Sjeverna Koreja je još jedan dokaz zalaska ”američkog carstva”
Proteklih tjedana neprestano slušamo prijetnje Sjevernoj Koreji koje dolaze iz Sjedinjenih Država, ne tako davno jedine svjetske supersile koja danas jednostavno ne može prihvatiti činjenicu da je na zalasku i da većina zemalja njihove prijetnje zaista doživljavaju kao ”lavež uspavanog psa”, što je korejska uzrečica, a ne usporedba Trumpa sa psom, kako su mediji pogrešno protumačili riječi ministra vanjskih poslova Pjongjanga, Ri Yong-hoa. No, ovdje se moramo vratiti u vrijeme pred izbore za novog čelnika Bijele kuće.
Kada je Donald Trump u mašti svojih birača urezao slogan ”Amerika na prvom mjestu”, mnogi su to protumačili kao korak natrag u politici čovjeka koji je svjestan da je američki imperijalizam bio maska za jedno carstvo koje je trajalo točno jedno stoljeće i temeljilo se na dva neodvojiva stupa: univerzalno prihvaćenoj valuti, dolaru, te vojno-industrijskom kompleksu razgranatom u svim regijama svijeta.
Ovaj binarni sustav je omogućio zemlji proizvodnju dobara i neograničeno tiskanje novca, ne obazirući se na eksploziju duga, jer mu je vojska, kao pravi globalni policajac jamčila ne samo opstanak, nego i napredak, što je činila kroz okupaciju novih tržišta kroz razne oblike nasilja, rata i prisile.
Nije slučajno da većina zemalja koje su na meti Pentagona u posljednjih nekoliko desetljeća prakticiraju ili proučavaju načine kako pobjeći ovu logiku iskorištavanja i ne pokleknuti pred još uvijek neupitnom vojnom moći američkih trupa.
Saddam Hussein je htio naftu prodavati za euro, ne za dolar. Hugo Chavez je nacionalizirao naftne tvrtke, a Bashar Al-Assad spriječio prolazak plinovoda od Katara u Europu preko Turske. Muammar Gaddafi je planirao izgraditi i lansirati u orbitu satelit za cijelu Afriku, koji je trebao služiti afričkim nacionalnim telefonskim operaterima i televizijskim kućama, a stanovništvo kontinenta bi dobilo vlastiti pristup internetu. Ne zaboravimo ni talibane, koji nisu bili krivi kao tajni pomagači Al-Qaede, nego ih se odlučilo uništiti kada su prekinuli pregovore s američkim Unocalom, koji je planirao izgraditi energetski koridor u Afganistanu.
Svjesna ovih povijesnih primjera, vlada u Pjongjangu, koje je bila sljedeća na popisu za ”likvidaciju”, pokrenula je nuklearni program, od kojeg ne može odustati ako želi očuvati neovisnost.
Ovdje moramo biti jasni i reći da dugu lista interesa kojima se pravdaju ”demokratski ratovi” nikada ne prati istina, nego se kao primarni uzroci intervencije skrivaju iza humanističke frazeologije.
Sada, kada su Sjedinjene Države de facto izgubile geopolitički rat u Siriji, Iraku i Venezueli, a na diplomatskom polju raste utjecaj međunarodnih aktera, kao što su Rusija, Kina i Iran, odjednom su se sjetili Kim Jong-una i prijete planetarnim sukobom.
Ali agresivnost Bijele kuće prema Sjevernoj Koreji je zapravo pozicijska retorika, koja služi za prikrivanje jasnog zaokreta ka sve više multipolarnom svijetu. Američke prijetnje su obični egzibicionizam koji štiti dolar u očima savezničkih ili podređenih zemalja kao valute za razmjenu. Zbog ovog sofisticiranog simbolizma mnogi novinari i politički analitičari ne razumiju značenje, ali iznad svega težinu američkog poraza. Zar itko razuman vjeruje da nas Sjeverna Koreja, zemlja pod sankcijama i stanovništvom od oko 27 milijuna ljudi, stvarno sve može dignuti u zrak? To nije moguće, a Kim Jong-un to dobro zna, kao što zna da na sjeveru graniči s Kinom i Rusijom i strateškim područjem Vladivostoka, što mu daje određenu sigurnost.
No, Pjongjang sa svojim oružjem može ugroziti Seul i uništiti južni dio poluotoka, s čitavom vojnom i ekonomskom infrastrukturnom. Preventivni udar, kojeg često spominje Trump, zapravo bi bio nedjelotvoran. Tamo ne može biti preventivnog udara, jer bi bilo kakav napad značio rat. Peking bi, u tom slučaju, kao što već navode kineske državne novinske agencije, mogao intervenirati na strani Sjeverne Koreje ili se na neki drugi način suprotstaviti napadu. Kina, ali ni Rusija, ne mogu prihvatiti da Sjedinjene Države jednostrano odlučuju o sudbini njihove pogranične regije.
Osim toga, bez obzira na službenu retoriku i podršku rezolucijama Vijeća sigurnosti, Kina nije zainteresirana za svrgavanje vlade u Sjevernoj Koreji, jer bi kaos i nestabilnost, koji bi u tom slučaju nastali, imali dalekosežne posljedice po sigurnost Kine i čitave šire regije.
The Wall Street Journal piše ”kako Sjedinjene Države sada igraju na sve ili ništa”.
”U Washingtonu svjesni da Sjeverna Koreja kao nuklearna sila istovremeno znači početak kraja američkog liderstva u sjeveroistočnoj Aziji. Japan i Južna Koreja bi se osjećali napuštenima, jer im nedostaje politička zaštita koja im omogućava da žive u miru. Jedino je konvergencija između Kine i Sjedinjenih Država jedini pravi način za izbjegavanje sukoba, je bi u slučaju rata svi bili gubitnici”, citirajući Henrya Kissingera piše The Wall Street Journal.
Dakle, Sjedinjene Države u Sjevernoj Koreji ne mogu učiniti ništa, zemlji koja je uz Siriju, Venezuelu, Iran, Irak, Rusiju i Kinu, da nabrojimo samo neke, označile sumrak jednog carstva.
Utjerao vam Kim strah, gaće vam se tresu kad mu neko i ime izgovori 
i to bi bio kraj mira u svijetu.
