Ivica Osim: "Vratio bih se u manjem ali ambicioznom klubu"
Srijeda, 16.02.2011.
U ekskluzivnom razgovoru za Sportske novosti ponajbolji trener sa prostora bivše Jugoslavije Ivica Osim govorio je o sebi, bolesti, obitelji, regionalnoj ligi i njegovu povratku poslu te o nizu tema oko životne mu teme - nogometa
Prije nešto više od dvadesetak godina bolje smo ga upoznali u Medulinu. Selekcije tadašnje Jugoslavije rado su dolazile u kamp osam kilometara udaljen od Pule. Razlog tomu solidan smještaj i dobri tereni, odlična klima i nadasve izvanredno osoblje i atmosfera. A naš sugovornik je baš taj tip kojem paše atmosfera srdačnosti ali samo ako u njoj ne osjeti neiskrenost. Dogodi li se, odmak će biti promptni. Tipičan lik iz puka, po znanju nogometa debelo iznad svih, po ponašanju pravi tzv. običan čovjek. Dakle, nema foliranja i filozofije, pokazivanja da si iznad nekog jer nešto više znaš u struci, samo poštena priča sa svakim pa kome paše dobro, kome ne, pozdravi. Vjerojatno je to jedan od ključnih razloga, pored temeljnog nesumnjivog talenta za "predavanje nogometa kao igre", što je Ivica Osim stekao razinu karizmatičnosti u masama. Do sredine 1980-tih godina bio je tretiran najpoželjnijim stručnjakom bivše države jer je "njegov" Željezničar prethodnih godina igrao neodoljiv moderan brz nogomet. No, 1986. Osim je sjeo na klupu Jugoslavije koju je vodio do 1991. godine.
Uoči SP-a 1990. godine sa Osimom smo se susreli u Italiji gdje je obilazio kamp reprezentacije i pregledavao hotele, te smo zajedno pratili i meč U21 Italije i Jugoslavije, većinom "čileanaca".
"Ima nekoliko igrača koji su već sada jako zanimljivi. Vidjet ćemo i u perspektivi koji će u karijeri što ostvariti, jer nije važno samo znati igrati nogomet, treba ga moći i fizički interpretirati!" - kazao je nakon 2:2 rezultata koji je pogodovao Jugoslaviji.
Osim nam je tada, stekavši povjerenje da ga nećemo citirati, naveo igrače koji će po njemu postati velikani, a kazao nam je i za neke dobro javno promovirane da će se vremenom "ispuhati". Iz respekta prema Osimu, velikom treneru i dobroj osobi, čije stavove ne morate dijeliti ali ih morate respektirati jer ih nikome ne nameće, nećemo odati ni 2 desetljeća kasnije njegove prognoze. Neka bude naznačeno da je pogodio 90%, odnosno sva najvažnija imena koja su kasnije postala "imena". Previše razumije igru i premalo je tašt da ne bi dobro vidio "dalje".
Baš na toj utakmici generalni direktor Milana Ariedo Braida, kojeg smo vidjeli u pratnji Predraga Naletilića, donio je konačni sud da rossoneri započnu pregovore sa Bobanom.
O svemu tome i mnogočemu još popričali smo sa Osimom prošlog tjedna u Puli. U pratnji supruge Asime boravio je u Hotelu Pula, iznad stadiona na Verudi. Tamo je na pripremama bio Željezničar kojeg vodi sin Amar, kažu, vrlo talentiran i uspješan.
"Nije da meni da o sinu govorim, kazati će ljudi što god izreknem da je subjektivno. Dobro, mogu naglasiti da je sigurno najobrazovaniji među trenerima, govori i 3 svjetska jezika, vrlo je pedantan u svemu što radi, perfekcionist. Prati ama baš sve što ima ikakve veze sa nogometom."
Nije lako svakom sinu čiji je otac bio ili jest u nečemu potvrđena vrijednost!
"Mislim da Amar nema taj problem. Bistar je tip, a ja mu sigurno nisam nikakav teret. Porazgovaramo o nogometu, kažemo svoje ideje, ali on je apsolutno svoj. Uostalom, sada je on trener a ja sam promatrač."
Kazao je to sa određenom sjetom. Ivici Osimu, nakon što je 2007. godine doživio teški moždani udar, kojeg je srećom i umješnošću japanskih liječnika prevladao, nogomet kronično nedostaje.
"Ha, iskreno rečeno, osjećam se kao osakaćen čovjek. Bez nogometa je moj život tako monoton, ne znam zapravo što bih radio. Jako mi nedostaje svaki detalj dugogodišnje rutine i svakodnevice, od odlaska na stadion, pozdrava osoblju kluba preko skidanja u svlačionici pripreme treninga do tuširanja, diskusije o radnom danu, odlaska kući."
U životu je ipak najvažnije zdravlje!
"Je, točno je, ali mene sada obuzima neki nemir. Srećom da supruga Asima drži sve pod kontrolom, uključujući satnicu za brojne tablete, odlaske na fizikalnu rehabilitaciju i sve to. Da nije nje tko zna što bih."
Osim je oduvijek bio emotivac. Vjerojatno je stres trenerskog života doprinio da se tijelo vrlo ozbiljno pobunilo?
"Kažu da nije dobro živcirati se, ali malo ti tko objasni kako to raditi bez stresa. Zdravlje me sada dobro služi, eto živ sam, što je obzirom na problem koji me zadesio velika stvar! Pijem vode kao nikad, pazim koliko mogu, ali nekad pomislim, džaba je, nervira me taj red."
Prilaze nam za stol dva "njegova" japanca, predstavnici naroda oličenja reda i rada.
"Zamislite, došli su samo zbog intervjua iz tolike daljine."
Očito ste zadužili zemlju izlazećeg sunca, malo je reći da vas vole?
"Ma zadužili su oni mene. U mojoj nesreći imao sam sreće da mi se kap dogodila u Japanu. Reakcija je tamošnjih liječnika bila munjevita i kvalitetna. To što danas ovdje sjedim s vama i pričam ovako lakonski o tome, njima ću dugovati do kraja života."
Lijepo je Japancima danas, osvojili su azijski kup, Zaccheroni je očito iskoristio ono što ste vi kao temelj ostavili?
"Meni je drago zbog tih ljudi, oni su tako posebni i dragi. Komentiram za njihov Sky sport program, čujemo se i poštujemo. Bilo bi pretenciozno reći da sam i ja zaslužan za ovaj uspjeh Japana sa Zaccheronijem. No, dobro, nešto je od tog mog posla ostalo, drago mi je jer pokazuje da sam nešto i napravio, nije bilo uzalud."
Tipično "Švabo", minimalizira svoje kao da mu je nelagodno kad ga hvale. Htjeli smo vas odavno pitati, ali zašto ste onomad i navodno dva puta odbili Real Madrid. Ne čini nam se baš prirodno?
"Uh, kad je bila ta priča. Ne smatram to greškom. Čovjek se uvijek mora pitati kad se pojavi neka kombinacija što ona znači, može li tome odgovoriti, ima li realnosti u vjeri da će uspjeti. Lako je sve kazati, puno je teže u životu stvari ostvariti."
Nije Real Željo, jel?
"Ništa nije kao ona priča. Tamo sam počeo kao igrač, onda su me htjeli za trenera, prihvatio sam jer je to bio moj život u pravom smislu te riječi. Nema folirancije, raja gleda i zna, ne možeš prodavati maglu. Bio je to čisti doživljaj i poimanje nogometa, samo nogometa!"
Sve je to bio mačji kašalj u odnosu na pritiske selektoru Juge?
"Bilo je svega, bilo i prošlo. Meni je bilo puno lakše nego igračima, on su trpjeli svašta, skidam im kapu što su sve izdržavali!"
Kažu stručnjaci, a ne kako se obično kaže (samo) jugonostalgičari, da je ona vaša Jugoslavija bila spremna za vrhove, ne samo Europe.
"Nikad to nećemo znati, svaka je priča o tome onda samo priča. Mogao bih kazati štošta, no neću sigurno pogriješiti da je ta selekcija bila izuzetno moćna. Igračine od Sušića preko Piksija Stojkovića, do Savičevića, Baždarevića, Zlatka Vujovića i drugih."
A Katanec, Osime, kažu da je prepoznavanje Kataneca simbolika vaše stručnosti?
"Sjećam se da su moji u Sarajevu, kad je služio vojsku, govorili da ga nećemo uzeti jer previše trči, ne mogu ga pratiti, ha, ha..Sve su to bili odlični igrači."
Zlatka Vujovića su vam znali često baciti pod nos jer promašuje.
"Ma mogli su kazati što su htjeli, meni je on bio veliki igrač. Nema takvog, juri gore i dolje od prve do posljednje minute, sprint, borba, dođe u 5 šansi, ne moš' uvijek imati svježinu. No, Zlatko je bio vrhunski profesionalac, za primjer svima, k tome divan momak."
Karizmu su nosili tzv. Umjetnici. Iznimno ste cijenili Stojkovića, Savičević je bio poseban, ali zanima nas kako ste "živjeli" Prosinečkog?
"Žuti je bio svoj tip, osobenjak. Znao je sve sa loptom, problem je bio što ju je izuzetno volio i pretjerano bi se zaigrao. U vrijeme Crvene Zvezde igrao je paklen nogomet, trka i znanje ruku pod ruku. Zato ga tamo toliko i vole. Nažalost, potom je otišao u klubove i lige gdje se iznad svega voli nogomet kakav je on predstavljao. Znanje i dribling, vic, potez. Da je otišao negdje gdje bi uz znanje dobio i neke druge nogometne nadogradnje, mogao je napraviti i veću karijeru."
Bilo bi to lakše nego će mu biti kao trener. Što kažete, prvi samostalni stručni posao i odmah u tako kompliciran, neovisno koliko veći ili manji klub, Crvenu Zvezdu?
"Nemam dvojbe da ga nisu uzeli tek tako. Crvena Zvezda je veliki klub, kad su ga izabrali odlučili su ga da će biti 100% uz njega. Prosinečki je karizmatično ime, ljudi ga tamo obožavaju zbog svega što je značio kao igrač i najboljih vremena kluba, to će mu sigurno olakšati situacije. A i da vam kažem, to o iskustvu je relativno. On ima sreću da će ga stjecati u Zvezdi, gdje će mu pomoći i još ga plaćati."
Nije to nekadašnja Crvena Zvezda, kao ni nekadašnja jugo liga. Vrijede druge relacije i kriteriji?
"To se slažem. Ono je bila posebna liga, jedna od najjačih u Europi. Nisi se mogao zafrkavati, nisi mogao ni na jednu utakmicu pa da se opustiš. I najveći klubovi su ama baš na svako gostovanje morali koncentrirano da ne dožive neuspjeh. Svi su od toga imali koristi, kvaliteta je samo rasla, klubovi zarađivali od interesa publike i sponzora, u Europi se igralo lakše sa takvim iskustvima iz domaće lige."
Znači, vi ste za povratak te konkurencije, odnosno tzv. Regionalnu ligu?
"Uvijek sam za ono što donosi svima korist, ako je to ta liga, a zašto ne!? Kvaliteta bi nogometa u budućnosti sigurno dobila, no, slažem se, treba vidjeti što bi uz to donijela. Bez mjesta za Europu koje bi donosio uspjeh u toj ligi, bez te motivacije upitan je smisao i njen uspjeh."
Kažu protivnici regionalne lige da su najveći problem navijači?
"A moraju biti problem ako se stalno potenciraju navijači kao problem. Košarka i vaterpolo pokazuju da se može dobro nešto učiniti za sve, nogomet jest teža priča, puno teža, ali znate kako ja gledam - ovo što je sada to je sve skupa slabo i ne vodi ničem dobrom. Obilazim puno gradova, vidim da je sve devastirano, ja ne znam kako će se taj nogomet dignuti na neku razinu bez kvalitetnijeg natjecanja."
Iz HNL-a, eto, otišlo je puno kvalitete u inozemstvo, samo je Dinamo prodao.
"Da, znam što ćete mi reći, ali recite vi meni što to znači kada u Engleskoj ligi praktično ima više dinamovaca nego u samom Dinamu!? Koja je to priča onda."
E to bi trebalo pitati alfu i omegu Maksimira, Zdravka Mamića!
"Bili smo par puta zajedno u društvu, on je meni vrlo duhovit i društven tip. Gledam ga po djelu, dakle taj Dinamo je nešto ozbiljno napravio, zar ne.Reći će ljudi da je ovakav ili onakav, ali meni se čini da svi vi, pogotovo mediji, u Hrvatskoj želite takvog Mamića i svi doprinosite njegovom sadašnjem imidžu jer od njega tako dobro živite."
Lako zaključujem, još iz prošlosti, da ne volite novinare!
"Iskreno rečeno, ne simpatiziram ih. Previše je onih koji potpiruju sukobe, šire crnilo gdje stignu, svađaju ljude, broje krvna zrnca.Nekad, znate, kad sam bio trener u Željezničaru nisam imao pojma koji su, kako vi kažete kroničari kluba. Moje je trenirati, drugi pišu. No, jako me smeta kad izvrću stvari, zamjene teze da bi imali sočnije štivo, a strašno mi je kad ti stave u usta nešto što uopće nisi kazao. Kakvi su to ljudi, nemaju obraza ni potpisati se. Puno zla su novinari učinili, puno."
Shvatili smo vašu poantu iako bi se dalo raspravljati o svemu. No, što kažete na potez Zdravka Mamića da dovede Vahida Halilhodžića?
"To je pozitivno u svakom slučaju. Vaha je tip koji živi nogomet 24 sata, voli ga i dati će mu sve."
Recimo da je jaka osobnost, ali takav je i Zdravko Mamić! Previše za jedan klub?
"Ha, po prirodi su ambiciozni ljudi. Manji je problem kad se sudare takve dvije uspješne ambicije od problema ako momčad i okruženje ne može pratiti njihovu zajedničku ambiciju. Tada počinju prave glavobolje."
Tih glavobolja nikad nije imao Ćiro Blažević, on je sve osvajao šarmom komunikacije?
"Može se sada raspravljati o tome kako je gdje uspio, ali poanta je da je Ćiro uspio gdje god je radio! Čovjek ima neviđen dar priče. Dolje u Bosni svi žale za njim, tek sad kad je otišao shvaćaju kakvog su šarmera imali. Znate, igrači vole taj glamur, stalno prisustvo medija, kamera, fotoaparate, a sa Ćirom je to bila svakodnevica!"
Vi ste bili i ostali suprotnost?
"Svako ima svoje ideje. Ja sam vam kao igrač jedno volio, a kao trener sasvim drugo."
Danas imate i drugačije mišljenje o Hrvatskoj, koja je godina top ten reprezentacija?
"Pošteno rečeno, mislim da je Hrvatska dobra reprezentacija, ima odlične igrače, ali ipak se po meni prenapuhuje njena moć. Znam da će mi mnogi zamjeriti, ali ne mogu pobjeći od svog stava, nikad nisam bio demagog. Vi novinari ste prihvatili takav trend, dižete reprezentaciju jer svi od takve atmosfere praktično živite. Razumljivo je to, ali koliko je ispravno i dugoročno korisno, druga je stvar. Inače, nema uopće dvojbe da je Hrvatska ona koja najviše od svih u svijetu profitira od odlaska igrača u inozemstvo!"
Koji vam se igrači dopadaju iz Hrvatske?
"Mali Modrić je dobar, bori se žestoko u Premier ligi, Kranjčar je pun ideja, možda mu engleski nogomet nije baš najprikladniji da to demonstrira. Negdje gdje se mekše igra bilo bi mu puno bolje. Zanimljiv je i onaj plavi, da Strinić, brz je. Nekad mi se posebno dopadao Zvone Soldo."
Što zamjerate igri današnje Hrvatske?
"Nemam ja što zamjeriti, navodim samo mišljenje, ne mora značiti da sam u pravu. Ako baš hoćete, možda bi moglo biti malo više tehničko-taktičke discipline u igri, a siguran sam da bi trebalo uzeti i malo više rizika u igri. Svi treneri na ovim prostorima odveć paze na obranu, treba napasti, konstruirati, to je uvijek teže nego destrukcija."
Mourinhova škola?
"Pametan tip, bez sumnje, svaka mu čast kako se sa Interom nametnuo. Al ne možeš stalno bunkericom naprijed."
To se vidi sada u odnosu na Barcelonu?
"Barca je nešto posebno. Igraju izvan svih kategorija, na bokovima su brzi i neuhvatljivi, zato i Messi ide kao fenomen kad ima Alvesa i druge uz sebe. Tko zna gdje će im biti limit, ako nastave tako ubiti će svaku konkurenciju, onda nogomet postaje dosadan."
Zašto je Barca tako nadmoćna, a Real naoko dalek?
"Real kupuje gotove igrače i teško se takvi uklapaju u kolektivnu igru. Barca ih stvara u kući i priprema za ono što će igrati u prvoj momčadi. To je glavna razlika između njih, ali i između Barce i svih ostalih."
I bivša Jugoslavija je nekad imala inflaciju znalaca nogometa i po tome se razlikovala od drugih, što kažete na teze da je danas oskudica "desetki" na ovim prostorima?
"Eto, to je ono što vam kažem, malo je slobode u igri, rizika da se napadne, preferira se ziher pristup, oni koji dobro brane a to je po meni ipak suprotno prirodi ovdašnjih ljudi. Jugo škola? Pa ako vam to nije mrsko napisati, može se i tako reći, nekad se igrao nogomet danas ga se radi."
PROŠLOST
Na stranu politički stavovi i događanja, opće je uvjerenje da ste kao osoba i trener stekli posebnu karizmatičnost kod ljudi ovih prostora. Kako je došlo do toga?
"Ne mogu ja o tome pričati. Znam da sam kao čovjek pokušavao izbjegavati svaku polemiku, što god se kaže na ovim prostorima lako se pali, a to je najmanje što bih ja kao osoba htio. Ne znam, možda su ljudi to prepoznali. Utvaram si da su možda uvidjeli da nisam od nikog kupljen nego ostajem uvijek svoj tip. Ako su me tako ljudi prepoznali onda je to velika stvar za mene, jako velika."
Zašto niste nikad htjeli prihvatiti pozive za posao u nekoj od novonastalih država?
"Nisam želio ikoga uvrijediti time što bih prihvatio nečiji poziv! Nekome to zvuči možda patetično, meni je bilo bitno! I ljudima u Austriji koji su me često zvali navodio sam isti izgovor - eto, vidite, ako ne prihvaćam primjerice BiH, kako da onda uzmem vašu reprezentaciju!"
Negdje smo pročitali da vam se utakmica sa Španjolcima, na SP-u 1990. godine, doima kao najbolja utakmica momčadi koju ste vodili?
"Bila je to posebna utakmica, teško mi je reći je li tako. Meni se na tom SP-u po više toga svidjela i utakmica sa Njemcima, koju smo izgubili, ali smo u nekim fazama dobro igrali. Mogli smo puno toga naučiti u takvim utakmicama."
Je li točno da ste rekli da bi uspjeh na SP 1990. u Italiji možda doprinio drugačijem epilogu sudbine Jugoslavije?
"Nisam pretenciozan da bih govorio da bi svjetski naslov spasio jednu državu, ali osim što me rastužilo da ta reprezentacija nije imala priliku pokazati svoje krajnje domete, mislim da je mogla štošta dobrog učiniti za ljude ovih prostora."
BUDUĆNOST
Lijeva ruka malo "kaska", nešto teže hodate, ali čini se da terapije pomažu?
"Je, treba puno vježbati, ali kad osjetite da ima poboljšanja, makar i malih, to vas motivira. Žena me tjera da ne posustajem, čim duže gledam nogomet odmah kaže da je previše. A meni nogometa nikad dosta. To je kao da kažete da vam je života dosta."
Možda biste mogli nešto raditi?
"Ako asocirate na nešto što ne volim niti izgovoriti, a to je biti savjetnik, nema šanse. Grozim se te riječi uopće."
Možda bi mogli sa sinom Amarom "nešto"?
"Nije stvar da li bih ja, nego bi li on htio sa mnom raditi!"
Ha, ha, duh vas nije napustio?
"Nije, kad izgubiš želju za smijanjem i zafrkancijom što češ onda."
Jel se vraća volja da radite?
"Često o tome razmišljam, iskreno, prečesto obzirom na godine i situaciju. Ali da ima neki klub, ne mora biti neko ime, ali samo da su ambiciozni da napreduju, da grade nešto, možda bih se uključio da me pozovu. O tome maštam možda kao i o nekoj vrsti motivacijske terapije, da se osjetim opet "starim", dio nečega što mi život znači, da me tjera prema mislima o nogometu i napretku a ne o bolestima i nemoćima."
A u kojoj bi zemlji Osime?
"Ma to vam ja tako pričam, zanosim se idejom, ne znam što bi liječnici kazali, što žena i djeca, iako oni dobro znaju kako sam, osim uz njih, najsretniji. Zemlja? A doma, mogla bi treća liga, nema veze, samo da imaju želju napredovati. Gdje doma? U Bosnu, gdje su korijeni svi se uvijek vraćamo."
Sportske Novosti
....i ti jado jadni kazes da su oni uzeli lovu od tebe ili zbog tebe da bi tebe sto si tako mnogo vaaaaažan zayebali 
Bolje i predsjednik iz RS-a čiji ce rad pratiti i kritikovati svi koje napredak sporta zaista zanima, nego neki bosnjački hohštapler koji će nabaviti hrvatskih i srpskih nezainetesovanih hohštaplera radi nacionalne kvote i koji će nas nastaviti upropaštavati kao i sve ove godine!