SREDNJA BOSNA I ZLOCINI
Kako je pocelo..
Novinari "Slobodne Bosne" boravili su tokom ratne 1993. godine na prostoru srednje Bosne i svjedoci su svih kljucnih dogadaja, ukljucujuci i pocinjene ratne zlocine; zasto je Kiseljak drzao u blokadi Sarajevo, kako su formirane Sedma muslimanska i 17. Krajiska, zasto su se generali Hadzihasanovic i Alagic sa zakasnjenjem prikljucili odbrani BiH, ko je kreirao islamizaciju Armije i drzave BiH?
Ostaci drzave BiH u srednjoj Bosni pocetkom 1993. godine bili su odsjeceni, i komunicirali iskljucivo preko radio-amatera; Zasto se Alagic nije 1992. godine pridruzio braniteljima Sanskog Mosta i zbog cega je Hadzihasanovic uoci agresije postavio tenkove JNA na Vodovod na Mojmilu; Ko su idejni tvorci a ko materijalni ocevi Sedme muslimanske brigade; Zasto je od zauzimanja Viteza strahovao Izetbegovic, a zasto Tudjman?
Sedmu muslimansku brigadu formirao je vjerski vrh;
Bio je to uvod u kasniju plansku islamizaciju vojske i drzave!
"Cuvaj se svog neprijatelja, ali se stostruko cuvaj prijatelja. Jer, ako ti prijatelj postane neprijatelj, on te moze povrijediti jos vise, jer zna skrivene puteve do tvog srca",
deviza je koja bi se mogla primijeniti na odnose izmedju Armije BiH i HVO-a kakvi su vladali od 25. oktobra 1992. kada je svima i sasvim postalo jasno da ce Armija BiH, pored Vojske RS, morati ratovati i sa postrojbama HVO-a.
Do tada su postojala ocekivanja, tacnije receno, nade da ce HVO nakon preuzimanja kontrole nad Mostarom, barem pomoci deblokadu Sarajeva. Ali, poslije okrsaja u Prozoru i napustanja Jajca u koje su srpske jedinice 29. oktobra 1992. jednostavno usetale, bosanska se vojska morala pomiriti sa cinjenicom da ce ratovati na dva fronta.
Put u srednju Bosnu u koju su stanovnici Sarajeva upirali oci, nadajuci se pomoci, vodio je preko Kiseljaka gdje je obruc oko Sarajeva bio najtanji. Ali, na nesrecu, Kiseljak je postao mjesto ciji su lideri zbog trgovine izmedju srpskih teritorija i opkoljenog Sarajeva imali dovoljno finansijskih, a potom i vojnopolitickih razloga da ravnopravno saucestvuju u opsadi glavnog grada.
Na zajednickim punktovima VRS i HVO-a na izlasku iz logora-Sarajevo, provodena je diskriminacija u najgorem smislu rijeci: niko nije pitan o politickom, ideoloskom, stranackom opredjeljenju. Ime i prezime je bilo jedini kriterij po kojem se odredivalo da li neko zasluzuje da bude ubijen ili ostane u zivotu.
Tako je u zimu '92. cijela BiH sve vise poprimala izgled po mjeri zlogukog Karadzicevog prorocanstva - izgled drzave kojoj se moze dodati epitet bivsa buduci da se sastojala od izolovanih enklava slobodnih teritorija ciju su medusobnu komunikaciju presijecale srpske ili hrvatske snage. Cesto su jedinu vezu medu ovim ostrvcima slobodne teritorije predstavljali radio-amateri. Oni su izvjestavali o prispjevanju kolona bosnjackih izbjeglica koji su imali srece prezivjeti na prostorima gdje je vrseno etnicko ciscenje.
U januaru 1993. u Zenevi je predlozen plan podjele ili, kako je insistirao lord David Owen, rekonstrukcije BiH u 10 provincija podijeljenih po etnickoj osnovi. Koliko je plan bio dobronamjeran, pokazuju postratne izjave lorda Owena da Republiku Srpsku treba pripojiti Jugoslaviji. A koliko je bio dobar, pokazuje cinjenica da je Mate Boban, lider bosanskih Hrvata, bio presretan kada ga je vidio.
Predlozena podjela je tvrdolinijasima HDZ-a davala ono sto su htjeli: njihove provincije su formirale velike blokove teritorija povezane sa Hrvatskom, a zadirale su duboko u srce srednje Bosne. Zbog odusevljenja mirovnom konferencijom u Zenevi nastala je sala da inicijali HVO znace "Hvala Vance-Owen".
Dodatni razlog odusevljenja poticao je otuda sto je hrvatsko vodstvo smatralo da se u velikoj mjeri plan Vancea i Owena podudara sa idejom etnicki ciste Herceg-Bosne. Zbog toga se u srednjoj Bosni, pod izlikom provodenja mirovnog plana, pozurilo sa protjerivanjem Bosnjaka koji su bjezali prema Travniku i Zenici. U Travniku je HVO trazio da se bosanska armija razoruza, tvrdeci da je prema Vance-Owenovom planu Travnik hrvatski grad, sto podrazumijeva da sve nehrvatsko - vojska ili stanovnistvo - treba iseliti. Ili ce biti unisteno.
Pripadnici Armije BiH, velikim dijelom Krajisnici koji su prije toga prosli kroz logore ili su protjerani iz svojih domova, a koje je iskustvo natjeralo da razviju oprez i instinkt za prezivljavanje do krajnjih granica, preko noci su pripadnike HVO protjerali iz grada. "Iako je na hiljade hrvatskih civila i dalje ostalo da zivi u Travniku, oni nisu bili izlozeni otrovnim kampanjama etnickog ciscenja koje su Hrvati vrlo brzo pokrenuli protiv muslimanskih manjina koje su zivjele medu njima", pisu Silber i Litl.
Sve ovo natjeralo je bosansku vladu i Armiju RBiH da se suoce sa novim stanjem stvari. Nisu imali drugog izbora nego konsolidovati snage i boriti se. Bosanci su poceli da uzvracaju.
KAKO SMO SE USTROJILI
U okviru Treceg korpusa ARBiH sa sjedistem u Zenici u jesen '92. je zapocelo formiranje 17. krajiske i 7. muslimanske brigade. Upravo je Sedamnaesta krajiska nastala okupljanjem Krajisnika, protjeranih iz svojih domova. Njihova jedina strategija je bila povratak u svoje kuce.
Sedma muslimanska predstavljala je ideoloski odgovor na srpski fasizam koji je u BiH usao sa Vraca i na hrvatski koji je stigao "kroz Prozor". Trend "islamizacije" vojske je dijelom svjesno vrsen od vodstva SDA. Dijelom je bio logicna reakcija na prispijevanje islamskih dobrovoljaca - mudzahedina u BiH. Oni nisu docekani neprijateljski.
Pitanje je, uostalom, kako bi se bilo ko ponio kada bi mu neko bahnuo iz bijelog svijeta, donio novac koji nema, dao oruzje koje mu je medjunarodna zajednica jednoglasno zabranila, ponudio saku hurmi i pri tom krenuo s njim u smrt? Zajedno, Sedma i Sedamnaesta su opisivane kao dva lica Bosne - laicko i sekularno, koja zive jedno sa drugim, ne iskljucujuci se medjusobno.
Na formiranju Sedme muslimanske je radio Halil Brzina, bivsi oficir JNA, zajedno sa Mahmutom efendijom Karalicem iz Zenice, Sulejmanom efendijom Celikovicem iz Kaknja i Ahmetom Adilovicem iz Travnika. Brigada se trebala formirati od dijela muslimanskih jedinica i djelovati u okviru Treceg korpusa ARBiH. Ideja je predocena Asimu Koricicu, Amiru Kuburi i Serifu Patkovicu. Amir Kubura, bivsi oficir JNA, 1992. imao je funkciju zamjenika komandanta jednog odreda, a zatim brdskog bataljona u Kaknju. Patkovic je bio komandant odreda koji je izvodio dejstva u sklopu Zeljezarskog bataljona na cijem se celu nalazio direktor Zeljezare Zenica Hamdija Kulovic. Pored Zeljezarskog bataljona, u Zenici je postojao Zenicki odred, pod ingerencijom opcinskog staba TO. Nakon nekoliko akcija koje je izveo Patkovic, ponudeno mu je da prihvati mjesto komandanta Zenickog odreda sto on prihvata, tako da je od sedmog do devetog mjeseca 1992. Patkovic bio komandant Zenickog odreda. "Razgovarao sa Karalicem koji je bio postavljen za emira Sedme muslimanske brigade, a on mi je ponudio da u okviru brigade prihvatim bilo koje formacijsko mjesto za koje mislim da ga mogu prihvatiti. Preuzeo sam mjesto komandanta Drugog bataljona Sedme muslimanske, jer mi se dopao oblik organizacije i nacin djelovanja jedinice", pricao je Patkovic. Jedan oficir Bosnjak, pristigao iz JNA, pricao je kako mu je krajem jeseni 1992. ponudeno da napravi "elaborat" o ustroju Muslimanske brigade. Iako ga je cudilo sto mu takav prijedlog nije stigao iz oficijelnih vojnih struktura, prihvatio je i kroz nekoliko dana predao svoj prijedlog naruciocima. Odgovor je bio izrazito pozitivan, elaborat je prihvacen. Na sastanku na kojem mu je to receno predlozeno mu je da on bude komandant brigade. Prihvatio je. No, uprskao je stvar kada je predlozio da proslave formiranje brigade i njegov izbor za komandanta: porucio je od konobara u hotelu "Internacional" u kojem se sastanak odrzavao "dupli viski". Njegovi poslodavci su se samo pogledali, zahvalili mu se na do tada utrosenom trudu i posavjetovali ga da ode komandovati nekom drugom armijskom jedinicom...
Na mjesto komandanta brigade, koja je zvanicno formirana 19. novembra 1992., postavljen je Asim Koricic, dok je Amir Kubura najprije obavljao duznost pomocnika nacelnika staba za operativno-nastavne poslove. Emir brigade, profesor hadisa Mahmut efendija Karalic je najvise radio na tome da ljudi koji praktikuju vjeru i imaju jace vjerske osjecaje budu u jednoj jedinici. Ideja je bila da se stvori brigada sa posebnim kodeksom ponasanja koji se ne bi kosio sa armijskim kodeksima. Emir Karalic je bio zaduzen za vjerski segment i nije ucestvovao u donosenju vojnih odluka.
Prva velika akcija Sedme muslimanske bila je ucesce u deblokadi Sarajeva, decembra 1992. Brigada je tada bila pod rukovodstvom OG Visoko, gdje se nalazio i kasniji komandant Armije BiH Rasim Delic. Njihov zadatak je bio da - djelujuci iz pravca Visokog - u prvom borbenom esalonu, preko dvije kote, omoguce uvodenje drugog borbenog esalona i prodor prema Sarajevu. Vrijeme za pripremu je bilo vrlo kratko - dva dana - sto je, vojnicki receno, bio klasicni nedostatak prilikom upotrebe jedinica u organizacijskom smislu. Sedma muslimanska je 28. decembra 1992. svoj zadatak izvrsila upotpunosti kako je bilo planirano. "Ali, tada sam se prvi put kao covjek nasao u ocajnoj situaciji. Uvodenje drugog esalona je bilo katastrofalno. U vrijeme kada je drugi esalon trebao krenuti u borbu, on je tek krenuo iz Kaknja", pricao je Patkovic. U proboju je poginuo jedan covjek, a dok se cekao Drugi esalon poginulo je 36, a ranjeno oko 100 od ukupno 400 ljudi koje je vodio Patkovic.
Da bi se iznio jedan ranjenik, bila su potrebna cetvorica ljudi jer je udaljenost od mjesta polaska do borbenih linija bila sest sati hoda. Kada su se pripadnici Sedme podijelili kako bi nosili ranjenike, na liniji nije mogao ostati niko. Mrtve nisu nosili. Neposredno nakon ove akcije - 1. januara 1993. - Amir Kubura postaje nacelnik staba Sedme muslimanske.
U isto vrijeme, januara 1993., izbjeglica iz Sanskog Mosta i bivsi oficir JNA Mehmed Alagic stupa u 17. krajisku brigadu koju su vec vojnicki ustrojili Fikret Cuskic i Asim Koricic. Alagic u Travnik, gdje je sjediste 17. krajiske, dolazi iz Zagreba. Inace, Alagic je iz JNA izasao 1990. u redovnoj proceduri. Penzionisan je u cinu majora, a naknadno mu je dodijeljen cin potpukovnika. Od 1990. do 1992. je u Sanskom Mostu vodio podrum pica firme PIK "Celarevo". Pred rat su aktivisti SDA i Kriznog staba Sanskog Mosta, Redzo Kurbegovic, Mirzet Karabeg i Husein Kovacevic, respektujuci njegova vojnicka znanja, pozivali Alagica da se pridruzi pripremama za odbranu. Cak, da preuzme vodenje lokalnog staba TO-a. Posljednji takav razgovor je obavljen 18. aprila 1992., dan prije srpskog napada na Sanski Most. Kao i do tada, Alagic je odbio angazman i nastavio je trgovacku djelatnost.
Nakon srpskog osvajanja Sanskog Mosta svi organizatori otpora i celnici SDA su uhapseni, a potom deportovani u logor Manjaca. Uhapseni su najprije ispitivani u lokalnoj stanici policije gdje je u augustu '92. priveden i Mehmed Alagic. Buduci da je otac glavnog zatvorskog isljednika bio vjencani kum Alagicevom ocu, Alagic je u zatvoru imao povlasten polozaj. Oslovljavali su ga sa potpukovnice. Nakon sedmodnevnog boravka, pusten je iz zatvora, a uz pomoc srpskog generala Nikole Uzelca odlazi iz Bosne.
U Zagrebu boravi od kraja oktobra 1992., a u januaru 1993. dolazi u Bosnu.Od tada pocinje njegov meteorski uspon u bosanskoj vojsci. Respektabilna vojnicka znanja, hrabrost i energija, rezultirali su cinjenicom da je vec u martu 1993. Alagic postao komandant svih jedinica Operativne grupe Bosanska Krajina. Naime, od 8. marta 1993. u sklopu Treceg korpusa ARBiH formirane su cetiri operativne grupe: Lasva sa komandom u Kaknju, Zapad sa komandom u Bugojnu, Bosna sa komandom u Zavidovicima i Bosanska Krajina sa komadnom u Travniku. Alagic je bio nadreden 17. krajiskoj i 7. muslimanskoj (pored drugih jedinica), ali se 7. muslimanska od polovine aprila 1993. direktno pretpocinjava komandi Treceg korpusa na cijem celu se nalazio Enver Hadzihasanovic.
HVO NAS NIJE VOLIO
Enver Hadzihasanovic, bivsi aktivni oficir JNA, na duznosti komandanta 49. mehanizovane brigade stekao je cin potpukovnika. Pred pocetak rata se nalazio u kasarni Lukavica. Kao i Alagic, Hadzihasanovic je dugo vremena vise vjerovao u propagandu JNA nego vlastitim ocima. Na jednoj predratnoj naslovnici Slobodne Bosne nalazi se fotografija beogradskog lista Politika preko koje je spustena titovka sa petokrakom. Politika i petokraka su pripadali Hadzihasanovicu koji je novinare "SB" istjerao iz kancelarije "jer su ruzno pisali o JNA".
Lukavica ce ostati upamceno i po tome sto je u njoj vrsena podjela oruzja Srbima. Prvog marta 1992. godine Hadzihasanovic predvodi jedinicu JNA koja je zaposjela Vodovod na Mojmilu, dominantnu kotu sa koje se artiljerijski mogao kontrolirati cjelokupan prostor novih dijelova Sarajeva. Izgovor je naden u "strahu JNA da bi neko mogao otrovati vodu". Artiljerijske cijevi koje je Hadzihasanovic rasporedio na Vodovodu mjesecima su sijale smrt po Sarajevu sve dok ovo kotu, uz velike gubitke, nekoliko mjeseci kasnije nisu oslobodili pripadnici Armije i MUP-a BiH.
Nekoliko dana nakon pocetka agresije stupio je u tadasnju TO, a potom 14. novembra 1992. postao komandant Treceg korpusa ARBiH. Na toj duznosti je zapovjednika HVO-a Tihomira Blaskica prvi put sreo u decembru 1992. Zajedno su obisli fabriku Bratstvo u Novom Travniku. Hadzihasanovic je Blaskicu ponudio da zajedno rade na ustrojavanju Treceg korpusa, cije su sjediste u Zenici cak zajedno obisli. Blaskic i Hadzihasanovic su u Kaknju u decembru 1992. potpisali sedam dokumenata sa ciljem sprecavanja sukoba ARBiH - HVO. To su dokumenti o povlacenju sa polozaja do 13.02.1993., povratku stanovnistva u njihove domove, otpustanju zarobljenih lica, uklanjanju punktova i barikada sa puteva, rjesavanju incidentnih situacija, pustanju konvoja humanitrane pomoci... "Sve ovo je potpisano u prisustvu medunarodnih organizacija. Potpisano HVO nije izvrsavao, ARBiH jeste.
Na tim sastancima sa Tihomirom Blaskicem prisustvovao je, uglavnom, Ignjac Kostroman. Nikada nije rijeci progovorio, ali je zato poprilicno saptao na uho Blaskicu koji je ucestvovao na raspravama. Bili su to mucni sastanci i moje je misljenje da se na njima nista nije htjelo uraditi", pricao je Hadzihasanovic. Blaskic je, naravno, morao slusati svoje politicke vode. A, oni su u skladu sa planom Travanj '93 trebali "kroatizirati" prostor srednje Bosne.
Krajem aprila 93. novinarima u Zenici je predocena karta, zaplijenjena u stabu HVO brigade Jure Francetic, prema kojoj su pripadnici HVO Zenica trebali podijeliti ovaj grad na hrvatski i muslimanski dio. Cetrnaestog aprila 1993. funkcioner UN-a Francuz Thebault je pitao Hadzihasanovica: "Znate li da HVO priprema napad na ARBiH?" Hadzihasanovic je dao neodreden odgovor, ali je o planovima vec mnogo znao. izmedju ostalog, i na temelju snimljenog razgovora Darija Kordica i Tihomira Blaskica, vodenog 13. aprila 1993. "Oslovljavali su jedan drugog sa kume, a razgovor je tekao ovako: Ti kreni sa istoka (iz pravca Kiseljaka), a ja od Viteza i idemo prema Zenici", pricao je Hadzihasanovic.
Konacno, napad HVO-a je poceo 16. aprila pokoljem u selu Ahmici.
VLADIMIR SA MUDZAHEDINIMA
Vladimir Populovski Makedonac, oruzar u zavidovickoj brigadi ARBiH, bio je jedan od rijetkih nemuslimana koji je tokom rata suradivao sa mudzahedinima.
Brigada El mudzahid formirana je u Zenici augusta 1993.
Nacelni duh multikulturalnosti bilo je lakse odrzavati u Sarajevu nego u unutrasnjosti BiH, gdje je svaka nova smrt ili izdaja povecavala podozrenje prema nebosnjacima. Prilikom vaznijih akcija oni su povlaceni sa prvih linija. Makedonac je pricao: "Vremenom, od 1993. pa dalje osjecalo se da nemuslimani nisu dobrodosli u armijskim strukturama.
Uveden je i pozdrav 'Selam alejkum' mada je meni bio drazi onaj 'Borimo se'. Volio sam taj pozdrav. Kada smo imali u ratu smotru i svi tako stojimo na stadionu, onda krece ono 'Tekbir' - 'Allahu-ekber', poslije toga 'Za koga?' - 'Za Allaha', 'Protiv koga?' - 'Protiv Vlaha!' Nije mi bilo ugodno. Tada sam se u sebi lomio i razmisljao da iskoracim, da istupim iz stroja. Atmosfera je bila takva."
Prilikom jednog napada na Vozucu pojavio se, naizgled, nerjesiv problem, jer je doslo do zastoja na PAM-ovima buduci da je za stare PAM-ove stigla nova municija koja im nije odgovarala. U radionicu Vladimira Populovskog je upao mudzahedin poznat kao Handala i nekoliko domacih mudzahedina, koji su se okupljali u zavidovickoj jedinici "Asim Camdzic". Handala je pitao: "Ko je Vladimir?" Na smrt uplasen, Populovski je Handali prisao polako. "Tada sam se u zivotu najvise prepao. Vidim na reverima mu vise komadi mesa, kostiju, nesto prljavo, ruzno. Prisao sam i rekao: Ja sam Vladimir. U Zavidovicima su se vec desavale neke ruzne stvari i kroz glavu mi prode: Evo, dosli su i po mene. Onda Handala kaze: Nemojte se plasiti, Vi nama trebate pomoci. Otisli smo u drugu prostoriju. Objasnili su mi da imaju neka zarobljena sredstva koja treba staviti u funkciju. U pitanju su bili PAM-ovi. To smo dobro uradili. Poslije toga je on licno dolazio, iskljucivo je trazio mene. Dobro smo saradivali tako da je on jednom rekao: Vlado, dobar si covjek, steta sto nisi musliman. Bio bi jos bolji."
Makedonac nije samo vrsio popravke oruzja za mudzahedine. Isli su zajedno do Travnika, Viteza, Nove Bile, gdje su mudzahedini kupovali MTS, dzipove, gume za vozila od pripadnika HVO-a. Pricalo se da Arapi nece da idu u napad dok se na nebu ne pojavi stranica iz Kur'ana. Kada je Makedonac pitao je li to moguce, oni su mu uz smijeh odgovorili: "To nije tacno. Mi idemo u napad kada se steknu vojni uslovi, kada naredi emir i kada naredi Alija." A, Alija bas nije bio voljan izdavati naredbe za ofanzivna djelovanja.
U razgovoru sa francuskim filozofom Bernardom Henrijem Levyjem, mnogo godina nakon rata Izetbegovic se sjeca i priznaje: "Zima je 93./94. To je najgori momenat godine, najtezi momenat rata. Imamo protiv sebe Srbe, ali i Hrvate... Nasim vojnicima je hladno. Gladni su. Svi nasi putevi za snabdijevanje hranom su prekinuti. Jedina je stvar da sacuvamo jos malo snaga u srednjoj Bosni i da uspijemo, po cijenu nadljudskih napora, da izvrsimo pritisak na Vitez. Hrvatski predsjednik Tudjman u tom trenutku bjesni. Podize slusalicu. Na moje veliko iznenadenje, kaze mi: Ne zauzimajte Vitez, pregovarajmo. Samo jedna stvar koju predsjednik Tudjman nije znao, detalj koji mu je promakao, a koji bi da je znao, sigurno sve promijenio, to je uvijek isti razlog... ja sam se jako plasio da se moji vojnici ne ponasaju lose i ne dodu u iskusenje da se svete, jedina stvar, kazem Vam, koju Tudjman nije znao je ta da ja ne bih nikada usao u Vitez", ispricao je Izetbegovic.
Levy je, prema sopstvenom priznanju, bio sokiran. Odgovorio je da u bosanskom ratu nista slicno nije vidio, cak ni onda kada je u Donjem Vakufu prisustvovao prolasku na stotine srpskih zarobljenika.
Vidio je jedino "uzornu bosansku armiju, cijem smo se izuzetnom drzanju samo mogli diviti". Levy je ostao sokiran pred jednostavnim pitanjem: moze li ijedna osoba, moze li ijedan narod biti tolerantan do mjere vlastitog samounistenja!?
Bosanski oficiri u srednjoj Bosni, u zoni odgovornosti Treceg korpusa ARBiH, to su, ocito, bili.
*****
Hronologija najvaznijih diplomatskih i vojnih dogadjaja
vezanih za rat u srednjoj Bosni
*****
DIPLOMATIJA PRACENA RATOM ZA TERITORIJE
4. januar - u Zenevi potpisan Vance-Owenov sporazum
15. januar - predsjednik HZ Herceg-Bosne Mate Boban izdao zapovijed o zauzimanju teritorija sa vecinskim bosnjackim stanovnistvom u opcinama Busovaca, Vitez, Kiseljak, Zenica
12. februar - predsjednik Hrvatske Franjo Tudjman uputio pismo predsjedniku BiH Aliji Izetbegovicu u kojem mu zahvaljuje jer je suglasan sa Tudjmanovim stavovima o uspostavi ekonomske i druge saradnje
8. april - sastanak na Vlasicu delegacija SDS-a i HDZ-a, predvodenih Radovanom Karadzicem i Matom Bobanom. Dogovoreno propustanje i iseljavanje hrvatskog civilnog stanovnistva srednje Bosne preko teritorije vojske bosanskih Srba
18. maj - u Medugorju Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic potpisali sporazum o uspostavi mira
5. juna - Bruno Stojic, predstojnik odjela obrane HVO HZ HB, uputio pismo lordu Davidu Owenu, Phillipu Morillonu, Aliji Izetbegovicu i Seferu Halilovicu u kojem ih upozorava na tezak polozaja Hrvata u Travniku
7. jun - Mate Boban uputio pismo povodom teskog stanja u Travniku
9. jun - MIP RBiH uputilo pismo MIP Hrvatske u kojoj izrazava zaljenje zbog nastale situacije u Travniku, ali da Vlada RBiH posjeduje potpuno drugacije informacije o stanju u Travniku od onih koje je prezentovala Hrvatska. Vlada RBiH predlaze osnivanje Komisije koja ce sa UNPROFOR-om izaci na teren i utvrditi cinjenice te ih prezentovati javnosti.
13. jun - Predsjednistvo RBiH u Zenevi donijelo naredbu za prekid sukoba izmedju Hrvata i Bosnjaka u srednjoj Bosni
28. jul - Celnici srpske, hrvatske i bosnjacke strane u Zenevi donijeli sporazum o hitnom prekidu borbenih djelovanja na cijelom podrucju BiH.
19. avgust - Alija Izetbegovic upozorio supresjedatelje mirovnih pregovora Vancea i Owena da su vec dogovorili podjelu Sarajeva i da je dogovorena etnicka podjela teritorije srednje Bosne na sto bosanska delegacija ne pristaje i povlaci se sa pregovora
31. avgusta - Tudjman u Zenevi razgovarao sa Slobodanom Milosevicem. Hrvatski predsjednik izjavio da srpska i hrvatska strana prihvataju prijedloge iznijete u mirovnom planu, a da bosnjacka strana ima primjedbe sto pregovore vraca na pocetak
14. septembar - poceli pregovori Tudjman - Izetbegovic nakon cega su potpisali Zajednicku deklaraciju.
7. oktobar - Sastanak o provedbi deklaracije Tudjman - Izetbegovic vodili u Zagrebu ministri vanjskih poslova Mate Granic i Haris Silajdzic, nakon cega je dogovoreno pustanje svih zarobljenika, slobodno kretanje humanitarnih konvoja i prevoz ranjenika12. novembra - potpisana zajednicka deklaracija o neodgodivom prekidu vatre izmedju ABiH i HVO-a, izmedju Granica, Silajdzica i Hikmeta Cetina u Sarajevu.
15. decembar - nastavljeni mirovni pregovori izmedju bosnjacke i hrvatske strane u Zenevi...
"Slobodna Bosna"
imaš li imalo obraza - života ti?