Steta sto sakrise temu o Merlinu, sada bi forumska ekipa ponavljala 'nije bilo sto hiljada, nije bilo sto hiljada...'
A, kad smo kod SDPa, iako nije tema, evo jedan dobar tekst – ljevicar o 'ljevicarima', odnosno kako ih ja zovem lEvicarima.
Lijevo, desno, nigdje moga stana...
ELIS BEKTAŠ, 29. PROSINCA 2016
U nedjelju 18.decembra, hrvatska je politička scena postala bogatija za novu stranku ljevice sa jednostavnim imenom – Nova ljevica. Ta vijest sama po sebi ne bi bila od naročitog značaja za bosanskohercegovačku javnost, da ljudi okupljeni oko te partije u Bosni i Hercegovini nemaju svoju medijsko-ideološku ekspozituru u vidu mostarskog portala Tačno i Centra za kritičku misao iz istog grada, te da uporedo sa formiranjem nove stranke lijeve orijentacije u Hrvatskoj i ovdje nije došlo do sličnog procesa – potpisivanja takozvane Jahorinske deklaracije na sastanku kojeg su na ovoj zimskoj ljepotici upriličili već pomenuti portal i centar. U ovakvim političkim akcijama niko, pa ni onaj ko smatra da je bipolarni pogled na političku pozornicu nepovratno obesmišljen, ne bi smio pronalaziti ništa sablažnjivo i problematično. Pa šta je onda problem i zašto se baviti osnivanjem Nove ljevice u Hrvatskoj i Jahorinskom deklaracijom? Ništa, osim činjenice lažnog predstavljanja s ko zna kojim ciljem, pri čemu je najvjerovatnije u pitanju kombinacija patetične nostalgije i sitnog šićardžijstva, koji sami po sebi ne bi bili toliki problem, da ne sluđuju i u zabludu ne dovode jedan dio građana.
Nije nužno duboko zagaziti u politologiju i filozofiju politike, da bi se shvatilo kako je ljevica suštinski određena poimanjem društva kao klasne formacije i borbom protiv postojećeg ustroja klasnog društva. Korporativizam, kao novi društveno-ekonomski, a sve više i politički fenomen, koji čak nije svojstven samo kapitalizmu, već se njegove naznake pronalaze i u jednoj, još uvijek nominalno komunističkoj, Kini, radikalno je izmijenio društvene odnose i otežao utvrđivanje klasnih razdjelnica, a sljedstveno tome je i obesmislio dosadašnje lijeve strategije u borbi za oblikovanje društva po vlastitoj mjeri i prinudio ljevicu na transformaciju koja, da bi bila smislena i da bi imala nekakav pozitivan učinak, zahtijeva i samodokidanje, odnosno nadvladavanje ljevičarstva i traganje za novim, nekompromitiranim modelima političkog djelovanja. To, međutim, nije jasno hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj ljevici, pa se postavlja pitanje da li oni uopće razumijevaju šta je ljevica, odnosno šta je ona bila, šta je danas i šta bi mogla biti?
Čak i letimičan pogled na proklamovane ciljeve Nove ljevice i Jahorinske deklaracije otkriće nam zanimljivu stvar – oni se svode uglavnom na borbu za ljudska prava, na borbu protiv fašizma i nacionalizma, te na borbu za očuvanje tekovina socijalističke revolucije. Tek se na jednom mjestu spominje riječ klasa, i to u tekstu Jahorinske deklaracije, čiji potpisnici sebe u zavisnosti od kurentne potrebe označavaju čas kao ljevičarski, čas kao građanski orijentirane, a i to je spominjanje u najmanju ruku nedostojno ozbiljnog lijevog mišljenja, jer se odmah nakon zahtjeva za jednakošću svih zahtijeva i “sprečavanje povećavanja klasnih razlika”. I hrvatski i bosanskohercegovački buntovnici protiv postojećeg stanja i samoproglašeni antifašisti nastoje se nametnuti kao čuvari svetog plamena individualizma, no upravo na tom mjestu padaju u zamku koju su sami sebi postavili i iz nje se mogu iskobeljati samo razgolićeni do grotesknosti.
Naime, isturanje individualizma skupa sa pozivanjem na tekovine socijalizma samo po sebi je paradoks i contradictio in adjecto, zato što ljevica, jednako kao i desnica, individualizam doživljava na nakaradan, egoističan način. Ljevica prihvata samo onaj oblik individualizma koji je voljan samoga sebe reducirati u skladu sa očekivanjima vlasti, odnosno lijeve ideologije, i predano djelovati na ostvarenju proklamovanih ciljeva njenog političkog djelovanja. Desnica, naprotiv, individualizam prihvata kao dobrovoljno odustajanje od političkog subjektivizma, kojeg treba da prepusti “pozvanima”, čime se uvodi elitizam u politički život i odstupa od idealnotipske demokratije jednako daleko kao i onim što očekuje ljevica.
Da ideja ljevice u svojoj suštini nije posvećena ljudskim pravima i svetosti ljudskog života, već jedino i isključivo vlastitoj volji za moć, precizno ilustruje primjer lijevih skretanja u Narodnooslobodilačkom pokretu 1942.godine, kada su revnosni komunisti htjeli odmah početi uvoditi komunizam, premda je u tom trenutku društvo bilo zaokupljeno pitanjem preživljavanja, što je dovelo do krize pokreta i zamalo do njegovog iskorjenjivanja iz Crne Gore, Boke, Hercegovine i dijelova Bosne, a još je rječitiji primjer Varšavskog geta, kada je komunistička vlast u Moskvi procijenila da desetine hiljada ljudi nisu zavrijedile spas od eksterminacije, jer njihove vođe nisu bile odane ideji komunizma.
Oduševljenje današnjih ljevičara i samozvanih antifašista jugoslovenskim socijalizmom i njegovim vođom, Josipm Brozom Titom, dovodi pod ozbiljnu sumnju njihovu posvećenost idejama demokratije, jednakosti, pravde i prava, slobode i još nekim. Naime, sve su te lijepe humanističke ideje sadržane i drugdje, recimo u mislima jednog Dželaluddina Rumija, Franje Asiškog, Alberta Camusa, čak na znatno autentičniji način, jer ovi pobrojani, ako i nisu uspjeli u praksi sprovesti te ideje u djelo, barem ih nisu kompromitirali vlastitim djelovanjem, odnosno nisu imali vlastita stratišta. Fascinacija Titom i njegovom epohom kod ovdašnjih je ljevičara uzrokovana nekritičkim obožavanjem sebe kao neupitno superiornog subjekta, te oduševljenost političkom i vojnom moći kojom je Tito raspolagao. A tamo gdje stanuje oduševljenost silom teško da može biti riječi o nekakvom humanizmu.
Ima još jedan demaskirajući momenat kod ovdašnjih ljevičara i samozvanih antifašista – njihova opsesivna sklonost da u svemu pronalaze fašizam i retrogradnost ukazuje da u njima obitava platonovsko nepovjerenje u masu, ali na jedan izopačen i karikaturalan način, jer im je masa prihvatljiva kada trčkara za štafetom mladosti, no ne i kada navija za reprezentaciju neke od ovdašnjih država. Ta platonovska skepsa korisna je kao sredstvo u filozofskoj spekulaciji, ali u politici je štetna, pa čak i opasna, pošto izravno poziva na kanalisanje i ukalupljivanje mišljenja, prvo kao mnijenja, a potom i onog individualnog. Stalno lamentiranje nad fašizmom, za čije nepostojanje je najbolji dokaz sadržan u postojanju i slobodnom djelovanju samozvanih antifašista, premda se pokušava prodati kao optužba adresirana na vlast, ustvari je optužba na račun birača te vlasti – neuki hrvatski i bosanskohercegovački ljevičari nikako da pojme suštinu demokratije i političkog subjektiviteta.
Demaskira ih i insistiranje na fašističkoj i zločinačkoj atribuciji svake, pa i najneznatnije društvene devijacije, te populizma makar i u njegovoj najbezazlenijoj formi, a počesto takvu atribuciju zahtijevaju i za primjere političke mudrosti i postizanja mogućeg i realnog kompromisa, kao što je nedavno bio slučaj sa usvojenim Pregledom odbrane, kada se rukovodstvo Građanskog saveza, kao supotpisnik Jahorinske deklaracije, ostrvio da taj dokument kao na dokaz nekakve izdaje državnih interesa, pri tom umjesto argumenata za svoje tvrdnje nudeći argumente za svoje nerazumijevanje predmetnog pitanja. Kada se tom insistiranju doda insistiranje na bezuslovnom oprostu komunistima i komunističkoj ideji, pravdajući to kontekstualizacijom datog povijesnog trenutka i istovremeno odričući drugima pravo na tu istu kontekstualizaciju, dobije se jedna otužna i karikaturalna slika nekakvih ljevičara i antifašista što nalikuju na pasionirane igrače računarskih igrica sa tematikom II svjetskog rata, koji bi za sebe zahtijevali odličja i medalje kao da su odista krvarili u borbama od Denquerka, preko Staljingrada, pa do Berlina.
Višekratno isticanje nenacionalističke prirode djelovanja onih koji su okupljeni oko Nove ljevice i Jahorinske deklaracije možda bi i imalo neku uvjerljivost, kada ga ne bi potirala nostalgija na jugoslovensku epohu, koja je bila rigidno nacionalistička, istina, ne na etničkoj, već na nadetničkoj razini, ali taj detalj ne umanjuje negativnost jugoslovenskog nacionalizma, militantnog i ksenofobnog prema najbližim susjedima, pa čak i prema narodima unutar vlastitih granica. Ideja jugoslovenstva, koja je za široke mase, ali i za vladajuću kastu, kao nužnost podrazumijevala negativan i neprijateljski ili barem nadmen odnos spram Bugara, Mađara, Italijana... pa čak i Albanaca sa Kosova, učahurila se i preživjela sve do današnjih ljevičara koji pokazuju istu vrstu nadmenosti prema svemu što ne dijeli njihov svjetonazor. Onaj koji nikakvo utemeljenje ni potvrdu nema u stvarnosti, već u jeftinoj i patetičnoj mitomaniji i idolatriji.
Deseta tačka Jahorinske deklaracije, kojom se zahtijeva “zaustavljanje konzervativne kontrarevolucije i diskriminacije internacionalne kulture koju je sistemski provela aktuelna vlast s ciljem da iz nje isključi sve koji ne dijele isključivi nacionalistički i klerikalni svjetonazor. Otvoriti kulturni prostor alternativnoj i kritičkoj misli koja će razvijati pluralno i demokratsko društvo”, naročito je odbojna jer svjesno prenebregava činjenicu da šape na fondovima za kulturu već godinama drže upravo oni ljudi koji pripadaju ili su ideološki bliski potpisnicima ove deklaracije. Potpisnik ovog teksta dugo će pamtiti prizor kojem je svjedočio u Mostaru – Gradimir Gojer, jedan od zagriženih antifašista ovdašnjih, drži zapaljivi govor šačici sluđenih i ojađenih Mostaraca na istočnoj obali Neretve, ispaljujući rafale parola o Titu, bratstvu-jedinstvu, nepomirljivosti spram fašizma i sličnim floskulama, a potom prelazi Stari most i odlazi u Kosaču gdje ima promociju svoje knjige ispod predimenzionirane “šahovnice”. Koja mu, gle čuda, kraj masnog honorara najednom više ne smeta.
Na kraju, indikativan je prezrivi odnos u legalizam i demokratiju zaklinjućih ljevičara spram temeljnih društvenih fenomena, među kojima je i država. Od države se zahtijeva sve, ali se ona ne poštuje – ta o kakvom poštivanju države možemo govoriti tamo gdje se jedan te isti čovjek javlja kao politički aktivist u dvije različite zemlje. Jedan od takvih je Dragan Markovina, Mostarac sa splitskom adresom, koji se čas bori protiv fašizma u Hrvatskoj, a čas u Bosni i Hercegovini. Takvo podilaženje vlastitom egu i uvjerenost u vlastite kapacitete da se ta teška borba vodi simultano na dva fronta pokazuju da je ustvari riječ o jednom neozbiljnom, operetskom i neodgovornom doživljavanju politike, te o nesposobnost da se shvati kako istovremeno političko djelovanje u dvije države znači miješanje u unutrašnje stvari najmanje jedne od njih. Povrh svega, Markovina demonstrira istu vrstu političkog i kulturološkog kolonijalizma kao i jedan Božo Ljubić, koji Hrvatsku doživljava kao evropsko dvorište, koje može biti više ili manje uređeno, odnosno zapušteno i čija je osnovna priroda uzorita, uprkos anomalijama u praksi, dočim Bosnu i Hercegovinu percipira kao avliju zaostalog i nazadnog komšije, koji je zemlju za svoju kuću oteo, silom ili prevarom, od uljuđenih susjeda.
Sve naprijed navedeno ne treba doživjeti kao žestoku i neprijateljsku kritiku ovdašnje ljevice i njenog duha, već kao poziv da poslušaju jedan od savjeta hafiza Bugarija i “nazovu sebe sa fiksnog na mobilni.” Zdravija, što će reći logičkoj i etičkoj konzistenciji odanija ljevica, bila bi od neke koristi široj zajednici. Ovakva kakva je sad, od koristi je samo sebi, a i to kratkoročno.
bravo Kifla
