovaj dio, niti sam kad bio tu pa ne znam kakva je konfiguracija terena, ali gledajuci ovu mapu nekako mi je logicnije da je pravac napada krenuo od njihove 2.

DRUGA STRANA NAS - JEBO TI NAS...

U ovome odjeljku bih želio da vam napišem i nešto više o nastanku, postojanju i prokletstvu Jurišne čete 10. bbr. i o tome kako je od neobične važnosti da dobro birate ljude koje ćete sutra zvati svojim prijateljima. Priča koju ćete čuti je 100% autentična i istinita. Oni koji su bili sudionici ovih događaja a koji su sačuvali obraz i karakter će je potvrditi. Oni drugi neće. Oni treći više ne pričaju. Laka im zemlja i vječiti im rahmet!

FORMIRANJE I POPUNJAVANJE JURIŠNE ČETE
Jurišna četa 10.bbr je trebala da se formira od dobrovoljaca iz svih bataljona 10bbr, mladih, sposobnih i iskusnih momaka, koji su svoje iskustvo već stekli na najljućim linijama u zoni odgovornosti 10 brdske brigade. Međutim, nije sve išlo tako glatko. Pošto je odziv dobrovoljaca bio jako loš, onda su jurišnu četu počeli popunjavati mlađom rajom sa linije i iz bataljonskih izviđačko-diverzantskih vodova, kakvi su postojali pri svakom bataljonu. Ja sam, skupa sa dvojicom braće sa drvenije (Džango i Sarma), sa Erginom Nikolićem, Duškom Jovanovićem, Adom i još par momaka iz moga bataljona (1. bataljon) u jurišnu četu došao dobrovoljno. Naime, par mjeseci prije formiranja jurišne čete 10bbr. moj odred 5. April je na liniji Vrbanja - Borak - Jevrejsko groblje djelovao kao zasebna jedinica TO. Davanje straže i zgubidanjenje na Jevrejskom groblju mi je počelo dodijavati. Bio sam željan neke akcije i nekog dešavanja. Jednoga dana smo, bez ikakve ispisnice, Toza, mali Alen i ja, otišli u jurišnu četu Ramiza Delalića Ćele (u osnovnoj školi Saburina). Tamo zateknemo baš ono što nam se sviđalo: jaranstvo na visokom nivou, svi za jednoga-jedan za sve, vječno neke akcije na Špicu, stalno neko "čačkanje mečke" i nezaboravan izlet u Aziće u pokušaju da zaustavimo nadiranje četnika iz pravca Otesa (kada je konačno i pao Otes)... Tu je u komandnom kadru bio i Tozin polubrat, mlađi momak ali iskusan vojni oficir kojega je i sam Ćelo visoko poštovao, pa nam je s njime iza leđa bilo odlično u tom okruženju. Nekako u to vrijeme zona odgovornosti našeg starog odreda 5. April potpada pod zonu 10 bbr. i odred ulazi u njezin sastav. Ubrzo zatim su za nama raspisane "tjeralice" a imavši na umu da su komande 10 i 9. bbr. bile u odličnim odnosima, shvatili smo da je najbolje rješenje da se vratimo u svoje matične vodove sada u 10. bbr. Nakon što smo se vratili tako u svoje stare jedinice, odvalili smo još nekoliko smjena na liniji a onda je do nas došao glas da se formira ta Jurišna četa brigade i da se od nje treba napraviti brigadna elitna jedinica. Ta ideja mi se svidjela i otišao sam da se stavim na raspolaganje. Prvih nekoliko dana smo bili smješteni u jednom obdaništu poviše Kovača a za to vrijeme nam se spremala kasarna u OŠ Ilija Grbić na Bistriku. Onda smo prešli u školu... Jurišnu četu je trebao da vodi čovjek koji je na samo dan prije njezinog osnivanja izgubio život na Stupu a tom prilikom je uz njega bio naš hrabri peipadnik Ća..l, koji je tom prilikom ostao bez dijela ušne resice. Nakon toga je odlučeno da Jurišnu četu vode: Eso "maskirni" a komandant kasarne je bio Zl..an Beg..o..ć. Opremenje i ustroj jedinice su obavljeni u rekordnom roku. Počeo je pravi vojnički život. Ustajalo se ujutro u 5 sati. Slijedila je jutarnja fiskultura i časovi borilačkih vještina. Treninge je vodio jedan istaknuti bokserski trener. Nakon iscrpljujućih vježbi je slijedio krug trčanja od Bistrika, preko tranzita, sve do male džamije na ćošku tranzita i ulice Pionirska a zatim niz Pionirsku, pa Skenderijom nazad do Bistrika i u kasarnu. Tada je slijedio obilan doručak a nakon njega teoratska nastava vezana za različite ratne vještine. Nakon časova - ručak. Poslije ručka slobodne aktivnosti sve do marende. Poslije marende opet trening i čišćenje oružja. Onda opet marenda pa slobodne aktivnosti do večere. Po jedna grupa izviđača i snajperista (gdje sam i ja bio ispočetka), odlazila je u rejon Curinih njiva, Čoline kape ili Ablakovine, radi izviđajnja.

PRVA ŽRTVA IZ JURIŠNE ČETE - HRABRI BORAC - RAHMETLI HARIS
Drugim grupama se, po potrebi, pojačavala linija onda kada je to i gdje je to bilo neophodno. Mislim da se desilo u prvoj sedmici od osnivanja Jurišne čete - imali smo i prvi gubitak. Naime, u hrabrom pokušaju da RB-om gađa četnički tenk, stradao nam je rahmetli Haris. Dečko od dvadeset i kusur, sa Curinih njiva. Vedar, veseo i fino odgojen momak. Oličenje hrabrosti. Pokušao je RB-om da gađa tenk. Smetala mu je grana, koja je prijetila da skrene minu sa putanje. Spustio je RB i ispuzao nekoliko metara naprijed, te rukom uklonio granu koja mu je smetala. Vratio se na poziciju za dejstvovanje i u trenutku kada je ponovo nanišanio sa RB-om u pravcu tenka, u glavu ga je pogodio četnički snajperist... Bio je to šok za sve nas u Jurišnoj četi...

SUKOBI SA SNAGAMA 1. KORPUSA I MUP-a
Nekako nakon toga se naša upotreba više svela na prijetnju pripadnicima Vojne policije 1. Korpusa i MUP-a a manje smo bili korišteni za dejstva protiv četnika. Iskreno, pravi razlog ne znam, no sjećam se da je bila priča da su pojedini pripadnici komande naše brigade na kocki izgubili neke stanove u gradu, pa se onda potezala sila da se ospori takav kockarski dug. Bilo kako bilo, jedan dan su nas podigli na oružje i dobili smo zadatak da pohapsimo sve pripadnike Vojne policije i MUP-a sa lijeve strane Miljacke. Taj zadatak smo, skupa sa ljudima Ramiza Delalića Ćele, koji su "čistili" desnu obalu Miljacke, obavili do sutra ujutro. Jutro nas je zateklo kod Vječne vatre, gdje smo se spojili sa Ćelinim ljudima i napravili "front" prema "robnoj kući" i svemu što je dolazilo iz tog pravca. Više desetina pripadnika Vojne policije 1. Korpusa je tom prilikom bilo privedeno, razoružano i poskidane su im maskirne uniforme a zatim su u papučama i uniformama od humanitarnih deka sprovedeni na liniju na kopanje rovova. Isto se dešavalo i sa privedenim pripadnicima MUP-a. Svi su privođeni na razgovor u komandu kod Cace a nakon ispitivanja su bili poslani na kopanje rovova... Dvorište naše kasarne (sportski teren škole Ilija Grbić) je taj dan bilo malo da primi sve Golfove koje smo za tih 24 sata "zarobili"...

SADEJSTVO SA ĆELINIM JURIŠNICIMA U CENTRU GRADA
U kasarni je zasvirala uzbuna i u roku od par minuta smo već svi bili postrojeni na žutoj liniji u školskom hodniku, pod punom ratnom spremom. Kratko su nam saopštili šta nam je cilj i zadatak i počeli smo trčati niz Bistrik ka Principovom mostu. Negdje na pola puta me je zaustavio rahmetli Caco i pitao me je gdje nam je nitro-puška. Sjetih se tada da je ostala u kasarni. Vratio sam se gore, opasao dva remena sa patronama, pograbio nitro-pušku i strčao se dole niz ulicu ka Principovom mostu. Dole je od mene rahmetli KOMANDANT preuzeo nitro-pušku i patrone, te uputio nekoliko hitaca direktno kroz prozor u zgradu Konak-a, gdje je bila posada MUP-a sa A..j.m Ja..re..ć.. na čelu. Nedugo nakon toga A..j. Ja..re..ć je izašao sa rukama visoko podignutim iznad glave i predao se, skupa sa ostatkom svojih ljudi, MUP-ovaca... Ja sam se spustio do mjesta gdje je sada trafika na Principovom mostu. Tu nas je bilo 5-6 i svi smo pokušavali da zauzmemo što bolje pozicije za eventualno dejstvo. Iz pravca gdje se sada nalazi PL društvo Bjelašnica, sa druge strane Miljacke, preko Principovog mosta, po nama je dejstvovano rafalnom paljbom. Polijegali smo, neki iza zidića koji prati korito Miljacke a neki u žbunje sa desne strane ulice, u živu ogradu i žbunje kod trafo stanice. Treštalo je na sve strane. Onda smo i mi počeli da "šibamo" u tome pravcu i rafalanje sa te strane je ubrzo prestalo. Nakon nekoliko minuta iz toga pravca se u našem smjeru velikom brzinom uputio bijeli Golf II. Pustili smo ga da pređe Principov most a kada je pokušao da se udalji ulicom u pravcu Careve džamije, po njemu je osulo sa svih strana. Koliko znam, taj čovjek je preživio zasjedu. Drugi je ostao u autu i bio je tih. Za njega sam poslije čuo da je dobio rafal po bubrezima ali nisam siguran da li je i on preživio to ranjavanje. Sve se to odvijalo veoma brzo. Malo iza toga smo prešli i mi na drugu stranu Miljacke i u nastavku ove akcije se susreli sa Ćelinim ljudima negdje oko gradske tržnice. Onda smo se skupa spustili dole do Vječne vatre...

SUOČAVANJE SA VIKIĆEVIM HEROJEM - ŽUTIM
U samo svitanje nam iz pravca bivše robne kuće Sarajka, prilazi MUP-ov plavi transporter. Gledam jednog momka pored mene, iz Ćeline je jurišne čete, podiže "osu" i nišani. Ja molim Boga da ne stisne okidač. Srećom, transporter se zaustavlja na sigurnom odstojanju. Onda nekakvi glasovi preko megafona. I onda se na sred glavne ulice pojavljuje čovjek (Vikićev specijalac ) i ide pravo prema nama. Jedva ga zaustavismo povicima da ćemo pucati ako nastavi koračati naprijed. Stao je tako na nekih 10-15 metara ispred nas, ne sakrivajući se ni malo, i upozorio nas je da ni slučajno ne otvaramo vatru prema njegovim ljudima, jer nas imaju njegovi snajperisti sa okolnih krovova kao na dlanu. Rekao nam je tada i da ćemo svi izginuti ako bilo ko ispali ijedan metak prema njegovim momcima, koji su bili i tu, i nekoliko stotina metara niže niz Ferhadiju... Ubrzo nakon toga je nastupilo rasulo na našoj strani i razlaz. Vratili smo se u kasarnu...

AKCIJA "BANKOPROMET" U ZETRI I RAZORUŽAVANJE PRIPADNIKA JEDINICE LASTA
Sljedeća "akcija" naše Jurišne čete je bila "preuzimanje" Bankoprometovog skladišta sa namirnicama u podrumu Zetre. Tamo nas je u kombiju krenulo 8 i odmah nakon što smo ušli ispod Zetre, za nama su se zatvorila velika željezna vrata. Na svakom ćošku je stajao po jedan pripadnik LASTE u plavom kombinezonu i sa puškom "na gotovs". Iskakali smo iz kombija u pokretu i uspjeli smo nekako na foru da razoružamo ove momke iz LASTE a onda smo u dva navrata, sa po dva puna kamiona, odatle izvukli tone i tone proklijalog luka, krompira i kakao prah na paletama... Obezbjedili smo hranu za brigadu za mjesec-dva...

ODLAZAK JURIŠNIKA ZA JABLANIČKO RATIŠTE
U narednom periodu se počinje gužvati dole na Jablaničkom ratištu i tamo se upućuje jedan vod iz naše Jurišne čete, koji je trebao da obavlja zadatke skupa sa jurišnicima iz Ćeline jurišne (9. bbr.). Javlja se tu jedan vod (30-ak) momaka dobrovoljno, i nakon par dana zadužuju naoružanje i municiju i bivaju ispraćeni na put. Otprilike tada počinje i moj košmar u Jurišnoj četi 10 bbr...

POKUŠAJ "ŠTIMANJA" SUBVERZIVNE DJELATNOSTI
Par dana nakon što su momci otišli za Jablanicu, komandir kasarne, nama koji smo ostali u kasarni, naređuje da pređemo svi u jednu spavaonu, da se nebismo bez veze rasipali po tri poluprazne spavaone. Već su gotovo svi bili prenijeli svoje stvari u tu spavaon našeg 1. voda a ja sam se još "smucao" sa nekom ekipom po TV sali. Nakon što sam upozoren od komandanta kasarne da i ja moram da pređem u tu spavaonu, uzeo sam samo najosnovnije stvari sa svoga kreveta i prebacio ih na krevet svoga prijatelja Ade, koji je otišao za Jablanicu. Samo sam ovlaš bacio svoje stvari na njegov krevet i izašao van. Samnom je cijelo to vrijeme bio i kolega N.S., koji je tom prilikom samo bacio svoje stvari na jedan od slobodnih kreveta u spavaonici 1. voda i skupa samnom se udaljio u dvorište... Nedugo zatim me zove komandant kasarne i saziva odjednom svu ekipu koja je ostala u kasarni. Saopštava pred svima kako je ispod "mog" kreveta pronašao snajpersku municiju i dvije ručne bombe, te kako sam ja to htio navodno otuđiti i ko zna šta sa time kasnije napraviti. Ja ga zamolim da mi pokaže koji je to "moj" krevet u novoj spavaonici i on me uredno odvede do Adinog kreveta. Počne podizati zpužvu, kad tamo stvarno neka municija u refuzi i par ručnih bombi. Zatim traži da mu predam moj lični pištolj "Česka zbrojovka" i da potpišem Izjavu u kojoj sam trebao da priznam ovu notornu laž. Naravno, rekao sam mu da će dobiti pištolj al samo preko mene mrtvoga. Onda me je poslao kod bezbjednjaka u komandu, da dam "izjavu" na sve te "nasrane" okolnosti. Znao sam šta to znači. Samo nekoliko dana prije toga, iz kasarne su odvedeni naši pripadnici Jovanović Duško i Nikolić Ergin, i kao psi su izbodeni mačetama i zaklani na Kazanima. Samo zbog imena koje je nekome smetalo... Ili zbog toga što su bili veseljaci, zajebanti i skloni kojoj kapljici više... Ko će ga znati zašto...

HRABAR POTEZ KOLEGE N-S. U MOJU ODBRANU
Srećom, tom prilikom se za riječ javio moj kolega N.S. i rekao kako je cio dan proveo samnom i kako sam ja, kao i on, samo bacio stvari preko tog kreveta, ali da nisam imao nikakvu šansu da bilo što guram pod spužvu, jer je on cijelo vrijeme bio tu, uz mene. Potvrdio je da je cijelo vrijeme bio skupa samnom i ostao je pri svojoj izjavi i nakon prijetnji da će ga zadesiti ista sudbina kao i mene... Potvrdio je to i pred bezbjednjakom (Hasićem) u komandi brigade i tu je svoju pismenu izjavu svojeručno i potpisao. Mislim da mi je time, nesvjesno, produžio život, inače bih vjerovatno, još istu noć i ja bio sproveden na Kazane. Međutim, ispostavilo se nakon par dana, da je to samo na neki način odgodilo sve ono što je bilo suđeno da mi se desi...

PECAREVO "POSTROJAVANJE"
Bio je to period tih stalnih trzavica sa MUP-om, Korpusom i Vojnom policijom i mi smo, kao Jurišna jedinica, bili direktno zaduženi za sigurnost naše komande na Bistriku, koja se nalazila u manjoj zgradici, iznad kasarne Egipatskog bataljona UNPROFOR-a. Gulio sam tako smjenu na rampi kod samoposluge na Bistriku, kad odjednom prije vremena dolazi nam smjena i dečko nam kaže da požurimo gore u kasarnu jer Senad Pecar vrši postrojavanje Jurišne čete. Požurili smo gore i stali u vrstu. Nedugo nakon pozdravnih riječi, Senad Pecar je pitao: Ima li ovdje još Srba? Nisam imao kud i istupio sam iz stroja, korak naprijed. Pecar mi je rekao da idem odmah u kancelariju kod komandanta kasarne. Tamo su me sačekali E.R. -tada komandir Jurišne čete i Z.B. - komandant kasarne i zatražili su da im predam svoju Alfa maskirnu uniformu (koju sam kupio nekada na Igmanu za nekoliko šteka cigara) a zauzvrat su mi dali uniformu od zelene humanitarne deke. Uzeli su mi i čizme sa nogu a dali mi nekakve papuče. Odatle me je kolega jurišnik Ke... Tr.., pogleda uprtog od stida u zemlju, sproveo sa repetiranom puškom na Ablakovinu, gdje sam proveo narednih par mjeseci svoga života i doživio neke od najgorih scena i ljudskih poniženja koja može da zamisli neko ko je srcem i dušom kao dobrovoljac krenuo da brani svoju domovinu i svoj grad...

SLAMANJE TIJELA I DUHA U RADNOM VODU NA ABLAKOVINI
Na Ablakovini smo bili smješteni u mračnom podrumu neke kuće. Jeli smo ono što je ostajalo od vojske a kupanje ili odlazak kući je bio misaona imenica. Dolazili su tu likovi koji su važili za zajebane face iz Cacine pratnje i maltretirali te ljude koji su bili zatvoreni skupa samnom u tom podrumu. Mene nisu istina dirali, jer smo se dobro poznavali obzirom da smo se često sretali ispred komande ili u kasarni Jurišne čete. Međutim, pamtim dobro jednog lika koji nije više mogao da izdrži torturu i rafalanje Hecklerom iznad glave, pa se bacio sa stjene i tako sebi oduzeo život. Pamtim da je u toj grupi bio i nekadašnji gazda Kineme. Sa linije na Ablakovini se kopao tunel do ispod ceste Lukavica - Pale, i trebalo je da se, u neka doba, kada tunel dospije do ispod ceste, tu dovuče eksploziv, pa da se cesta digne u vazduh i tako trajno onesposobi. Bio je to robovski rad. Svjetlo su davale male sijalice od automobila, pogonjene akumulatorima koje je trebalo svakodnevno donositi iz pripreme udaljene nekoliko stotina metara. U tunelu je bilo vruće i zagušljivo kao u paklu. Kopalo se skraćenim krampama i lopatama, duboko ispod površine zemlje, a zemlja je izbacivana van u kantama, jer je tunel bio suviše uzak da bi se koristila kolica. Hiljade i hiljade kanti... Bez prestanka i odmora... Do predvečer fizički rad i slamanje duha i volje, nakon "ručka" se nastavljalo psihičkim maltretiranjem na 101 način. Od prozivanja pogrdnim imenima pa do rafalanja iznad glava, iz čista mira. Ne daj Bože nikome... Tu sam u "zarobljeništvu" sreo i svoje poznanike - braću Pajiće sa Mejtaša i njihovog oca. I oni su, prije ove sramne i ponižavajuće "prekomande" u radni vod, bili pripadnici 10 bbr. Bio je tu i otac moga druga Nene, također sa Mejtaša. I on je prije "prekomande" u radni vod bio borac za uzor ali ga je, kao i mene i ostale, jebalo IME I PREZIME. Poslije rata sam za Pajiće čuo da su preživjeli, no da su otišli van BiH. Baš se pitam - Zašto? Bio je tu "zarobljen" i jedan stariji čovjek Srpske nacionalnosti, inače teški srčani bolesnik. Njega su noću vezali oko pasa i tjerali ga da sa ruksakom kao pas puže ispred naše linije, preko minskog polja, sve do ceste, gdje je nešto prije toga bio izrešetan jedan četnički kamion pun logistike i hrane, pa je jadnik morao da tu tovari konzerve u ranac a onda bi ga, kao pašče na lancu, vukli kanapom nazad. I tako po nekoliko tura za noć, išao je gore-dole, nabadajući između mina i četničkih rafala zbog par desetina usranih konzervi. Čovjek je kopnio iz dana u dan... Toliko je otprilike koštao život svakoga od nas koji smo brojali minute, sate i dane u smrdljivom podrumu jedne male kućice na Ablakovini... Bio je tu i jedan stariji sarajevski stomatolog - Ljubo, koji mi je nakon rata radio protetiku donje vilice... Ja sam u tom košmaru proveo 45 dana, prije nego sam, preko nekih ljudi koji su tu davali stražu a koje sam dobro poznavao od ranije i koji su mi vjerovali, izdejstvovao da me preko noći puštaju kući, s tim da se svako jutro javljam u 5 sati gore na rad. Tako je to trajalo neko vrijeme. Nisam želio da zbog svoje neodgovornosti ili budalaštine dovedem njihovu sigurnost u pitanje i javljao sam se redovno na kopanje svako jutro, tačno u pet.

TRAŽENJE POMOĆI KOD GENERALA JOVANA DIVJAKA
Tada se nekako uspjevam probiti i do Generala Jovana Divjaka, čiji ured je bio u zgradi Suda i informišem ga o situaciji koja me je, kao dobrovoljca i jurišnika snašla, a koju ničim nisam skrivio niti izazvao. Tražio sam od Divjaka da iskoristi svoj autoritet i da me premjesti u neku od borbenih jedinica 1. Korpusa, što dalje od 10. bbr., u kojoj ću biti od koristi kao borac a ne kao zarobljeni četnik i kopač rovova. Sve je to bilo isuviše ponižavajuće za mene, s obzirom na moj dotadašnji ratni put ali i na moja iskrena patriotska ubjeđenja. Razmatrali smo razne opcije i mogućnosti, no svaka je bila neprihvatljiva, jer je postojala mogućnost da se ovi iz brigade osvete nad mojom porodicom. Dakle, bilo kakav bijeg odozgo je bio ravan ubistu moje porodice. Preostalo je samo da čekam. Divjak mi naravno nije spominjao ništa konkretno vezano za ono što tek treba da se desi (akcija Trebević) ali mi je samo rekao da se radi na tom problemu koji stvara 10 bbr. i da budem samo pažljiv, pametan, mudar i strpljiv, a da će se stvari veoma brzo promjeniti nabolje. To isto mi je ponovio u još par navrata kada sam ga posjetio u njegovom "plavom" uredu. Onda se desio taj dan. Krenuo sam ujutro oko 4:30 sati iz svoje zgrade prema Ablakovini, da se javim na kopanje. Odmah po izlasku iz zgrade su me "spengali" nekakvi vojnici sa bijelim trakama oko ruku. Isprva se trznuh, nije mi ništa bilo jasno. Onda spazih oznake sa ljiljanima i pade mi kamen sa srca. Sjetih se Divjakovih riječi da će se nešto desiti dobro i prije nego se nadam. Tako je i bilo... To jutro je počela akcija kodnog imena "Trebević"...

POZNANSTVO SA STJEPANOM V. i NASTAVAK AKCIJE "TREBEVIĆ"
Prije ovoga mog belaja o kojem sam se raspisao, nekako je Bog htio da upoznam Stjepana V., koji je radio u samom vrhu vojne ili državne bezbjednosti, skupa sa Mujezinovićem, Rađom i još nekim drugim likovima koji imaju veze sa Vojnom policijom 1. Korpusa, pa sam te ljude znao tako što sam ih viđao i sa njima razmijenjivao pozdrave kada bih svratio do Stjepana u njegov ured, u istoj onoj zgradi u kojoj je ranije bila smještena baza Ismeta Bajramovića Ćele. Kada su me "startovali" ovi sa bijelim trakama oko ruku, ispred moje zgrade, našao se tu srećom i moj komšija Igor koji je bio pripadnik LASTE. Predstavio im se i pitao: Znate li vi koga ste uhapsili? Nakon što im je objasnio ko sam, šta sam i kakav je moj ratni put, "preuzeo me je" i pitao me je gdje želim da me odbaci sa autom, jer taj naš dio grada, bar za izvjesno vrijeme koje slijedi, neće više biti siguran za mene, jer nisam više bio u posjedu svoje vojne knjižice. Naravno, odmah mi je pao na pamet Stjepan V. Rekoh mu da me vozi u Stjepanov ured. Činilo mi se da ću tamo ipak biti najsigurniji dok se to ludilo, koje je taj dan zavladalo ulicama Sarajeva, ne završi. Došao sam nekako do Stjepana V. U toj zgradi nakon par sati nastupa pravi krkljanac. Cijelo vrijeme slušamo preko radio veze šta se dešava na terenu, pretežno na Bistriku i u okolini komande 10 bbr. i kasarne Jurišne čete. Tu do nas dolaze i užasne vijesti o prvim palim žrtvama. Kasnije u tu zgradu dovode jednog po jednog zarobljenog pripadnika naše Jurišne čete. Islijeđivanje se vrši u susjednoj prostoriji. Mnoge prepoznajem po glasu i kricima nakon udaraca. Kroz odškrinuta vrata vidim kako provode mog bivšeg komandira Jurišne čete (koji se proslavio oduzevši mi moju uniformu i to mu je otprilike i najveći domet u odbrani BiH, pored toga što je prije toga Pickup-om udario našu koleginicu Mu..si.., koju je nakon toga i oženio. Nadimak "maskirni" je dobio radi maskirne uniforme koju je zarobio iz konvoja đenerala Kukanjca, kada su svi drugi grabili da zarobe pušku, njegova želja je eto bila da ima maskirnu uniformu). Odmah nakon njega sprovode i bivšeg komandanta kasarne - čovjeka koji mi je pokušavao "naštimati" subverzivnu djelatnost i krađu snajperske municije i bombi, koji je pokušao da prisvoji moj pištolj i koji me je slao da pišem "izjave" kod bezbjednjaka... Nedugo zatim sam čuo kako po njima pljušti kiša udaraca i kako zapomagaju kao djeca. Ne znam zašto,, no u tim trenucima mi ih ni malo nije bilo žao. Naprotiv, uživao sam. Sjetio sam se njihovih zajebancija na račun naših boraca Jovanovića i Nikolića, koji su odvedeni iz kasarne i zaklani na Kazanima. Na pitanje gdje su Tarli i Ego (Tarli - Jovanović Duško, Ego - Nikolić Ergin), odgovarali su da su "da su otišli da očiste snijeg iz Kazana"... Sjetio sam se sve te nepravde i svega što su počinili i meni lično. Sjetio sam se i koliko malo je nedostajalo da me zbog tih hijena i pičketina na Ablakovini pojede mrak, ili da završim na Kazanima kao ova spomenuta dvojica, koji su imali mnogo manje sreće nego ja... Da ne dužim sada više, nakon što se sve smirilo, opet sam se vratio u brigadu. Upravo je u to vrijeme nekako formiran POČ i javio sam se opet dobrovoljno u tu jedinicu, u kojoj sam ostao sve do povratka sa Treskavice, kada sa mnogim drugim kolegama dobivam prekomandu u 143. lahku brigadu i odlazim na bihaćko ratište u rejon sela Arapuša. Na tim položajima sam dočekao i potpisivanje Dejtonskog sporazuma...

ZAKLJUČAK O DRUGARSTVU I ZAJEDNIČKOM RATOVANJU SA PIČKAMA
Ono što bih ovom prilikom posebno želio naglasiti je činjenica da mnogi moji "drugovi" i "kolege" sa linije, sa kojima sam stao u odbranu BiH od prvoga dana, nisu ni prstom mrdnuli niti se sa riječju oglasili na svu ovu nepravdu koja mi je nanesena. Promatrali su to kao da se dešava bilo kojem zarobljenom četniku. Izuzetak su činili momci kao što je spomenuti N.S., koji je položio svoju riječ i svoju glavu na panj da potvrdi da nisam krao municiju i bombe, ili kao što je K.T. koji mi je s vremena na vrijeme otišao do kuće (u vrijeme dok sam bio zarobljen na Ablakovini u radnom vodu) i prenio mi od kuće uvijek zlata vrijedan pozdrav od zabrinutih roditelja ili nešto za pojesti. Ostali su se jednostavno okrenuli na drugu stranu, kao da nismo proveli dane i noći skupa, podvili su rep kao pičke i nijemo gledali sve kroz šta sam prolazio. Ovim putem ih sve pozdravljam. Posebno pozdravljam senada Pecara, Esu maskirnog i nekadašnjeg komandanta kasarne a nakon rata taksistu kod robnjaka - Zl..an. Be..a..v..a... Neka im je na čast... Neka je na čast i svim onim drugim pripadnicima Jurišne čete 10. bbr. koji su znali i dan danas znaju ko je i kada je odveo Jovanovića i Nikolića na klanje na Kazane a koji ni dan danas na tu temu nemaju jaja da kažu jednu jedinu riječ. Jadno i čemerno...

ZA KRAJ...
Priču ću završiti time da sam nakon svega dobitnik priznanja za hrabrost 1. Korpusa A BiH i Priznanja za hrabrost i odgovorno izvršavanje postavljenih zadataka od komande 110. motorizovane brigade. Za ove prethodno spomenute znam da su procesuirani pred domaćim sudom i da su se izvukli od komandne odgovornosti za smrt dvojice naših pripadnika - Jovanović Duška i Nikolić Ergina tako što su izglumili ludilo ili šta ti ja već znam šta...

Eto, to je ukratko moj opis svega onoga što sam doživio kao pripadnik Jurišne čete 10. bbr.
Nikome se neponovilo...

Bancho wrote:@DK imam pitanje u vezi ove zadnje mape sto si postavio, pa ako mozes da mi odgovoris (ako znas).

Zbog cega su srbi odabrali ovaj pravac napada (sa poljane ka rastinju)? Ako su se vec odlucili da napadnu bunker 9, zbog cega onda nisu krenuli desno od njihove 2 (gledajuci prema bunkeru 9) pored kuca pa kroz rastinje i pravo na bunker 9, nego su se odlucili krenuti sa poljane gdje ih imate na nisanu? Ja stvarno ne poznajem ovaj dio, niti sam kad bio tu pa ne znam kakva je konfiguracija terena, ali gledajuci ovu mapu nekako mi je logicnije da je pravac napada krenuo od njihove 2.

Iskreno rečeno, to sam se i sam kasnije često pitao, no nisam nalazio logičan odgovor. Siguran sam da se bar jedan dio njihovih snaga i kretao tim pravcem koji spominješ, no nekoliko njihovih grupa od po 3-4 čovjeka se kretalo upravo pravcem koji sam opisao. To zapravo i jeste činjenica koja nas je sviju na licu mjesta zapanjila. Odatle smo ih imali kao na dlanu i upravo na tom dijelu terena u blizini igrališta ih je i ostalo najviše na ledini...

Možda bi odgovor na to tvoje pitanje mogao biti i u tome što bi izravan prodor iz pravca te njihove prage prema našim bunkerima 8 i 9 morao da se odvija po manje više ogoljenom terenu. Kao što se vidi na Google mapi tog područja, rastinje je prisutno bilo samo po tom obodu Debelog brda, dok je i ta gornja strana (ispred tih naših bunkera) sasvim ogoljena, pa bi se kretali u većoj grupi po ledini i išli bi direktno na naše puškarnice. Također je očito i to da su očekivali mnogo manji otpor sa ove strane odakle smo ih dočekali. No, da ne bude zabune, nisu ni oni tek tako istrčavali ko zečevi na naše rafale. Imali su i oni itekako snažnu podršku vatrom po svim našim bunkerima odakle smo "šiljili" po njima ali i po svakom metru naše tranšeje. Neću pretjerati ako kažem da je jedan dio vremena tokom te njihove akcije na Debelom brdu, na isto padala 1 granata / sek., što znači da ih je taj dan na Debelo brdo palo par hiljada. Ovo ti tvrdim bez ikakvog pretjerivanja. U nekim momentima nismo mogli vidjeti jedni druge u tranšeji na sam par metara udaljenosti od silnog dima. Znači, krpili su i oni po nama rođače svom silom, no imali smo ipak sreću jer smo na raspolaganju imali nekoliko bunkera i tranšeju koja je na čeonoj strani prema četnicima ipak bila koliko-toliko zadovoljavajuće dubine.

Evo, tu je pokušaj i da dočaram situaciju na mapi koju si postavio:

- Žute tačke - naši bunkeri
- Puna žuta linija - naš tranše
- Crveni pravougaonik - "garaža" ili stambeni objekat
- Zelena površina pored crvenog pravougaonika - livada po kojoj se moralo pretrčavati iz tranšeje do ćoška "garaže" ili tog stambenog objekta (prikazano bijelom isprekidanom linijom)
- Ostatak pune bijele linije, preko krivine - put kojim se silazilo do pripreme i IKM-a
- Donja plava tačka - četnički bunker
- Plave tačke na livadi - pozicije odakle su "iznicali" Bijeli vukovi
- Posvijetljeni pravougaonik na livadi - lokacija gdje je ostao na zemlji najveći broj izginulih Bijelih vukova
- Crvene strelice - smjer kretanja Bijelih vukova prema šumarku i rastinju po obodu Debelog brda a kasnije i ka našem bunkeru ispod antena...
- Gornja plava tačka - pozicija četničke "prage"
- Plave strelice - smjer dejstva četničke "prage"

Mislim da je to - to. Ako griješim, eto vidim da ima još onih koji znaju o čemu govorim, pa neka me isprave...
Full size slika na: http://img833.imageshack.us/img833/8094/myjk.jpg

LP

Procito sam sve Dezurni. Fakat strahota i crna mrlja na cast ARBIH.

Napiso si da se ne zna ko je odveo Jovanovica i Nikolica, ali mislim da se to zna i da su odgovarali pred domacim sudom i dobili neke mlake presude, ili grijesim?

Interesuje me, ako imas zivaca, da nabrzaka odgovoris na par pitanja koja bi malo bolje objasnila tvoj tekst. Mozes li opisati neke od tih ljudi koji su s tobom bili zarobljeni, npr. zar su zaista svi tu bili samo zbog imena? Je li bilo tu ratnih zarobljenika? Jesul bili civili koji nisu htjeli u armiju ili pripadnici 10. koji su imali pogresno ime? Poslije "Trebevica", jel se kopanje tunela obustavilo i sta se desilo sa ostalim u radnom vodu?

Kad gledas s ove tacke gledista, ali i kao pripadnik te cete gdje se sigurno uvijek pricalo i sve znalo, sto mislis zasto su ubili Jovanovica i Nikolica, a tebe nisu? Procito sam neke price o ucjeni i parama, izdajnistvu, da su posjedovali veliku imovinu, itd, sta je zaista bilo? Moras imati neko znanje oko toga ili bar dobre pretpostavke.

dežurni , šta ti bi da se nakon svega vratiš i AbiH ? stvarno nisi normalan ....da li su i ostale Srbe koji su bili u brigadi prebacili na kopanje rovova ili samo pojedine koji su se mozda nekom necim zamjerili ?

@TheMule , razumijem tvoju znatiželju i ne sumnjam da će ti čovjek odgovoriti na pitanja . Ipak, ako može jaranska molba...naslov teme je jasan i dajte da ga ispoštujemo ako već imamo za sagovornika jednog od rijetkih učesnika sukoba o kojem se do njegovog upisa nije znalo haman ništa. S druge strane , znaj da je većini boraca mnogo teže pisati o određenim primjerima loših odnosa unutar formacija kojim su pripadali, nego sve ono što su prolazili tokom borbi.

Eto, ako hoćete uvažite molbu i dopustite da se osvijetli jedan dobar fajt branilaca i jedne od najelitnijih jedinica neprijatelja. Možda neki od ''čitača'' odluči da kao učesnik te borbe razmijeni mišljenje sa @ Dežurnim_kritičarem , ipak je takva vrsta komunikacije bitnija i za njih same a i za nas . Pozz

@dežurni kritičar

Pročitao sam od slova do slova tvoje svjedočenje i golgotu koji si preživio. Ali prvo, kao građanin ovog grada, želim da ti se od srca vječno zahvalim za sve što si učinio u odbrani Sarajeva i BiH.

A ono kroz šta ste ti i tvoje kolege prošli, nemam riječi da opišem prezir prema tim ljudima koji su to učinili. Nadam se da će, svi do jednog, kad-tad, odgovarati za sve što su počinili. I to sa maksimalnim kaznama!

piši...

A Pecari danas grade, dogradjuju, uljepsavaju svoje kucetine gore na "kucama Pecara" ispod osmica, i nikom nista.

Da ne spominjem "stanovitog" gospodina cuvara sehare, sve ideolozi onoga sto si napisao i opisao.

To je nama nasa borba dala.

Sarajmen,

Pokojnom Peki respekt do neba i vječna zahvalnost.Jedino što mi se ne sviđa što je to pisao Šefko Hodžić pa puno ne vjerujem.Volio je slagati i uvećati do bola.

Sarajmen wrote:Ako u ovoj priči ima laži i preuveličavanja, ukaži na to i to bi bilo to. Poznat mi je tvoj kritički odnos ka ''piscima'' , pa evo i prema njemu...

Priča je smještena u adekvatnu temu i vremenski i prostorno, a to je sasvim dovoljno. A eto...i na temi o ''Lastama'' sam ga (pokojnog Peku) pomenuo zahvaljujući njegovom pisanju. A ne vašem , koji ste mu bili saborci...

Sarajmen,

Nemoj odmah tersati. Ti si ipak "moj" i ne trebaš svaku moju zamjerku dočekivati na nož.Šefko je volio slagati i napisati ono što nikad nije bilo niti će biti.Znam to iz vlastitog primjera kad je levat došao u našu jedinicu da napiše tekst o nama.Kad je to izašlo u Oslobođenju,bilo je svega.Ljutnje,smjeha,čuđenja...Za jednog mog kolegu koji ima čudno prezime za naše uslove napisao je da je njemački dobrovoljac (niđe veze) a za dugog ,inače rođenog u Sarajevu,naškrabao je kako je on najbolji primjer bosanskog Bore i Ramiza jer mu je prezime malo "šiptarsko" i slična sranja i nebuloze.S obzirom kako sam upoznat sa škrabotinama dotične osobe vrlo sam skeptičan prema njegovim opisima razmjene i dešavanja.

Ali,"halaliću mu" te sitnice jer su naši heroji i borci ostali bar tako upisani jer ono što nije zapisano nije ni bilo.

U cijeloj toj priči mi samo nije jasno zašto je supruga sa djecom cijeli rat i u takvim uslovima, gdje je muž na našoj strani i u našim oružanim snagama, ostala na grbavici i onda tek '98 otišla u ameriku.

Nekako s proljeća wrote:@TheMule , razumijem tvoju znatiželju i ne sumnjam da će ti čovjek odgovoriti na pitanja . Ipak, ako može jaranska molba...naslov teme je jasan i dajte da ga ispoštujemo ako već imamo za sagovornika jednog od rijetkih učesnika sukoba o kojem se do njegovog upisa nije znalo haman ništa. S druge strane , znaj da je većini boraca mnogo teže pisati o određenim primjerima loših odnosa unutar formacija kojim su pripadali, nego sve ono što su prolazili tokom borbi.

]

Izvinjavam se Nekako S Proljeca, vracamo se na topik. Moro sam pitati jer imamo srecu da je covjek tu i da moze razjasniti neke stvari kao malo ko drugi, a nisam smio da se usudim da otvaram novu temu po tom pitanju jer bi sigurno forumasi trazili da se zatvori od jednom zbog sensitivnosti kao i svaki prosli put kad je neko postavi.

agent_zero wrote:U cijeloj toj priči mi samo nije jasno zašto je supruga sa djecom cijeli rat i u takvim uslovima, gdje je muž na našoj strani i u našim oružanim snagama, ostala na grbavici i onda tek '98 otišla u ameriku.

Nema tu šta biti čudno. Čuvala žena stan ko i mnogi drugi i čekala da ratno ludilo prođe.

Sent from my LG-P970 using Tapatalk 2

@dežurni kritičar - procitala sam sve od A do Ž svaka ti cast kad si se nakon svega vratio..........iskrena da budem ja ne bih nikada a drago mi je da opet i u takvoj situaciji bilo dobrih ljudi

@dudlov zar vrijedi stan toliko ............ da unistis porodicu i ne znas sta ti je s muzem i sl.
a mogu misliti sta su prosli i jedno i drugo pa me ne cudi da je otisla

Slažem se sa vješticom.

Apsolutno nikakve logike nema to što je uradila. Njen izbor, ali da je čudno, itekako jeste.

Mada sam se ispisao sa ove teme.

Podjeljenih porodica je bilo bruka do tog nivoa da su sinovi bili sa jedne strane a očevi sa druge strane. Razloga je bilo bruku od ne napuštanja ognjišta,nemanja kuda,razlika u razmišljanju između roditelja i djece ili supružnika (nacionalizam naspram bratstvo i jedinstvo),straha od nepoznatog (da se uputi u izbjeglištvo negdje)...neke od ovih stvari su ostavile i moje roditelje i mene sa one strane.

Sad na prvu znam za 5 pordica koje su bile u ratu podjeljenje jedni u VRS drugi u ABIH...

Neka tebe i dalje na ovoj temi

i ne mrdaj

agent_zero wrote:Slažem se sa vješticom.

Apsolutno nikakve logike nema to što je uradila. Njen izbor, ali da je čudno, itekako jeste.

Nazalost, porodicnih drama po pitanju razilazenja na nac. osnovi cak i u homogenim brakovima, da ne govoim u mjesanim, je bilo dosta, a vremenom i uslijed medijskog bombardovanja su postajala sve veca, ali je vecina otga ostajala iza zatvorenih vrata

mislim da to nema veze sa cuvanjem stana

Bodkin wrote:mislim da to nema veze sa cuvanjem stana

Mislim da za ovo ipak vazi ona: nije krv voda...