no_sikiriki wrote: ↑02/10/2020 09:39
shape of despair wrote: ↑01/10/2020 21:46
ja na seroxatu 2 godine,i fakat sam dobro. odo reko smanjiti dozu,i krenem postepeno,i smanjim upola i tu stanem smanjivati. nikakvih nuspojava. za jedno 20 dana na toj 1/2 moje standardne doze, poceo sam plakati svaki dan, anksiozan, depresija,uzas, bas onakav kakav sam bez lijekova.
i vratim opet sebi punu dozu i trebalo je dobrih 10 dana da mi opet bude dobro.
ja ne kontam sto bjezite toliko od tableta i kako ne razumijete da nas ima koji bi poludili bez njih.
pa evo ja mislim da si upravo sam napisao zasto ljudi "bjeze" od tableta - kad si se pokusao skinuti, nije islo. nikome se ne dopada ideja da nesto pije godinama/cijeli zivot.
da se razumijemo, ja sam trenutno na AD-u opet nakon 4 godine zbog stresova vezanih za zdravlje. Ali nije to nimalo laka odluka, jer se uvijek pitas "hocu li sad zaglaviti na ovome godinama". Naravno kad treba, treba. Ali treba probati sve ostalo prvo.
Nisam se ja pokusao skinuti, nego sam smanjio dozu cisto da vidim kako funkcionisem.
Jebenih, da se tako izrazim,15 godina sam bio anksiozan, imao socijalnu fobiju, depresivan, malo me je sport izvlacio. I jel to život? Pitam, je li zivot, nemati prijatelja, uci u kafic i imati osjećaj da svi u tebe bulje, ne moci komunicirati normalno zapravo nikako, izbjegavati ljude, plakati po 6 sati.
Ako je to cijena koju moram platiti a da ne pijem tablete onda uredu, ok, nek mi prode ovaj zivot tako.
A ovako na lijekovima, pa ovo sam pravi ja. Zajebant, nasmijan, nedam skoro nikom pardona, porodica, djeca, poneki prijatelj, izleti, more.... znači osjećam se svojim, osjećam se normalno. Nikad neću biti 100% ok, ali sa i ovih 80% sam i više nego zadovoljan. Jednostavno sam ja ja.
Eno mi punica u mene, isto godinama na lijekovima. I sad joj nevalja terapija, neće doktoru da ode da joj promjeni Zoloft. I svi pate, i djeca i covjek joj. Ona ko biljka. Ma idi se jebi tamo, promjeni terepiju i radi sebe i radi nas.
Gledam onu svoju djecu, zar im treba depresivan otac, ljut otac da ih mlati stalno, da traume imaju, a sto, sto to nije moje prirodno stanje, nego me zivot sjebao i popustili zivci, e pa necu. Imaju lijeovi kao i za pritisak i za srce npr. koji se isto tako piju cijeli zivot, pa sta.
Ne kontam vas ljudi.
Sjecam se dobro, jebote kakav sam bio, sjedim u cekaonici kod psihijatra, srce lupa, znojim se, steže me u grlu. Kad me je zena vidjela odma terapija lijekovima i hvala joj na tome.
Uz lijekove sam: oženio se, nasao posao (sad dobio i povisicu), dobio porodicu, renovirao stan.
bez lijekova vjerovatno bi: ne bi se ozenio(socijalna fobija jebiga, bjezis od ljudi ko vrag od krsta), porodica i sve sto ona sa sobon nosi (stresovi oko djece), renovirati stan (pa kako cu u radnji pokupovati sve sto mi treba kad ne smijem uci u komunikaciju nisakim, sta zvat cu starog da mi kupuje il zenu mozda), povisica plate (mogao sam samo otkaz dobiti kakav bi bez lijekova bio).
I zato ljudi moji, antidepresivi kao i svaki drugi lijek, ne budite uskih pogled.
Meni je to malo pretjerano.
Moji simptomi su identični kao tvoji bez lijekova, s tim da se ja nekako uspijem natjerati na komunikaciju s ljudima, ali socijalna fobija i dalje bukti pod površinom i sve bespotrebno otežava. Možeš li mi samo reći kako si došao do dijagnoze i liječenja? Otišao si prvo porodičnom ljekaru i on/a te uputio psihijatru ili si išao privatno?
