o ovome se radiBHCluster wrote:Karadžić odustao od svjedočenja u svoju odbranu
Kada neces da sam sebe branis onda znas koliko je sati.
i onda bi nastao haos. ne bi ga ni risto djogo spasio od dokaza bez obzira sto je tuzilastvo (ovakvo kakvo jeste) kilavo...poslije čega bi ga unakrsno ispitivali tužioci.
............................................Tribunal odbio nove dokaze protiv Karadžića
Sudsko vijeće Haškog tribunala odbilo je zahtjev tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi uvrstili dokaze o masovnoj grobnici Tomašica, u blizini Prijedora.
"Vijeće smatra da ponovno otvaranje dokaznog postupka ne bi bilo u interesu pravde obzirom da se radi o prijedlogu pred sami kraj suđenja, koji bi svakako doveo do zastoja, te razvlačenja postupka", navodi se u odluci predsjedavajućeg sudije O-Gon Kwona, javio je Birn Justice Report.
Haško tužilaštvo zatražilo je da im se dozvoli ponovno otvaranje dokaznog postupka, kako bi u sudski spis uvrstili forenzičke dokaze o 275 kompletnih i 118 nekompletnih tijela pronađenih u masovnoj grobnici Tomašica prošle godine.
Kako se navodi u zahtjevu tužilaštva, ovi dokazi bili bi značajni za dokazivanje „planova i namjera vlasti bosanskih Srba da napadaju sela u općini Prijedor“.
Nekadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić usprotivio se prijedlogu Optužbe, istaknuvši da, obzirom da svi forenzički nalazi iz grobnice Tomašica nisu još uvijek završeni, ne može se dozvoliti njihovo uvđenja u spis.
Sudija Kwon u svojoj odluci je istakao da je značaj dokaza iz grobnice „upitan“, obzirom da svi forenzički nalazi nisu gotovi, te dodao da bi prihvatanje zahtjeva za ponovno otvaranje dokaznog postupka doveo do ozbiljnog razvlačenja postupka, obzirom da bi i Karadžiću onda moralo biti odobreno vrijeme da ospori dodatne dokaze.
Karadžiću se sudi za genocid u Srebrenici i još sedam općina, uključujući Prijedor, kao i progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Suđenje mu je počelo je krajem 2009, a Optužba je sa izvođenjem dokaza završila u maju 2012. godine.
WTF! Upravo tako.Walther wrote:Bas sam citao....... i psovao. Koji idiot.Koja farsa od sudjenja
Cuj, forenzicki nalazi nisu zavrseni?! Karadzic nece imati dovoljno za osporavanje dokaza?!
Kakvi forenzicka ispitivanje su uopte potrebna? Karadzic je citavo vrijeme tvrdio da mrtvih nema, ubijanja nije bilo. Sad su nasli grobnicu sa mrtvim ljudima. Neko je onda tu lagao... I kad nadjes 1000 leseva mozes nekome dati citavu vjecnost da osporava kako tih leseva u biti nema i opet nece biti dovoljno.
Ovo je opet uvlacenje Srbiji jer je Tomasica jasan dokaz genocida.
Poslije Perisica, Simatovica i Stanisica ni caci svom ne vjerujem a kamoli nekom tamo sucu koji je jednom nogom u grobu.VCorp wrote:Sunarodnjaci moji, imam jedno pitanje za vas. Promislite li nekad prije nego što usta otvorite ?
Karadžiću se sudi brzo i ekspresno koliko je to god moguće zbog njegovog zdravlja i situacije sa Miloševićem kada je govno pokopano s počastima jer ga nisu stigli osuditi prije smrti. Znaju da bi takva situacija sa Karadžićem i Mladićem izazvala salve ogorčenosti i bacila ljagu na i ovako okaljan sud.
Oni će njega osuditi za genocid, etničko čišćenje i ostale ratne zločine i u to nema sumnje. Da se malo informišete znali bi da ovo Bošnjacima ide u korist jer poslije osuda iz ovog suđenja ne predstavlja nikakav problem da mu se sudi ponovno za Prijedor.
RATNI ZLOČIN NE ZASTARJEVA.
Nadam se da će pravda biti zadovoljena, također se nadam da će i Hrvatska dobiti tužbu protiv Srbije za genocid što bi i nama otvorilo put za novu tužbu. Očito samo Haag ne zna da je su JNA i VRS bile orkestrirane iz Beograda ...
Bice da si ti pobrkao ljude... Karadzic je sasvim dobro i zdravo. U biti nikad nije bio bolje. Sudjenje on i sudija razvlace kao zvaka. Kao svjedoke je doveo, a sud dopustio same osudjene zlocince. Ne jednog, dva ili 3 vec 50+VCorp wrote:Sunarodnjaci moji, imam jedno pitanje za vas. Promislite li nekad prije nego što usta otvorite ?
Karadžiću se sudi brzo i ekspresno koliko je to god moguće zbog njegovog zdravlja i situacije sa Miloševićem kada je govno pokopano s počastima jer ga nisu stigli osuditi prije smrti. Znaju da bi takva situacija sa Karadžićem i Mladićem izazvala salve ogorčenosti i bacila ljagu na i ovako okaljan sud.
Oni će njega osuditi za genocid, etničko čišćenje i ostale ratne zločine i u to nema sumnje. Da se malo informišete znali bi da ovo Bošnjacima ide u korist jer poslije osuda iz ovog suđenja ne predstavlja nikakav problem da mu se sudi ponovno za Prijedor.
RATNI ZLOČIN NE ZASTARJEVA.
Nadam se da će pravda biti zadovoljena, također se nadam da će i Hrvatska dobiti tužbu protiv Srbije za genocid što bi i nama otvorilo put za novu tužbu. Očito samo Haag ne zna da je su JNA i VRS bile orkestrirane iz Beograda ...
Nas advokatski tim je preme onom iz Srbije bio fantastican. Kakve su oni nebuloze prosipali... Ali protiv onakvog suda nema BiH nema sanse. Pogotovo gospodje iz VB. One bi presudila protiv BIH cak i da je Srbija priznala svoju ulogu.Danguba wrote:nekorektnu presudu Medjunarodnog suda pravde( a uz nasu kilavu odbranu)
Tako zdravo je izgledao i Milošević samo dva dana prije smrti. Čak i zdravije od Raša a otkad leži pod svojom kruškom. Zapravo meni R. uopšte ne izgleda dobro. Lice mu je oklembešeno i neurednije čak i od kose, ima pogled progonjene zvjerke, gubi se svako malo prilikom ispitivanja....Očito je pod užasnim stresom a od velikog stresa do srčanog ili moždanog udara jedan je korak.Walther wrote: Bice da si ti pobrkao ljude... Karadzic je sasvim dobro i zdravo. U biti nikad nije bio bolje.
Toffee karamela wrote:Tako zdravo je izgledao i Milošević samo dva dana prije smrti. Čak i zdravije od Raša a otkad leži pod svojom kruškom. Zapravo meni R. uopšte ne izgleda dobro. Lice mu je oklembešeno i neurednije čak i od kose, ima pogled progonjene zvjerke, gubi se svako malo prilikom ispitivanja....Očito je pod užasnim stresom a od velikog stresa do srčanog ili moždanog udara jedan je korak.Walther wrote: Bice da si ti pobrkao ljude... Karadzic je sasvim dobro i zdravo. U biti nikad nije bio bolje.
Sud se žuri da dovrši proces, ko zna koliko vremena bi im sad uzelo preinačavanje optužnice, pa njegovo pobijanje i dovođenje svjedoka, pa onda njihovo pobijanje njegovog pobijanja...Pa to bi se oteglo do slijetanja ljudi na Mars! A poslodavci iz UN ih požuruju da okončavaju sve to polagano jer se sud 20 g. hrani nečijim parama kojih je sve manje u svačijem džepu.
http://www.e-novine.com/stav/106248-Nog ... -oeka.html1. Kad mi trebinjski vladika na tv tumacne ispred očiju, često se sjetim blesavog Tőše. A kad me pitaju: kakav ti je ovaj Grigorije, odvratim rimom Duška Trifunovića: “Ima i gorije” Pa sjedoh da napišem nešto o potonjemu, možda će mi se, nakon toga, obojica skinuti sa Crvenbana.
2. Iz intervjua sa Florence Hartman, na internetu, izvadio sam odlomak o Todoru Dutini koji je bio šef Srne, pa Dabićev ambasador u Moskvi i, najzad, beha ambasador pri UN u Švici:
„U regionu sam kao dopisnik Le Monda za bivšu Jugoslaviju bila do proljeća 1994. godine. U Sarajevo sam ponovo došla preko aerodroma 1993. godine. Meni je inače bilo zabranjeno da ulazim u tadašnje srpske zone u BiH, jer tamo nisu voljeli moje članke. Karadžić mi je preko Todora Dutine zabranio ulazak još 1993. A taj Dutina jednom mi je i pištoljem prijetio jer sam na njihovu teritoriju ušla i poslije zabrane koja je donešena u ljeto te godine. On je u septembru pravio neku skupštinu na Jahorini, a u Beogradu su davali propusnice za novinare. Nisu pazili ima li onih sa njihove crne liste. Kada sam došla na Jahorinu, Dutina me je primijetio i zaprijetio pištoljem. U moju odbranu stao je jedan od Karadžićevih tjelohranitelja, koji je u aprilu '92 pucao iznad moje glave ispred Holiday Inna. Tek što su zavšile prve mirovne demonstracije ispred kasarne Maršal Tito, zapucali su nam iznad glava, i mi smo morali puzati da se vratimo do Holiday Inna. A s čovjekom koji je bio među onima što su tada pucali upoznala me je kasnije moja kolegica. Negdje su razgovarali i on je spomenuo da je tada bio u Holidayu, na šta mu je ona odgovorila: Ti si onda pucao na moju kolegicu. Nije to zaboravio, pa je, kad je vidio Dutinu kako mi prijeti, došao da mi pomogne“.
3. Iz Sarajeva je 6. aprila 1992. Dutina pobjegao na Pale, pa nazvao Gavrila Grahovca, direktora Svjetlosti, da mu kaže: "Slušaj, ako mi daš otkaz, doći ću da te lično, svojom rukom, ubijem". Nadao se brzom povratku u Sarajevo. A Gavrilo će njemu: "Samo ti dođi na posao, pa ćemo vidjeti ko će koga".
Ovo je u "Vremenu" obnarodovala Hatidža Krnjević, što je Dutinu razljutilo, pa je u beogradskom klubu bosanskih Srba rekao: "Vala ću za Gavra sačuvati jedan metak. Zamisli, molim te, razglasio na sva zvona naš privatni razgovor". Jer, po ustavu Šumske, smrt Grahovčeva je njegova strogo privatna stvar, a javno blaćenje Dutine je izdaja za koju ti sljeduje metak u čelo.
4. Nakon mog TV govora u kojem sam Karadžića poslao u materinu, Dutina me iza ponoći zvao telefonom. Spustim slušalicu da smislim što ću reći. Opet zove. "Ovde Tođa", veli. Ja presvratio: tepa sebi svojim predratnim imenom odmila. "Slušaj, Todore! Rekao si, u klubu bosanskih Srba, da ćeš za Gavra sačuvati jedan metak". "Da". "Kazao si to pred Ljubinkom i Gordanom?» »Da.» “Pitao si: na kojem spratu Gavrilo stanuje". "Da". "Jebem ti oca na mrtvoj majci!" I spustim slušalicu.
5. Dok je bio šef Srne, Dutina se u slobodnom vremenu bavio prepravljanjem Kurana, trkao se s Muhamedom ko će biti veći pjesnik. Popunjavao je Kuran kao Ivan Mažuranić Gundulićeva Osmana: dopisivao mu je sure koje su izgubljene.
Ali čemu dževa oko Kurana, kad se Dutina izraknuo na Duška Trifunovića, pred čijim je pjesmama cijeli život klečao u stavu adoracije. U Srninom biltenu donio je, po sjećanju, pregršt Trifunovićevih stihova objavljenih dvadesetak godina ranije, i snabdio ih naslovom "Snajperist", sazdao prigodnu pjesmu u slavu Karadžićeva plaćenog ubice koji “kao božje oko gleda / sakrit mu se ništa ne da“. Dutina se šegačio s našim strahovima pred Dabićevim lovcima na ljudske glave i Duškove stihove pretvorio u predmet za jednokratnu uporabu, kao toalet-papir.
6. Sajam talijanskih izdavača u Torinu. To je Strašni sud. Ako skupite na jednu gomilu sve pisce iz svih bivših jugoslovenskih republika, najmanje pedeset, možda i sto takvih garnitura pisaca imaju Talijani. Taj sam dojam stekao razgledajući šta su sve objavili 1 600 talijanskih izdavača. Pravi kijamet.
U mimoprolasku pogledom okrznem knjigu na kojoj je pisalo SIRACUSA. Ispod naslova – ne maska no Dutina. Ma pljunuti Todor koji je Kur’an pobrkao sa Gundulićevim Osmanom i stao mu dopisivati sure koje su izgubljene. Ta maska je bila Tőša s fotosa objavljenog na naslovnoj strani Javnosti: u njegovim brcima svaka dlaka je bila dovedena u idealno suglasje sa ostalim. To nisu brci no čitava karijera. U Bosni takve brke Srpkinja nije rađala ima i dvjesta godina. Ne znam kako je Tőši uspjelo da ih se dočepa, kad ih nije ničim zaslužio, ni on, niti iko njegov unazad devet koljena. Očito, Bog ne gleda šta kome dijeli već zažmuri po ofrlje razbacuje i tako Tőšu zapali brci koji valjaju nekojeg čitavog čoeka.
Ta maska sa korica knjige o Sirakuzi, taj Tőša star milenijama, vječni Dutina uobličen u antičkoj glini, blenuo je u me praznim očima i gonio me da se maličak zamislim.
Maska nije krila ništa, nikakvu tajnu, bila je tu da obznani kraj svih tajni, iza nje se snažno osjećala praznina, skoro opipljiva. Maska je bila sebi cilj, stajala je umjesto bilo kakvog lica, čak proglašavala bogohulnom mogućnost ljudskog lica uopšte. Bolje je biti maska. Biti Tőša koji se može prometnuti u šta god hoćeš, a ništa od svega toga nije on. Ipak mu je najmilije biti savršeno dotjeran, ili stremiti tom savršenstvu, što je dovoljan razlog postojanja. Jer u svijetu smo gdje osim gole spoljašnjosti ničega drugog i nema. Niti smije biti. Nagovijest bilo kakve tajne iza te sirakuške maske, iza savršene Tošine dotjeranosti razbila bi u paramparčad sklad utemeljen na tiraniji spoljašnjosti.
5. Pred rat se Dutina iz Francuske vratio kao savršeno odjeven nesoj, sa gestama koje teže najvišem gospodstvu, ali ga je njegov lijevi kažiprst, u mladosti nakazno spljošten udarcem čekića, u tom ometao. Operiši prst, velim, jer tvoje kicošenje ide ututanj.
Jednom ga zateknem kod Abdulaha Sidrana iz čijeg se stana nije vadio: bješe riješio da postane slavan scenarist, pa je kušao da od Sidrana izmami tajnu: kako se to najbrže postaje? Dok sam u predsoblju skidao cipele, Tőša s Ajfelova tornja veli kako se cipele takve boje ne nose poslije podne. “Molim, Tőša?” Poče natenane objašnjavati koja boja cipela ide uz koji dio dana. Dokle ću biti seljačina? “More, Tőša, nosi se u moj krasni”.
6. Toholju zatim ispričam ovo i još koješta. Kad Tőša svrati gdje ima telefon, nazove suprugu kako bi pred prisutnim mogao s njom pričati na francuskom. Ti si ozdo, kažem Toholju, i de mi reci otkud Tőši potreba da nas ubjeđuje da je veliki gospodin i veliki intelektualac, iako zna da ćemo do kraja života, ma šta Tőša učinio ili rekao, odmahivati rukom: "Pusti blesavog Tőšu”.
“Znaš”, veli Toholj, “Tőša je ponavljao sedmi gimnazije i ćaća ga kazni da sljedeće godine, svaki dan, dvaput prolazi Trebinjem vodeći magarca natovarenog s dva bureta, jednom prazna, drugi put puna splačina”. Zamislite momčića koji je počeo rzati za curicama i ćerati kosu uzbrdo, zamislite to poniženje: ispred očiju tih curica svaki dan mora proći dvaput s magarcem i buradima prvo praznim, zatim punim splačina. Divan trebinjski dan, sve bi da poleti u nebo, a u tom danu samo Tőša nesrećan.“Sve što Toša radi, govori, piše, to su pokušaji da pobjegne od tih buradi sa splačinama”, rekao je Toholj.
“Pa on je još i dobar, milogatiboga”, kažem. “Da je mene, kao đaka, neko osudio na tog magarca sa splačinama, našao bih pušku i snabdio se kutijom od 250 metaka, sačekao pazarni dan, subotu, kad je u Bijelom Polju najviše svijeta, onda bih se popeo na najviši bjelopoljski krov i pucao u masu, dok ne potrošim municiju. Zatim bih se strmoglavio na pločnik”.
7. Poslije rata, u jednom društvancu raspričao sam se o Dutini kao klasičnoj hulji koja, kad joj trebaš, dala bi ti krvi ispod grla, a kad joj ne trebaš, “srce će ti kukom s leđa izdrijeti”. Mnogi moj znanac, čim pomeneš Dutinu, zna dodati: nije to bilo kakva, to je hercegovačka hulja. Možda. Ali mi nije po ukusu taj pridjev koji Hercegovcima pripisuje Tőšine lične zasluge.
Sjetio sam se i zgode iz rata. S Pala došla u Sarajevo dva strana izvještača i o Dutini nam napričali nam poveliku kamaru priče. Ulazimo kod mister Dutine, a lice mu nasapunjano, pružio noge preko stola, i u poluležećem položaju, kao junake iz kaubojaca, brije ga njegov brico. Iz te poze je s njima divanio o bivšoj BiH.
Kad su kretali za Sarajevo, Dutina veli: “Gospodo, idete u grad gdje su pola novinara Izetbegovićevi plaćenici, pola radi za strane obavještajne službe, pola su telci koji ne znaju ništa”. ”Ali, mister Dutina”, kaže mu jedan, “pa vi imate tri polovine?!”
A jedan slušalac je rekao: “Pričaj ti! Dutina je već tri godine ambasador u Švici!“ Uzvratio sam što i jednoj prijateljici ranije: “Ambasador tri, a đubre pedeset i tri godine.”
8. Prije valjda sedam godina, kaže mi čovjek da je Tőša umro, od raka, u Trebinju. Znao je puno o njemu, ali sam zaboravio sve šta je pričao, osim da je Tőša, sa vladikom Grigorijem, bio vlasnik hotela Leotar, „Pa ti sad vidi ko je blesav: ti ili Tőša“.
Odvratio sam: „U Crnoj Gori bi rekli da Tőšine noge nikad nijesu nosile čoeka. Da odgovori na pitanje šta su nosile, morao bi se njim pozabaviti povelik tim stručnjaka, ali ne isplati se mobilisati toliko ljudstvo da nam objasni blesavog Tőšu.”
P. S. Prof. dr Jovan Dutina, brat Tőšin, prije rata bio je veliki stručnjak, pisao knjige, nešto u veza sa industrijom alata, a usput bespoštedno tucao svoje studentkinje. Još pamtim da je Tőši rekao: “Uzmi mi pičku, i mene više nema“. E, taj Jovan je, iza rata, ne znam više ko mi je to pričao, u Banjaluci izišao za govornicu da drži govor, četnički, bezbeli, kakav će drugo biti, i na pola govora umro. A kad je stao pred Isusa Hrista, rekao mu je: “Đe si, Jovo, majke ti ga fašističkoj spotapiknem!“
Danguba wrote:............................................Tribunal odbio nove dokaze protiv Karadžića
Sudsko vijeće Haškog tribunala odbilo je zahtjev tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi uvrstili dokaze o masovnoj grobnici Tomašica, u blizini Prijedora.
"Vijeće smatra da ponovno otvaranje dokaznog postupka ne bi bilo u interesu pravde obzirom da se radi o prijedlogu pred sami kraj suđenja, koji bi svakako doveo do zastoja, te razvlačenja postupka", navodi se u odluci predsjedavajućeg sudije O-Gon Kwona, javio je Birn Justice Report.
Haško tužilaštvo zatražilo je da im se dozvoli ponovno otvaranje dokaznog postupka, kako bi u sudski spis uvrstili forenzičke dokaze o 275 kompletnih i 118 nekompletnih tijela pronađenih u masovnoj grobnici Tomašica prošle godine.
Kako se navodi u zahtjevu tužilaštva, ovi dokazi bili bi značajni za dokazivanje „planova i namjera vlasti bosanskih Srba da napadaju sela u općini Prijedor“.
Nekadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić usprotivio se prijedlogu Optužbe, istaknuvši da, obzirom da svi forenzički nalazi iz grobnice Tomašica nisu još uvijek završeni, ne može se dozvoliti njihovo uvđenja u spis.
Sudija Kwon u svojoj odluci je istakao da je značaj dokaza iz grobnice „upitan“, obzirom da svi forenzički nalazi nisu gotovi, te dodao da bi prihvatanje zahtjeva za ponovno otvaranje dokaznog postupka doveo do ozbiljnog razvlačenja postupka, obzirom da bi i Karadžiću onda moralo biti odobreno vrijeme da ospori dodatne dokaze.
Karadžiću se sudi za genocid u Srebrenici i još sedam općina, uključujući Prijedor, kao i progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Suđenje mu je počelo je krajem 2009, a Optužba je sa izvođenjem dokaza završila u maju 2012. godine.
Je li normalan ovaj sudija?
mogu povjerovati u nju, zato što je prestravična.
Robert Leonard Rope, Institut za istraživanje genocida, Kanada
Nakon nasrtaja na sljedeće svjedočenje iz noćne more na internetu 2003., kontaktirao sam novinara, Henry Korvera, koji me je uvjeravao u njen kredibilitet. Sljedećih nekoliko mjeseci poziva i e-mailova otkrio sam da se Ramiz nedavno preselio na jug Nizozemske te da živi sa nedavno otkrivenom rodbinom. Bio je znatno bolje, uzimajući sve u obzir, te smo njegov rođak i ja dogovorili datum i vrijeme za intervju uživo.
Za planirani sastanak otputovao sam u Amsterdam, ali svi telefonski i e-mail razgovori između Ramizove obitelji i mene naglo su prestali. Pošto me nije lako odvratiti, sjeo sam na vlak prema Maasrtichtu. Uz pomoć drugih bosanskih izbjeglica našao sam kuću koja je privremeno bila prazna – susjed mi je rekao da su „na odmoru“. Odjednom mi je sinulo da je Ramizovoj obitelji bilo dosta njuškavih novinara čak i onih sa dobrim namjerama. Ramiz je imao dovoljno boli za jedan život.
Jednom sam pitao njegovog rođaka što je Ramiz mislio o našim brigama i interesovanjima. Odgovor je glasio: „Rekao je da je zahvalan što netko u Americi brine o njemu“ .
Radovan Karadžić je trenutno na suđenju u Haagu, optužen za naručivanje činjenja genocida i zločina protiv čovječnosti. No, kada će Ramiz naći pravdu?
Robert Leonard Rope, San Francisco, 26. kolovoz 2014.
„Ova priča je previše okrutna da bi se mogla ispričati riječima. Ispričao ju je 46-godišnji Bosanac Ramiz, čija je cijela obitelj masakrirana tijekom zločina u bivšoj Jugoslaviji. I sam je bio izložen najgorim barbarskim okrutnostima. Svjedok je osobnog učešća lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića u mučenju koje se dogodilo u Bosni.
Karadžić će vjerojatno krajem ove godine biti i službeno optužen od strane jugoslovenskog suda u Haagu za genocid i ratne zločine. Premda je Ramizova sudbina izvan svih poimanja, iako neki sumnjaju u validnost njegovog svjedočenja, Amnesty International je sastavio izvještaj o njegovom iskazu.
Duboko emotivan, sa žestokim gestama izraza lica i bujicom riječi Ramiz ustvari vapi za pomoć u svom siromašno namještenom stanu u Amsterdamu. On je malen čovjek s jakim temperamentom koji je izgubio desetine kilograma kao rezultat rata u bivšoj Jugoslaviji. Tijekom mučenja oslijepio je na jedno oko i kada pokaže svoje potkoljenice, razorni znakovi bezbrojnih mučenja izađu na vidjelo.
Sasvim sam u Amsterdamu, bosanski Musliman se očajno bori da se vrati u normalan život. Ali njegova priča je toliko šokantna i neobična, da praktički nitko ne može zamisliti da se to dogodilo Europljaninu pedeset godina nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom. Štaviše, prema njegovom svjedočenju, to je čovjek koji je izabran od strane Radovana Karadžića osobno 28. maja 1992. godine iz grupe od 120 muslimanskih zatvorenika iz logora Karakaj (stara ciglana na rijeci Drini u blizini grada Zvornika).
Kurban Bajram
Ramiz opisuje divljačke događaje iz toga dana: „Bilo je jasno da svi idemo na klanje. Nitko nije mogao pobjeći sudbini. Karadžić je zajedno sa liderom hrvatskih Srba iz regije Krajina Martićem, Vojislavom Šešeljem ekstremnim desničarskim srpskim nacionalistom i još nekolicinom nisam ih znao tada, došao do logora.
Bilo je to na Kurban Bajram, islamski dan žrtvovanja, kada se samo starije muške životinje kolju. Zatim je čovjek Srbin po imenu Stojan spasio moj život. Pitao je Karadžića da mi spasi život, zato što je poznavao mog oca prije rata i imao je visoko mišljenje o njemu. Karadžić je zatim rekao da mogu napustiti grupu.
Na moje gađenje, kasnije sam čuo da je netko drugi morao doći na moje mjesto. „To je bio Ivan Palić, rimokatolik iz Tuzle, sa kojim je Ramiz radio u rudniku godinama. Palićeva sudbina je bila kao i kod ostalih, užasna. Amnesty International citira Ramiza: „Ovih 120 ljudi odvezeni su u jamu u sklopu logora. Oni su masakrirani i bačeni u jamu. Sljedeći dan ostali zatvorenici su odvezeni do jame da gledaju mrtva tijela. Drina je bila obojena u crveno od krvi te su ljudske glave plutale okolo.“
Za Ramiza je bilo čudo što je bio spašen od Radovana Karadžića. Štaviše i dalje tvrdi bez oklijevanja da je lider bosanskih Srba jedan od najokrutnijih ratnih zločinaca u regiji. Iz gotovo svakodnevnog televizijskog prikazivanja svijet poznaje Karadžića, koji je nekoć bio psihijatar u bolnici sarajevskog Univerziteta, kao dobro odjevenog predavača sa visoko rangiranim UN-ovim službenicima. Ali Ramiz poznaje drugačijeg Karadžića:
„Znao je dolaziti gotovo svako jutro u logor sa helikopterom iz Pala. Taj let je trajao desetak minuta. Taj dan sam bio pozvan kod Karadžića opet, nakon što su me natjerali da gledam hrpu leševa umjesto da su me ubili. Rekao mi je: „Od sada nadalje bolje ti je da govoriš svima da si Srbin, i nećemo te više mučiti.“ Ali ja sam odgovorio: „Ne, ja neću to uraditi. Ja sam Musliman ali imam rimokatoličkih predaka koji datiraju iz vremena hrvatskih kraljeva.“
Tada je Karadžić uzeo nož i zabio mi ga u gležanj. Nije to bilo ništa posebno. Dolazio je u logor svaki dan, ljudi su bili mučeni i ubijani u njegovoj prisutnosti.“ Ostala je samo jedna stvar u životu koju Ramiz želi napraviti: da svjedoči na jugoslovenskom sudu u Haagu. Osoblje na Sudu je podržalo njegovo viđenje da je Karadžić jedan od najgorih ratnih zločinaca.
Tužitelj, poznati južnoafrički sudac Richard Goldstone rekao je ovo:
„Karadžić i njegov glavni zapovjednik general Mladić su pod sumnjom da su počinili zločine protiv čovječnosti. Nećemo samo procesuirati malu ribu, nego ćemo imati posla i sa velikima.“
Prije samo šest godina Ramizova budućnost je izgledala svijetlo. Bio je oženjen sa Zafrom i imali su sina po imenu Mirsad i kćerku Mirsadu. „Radio sam u rudniku gotovo 22 godine pa sam se mogao povući u penziju ranije. Sa novcem koji sam uštedio u banci kupili smo kuću u Vukovaru, Hrvatska, gdje su mi se sin i žena smjestili. Moja kćerka koja je išla u osnovnu školu, ostala je sa mnom u Tuzli za sada, ali je zatim izbio rat i sve se odjednom okrenulo.“
Zlo
„Nakon Titove smrti veoma brzo je postalo jasno da sve ide krivo u Jugoslaviji. Za teški posao koji smo obavljali mi rudari, dobijali smo šest mjeseci dodatnu plaću svake godine. Taj novac je položen kao depozit za penziju. Ali kada je Tito umro, njegov nasljednik Milošević odbacio je cijeli plan za Muslimane. Sav naš novac je nestao.“
Na kraju 1991. godine grozne posljedice rata su zadesile Ramiza. Komunikacija sa Vukovarom je nestala kao rezultat borbe i četiri tjedna on i Mirsada nisu ništa znali o situaciji njegove žene i sina na drugoj strani fronta. U novembru 1991. je dobio poruku iz Zagreba da su oni ubijeni tijekom bombardiranja i da su sahranjeni u masovnoj grobnici. Nekoliko mjeseci poslije, krajem marta 1992. Ramiz je bio prisiljen uzeti oružje, pošto je Tuzla došla pod vatru Srba. „Nismo imali oružje, jedino čime smo se mogli braniti bio je dinamit kojemu smo kao rudari imali pristup.“
To naravno nije bilo dovoljno za otpor srpskim napadima. 18. aprila Ramiz i 80 drugih rudara su zarobljeni i odvezeni do ciglane u Zvorniku, gdje je svih 2000 ljudi bilo zadržano. Dva dana kasnije bio je oštro mučen ispred nekih 300-tinjak zatvorenika.
Iz izvještaja od Amnesty Internationala: „Počeli su me udarati sa gumenim pendrekom dugim najmanje 50cm. Udarali su me po glavi, leđima, po cijelom tijelu. Na kraju su mi gurnuli pendrek u desno oko. Kao posljedica moja šarenica je postala labava. 28. aprila četvorica Srba su došli po mene u velikom hangaru. Trojica su me držala za ruke i noge dok je četvrti čekićao nokte na mojim nogama.
Mjesec dana poslije, 24. maja, koristili su metalnu šipku sa polumjesecom na jednom kraju kao željeznu oznaku na mom čelu.“ Ožiljak se još uvijek jasno vidi. Franjevka sestra Christine iz Brunssuma pobrinula se za Ramiza pri njegovom dolasku u Nizozemsku: „Kada je ovdje došao bio je kao olupina, mentalno i fizički. Bio je u veoma lošem stanju, boljelo ga je cijelo tijelo. Postao je teški pijanac. Ne bez razloga, nakon što je proživio sve te nevolje, opet se dogodilo nešto grozno.“
19. jula 1992. Ramiz je bio jedan od muslimanskih zatvorenika koji je bio razmijenjen za srpske zatvorenike. Otišao je do svoje kuće u Lukavacu da pokupi svoju kćerku Mirsadu koja je ostala sa rodbinom dok je on bio zatvoren. Sestra Christina je potvrdila ovu okrutnu priču koja je također navedena u izvještaju Amnestya: „Njegova žena i sin poginuli su od gelera u napadu granate. Kada je bio oslobođen napadnut je od strane Srba iz susjednog planinskog sela s kojima je uvijek bio u prijateljskim odnosima. Ramiza su zavezali sa žicom i prije nego što su je ubili, pred njegovim očima silovali su njegovu devetogodišnju kćerku nekoliko puta. Odsjekli su joj glavu i bacili mu je u krilo.“
Bolnica
Gotovo je nemoguće zamisliti da će Ramiz ikada biti oslobođen od svojih ratnih trauma. Jedan dan nakon iskušenja u njegovoj kući pronašao ga je netko kako vrišti. Odveden je u bolnicu u Zagreb gdje se odmah morao podvrgnuti operaciji pošto su žice oko njegove noge bile toliko pričvršćene da je to izazvalo trombozu.
Kada je Crveni križ stupio, sjeo sam na vlak i otišao u Nizozemsku 16.9., gdje se medicinski tretman nastavio u univerzitetskoj bolnici u Utrechtu. Putem brze procedure ubrzo sam primio izbjeglički status, i za neko vrijeme stigao u izbjeglički centar De Tieder u Brunssumu, gdje su se pobrinuli za mene toplo i srčano. Štaviše, tri godine poslije njegovog mučenja Ramiz je još uvijek polomljeno ljudsko biće.
Nakon mnogo lutanja napokon je došao u izbjeglički centar Abri u Amsterdamu koji pomažu izbjeglice sa najtežim psihičkim problemima. Ali čak ni ovdje mu nisu mogli pomoći. Ramiz je postao lutalica u pustinji. Problem jezika Ramizu je napravilo stvari još gorim. Zato je zatražio pomoć u nacionalnom centru za njegu izbjeglica da napiše pismo kraljici Beatrix. Poslano je 4. januara 1994. i to je bio krajnji vapaj za pomoć. Direktor kraljičinog kabineta odgovorio je da je pismo proslijeđeno Vladi ministarstvu socijalne skrbi, zdravlja i kulture.
„To je zadnje što sam čuo od njih“ rekao je očajno Ramiz. Potpuno sam sada luta ulicama Amsterdama. Tko za ime Božije, može pomoći ovome čovjeku? Članovi Abri osoblja objašnjavaju: „On želi svoju priču reći svima, ali je toliko strašna da nailazi na odbijanje. Postoje trenuci kada možda ni ja ne mogu povjerovati u nju, zato što je prestravična. Moj um neće dozvoliti da to bude istina.“
(Iz De Telegraaf, 27.5.1995., Amsterdam, Henny Korver & Ron Couwenhoven, prevedeno na engleski Ayhan Irfanoglu and Frank Tiggelaar)
http://tacno.net/sarajevo/svjedok-iz-pa ... karadzica/
Dabogda da ne "umre" prije presude.OldMayor wrote:Kad je presuda pašćetu.
Uhapšen je 2009.OldMayor wrote:Ma nema sanse da ce se ovaj izvuci.
Pa ekspresno su brzo zavrsili postupak, koliko je trajalo sve? 2 godine.
Ovo je bila samo formalnost, jer se pasce ne moze osuditi ako nije tu.
Ne gine mu dozivotni.
Ma rekose sredinom naredne godine.moa wrote:Zna li neko tacan datum presude?
To ti je sve politika stranih zemalja , da je kojim slučajem kod njih bio genocid oni bi ratnim zločincima vrlo brzo presudu dali , to ti je istinaIt_is_a_Leclerc wrote:Prvostepena presuda Karadžiću se ne očekuje do jeseni 2015. godine. To je totalni nonsens. Pa je li moguće da će sudije sad ispočetka prolaziti sve dokazne materijale?! Šta su radili u zadnjih pet godina tokom kojih je trajalo suđenje ?
