Challenger__ wrote:pasha078 wrote:Putinove bljuvotine propagiraj drugdje. S placenim profesionalnim propagandistima ne raspravljam!
Bljuvotine pišete vi, politički nepismeni likovi. Kosovo "presedan". Presedan postao pravilo, hint - Krim. "Ustav je irelevantan". Ako je u Španiji onda je i u Estoniji.
Vi, likovi bez mozga gradite put velikoj Rusiji.
Problem međunarodnog prava je upravo u tome što se svaki slučaj ne posmatra zasebno. Ono što važi za jedan slučaj ne bi trebalo nužno važiti i za drugi, jer sam kontekst ne mora nužno biti isti.
Kosovski slučaj je
suis generis zbog činjenice da je kosovskim Albancima prijetila objektivna opasnost od pogroma i masovnih zločina. Ne može se dekontekstualizirati kompletan proces raspada bivše Jugoslavije. Srbija i Srbi su direktno učestvovali u masovnim zločinama protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH, a onda se težište sukoba prebacilo na Kosovo, gdje se srpska država namečila na albanski narod prema kojem je, historijski gledano, bila i krvoločnija nego što je bila prema Hrvatima i Bošnjacima. Sa iskustvom ratova, etničkih čišćenja i na koncu genocida, međunarodna zajednica nije mogla skrštenih ruku sjediti i ponavljati epopeje o nepromjenjivosti granica i međunarodnom pravu, kada je već kiksala i nije na vrijeme intervenisala u Hrvatskoj i BiH.
Takvo nešto nije bilo na Krimu, pa je samim tim smiješno porediti Krim sa Kosovom. Etničkim Rusima na Krimu nije prijetila stvarna opasnost od nestanka, kao što je bio slučaj sa Albancima na Kosovu, niti su etnički Rusi na Krimu 80 prethodnih godina bili ugnjetavani od strane Ukrajinaca, kao što je bio slučaj sa Albancima koje je Srbija tlačila od balkanskih ratova i prvog pohoda na albansku obalu. Rusi na Krimu su naprosto imali velikodržavne aspiracije i tolerisali su činjenicu da su u sastavu Ukrajine sve dok je ta ista Ukrajina de facto bila u vazalnom odnosu sa Rusijom. Kada se to promijenilo, odnosno kada ukrajinski narod nije više htio biti u specijalnim odnosima sa Moskvom i izoliran od Zapadne Evrope, oni su se nelegalnim putem odvojili. Kod Albanaca je svakako postojala velikodržavna aspiracija koja je za osudu, međutim velikodržavna aspiracija nije dovoljna da bi se njihovo odvajanje odbacilo zbog pravnih formalnosti kada im je prijetila objektivna opasnost od biološkog nestanka. Recimo, Albanci imaju seperatističke namjere i u Makedoniji, ali tamo im ne prijeti nikakva opasnost, Makedonci ih nikad nisu ugnjetavali te samim tim Albanci nipošto ne bi smjeli imati pravo na odvajanje od Makedonije. Međunarodno pravo mora poznavati kategoriju presedana kada je riječ o stvaranju novih država, jer je to prekompleksna stvar da bi se svela na neutralne zakone koji se odnose na svaku moguću i nemoguću situaciju.
Na stranu činjenica da su autonomne pokrajine faktički bile u potpunosti izjednačene sa republikama ustavom iz '74 i kada je već međunarodna zajednica arbitražno odlučila da se pravo naroda na samoodređenje tumači kao pravo republika na samoodređenje, moralo se isto pravo dati i autonomnim pokrajinama. Vojvodina bi sigurno ostala u sastavu Srbije, a Kosovo bi, voljom većinskog, autohtonog naroda se odvojilo. E sad, drugi je par rukava što je samo Srbija imala autonomne pokrajine. Mislim da je recimo velika sramota što Srbi u kninskoj Krajini nisu dobili nekakvu svoju autonomnu pokrajinu nakon WWII, uzimajući u obzir sva stradanja koja su doživjeli u NDH. Da su je dobili, da je ona predstavljala homogenu, etničku teritoriju hrvatskih Srba (90%+) sa svojim jasnim granicama, te da su mirnim i demokratskim putem htjeli da se odvoje od Hrvatske, po meni bi imali na to pravo. Neuporediv je taj scenario sa scenarijom u BiH, gdje su Srbi za 4 godine protjerali na stotine hiljada nesrba kako bi oformili homogenu teritorijalnu cjelinu.